Sunday, August 18, 2013

MAN OF TAI CHI

Pogledao sam debitantsku režiju Keanu Reevesa MAN OF TAI CHI, film koji je krenuo da bude super ali je na tom putu zaboravio da za početak treba da bude dobar. U ovoj kinesko-američkoj koprodukciji praktično možemo prepoznati vrlo ponizan pokušaj Holivuda da uđe na kinesko tržište tako što će praktično prožeti svoje resurse sa kineskim zahtevima i MAN OF TAI CHI je više kineski nego holivudski film po svojoj priči, strukturi, a možda čak i razmeri na kom se jeziku više govori.

Glavni glumac Tiger Chen je zanimljivo otkriće, reč je o laid back borcu, gotovo pa kung fu hipsteru koji nudi nešto drugačije od dosadašnjih intenzivnih ili pak komičnih zmajeva sa ekrana i Reeves iz njega izvlači dosta. Reeves ga je upoznao radeći MATRIXe sa Yuen Woo Pingom i postao mu je mentor. Borbe je koreografisao Yuen Woo Ping i rekao bih da je ukalkulisao moderne tokove koje je recimo doneo MMA i koreografi kao što je JJ Perry tako da su borbe više bespoštedne nego elegantne kao što je radio ranije, ali ova promena stila je zanmljiva i dobrodošla. Reeves pokušava da isprati razvoj lika kroz promenu stila borbe, i zbilja Chen uspeva da kanališe priču o transformaciji Tai Chi majstora koji polako zapostavlja meditaciju i stavlja akcenat na tuču.

Nažalost, kada se u filmu pojavi Iko Uwais, Reeves mu ne pruža veliku priliku da se dokaže sa Chenom i njihova situacija je više važna u dramaturškom nego u borilačkom pogledu. Finale Reeves čuva za sebe gde za čoveka od 50 godina dosta solidno izlazi na crtu Chenu.

Pisac video igara Michael Cooney nudi neke zanimljive ideje u scenariju zli se one više izgovore nego što se zapravo vide no činjenica da su bar izgovorene pokazuje da se o svemu razmišljalo. Zanimljivo je da se Reeves opredelio za film o zabranjenom borilačkom turniru a ne za nekakvu pretencioznu priču iz epohe i da je čvrsto smestio svoj kung fu film u domen exploitationa a ne u neki psudo-wuxia kontekst kakav bi se očekivao. Sve to je takođe za pohvalu jer pokazuje da je Reeves definitivno postao insajder u ovom žanru.

Ono što ne valja je sama postavka njegovog lika. Kao u masi DTV filmova, i Reeves svoj lik glavnog negativca, svemoćnog organizatora turnira tretira kao u suštini izdvojen, pasivan entitet koji nikada zapravo ne uđe u ozbiljan konflikt sve do samog kraja, što dovodi do utiska da uprkos obilju fizičkih konfrontacija i unutrašnjih lomova ni sam glavni junak nema pravi punokrvni dramski sukob. Kada se na to doda potpuno moronska motivacija glavnog junaka da uđe na turnir koja bi funkcionisala u kineskom, ali ne i u američkom filmu, i to čini ovaj film kineskijim, onda imamo dosta propusta na kakve nismo navikli kada je na ekranu neko kao što je Reeves.

Uprkos tome što, kako rekoh, ovaj film treba tretirati kao kineski borilački film, Reeves na kraju nije uspeo da postigne odgovarajući balans tamošnjeg scenarističkog nemara sa zapadnim senzibilitetom. Ipak, uprkos svim greškama, Cooneyu i Reevesu se ne može osporiti da su razmišljali dok su pravli ovaj film.

Krajnji rezultat je međutim borilački film koji će se više dopasti ljubiteljima i poznavaocima nego običnoj publici. Zanimljivo je da posle gore fu filma koji je snimio RZA sada i Reeves odlazi u Aziju i snima kudikamo hermetičniji borilački film od onih kakvi se tamo snimaju sada, u režiji domaćih autora, naročito za izvoz.

* * 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment