Friday, January 31, 2020

QUIEN A HIERRO MATA

QUIEN A HIERRO MATA Paca Plaze je izuzetno efektan španski triler koji pokazuje da je Plaza spreman da se zaista u najboljem smislu raspojasa po izlasku iz serijala [REC]. Sličan utisak ostavio je i film Jaume Balaguera MIENTRAS DUERMES sa kojim ovaj naslov deli nekoliko značajnih elemenata. Naime, imamo Luisa Tosara a imamo i zaplet u kom igra čoveka koji nekoga drogira u fatalnoj igri mačke i miša.

Međutim, Plazin film ima drugačiji zaplet. Ovde je Tosar pozitivac, osvetnik koji se našao u poziciji da gospodari životom ostarelog i bolesnog narko barona koji se našao kao pacijent u njegovom staračkom domu.

Ipak, ono što je delovalo kao jednostavna osveta uskoro postaje znatno komplikovanije kada se ispostavi da je narko baron možda fizički deteriorirao ali je i dalje lucidan i opasan.

Paco Plaza u ovom filmu pokazuje sve one atriobute koji su njegove ranije filmove činili sjajnim, od nastupa u serijalu PELICULAS PARA NO DORMIR pa nadalje. To je energična i maštovita inscenacija, smisao za humor, osećaj za tempo, i sposobnost da u pravom momentu izgradi suspense i iskoristi gore.

U tom pogledu, Paco Plaza ima sve predispozicije za vrhunskog žanrovskog reditelja i u ovom filmu to iznova dokazuje, i čini se da ne treba imati sumnje u to. Scenario Juana Galinanesa i Jorgea Guerricaechevarrie povremeno čak i ne uspeva da isprati njegovu veštinu do kraja ali i kroz koncept pa i kroz dramaturšku razradu ideje u suštini omogućava da on pokaže šta zna.

U tom pogledu, ovo je zaista najbolji primer španskog žanrovskog rukopisa koji na svu sreću dolazi sa očekivanog mesta, što u ovom periodu teških razočaranja mnogo znači.

* * * 1/2 / * * * *

Thursday, January 30, 2020

LE JEUNE AHMED

LE JEUNE AHMED Braće Dardenne, specijalista za bavljenje temama belgijske sirotinje, govori o naslovnom dečaku kog je radikalizovao imam i doveo do toga da pokuša ubistvo svoje učiteljice arapskog jezika optužene za apostazu.

Francuski i belgijski autori su već mnogo puta reagovali na izolovanost mladih muslimana u različitim žanrovskim formama, od socijalne drame do krimića ili političkog trilera.

Braća Dardenne su specijalisti naturalističke melodrame i njihov pristup nikada nije senzacionalistički. Stoga je i Ahmed jedan dečak koji je veći deo vremena spreman da ispunjava svoje životne uloge ali sve to se odvija pos snažnom senkom islamizacije kojoj je podvrgnut.

LE JEUNE AHMED je u sušitini isto ono čime se Braća Dardenne bave i inače. Holivudski reditelji su često optuženi da robuju formulama ali meni se čini da neki art hose autori poput ove dvojice imaju kudikamo više formulaičnosti od zaposlenika studija.

No, to što su hteli, to su i postigli, to što rade su dobro savladali, a imali su i kada, tako da je LE JEUNE AHMED nešto što će zadovoljiti njihove fanove a one koji nisu dodatno uveriti da im dalje treba puržati otpor. 

* * * / * * * *

Wednesday, January 29, 2020

MIENTRAS DURE LE GUERRA

Alejandro Amenabar je očarao srpsku publiku svojim drugim filmom ABRE LOS OJOS na FESTu 19999. godine. Ove godine, dakle 21 kasnije, dolazi sa novim filmom MIENTRAS DURE LE GUERRA, i i to je delo u kom se ne vidi više ni trunka onog talenta zbog kog smo ga zavoleli.

Amenabarov novi film više izgleda onako kako zamišljam da će izgledati film Darka Bajića o Svetozaru Miletiću nego delo španskog žanrovskog velemajstora koji nam je doneo TESIS, ABRE LOS OJOS i LOS OTROS.

Ako je iko žrtva onog prokletstva “oskara” za strani film onda je to Amenabar, a da ironija bude veća njega nije sažvakala holivudska industrija već je on sam implodirao neprekidno radeći nešto što ga “zanima”.

Dok Mateo Gil autorski raste iz filma u film, Amenabar bez njega zastrašujuće stagnira. I ovog puta imamo priču iz vremena Španskog građanskog rata u kojoj paralelno pratimo dileme i sudbinu akademika Miguela de Unamuna i uspon Francisca Franca.

Ovo je film koji deluje kruto, staromodno, bavi se nečim što je zanimljivo više na nivu namere nego na ni nivou onoga što dobijamo na ekranu. U filmu nema skoro ničega dobrog, nema ničega savremenog, a naročito nema ničega autorskog, a tek nema ništa blizu onoga što bismo morali da dobijamo od Amenabara. 

Sve u svemu ovo je jedna žalosna stvar koja će promicati televizijskim ekranima i ubrzo će biti zaboravljena.

Tuesday, January 28, 2020

ЗАЛОЖНИКИ

ЗАЛОЖНИКИ Reze Gigineiišvilija je žestoko hvaljeni gruzijski film o grupi mladih nezadovoljnih Gruzina koji su 1983. godine oteli avion Aeroflota u pokušaju da pobegnu iz zemlje. Nisu u tome uspeli i otmica je ispraćena surovom pucnjavom između otmičara i posade a potom i otmičara sa snagama bezbednosti.

Mladi ljudi koji su oteli avion su bili pripadnici emancipovanih porodica, gruzijske intelektualne elite, i to je zbunilo moskovske a i tbiliške vlastodržce.

Posle haotične utmice usledilo je suđenje i smrtna kazna.

Film je odabrao zanimlljivu temu ali suštinski ne uspeva da donese ništa naročito autentično i izvan okvira onoga što su priče tipičnih disidenata iz SSSRa. Bilo im je dosadno, nije im se dopadao ambijent i način života, a onda kad su pali, suđeno im je naravno na ideologizovanom sudu uz groman pritisak laičke javnosti.

Sama priča je zapravo intrigantna jer je brutalnost otmičara od prvog trenutka otmice bila atipična, bili su spremni da se bore i da umru za razliku od najvećeg broja otmičara koji nisu bili teroristi. Scene borbe i obračuna su soiidno reaalizovane i nikada ne klizaju u eskapizam i exploitation.

