Thursday, November 29, 2012

DE BATTRE MON COEUR S'EST ARRETE

Reprizirao sam DE BATTRE MON COEUR S'EST ARRETE Jacquesa Audiarda, rimejk kultnog filma FINGERS Jamesa Tobacka. Ovde imamo zanimljiv primer reverse engineeringa. Naime, Toback je snimio zaumni arty krimić a francuski reditelj ga je učinio racionalnijim, razvio na nivou priče i realizovao u sofisticiranom glavnotokovskom maniru. Za razliku od Tobackovog filma, Audiardov je manje enigmatičan, ali je zato sigurniji i otvoreniji, bez mogućnosti da se prikriva bleferskim deonicama.

Romain Duris igra ulogu koju je u originalu imao Harvey Keitel, i donosi nešto eterično u odnosu na Keitelov metodski manir, iako je u svojoj roli vrlo konkretan, i postavljen tako da se publika identifikuje sa njim.

Pariski milje podzemlja je intrigantniji od Tobackovog njujorškog i znatno je maštovitiji u tome kako postavlja životne okolnosti glavnog junaka. Audiard i Benancquista ne dotiču Tobackov homoerotski apsekt odnosa između Harvey Keitela i Jima Browna, i u stvari najznačajnija promena na nivou značenja je to što Audiard ne koketira sa temom homoseksualnosti u svetu podzemlja, što je zanimljivoi jer je to tema koja njega zapravo izrazito zanima.

Jean Genet se kao senka uvek nadvija nad Audiarda, ali u DE BATTRE je to pre svega vezano za odnos kriminala, zločina i lepote umetničkog dela, bez istraživanja specifičnih homoerotskih naboja. Doduše, glavni junak jeste vođen svojim edipalnim traumama u neobičnom odnosu koji ima prema majci i obscenoj figuri oca. U tom pogledu, Audiard nije izneverio one koji očekuju malo perverzije kod njegovih gangstera ali nije ispratio Tobacka. Međutim, ovako složena priča ipak deluje solidnije od Tobackove jer on nikuda ne odvede odnos Keitela i Browna.

Na planu inscenacije, ponovo je reč o maestralnom ostvarenju u kome se neke od art house stilema odlično uklapaju u mejnstrim izraz.

Paradoksalno, francuski rimejk nudi priču FINGERSa u formi koja je znatno prihvatljivija ljubiteljima američkog filma.

* * * 1/2 / * * * *

LAY THE FAVORITE

Ne sreću se često potpuni promašaji značajnih i veštih reditelja kakav je LAY THE FAVORITE Stephena Frearsa. Ovaj film je imao dva puta, jedan da ode u pravcu respektabilnog HIGH FIDELITY sa kojim deli reditelja, scenaristu i koncept All-Star podele ili da ode put radova koje kao producenti potpisuju 50 Cent sa tandemom Emmett-Furla. 50 Cent i Emmett-Furla su pretegli, iako se barem 50 Cent ne može optužiti da je imao ikakav kreativni ili glumački input.

Frears je reditelj čiji rad i danas može da donese vrhunski kvalitet a samo mali pogled unazad, u njegovu britansku fazu, pokazuje kakav je to potencijal bio, dočim je u Holivudu uglavnom takav potencijal i ostvario. Međutim, LAY THE FAVORITE je uleteo u nekom raskoraku a Frears uprkos izvanrednoj glumačkoj podeli, nije uspeo da izvuče kvalitet iz adaptacije memoara Beth Raymer, kao ni iz glumaca koji su izuzev već standardizovanog underplaya Bruce Willisa strašno podbacili. To naročito važi za Rebeccu Hall u glavnoj ulozi.

Međutim, niko sem Frearsa nije pojedinačno kriv. Osnovni problem filma je njegova sitkomasta režija, letargičan odnos prema junacima i priči, narativ koji se raspada po svim šavovima, i poznati glumci koji samo doprinose čemernom utisku jer na njihovim licima vidimo likove iz mnogo boljih filmova.

Frears do sada nije imao ovakav film koji bi najradije svi zaboravili. Međutim, šteta je što bi da je Frears bio u formi, saradnja sa njim bila koristan dodatak ovoj ekipi sa bogatim glumačkim iskustvom jer on stvarno jeste jedan od važnijih reditelja svoje epohe.

Wednesday, November 28, 2012

ARTILJERO

ARTILJERO Srđe Anđelića nema milosti. Traje 110 minuta i svojim diletantizmom studiozno iskušava granice gledaočeve izdržljivosti. To je sav onaj talog koji smo mislili da je ispran kada su filmovi kao što je KLIP i TILVA ROŠ počeli da reprezentuju srpsku omladinu na filmu.

U odnosu na ARTILJERO čak i ŠIŠANJE deluje kao rad Michaela Manna, minuciozno postavljeni spoj intelektualizma i vrhunski realizovanog žanra, što mislim da dovoljno ilustruje o kakvom se dnu-dna radi.

ARTILJERO na sve to, ima potpuni poremećaj pogleda na stvarnost, i to ne samo u odnosu na milje o kome govori, to je najmanje sporno. ARTILJERO je suštinski izmešten u neko vreme koje je odavno prošlo, on je osmišljen kao da će se snimiti 1995., kao da nije uveden evro, i ne samo da je reč o filmu koji izgleda kao da su snimili ljudi koji ne znaju ništa o filmu i ne znaju ništa o fudbalu, već deluje kao film koji su snimili ljudi koji ne znaju ništa ni o drugim dnevnopolitičkim događajima.

Pre svega, oni ne znaju da svoju oportunu želju da snime film koji će se dopasti Zvezdašima ne mogu da realizuju sa jednom apsurdnom, arhaičnom, nikakvom pričom koja ne odgovara ni onima koji nisu aktivni navijači ni momcima sa tribina. Jasno je da bi Delije sa Severa htele da vide nešto još luđe od KLIPA "o sebi" i da se toj želji možda ne može podići iz vizure mejnstrima, ali danas mejnstrim u Srbiji ipak podrazumeva nekakav kvalitet, ili barem neku iracionalnu dimenziju kakva krasi najvećeg zvezdaša među rediteljima Zdravka Šotru.

