Tuesday, March 31, 2015

WHAT A LIFE

Jedan od žanrova u kome su Billy Wilder i Charles Brackett načinili pionirkse korake iako se kasnije nisu bavili tom vrstom filma bila je i high school komedija.

WHAT A LIFE W. Theodorea Reeda, Paramountov programmer iz 1939. godine i prvi naslov iz serijala o mladom šeprtlji Henryju Aldrichu koji je sa pozorišne scene prenet na bioskopski ekran, stoji istovremeno i kao prototip savremene high school komedije. Vrlo je zanimljivo koliko konvencija koje je kasnije koristio John Hughes recimo možemo prepoznati u ovom danas skoro sasvim zaboravljenom filmu.

Dramski pisac Clifford Goldsmith prikazuje Henryja Aldricha kao proto-geeka više zainteresovanog za svoje strip-ilustracije nego za gradivo, usled čega lako upada u sukob i sa školskim vlastima ali i sa grupom jockova koji u njemu prepoznaju i žrtvenog jarca ali i nekoga ko im remeti planove sa ružnim pačetom koje se intervencijom jedne nastavnice pretvara u lepog labuda.

Wilder i Bracket u svojoj adaptaciji uspevaju da izbegnu teatralnost komada iako je radnja smeštena mahom u prostorije škole. Jackie Cooper koji igra Aldricha kasnije je napravio dugovečnu karijeru kao glumac i reditelj, ali nije on jedini koji se izdvaja u podeli, u mentorskoj ulozi profesora punog razumevanja pojavljuje se John Howard koji je svoju harizmu potvrdio igrajući u serijaju Bulldog Drummond.

Kasnije high school komedije bez ikakve sumnje mogu pronaći zametke svojih konvencija u ovom filmu, od odnosa geekova i jockova, motiva ružnog pačeta, preko završnice na školskom slavlju, sukoba između učenika i školskih vlasti, pa sve do lika profesora-mentora. Nažalost, Paramountov B-status ovog filma ali i prilično rutinerska režija Theodorea Reeda nisu nametnuli ovaj naslov kao značajno delu u istoriji filma.

Ipak, fanovi žanra bi sasvim sigurno morali da ga pogledaju.


* * * / * * * *

A GIRL WALKS HOME ALONE AT NIGHT

Pogledao sam A GIRL WALKS HOME ALONE AT NIGHT Ane Lily Amirpour. Teško je reći išta lepo o ovom filmu. Štaviše, jedno što se može reći o ovom filmu jeste da po opisu deluje perverzno, ali na kraju se baš ta perverzija ispostavlja kao nešto loše a ne kao nešto dobro, osvežavajuće ili nesvakidašnje.

Naime, A GILR WALKS HOME ALONE AT NIGHT je film na persijskom jeziku, smešten u Iran, a snimljen u američkoj produkciji, na amerilčkim lokacijama (sic!). Međutim, ovaj Iran o kome govori Amirpourin film nije u bili kom smislu blizak Iranu kakav bi bio zanimljiv mejnstrim publici. Ovo nije Iran inhibicija, jakog političkog i verskog ustrojstva, Iran koji pravi atomsku bombu i sl.
I to je negde vredno poštovanja.

Međutim, ovo opet nije ni Iran iz iranskog filma jer umnogome ipak potiskuje pojedine vrlo bitne konvencije tamošnjeg ponašanja. Film jeste stilizovan do svojevrsne “neprepoznatljivosti”, odnosno Iran iz ovog filma niti je Iran iz vesti i eventualnog mejnstrim filma ali opet previše je “apstraktan” i “intimistički” da bio neki “drugačiji” Iran u kome žive neki ljudi od krvi i mesa, ili barem vampiri kako ovo ostvarenje implicira.

Apstraktni Iran o kome ovaj film govori jedno je veliko Ništa, ispražnjen od značenja i kao takav uopšte ne uspeva da “zaigra”. Otud, možemo slobodno reći da ovaj film ne kapitalizuje svoju specifičnu lokaciju ni na jednom nivou, ni kao milje, ni kao zamajac dramskih situacija, pa ni kao prostor da se otvori nekakva estetska polemika sa iranskim filmom.

Iz cele te persijske farse, jedino što je pozitivno jeste da je Iran na kraju krajeva barem izbegao nekakvu površnu političku osudu.

Uprkos tome što Amirpour ne polemiše sa estetikom iranskog filma, A GIRL WALKS HOME ALONE AT NIGHT je bolno dosadan, i da nije tog perverznog persijskog začina, završio bi kao prilično opskuran američki indie film. 

* 1/2 / * * * *

Saturday, March 28, 2015

THE GUNMAN

Pogledao sam THE GUNMAN Pierrea Morela, ekranizaciju Manchetteovog romana koja nažalost, što je doduše karakteristično za ovog pisca, ne odaje utisak da donosi nešto mnogo raskošnije od bilo kog generic scenarija. Na ovoj adaptaciji su bili uključeni razni ljudi, među njima recimo i Greengrassov učenik Pete Travis koji je takođe odlučio da se bavi naizmenično političkim pričama i tvrđom bioskopskom akcijom. Ovaj projekat je negde na pola puta između te dve krajnosti, slično trećem Greengrassovom BOURNE-filmu.

Penn pokušava da snimi svoj TAKEN ali da istovremeno to bude i angažovan film o neokolonijalizmu, private contractorima u sferi bezbednosti i drugim gorućim temama ali ono što ne shvata da sve to što on tobože uvodi kao nadogradnju zapravo već jeste prisutno u filmovima te vrste jer njih već naseljavaju velike državne zavere, privatnici-plaćenici, nedužni čelnici afričkih država itd. Dakle, sve što Penn sada tretira u ovom filmu kao inovaciju zapravo je odavno uspostavljeno kao kliše.

A kad smo kod klišea, Morelov film sporadično vrlo pristojno nudi ono što su obavezne figure u ovoj vrsti filma, dakle, pucnjave, tuče, obračune, ali kvalitet tih scena naprosto nije dovoljno visok da bi nadoknadio bajatost postavke i prilično neuverljivu raspričanost raznih scena istrage, ekspozicije i sl.

Penn čini sve što može i mentalno i fizički u glavnoj ulozi, ali svi ostali oko njega, naročito Javier Bardem su na priličnom autopilotu. S druge strane, Penn igra glavnog junaka iz sve snage, što bi bilo u redu da mnogi veliki problemi filma ne leže u vezi sa glavnim junakom, i to sa njegovom prerazrađenošću. Pennu za ljubav junak je opterećen raznim motivima i predistorijama od kojih mnoge zaigraju na krajnje apsurdan način.

Neesonovi filmovi ove vrste, kao TAKEN i UNKNOWN su funkcionisali baš zbog svoje svedenosti i artificijelnosti likova čiju je prazninu Neeson mogao da nosi kroz svoj understatement. Penn ide obrnutim putem, on prenatrpava lik što u spoju sa nekim od gluplje postavljenih scena ne može rezultirati nečim dobrim.

Morel je režirao izvorni TAKEN i sa ovim filmom je pokušao da se zadrži na istom terenu ali da pređe na nešto respektabilniju teritoriju koketirajući sa politički angažovanom holivudskom aristokratijom preko Penna. Nažalost, krajnji utisak je da Morel sam nije savladao ono što je TAKEN učinilo tako dobrim filmom. UNKNOWN sa Neesonom i ERASED sa Eckhartom ostaju najbolji TAKEN rip-offovi. 

* * / * * * *

Friday, March 27, 2015

ONE HOUR WITH YOU

Pogledao sam ONE HOUR WITH YOU Ernsta Lubitscha. Ovaj film je počeo da režira George Cukor po scenariju Samsona Raphaelsona koji je adaptirao pozorišni komad za potrebe ovog filma, ali je onda Ernst preuzeo kontrolu i Cukor je potpisan kao asistent.

ONE HOUR WITH YOU se zbilja costa razlikuje od svega što bi Cukor radio po tome što je film dosta lišen emocija, ironija, cinizam, humor preovladavaju u ovom mjuziklu koji je vrlo stilizovan, vrlo distanciran u odnosu na emociju, sa nekoliko instanci u kojima se probija četvrti zid.

Iako vrlo teatralan, ONE HOUR WITH YOU je u mnogim aspektima razbijao konvencije, pa uprkos svojoj arhaičnosti ipak danas uspeva da se izdvoji kao zanimljiva fusnota u istoriji žanra. Efekat koji ostavlja film nije snažan ali sveobuhvatna nepretencioznost, produkciona svedenost B-filma i dinamika mu daju specifičan dignitet.

* * * / * * * *

Thursday, March 26, 2015

SOMETHING FOR THE BIRDS

Pogledao sam SOMETHING FOR THE BIRDS Roberta Wisea, po scenariju I.A.L. Diamonda i Borisa Ingstera, dramediju smeštenu u Vašington o lobisti koji smekšava kada susretne upornu aktivistkinju za očuvanje kalifornijskih kondora posredstvom skromnog službenika koji se na prevaru plasirao u visoko vašingtonsko društvo i predstavlja se kao penzionisani admiral.

