Monday, August 30, 2010

THE OTHER GUYS

Pogledao sam THE OTHER GUYS Adam McKaya, na ovom nekom screeneru koji se pojavio. Kopija jeste screener ali deluje kao da se ipak posredovalo između DVDa i ovoga što je leakovalo na net. Ipak, film sasvim lepo može da se pogleda i izrespektuje bez većih tegoba.

Posle COP OUTa, i hladnog tuša koji su ljubitelji buddy cop filma doživeli tom prilikom, pojavila se serija THE GOOD GUYS koja doduše jeste više za ljubitelje i poznavaoce nego za najširu publiku ali donela je dva izvanredno upečatljiva junaka i odličnu glumačku podelu sa duhovitim scenarijima i dosta old school realizacijom. THE OTHER GUYS je skuplji film na istom tragu, policijska akciona komedija koja, kao i uvek što je slučaj kod McKaya pokušava da se ne samo poigra određenim žanrom već i da ga u izvesnoj meri simulira.

Dok je TALLADEGA NIGHTS bio prilično duhovit dok junaci ne sednu u kola, THE OTHER GUYS pokazuje sazrevanje McKaya kao reditelja jer u ovom filmu i policijski rad, pa čak i većina akcionih scena nose u sebi humor i ne remete previše žanrovsku celovitost filma. Tome doprinosi i glumačka podela koju čine jedan akcioni heroj Mark Wahlberg i jedan all-out komičar, Will Ferrell. Wahlberg je imao uloge ovog tipa i to u čak vrlo dobrim buddy cop filmovima poput izvrsnog CORRUPTORa ali Ferrellov specifični humor je takav da je u izvesnom smislu protivan akcionom trileru kao bazičnoj strukturi buddy cop filma jer je baziran na statičnim situacijama, neprijatnostima i sl. To je bio jedan od problema Peter Segalove inače izvrsne režije GET SMARTa - akcija je u tom filmu bila previše dobra u odnosu na tip humora i glume koji je nosio Carrell. Otud je neobično da je isti glumac kasnije igrao u sličnom spoju akcije i komedije DATE NIGHT.

McKay je ipak na kraju uspeo da THE OTHER GUYS ipak funkcioniše kao takva-kakva celina i da ne potone pod pritiskom vlastite estetike skeča i vica kojom se Ferrell i McKay realno najviše bave u svojim filmovima ili webizodama.

S druge strane, pružio je sebi priliku i da se dokaže kao "ozbiljan" reditelj i da u saradnji sa Oliver Woodom, jednim od najboljih DPjeva kad je akcija u pitanju snimi nekoliko sasvim solidnih akcionih sekvenci sa dosta smisla za humor.

Sasvim je prirodno da u ovakvom odnosu snaga THE OTHER GUYS uprkos svemu ipak više vuče na stranu komedije i to je u krajnjoj liniji dobro jer je film prilično smešan sa nizom dementnih scena i izvrsnih glumačkih rešenja.

Isto tako, sama istraga koju sprovode junaci je duhovita, i ne remeti ritam onoga što je McKayov glavni cilj. Stoga, kada na kraju cela priča sa white collar kriminalom postane malo topical i dođe se do društvene kritike, to je sve već zasluženo zaista solidnom zabavom koja je dotle proizvedena.

Sam Jackson i The Rock u ulozi tipičnih filmskih superheroja buddy copova je odlična i pozivala bi na spin-off, ali plašim se da su njih dvojica suviše high profile za tu vrstu akcije. Michael Keaton u glumačkoj postavi je sjajan dodtak i pravo kucanje na vrata zaboravljenog asa.

* * * / * * * *

Thursday, August 19, 2010

ALTING BLIVER GODT IGEN

Pogledao sam ALTING BLIVER GODT IGEN Christoffera Boea. Reč je o danskom pseudo-trileru baziranom na preokretu koji je vidljiv iz velike daljine koji se kao i većina filmova tog tipa iscrpljuje baveći se zavaravanjem gledaoca dok ne dođe do svoje poente koja se razreši u pet minuta. Takvi filmovi na kraju obično postaju sušta suprotnost onoga što im je bila ideja. Polazeći od pretpostavke da će biti inovativni i subvertirati neku već okoštalu formu oni se na kraju pretvaraju u krajnje suvišnu rekreaciju te forme koju tobože žele da prevaziđu.

U konkretnom slučaju ALTING BLIVER GODT IGEN Boe pokušava da preokretom osveži politički triler i to starog kova sa političkom intrigom i državom koja progoni pisca-istraživača. na kraju, kroz udar na tu formu, Boe snima politički gotovo neobičan film jer na kraju ispada da je sistem u redu, i otvoren, a da je junak psihički oboleo, što je legitimna poruka, ali svakako vrlo retko slana u poslednje vreme, čak i u Danskoj ako imamo u vidu i njihove recentne afere iz Abu Graib žanra (a toga se dotiče i ovaj film).

ALTING BLIVER GODT IGEN je zbog takve strukture i rezultata film koji se nikome ne obraća, niti ikoga može naročito da zainteresuje a vrhunska tehnička egzekucija nažalost nije ispraćena uzbudljivim zamislima autora.

* 1/2 / * * * *

Wednesday, August 18, 2010

THE TWO JAKES. JAKES

Reprizirao sam verovatno najomiljeniji krimić Miće Milovanovića - CHINATOWN Romana Polanskog, a sve u sklopu pripreme za reprizu jednog filma koji sam već pomalo zaboravio, a to je Nicholsonov nastavak THE TWO JAKES. JAKES sam gledao kao klinac i tad ništa nisam razumeo a kad sam ga reprizirao bio sam malo zaboravio CHINATOWN (a pun je refrenci na prethodnka) i sada se spremam da to uradim na pravi način.

Iako je o CHINATOWNu sve rečeno, mislim da nikada nije suvišno ponoviti koliko je to veliki i bitan film. Upravo u domenu žanrovskog filma a CHINATOWN u suštini jeste jedan vrlo ortodoksni detektivski film, ovaj naslov pokazuje razne prostore za unapređenje jedne naizgled okoštale forme. Pre svega, CHINATOWN nudi vrlo širok spektar čitanja kao i većina značajnih filmova, međutim on se i formalno može zaista čitati na različite načine, u tom smislu je pre svega Polanski zaslužan za takav umetnički domet. Scenario Roberta Townea je izvanredan, bogat, intrigantan, pun zanimljivih otkrića i preokreta, no lako ga je zamisliti da je drugačije, i "čistije" realizovan. Polanski ga je režirao drugačije nego što bi to uradio neki specijalista za trilere iz tog vremena, sa ritmom koji je na nivou glumačke igre i mizanscena u konvenciji trilera ali su radnje junaka u kadru atipične, sa akcentima na neke sporedne stvari koje ponekad imaju ulogu humoristiočkog tipa, negde stvaraju utisak spontanosti, a ponegde potpuno mutiraju scenu iz trilersko-kriminalističkog polazišta u studiju karaktera.

U tom smislu i sam Jake Gittes je junak koji luta negde na razmeđi komičnog i hardboiled detektiva u tom smislu da ima stav i ponašanje hardboiled detektiva s tim što za razliku od tipičnog hardboiled detektiva nije korak ispred svih ostalih junaka već ozbiljno kasni, a to bi bilo tipično upravo za komičnog detektiva koji u konvenciji stalno greši ali na kraju slučajno dolazi do pravog rešenja, odnosno istine.