Ovde nema ničega, ARTILJERO je kao neki senilni redstarsploitation koji insistira na poruci a ono što nudi na idejnom planu je prilično mutno, da ne kažem neartikulisano, a na sve to, vrlo je pretenciozno iako se film stalno diči svojom nepretencioznošću.

ŠIŠANJE je barem bio film koji je svoju besmislenu ideologiju neprikriveno plasirao a ARTILJERO se stalno pravi da je diletantski pseudo-novotalasovski film ali stariji brat glavnog junaka nema ruku i Kosovo se pominje u par navrata usput kao predmet sprdnje. Ne kažem da je ŠIŠANJE bolje jer je agresivnije u svojoj ideološkoj busiji, ali ARTILJERO je daleko od nežne, nepretenciozne, naivne omladinske priče koja misli da se time može zaštiti od kritike. ARTILJERO je samo kukavički perfidan ali itekako bi voleo da progovori o Srbiji samo se plaši da se mnogima ne bi dopalo ono što želi da kaže.

Još jedan jeftini trik je nabijanje filma raznim "gradskim facama" kako bi se stvorio svojevrsni "živi zid" javnih ličnosti. To takođe deluje kao neka apsurdna, senilna kolekcija B92 faca, izvučena iz formalina kako bi reprezentovala nešto što više ne postoji, usput rušeći svako iole povoljno sećanje na njih.

ARTILJERO je nažalost slika i prilika te "pivske Druge Srbije" koja je kao isto "pametna i kul" kao i Biljana Srbljanović samo što oni piju pivo ispred dragstora, vole kung fu i gledaju fudbal. E, sada je očigledno da nisu shvatili ništa ni iz filmova ni iz prenosa koje su gledali.

ARTILJERO je film potpuno neartikulisanog izraza, u kome se sav budžetski deficit vidi, dakle neprikriven je veštinom ekipe, sa pričom koja je istovremeno jednostavna i nemoguća za praćenje i konačno sa nekoliko antologijskih gluposti koje najdirektnije devalviraju sve one vrednosti koje film želi da promoviše.

Naime, film govori o momku koji bi trebalo da bude primer huligana koji ipak voli fudbal i želi da Zvezda dobro igra. Kako bi to ostvario smatra da Nemanja Vidić treba da se vrati u Zvezdu. Pre nego što se uhvatimo za glavu nad celokupnim kretenizmom ove zamisli, hajde da je prihvatimo kao uslovnost iz FIELD OF DREAMS - "sagradi teren i on će doći". Međutim, to će se realizovati tako što če grupa Zvezdaša preobučena u Partizanovce opljačkati nekoliko zlatara, fitnes centara i kladionica. Ako zanemarimo potpuni apsurd ideje da bi na taj način oni mogli skupiti toliko novca. Ako kažemo da je to subverzivni čin, da je to neki akt građanske neposlušnosti zbog lošeg stanja u FK Crvena Zvezda - zašto to Delije rade obučeni u Grobare? To je otprilike kao da Al Kaida sruši WTC i onda podmetne to delo baskijskim separatistima? Da li su Delije toliki smutljivci da ne smeju da pokažu svoje boje na ulici ili da žele da lažno optuže Grobare?

Ako jesu, zašto su onda na kraju ipak uhapšeni počinioci koji su Delije? I zašto onda svoj odlazak u zatvor zbog pljačkanja zlatare smatraju činom vrhunske lične žrtve i emanacije zvezdaškog duha a to su uradili u tuđim bojama?

Konačno, da li je poenta filma da je zapravo pljačkanje ono najveće što navijači mogu da učine za svoj klub?

Dakle film je strašno loš a pored toga je i uvredljivo besmislen na svim nivoima.

Ovo je film u kome junak optuži policajce da "i dalje navijaju za Partizan"

Mislim da to dovoljno govori o čemu je ovde reč... Još je paradoksalnije to što u filmu neke od uloga imaju kao "pravi" navijači, veterani sa tribina, koji su valjda na neki način možda mogli da doprinesu ako ne "realističnosti" već tome da se njihov klub ne prikazuje tako pogrešno.

U svakom slučaju, ARTILJERO nije dostojan reprezent bilo čega u našem filmu. Slažem se da bi omladinski film kod nas trebalo da ima i nekog "artificijelnog" predstavnika ali ako je ARTILJERO primer toga, onda bolje ne.

Tuesday, November 27, 2012

CONFESSIONS D'UN BARJO

Pogledao sam CONFESSIONS D'UN BARJO Jerome Boivina, adaptaciju Philipa K. Dicka u scenarističkoj izvedbi Jacques Audiarda i samog Boivina. Boivin i Audiard su prethodno vrlo uspešno adaptirali BAXTERa i BARJO gađa neki sličan domet, nažalost ne dobacuje toliko daleko, ali opet nije ni preterani promašaj. Nisam čitao Dickov izvornik smešten u posleratnu Kaliforniju, ali nemam problem sa načinom na koji je prebačen u Francusku. Ipak, slutim da je Kalifornija tog vremena kudikamo pitoresknija od podalpske savremen Francuske koju doduše Boivin stilizuje ali ona ipak ostaje dosta "suva". U tom pogledu, Boivin i Audiard ne definišu neku naročitu "normu" u odnosu na koju prave satiru ali ona se ipak u priličnoj meri da pretpostaviti.

Čini mi se da su osnovni problemi zbog kojih BARJO ne dobacuje do BAXTERa izuzev toga što je BAXTER idejno i emotivno snažniji, pre svega u tome što se Boivin u rediteljskom postupku pored satire dohvata i farse.