Film naravno ima antisovjetsku optiku ali nema nekog žara i grča da sad dokazuje da li je SSSR bio tamnica i naroda ili nije. Čini se da je ova priča generalno zbog svojih različitih segmenata dovela to toga da film nema jasno žanrovsku dimenziju i da na kraju ne znamo jel to ptiča o nezadovoljstvu, o otmici ili o suđenju?

No, reč je o ostvarenju koje treba pogledati kao solidnu rekonstrukciju epohe i pogled iz ugla koji nam ipak do sada nije bio poznat. 

* * 1/2 / * * * *

В кръг

  • В кръг Stefana Komandareva je primer reditelja koji uspeva da napreduje kroz rad. Još se sećam groznog iskustva gledanja filma ПАНСИОН НА КУЧЕТА pre devetnaest godina na FESTu i ovo je zaista znatan napredak.

Komandarev je snimio film o tri policijske patrole u besanoj sofijskoj noći, pred svitanje dana u kom će se obeležiti tri decenije od pada Berlinskog zida.

Sofija je prikazana kao grad koji pusti, javne službe ne funkcionišu, odnosi među ljudima su neprijatni i nasilni, i uprkos tome što je Bugarska u EU i NATO paktu, kao da i dalje nije izašla iz dilema ko je za Amerikance a ko za Ruse.

U tom smislu, ako imamo u vidu da je Bugarska deo EU i NATOa, zapanjujuće je koliko su teme koje muče ljude tamo bliske onim koje tematizuju filmovi iz delova SFRJ koji u te saveze još nisu ušli.

Komandarev se služi savremenim art house sredstvima, kamera prati junake, dosta kadar-sekvenci ali ipak je on old school reditelj i u tom pogledu njemu slow cinema kao takav uopšte nije blizak.

Premijera ovog filma na sarajevskom festivalu pokazuje da je Komadarev deo te sredovečne osrednje uspešne generacije sa Balana koju čine velikim delom i naši reditelji i to su ti obodi evropskog festivalskog filma.

Ovo nije važan film ali je za nekoliko nijansi potencijalno zanimljiviji našoj publici jer kao da je naš. Otud mi se čini da će nama ovo delo biti mnogo zanimljivije nego arbitrima elegancije sa prve lige evropskih filmskih smotri. 

* * / * * * *

Monday, January 27, 2020

LIAM: AS IT WAS

LIAM: AS IT WAS Gavina Fitzgeralda i Charlie Lighteninga je priča o solo karijeri Liama Gallaghera koja je počela kada je Noel napustio Oasis, a ostatak članova oformio Beady Eye i na kraju odustao od svega.

Liam Gallagher je imao zanimljivu sudbinu posle Oasisa. Naime, ako je Oasis bio britansko Bijelo dugme a Noel Gallagher njihov Bregović, čini se da je raspad benda koincidirao sa promenom paradigme u diskografskoj industriji, i kada je do njega došlo Noel je otišao da se dalje bavi autorskim radom i sam peva svoje pesme a Liam je nastavio putem stadionskih nastupa i pokušaja da na top listi dostigne vrh. I u tome je uspeo. Dakle, u poslovnom pogledu, Gallagheri su obrnuli odnos Bregovića i Bebeka, prvi se povukao u stvaralaštvo a drugi je nastavio sa biznisom.

Liam Gallagher je već kao pevač Oasisa počeo da pravi autorske komade ali Noel je u kreativnom pogledu bio glavni. Međutim, čini se da Beady Eye nije preživeo Noelovo odsustvo, a Liam solo ipak jeste, sa tom ogradom da je sa bratom dostigao status poslednjeg velikog rok pevača 20. veka a sam je ipak celebrity i pop zvezda čija se bitna kreacija desila davnih dana.

Pokrovitelj ovog filma je britanski Warner koji izdaje Liamove albume i mogli bismo ga otpisati kao puff piece. Međutim, LIam je dovoljno neurotičan, otvoren i sklon egzibicionizmu da film neumitno postaje nekakav istinski dokument o njemu.

Naravno, Liamova harizma, slično Roccovoj u istoimenom filmu, uzima autore pod svoje ali je zanimljivo da na kraju on više i snažnije dominira filmom od korporacije koja ga je naručila za svoje potrebe.

Dalja dekonstrukcija Liama Gallaghera uostalom i ne mora biti obaveza filmskih autora - on je sebe u više navrata rasturio na komade. I u ovoj priči o kambeku i putu do uspeha imamo sasvim dovoljno nervoze i nesigurnosti da ovo bude ubedljiva slika jednog čoveka kome nije lako dok se bavi poslom iz snova. 

* * 1/2 / * * * *

GIVE ME LIBERTY

Kirill Mikhanovsky je što se mene tiče napravio kudikamo yanimljiviji film od Braće Safdie na temu jednog neurotičnog dana u životu pojedinca koji deluje kao da bi mu trebao predah. Film GIVE ME LIBERTY je crnohumorna komedija ili apsurdna socijalna melodrama, zavisi od optike gledaoca i prati mladog vozača mini vana za prevoz hendikepiranih lica koji jednog dana mora da se izbori sa senilnim dedom, zemljacima iz SSSRa i prijateljem bivšim bokserom, uz asortiman redovnih mušterija.

Osnovni konflikt nastaje između mirnog i plemenitog glavnog junaka i grupe iracionalnih sebičnih ljudi prema kojima na ovaj ili onaj način ima osećaj dužnosti.

Mikhanovsky je snimio energičan, košmarni film u kom se junak grčevito bori da nekako svi živi i zdravi stignu tamo gde su naumili, u tome svemu gubeći sebe.

Mikhanovsky u pojedinim deonicama ima tendenciju da pregazi, ode preduboko u apsurd i grotesku, ali ukupno uzev on ipak uspeva da iskontroliše ovaj karambol. I ne samo da ga kontroliše već i da ga započne i inicjalno orkestrira.

Mikhanovsky je američki đak ali ovaj indie film koji je imao premijeru u Kanu, uprkos ameriškom settingu ima atmosferu evropskog filma što je naročito zanimljivo jer razbija klišee na koje samo već pomalo navikli na Sundanceu.