Ono što je najzanimljivije u CHINATOWNu jeste da je zaplet chandlerovski zamršen, da ima to svojstvo koje je u tradiciji ovog pisca a to je da se manje-više u zapletu odmah prepoznaju ljudi koji su manje ili više krivi, a da se među njima profiliše onaj ko je krov za konkretno delo. Dakle, chandlerovski zapleti su smešteni u svet krivaca. Tako je i sa CHINATOWNom i moglo bi se reći da je ovaj film na granici onoga što se desilo sa BIG SLEEPom a to je da na kraju više nije baš ni jasno šta se desilo. Ali, CHINATOWN zapravo traga za istinom koja prevazilazi konkretno delo, uostalom zato su ubijeni u ovom filmu bledi i nevažni likovi a ključ je u odnosima onih koji su sve zakuvali, pa se tako ni sam film ne razrešava policijskim-sudskim epilogom već otkrivanjem društveno-psihološke traume, i nemoći pred njom.

U tom smislu CHINATOWN nije prvi krimić koji ima pesimistički ishod, naročito tokom sedamdesetih, nije ni prvi film koji je pokušao da spoji pesimistički ishod, triler i politiku (setimo se Pakule) ali je svakako prvi koji to esencijalizuje na jednom gotov lakanovskom nivou spoja Freuda i Marxa, i to vrlo osvešćenom i eksplicitnom te je reč o jednom od filmova koji se analiziraju sami od sebe.

* * * * / * * * *

Tuesday, August 17, 2010

LA VIUDAS DE LOS JUEVES

Pogledao sam LA VIUDAS DE LOS JUEVES Marcela Pineyra, adaptaciju romana Cludie Pineiro koji ima u sebi nešto ballardovske atmosfere iz faze romana COCAINE NIGHTS, SUPER CANNES ili KINGDOM COME. Dakle, ovo je priča o moralnom i ljudskom truljenju buenosajreske više klase koja izlovano živi u elitnom naselju iza čije se idilične glazure, naravno, krije mračna egzistencija i sl.

Premisa je dakle već oprobana, i u odnosu na Ballarda, Pineyro (i Pineirica) se više bave međuljudskim odnosima nego uticajem samog ambijenta i načina života na ponašanje. Odnosno kod Pineyra, sve proističe iz ličnosti, nema promene ličnosti pod uticajem poželjnih modela ponašanja. Uostalom, za razliku od Ballardovih junaka, njegovi su još uvek aktivni. Ipak, ambijent, iako nema aktivnu ulogu, svakako jeste deo Pineyrovog vizuelnog izraza i služi da opiše izolovano stanje junaka.

A junaci su zapravo klasični negativci iz kirhnerističkog narativa. Pineyro sa ovim filmom zapravo pravi jedan od prvih kirhnerističkih filmova, u tom smislu što osuđuje klasu koja je dovela do ekonomskog kolapsa 2001. godine i u toj osudi je oštar jer ih prikazuje kao gramzive, amoralne, dekadentne, i na određeni način, iako je kirhnerizam ideologija sa korenom u tradiciji prosvetiteljstva, Pineyro esencijalizuje njihove mane. Dakle, među onima koji su deo te klase nema pozitivnih osobina, izuzev u slučaju otpadnika koji su nezaposleni i mogu sa strane da gledaju kako stvari teku i na koji način se ostvaruje taj lifestyle.

U tom smislu, Pineyro nudi jedan dosta brutalan, a rekao bih i isključiv statement, koji u osnovi deluje kao da je možda i tačan ali je zbog svoje isključivosti neubedljiv, tako da u ideološkom smislu, on gubi već dobijenu bitku.

Kad je reč o vođenju priče, Pineyro spaja dva vremenska toka, dosta radikalno, sa prelazima koji nisu do kraja definisani ali sam tempo scena je takav da se kroz njihovo vrlo lagano, da ne kažem sporo razvijanje vrlo lako shvata šta se kada dešava.

Pineyro uviža u fetišizaciji biogataških ambijenata i reklo bi se da je sklon estetizaciji tih mesta, premda su likovi sasvim dovoljno antipatični (Bret Easton Ellis pada na um) da nema rizika od toga da iko koga autor smatra antipatičnim gledaocu bude simpatičan. I to je možda najveći problem filma, Nije problem u tome što je Pineyro ideološki predirektan već što ni on sam ni glumci ne brane svoje likove i tako se polako pretvaraju u karikature.

U vizuelčnom i tehničkom smislu, Pineyro je uvek na najvišem nivou i za klasu premašuje ovogodišnjeg argentinskog dobitnika "oskara" čiji je adut paik komunikacija sa gledaocima i emocija. Odsustvo emocija u Pineyrovom filmu nije nadoknađeno intelektualnom nadgradnjom u dovoljnoj meri da bi film sasvim funkcionisao. Pa, ipak reč je o projektu nesporno visoke klase.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, August 14, 2010

CENTURION

Pripadam većini koja obožava DOG SOLDIERS i manjini kojoj je DESCENT bezveze. U tom smislu, svakako da nisam pravi čovek kada treba da se rangira opus Neil Marshalla pošto je meni čak i DOOMSDAY uprkos svim svojim problemima bio najbolji rad koji je pružio posle DOG SOLDIERSa. Plašim se da će tako ostati i posle CENTURIONa, a da u tom donjem domu Marshallovog opusa ovaj film zauzima slabije mesto od DESCENTa. Naime, DESCENT mi je možda na nivou utiska bio slabiji od CENTURIONa, ali je u žanrovskom i u krajnjoj liniji pripovedačkom domenu imao daleko više rezona za postojanje.

DESCENT na konceptualnim nivou, meni, nema probleme, odnosno pre svega ima problem u tome što nije dobar. CENTURION pak svoje probleme ima mnogo pre tog pukog nedostatka kvaliteta.

Naime, CENTURION je koncipiran kao chase movie smešten u doba rimske kolonizacije severne Britanije, današnje Škotske. Nemam u osnovi problem sa tim što ovaj filma apsolutno ne dotiče ama baš nikakav širi kontekst, uostalom tako je koncipiran i APOCALYPTO. Međutim, za razliku od CENTURIONa, APOCALYPTO izgleda kao film koji su snimili ljudi na licu mesta sa učesnicima događaja a CENTURION nepopravljivo izgleda kao film o Englezima obučenim u rimske toge i oklope i samim tim nema razloga da u svom diskursu bude tako štur. Ako se već radi o očiglednoj inscenaciji nekog događaja a ne filmu koji pokušava da te barem na elementarnom nivou ubedi da je to sve stvarno, onda bi barem bilo lepo da tu nešto i naučimo.

Svakako da su krvoproliće i surovosti kao način ophođenja među ljudima toga doba jedan od atraktivnih aspekata priče o tom vremenu. Pa ipak, ne valja ni sve svesti na to, a Marshall kao da upravo pokušava da svede svoj film na priču o borbi za opstanak i nasilju, s tim što je sama tema opstanka neubedljivo postavljena jer ni u jednom trenutku ne verujemo njegovim junacima.

Nije problem što junaci i njihovi problemi nisu definisani. Prvom mi se diže kosa na glavi od takvih zahvata ali Marshall suštinski ne zauzima stav u odnosu na svoje junake. Iako se poneki od njih izdvoji, on slika film bez izraženijeg subjektivnog ugla nekog od junaka. Štaviše, sve ono što od razvoja junaka imamo dato je nekako "spolja", kao neko opšte mesto, simulacija dramaturgije, ozbiljnog filma i zato samo ovaj film pre svega nazvao inscenacijom a ne punokrvnim filmom. Meni CENTURION deluje kao neka vrsta ambijentalnog teatra samo potpuno lišena smisla, sa likovima čije se predvidivo i klišetizirano ponašanje nikako ne može percipirati kao arhetip.