Ipak, ako imamo u vidu da je norma Dickovih adaptacija mahom visokooktanska SF akcija, BARJO spada uz SCANNER DARKLY u one adpatacije koje su zapravo bliže onome što su bili piščevi ciljevi.

Mislim da bi Dick koji je umro deset godina pre izlaska ovog filma, svakako bio zadovoljan time što je inspirisao francuske arty likove da ga ekranizuju.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, November 24, 2012

THE DAY

Pogledao sam THE DAY Douglasa Aarniokoskog. Aarniokoski je bio štićenik Roberta Rodrigueza koji je već desetak godina da se probije u svet režije pod njegovim patronatom ili samostalno, a izgradio je jako veliki i solidan opus kao pomoćnik režije i reditelj druge ekipe. U nekoliko navrata Aarniokoski je zamenjivao reditelje na problematičnim produkcijama ali njegovi projekti poput jednog od nastavaka HIGHLANDERa ipak nisu pokazali da ima veće mogućnosti.

THE DAY je zanimljiv ali na kraju svega ipak marginalan postapokaliptični film u kome se grupa ljudi krije i beži pred grupom ljudi predatore čije namere meni nisu bile baš do kraja najjasnije, da li su oni neki kanibali ili varijacija na vampire, i zašto.

U svakom slučaju, Aarniokoski je čovek koji ima praksu i koji uspeva da sa minimalnim budžetom izvuče dosta, ali koncept kojim se služi deluje najbliže estetici filmaq BOOK OF ELI Braće Hughes, samo bez Denzela i bez te epske, vestern dimenzije. Ovde ima nešto vesterna ali više u pravcu backwoods ambijenata i kamernijih okolnosti, što u spoju sa prilično mutnim motivacijama likova rezultira zanimljivim ali ipak nezaokruženim filmom.

THE DAY u sebi na nivou realizacije ima elemenata da se izdigne iznad DTV miljea, ali ideja je previše mutna da bi izbacio Aarniokoskog tamo gde on pretenduje da bude.

* * 1/2 / * * * *

ARGO

Pogledao sam ARGO, prvi film u kome se od Bena Afflecka zaista puno očekivalo kad je reč o režiji. I rekao bih da je ovo film koji je na nivou teme izvanredno odabran kao naslov sa kojim će se probiti u holivudsku stratosferu. THE TOWN je bio konzistentniji, bez krupnih grešaka, ali bio je smešten u milje lumetovskog krimića koji je zaista potrošen kroz decenije filmova na tu temu. Ipak, bio je to izvanredan film.

S druge strane, ARGO je film sa sjajnom premisom koju je Affleck dosta fikcionalizovao, i napravio je spoj istinite priče i repertoarskog filma koja funkcioniše besprekorno sve do jedne scene koja preti da sve pokvari, i to ne zbog toga što je sama po sebi loša, štaviše sjajno je realizovana, niti zbog toga što na bilo kom nivou menja idejni predznak filma, već naprosto zato što je neuverljiva i što iskoračuje previše iz te vrlo fine igre istine i fikcije koju su scenarista Chris Terrio i reditelj Ben Affleck dotle uspeli da ispletu.

ARGO u tom smislu ima zaista old school postavku - milje je istinita priča, forma u kojoj se pripoveda je žanrovski film, i sve to pretenduje da na neki način iznese "istinu" o miljeu o kome govori. U dva navrata u štabu CIA, Affleck pravi isti kadar kao Pakula u ALL THE PRESIDENT'S MEN i meni je to rešenje u određenom smislu ponudilo ključ za razumevanje ovog filma. Affleckov film je na neki način film koji uzima u obzir ranije filmove ne samo kao predmet svoje priče - pošto reference na Holivud prirodno imaju značajno mesto - već i inspiraciju na nivou izraza i vrlo jasno aludira na to da će biti omaž, na barem tri nivoa - biće omaž jednom trenutku u prošlosti, jednom pogledu na film i jednom filmskom studiju a to je Warner Brothers koji je proizveo ALL THE PRESIDENT'S MEN što je vidljivo u prvom kadru kada umesto savremene inkarnacije WB štita ide ona koja je bila aktuelna u vreme dešavanja priče.

Ako bi se mogli tražiti neki subliminalni detalji vezani za očekivanja oko "oskara" onda upravo ta parafraza Pakulinog kadra ima jedno zanimljivo tumačenje koje sigurno nije tačno ali je krajnje geeky. Naime, u svom ready made omažu studiju Warner Brothers LE CLASSE AMERICAIN, Michel Hazanavicus, prošlogodišnji laureat u nekoliko navrata stavlja upravo taj Pakulin kadar menjanjući mu smisao kroz duhoviti dubbing. Ako imamo u vidu da je Hazanavicousov ARTIST stekao simpatije Akademije delom i zato što se bavi filmskom industrijom, a ARGO ide korak dalje, govori o patriotskoj ulozi Holivuda, onda se još više jača veza Affleck-Hazanavicus, dvojice reditelja koji su prijatno iznenadili javnost snimivši neočekivano zrele radove.

Milje u kome se ARGO dešava je baziran na laži. Jedan deo tog miljea je svet špijuna, političkih intriga, prerušavanja i sl. a drugi deo je svet filma koji je baziran na kosntantnoj borbi sa realnošću. U oba sveta su blef i pretvaranje, i sporadični nadljudski napori osnovna sredstva funkcionisanja, i Affleck uspeva da to fino poentira kroz svoja tri poteza - izbor istinite priče, vladanje žanrom i pametno akcentovanje poente.

Ono što je u rediteljskom smislu upravo i najznačajnija akrobacija koju Affleck uspeva da sprovede jeste to što on istovremeno rekonstruiše epohu i "istinitu priču" suptilno je gurajući u pravcu entertainmenta. U tom pogledu, ne čudi da ga sada zovu da radi filmove o superherojima, jako je teško postići taj spoj izrazitog osvrtanja na stvarnost i implementacije žanrovskih konvencija. A on baš to radi izuzetno vešto.