* * * / * * * *

Sunday, January 26, 2020

GLAS

Ognjen Sviličić je ozbiljan mešetar stupidnog angažovanog art housea koji nastaje po našem regionu. Njegov film GLAS je sušta suprtotnost  Pavlovićevog filma MATER. Oba imaju formu kojom su hrvatski reditelji savršeno ovladali, a to su te male priče, kamera koja se vezuje za likove, fino estetizovane kadar-sekvence, priče i scene sa otvorenim krajem. 

Hrvatskim auotirma na filmu, kao i pop muzici se ne može osporiti da zaista sjajno uspevaju da ovladaju formama i da ih kasnije dodatno oblikuju lokalnom supstancom. 

U tom smislu i Sviličić je ovladao formom, GLAS lepo izgleda, vizuelno je dobro zamišljen, “mali” je ali ne iritira tim odsustvom velikog zamaha.

Problem nastupa što je priča toliko moronska da čak i ovako ograničen zahvat, u kom se ne može pogrešiti, uspeva da se pretvori u pretencioznu baljezgariju.

Dakle, osnovni Sviličićev problem, kao i inače, jeste u tome što taman kada sve dobri postavi krene sa nadogradnjom i tu se sve upropasti. Njegov glavni junak je dečko u zanimljivoj situaciji. Majka ga ostavlja u đačkom domu jer ide da radi na brodu. Ispostavlja se da je đački dom pod velikim uticajem Crkve i da se od ovog momka koji više nema odnos prema bogu nego što je ateista, očekuje da i on bude ponižan barem na nivou performativa.

Ali onda on, pošto kanališe autorovu zamisao da nas valjda šokira kreće da se ponaša ekstremno glupo i da kao ulazi u konflikt sa fundamentima vere tako što će osporavati njene performative. I dok ostali pokušavaju da mu objasne da je dovoljno samo da se ponaša normalno i tilerantno i da ne mora da veruje ako neće, on istrajava u glupostima i onda se tako film i završi.

Dakle, junak je budala, ali film nažalost nije o tome. Film je o tome kako je on pametan a ostali su budale.

To što je neko budala nije prepreka za uspeh, i to nam svedoči ovaj film, više ovsko sa strane nego iznutra. Ali, barem lepo izgleda. 

* * / * * * *

Saturday, January 25, 2020

JOHN HENRY

Sa firmama kao što su Cinestate i Rebeller na horizontu, arty Grindhouse je dobio snažan vetar u leđa. Uprkos tome što formalno nije deo toga, novi film Willa Forbesa JOHN HENRY lako može da se ubroji u taj talas. Forbesov film se dosta sigurno nalazi na ničijoj zemlji između Blaxploitationa i visokoestetizovanog arty exploitationa kojim se bavi(o) Nicolas Winding Refn, ali je snimljen s vrlo malo para, pa preteže malo na jednu malo na drugu stranu.

Will Forbes ima odličnu ideju šta da radi sa protagonistima, Terry Crews kao naslovni junak i Ludacris kao njegov protivnik, villain of the piece, su pre svega vizuelno moćno tretirani i jako zanimljivi. Ali, isto tako u pojedinim deonicama dolazi do kupovine minutaže nekim pustopašnim dijalozima, i nekim relativno slabim glumačkim kreacijama.

Neke od slabijih momenata zadržava inače zanimljivo kastovani i harizmatični Ken Foree. U par rutinskih žanrovskih situacija deluje naprosto presporo za okolnosti u kojima se stvari dešavaju, i dobro osmišljene scene povremeno bivaju praćene aljkavim ili nedovoljno budžetiranim deonicama.

Jedan od slabije realizovanih aspekata po kojima se tradicionalno, od kad je sveta i veka prepoznaje B-film je dizajn zvuka. Film odjekuje prazninom u zvučnoj slici kao B-preteče iz straight to VHS ere, nažalost na loš način.

Međutim, ceo koncept i zamisao su dobri, a okosnica filma su Crews i Ludacris u nečemu što bi im mogle biti uloge karijere, iako nisu.

JOHN HENRY je film koji će sasvim sigurno biti pimpovan kao blaxploitation i tu će morati da naiđe na publiku koja je malo otvoenija i tolerantnija za cerebralnije postupke.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, January 23, 2020

THE GENTLEMEN

Kad je reč o Guyu Ritchieju za mene je on maturirao kada je snimio SHERLOCK HOLMES a svoje remek-delo je stvorio u filmu MAN FRON UNCLE. Dakle, njegova rana faza, kriminalističke komedije u mockney maniru, nisu bile moja šolja čaja, i od tih filmova su mi najzanimljiviji bili ROCKNROLLA i REVOLVER, mnogo pre nego kanonski LOCK STOCK i SNATCH.

U tom pogledu, Guy Ritchie je napravio zanimljivu odluku da u potpunosti izađe iz miljea tentpole filmova u koji je ušao sa SHERLOCK HOLMESom a komercijalno zaokružio sa ALADDINom, i da se vrati korenima. Ono što je u tome dodatno zanimljivo jeste način na koji je snimio novi film THE GENTLEMEN. Posle par excellence studio filma koji je snimio za Disney, THE GENTLEMEN je snimljen za Miramax, finansiran nezavisno od pre-salea, prodavan STXu za američku distribuciju i sve u svemu postavljen kao nezavisna produkcija starog kova.

U tom pogledu, THE GENTLEMEN je zanimljiv jer je zapravo dobro produciran film, estetski zaokružen film koji po svom hardveru apsolutno funkcioniše kao studio picture. Ako se po jutru dan poznaje, onda se može reći da Guy Ritchie na neki način ne samo vratio svoj autorski časovnik unazad na prve korake nego je i zakonitosti produkcije vratio na vremena kada su se filmovi dorasli za bioskope pakovali na marketima kao što je Kan ili AFM.

Sam film je na liniji LOCK STOCKa i SNATCHa, samo sa novom ekipom glumaca, zreliji, i na neki način bolji, ali opet za moj ukus to nije to. Opet su to filmovi koji se vrte u krug, deluju pripovedački nabacano, opterećeni sitnim narativnim trikovima, dijaloškim bravurama koje su same sebi svrha, i u principu ko to voli, u THE GENTLEMEN dobija apsolutno ono što je želeo preko deset godina, koliko je Ritchie apstinirao iz svega ovoga.