Tu je recimo APOCALYPTO mnogo bolji jer formalno, vrlo je sličan i simplifikovan ali ljudi, nemojmo se šaliti, taj film vrca od energije i značenja.

Ja sam poslednji čovek koji će imati primedbu na film snimljenom da pokaže nasilje radi nasilja. Ali, ako već treba da gledam nasilje radi nasilja, onda ipak ima boljih načina da se to vidi og priče o grupi Engleza preobučenih u Rimljane koji se vijaju sa statistima i dancem preobučenim u Pikte.

Film je vizuelno isprazan i to se može delimično objasniti a delimično ostaje u domenu neobjašnjivofg. Može se objasniti problmom ritma, nedovoljnom razrađenošću scena - sve je odrađeno polupristojno ali u suštini krajnje informativno, bez nekog akcenta na logici toka borbe, sve se svodi na brzo smenjivanje kadrova klanja pa sad ko voli nek izvoli, meni to nije bilo dovoljno. Isto važi i za mirne scene, iako ima krupnih planova, pošto nema karaktera, nema razvoja, nema emocije, sve scene su čudno simplifikovane u egzekuciji i neobično distancirane. Neobjašnjivi segment praznine je verovatno vezan za to što ako nem neke intrige, verovatno i najbolje realizovan film deluje tupo na ekranu. XCENTURION je daleko od vrhunsa realizacije ali je zaista tupo to smenjivanje slika koje nudi.

Otud ja do kraja nisam shvatio jel ovaj film kao pokušava da bude suptilno politički angažovan i da kroz besmislenost rimske okupacije Pikta nekako progovori o okupaciji Iraka ili su samo likovi toliko loše postavljeni da ja nisam uspeo da prepoznam ko su dobri momci?

Što se tuiče primedbi na auetntičnost u odnosu na epohu i sl. one ne samo da su na mestu nego se nameću kao pravac razmišljanja iz prostog razloga što nas film na suštinskom nivou ne ubeđuje da se dešava onda kada su nam autori rekli. Tome svakako doprinosi i jeziva špica sa onom nekom prevaziđenom animacijom koja je zaista vesnik lošeg filma. I ovog puta nas kao u SPLICE nije slagala.

* 1/2 / * * * *

Friday, August 13, 2010

RANSOM

Reprizirao sam RANSOM Rona Howarda, rimejk jednog potpuno zaboravljenog filma sa Glenn Fordom u odnosu na koji predstavlja samo napredak, ne samo estetski već i zato što pomera tu priču iz domena B u A produkciju.

RANSOM je film za koji je maltene nemoguće poverovati da ga je režirao Ron Howard. I to kažem ja kao neko ko zaista jako voli barem dva njegova filma - APOLLO 13 i RANSOM a nekoliko su mi krajnje simpatični. Međutim, RANSOM kao i APOLLO 13 nudi nešto više od njegovog uobičajenog vrhunskog mejnstrim profesionalizma u kome paralelno pokušava da bude vrhunski repertoarski i vrhunski umetnički istaknut/društveno angažovan reditelj. APOLLO 13 i RANSOM su filmovi u kojima je stvari odveo preko ivice mejnstrim očekivanja, u jednom stvarajući izvanrednu tenzijua u drugom spajajući tenziju sa vrlo razvijenim idejnim planom i centralnom glumačkom kreacijom koja iskoračuje.

RANSOM je efektan kao vrhunski realizovan suspense film. Howard u saradnji sa Piotr Sobocinskim nudi sebi nesvojstven prilaz kadriranju sa dosta pokreta kamere, dosta situacija rešenih na bazi pokreta, švenkovanja sa lik na lik, rešavanjem tenzije u sceni kroz pokret kamere a ne kroz dijalošku razmenu. Zatim, scene nasilja su vrlo uzbudljive, efektne i krvave, atipične za film koji se bavi otmicom deteta i porodicom u središtu cele priče. Dosta akcije se odvija bez dijaloga, sa junacima koji ćute i rade što danas polako postaje standard ali sredinom devedesetih od kada datira ovaj film nije bilo.

U nekoliko navrata, Howard je spreman da se poigra očekivanjima publike i osim bazičnog preokreta na kome je baziran ceo film, u nekoliko navrata vrlo brutalno dovodi publiku u nedoumice. Primer takve sene je trenutak kada se pomisli da je dete ubijeno. To je jedan od onih "krajeva filma" kada autor stavi do znanja da bi to po njemu bio kraj filma, ali da sada priča mora doći do katarze i barem formalnog hepienda, i Howard nudi takav momenat koji je vrlo čitljiv.

Zatim tu je Firerova centralna uloga koja nosi ceo film i koja je fantastična. Naravno, znamo da je osveta jača strana ovog glumca, međutim u ovom filmu on ima situaciju u kojoj praktično osvetu spaja sa narcizmom, i u izvsnom smislu ovo je film o tome kako sujeta predstavlja osnovnu pokretačku snagu jednog nepokolebljivog filmskog heroja. Gibsonov fokus je u u ovom filmu i fizički i mentalni, ne samo da ubedljivo glavnog junaka, poslovnog čoveka kome otimaju sina i koji osim toga što je fit u suštini nije čovek od akcije, nego uspeva da prenese svosjstva tog karaktera i u fizički aspekt te role.

U drugom planu, prisutna je idejnost filma koja je čitljiva na više nivoa. Prvi nivo je ono što je Richard Price uneo u scenario a to je klasna tenzija, opsesivni narativ otmičar kako oni imaju pravo da otmu dete bogataša, i tu su već čuveni monolozi iz H.G. Wellsa. Međutim, tu je i dopunski plan, Gibsonovog "prakapitalističkog greha". On je prikazan kao self-made man, ali self-made man sa senkom, sa grehom koji ga progoni a to je potplaćivanje sindikalnog vođe. iako je on to racionalizovao svojim self-made statusom, to jeste greh sa kojim se on suočava i koji priznaje/okaje kada mu je sin otet. Jedini odnos koji glavni junak kao bogati kapitalista ima da zaleči usled dramatične situacije je vezan za neetičku, i po svojoj sindikalnoj suštini klasnu odluku.

Zatim odnosi u porodici su zanimljivi. Tu muž donosi sve doluke, a žena iako se sa ključnom odlukom ne slaže nema šansu da je preokrene niti se trudi da to postigne. Dakle, ovo je kuća u kojoj se ne samo poštuje muževljeva reč nego je ona verifikovana novcem koji je on obezbedio porodici.

U tom smislu RANSOM donosi jedan upečatljiv i atipičan prikaz psihologije bogatog/moćnog poslovnog čoveka u američkom filmu, koja je dosta daleko od relaksirane new agey varijante sa kojom se inače često srećemo. Gibsonov junak nije humani kapitalista kao Bill Gates, on je zapravo starovrsmki čovek zarobljen u svetu mobilnih telefona i kompjutera.

Otud, ako imamo u vidu aktuelne događaje, moguće je da RANSOM možda i najbliže prikazuje Gibsonov lični svetonazor.