Do "greške" dolazi u završnoj fazi kada se neumitno mora povećati radna temperatura priče i tu Affleck vrlo inteligentno uspeva da na nivou uvođenja potrebnih elemenata sve učini uverljivim, ali ipak svojim "pametnim" rešenjem ne uspeva da prikrije činjenicu da je tahikardija u toj fazi filma ipak veštački indukovana od jedne tačke. Dakle, u toj fazi formalno ništa ne fali, ali u filmu koji je dotle uspevao da stvori osećaj "prave stvari" čak i kad je najlažniji, počinju da probijaju šavovi preterane artificijelnosti. Srećom film je umetnička forma koja po definiciji može da grešku pretvori u prednost ili da joj ponudi neki dublji smisao.

Zašto je do te greške došlo, naročitp ako imamo u vidu da je Affleck u prvom filmu GONE BABY GONE takođe imao "krizu kraja" ali ju je rešio u THE TOWN, jako je teško objasniti, ali svakako da ona spada u red onih mana koje se zapažaju kod dobrih filmova.

Uostalom, ARGO je priča koja zapravo koristi temu holivudske "laži" kako bi produkovala jednu novu, rafiniranu "laž" i možda je upravo taj završni pečat, to "iskakanje" iz harmonije svojevrsni dokaz da je holivudski oportunizam sa kojim se ARGO šali zapravo i dalje živ.

* * * 1/2 / * * * *

Friday, November 23, 2012

PARANORMAN

Pogledao sam PARANORMAN Chrisa Butlera i Sam Fella. Nažalost, to mi je sve u svemu bilo jedno konfuzno i naporno iskustvo. Laika uvek ima lepo dizajnirane i tehnički fino realizovane filmove, ali PARANOMAN mi je bio neverovatno konfuzan na nivou dramaturgije, sa predugim uvodom, likovima koji se vrte u krug i nedovoljno razrađenim osnovnim sukobom. U tom smislu, sva mašta i tehnička realizacija mogu samo da deluju kao obećanje nekog boljeg filma koje ovom prilikom nije ispunjeno.

* * / * * * *

DE ROUILLE ET D'OS

Pogledao sam DE ROUILLE ET D'OS Jacquesa Audiarda, film sa kojim je ispratio veliki uspeh prethodnog internacionalnog hita i art-house favorita UN PROPHETE i u određenom smislu imao je težak zadatak pred sobom - UN PROPHETE je naprosto imao izuzetno potentnu i umetnički uzbudljivu temu koja je pritom i krajnje populistička, i onda je spoj Audiardove veštine sa svim tim faktorima dovela do utiska da je reč o "neponovljivom" uspehu. Međutim, Audiard pre toga ima veliku kilometražu i nema sumnje da u njemu ima snage za kontinuitet. To je pokazao sa ovim filmom, uprkos velikim pritiscima da ide u Holivud i očekivanjima druge vrste.

DE ROUILLE ET D'OS je odlična melodrama smeštena u brutalne okolnosti kojima Audiard fino maskira zapravo vrlo jednostavnu emotivnu okosnicu svoje priče.

Mathias Schoenaerts je uspeo da za dve godine, u RUNDSKOPu i DE ROUILLE ET D'OS odigra uloge u filmovima sa dve verovatno najsnažnije scene stradanja dece. Međutim, isto tako, za dve godine je uspeo da se nametne kao izvanredna evropska zvezda sa vrlo atipičnim atribuitima totalne sirovine koja nije zarobljena u getu DTVa već uspeva da iskomunicira emociju u "ozbiljnim" filmovima. Schoenaerts je izvanredan u ovom filmu i njegov uspon deluje skoro kao pažljivo planirana strategija igranja u velikim filmovima i saradnje sa velikim rediteljima.

Marion Cotillard je takođe napravila izuzetnu ulogu a uspela je da ne bude zasejena CGI-jem koji je u njenom slučaju prilično prisutan. Njen lik uprkos dimenziji fizičkog i duhovnog bola, nikada ne biva sveden na jednu notu, i na kraju sama drama između glavnih junaka transcendira tu osnovnu, radikalnu, premisu.

Audiard je ponovo privučen svetom i podzemlja i marginalaca, i uprkos tome što ovo nije krimić, jedan deo se dešava u tom miljeu i danas zbilja niko ne ume da ga dočara tako efektno, sa osećajem entropije ali bez gubljenja fokusa.

Na planu tehničke realizacije, a to nema veze isključivo sa ozbiljnim CGI zahtevima, već i na svim nivoima DE ROUILLE ET D'OS je izuzetan rad. U tom smislu, Holivud verovatno nema ništa naročito da pruži Audiardu u ovom trenutku.

* * * 1/2 / * * * *

Thursday, November 22, 2012

SKYFALL

Mislim da je sa filmom SKYFALL Sam Mendes uspeo da napravi najgori film o Bondu u poslednjih pedeset godina što s jedne strane nije baš lako ako imamo u vidu da oko Bonda postoje jasno profilisani favoriti koji je nastavak najbolji, ali nema jasnih kandidata za najgori već svako bira prema afinitetima, u odnosu na to kog glumca i eru najviše simpatiše. Mislim da SKYFALL sam po sebi neće nikada biti zvanično izdvojen kao najgori, i smešten u ravan inače vrlo pristojnog QUANTUM OF SOLACE ili abismalnog THE WORLD IS NOT ENOUGH, ali to je pre svega rezultat produkcionog spoja u kome je SKYFALL doveden u "too big to fail" poziciju. Nikada na Bondu nije radilo toliko "oskarovaca" i odavno se nije toliko govorilo o tome da je reč o jednom detaljnom prekombinovanju Bond-mitologije.