SOMETHING FOR THE BIRDS se nikada ne razvija u urnebesnu komediju ali jako dobro funkcioniše kao mala kaprijanska satira političkih i lobističkih mehanizama. Izzy i Boris u pravim trenucima pojačavaju humor kako bi razrešili pojedine situacije, a Wise uspeva da izgradi identifikaciju sa junacima, naročito finu sentimentalnu notu penzionisanog Admirala.

Ova priča u pogledu prikaza vašingtonskog političkog miljea svakako da je bila nešto ispred svog vremena. Film je izašao 1952. godine.

* * * / * * * *

Wednesday, March 25, 2015

ROBOT OVERLORDS

Pogledao sam ROBOT OVERLORDS Jona Wrighta. Wright nastavlja sa svojim hrabrim udaranjem glavom od žanrovske zidove. Ovog puta reč je o robotskoj apokalipsi, Britanijom su ovladali roboti sa drugog sveta koji uz pomoć kvislinga drže narod u pokornosti. Grupa dece i omladine odlučuje da napravi pokret otpora i ustane prottiv robota. U toku njihovih akcija otvara se mogućnost da preokrenu tok rata čovečanstva protiv robota.

ROBOT OVERLORDS u sebi nosi atmosferu britanskog SFa šezdesetih i sedamdesetih, serijala DOCTOR WHO, DALEK i QUATERMASS filmova, i ovo je produžetak one poetike koju je Edgar Wright dekonstruisao u THE WORLD’S ENDu. U pogledu rekonstrukcije poetike, Jon Wright je otišao dosta daleko i imao je dobru ideju, britanski lokalpatriotski SF akcijaš sa klincima i velikim robotima. Problem je samo to što scenario nije bog zna kako dobrar, likovi nisu naročito razrađeni, deca nisu neodoljivo simpatična, a Ben Kingsley i Gillian Anderson su mogli da pruže više.

* * / * * * *

Tuesday, March 24, 2015

TRACERS

Daniel Benmayor je napravio mahom dobre poteze prilikom svog holivudskog debija TRACERS. Našao je projekat koji ne košta puno ali ima sve predispozicije da nađe svoje mesto na tržištu, dobio je mladu zvezdu u usponu koja je raspoložena da se bori za ulogu i uloži ogroman trud, i sakupio je ekipu koja je sposobna da sve to realizuje na pravi način.

Nažalost, scenario filma TRACERS je previše loš čak i za standarde ove vrste akcijaša gde je potrebno tek nešto da bi bilo podloga za akcione scene. TRACERS je napisan kao maksimalno generic rip-off POINT BREAKa i Benmayor skoro pa uspeva da stud+pidnost teksta nadoknadi rediteljskim bravurama u pogledu odnosa među likovima, i inscenaciji akcionih scena.

Taylor Lautner je potpuno posvećen ulozi i ubedljiv je kao junak koji se bavi ekstremnim sportovima i onda svoju sklonost prema vratolomijama (u formi biciklizma i parkoura) koristi kako bi se izvukao iz maksimalno generic duga prema kineskoj mafiji i još više generic pokušaja da od zelenaa izvuče založeni automobil blaženopočivšeg oca.

Međutim, Lautner ne samo da dobro vodi svoj lik u akcionim i ostalim situacijama merenja spolovila već uspeva da napravi nekakvu “hemiju” sa Marie Avgeroupoulos. Nažalost, osim potencijalne iskre, scenario ne nudi razvijeniji odnos.

Međutim, nije problem ovog scenarija u tome što ne produbljuje odnose već najpre u tome što u mnogim situacijama iritira svojim klišeima koje Benmayor pokušava da nekako zamaskira ali na kraju ne uspeva.

No, s druge strane, sa dosta pokreta kamere, kamere iz ruke i velikim osećajem za tempo, Benmayor majstorski isporučuje sve ono što je primarno u ovakvom filmu a to su akrobacije, borbe i potere. Takvih scena ima dosta i vrlo su dobre. Nije raspolagao velikim budžetom ali je zato uspeo da izvuče maksimum, kako od tela tako i od lokacija koje je imao na raspolaganju.

Iako TRACERS očigledno nije uspeo da se izbori za svoje mesto na tržištu bioskopske akcije gde čini se uvek postoji glad za dobrom, “čistom” akcijom, nadam se da veština koju je Benmayor pokazao neće proći nezapaženo. Još u njegovom španskom radu osetilo se da je reditelj velike perpsektive, u zanatskom pogledu je to potvrdio i u Americi. Svakako da zaslužuje još jednu američku priliku, sa jačim scenarijem. 

* * 1/2 / * * * *

Saturday, March 21, 2015

SWORD OF VENGEANCE

Pogledao sam SWORD OF VENGEANCE Jima Weedona, film smešten u saksonsko-vikinške ili koje već ratove, snimljen u Srbiji. Naravno, to što je snimljen u Srbiji čini ga najzanimljivijim, naročito jer izuzev autora i najuže glumačke ekipe, ostatak filmske ekipe čine srpski filmski radnici. Naravno, reditelj,scenarista, direktor fotografije ne bi bili autori da nisu vrlo važni da ne kažem prelomni u nastanku filma, ali u ovom naslovu je vrlo važna činjenica da najveći deo filmske ekipe čine srpski filmski radnici što znači da je na nivou know howa ovakav film kod nas moguć.

Weedon želi da se nadoveže na filmove kao što je HAMMER OF THE GODS koji je Matthew Read pisao. Ali Read nije pisao samo to, pisao je britanski PUSHER i radio je na VALHALLA RISINGu i SWORD OF VENGEANCE najpre možemo posmatrati kao VALHALLA RISING JR.

Weedon nije bio u stanju da istera Refnov koncept do kraja, ali manje više to je to - jedan zabrinuti, mračni i na sve načine zajebani junak ide nekim blatištem i ubija ljude iz ovih ili onih razloga. Upliće se u sukob između dve glavne frakcije.

Za razliku od Refnovog filma, Weedonov nije baziran na strpljenju iako po elementima priče nije raslošniji od VALHALLAe. Ideja je samo da su ovde glumci manje poznati, nema Madsa i to nepostoajanje razrađenog zapleta, sa radnjom svedenom na neke arhetipske odnose i situacije treba da se izvede brže.

Uz rizik da ispadnem šovinista ili autošovnista, spreman sam da kažem da bi ovaj film u srpskoj produkciji i sa srpskom temom bio vrlo zanimljiv iskorak, kao recimo JOSEF u hrvatskoj produkciji samo smešten u epohu hiljadu godina pre. Dočim, kao britanski film zaista ostavlja dosta prostora za nedorečenost, čak i sa punim razumevanjem za refnovski pristup (Read je pored pisanja delova VALHALLAe, producirsao i ONLY GOD FORGIVES).

Rečju, SWORD OF VENGEANCE je film koji može da ohrabri naše autore da se upuste u ovako nešto, naš srednji vek je inspirativan za ovako nešto - sada ima ljudi koji umeju to da urade. Međutim, internacionalno gledano ovo je DTV nadovezivanje na fantasy filmove velikih studija u kome je nedostatak budžeta nadoknađuje simulacijom arta. 

* * / * * * *

SPRING

Pogledao sam SPRING Justina Bensona i Aarona Moorehousea. Benson i Moorehouse su privukli pažnju filmom RESOLUTION koji je u sebi nosio ponešto vrlo zanimljvo ali je imao probleme kako na nivou celine tako i na planu horora i horor-imaginacije. SPRING je potpuno drugačiji film. RESOLUTION je nastao u vrlo skromnim, partizanskim uslovima, mučki iza leđa, sa snažnom potrebom da se snimi nešto, pa makar i ne našlo publiku, dok u SPRINGU Benson i Moorehouse ipak gađaju malo širi indie milje, praveći horor za one koji vole Linklatera.

Veći deo kritičara kažu da je SPRING kao susret Linklatera i CAT PEOPLE, možda zato što nisu gledali MAMULU jer je opet horor imaginacija u ovom filmu od one jednostavnije vrste, i ona je predstavljala svakako najslabiji deo filma. Benson i Moorehouse sebe vide kao autore koji žele da genre benduju ali im nažalost taj genre deo najslabije ide.

Doduše, u pogledu izgradnje likova ima itekako problema i sa ovim karakternim delom gde su u RESOLUTIONu bili prilično jaki. Ceo uvod sa junakovom predistorijom na tlu SAD, pre dolaska u Evropu je nažalost priličan pleonazam i mogao se lagano amputirati u montaži, iako ima nekih solidnih scena. Sličan problem su imali u RESOLUTIONu gde su “prerazradili” likove upoznavši publiku sa nizom detalja koji su potpuno nepotrebni.

No, kada krene ta osnovna melodrama između junaka i čudovišta, ona dosta solidno funkcioniše sve do jedne tačke kada stvari odu maltene put komedije, ali nekako ipak film ne ispadne sasvim iz registra.

SPRING je film koji nosi jako puno problema, preonazme na početku, tanku horor imaginaciju, lutanja u pogledu tona, i sve to više liči na delo koje dobacuje do * * 1/2 po svojim zanatskim dometima.