* * * 1/2 / * * * *

PREDATORS

Sinoć sam se podvrgao PREDATORSu Nimroda Antala. S jedne strane, potreslo me je to kako Fox na jedan surov, potcenjivački način gleda na izuzetan serijal, ali to me ne čudi, pošto za razliku od ALIENa, PREDATOR nikada nije stekao status umetničkog dela već se McTiernanov film smatra tek vrhunskim žanrovskim ostvarenjem, premda naravno on to svojim izrazom daleko nadmašuje, kao uostalom i Hopkins u PREDATOR 2. Međutim, realno, PREDATORS nikada nije bio prestižan kao ALIEN gde su za nastavke angažovani perspektivni, umetnički dokazani reditelji, ponekad i na štetu samog serijala.

U PREDATORSu, franšiza je prepuštena Robertu Rodriguezu koji je potpuno zastranio sa svojim viđenjem niskobudžetnog žanrovskog filma i pretvorio sve to u jednu posebnu vrstu aljkavosti u kojoj reditelj sasvim prosečnih mogućnosti kao što je Nimrod Antal, trećepozivac američkog repertoarskog filma zaista nije mogao da pruži išta.

PREDATORS izgleda kao da je snimljen sa srpskim budžetom u Srbiji. Planeta na kojoj je predatorski rezervat izgleda kao Boleč, nema apsolutno nikakva atrakcije na lokaciji, ne samo u smislu nekih vanzemaljskih biljaka, nego ni na nivou pukog geografskog fenomena što imamo danas čak i u drugorazrednim projektima gde ekipa nema puno prilike da se istakne ali bar izabere zanimljivu livadu za snimanje. Ovde nažalost nema ni toga. Ni livada nije zanimljiva, štaviše, film izgleda kao da je sniman na nekoj otrcanoj periferiji gde niko ne bi snimao jer je upadljivo nezanimljivo.

Rediteljska rešenja povremeno sežu u doment DOCTOR WHOa tipa uvodno padanje sa neba i sl. su malo iz fazona "aj kao igramo se sad mi smo kao ispali iz predatorskog aviona". U boljim delovima, ima kadrova koji podsete na opsamdesete ali nažalost ne na briljantnu koreografiju McTiernanovog PREDATORa već više na neke jeftnije italijanske kopije filmova o plaćenicima u kojima reditelj povremeno nekim crvenim osvetljenjem malo kao oneobiči produkcionu bedu svog filma.

Zauista ne mogu da se stim američkog bioskopskog filma koji mi je pružio manje na na planu production valuea.

Priča je slaba da slabija ne može biti. Na planetu gde se Predatori uče lovu bačena je ekipa generic badassova, najzajebanijih lujudi iz svoje ekipe, tipa ruski Spetznaz, izraelska komandosica, Japanac jakuza i sl. Glumačku podelu predvodi Adrien Brody u ulozi akcionog heroja što je ridikulozno. Brody u svojim najmuževnijim trenucima izgleda kao Đurov Palica iz KURSADŽIJA, a ceo film glumi sa nekim kao usiljeno ogrubelim glasom koji bi izazvao parodije darkknightovskih razmera samo da je neko gledao ovaj film. Rusa koji bi trebalo da bude kao Jesse Ventura iz prvog dela igra Oleg Taktarov. Činjenica je da Jesse nije bio glumac, ali zaboga Oleg je šibadžija iz filmova sa Seagalom, statista sa zadatkom, i u ovoj ulozi čak i nije loš, ali nema on harizmu da igra bilo kakvu ulogu. Alice Braga i Topher Grace su na nivou s tim što su im likovi jezivi no posebno mesto od relativno uglednih glumca zauzima Larry Fishbourne koji igra čoveka koji je već godinama na planeti i opire se Predatorima usled čega je izgubio razum. Problem je što Fishburne više ne izgleda kao neko ko bi sa svojom telesnom težinom mogao da se odupre bilo kome, naročito ne superiornim vanzemaljcima i delovi sa njim su tragikomični.

Najveća ironija je što u PREDATORSu u suštini govorimo o borbi sa tek nekoliko Predatora, bez naročitog identiteta. Dok su kod McTiernana ai Hopkinsa oni bili pretnja jer su nevidljivi, ovde se pojavljuju samo onda kada zatreba zapletu i mahom kada su junaci spremni. Upadljivo su ranjiviji nego pre i gluplji. Iako ima pokušaja mano-a-mano borbe, nema tu pravog žara.

Međutim, ako je ovo ironično, smešno je što Antal prvih petnaestak minuta pokušava da gledaoci podele konfuziju sa karakterima gde su se to našli, o čemu se radi, ko li je pobio te ljude pre njih. To je za ovu vrstu nastavka ili doticanja već poznate mitologije zaista nedopustivo traćenje vremena i strpljenja publike.

Antalov PREDATORS spada među najgore bioskopske filmove koje sam gledao u poslednjih nekoliko godina.

Thursday, August 12, 2010

SPLICE

SPLICE Vincenzo Natalija je pre svega značajan kao podsetnik zašto je David Cronenberg veliki reditelj i genije. Naime, iako SPLICE sadrži niz elemenata koje možemo u osnovi smatrati cronenbergovskim, i formalno više podseća na njegove filmove od njegovog vlastitog rada u poslednje vreme, suštinski ne može biti dalje od tih klasika. tematizacija tela, seksualnosti, poigravanja sa pšrrodom koje mora biti kažnjeno, ideja pravljenja sofisticiranog creature featurea, racionalan tretman iracionalnih pemisa - sve su to cronenbergovski zahvati za kojima Natali poseže. Međutim, on je u svojoj suštini napravio jedan budalast film jer polazi od premise da su materinski instinkti i seksualni nagoni nešto što može biti izazvano bilo čim, kao da su ljudi idiotiu vođeni isključivo nagonima, bez ikakve kontrole, i kao da se ti sami nagoni ne mogu malo sofisticirati već je svako biće u okolini potencijalni mezimac ili seksualni objekat. Naročito je apsurno imati naučnike, samoproklamovane nerdove u glavnim ulogama čije je ponašanje veći deo vremena nespojivo sa njihovim intelektualnim kapacitetima i društvenim položajem.

Dakle, kao drama i neka vrsta moraliteta, SPLICE je preglup da bi funkcionisao, dočim kao zabava nema previše smisla jer je prespor, previše ambivalentan u svojim ambicijama i prosto ne nudi dovoljno zahvata koji bi imali zabavan rezultat.

U žanrovskom smislu, ono što je najpozitivniji aspekt ovog filma jeste to što je došao do bioskopa i to tako što ga je primetio Joel Silver i kupio za Warner Bros. Objektivno, SPLICE i ovakav - kakav je, zanimljiviji je od većine horora koji dospevaju u američke bioskope, naročito kroz mejdžor mrežu. Šteta je samo što ovaj film nema kapacitet da se pred publikom potvrdi kao ispravan potez.

Nedovoljno pametan da bi bio izazovan SF, nedovoljno napet i krvav da bi bio horor, nedovoljno ingeniozan da bi bio cronenbergovski genrebender, SPLICE je verovatno ostao zbunjujuće iskustvo za one koji su ga gledali u bioskopu u vreme premijere. S druge strane, sam kontekst u kome SPLICE postoji na savremenoj sceni, opravdava gotovo unisonu podršku koju je dobio u vreme premijere.

Šteta je samo što još od krajnje trashy animimirane špice, SPLICE neprestano sugertiše da nije na onom nivou na kom bi trebalo da bude.