Scenario koji potpisuju Ritchie i Ivan Atkinson je tipična mockney ritchiejevština, apdejtovana za današnje vreme. Okolnosti i način života su se malo promenili, ali Ritchiejev prostor u suštini niko nije popunio jer je mockney podžanr vrlo brzo sagoreo u hiperprodukciji mahom slabih filmova. Otud, Ritchie dolazi na prostor koji su spržili njegovi vlastiti epigoni.

Snažna glumačka ekipa koju prevode Hugh Grant, Matthew McConaughey, Jeremy Strong i Colin Farrell, pre svega iznova dokazuje da Charlie Hunnam još nije dorastao da bude filmski lead. Da, i dalje ga Ritchie forsira posle KING ARTHURa, i on i dalje ne dobacuje, naročito kad je okružen ovakvim kalibrom glumaca.

Međutim, ko sve to voli neće imati primedbe ni na šta. Stoga, nezavisno od toga šta će STX postići sa ovim filmom u Americi, verujem da će širom sveta gde je kult ranih Ritchiejevih filmova jak, zarada biti dosta dobra.

Zanimljivo je da u sličnom aranžmanu Ritchie sprema i svoj sledeći film, rimejk Boukhrieffovog klasika LE CONVOYEUR sa Stathamom, i da opet ne radi u okvirima studija.


Onima koji vole Ritchiejev rani opus, ovaj film lako dobija * * * ili * * * ½ čak. Za mene kao UNCLE-mana ovo je ipak samo * * ½.

VSI PROTI VSEM

AUTSAJDER Andreja Košaka je film koji je imao masu problema ali mu se ne može osporiti značaj za jednu generaciju na prostorima cele bivše Jugoslavije koja je dobila jedan nostalgični punk film. Košakov prvobitni uspeh ostao je nedostižan za njegove predstojeće radove, i vremenom je njegova karijera erodirala.

Na tom putu erozije desili su se filmovi u kojima on očajnički želi da se bavi “velikim temama” ali do njih stiže prekasno i tretira ih banalno.

VSI PROTI VSEM je politički tiler koji želi da nam prikaže kako su današnje okolnosti prepune korupcije, kako se kriminalci mešaju u demokratske procese, kako mediji imaju prljavu ulogu i sl.

To sve su odavno opšta mesta i u njima nema apsolutno ničega novog a Košak to prikazuje kao da je on otprilike prvi koji je to otkrio. I film zbog toga deluje naivno, maltene i detinjasto. Da je ovo istinita priča, možda bi sve to imalo smisla, ali ovako kao fikcija zaista deluje potpuno deplasirano u 2019. godini.

Sama realizacija filma je dosta površna, i vuče više na neki stariji televizijski film nego na bioskopsko ostvarenje. Otud, ovaj film ne vidim van kućnog ambijenta, u okolnostima gde urednik programa sebi može da dozvoli malo labaviji kriterijum izbora sadržaja.

Sve to je potpuna suprotnost u odnosu na AUTSAJDER koji je bio proto-blokbaster na teritoriji SFRJ.

* * / * * * *

Wednesday, January 22, 2020

MATER

MATER Jureta Pavlovića je film-blizanac SAMOM SAMCITOM Boba Jelčića. Oba su porodične melodrame sa art house rediteljskim konceptom u kom se kamera fokusira na protagonistu a montaža prevashodno označava protok vremena, i ne služi za stvaraja akcenata i pomeranje gledaočeve pažnje.

Samim tim, kreiranje krupnog plana mahom je vezano za kopču kamere i lika, u ovom slučaju to je Jasna, žena koja se iselila u Nemačku, i vratila se u Hrvatsku da brine o smrtno bolesnoj majci.

Daria Lorenci je briljantna u glavnoj ulozi i uspeva da se iznese sa teškim glumačkim zadatkom koji je okosnica samog filma. Pavlovićev scenario uspeva da se iznese sa delikatnom temom kojoj je teško prići bez ogromne sentimentalnosti, da ne kažem patetike, ali na kraju on uspeva da ga oformi tako što se identifikujemo sa glavnom junakinjom i osećamo njenu distancu koju je razvila prema zavičaju, pa i da preuzmemo njen ugao gledanja prema majčinoj situaciji.

U pojedinim situacijama, pored prepoznatljivih situacija Pavlović uspeva da napravi i neke duhovite detalje koji proističu iz situacije, recimo scena sa sveštenikom je maestralna.

Pavlović isto tako pored porodične traume koja je junakinju i poslala van zemlje dobro slika i opšti ambijent koji je napustila i ponovni susret sa njim, ponekad isprazne a ponekad sasvim neumesne susrete.

Pavlovićeva ekipa izuzetno posvećeno i vešto uspeva da isprati njegove zahteve. MATER je “mali film”, ali ima univerzalnu temu koja čini da komunicira sa mnogo širim gledalištem od uobičajenog art housea.

* * * / * * * *

ZGODBE IZ KOSTANJEVIH GOZDOV

ZGODBE IZ KOSTANJEVIH GOZDOV Gregora Božića je slovenački art house film koji nažalost evocira uspomenu na sve ono što u slovenačkim filmovima nismo voleli još u vreme SFRJ, samo sa tim dodatkom da u sebi nosi i puno toga lošeg iz savremenog art housea.

Ovo je nekakva lirska bajkovita salata od scena, skromno osmišljenih, slabo snimljenih, neupečatljivo glumljenih, film praktično bez ijedne bravure na bilo kom nivou filmskog izraza.

A opet, film je prikazan u Torontu, dakle izgleda da je neko u njemu našao nešto vredno. U tom smuislu, biće da ja grešim...

MY WORLD IS UPSIDE DOWN

MY WORLD IS UPSIDE DOWN Petre Seliškar je dokumentarni film o Franetu Milčinskom Ježeku, slovenačkom pesniku, dramatičaru, satiričaru i zabavljaču koji je ostavio dubok trag u slovenačkoj kulturi, na filmu, televiziji, radiju i literaturi.

Petra Seliškar ima pristup izuzetno bogatoj arhivi Franetovih televizijskih radova koji su sjajni, kabaretski, izazovni, duhoviti i promišljeni dok drugu okosnicu filma čine nastupi savremenih muzičara pod dirigentskom palicom čuvenog Chrisa Eckmana, rodonačelnika Americane sa bendom Walkabouts i etikete Sub Pop, koji danas živi u Sloveniji, bavi se world musicom i između ostalog i projektima kao što je ovaj.