Nažalost, ono što je ponuđeno je bajato i besmisleno na svim nivoima a tehnička realizacija je ispod svakog nivoa za film tog budžeta.

Prvo od prebiranja Bond-mitologije nema ništa. Neki od kanonskih Bondova poput MAJESTY'S SECRET SERVICE su HRABRIJE I ZNATNIJE redefinisali stvari, a u to vreme nije bilo DARK KNIGHTa i te vrste opterećenja. Ovog puta, imamo priliku da vidimo Bondovu očevinu, iz jedne od origin storyja, da upoznamo njegovog Alfreda kog igra Albert Finney koji je na sve to, krajnje neinventivno, dobio u trećem Bondu sa Craigom istu ili vrlo sličnu funkcinu kao i u trećem Bourneu sa Damonom u kome igra njegovog "oca". Judi Dench zbog zdravstvenih problema napušta glumu, i njeno killoffovanje je beznačajna stvar, naročito ako imamo u vidu da se M u Bondu vrlo često menjao. Dakle, od neke inovacije nema ništa, imali smo desetkovanja MI6 i u masi filmova, recimo LIVING DAYLIGHTS.

Zaplet je prilično nezanimljiv i ove godine je već na superioran način plasiran u filmu SAFE HOUSE. Borba počinje oko hard diska sa imenima svih undercover agenata zemalja u terorističkim organizacijama što je već toliko izanđala premisa da je postala čak i low tech. Pretpostavka da postoji HARD DISK na kom su skupljena sva ta imena stvarno nije na nivou ovoliko skupog filma o Bondu koji stavlja toliki akcenat na priču i karaktere.

Film je inače začuđujuće naivna i low tech a pretenduje da uvede Bonda u digitalnu eru.

Otud je film baziran na negativcu koji je u određenom smislu baziran na Julian Assangeu. Premda rola Javiera Bardema asocira na jednog drugog kompjuetraša. Naime, Bardem igra ex-agenta MI6 kog je služba izdala, a bio je vrhunski kompjuteraš, pokušao je da se ubije cijanidom, nije uspeo, a kao karakterna crta dodato je to da je homoseksualac (što u Bardemovoj verziji najviše liči na gej verziju Rocca Siffredija). U svakom slučaju, mi imamo u istoriji britanske tajne službe homoseksualca, kompjuteraša koji se ubio cijanidom kada ga je država "izdala", to je Alan Turing. Doduše, njegov razlog za samoubistvo je potpuno poniženje i erozija ličnosti zbog problema u privatnom životu i progona homoseksualaca u Velikoj Britaniji, ali svakako da mu ratne zasluge nisu pomogle kada se našao na sudu i kada je podvrgnut hormonskim terapijama itd.

U filmu praktično ni nema drugih likova, čak ni Bond-žena, to jest ima neki polu-lik koji nastrada u okolnostima koje su toliko loše slikane da meni nije bilo zapravo jasno da li je ubijena ili nije.

Film je nepodnošljivo dosadan i znam da je padanje u san tokom filmu masovna pojava. Ja nisam zaspao samo zato što ne mogu da zadremam za vreme filma.

Umesto spektakla na početku, SKYFALL se otvara mlitavom i grozno slikanom poterom u Istanbulu koja izgleda kao iz TAKENa 2 i ne znatno bolje od nekog srpskog pokušaja akcije snimanog u Pirotu, sa nešto više radoznalaca u kadru nego što bi bilo u Beiogradu. Zatim, sledi sat vremena u kojima uopšte nema akcije, nema drame, nema ničega, a to je period kada mi kao gledamo Bondov oporavak i strepimo da li će se vratiti u akciju. Onda posle toga sledi segment u Šangaju koji je prikazan kao high tech etno selo, sa scenama akcije koje su kratkotrajne i bedno realizovane. I posle toga kreće kao neki zaplet, na oko sat i po, tokom kojih se desi apsolutno sve što smo videli jedno osam puta od ujutru do odlaska u bioskop - zarobe negativca a ni ne slute da on želi da bude zarobljen, u stilu Lokija u AVENGERSu, i uopšte čudno je kako SKYFALL deluje kao inferiorna kompilacija ovogodišnjih filmova - McGuffin iz SAFE HOUSE, scena iz TAKEN 2, rešenja iz AVENGERSa.

STRAW DOGS završnica u formi eksplozivne ostavinske rasprave na Bondovoj očevini je kao neuporedivo slabija situacija pucnjagve u kući Rachael Weisz iz BOURNE LEGACY.

Dakle, SKYFALL je kao kompilacija ovogodišnjih scena, što je naravno zbog tehnike izrade filma nemoguće, autori nisu te scene prekopirali posle gledanja, ali očigledno da su to neka rešenja koja su ovih dana aktuelna, neki pogledi na film koji su u opticaju, i SKYFALL ih beleži, ali to radi na neshvatljivo inferioran način.

Bonda su i ranije radili reditelji koji nemaju puno dara za punokrvni film, kao recimo Michael Apted, tako da Sam Mendes nije fenomen sa kojim se prvi put susrećemo. Međutim, Mendes bi trebalo da ima dara za dramu, za likove i sl. ali ni toga nema u SKYFALLu, nema nikakve scenarističke invencije, glumačkih bravura i sl. U mnogim situacijama, film zaliči na TV dramu što je nedopustivo za ovako skup projekat.

U tom smislu, ako se neko naročito osramotio u ovom filmu, izuzev Bardema, jeste DP Roger Deakins koji je pokazao da nije čovek za akciju, ali da se ovog puta nije snašao ni u stvarima koje recimo rutinski realizuje inače. Primera radi uporedimo scenu u sudnici u TRUE GRITu i saslušanje u SKYFALLu. Mada, Deakins je imao ranije iskustava sa akcijom, recimo u filmu AIR AMERICA ali u principu nije bio puno aktivan u tom žanru...