Izvan konceptualnih dvoumljenja i stranputica, SPLICE je prilično kompetentno realizovan film koji po svojo zrelost nadilazi Natalijeve ranije projkete. Adrien Brody i sarah Polley su odlično izabrana indie podela koja bi trebalo da podigne film za klasu a creature efekti su vrlo interesantni.

Imajući to u vidu, ljubitelji žanra svakako treba da ga pogledaju jer će im i vrline i mane ovog filma biti vrlo poučne.

* * / * * * *

Wednesday, August 11, 2010

SOLITARY MAN

Pogledao sam SOLITARY MAN Briana Koppelmana i Davida Leviena, jedan od najočekivanijih filmova prošle pa sad i ove godine. Ovaj film je definitivno bookend naslov u kome Doiglas zaključuje svoje japi likove iz osamdesetih i devedesetih, i to što izlazi i nastavak WALL STREETa ove godine samo pokazuje koliko su to bitni likovi za definisanje jedne ere i to ne samo kroz prikaz sveta biznisa već i libidinalne energije koju je taj svet nosio.

SOLITARY MAN je indie film koji samim tim ima priliku da bude "ozbiljan" i da se pozabavi karakterom na način na koji bi to svojevremeno nešto češće radili holivudski filmovi. Iako se to i njima potkrade, poslednjih sezona karakterom se bave samo high concept melodrame, ili istinite priče, a nema nekih manjih, nepretencioznijih filmova sa ozbiljnijim preispitivanjem kako karaktera u psihološkom smislu tako i u filmskom. Naime, SOLITARY MAN jeste prilično zanimljiva studija muškarca u klimaksu i njegovog suočavanja sa činjenicom da ga je pregazilo vreme ali nije samo to, ona se najdirektnije bavi Douglasovom filmskom personom, i smešta je u jedan vrlo precizan melodramski kontekst u kome se dešavaju ozbiljne scene ali se nikada ne odlazi u indie raštimovanost, ne zaboravlja se thre-act struktura i precizan razvoj drame sa dosta šarma.

Douglas je naravno centar ovog filma i nema problem sa tim da čak i bukvalno odigra truljenje svog junaka. Tome mu pomaže i faktička dotrajalost tela. U filmu hramlje jer mu je koleno bilo u fazi pred operaciju i čini se da su se glumac i lik proželi kao u vreme osamdesetih kada je on svojom poslovnom promućurnošću i privatnom nezasitošću parirao svojim junacima.

Okružen je zvezdama tako da se u manjim ulogama pojavljuju Susan Sarandon, Danny De Vito, Mary Louise Parker, Jesse Eisenberg, Jenna Fischer, no centar priče je jasno definisan i SOLITARY MAN se nikada ne degeneriše u indie dramu sa All-Star podelom koja nije ravna čak ni zbiru uključenih talenata. Ovaj film po svom efektu prevazilazi zbir i stoji kao pravi pogodak.

Film su režirali Soderberghovi scenaristi-miljenici Levien i Koppelman koji imaju karijeru i mimo njega, setimo se ROUNDERSa, ali on im je kao producent omogućio da se izbore za ovaj projekat i konačno je reč o filmu u kome su Avi Lerner i ekipa iz Millenniuma uspeli da se sasvim uspešno plasiraju u indie vode. Očigldno im je saradnja sa Douglasom dobro polazište jer su sa njim radili i izvanredni KING OF CALIFORNIA.

za razliku od Soderbergha, njegovi scenaristi se drže vrlo konvencionalnog, preciznog pripovedanja i uz veliku pomoć DPa Alwina Zuchlera koga znamo po saradnjama sa Roger Michellom isporučuju slick melodramu major kalibra, na vrlo skromnom ali odlično iskorišćenom indie budžetu.

SOLITARY MAN je film koji je do te mere oslonjen na Douglasa da uživanje u njemu jeste direktno proporcionalno gledaočevoj toleranciji prema ovom glumcu, a isto tako ugođaju doprinosi, premda nije nužno i poznavanje njegovog glumačkog opusa. Međutim, mislim da čak i oni koji ne vole Douglasa i ne smatraju njegov opus značajnim, mogu lepo da se snađu u ovom odličnom filmu.

* * * 1/2 / * * * *

Tuesday, August 10, 2010

DOWNHILL RACER

Pogledao sam DOWNHILL RACER Michaela Ritchieja, adaptaciju romana Oakley Halla. U ovom filmu Ritchie je do maksimuma iskoristio svoje dokumentarističko iskustvo i stvorio je film koji se koristi naracijom baziranom na upadanju u sred scena, bez klasično postavljene drame, sa detaljima koje gledalac sam sklapa u celinu. To je tehnika kojom su se tokom sedamdesetih dosta služili reditelji a Ritchie je u svojim filmovima poput RACERa i CANDIDATEa otišao možda i najdalje u toj tehnici. Pored ove novoholivudske dimenzije naracije, DOWNHILL RACER je jedan od najznačajnijih sportskih filmova u istoriji.

Značajan je iz više razloga, najpre zato što ovo nije rags to riches priča. Ovo je priča o ceni pobede koja je visoka i nije isključuvo bazirana na trudu, talentu i sličnim idealističkim atributima već i na tuđoj nesreći, žrtvovanju mnogih stvari uključujući lično sazrevanje ne bi li pojedinac postao savršen u toj jednoj oblasti kojom se bavi. U tom smislu glavni junak kog igra Robert Redford nije harizmatičan, on je vrlo hladan, polu-obrazovan, distanciran od okoline i diskretan, spreman da se obraduje tuđoj nesreći, doduše ne da je i izazove. Redfordov lik je redak u sportskom filmu i po stepenu ambivalencije ANY GIVEN SUNDAY Olivera Stonea je naslednik DOWNHILL RACERa a i narativne tehnike im se u priličnoj meri poklapaju. Naravno, Ritchie pripada elegantnim šezdesetim/sedamdesetim i govori o sportu kojim se bave situirani belci po Alpima dočim Stone uranja u svet kiča i steroidnomg mačizma svojstvenog NFLu.

Redford je napravio atipičnu ulogu, kao i kod Ritchieja u CANDIDATEu, dakle on je napravio karakter koji nema movie star harizmu, uzdržao se od unošenja ličnog šarma u celu priču i ostvario je jednu od najsolidnijih uloga svoje karijere.

Pored Redforda i Ritchieja, važno je naglasiti izuzetno realizovane skijaške scene, koje pokazuju da je Ritchie uz specifičan rad na karakterima iz dokumnetarizma doneo i tradiciju izvanrednog location shootinga. Dokumentarni footage, televizijski snimci su sjajno integrisani a Redforda ima sasvim dovoljno u tim scenama da se ne stvori distanca usled svesti o tome da skija dubler.

Mnogi se žale da je DOWNHILL RACER studija karaktera koji nije mnogo zanimljiv. ja mislim da je to upravo najveća snaga ovog filma, što pokazuje zapravo blagu duhovnu hendikepiranost vrhunskog sporta. I što je još važnije DOWNHILL RACER je sportski film za koji zapravo nije potrebno poznavanje sporta kojim se bavi da bi se razumeo.

* * * * / * * * *

Sunday, August 8, 2010

BATMAN: UNDER THE RED HOOD

Pogledao sam BATMAN: UNDER THE RED HOOD Brandona Viettija, Warner/DC animaciju pravljenu za DTV po stripu Judda Winicka u kome se raspliće jedan od vrlo bitnih storylineova u Betmenovoj mitologiji a to su život i smrt Jasona Todda.