Međutim, krajnji utisak ovog filma znatno je povoljniji od onoga što je njegov zanatski domet, a to pokazuje da su neke važne stvari u njemu ipak prilično dobro urađene. I zato u ovoj vitalnoj indie horor sceni zaslužuje ipak koliko-toliko uvaženo mesto.

Benson i Moorehouse nisu previše napredovali u odnosu na RESOLUTION ali su zadržali ono što im ide dobro i adaptirali to na veći format. Nadam se da u svojim sledećim filmovima ako i dalje budu koketirali sa hororom neće dopuštati tako snažna prožimanja sa trešom i diletantizmom.  

* * * / * * * *

Thursday, March 19, 2015

CLUNY BROWN

Pogledao sam CLUNY BROWN Ernsta Lubitscha, cenjenu komediju i poslednji završeni rediteljski red ovog autora. Nažalost, ni u ovom njegovom klasiku nisam našao one atribute koje su mu pripisivali u literaturi. Lubitsch u ovom filmu kritikuje britanski klasni sistem, snobizam, ponovo se bavi svojim romantičnim zapletima kroz koje se prelamaju šire priče. Nažalost, Lubitsch u ovom filmu ne uspeva da definiše svoje likove u pogledu njihove prepoznatljive uloge u priči. Nije do kraja jasno ni ko će biti glavni likovi, ni ko će biti ljubavnici ni ko će biti “treći koji im smeta”. Kada se tome doda jak strukturalni disbalans usled preduge ekspozicije, rezultat je nesumnjivo ambiciozan film, sa prepoznatljivim i snažnim rediteljskim rukopisom ali bez pravog rezultata. 

* * 1/2 / * * * *

ENKLAVA

Pogledao sam ENKLAVU Gorana Radovanovića. Ovo je film koji empirijski dokazje da je život Srba na Kosovu jedina ozbiljna filmska tema koju u ovom trenutku nosi naše podneblje. Ja nisam sklon toj vrsti esencijalizacije i ne verujem u taj princip, ali to jeste dominantni pristup stvarima. SF se ne smatra “našom” temom ali se rat u Bosni ili ubistvo Franca Ferdinanda smatraju. I, ako je već tako, onda u tom pogledu život Srba na Kosovu zaista u sebi nosi čisto filmske atribute. S jedne strane, njihova svakodnevica je kao avanturistički film, oni svakoga dana putuju oklopnim vozilima, kada napuste kuću, velika je šansa da će u povratku zateći zgarište, organizuju narodne straže kako bi se sačuvali a o lomovima i dilemama koje nose u sebi da i ne govorimo. To su ljudi čiji je život prava mala riznica egzistencijane nemoći, suočavanja sa globalnom nepravdom i zaista teško je izabrati žanr u kome se njihov život ne bi mogao iskazati.

U tom pogledu, ENKLAVA je dokazala validnost naše prošlogodišnje Inicijative za uvođenje bijenalnog konkursa za filmove o Kosovu i Metohiji. Štaviše, ENKLAVA je pokazala da to čak nije ni toliko ni politička koliko estetska nužnost. Ako je već “tema proistekla iz podneblja” osnovni zadatak za naše filmadžije, onda hajde bar da to bude pravi zadatak.

ENKLAVA je film oslonjen na tradiciju ornamentalističkog filma kakav je kod nas snimao Saša Petrović. Radovanovićev stil je bliži Petroviću ili Čengiću nego savremenim zastupnicima festivalskog i politički korektnog filma. U filmu nema popovanja, iz svakodnevice junaka se čita njihov težak, nepodnošljiv položaj i jasno je da Srbi imaju poziicju svojevrsnih “homo sacera” na Kosovu, ljudi čiji život ne vredi apsolutno ništa, a o bezbednosti i kakvom-takvom dostojanstvu da i ne govorimo. U tom pogledu film čak nije ni anti-albanski per se, on prikazuje odnos koji je uspostavljen i koji sam po sebi čak više ni nema nacionalnu dimenziju, naprosto imamo dve grupe ljudi, jednu brojniju i naoružaniju, drugu manju i razoružanu i prisustvujemo eksperimentu čiji je cilj da vidimo koliko će se daleko otići u zlostavljanju.

ENKLAVA aludira jednim svojim delom na događaje iz marta 2004. godine, iako se dešava u aprilu te godine, i osim jedne scene organizovanog rušenja srpske crkve i groblja, čak ni nema nekog suštinski organizovanog nasilja, ali je teror baziran na seriji kontigentnih nepovezanih događaja, od dece koja kamenuju oklopno vozilo kojim se voze srpsko dete i sveštenik, pa do situacije u kojoj albanske komšije naprosto dođu i odvedu stoku srpskog domaćina iz enklave.

Otud, druženje koje se razvija između dečaka srpske i albanske nacionalnosti nije neki naročito kompromis sa političkom korektnošću, to je prosto deo haosa u kome albanska deca, u zavisnosti od raspoloženja kamenuju srpskog dečaka danas a druže se sa njim sutra, a okrivljuju ga za nešto što nije učinio prekosutra, jer im se može, i zato što su Srbi ozvereni, oni nisu ljudi već igračke za veliku i malu albansku decu.

Film ima određene strukturalne probleme, kako u pogledu vladanja protokom vremena tako i zbog Radovanovićeve potrebe da u pojedinim momentima pretpostavi vizuelnu domišljatost logici pripovedanja. Međutim, tema i situacije kojima Radovanović vlada imaju dovoljnu razornu moć da se takvi nedostaci mogu oprostiti na nivou celine.

Odnosi među junacima na Kosovu su surovi, svedeni na devetnaestovekovne grane, i u pojedinim segmentima pomalo nedostaje upliva modernosti u život Srba i Albanaca, ali u okvirima ove priče to opet nije detalj koji previše umanjuje vrednost filma.

(Istočno)nemački direktor fotografije Axel Scheppat nadahnuto snima okolinu Valjeva i Negotina, rekonstruišući surovost kosovskih pejzaža i čineći da ti ambijenti pored svoje filmičnosti i zaigraju u priči i dodatno ilustruju životnu dramu Radovanovićevih junaka. Držeći se stare maksime da je sve sem glumaca u kadru scenografija, Vladislav Lašić i Scneppat rade ozbiljan posao.

ENKLAVA je u mnogim aspektima mogla biti veštiji film, ali je u fundamentalnim aspektima vrlo čvrsto delo. Ne mora da znači da će svi ponovo prepoznati snagu kosovkse drame i posle ovog filma, ali oni koji je ne budu prepoznali ili su zalutali u bioskop ili imaju razlog zašto je ne prepoznaju.

Uprkos srpskoj opsesiji da će svoju Istinu, bolnu i neizrecivu nekako preneti strancima, u čemu ENKLAVA po svemu sudeći neće imati puno efekta u festivalskom pogledu, premda film će imati sudbinu na ZDFu itd. ovaj film će biti jako važan upravo u Srbiji - iako ne govori o nečemu što ljudi ne znaju, kada budu videli sve to u jednoj estetizovanoj celini, podsetiće se problema… 

* * * / * * * *

Tuesday, March 17, 2015

FEHER ISTEN

Stephen Fry je u romanu MAKING HISTORY zabeležio misao da je Hamlet idealan pozorišni junak a Lassie filmski...

Moram priznati da za dva sata gledanja filma FEHER ISTEN Kornea Mondruczoa nisam uspeo da prepoznam na koji način on referiše na WHITE DOG Samuela Fullera kako je deo kritike egzaltirano javio iz Kana. To ne znači da ovaj film ne referiše na druge filmove, uostalom kreće posvetom Miklosu Janczu, a u filmu se svakako oseća njegovo snažno prisustvo jer se i on u svom opusu bavio takvim spojevima estetizovane e+inscenacije i kadriranja sa realizmom i jakim simbolima.

Ipak, Kornel Mundruczo je dete svog vremena i ono što se na početku mora reći za ovog alumnusa omnibusa LOST AND FOUND čiji su reditelji potom zavladali evropskim festivalskim filmom, to je da za razliku od svojih kolega Mungiua i Žbanićke, u novom ostvarenju isporučuje jednu retku vrstu art house filma. Naime u poplavi filmova iz stila “kamera sa ramena”, sa dugim kadrovima i snažnim pokušajima da se stvari realistički rekonstruišu itd. Mundruczo snima art-film starog kova - mnogo pitanja iz domena realizma i identifikacije sa likovima ostavlja po strani. čime se približava bordvelovskoj paradigmi art house filma, ali nudi i niz močnih prizora, ne samo u pogledu kompozicije kadra i onoga što se u njemu dešava već i u domenu mikro-celina u montaži. Posle dužeg vremena FEHER ISTEN je jedan od retkih art house filmova čiji bi se kadrovi lako mogli naći i prepoznati u nekoj špici filmske emisije.

Otud za FEHER ISTEN možemo reći da ima dve strane, jednu dobru i jednu lošu. Dobra strana je Mundruczova odluka da se pokaže kao energičan i maštovit reditelj koji ume da proizvede reakciju u gledaocima. Loša strana je to što Mundruczo ipak sve vreme gađa da napravi neku metaforu, neku poentu, i veći deo simbolike koje se poduhvata nažalost deluje prvoloptaški i bez pokrića.