Oko SKYFALLa je dosta uspešno stvorena atmosfera kako je ovo film koji uvodi Bonda u domen DARK KNIGHTa koji je doduše sam po sebi sumnjiv, i manje impresivan nego što se priča, ALI to je ipak nekakav pokušaj proboja i nekakav domet. SKYFALL izgleda kao Bond u režiji Gorčina Stojanovića, samo bez domaćih glumaca da razbude publiku (izuzmemo li Kapora u ulozi Bardemovog saradnika, naravno)...

* 1/2 / * * * *

Tuesday, November 20, 2012

CLOUD ATLAS

Pogledao sam CLOUD ATLAS Wachowskih i Tykwera. Ovaj film sam očekivao sa naročitom pažnjom, naročito jer mi se Mitchellov roman izuzetno dopao i mislim da su Wachowski i Tykwer na vrlo zanimljiv način rešili pitanje rediteljskog pristupa u odnosu na prozno delo. Naime, sam roman je baziran na šest vrlo filmičnih priča različitih žanrova koje su povezana određenim detaljima na nivou same radnje i određenom simbolikom na planu idejnosti. Međutim, svaka od njih je na nivou romana insistirala na vrhunski razvijenom žanrovskom rukopisu. CLOUD ATLAS poštuje na nivou zapleta i pristupa radnji žanrovske postulate, ali je stilski vrlo konzistentan. Dakle, žanrovske stileme su prepoznatlčjive na nivou dizajna i nekih specifičnih rešenja, ali CLOUD ATLAS deluje kao "jedan film" koji se proteže na nekoliko epoha i priča.

Zatim, sami zapleti priča iz romana su skrupulozno pojednostavljeni, a čini mi se da su neke priče nešto skraćene u odnosu na snimljeni materijal jer se javljaju neki neprimetni detalji koje čitaoci knjige prepoznaju, a u filmu nisu razvijeni. Međutim, čim su natuknuti, rekao bih da su bili i snimljeni. U principu, priče su vrlo precizno i efektno svedene, u prvi plan su izvedeni osnovni konflikti, i rekao bih da je njihova esencija u dramaturškom pogledu očuvana. U pogledu odabira materijala, CLOUD ATLAS je kao adaptacija čist kao suza.

Ono što je provokativno, sveže i drugačije u odnosu na knjigu, pa i na druge filmove jeste sam odnos prema pripovedanju. Naime, Tykwer i Wachowski ne izlažu priče jednu po jednu kao u romanu već ih daju u paralelnim tokovima koji međutim opet nisu baš ni paralelni tokovi već pre kao delovi slagalice u kojima oni nalaze paralele u pojedinim segmentima priča i semplujući delove svake od njih stvaraju celinu. To je jedna mozaična struktura koja nije nepoznata u montažnim sekvencama ali nisam do sada viđao filmove koji su u tolikim deonicama sklapali takve mozaike. Otud iako ima i punokrvnih scena, CLOUD ATLAS je sačinjen pre svega od vrlo efektnih mozaika i u tom pogledu je inovativan jer takav postupak nije u tolikoj meri i trajanju korišćen u mejnstrim filmu.

Isto tako, CLOUD ATLAS je vrlo dinamičan film i rekao bih da je uprkos svom trajanju izuzetno komunikativan. S jedne strane, zaista ga je teško etiketirati na bilo kom nivou o kom je žanru reč pa je samim tim nešto komplikovaniji njegov put do američke publike, no skromniji američki bioskopski rezultat je od starta bio deo plana i više proističe iz onoga što je teško objasniti gledaocima šta ih očekuje nego iz nezadovoljstva onim što su videli. Čini mi se da će van Amerike postići značajniji rezultat. CLOUD ATLAS je bez ikakve sumnje rizičan eksces, ali tim pre bi bilo značajno da ne bude potpuna finansijska propast. Za sada je film u Rusiji recimo imao maltene isto otvaranje kao u SAD a u Srbiji je na trećem mestu uprkos prilično tankoj distribuciji. Dakle, Wachowski i Tykwer sami po sebi, kao autori imaju snažniju reputaciju van Amerike što svemu daje jedan retro šmek jer odavno nije bilo reditelja poniklih u mejnstrimu koji su stekli takvu težinu van Amerike odnosno evropskih art-house reditelja koji su uspeli da steknu neku vrstu težine na tržištu.

Na špici je potpisano ko je režirao koje sekvence i sigurno da se otvara pitanje "ko je bolji". Međutim, film je stilski ujednačen, tako da se zaista ne može reći da je neko bolji a neko lošiji. Ipak, verovatno će se gledaoci opredeljivati po žanru "segmenata" koji im se više dopao.

Kad je o glumcima reč, jedna od tema Mitchellovog romana jeste i reinkarnacija, ali se u samoj glumačkoj podeli reinkarnacija ne ovaploćuje kroz tu vrstu rešenja, premda Hugh Grant u svakoj od priča igra negativce dok se drugi smenjuju. Ipak, jasno su podeljene priče po tome koja je čija arija i zapravo jedino Halle Berry ima dve "svoje" priče u kojima se lik na određeni način i "reinkarnirao". Pojavljivanje istih glumaca otud nema neku naročitu znakovitost ali jeste prilično kreativno rešenje pre svega u vizuelnom pogledu i daje filmu svojevrsnu dimenziju filmofilske slagalice.

Čini mi se da David Mitchell može da bude zadovoljan ovom ekranizacijom, ne samo po tome kakav je odnos prema njegovom romanu već i po tome kakav je produkcioni profil filma i kreativna ambicija. Slično njegovom romanu i CLOUD ATLAS je profilisan kao delo koje se izdvaja u ponudi i imponuje svojom stilskom zrelošću.