Franetova poezija je zahtevna i nije se svaki od muzičara podjednako sa njom snašao ali recimo sam Eckman je napravio odličnu, upečatljivu pesmu.

MY WORLD IS UPSIDE DOWN nema talking heads momente, i Franeta kao ličnost ilustruje kroz njegov rad i poneku ispovest, reč je o filmu spregnutom sa drugim umetničkim projektom a to je pravljenje nove muzike na njegove stihove, međutim reč je o ubedljivom oživljavanju jednog umetnika i njegovog rada kroz aktivnost novog kolektiva.

* * * / * * * *

Saturday, January 18, 2020

HALF A LIFETIME

Daniel Petrie je po scenariju Stephena Metcalfea snimio televizijski film HALF A LIFETIME za HBO 1986. godine. Jednočasovnu kamernu drama o partiji karata među prijateljima u kojoj je sakupio ozbiljnu glumačku ekipu. Na ekranu su Keith Carradine, Saul Rubinek, Nick Mancuso i legendarni Gary Busey.

Međutim tekst je kamerna polemička drama o životnim promašajima glavnih junaka, i o tome kako su neki od njihovih životnih stavova u stvari pogešna procena situacije. 

Uprkos dobroj glumačkoj podeli i Petriejevom pokušaju da uprkos statičnosti i potrebi da isprati glumačku igru, stvari učini koliko toliko dinamičnim, reč je o televizijskom filmu koji ne prevazilazi spolja nametnute limite.

Friday, January 17, 2020

MR HALPERN AND MR JOHNSON

Alvin Rakoff je za HBO režirao televizijski film MR HALPERN AND MR JOHNSON. Ovo su bili sami počeci HBOa pa ovo nije kompleksan visokobiudžetni projekat već naprotiv televizijski film u formatu duo-drame. Po tekstu Lionela Goldsteina, Laurence Olivier i Jackie Gleason vode dijalog o svojoj prošlosti u kojoj je Olivier udovac a Gleason velika platonska ljubav njegove pokojne supruge.

Film je baziran na dijalogu, na pripovedanju i kao duo drama ova stvar zavisi od dvojice glumaca koji su par old school šprehera kojima ogromne dužine teksta ne padaju teško.

Alvin Rakoff ima bogato old school televizijsko iskustvo ali je isto tako radio i neke krajnje uobičajene repertoarske filmove. Otud je u ovoj postavci on pre svega bio saobraćajac. Očekivao sam neki zahvat kojim će iskoračiti izvan ograničenja koncepta ali ga nema.

Stoga ovo je, iz današnje vizure, jedan poprilično radikalan rad, sa dva glumca i dva lika u centru. Iako se može gledati kao recept za niskobudžetni film, nisam siguran da jeste jer na kraju krajeva ne prevazilazi svoja inherentna ograničenja.

Thursday, January 16, 2020

BOMBSHELL

BOMBSHELL Jaya Roacha je dosta drugačiji od njegovih političkih drama koje je radio za HBO. Naime, dok je radio komedije, videlo se da je reč o veštom reditelju i nije bilo iznenađenje kada se snašao jako dobro u režiji ozbiljnih rekonstrukciji poltiičkih priča, pre svega vezanih za izbore na kojima će pobediti Bush i Obama.

Otud, iznenađuje da taj jedan ozbiljan ton iz tih filmova koji su pokušavali da sistematično hronološki izlože priču, klinički smireno, sada uklanja i prepušta se kolažnoj formi Adama McKaya koja je donela populističke rezultate u filmovima BIG SHORT i VICE. Uvođenjem ironije prema formi, on uvoldi i ironiju prema tema a ovaj film ima fokus na zlostabljanje žena na Fox Newsu.

Roger Ailes je maestralno prikazan u seriji LOUDEST VOICE sa Showtime a Russell Crowe je odradio ozbiljno objašnjavanje u toj roli. John Lithgow nažalost nije uspeo ni da mu se približi u ovom filmu. Nota bene, LOUDEST VOICE se bavio Ailesom generalno a ovaj film se bavi samo seks aferom, tako da nije bilo potrebe da se šire sagleda njegov lik.

Otud Lithgowljev Ailes nema nikakvu harizmu, nema mnogo toga pametnog da kaže i uopšte nije prikazano na koji način je stekao svoju reputaciju i zbog čega je bio značajan. 

S druge strane, ovaj film ima još jedan ozbiljan nedostatak. Najzanimljivija priča je ona koju ima fikcionalna junakinja Kayla a ona je kompozitni lik, i to je dosta sporno jer ta linija priče nosi najveću dozu dramske ironije.

Svi ovi etički sporovi na stranu, ako zanemarimo da postoji serija LOUDEST VOICE, BOMBSHELL je vešto sklopljena celina, jedna priča napravljena sa obiljem manipulacije materijalom, spajanjem dokumentarnog i igranog sadržaja, kompleksnim pravnim pitanjima koja tretira itd. i sve to je spakovano u dinamičan i komunikativan film.

Da li tema o zlostavljanju treba da bude “gledljiva” na ovaj način uvek može da se otvara. Vratimo se onome što je u Cahiers du cinema pisalo o filmu KAPO Gilla Pontecorva.

Ali dok se neki moderni Jacques Rivette ne pozabavi BOMBSHELLom iz ovog filma ima šta da se nauči barem u pogledu tehnike, iako je u drugom formatu i sa drugim ljudima ova priča sveobuhvatnije ispričana.

* * * / * * * *

MOTHERLESS BROOKLYN

MOTHERLESS BROOKLYN je još jedna potvrda da je Edward Norton glumac koji će biti jako zanimljiv ako se nekada posveti filmskoj režiji. KEEPING THE FITH je uostalom bio sjajan debi, a činjenica da tako izuzetan glumac nije postao onakva filmska zvezda kakva je mogao/morao biti ali je iza sebe ostavio značajne filmove i saradnje sa vrhunskim roditeljima pokazuje da je reč o čoveku koji itekako zna šta radi. Ponekad i na štetu svoje pozicije u mejnstrimu.

MOTHERLESS BROOKLYN je ekranizacija romana Jonathana Lethema koji je prilično slab. Lethemov roman je uvrnuti pynchonovski noir sa dosta poigravanja jezikom i brojnim zanimljivim idejama koje nije isterao do kraja. Norton ga je adaptirao u onu vrstu old school private dick krimića kakve su studiji ranije pravili i kroz njih pričali ozbiljne priče.