FEHER ISTEN je trebalo da bude priča o društvenim podelama, o srednjoj klasi koja se suočava sa Drugim, o rasizmu, o emigraciji, o eksploataciji, o nehumanosti, i sve to ovaj film jeste u pokušaju, odnosno namere su čitljive ali efekti nažalost izostaju.

Mundruczova znakovitost ostaje nametljiva, agresivna i što je najgore od svega, jako ugrožava sam tok priče. Ne samo da je sistematska aplikacija simbolike izrazito vidljiva već negde od sredine FEHER ISTEN postaje krajnje mehaničko filmsko iskustvo, koje nažalost ne impresionira svojom usiljenom simetričnošću.

Problem Kornela Mundruczoa u ovom filmu jeste to što nije uspeo da stvori konzistentan svet u kome se njegove priče dešavaju. On luta između realizma i konvencionalnih postavki, od izrazito uverljivih do izrazito stilizovanih odnosa, i u tom pogledu imao bi štošta da nauči od world-building veština holivudskih reditelja.

Rupert Wyatt je pre nekoliko godina s dve leve ruke ispričao ovo isto u pogledu značenja i vrlo slično u pogledu zapleta u filmu RISE OF THE PLANET OF THE APES, i to način koji je jasan svakom idiotu bilo gde na planeti.

Mundruczo je bežeći od filma za idiote na kraju napravio film koji mogu voleti samo oni “intelektualci” kojima su “dobri” filmovi dosadili i koji vole “autorska iskakanja”. 

Nažalost, Kornelova autorksa iskakanje iz matrica narativnog repertoarskog filma više deluju kao greška nego kao korišćenje slobode koju pruža ono što se kod nas naziva “autorskim filmom”. 

* * 1/2 / * * * *

ARISE, MY LOVE

Prvih petnaest minuta filma ARISE, MY LOVE Mitchella Leisena su remek-delo koje zaslužuje da služi za poučavanje scenarista, dok je preostalih sat i po odlično, to je film čiji su scenario napisali Billy Wilder i Charles Brackett po priči drugih pisaca koji su baš za tu priču dobili oskara.

Wilder i Brackett će se ovom pristupu stvarima vratiti na još briljantniji način u filmu A FOREIGN AFFAIR, no ovo je film drugog vremena.

Priča se otvara u zatvoru Burgos u Francovoj Španiji iz koga američki pilot dobrovoljac biva izbavljen od streljanja intervencijom ambiciozne novinarke koja se pravi da mu je supruga. Nastavlja se u Parizu koji se bliži nemačkoj okupaciji a završava međusobnim zaklinjanjem zaručnika da će učiniti sve da animiraju američki narod za rat protiv nacista.

A FOREIGN AFFAIR je u tom pogledu bio kudikamo lakši za prilaz temi, govorio je o Nemačkoj na kolenima čije su zla namere u međuvremenu postale očigledne. ARISE, MY LOVE je antifašistički film napravljen u vreme kada zaraćene strane u Evropi još uvek nisu toliko esencijalizovane.

Ray Milland i Claudette Colbert su izvanredan par kao neustrašivi pilot i vešta novinarka. Izuzev nekoliko komičnih fašista u Španiji, u filmu zapravo i nema negativaca, tako da scenario i glumci zalužuju pohvalu ne samo zbog načina na koji su ispunili svoje zadatke u domenu romatične komedije već i kako su stvorili utisak vrlo dramatične atmosfere koja se nadvija na Evropu kroz svoj odnos. Film je i u tom pogledu vrlo poučan za dramaturge.

Leisen je ušao u režiju iz drugih segmenata, pre svega dizajnerskih, scenografije i kostimgrafije, i za razliku od nekih drugih filmova u ovom je vrlo siguran u fundamentalnim pripovedačkim tehnikama, vođenju glumaca, priče, građenju atmosfere. 

Dokumentarni materijal nacističkog napredovanja vešto je integrisan u film, bez remećenja stilske konzistentnosti i što je još važnije žanrovske konzistentnosti.

Claudette Colbert je u karijeri imala uspešnije filmove, ali njena tvrdnja da joj je ovo najdraži film u karijeri sigurno nije kapric. ARISE, MY LOVE je sjajan i pomalo potcenjen film.


* * * 1/2 / * * * *

L’ORDRE ET LA SECURITE DU MONDE

Pogledao sam L’ORDRE ET LA SECURITE DU MONDE Claudea d’Anne, film koji je producirao i delimično pisao Gustave Reininger, pisac koji će kasnije srađivati sa Michaelom Mannom kao kretar i scenarista serije CRIME STORY odnosno pisac ponekih epizoda serije ROBBERY HOMICIDE DIVISION. Navodno, ovaj film je bio jedan od razloga što je Mann kontaktirao Reiningera da rade seriju. Nažalost, u ovom filmu je teško vidljivo šta je to moglo privući Manna. Nekom vrstom učitavanja moglo bi se prepoznati ponešto sličnosti između onoga kako su d’Anna i njegovi saradnici prišli temi i onoga kako je to radio Mann, u pogledu pokušaja da u potpunosti prikažu radni proces junaka, u ovom sluaju multinacionalnih korporacije koje žele da mešetare po Africi. 

Međutim, ovaj film nije blizu Mannovim radovima, ni u scenarističkom ni u rediteljskom smislu. Reč je o prilično minornom, rekao bih čak napabirčenom odjeku mnogo boljih fracuskih političkih trilera. Ipak, ako je Mann išta video u ovom filmu, nije pogrešio jer se CRIME STORY zaista može smatrati klasikom. 

* 1/2 / * * * *

Monday, March 16, 2015

TILL DET SOM AR VACKERT

Pogledao sam TILL DET SOM AER VAECKERT Lise Langseth, dugometražni debi poznate švedske pozorišne autorke. Ovaj film nastao je po njenom uspešnom tekstu koji je sama i postavila u Dramatenu. Po filmu se međutim ne bi reklo da je scenario nastao kao adaptacija pozorišnog komada, odnosno jako je teško odraditi reverse engineering kako bi se zamislio taj komad.

Ovaj film je istovremeno i bioskopski debi Alicije Vikander koja je u međuvremenu postala velika zvezda u usponu na anglosaksonskom tržištu, što generalno inače dobro ide švedskim glumcima. Ovaj bioskopski glumački debi je izuzetan, i ne čudi zašto je Alicia posle njega vrlo brzo uspela da se probije u prvi plan.

U konceptu Lise Langseth, Alicia Vikander i glavna junakinja su u centru filma u svakom pogledu, od pripovedanja pa sve do kadriranja. Ceo film je baziran na njoj u prvom planu i glumica to uspeva da iznese. Ako imamo u vidu da je priča filma vrlo čista u melodramskom pogledu i svom prikazu pada i uspona, lažnih i neispunjenih nada jedne devojke iz nižih klasa suočene sa sjajem viših klasa, Lisa Langseth je uspela da tu konvnciju oživi i učini potpuno ubedljivom.

Siže ovog filma zapravo bi mogao vrlo lako da se veže i za neki nemi film, i za neki film iz pedesetih. I za neki film iz sedamdesetih. Teško je navesti jednu formalnu inovaciju koja je direktno oživela ovu priču i učinila je relevantnom danas, ali bi se sam kvalitet interpretacije i režije i puno ubeđenje u pristupu priči mogli izdvojiti kao razlog za to. Ovo naglašavam zbog toga jer je ovakva priča zaista na granici da se percipira kao nešto potpuno anahrono, a u ovom filmu to definitivno nije.

Štaviše, film sadrži i finu dozu dramsku ironije na kraju koja mu daje poseban kvalitet, i svojevrsni cinični a opet staromodni optimizam koji uvek pali.

* * * / * * * *

P.S. Iz vizure srpske kinematografije, zanimljiv je podatak da je ovaj film snimljen za oko milion i po eura. To je više od prosečnog budžeta srpskog filma ali ne toliko ako imamo u vidu razliku u životnom standardu, produkcione običaje u pogledu plaćanja tehnike i ljudi itd. Dakle, evropski film zapravo nije bitno skuplji od srpskog a proporcionalno je možda čak i jeftiniji.

Sunday, March 15, 2015

MONSTERS: DARK CONTINENT

Pogledao sam MONSTERS: DARK CONTINENT Toma Greena. Gareth Edwards je s pravom napravio senzaciju pre pet godina sa filmom MONSTERS, otišao u Holivud, napravio karijeru, ostalo je istorija. Tom Green je britanski televizijski reditelj, nama najpoznatiji po seriji MISFITS kome je Edwards, producirajući zajedno sa Scootom McNairyjem, pružio priliku da snimi produžetak priče o svetu iz prvo filma.

DARK CONTINENT je nastavak utoliko što je smešten u istom univerzumu i govori o naseljavanju monstruma na Bliskom Istoku. Naseljavanje monstruma naravno dovodi do američke vojne inervencije kako bi sačuvali strateške interese u tom regionu, ali naravno svi ri događaji dovode i do pojačane pobune lokalnog življa koje je u ranijim instancama već bivalo radikalizovano.