Animacija počinje u Sarajevu na poprištu finala epizode u kojoj je glasanjem čitalaca odlučeno da Jason Todd strada. Poznato je da je njegova smrt bila bitan motivator i u Millerovom nekanonskom stripu, međutim kod Winicka, iako je Batman nasilniji nego inače, ipak on uspeva da se uzdrži od ubijanja Jokera, štaviše iza svog tog nasilja emituje izvesnu smirujuću energiju - na kraju čak ne želi ni da iskoristi sukob Red Hooda i Black Maska da se Gotham malo raščisti.

Dok je za minorne strip-heroje film pravo mesto da se iskažu, za velike heroje čini se da animacija ima više potencijala. U konkretnom slučaju UNDER THE RED HOOD, ova forma omogućila je da se snimi film za čije je puno razumevanje ipak potrebno nekakvo predznanje a priča se slobodno razvija i u nekim pravcima koji se mogu istraživati kada ne postoji potreba za pričanjem origin storyja.

Što se animacije tiče, meni JLA film THE NEW FRONTIER deluje kao bolje animiran, i RED HOOD mi je po tome bliži PUBLIC ENEMIESu s tim što mislim da su borbe energičnije i življe postavljene. U pojedinim sekvencama Batman zaliči na Spider-Mana po količini korišćenja raznih sajli sa kojima leti između zfrada ali priroda akcije je takva da ovaj film definitivno nije za decu jer je dosta brutalan, ne u onom smislu kako bi gorehoundi voleli već na nivou suštine sukoba.

Odnos između Bruce Waynea i Jason Todda uvek ima izvesnu homoerotsku dimenziju i ona postoji i u ovom filmu premda nije osvešćena. Ipak Bruceov odnos prema ovom dečaku svakako da ima neprikrivene konotacije.

UNDER THE RED HOOD je održavanje visokog nivoa DC animacija što je važno pred aktiviranje kultnih strip naslova iduće godine - pre svih Morrisonovog Supermana u animiranoj formi.

* * * / * * * *

Saturday, August 7, 2010

SALT

Pogledao sam SALT Phil Noycea, film snimljen po scenariju Kurta Wimmera koji je svojevremeno trebalo da bude vehicle za Cruisera a sada se nalazi u direktnoj konkurenciji sa njegovim KNIGHT AND DAY i u toj borbi zapravo bolje prolazi. Wimmrov scenario je u međuvremenu adaptiran za Angelinu Jolie i tu adaptaciju je radio Brian Helgeland, a zanimljivo je da na samom filmu Helgeland nije potpisan na špici a jeste na stendiju u bioskopu. Očigledno da njegov rewrite nije prošao u WGA ali da ga studio jeste smatrao značajnim, uostalom Helgeland je i dobitnik oskara.

Kako god bilo Wimmer se u ovom scenariju više oseća od Helgelanda. Helgeland je naime ekspert za trilere i imao je svojih uspeha u takvim filmovima poput Donnerovog CONSPIRACY THEORY (koji mu je možda i ponajbolji scenario izuzev LA CONFIDENTIAL) a zapljunuo se i na filmovima o BOURNEu i na GREEN ZONE. Međutim, Wimmer se daleko više oseća u ovom scenariju pre svega zbog toga što ne nudi helgelandovske domišljate dijaloge i situacije i mahom je oslonjen na nepatvoreni treš i prenaglašenost izražajnih sredstava na nivou drqamskog predloška u svakom smislu.

Nimalo ne čudi zašto je SALT stekao tako visoki profil kao scenario jer Wimmer ga je natrpao ogromnom količinom elemenata, motivacijama, političkim i pseudoistorijskim detaljima kako bi motivisao jednu krajnje B-priču, a to je nešto što u post-JAWS Holivudu najbolje prolazi.

Phil Noyce se manje više dobro snašao u tom miljeu jer je i sam imao iskustva u radu na filmovima po Tom Clancyju koji je upravo taj tip književnika oslonjenog na spajanje tehničkih podataka, istorijsko-političkih detalja i prilično banalnih zapleta. Ipak, SALT nema snagu da dostigne PATRIOT GAMES pošto je ono ipak bio film a SALT je prevashodno ipak cirkus koji želi da se pozicionira negde na ničijoj zemlji između WANTEDa i Bournea. Iz WANTEDa preuzima neke prenaglašene akrobacije i slo-mo detalje a iz Bourtne preuzima impact u akcionim scenama, brze rezove na krupni čak i posle najbizarnijih vratolomija kako bi se gledalac što pre ubacio u iluziju da to sve radi glumac (što je klasičan 80s touch) i veće insistiranje na stuntovima i bolje prikrivanje CGIa nego što smo retali u poslednje vreme.

Noyce već godinama nije radio akciju i dosta otvoreno je pokazao da ga to više ne zanima. Ipak ovaj povratak u mejnstrim pokazuje da on više nije onako podmazana akciona mašina kao što je bio ali da je isto tako reditelj koji ipak ume da unese izvesni smisao u ovako prekempiran materijal.

U ideološkom smislu, SALT je povratak hladnoratovskom filmu u najkanonskijem smislu. Kao što je u hladnoratovskom filmu, poziciju negativca uvek imala grupa komunističkih ekstremista, dakle ne sovjetska vlast već ekstremisti u njenim redovima koji žele da izazovu Treći svetski rat, tako je i ovde reč o staroj sovjetskoj frakciji koja želi da zavadi Ameriku sa svetom. Naravno, SALT polazi od naivne pretpostavke da Amerika još uvek nije zavađena sa celim svetom.

Wimmerov scenario ne nudi ništa novo i u pojedinim detaljima on se najdirektnije nadovezuje na filmove poput TELEFONa Dona Siegela ili FROM RUSSIA WITH LOVE, a ovi naslovi su ipak paradigmatični hladnoratovski radovi.

Za razliku od Siegelovog TELEFONa, SALT nudi mogućnost da se neko ko je brejnvošovan popravi, i to onda kada odustane od borbe i prepusti se "životu" u Americi. U tom smislu zanimljivo je da se junakinja čeliči u severnokorejskom kazamatu na početku filma, slično kao Brosnanov Bond u DIE ANOTHER DAY, samo neuporedivo skromnije realizovano.

Inače, kada je reč o superherojskoj anarhiji filmova poput BAD BOYS, u SALTu je to dovedeno do paroksizma. Saltica krši apsolutno sva moguća pravila kako bi odbranila američki way of life. U pojedinim situacijama čak ne preza ni od ubijanja nevinih ljudi iako to načelno izbegava.

SALT je eskapizam koji po svojoj prenaglašenosti u pojedinim momentima pomera granice onoga što holivudski studiji dozvoljavaju sebi u današnje vreme kada se trude da prave koliko-toliko respektabilne filmove. U godini INCEPTIONa baziranog na preteranom insistiranju na dubljim značenjima, SALT je film koji beži od toga.

* * 1/2 / * * * *

Friday, August 6, 2010

OPERATION ENDGAME

Pogledao sam OPERATION ENDGAME Fouada Mikatija, jedan izuzetno grozan i bezmalo negledljiv film koji će možda imati mali theatrical run ali je realno pravi DTV. Možda je u nekoj fazi svog nastanka ova produkcija Richarda Kellyja, autora kome promašaji ne da nisu strani, nego čine veći deo njegove karijere, imala neke bioskopske ambicije, ali na kraju je završila kao i većina preambicioznih All-Star extravanzi.