Nažalost, prošlo je vreme kada su takvi filmovi kao što je CHINATOWN ili LA CONFIDENTIAL bili bitan deo holivudske A-produkcije i Nortonov film je B-produkcija u smislu da je snimljen za manje novca nego što se epoha danas radi. Otud mi se čini da Norton nije imao sredstva da finansira film od 145 minuta koliko traje MOTHERLESS BROOKLYN. Stvar je logistike, snimio je film scorseseovskog trajanja bez scorseseovskog budžeta i rezultat je da su ulice ponekad prazne, da fali onog CGI dodatka kojim se ponekad i preterano dograđuje svet kad se ekranizuje epoha.

Međutim, same lokacije deluju autentično, atmosfera je ubedljiva a glumačka podela je briljantna i po imenma i po dometima. Norton je u centru priče i ponovo igra junaka sa puno tikova kao kada je i počeo u PRIMAL FEARu ali ovde taj element kontroliše i čini ga suštinskom a ne povrtšnom osobinom svog lika. Gugu Mbata Raw, Bobby Cannavale i Alec Baldwin su sjajni u svojim ulogama i Norton je izgleda iskoristio sav autoritet koji ima da bi okupio vrhunsku ekipu.

Film je konstruisan i napravljen kao misterija kao urbani noir a tropey temi mahinacija sa nekretninama i izgradnjom, ali na to uspeva da nadogradi jednu zanimljivu sliku sistemskog rasizma i kontrovernog infrastrukturnog razvoja čije definicije ostaju kao tema za razmišljanje i posle gledanja filma.

MOTHERLESS BROOKLYN je u nekim situacijama mogao biti ekonomičniji, mogao je biti lukavije zamišljen, ali emocija kojom se bavi je prava, priča kojom se bavi je prava, značenja koja istražuje su prava.

Scena kada se sastaju, odlaze na zadatak i na samtri rastaju Nortonov i Willisov lik stoji kao nešto najbolje što je Bruno odigrao u poslednjih nekoliko godina, redak znak života u njegovom recentnom mesečarenju kroz filmove.

Zanimljivo je da je Warner Bros bio prilično receptivan prema pynchonovskom noiru, i pre nekoliko godina su radili film Paula Thomasa Andersona INHERENT VICE, i izgurali ga do prestige picture statusa ali ne do kraja. Sa MOTHERLESS BROOKLYNom očigledno nisu ni pokušavali. S tim što je ovde prisutna razlika u postupku jer je Anderson potpao pod pynchonovštinu u rediteljskom postupku dok je Norton održao jasnu realističku postavku i "iščistio" stvar.

Nažalost, MOTHERLESS BROOKLYN je u svom temelju imao previše starog Holivuda da bi se na ovakav način mogao snimiti do nivoa prestige picturea. Ali, Norton je pokušao dasnimi nešto slično JOKERu, samo u referenci na stare studio private eye filmove a ne na Scorsesea.

* * * / * * * *

BAD BOYS FOR LIFE

BAD BOYS FOR LIFE je bookend sequel koji je zapravo uspeo da bude smislen, da bude istinski drugačiji od prethodna dva, i da u nekim aspektima bude čak i unapređenje.

No, pre toga moram da postavim neki osnovni okvir za moju recepciju ovog serijala. Prvi film mi je bio cool, bio je nešto novo, pojavio se Bay, Big Will kreće da eksplodira kao zvezda, ali tada mi je to bio zanimljiv skup zanimljivih novotarija ali tad je postao LETHAL WEAPON i prosto znali su se prioriteti.

Međutim, BAD BOYS 2 mi je jedan od najesencijalnijih filmova dvehiljaditih. Ako je u mejnstrim fazi Bayovog rada, ARMAGEDDON bio najkompletniji film u pogledu spoja straight blockbustera i Bayhema, onda je BAD BOYS 2 bio ulazak u njegovu autorsku fazu, jedan potpuni kokainsko-kerozinski delirijum, nagažen u pogledu svega, humora, nasilja, kolorita, eksplozija, loma i pokolja, svega. Da Edgar Wright nije kanonizovao BAD BOYS 2 u HOT FUZZu osećao bih se kao da sam poludeo zbog svog utiska o tom filmu, ali srećom nisam bio jedini koji je bio istinski izmenjen ovom hard-R extravaganzom.

Dugo je prošlo između prvog i drugog filma, a duplo više između drugog i trećeg, i sada se postavilo pitanje da li uopšte ima prostora za takav film i da li će to biti nelagodni plaćenički hack job koji je godinama čekan a nije mogao da se uradi jer glumci nisu mogli da se usaglase oko termina. Prošli su mnogi ljudi kroz taj projekat, među njima Joe Carnahan kao pisac i reditelj, i na kraju je krenula da se sastavlja potpuno nova i sveža ekipa predvođena belgijskim duetom Adil i Bilall o čijem smo proboju pisali u svoje vreme.

Elem, Adil i Bilall su dobili zadatak da adaptiraju sa Chrisom Bremnerom skript koji su konstruisali Joe Carnahan i Peter Craig, da prođu sve jake ego tripove i konačno izađu na teren.

Rezultat je neočekivan a moram priznati da je lep štos se Adil i Bilall ponovo gledaju neki belgijski projekat kao sledeću akciju. Naime, Adil i Bilall su snimili do sada možda i narativno najkonzistentniji BAD BOYS film, sa pričom, odnosima i zapletom koji zapravo nisu samo okosnica za građenje akcionih sekvenci i humorističkih eskapada.

Moguće je da su morali da stave akcenat na priču jer je novi film vido jefitniji od drugog dela. Kad kjažem jeftiniji, očigledno je da BAD BOYS 2 ima bitno viši budžet ovog filma mada naravno nema razloga za brigu. BAD BOYS FOR LIFE jeste u januarskom dumping groundu, i jeste koštao 90 miliona dolara što je danas trošak za marketing pre nego budžet ALI ničega ovde ne nedostaje. Završni akcioni set-piece je na nivou onoga što treba da bude finale, sve pre toga je na nivou, ali svakako da bi kod Baya imali duple više tako ambiciozne akcije kakva je ova u finalu.

Međutim, Adil i Bilall nisu Michael Bay, nisu ni Renny Harlin, ali jesu sasvim solidni akcioni reditelji koji nude sve što treba, samo drugačije nego što smo navikli, malo je manje, ali nije manje duhovito, nije manje surovo.