Ako je prvi MONSTERS bio “film putovanja”, DARK CONTINENT je davidayerovski ratni film o grupi američkih vojnika, pokupljenih s koca i konopca, podložnih svim poremećajima koje rat može izazvati, i njihovoj misiji koja polazi po zlu tokom koje se susreću sa tuđom i vlastitom nehumanošću, i sve to reflektuju u odnosu na monstrume koji ovde naravno dobijaju jedan potpuno drugi simbolički značaj nego u prvom filmu.

DARK CONTINENT je jako dobar, atmosferičan, visceralan film, ponovo sa pomeranjem monstruma tj. specijalnih efekata u drugi plan, sa akcentom ja junake i njihove lomove. Prvi film mi je utoliko draži što je intimniji pa u tom smislu i bezobrazniji jer izlaže jednu intimističku priču o odnosu dvoje ljudi dok se u drugom planu dešava kaiju. Tog kontrapunkta u DARK CONTINENTu nema, ovo je ipak i iznad svega ratni film sa dosta vrlo uzbudljivih scena, u čijoj se pozadini komešaju monstrumi.

No, Edwardsova ideja u ovom filmu nije izneverena, i osnovna kvalitativna razlika između izvornka i nastavka, odnosno druge priče u istom svetu jeste u tome što je prvi naprosto baratao potpuno novim odnosom prema ideju kaijua i svežim rediteljskim postupkom.

Međutim, Tom Green je snimio dobar, ozbiljan film sa punim integritetom. Žao mi je što mahom nije doživljen kao takav.

* * * / * * * *

Saturday, March 14, 2015

ANGEL

Pogledao sam ANGEL Ernsta Lubitscha, melodramu iz 1937. godine koja je u vreme izlaska dočekana kao promašaj ali je vremenom među autorovim fanovima doživljena kao remek-delo. Obe ove procene su ekstremne. ANGEL je odlična melodrama mada ne i remek-delo. Ona govori o kratkortrajnom pariskom “liaisonu” čiji se protagonisti ponovo sreću nekoliko godina kasnije, i ispostavlja se da su prevareni muž i zaljubljeni preljubnik zapravo upleteni u zajednički poslovni kontakt.

Marlene Dietrich igra ženu oko koje se spore dva mušakrca. Melvyn Douglas igra ljubavnika a Herbert Marshall muža i nažalost Marshall je najslabija karika u ovom trouglu, i na nivou vođenja karaktera i kao personality, iako do kraja cele priče uspeva da nekako iskomunicira emociju pitomog, ranjenog čoveka koji gubi kontrolu nad svojim životom i pokušava da je povrati.

Za razliku od filma DESIGN FOR LIVING, Lubitsch primorava svoje junake da na kraju donesu odluke i razvežu ili preseku čvor u koji su se upleli tako da je razrešenje čisto melodramsko, bez dramske ironije.

Melodrama u vom filmu funkcioniše, i uspeva da “pređe rampu” uprkos zubu vremena koji je radio i u pogledu filmskog rukopisa i u pogledu društvenih konvencija. 

* * * / * * * *

Friday, March 13, 2015

MURDER IN THE BLUE ROOM

MURDER IN THE BLUE ROOM iz 1944. godine je prvi film na kome je I.A.L. Diamond potpisan kao scenarista. Sa njim je potpisan i Stanley Davis po priči Ericha Philippija. Ovaj jedva jednočasovni film mešavina je whodunita, misterija sa duhovima i mjuzikla a osnovni cilj mu je bio plasman pevačke grupe Jazzybelles. Literatura kaže kako je u toj nameri u svoje vreme i uspeo. Gledan iz današnje vizure, nažalost ne deluje kao film koji ima puno smisla. 

* 1/2 / * * * *

JEDNAKI

Pogledao sam JEDNAKE. Reč je o omnibusu sastavljenom od kratkih filmova koji se po svom angažmanu graniče sa namenskim filmom a po realizaciji često sa studentskim. 

Prvi utisak koji ostavlja ovaj film jeste da filmovi nisu JEDNAKI. Odnosno da su vrlo neujednačeni. Ta neujednačenost nažalost nije iskorišćena kao dramaturški adut, odnosno da počinje dobrim i završava dobrim filmom ili tako nešto već je kvalitet negližozno rasut po celom trajanju filma.

Dve klase iznad ostalih je film Igora Stoimenova MILAN. Scenario za ovaj film za početak ima strukturu kratkog filma, početak, sredinu i kraj, situaciju i njeno razrešenje i vrlo je školski postavljen. Zatim, Stoimenov donosi mišićavo, jednostavno kadriranje i pripovedanje, i što je najvažnije “njegovo dete” je jedino u filmu koje zaista funkcioniše kao dete.

Kroz dečakovu fascinaciju emisijom “Top Gear” i Jeremyjem Clarksonom, Stoimenov uspeva da zarobi radost života koju imaju deca, njihov optimizam i vedrinu koju mogu da unesu i u živote drugih ljudi. Stoimenov za razliku od ostalih reditelja ovog omnibusa ne tretira decu kao jadnike zlehude sudbine već kao decu, od kojih je nekima teško. I zato njegov film jako dobro funkcioniše, izdvaja se čistim stilom, jasnom idejom i nepretencioznim izrazom.

Nadomak dobrog kratkog filma dolazi Ivica Vidanović u svom kratkom filmu OSMAN I KRISTINA smeštenom u romsko naselje. Film počinje kao živahna omladinska melodrama o zabranjenoj ljubavi, i uprkos prilično tvrdoj režiji i naturšćicima koji definitivno nisu prva liga, uspeva da zaživi i uspostavi likove koji zaslužuju hepiend. A onda se hepiend ne desi na jedan potpuno moronski način. Ako postoji išta gore od usiljenog i nezasluženog hepienda, to je usiljeni i nezasluženi tragični kraj. Vidanović pravi tu grešku, potpuno bez razloga. 

Darko Lungulov je imao priliku da napravi zanimljivu priču ekranizujući istiniti slučaj Sergeja Trifunovića koji je gostujući u Velikom bratu pokrenuo humanitarnu akciju. Nažalost, od svega toga nije uspeo ništa da napravi, niti film ima dokumentarnu vrednost, niti je ubedljiv kao rekosntrukcija, niti je duhovit, niti je dekonstrukcija celebrity statusa. Taj film nije ništa a mogao je da bude nešto jer je imao Sergeja Trifunovića u glavnoj ulozi i nije imao hipoteku deteta-naturščika kao “nužnog zla” u ovakvom filmu.

Mladen Đorđević se osle dužeg vremena vraća na ekrane. Njegov SAŠA je najduži film u omnibusu što je Mladenov specijalitet, još na studijama je pravio filmove koji su duži od onoga što je zadatak. Nažalost, to trajanje nije opravdano, film je bez problema mogao biti kraći, ali ni to ne bi rešilo fundamentalne probleme ove naizgled realistički intonirane a zapravo krajje neubedljive priče. Realizam u rediteljskom postupku nije ispraćen uverljivim predloškom i scenario je ne samo neuverljiv već i krajnje naivan što na kraju rezultira jednim zaista besmislenim filmom koji je sebe prvo lišio bilo kavih atrakcija radi postizanja realizma a potom potpuno ispustio tu dimenziju priče.

Kratki film Miloša Petričića se iscrpljuje u rediteljevim pokušajima da nekako estetizuje milje škole i rada školskog psihologa da bi postepeno potpuno zanemario priču i rezultirao vizuelnim utiskom skromnije Telenor reklame sa krajnje nejasnom poentom. Pritom, poenta ove priče nije toliko nejsna u pripovedačkom pogledu koliko zbog tehničke relizacije njenog iskazivanja. Crteži i dijalozi koji iskazuju smisao priče morali su da budu jasniji. U svakom slučaju meni je pomoglo predznanje da bih razumeo ovu priču.

Najgori segment u svakom smislu je kratki film KATARINA Dejana Karaklajića. Ova povratnička režija veterana koji je zadužio našu kinematografiju filmom EROGENA ZONA ali posle toga dugo nije radio, i to se u ovom filmu vidi. U rediteljskom pogledu ovaj film je daleko najgori, sa obiljem krupnih planova i prenaglašene glume u njima koji kao da su dospeli iz nemog filma, ali i sa pričom koju ni daleko veštiji reditelj ne bi mogao bolje da realizuje.

JEDNAKE je finansirala nemačka ambasada pa ne treba da čudi da je film morao biti autošovinistički, ali se samo Dejan Karaklajić istinski prepustio bujici autošovinizma. Za razliku od Stoimenova koji je uspeo da ispuni svoj zadatak ukazavši na problem ali očuvavši humanost junaka i vedrinu deteta, Karaklajićev film je gnusna laž o srpskom mentalitetu.

Priča prati devojčicu u invalidskim kolicima koja je sama pošla nekuda gradskim prevozom i narodu koji ne želi da joj pomogne da se ukrca u autobus. Invalidi u Srbiji svakako imaju puno problema ali jedan od njih apsolutno nije taj da se sami kreću po gradu a da ljudi ne žele da im pomognu- Čak naprotiv, rekao bih da spremnost ljudi za ad hoc pomoć upravo dovodi do toga da se situacija ne rešava sistemski. Dakle, pre bi tema za film bilo to da roditelji devojčicu invalida nikuda ne puštaju samu nego to da ona sama ne može da se snađe, ili da joj građani previše paternalistički nutkaju pomoć nego što je njoj potrebno da bi se osetila ravnopravnom.