* * * 1/2 / * * * *

Friday, November 16, 2012

THE BALCONY

Pogledao sam THE BALCONY Josepha Stricka, zanimljivu adaptaciju u kojoj je Jean Genet dobio američki tretman tako što su osnove njegovog klasičnog komada jasno operacionalizovane u ključu holivudskog filma, i premda je ovde reč o niskobudžetnom "nezavisnom" filmu iz 1963. godine, poetička načela Strickove adaptacije su krajnje holivudska. Genetova drama je razložena na elemente zapleta i Strick je naprosto aktivirao priče o svetu u kome se dešava revolucija, o bordelu u kome mušterije mogu da prožive fantazije bazirane na odnosima dominacije, i trenutku kada obezglavljeni režim angažuje ljude koji su samo simulirali da su kardinal, sudija i general kako bi pokazao da je još politički potentan.

Strick u tom smislu uspeva da iznese taj prvi sloj drame na planu tih odnosa i paradoksalne slike društva i u tom pogledu THE BALCONY funkcioniše od početka do kraja. Ono gde Strick ne uspeva da iskontroliše stvari jesu monolozi gde junaci naprosto zalutaju, i to je aspekt na kome je Strick sa scenaristima najmanje intervenisao. To je šteta jer sa podelom koju čine Shelley Winters, Peter Falk, izvanredna Lee Grant i mladi Leonard Nimoy, THE BALCONY umalo uspeva da ima veliki domet, barem na površini. U prvoj polovini čak obećava da je takav veliki domet realan, ali u drugoj polovini i Strick kreće previše da ga gura u pravcu komedije, čak sugeriše komediju i kroz muziku a zapravo je samo trebalo da ostavi komediju da proizilazi iz smrtno ozbiljno realizovanih situacija.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, November 14, 2012

THE LEATHERHEADS

Reprizirao sam THE LEATHERHEADS George Clooneya i na drugo gledanje mi se taj film neuporedivo više dopao. Prvi put sam ga sagledavao gotovo isključivo iz vizure pokušaja da se rekonstruiše tradicionalni screwball film i u tom pogledu mi je zaličio na Clooneyev pokušaj da uradi ono što su Braća Coen, dosta bolje, radila sa njim.

Međutim, na drugo gledanje, zaigralo mi je više faktora u ovom filmu i čini mi se da je THE LEATHERHEADS priča koja pokušava da preplete odnos prema filmu sa odnosom prema epohi, odnosno da tematizuje epohu kroz stilski pristup sagledavanja tog vremena u holivudskom filmu. Naravno, treba dodati da vreme u kome se priča dešava nije baš tačno vezano za period kada su takvi filmovi snimani, odnosno priča se dešava nešto ranije od formulisanja screwball filma. I ton-filma kao takvog.

Na drugo gledanje mi je međutim mnogo više prijao Clooneyev koncept u kome on ne demistifikuje epohu do kraja ali je kroz niz detalja "načinje". Uprkos tome što je prilazuje na način kako je bila prikazivana onda kada je to bila "sadašnjost", a naročito ako imamo u vidu Code i sve ostale stvari, Clooney na odgovarajući način uvode i detalje koji pokazuju neko od "naknadnog znanja". Međutim, on to radi sa merom i THE LEATHERHEADS se nikada ne pretvori u neuverljivo popovanje o nekom vremenu u kome junaci maltene savršeno sagledavaju budućnost.

Clooney igra glavnu ulogu ali prepušta dosta prostora kako svojoj partnerki Renee Zellweger tako i Johnu Krasinskom koji igra trećeg čoveka u njihovom ljubavnom trouglu ali dobija mogućnost da pored svojih komičarskih detalja, iznese i izvesnu ranjivost.

Taj spoj stilema iz epohe sa temom iz epohe, svakako da povezuje THE LEATHERHEAD sa MONTEVIDEOM, a sigurno je da mi je komparacija sa srpskim filmom donekle i osvežila vizuru u odnosu na Clooneyev rad jer ga u vreme premijere 2008. godine naravno nije bilo.

Uprkos tome što se MONTEVIDEO više bavi sportom, utakmicama i ima znatno više likova, neke kontradikcije vezane za epohu su uzorno rešene baš kod Clooneya, naročito kad je vezano za način na koji će epoha iz današnje vizure biti "nagrizana" a da se održi atmosfera ondašnjih filmova i ondašnjeg odnosa prema stvarima.

THE LEATHERHEADS je flm koji sam potcenio u vreme izlaska, a sada deluje kao jedna od zapravo najkompleksnijih i najbolje sprovedenih rediteljskih zadataka u Clooneyevoj karijeri.

* * * 1/2 / * * * *

Tuesday, November 13, 2012

LJUDOŽDER VEGETARIJANAC

Branko Schmidt je posle uspeha METASTAZA ne samo nastavio istim putem u stilskom smislu već je pod stare dane postao relevantniji reditelj i u svojoj zemlji i u regionu nego što je ikada zapravo bio. METASTAZE su bile zanimljiv film ali LJUDOŽDER VEGETARIJANAC je izvanredan film, sa dosledno izvedenom pričom, snažnim tobackovskim rukopisom na nivou dramaturgije i rediteljske egzekucije i vrlo vibrantnim pogledom sa svet.

Schmidt je čini mi se uspeo da napravi dobar spoj jugoslovenskog filmskog funka sa pesimizmom istočnoevropskog filma. LJUDOŽDER VEGETARIJANAC nosi u sebi pesimizam, nihilizam i užas istočnoevropskog filma ali sa jugoslovenskom energičnošću koja nedostaje njihovim filmovima. Odnosno istočnoevropska teskoba je prisutnan na nivou priče a jugoslovenska dionizijska virilnost na nivou likova.

Otud Schmidt s jedne strane govori o pogubnom sklopu događaja koji proističe iz nama potpuno razumljivog korumpiranog i bekrijskog ponašanja glavnog junaka. Dobar naslov bi bio i ZLI GINEKOLOG, a LJUDOŽDER se doduše i bavi tom specifičnom, specijalizacijom u kojoj se sreću radost i tajne, i tanka je linija između sreće i nesreče a svaka od tih stvari se dobro naplaćuje.