Prošle godine smo dobili Baya u punom BAD BOYS 2 štimungu u povratničkom “autorskom gasu” u 6 UNDERGROUNDu koji je doneo neke od najluđih i najupečatljivijih sekvenci koje ikada snimio. Ovde se Bay pojavljuje u kameo ulozi i daje svoj blagoslov, ali Adil i Bilall definitivno nisu njegovi naslednici.

Ono što su oni uradili jeste da su zadržali osnovni koncept akcije, komedije i ekscesa i spojili ga sa nešto savremenijim blokbaster senzibilitetom u tom smislu da likovi žena imaju neki smisao, da su iste manjine pripadnici kriminalnih grupa i policije, i da konačno priča zapravo ima nešto dublji smisao, da događaji suštinski utiču na likove i sl.

U tom smislu, od svih buddy cop filmova u kojima junaci lamentiraju kako su too old for this shit, u nekom od poznih nastavaka, BAD BOYS FOR LIFE uspeva da dobaci do LETHAL WEAPON 3 u tom pogledu, i da ponudi nešto supstancijalnije rzmatranje toga, u meri u kojoj Mike Lowery i Marcus Burnett mogu da ga pruže.

Will Smith i Martin Lawrence su u punoj formi, i uspevaju da naprave ne samo onaj svoj komični banter već i suštinski ubedljiv karakterni odnos, i da donoseu atmosferu revolveraša koji definitivno jesu u godinama, uprkos tome što sam Big Will izgleda poprilično vanvremenski i deluje kao da je prerano krenuo da na pitanje “Kako si?”, odgovara sa “Starački”. Imajući u vidu tu elegičnu dimenziju, BAD BOYS FOR LIFE nikada ne iskoračuje iz opšteg veselog okvira koji ovi filmovi moraju da imaju.

U nekim detaljima, film pravi jasne aluzije na prva dva filma i mislim da će fanovi uživati u tome, ali ovo svakako ovo nije kolekcija send upova, mnogo više ispitivanje da li su neke stvari iz ranijih filmova i dalje moguće.

I kada sve to uzmemo u obzir, ovde imamo niz aduta - likovi funkcionišu, humor je kako treba, akcija je solidna, jedino čega nema je Bayhem. I sad, to je ono što čini BAD BOYS 2 tako nezaboravnim filmom, delom na koje se vraćamo i preko deceniju i po posle premijere, i baš njegovo odustvo pokazuje koliko je on zapravo zaslužio epitet Autora voleli ga ili ne.

Međutim, BAD BOYSi su očuvali integritet serijala na iznenađujući način, ojačavajući ga u nečemu što su fundamentalne pripovedačke vrednosti. Dok su mnogi filmovi pre toga upravo u toj fazi bookend sequela propadali u tom aspektu, BAD BOYS FOR LIFE je u njemu jak. 

Otufd, možda sada prisustvujemo nečemu što je paradoks, da će treći deo, snimljen 24 godine posle originala biti najbolje prihvaćen od strane kritike.

Sama priča je dosta kompleksna za standarde ovakvog filma, ne samo zbog moralnih implikacija koje neki odnosi i događaji donose već i zbog toga što sabira jedan veliki niz izazova u tok dvočasovnog filma na vrlo efektan način. Ne znam koliko je ovo zasluga Joe Carnahana, alfa-gorile za tastaturom ali ovo je dobro strukturiran skript koji uspeva da održi nekoliko kugli u vazduhu u isto vreme i da njima žonglira. U tom smislu, ključni “preokret” u filmu predstavlja zanimljiv metafilmski komentar na prethodnu saradnju Smitha i Bruckheimera i donosi nešto što nismo do sada sretali u buddy cop filmu.

BAD BOYS FOR LIFE na kraju može biti nešto što se nije moglo očekivati od ovog serijala a to je intrigantan naslov baš za tumačenje tog pripovedačkog aspekta.

Šta će se dalje dešavati sa Adilom i Bilallom ne znam, ali mi se čini da je BAD BOYS FOR LIFE paradoksalno uradio isto što i LETHAL WEAPON 3. Uprkos, dugoj pauzi otvorio je mogućnost za još jedan film u serijalu. Iako LETHAL WEAPON 4 nije bio ni blizu vrhunca serijala, imao je Jet Lija, ostaje da vidimo da li će biti četvrtog filma i šta bi on mogao biti. Sam sadržaj ovog filma, novi likovi i novi odnosi koje uvodi sugetišu da ga niko nije zamišljao kao kraj svega, već kao eventualni novi početak.

* * * / * * * *

Sunday, January 12, 2020

ВТОРЖЕНИЕ

ВТОРЖЕНИЕ Fjodora Bondarčuka je nastavak njegovog izuzetnog filma kojim je uveo rusku kinematografiju u najvišu copywoodsku ligu. U nastavku, Bondarčuk ima pomoć Olega Trofima koji je imao ogroman uspeh pretprošle godine sa filmom ЛЕД, i ovde je potpisan kao reditelj druge ekipe.

Drugi deo se nadovezuje direktno na prvi, i za razliku od prvog filma koji je ponudio spoj cameronovskog blue collar SF akcijaša, naravno tada već propuštenog kroz blomkampovski pogled na svet, i sovjetske fantastike koja će se radije baviti odnosom civilizacija na različitim nivoima razvoja nego ratom svetova.

Drugi deo je međutim još direktnije nadovezan na TERMINATORa i bavi se vanzemaljskom veštačkom inteligencijom koja prepoznaje transhumanističke procese koji su zadesili glavnu junakinju u prvom filmu i prepoznaje je kao pretnju.

Veštačka inteligencija kreće da je ubije i počinje da je progoni kroz celu Moskvu, rekao bih na zanimljiviji način nego u filmu DARK FATE Tima Millera. Naime, veštačka inteligencija koristi baš ono što je ruska specijalnost fake news, deep fake itsl.

I to je najzanimljviji aspekt ove priče. Filmu nedostaje bravura sekvenca kao što je pad svemirskog broda iz prvog filma, ali u finišu nudi nešto slično a to je scena potapanja Moskve koja je odlično zamišljena i solidno realizovana.

Bondarčukovi i Trofimovi reklamdžijski instinkti daju određenu estetizaciju događajima i rekao bih da filmu daju jednu atipičnu estetizaciju koju blokbasteri ovog profila mahom nemaju. Međutim, isto tako ovaj film narativno trokira mnogo više nego prvi.