Ovaj film naravno donosi i lik “dobre žene” koju igra Mirjana Karanović čime se, verovatno slučajno zaokružuje autošovinistička agenda ovog filma. ovaj film je toliko pogrešan na svim nivoima, da je sasvim moguće da je i antisrpska agenda slučajnost pošto je samo ona dosledno sprovedena, za razliku od svega ostalog što je ispod svakog nivoa. 

Ovaj film nema nikakav repertoarski potencijal ali mogu da ga zamislim na programu raznih televizija.

* * / * * * *

NINOTCHKA

Reprizirao sam NINOTCHKU Ernsta Lubitscha, remek-delo iz 1939. godine. Ovaj film je po mnogo čemu značajan za dalji razvoj filma u žanrovskom pogledu, i popularne kulture uopšte, međutim u političkom pogledu je bio daleko ispred svog vremena. Naime, NINOTCHKA je svojevrsna anticipacija Hladnog Rata, snimljena u vreme kada se Drugi svetski rat zagrevao i par godina pre nego što će u jednom kratkom periodu SSSR biti tretiran kao junačka zemlja koja pruža jak otpor nacistima.

U NINOTCHKI SSSR je prikazan kao bizarna, opasna, doušnička, ali na kraju svega ipak komična, pa na neki način i prostodušna sredina. Wilder, Braket i Reisch u svom scenariju (nastalom po priči Lengyela Melchiora) stvaraju vrlo interesantnu sliku SSSRa. S jedne strane, komunisti su prikazani karikaturalno, njihov progres, emancipacija, petogodišnji planovi itd. predstavljeni sa kao potpuna budalaština vidno inferiorna u odnosu na kapitalizam i zapadni način uživanja u životu. Međutim, sama iskrenost idejekoja stoji iza tog karikaturalnog uređenja nije dovedena u pitanje. Odnosno neuspeh i nasilje koji proističu iz njene implementacije prikazani su kao devijacija a ne glavni cilj.

Zatim, zanimljiv je tretman jedne od opsesivnih Wilderovih tema koja provejava i kod Lubitscha, a to je sukob Starog i Novog sveta. U ovom filmu Stari svet je tretiran kao Novi svet, odnosno francuske aristokrate postavljene su kao junaci sa kojima se publika poistovećuje a Noviji svet boljševičke revolucije dobija ulogu Starog, ekscentričnog i okrenutog nekim drugim vrednostima.

Dar za komediju funkcioniše svuda kada je tako golem kao Wilderov ili Brackettov ali vrlo lako bih mogao da ih zamislim kao superiorne komediografe u komunizmu jer njihov cinizam, smisao za dramsku ironiju na nivou celine i opštu ironiju na nivou detalja savršeno korespondira sa insinuacijom i nepoverenjem u velike narative kao osnovnim pogonskim gorivom života u komunizmu.

Scene u moskovskom kolektivnom smeštaju su briljantne, upravo u toj komičnoj dekonstrukciji nepodnošljivog svakodnevnog života u opoziciji sa velikom idejom.

Melvyn Douglas u glavnoj ulozi je prilično dobar, ali da je MGM znao kakav klasik snima verovatno bi za ovu ulogu uzeo neku veću zvezdu, naročito jer je preko puta njega postavio Gretu Garbo, jednu od najvećih diva u istoriji filma. Ipak, njih dvoje odlično funkcionišu kao par i ovo ostaje Douglasova marquee uloga.

Lubitscheva režija je precizna, ponovo sa fokusom na glumce ali i sa sjajnim rešenjima u pogledu vizuelnog humora, mada više u detaljima nego u gegovima. Postavka gega sa pismom je recimo briljantna.

NINOTCHKA je klasik žanra i svakako vrhunac saradnje Lubitscha sa Wilderom (i Brackettom), primer višeslojne, ideološki osvešćene komedije i blokbastera koji istovremeno može biti zabavan i znakovit. 

* * * * / * * * *

Thursday, March 12, 2015

CHAPPIE

Pogledao sam CHAPPIE Neilla Blomkampa i mogu reći da je kritika zastrašujuće promašila temu kada je uzela da kasapi ovaj film. Za početak, promašaj na box officeu u koji se CHAPPIE neumitno pretvara pokazuje jednu jako bitnu stvar - publika stalno tvrdi kako želi originalne priče koje će je podsetiti na SF akciju starih vremena uz koju se stasavalo, a onda kada se takav film pojavi, a da pritom nije JUPITER ASCENDING, ispostavi se da su ipak gledaniji nastavci rimejkova ekranizacija upustava za igračke.

U tom smislu, CHAPPIE je tipičan primer onoga što publika navodno želi - ima priču koja je funkcionisala u filmova u rasponu od SHORT CIRCUIT preko ROBOCOPa do REAL STEELa, i funkcioniše ponovo. Ima holivudske zvezde u ulogama negativaca. Ima potpuno sveže face u glavnim ulogama, nepotrošen južnoafrički bend Die Antwoord, ima budžet oko 50 miliona dolara koji omogućuje slobodu autorima a opet dovoljno novca da naprave nešto spektakularno. O Blomkampovim standardnim figurama kao što su društvena kritika, bavljenje subalternim itd. da i ne govorimo.

Međutim, pored SF akcije, robota i celog tog imaginarijuma, CHAPPIE je bitan i kao značajan doprinos rokenrol filmu. Naime, Die Antwoord u ovom filmu igraju svoje scenske persone, tako da se CHAPPIE može posmatrati i kao filmsko ovaploćenje njihovog nastupa. Ovo nije mjuzikl, nije priča o radu benda, ali jeste produžetak njihovog narativa drugim sredstvima, pa samim tim nema razloga da ga ne smestimo i u taj okvir u kome predstavlja još veći raritet,

Sam Chappie je odličan lik, Blomkamp se u njemu koristi oprobanim forama, mnogi će reći klišeima, ali ih plasira ubedljivo što nije lako. U pogledu robota leži i moja najdublja fundamentalna primedba a to je što Blomkamp nije reditelj lišen određenog ideološkog angažmana ali prema transhumanizmu se postavlja više u funkciji priče i pripovedačke atrakcije, što se ne bi moglo reći za prikaz društvenih, klasnih, ideoloških sporova. To je šteta zato što je ova tema poslednjih nekoliko godina počela da nosi značajnu pregnantnost.

U tehničkom pogedu, lik Chappieja je do te mere prvorazredna atrakcija da se prema njemu stvara odnos kao prema majmunima u DAWN OF THE PLANET OF THE APES, dakle od prvog trenutka deluje kao da eto postoji i limeni glumac, iako je jasno da to nije čovek u odelu. No, ta vrsta tehničke virtuoznosti se sve ređe i zapaža od kada su krenuli da se razvijaju takvi filmski likovi.

Sa tri puta manjim budžetom od ELYSIUMa, CHAPPIE jeste bitno svedeniji film u pogledu broja lokacija ali je i dalje prilično spektakularan i u pogledu onoga gde je sniman a naročito kada se zapuca. Blomkamp u nekoliko navrata papri stvari raznim found footage materijalima ubacujući nalik DISTRICT 9 snimke “iz medija”, sa kamera za nadzor ili nišanskih sprava, ali CHAPPIE je ipak drugačiji i u odnosu na DISTRICT 9 i na ELYSIUM. Ako je u DISTRICT 9 Blomkamp najavio da ima potencijala da bude novi Cameron, ako je u ELYSIUMu to očekivanje izneverio isporučivši film kakav bi snimio Verhoeven, onda u CHAPPIEju na neki način postaje Blomkamp, i to ne samo zato što je autorstvo uspostavio na bazi ponavljanja određenih tema i rešenja.

Transformacija tela i prenošenje svesti iz bića u biće su tu, tu su represivna društva i nepremostiva klasna podela, tu su kriminalci koji postaju svojevrsni odmetnici i heroji, konačno tu je taj stav da se film javlja kao predstavnik Ostatka Sveta u odnosu na Holivud.

DISTRICT 9 jeste bio svojevrsna glokalizacija SFa sa pričom koja se dešava u Južnoj Africi, bez američke intervencije, i to je projekat tih dimenzija sebi mogao da dozvoli. CHAPPIE međutim ima zvezde i ponovo govori o SF priči u južnoafrićkim uslovima, bez američkog posrednika koji će je iskomunicirati na globalnom nivou, iako je jasno da ovaj film mora funkcionisati globalno ako ikako misli da se isplati.

Prebacujući SF u Treći svet, jer ako Južna Afrika možda i nije njegov deo, junaci o kojima Blomkamp govori svakako jesu, Blomkamp prikazuje i jednu vrlo specifičnu dimenziju tog miljea a to je njegova reakcija na inovacije. U okolnostima asimettrične životne borbe, Blomkampovi junaci su marginalci koji shvataju da mogu uzvratiti samo ako ovladaju softverom i mašinama, a kako vidimo, od nigerijskih prevara do severnokorejskih hakera, to je postao trend i u stvarnosti.