OPERATION ENDGAME je akciona komedija, smeštena u kamerni prostor nekakvog tajnog CIA štaba u kome se najtajniji opd svih tajnih agenata skupljaju da rade najprljavije stvari za državu. Te agente glume likovi poput Jeffrey Tambora, Rob Corddryja, zacha Galifianakisa, maggie Q i Ellen Barkin, dakle komičari koji najveći akcenat stavljaju na OFFICE-like atmosferu u tom kao špijunskom gnezdu.

Akcija je energična i dosta krvava, bazirana na upotrebi kancelarijskog materijala kao oružja (da, vrlo jasna metafora) ali je isto tako jednolična i nema naročitu težinu jer likovi ne komuniciraju su publikom.

Scene razvoja karaktera postavljene su između akcionih i baziraju se na beskrajnim glupim dijalozima punim ispraznih vulgarnosti.

Podela puna manjih ili većih zvezda potpuno je ispuštena i protraćena, a jedina vredna pažnje je Ellen Barkin koja je već respektabilan GILF.

U svakom slučaju, OPERATION ENDGAME je onoliki užas koliki bi se i očekivao od filma sa ovoliko zvezda za koji niko nije čuo. To je sada i verifikovano.

Inače zanimljivo je da je Chadwick Clough sa sajta Script Pimp potpisan kao izvršni producent. Dakle moguće je da se radi o scenariju sa nekog od njhovih godišnjih takmičenja.

Thursday, August 5, 2010

GROUPIE

Konačno se vratio Mark L. Lester sa filmom GROUPIE. Naravno, u ovom slučaju nema ni govora o comebacku bilo gde. Štaviše, GROUPIE verovatno spada u onaj deo DTV ponude koji neće uspeti da privuče veću pažnju filmske javnosti, Ipak, nije reč o sasvim bezvrednom filmu i u njemu Lester u nekoliko aspekata pokazuje da je reč o ozbiljnom reditelju koji je naprosto skliznuo u opskurrnost u svom pokušaju da bude Corman za devedesete.

GROUPIE je rokenrol film koji je baziran na jednostavnoj karakterizaciji i pomešanim konvencijama filma putovanja, u podvrsti filmova o turnejama rokenrol bendova i home invasion trilera sa početka devedesetih. Onop što je u ovom filmu zanimljivu jesu zapravo vrlo efikasno i valjano izloženi karakteri kojima scenario ne nudi puno toga novog ali su u tom trouglu traumirani rok pevač - opsesivna obožavateljka - zabrinuti menadžer ostvareni sasvim solidni odnosi i film je zapravo zanimljiv kao jedna rudimentarna ali pristojna priča o karakterima koja pada u fazi iskoraka u triler koja je istovremeno bazirana na previdivim premisama i nedovoljno je razrađena, kako u dramaturškom tako i u psihološkom smislu.

S druge strane, koliko god film baratao stereotipima, najbolji je upravo u toj interakciji između stereotipnih karaktera koji ne mogu verziranijem gledaocu da pruže ništa novo ali nisu neprijatni za gledanje dočim televizijskoj publici mogu biti čak i zanimljivi u nekom popodnevnom terminu.

Film je producirao Lester u saradnji sa Eric Robertsom i Taryn Manning. Tyrin je ostvarila odličnu ulogu pokazavši da je bila B-preteča Emme Stone, dok je ER na svom standardnom nivou u klasičnom smirenom pimp modeu. Ako imamo u vidu da su Lester i ER stari saradnici lep je gest što je ovaj pomogao u produkciji, naročito sada kada je počeo pomalo da se vraća i u A-vode.

Glavnog junaka igra Hal Ozsan koji i peva generic ali za potrebe filma sasvim pristojan rokenrol svog benda. Ozsan ima trenutno nekakvu TV karijeru i on se takođe može smatrati određenim adutom ovog filma.

Izvan ove trojke međutim nema značajnijih glumaca, lokacije su vrlo low key, sve je mahom vezano za enterijere i hotelske sobe što u izvesnom smislu i dosta verno pokazuje život benda na turneji.

Scenario je takođe pisao jedan živopisan lik, Randall Frakes koji je bio ko-reditelj XENOGENSISa, ali je imao dijametralno suprotnu sudbinu od svog saradnika. U ovom filmu međutim, ovaj plodni C-scenarista se baš i nije pokazao tako da je na Lesteru i glumcima ostalo da izvade film.

GROUPIE nema kapacitete da se nametne kao važan film čak ni u DTV okvirima ali sasvim dostojanstveno može uzeti svoje mesto među rokenrol filmovima, između ostalog i cormanovskog tipa. Iako je činjenica da Ozsan peva zanimljiva. šteta je što u ovom vremenu nema bendova koji bi bili zainteresovani da ovakva jedna eskapada bude showcase.

GROUPIE je u tom smislu old-school rokenrol sa neuobičajeno velikim akcentom na karakterima i minimumom exploitationa.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, August 4, 2010

KNIGHT AND DAY

Pogledao sam sinoć u Koloseju KNIGHT AND DAY Jamesa Mangolda, sa Cruiserom i Cameron Diaz. Moram da priznam, spadam među one koji misle da Cruisera nikada ne treba otpisati ali ovaj film bi se mogao smatrati njegovim najvećim promašajem u karijeri. Kad kažem promašajem, ne mislim da mu je ovo najgori film, daleko od toga, čak moda neće biti komercijalno najpropaliji, no bez ikakve sumnje ovo će biti u kreativnom smislu najimpotentnije delo koje je snimio od trenutka kada j postao jedna od najvećih zvezda u istoriji Holivuda.

Još od kraja osamdesetih, Cruise je snimao filmove koji su bili event movies prvog reda, uvek sa zanimljivim konceptom ili rediteljem, jasnom ambicijom da se izdvoje po nečemu od ostatka ponude a KNIGHT AND DAY pre svega ne nudi ništa od toga. Štaviše ove godine, ima i rivala Luketicev KILLERS sa Ashtonom i Katherine koji je paradoksalno maltene duplo jeftiniji i bolji, iako nije ništa naročito.

KNIGHT AND DAY ni u jednom svom aspektu osim kastovanja Cameron Diaz koja izgleda zaista zastrašujuće nije partikularno loš, iako se Diazici po problematičnosti približavaju akcione sekvence koje su u najboljim deonicama neupačetljive a u najlošijim toliko opterećene CGIijem da devalvuiraju čak i neke dobro zamišljene ideje.

Cruise je u principu kroz ceo film na nivou, i šteta je što ne igra u nekom boljem materijalu jer iako ne pokazuje ništa novo, ovaj film pokazuje da i ono što je njegov uobičajni schtick još uvek može da prođe ako je smešteno u dobar materijal.

Ipak, manje važan apsekat filma KNJIGHT AND DAY je to što je bezveze, suvišan, nekonkurentan.

Mnogo je zanimljivije to kako se Cruise opredelio da baš njega radi i kako je u izboru između SALTa, LOST FOR WORDS i ovoga izabrao. SALT je takođe sada u bioskopima, i baš me zanima kako će stajati u poređenju sa KNIGHT AND DAY (inače sudeći po trejleru oba filma imaju jedan potpuno identičan stunt). Kakav god bio, što ću znati uskoro, SALT deluje kao potentniji high concept od ovog ponovnog tumačenja MR AND MRS SMITHa.