Na kraju će se paradoksalno ispostaviti da problem zašto van Holivuda ne nastaju blokbasteri ovog tipa koji su im ravni, nije u tehnici i specijalnim efektima već u naraciji, koja se naravno delom odvija baš kroz spektakl.

U tom pogledu, ВТОРЖЕНИЕ ne uspeva da odbrani poziciju koju je izborio prvi film, ali rekao bih da se nije previše povuklo unazad.

* * * / * * * *

SAKHAROV

SAKHAROV Jacka Golda je televizijski film snimljen 1984. za HBO u fazi dosta snažnog hladnoratovskog đira i prikazuje Andreja Saharova, čuvenog ruskog naučnika u periodu od 1968. godine kada je ušao u jači aktivistički gas. Jason Robards igra Saharova i prilično je star za tu ulogu jer film kreće iz faze kad je Saharov imao 47 godina i uprkos tome što prati ovog čoveka i u kasnijim godinama, on nikada ne dostiže Robardsov izgled i stanje. Naime, Saharov je preminuo 1989. godine u 68. godini.

U svakom slučaju, SAKHAROV je ozbiljno koncipirana melodrama o čoveku koji ulazi u razne krugove otpora kršenjima ljudskih prava, hapšenjima i sl. Nažalost, ne dobijamo jasniju sliku zašto je Saharov ušao u ovaj svet izuzev što se identifikovao sa mogućnošću da završi u gulagu i da je želeo da se uspostavi sistem koji bi pomagao nevoljnicima među kojima bi nekada mogao i on da se nađe.

Iako sam Saharov nikada nije skončao u Gulagu, doživeo je određene vidove zabrane kretanja i kućnog pritovra, uklanjanja iz vojnih istraživanja gde je dao neizmeran doprinos, tako da strah nije bio neosnovan.

Drugi motiv koji se prepoznaje jeste njegova trauma od staljinizma koja mu doduše budi i izvesnu vrstu percepcije aktuelnih događaja u SSSR kao nečeg podnošljivog. U svakom slučaju, što se Saharov više bori to viš shvata obum represije.

Glenda Jackson igra njegovu drugu ženu Jelenu koju je upoznao kroz aktivizam kada je ostao udovac. Ona mu se postavlja kao oslonac i saborac, s tim što ona sama nije motivacija za akciju, on je već aktivan kada je upozna.

Slučajevi oko kojih se Saharov angažovao prikazani su uopšteno, a plašim se u nekim situacijama i krajnje pojednostavljeno. No, ako imamo u vidu da u vreme premijere ovog filma Saharov bukvalno ulazi u najtežu fazu progona, kada mu se preti ženinom zdravlju i kada ga izbacuju iz Moskve, jasno je da se neka viša skrupuloznost nije ni mogla očekivati.

Stoga, SAKHAROV stoji kao dosta ozbiljan proizvod koji je teško razdvojiti od vremena u kom je nastao.

1917

Nisam nikada uspeo da se ukačim na Sama Mendesa i smatram ga rediteljem koji je napravio neka od najvećih zlodela, među kojima me je intimno najviše pogodilo ono što je uradio Bondu, potpisavši verovatno dva n ajslabija naslova u serijalu.

1917 je Mendesov zakasneli pokušaj da se ukači u priču sa prestige survival thrillerima. Dakle, Cuaron se tu okušao, a zatim i Innaritu. I sada će i on.

S druge strane, snimio je film posvećen na sećanjima svog dede, mada film nije i nikako ne bi mogao biti istinita priča, i govori o ratu, pa bih rekao da se ovde oseća i eho DUNKIRKa. A iskreno, ne bih zanemario i komercijalnu privlačnost tog filma kao nešto što je privuklo Mendesa ovoj ideji.

JER, 1917 je kao prestige picture, napravljen je da izgleda kao da je iz dva kadra i da se samim tim dešava u realnom vremenu jer nema elipse sem kad junak izgubi svest i to je pauza između dva kadra. Ali istovremeno, ovo je i film koji želi da ide na liniju akcione zabave jer znamo da će nešto što vidimo u daljini ubrzo doleteti do nas, da če junak kad naiđe na vodopad i pasti sa njega itd.

Tako da, Mendes želi malo tog DUNKIRK vajba. Gledamo neke ljude koji nisu akcioni heroji u nečemu što je ogromna bitka koje njihove sitne sudbine gura tamo-vamo.

Roger Deakins je odličan direktor fotografije, mada mi se čimi da se u Bondovima prilično ulpupao i pokazao da ima i boljih za tu vrstu zadatka. Ovde on snima film koji je serijom trikova napravljen da izgleda kao da je iz jednog kadra. Sama ta ideja je uvod u nešto što bismo smatrali impresivnim, ali danas je tehnika toliko napredovala da iskreno sada i nema neke impresivnosti u tome. Bez namere da zvučim nezahvalno, ali gledalac brzo zaboravi da gleda nešto što je koncipirano kao bravura sequence, jednim velikim delom zato što ono što gledamo nije previše zanimljivo, a samim tim se i taj koncept vrlo brzo guši. Naime, fotografija dosta funkcionalno prati događaje i ne nudi apsolutno nijedan atribut koji bi nam ponudio razlog zašto to nije snimljeno iz više uglova, pa sastavljeno.

Paradoskalno, sama radnja filma je dosta modularna, imamo cele delove koji se dese a mogli smo bez njih na nivou celine tako da kadrovi nisu podeljeni ali sama radnja jeste. Osnovnu misiju glavnih junaka koja bi objedinjavala ovo lutanje maltene i zaboravimo.

Kada je film krenuo, uzeo sam u obzir Mendesovo pozorišno stasavanje, ponadao sam se da će ovo biti neki odgovor na čuvenu Jevrejinovljevu predstavu o napadu na Zimski dvorac, da u tom jednom kadru ima nečeg ili jako filmičnog ili nečeg teatralnog ali nažalost nema ničega i nema nikakvog dubljeg smisla u svemu tome.

Imajuči sve to u vidu, barem imamo sreće što je 1917 prestige picture koji ne nudi neke blamantne zaključke, neke ekstremne pretencioznosti, nešto što će izazivati krindž. Ali, 1917 je film krajnje mlakih zadovoljstava. 

* * 1/2 / * * * *