CHAPPIE je film koji je u mnogim aspektima heavyhanded, ali ne više od onoga koliko su to bili Carpenterovi filmovi. Nedostatak isploiranosti pojedinih aspekata sprečava ga da bude remek-delo. 

CHAPPIE nije Mac. Ali definitivno jeste Hackintosh. 

* * * / * * * *

Wednesday, March 11, 2015

DESIGN FOR LIVING

DESIGN FOR LIVING snimljen je godinu dana posle TROUBLE IN PARADISE ali izgleda kao da je nastao deset godina kasnije. Lubitsch se adaptirao na zvučni film u rediteljskom pogledu, i uprkos tome što je komad Noela Cowarda morao da bude realizovan u jačem tempu, da, ovo je ono što se tražilo od TROUBLE IN PARADISE, bizarna i amoralna priča o troje ljudi u nerazrešivom ljubavnom trouglu koji se pretvara u menage a trois, sa razrešenjem koje ne vraća junake na pravi put, štaviše raskida “moralno prihvatljivu” ali neiskrenu zajednicu.

Miriam Hopkins je neuporedivo dinamičnija nego u TROUBLE IN PARADISE a Gary Cooper i Fredric March su viša glumačka klasa od njenog partnera u tom filmu. Ben Hecht u ovoj adaptaciji Noela Cowarda jače uvodi paralelnu radnju u Lubitschev postupak i napredak se odmah oseća.

Gary Cooper, Fredric March i Miriam Hopkins su odlična ekipa, i nedostaje im još malo intenzivniji tempo da dobace do onoga što je činilo komedije iz ove epohe klasicima. Međutim, ono što nesumnjiv postižu jeste da prikazuju emocije junaka iako emotivna reakcija gledalaca nije Lubitschev cilj.

U pogledu kadriranja i inscenacije. Lubitsch definitivno prevazilazi svoju teatralnost i uprkos kamernosti pojedinih postavki pravi zanimljive mizanscene i vizuelna rešenja, mada bez previše humora baziranog na vizuelnosti.

DESIGN FOR LIVING je odličan rad. Iako ga u literaturi smatraju reprizom TROUBLE IN PARADISE, pre bih rekao da je ovo unapređenje.

* * * / * * * *

Monday, March 9, 2015

TROUBLE IN PARADISE

U sklopu pripreme za FOCUS Reque i Ficarre reprizirao sam TROUBLE IN PARADISE Ernsta Lubitscha. Ovaj film iz 1932. godine smatra se klasikom i u svoje vreme je zaista pomerio granice u pogledu moralnog profila glavnih junaka, kroz par simpatičnih lopova koji nemaju neko “opravdanje” za svoje krađe ponudio je priču koju je kritika smartala provokativnom i nihilisitčkom.

Nažalost, gledano iz današnje vizure, vreme nije bilo nežno prema ovom filmu. Štaviše, prilično ga je pregazilo. Naravno, danas je deplasirano govoriti o manama filma koji se smatra klasikom, koji je svojim uticajem dobacio daleko, i konačno koji je snimljen pre 83 godine.

Ipak, gledano iz današnje vizure, TROUBLE IN PARADISE ima čitav niz fundamentalnih problema. Ako ostavimo po strani režiju koja još uvek mnogo duguje nemom filmu, sa sporijom glumačkom igrom, ekspresijom koja nosi prilično trapav spoj naglašenije i usporenije mimike sa nešto sporijom isporukom replika, i ako tome dodamo kadriranje koje je takođe nasleđeno iz nemog filma sa dupliranjem onoga što se čuje onim što se vidi, i kada se na sve to doda određena teatralnost; ovo je film kome mnogo toga praštam.

Međutim, scenario Samsona Raphaelsona, Lubitschevog omiljenog scenariste u adaptaciji pozorišnog komada ima još veće probleme. Ako ostavimo po strani to što nije dovoljno duhovit i to pripišemo arhaičnosti pogleda na humor i ritam, opet se otvara pitanje vođenja priče. Imamo likove koji se pojave pa nestanu, gotovo da nema paralelne radnje, iako je ona krasila one “filmične” neme filmove, i odsustvo paralelne radnje jeste verovatno i najjasniji simptom teatralnosti ovog filma.

Na kraju, sami likovi nisu preterano zanimljivi, i ovaj film ostavlja gledaoca ravnodušnim. Lubitscha nikada nisu previše ni zanimale emocije, poznat je po tome da je voleo da radi komedije sa minimumom emocija, ali ovde nema ni dovoljno jake komedije.

Stoga, TROUBLE IN PARADISE jeste klasik koji ima svoje mesto u istoriji i treba da ga vide oni koje ova vrsta filma zanima. Međutim, kao gledalačko iskustvo ni na koji način ne nudi dovoljno kvaliteta. 

* * 1/2 / * * * *

Sunday, March 8, 2015

A ROYAL SCANDAL

Pogledao sam A ROYAL SCANDAL jedan od poslednjih filmova Ernsta Lubitscha, tokom čije realizacije je zanemoćao tako da ga je na kraju režirao Otto Preminger. Film govori o poznatom zapletu, eksploatisanom u više komada pa i filmova o Katarini Velikoj i njenoj romansi sa verenikom jedne od svojih dvorskih dama.

Preminger nasleđuje projekat od Lubitscha i pristup je naravno u žanru romantične komedije. Teško je reći kako bi sve to snimio Lubitsch ali u Premingerovom filmu postoje svi njjegovi atributi, humor, glumci u prvom planu i blago teatralna rediteljska postavka sa dugim kadrovima i frontalnim kadriranjem.

Ovaj film iz 1945. deluje blago arhaizirano za svoje vreme, neke komedije tog vremena su već uveliko bile življe u pogledu kadriranja i montaže, ali “Lubitsch Touch” je vanvremenski, i film vrlo brzo uspeva da iskomunicira preko humora, živahnih likova, dramske ironije i jakih fundamenata u scenarističkom pogledu.

Otud A ROYAL SCANDAL možda nije onoliko pokantan koliko bi ga Lubitsch istesao da je režirao ali Preminger je uradio ozbiljan posao u rekonstrukciji onoga što bi veliki genije radio. 

* * * / * * * *

Saturday, March 7, 2015

SEDMI KONTINENT

Reprizirao sam SEDMI KONTINENT Dušana Vukotića, dečji film sa snažnim uplivom SFa iz 1966. godine. Ovaj film je danas zanimljiviji odraslima nego deci, a naročito ljubiteljima filma koji imaju štošta da nađu u rediteljskom rukopisu Dušana Vukotića. Od tashlinovskog set-piecea na uvodu, preko serije maštovitih tatijevskih scena, Vukotićev film deluje kao “igrana animacija”, i to pre svega zahvaljujući dramaturgiji koja više duguje animaciji nego igranom filmu. 

Naime, SEDMI KONTINENT nema dramsku celinu na nivou narativnog zamajca i konzervativnog razvoja priče i likova, ali nesumnjivo priča priču kroz seriju scena i situacija koje prikazuju razvoj onoga o čemu film govori.

Ako imamo u vidu da je ovo alegorična priča o deci koja odlaze na neotkriveni, sedmi kontinent kako bi živela sama jer roditelji i okolina ne obraćaju pažnju na njih, Vukotićev film na kraju uopšte nije toliko preachy, koliko bi mogao biti i zbog teme i zbog socijalističke zemlje proizvodnje.

Naravno, i filmski ukus i navike i sistem vrednosti su se u međuvremenu značajno promenili da bi ovaj film na bilo kom nivou mogao biti relevantan savremenoj deci. Ipak, kako rekoh, pravo je uživanje za filmofile.

Vukotić osmišljava gotovo svaki kvadrat ovog filma u zanimljivim kompozicijama i fizičkim radnjama, vrlo sveden dijalog je funkcionalan i jezgrovit, kao u animaciji, jednim velikim delom i zato što nema istinske drame među likovima u kadru, više se razmenjuju zahtevi, parole i razmišljanja nego što se zaista razgovara.

U kasnijim filmovima, Vukotić će se samo jednom odmaći od dečjeg filma i SFa, ali će u svim ostvarenjima sačuvati tu preciznu kompoziciju kadra i osmišljene montažne celine. Sve to je vezano za preciznost koja je svojstvena animiranom filmu, međutim SEDMI KONTINENT je jedini u čijem je jezgru animatorski pogled na pripovedanje.

* * * / * * * *

Thursday, March 5, 2015

FOCUS

Kada je FOCUS izašao u bioskope i našao se na prvom mestu američke top liste, Variety je analizirao relativno mlak rezultat u tom vikendu. Kada su ga analizirali naglasili su da Will Smith nije izgubio svoju zvezdanu harizmu, kao što se spekulisalo posle filma AFTER EARTH ali da nijedan glumac više nije dovoljan da bi se “just a movie” mogao jako otvoriti.