Kao što me Cruiser čudi, čudi me i studio koji je sa ovakvim nekonkurentnim filmom ušao u letnju arenu koja je donela dosta mlake filmove i samo nekoliko pravih hitova (mahom namenjenih deci) ali i poneke kao što je INCEPTION koji su se značajno izdvojili kvalitetom, pa na kraju i gledanošću.

Besmislenost ovog filma u najavi se ne može prikriti čak ni time što ga je režirao James Mangold koji spada među "ozbiljne reditelje" ali je među njima ipak drugopozivac i teško je verovati da je Cruiseu na bilo koji način impozantno da radi sa njim, naročito kad je do sada već overio Kubricka, Scorsesea, Stonea i Tony Scotta.

No, najtužnije od svega, iako nije reč o nekom sramotnom ostvarenju, narod je masovno izlazio sa ionako prilično prazne projekcije, i to koliko mi se čini bez namere da se vrate unutra. To me je malo zbunilo jer film uprkos svemu nije dosadan, nepodnošljiv i sl. ali verovatno je bio do te mere rutinski publici da su morali da odreaguju i odu da rade nešto zanimljivije.

* * / * * * *

Tuesday, August 3, 2010

ANGEL

Reprizirao sam debitantski film Neil Jordana ANGEL koji sam gledao dosta davno i tada mi je ostavio utisak debija u kome je Jordan otprilike posejao seme svojih raznih opsesija ali se svakom od njih efikasnije i zaokruženije bavio kasnije u svojoj karijeri. Ipak, činjenica je da ovde imamo melvilovski krimić (Jordan će kasnije rimejkovati tog autora), bunuelovski apsurd, specifični irski milje, fascinaciju nižerazrednim zabavljačima, bizarne porodične odnose, temu gubitka razuma, film-osvete a dotiču se i lokalne političke trzavice koje će obeležiti njegove najprihvaćenije filmove.

ANGEL ne uspeva da uklopi sve ove motive u efektnu celinu i reklo bi se da se raspada po šavovima kada zapravo ne bi sasvim funkcionisao u skladu sa standardima i tada i sada aktuelnih art-house poigravanja sa krimi-žanrom kakva su u to vreme pravili Francuzi ili Wenders. U toj, vrlo ozbiljnoj art-house ligi, Jordan uspeva da zaigra već sa svojim debitantskim filmom, međutim uprkos tome ANGEL nije remek-delo kakva će proizvoditi kasnije.

Isto važi i za višeslojnost koja krasi njegove najinspirisanije filmove, o čemu će Baća uskoro imati detaljan tekst, a nje u ANGELu nema - sve slojeve Jordan ovde izbacuje u prvi plan što doprinosi dezorijentisanosti filma. Međutim, isto tako ANGEL je film koji iza svoje razbarušenosti krije vrlo suptilno plasiranu preciznost hitchcockovskog kalibra koja se oseća u vrlo odmerenom manipulisanju detaljima što samo pokazuje Jordanov potencijal koji će već u sledećem filmu u potpunosti biti realizovan.

* * 1/2 / * * * *

Monday, August 2, 2010

OSS 117 - RIO NE REPOND PLUS

Sa izvesnim zakašnjenjem pogledao sam OSS 117 - RIO NE REPOND PLUS Michela Hazanaviciusa, jednu od najboljih savremenih Bond-parodija. OSS 117 je serija snimljena po romanima Jean Brucea koji je bio svojevrsna preteča Iana Fleminga i pisao je vrlo strejt špijunske romane po kojima su u početku snimani "ozbiljni" filmovi. Slično Toddu Philipsu u STARSKY AND HUTCH, Hazanavicius je sa popularnim komičarem Jean Dujardinom koga znamo po Kounenovom filmu 99 FRANCS napravio reboot tih ekranizacija kao komediju, parodiju svih konvencija na koje se oslanjao.

Međutim, ono po čemu se Hazanavicius razlikuje jeste što je i u prvom i u drogom OSS117 filmu pokazao izvanrednu rediteljsku veštinu, sjajan dar za vizuelne gegove i to samo na nivou humora već i na planu filmskih referenci, citata i rekonstrukcije epohe, kako na nivou production designa tako i tehničkih anahronizama. U tom smislu, slično STARSKOM, i OSS 117 nije predaleko od uzora koje parodira, ovo u suštini jeste špijunski triler i ima svoje borilačke i akcione scene ali je sve dopunjeno vrlo često suptilnim, i još češće politički nekorektnim humorom koji sve onda gura u jasniju parodiju. Taj spoj sa ozbiljnošću izvornika koja je sama po sebi smešna i dopunskog humora čini dobitnu kombinaciju.

Dok se film smešten u Kairo bavio sudarom naslovnog agenta sa islamskim fundamentalistima i odbeglim nacistima, u nastavku su to samo nacisti i Kinezi, a na njegovoj strani su agenti MOSSADa pred kojima stalno ima spontane antisemtiske ispade, otkrivajući duboku ksenofobiju degolizma. I uopšte, LOST IN RIO jako insistira na kontardikcijama degolizma

Jean Dujardin je naravno sjajan u glavnoj ulozi, između ostalog i zato što nije groteskan poput Mike Myersa već je zgodan kao Sean Connery sa blagom izopačenošću koja ga istovremeno čini i potencijalnim akcionim herojem i frikom koji headlinuje komediju. Upravo je sam Dujardinov izgled kao spoj hunkinessa i komičarske ružnoće paradigmatičan za stilsko opredeljenje filma.

Međutim, ako je CAIRO najavio da Hazanavicius može mnogo da pruži u vizuelnom smislu, onda je RIO to dokazao kroz niz sjajnih, bezobraznih polemika sa Hitchockom (koji je u Rio smestio svoj NOTORIOUS na koji se OSS 117 delimično nadovezuje) povrh svih onih koje se dotiču Bonda, francuskih krimića i sl.

Teško da ima filmova koji mogu dostići lepršavost komičnog promišljanja filma epohe kao što je to uradio DOWN WITH LOVE Peytona Reeda ali Hazanavicius je jako blizu toga.

* * * / * * * *

Sunday, August 1, 2010

SHANK

Pogledao sam SHANK Mo Alija, još jedan od filmova koji se nadovezuju na youthsploitation talas u britanskoj kinematografiji i televiziji i direktno se nadovezuje na fenomene poput SKINSa sa kojim recimo deli i Kayu Scodelario u podeli. Od poznatijih glumaca iz youthsploitationa možemo videti i Adam Deacona iz KIDULTHOODa, ali u ovom konkretnom slučaju oni nisu garant bilo kakvog kvaliteta pošto je SHANK očajna britanska parafraza Bessonove produkcije BANLIEU 13 samo bez dobre akcije i efektnog parkoura (premda parkoura ima pomalo) u kome je akcija zamenjena beskrajnim besmislenim dijalozima a shakycam u spoju sa nekim artificijelnim i jeftinim montažnim efektima čini film bezmalo nepodnošljivim za gledanje. Svakako da je jedan deo problema prositekao i iz vrlo oskudnog budžeta ali se nekako od Britanaca nije očekivalo da snimaju exploitation koji je tako i materijalno i idejno jeftin. SHANK je film koji nema apsolutno nikakvu ideju kako da unapredi svoj budžet od 400 000 funti i na neki način prevaziđe zaista strašnu oskudicu u kojoj je snimljen i stoji kao jedan od retkih britanskih filmova koji su stigli do bioskopa a da su zaista svedeni na puku prevaru publike.