FOCUS zbilja jeste just a movie, i to u najboljem smislu the reči. Film je snimljen po scenariju Johna Reque i Glenna Ficarre koji su i režirali film, reč je o orginalu, filmu koji nije baziran ni na jednom postojećem propertyju, ali svakako da bih mogao da zamislim film Billyja Wildera sa Gary Cooperom i Marilyn Monroe ili Kim Novak koji je rimejkovan za potrebe ovog naslova.

Will Smith i Margot Robbie u glavnim ulogama nose film, i njihova “hemija” na ekranu je izvanredna, baš u duhu Starog Holivuda, dočim Requa i Ficarra stvari drže čvrsto na obodima žanra, ostavljajući mogućnost da film pre svega ostane fokusiran na likove i njihov odnos.

Međutim, odnos likova je istovremeno i osnov zapleta. Naime, reč je o ljubavnoj priči između dvoje ljudi koji su prevaranti i koji usled međusobnog nepoverenja ne uspevaju da izgrade ozbiljan odnos. U pogledu manipulacije pričom, Requa i Ficarra primenjuju sve trikove, preokrete u kojima publika i likovi saznaju stvari u isto vreme, kao i detalje u kojima publika ponekad zna nešto više od likova, međutim uprkos ogromnom broju obrta, na svu sreću, nikada ne dolaze do Mametovog paradoksa da brojne prevare i razotkrivanja na kraju dovode do toga da se prema junacima stvori ravnodušnost.

Zahvaljujući harizmi Willa Smitha i Margot Robbie u spoju sa dobrom integracijom radnje i odnosa među likovima, veliki broj preokreta ne devalvira likove, a jedan od njih čak svemu daje i naročitu toplinu. Smith uprkos tome što film obiluje humorom nije glavni generator smeha, i u ovoj ulozi se vraća svojim velikoekranskim počecima - njegov umorni prevarant Nicky bookenduje glavnog junaka filma SIX DEGREES OF SEPARATION Freda Schepisija.

U žanrovskom pogledu Requa i Ficarra stavljaju komičnu melodramu u prvi plan, ali mehanika prevare, dakle krimića nije zanemarena. U tom pogledu FOCUS takođe podseća na Stari Holivud jer je postavljen više u funkciji zvezda nego striktnog žanra. Sigurno je da ta vrsta žanrovske ambivalentnosti teško donosi ogromne rezultate u današnjim okolnostima.

Uprkos tome što je reč o major studiju, i filmu i dalje najveće box office zvezde, uprkos posrtanjima, FOCUS je dakle film-predstavnik izumiruće vrste. Pre nekih osamdesetak godina, Ernst Lubitsch je snimio sličan film TROUBLE IN PARADISE, i u to vreme je on bio i čelnik Paramounta jedno kratko vreme. Danas je ova vrsta prevazilaženja žanra starog kova i star-driven filma bez high concepta postala ekskluziva. Srećom, Requa i Ficarra su snimli taj film na jako dobar način, rezultat je ispoliran mejnstrim proizvod u kome se itekako oseća da su to ljudi koji su napisali BAD SANTAu.

* * * / * * * *

GOLDEN RENDEZVOUS

Pogledao sam GOLDEN RENDEZVOUS Ashleya Lazarusa, južnoafričku produkciju snimljenu po romanu Alistaira MacLeana. Deo filma snimao je i Freddie Francis ali njegova intervencija nije bila dovoljno velika da bi dobio i potpis na špici pored Južnoafrikanca Lazarusa.

GOLDEN RENDEZVOUS je snimljen tri godine posle Lesterovog klasika JUGGERNAUT sa Richardom Harrisom u kome je on imao zadatak da razmontira bombu na brodu. Sada se našao u sličnoj situaciji samo što je Lazarus nekoliko klasa ispod njega, i ovo je jedan od onih filmova za koje ne možemo reći da su snimak pijanog Harrisa koji tumara kroz kadar, ali možemo pretpostaviti da je njegov raspusni način života imao znatnog uticaja na odluku da prihvati ulogu.

Tadašnja gospođa Harris Ann Turkel kao bogata naslednica, John Vernon kao negativac i Gordon Jackson kao Harrisov sidekick su jedini glumci iz relativno brojnog ansambla koji uspevaju da se malo ozbiljnije istaknu ali ni to nije dovoljno.

Sve u svemu, GOLDEN RENDEZVOUS bi danas bio potpuno zaboravljen da muzićka tema Jeffa Waynea nije zaživela kroz njegovu dalju karijeru.

Monday, March 2, 2015

LOVE AND LEARN

Pogledao sam LOVE AND LEARN Fredericka De Cordove po scenariju koji su napisali Eugene Conrad, Francis Swann i IAL Diamond na bazi komada Harryja Saubera. Iste godine kada je De Cordova snimio i film ALWAYS TOGETHER sa Robertom Huttonom, reditelj i glumac su se opet našli na zajedničkom zadatku. Hutton u ovom filmu odmenjuje Dennisa Millera u duetu sa Jackom Carsonom, u priči o dvojici pesmopisaca koji pokušavaju da prodaju svoje pesme i usput upadaju u vrlo složenu intrigu sa bogatom naslednicom.

Motiv velikog nasledstva koje inhibira glavnu junakinju vrlo je sličan filmu ALWAYS TOGETHER u kome Robert Hutton igra istu ulogu, a neki od motiva kao što je recimo odlazak iz velikog grada posle propasti na profesionalnom planu kasnije možemo prepoznati u Carsonovom filmu IT’S A GREAT FEELING.

Ponavljanje ovih motiva pokazuje da se u Warnerovoj B-produkciji pojedini uspešni modeli zapleta, likova i glumačkih podela često ponavljali.

Diamondov smisao za humor izuzetno dolazi do izražaja u ovom filmu i LOVE AND LEARN je vrlo duhovit a Hutton na vrlo dobar način odmenjuje Millera, čak i vrlo dobro funkcioniše sa Carsonom jer se u pogledu izgleda dosta razlikuju. Glumice koje igraju njihove “love intereste” su takođe u vrlo dobrom raspoloženju, a Janis Paige je uostalom i deo ovog Warnerovog stock companyja i prisutna je u produkcijama Alexa Gottlieba.

LOVE AND LEARN nosi sva obeležja Gottliebove produkcije iako zapravo nije njegovo delo, od samog žanrovskog okvira preko ilustracija na špici, do Diamondovog angažmana. 

* * * 1/2 / * * * *

Sunday, March 1, 2015

BLACK SEA

Pogledao sam BLACK SEA Kevina Macdonalda, novi heist film kojim Macdonald nastavlja da proširuje svoje žanrovsko područje borbe, sve dalje se odmičući od one projektovane karijere koju je imao na početku, kao dokumentarista koji prelazi u upmarket politički triler.

BLACK SEA je snimljen po scenariju Dennisa Kellyja, autora serije UTOPIA. Kelly u ovom scenariju nije onako radikalan i atraktivan kao u prvoj sezoni te serije, ali srećom nije ni onako digresivan i besmislen kao u drugoj. Kelly je napisao starinski predložak koji u suštini sve vreme svira na jednoj žici od šest mogućih, ali i ta jedna žica je dovoljna za arhaičan ali efektan krimić.

Kevin Macdonald očigledno uživa u solidnom, čvrstom i nimalo svežem scenariju i sa glumcima velikog kalibra kao što su Jude Law, Ben Mendelsohn i Scoot McNairy stvara savremenu varijantu naslova kao što je ASSAULT ON A QUEEN i TREASURE OF SIERRA MADRE, gde je ASSAULT optimalan naslov za double bill po samoj ikonografiji a SIERRA MADRE je najbolji prikaz raspoloženja u kome se nalaze Macdonaldovi junaci.

Macdonaldova režija je dovoljno disciplinovana i jaka u fundamentalnim aspektima da u spoju sa dobrim glumcima da pravi rezultat i izbaci film koji se nalazi na ničijoj zemlj između britanskog heist filma i hawksovske priče o mačo profesionalcima zarobljenim u opasnoj situaciji.

Televizijski DP Christopher Ross se fino snalazi u skučenom ambijentu podmornice i pokazuje da je spreman za veliki ekran. Naćalost, šteta je što ova vrsta žanrovskog filma više nema svoje mesto na bioskopskom repertoaru. Ovo jeste bioskop starog kova i iako bi ranije bio dostupan najširem gledalištu, danas se pretpostavlja da ovakav film nedovoljno zanima publiku, i bioskopske sale će više overiti zahvaljući imenima autora i glumaca nego sadržaju.

Šezdesete i sedamdesete su bile ključni perod za heist film smešten na moru i plovilima. Pored narečenog ASSAULT ON A QUEEN sa Frank Sinatrom, bilo je i naslova kao što su JUGGERNAUT i BEYOND THE POSEIDON ADVENTURE, i BLACK SEA je baš na toj liniiji.

Macdonald vrlo umereno, rekao bih čak potpuno u skladu sa žanrovskim konvencijama unosi i elemente političke intervencije gde pohlepu glavnog junaka zapravo motiviše klasni rezentman i gnev prema poslodavcima/ kapitalistima. Za BLACK SEA se ne može reći da je bitan antikapitalistčki film, svakako nije, ali jeste pismen i onoliko višeslojan koliko upmarket krimić treba da bude. 

* * * / * * * *