Rene Bitorajac u ovom filmu ima kosu, i to mi u principu nije smetalo iako ga znamo sa drugim imidžom, tako da je to samo potvrda njegove superiorne glume. Ovaj film je oslonjen na njegovu ulogu tako da nema nikakve dileme ko je glavni motor filma iako je Schmidt oko njega okupio zbilja All-Star podelu.

Kao i svaki jugoslovenski film, LJUDOŽDER ima malo problem kraja, međutim ovo je znatan napredak u odnosu na "problem kraja u jugoslovenskom filmu" kako se ispoljava u Srbiji gde se svaki iole "ozbiljan" film rešava smrću.

U principu sem završne scene u kojoj ima malo "dociranja", Schmidt ne gubi kompas do kraja.

LJUDOŽDER VEGETARIJANAC je ekranizacija romana Iva Belanovića koji je kanalisao svoja iskustva u ovu priču. To je takođe jedan od aduta savremenog hrvatskog filma štp je okrenut prozi kad je reč o inspiraciji, ali njima je to lakše jer imaju i zanimljiviju prozu.

U svakom slučaju, Schmidt je uspešno kompletirao svoj zaokret i iz osrednjeg postao vodeći hrvatski reditelj, a poetiku početu u METASTAZAMA izbrusio je i značajno unapredio.

* * * / * * * *

Monday, November 12, 2012

SHAKE, RATTLE AND ROCK!

Pogledao sam SHAKE, RATTLE AND ROCK! Allana Arkusha, još jedan od upečatljivih TV filmova u ciklusu REBEL HIGHWAY. Arkush je snimio film u svom divljem, anarhičnom stilu koji je prethodno porodio i ROCK'N'ROLL HIGH SCHOOL. Arkush u to vreme već operiše duboko na televizijskoj teritoriji ali u svom pristupu nije izgubio nimalo energije onog Cormanovog učenika koji je obećavao i sagledavao stvari sa komičnije strane kao i Joe Dante. Arkushev film nema snagu na nivopu celine, zrelosti i ideologije kao McNaughtonov GIRLS IN PRISON ali uspeva da istovremeno komentariše epohu rokonerola pedesetih i zarobi duh filmova iz tog pravca.

Renee Zellweger je senzacionalna u glavnoj ulozi, kao tinejdžerka koja je odlučila da posveti svoj život rokenrolu i energiji kojom je ova muzika ispunjava. Renee je ne samo istinski glumački stub ovog filma već i veliki trijumf kastinga kad je reč o Arkushu. On dovodi nekoliko indie faca i Cormanovih veterana kao što su Mary Woronov i Dick Miller a Paul Anka ima zapažen cameo.

Film se može kvalivikovati i kao svojevrsni mjuzikl, likovi ne igraju dramske scene u formi muzike ali muzika definitivno služi da bi iskazala njihova osećanja a izbor pesama je izvanredan.

Arkush je tokom devedesetih u nekoliko navrata baš na televiziji imao zanimljive povratke u ovu epohu koja ga je očigledno formirala.

THE SWEENEY

Pogledao sam THE SWEENEY, dugo očekivani rimejk čuvene britanske policijske serije koji je Nick Love pripremao za DNA Films, producentsku kuću koja je lansirala Danny Boylea. Čini mi se da je na kraju u ovom miksu Love prevladao u odnosu na DNA iako je Andrew MacDonald potpisan na špici a pisac prva tri Boyleova filma John Hodge je potpisan kao koscenarista. Nažalost, Love ostaje B-figura britanskog repertoarskog filma koji još uvek nije na dnu kao njegovi "glumci" Tamer Hassan i Danny Dyer ali nije ni napredovao do prve lige. U produkcionom smislu THE SWEENEY ne deluje kao skup film ali sa facama kao što su Ray Winstone ili Damian Lewis svakako deluje kao da je imao ambicije. Nažalost, Love donosi karakteristično površnu režiju koja se ranije ponekad pretvarala u lakoću izlaganja priče ali u jednom ovako umornom cops vs robbers narativu, reditelj mora da pruži mnogo više. Otud bi se reklo da Loveov rediteljski postupak ovde snažno vuče na televiziju, a opet ovih dana sam gledao dosta britanske televizije i ona je ipak kompleksnije režirana i svakako kompleksnije pisana od ovoga.

THE SWEENEY je stoga inferiorna interpretacija dosta potrošenih žanrovskih matrica bez ijednog elementa po kome bi se izdvojila. Naravno, oni koji manje prate policijske filmove mogu za nijansu više da uživaju u ovoj seriji porežvakanih situacije realizovanih bez inventivnosti i/ili ubeđenja.

Nama je svakako zanimljivo i to što se kao negativci pojavljuju Srbi u ulogama beskrupuloznih, nasilnih pljačkaša koji dosta podsećaju na Pink Panthere, čak imaju i jednu pljačku sa sličnim modus operandijem. Ali tu se otprilike završava sve što je iole intrigantno u vezi sa ovim dosta skromnim ostvarenjem. Stare filmske verzije ove serije koje su na neki način bile jednoipočasovne epizode nosile su veću snagu ali s ipak bile razumljive samo fanovima serije koji su već upoznati sa karakterima Letećeg Odreda.

* 1/2 / * * * *

Sunday, November 11, 2012

DEATHWATCH

DEATHWATCH Vica Morrowa je jedan od manje poznatih radova u opusu svojih autora, a to su pre svih glavni glumac i producent Leonard Nimoy i sam Morrow koji je pored uspešne glumačke karijere bio i vrlo zanimljiv reditelj. DEATHWATCH je adaptacija drame HAUTE SURVEILLANCE Jean Geneta i spada među ekskluzivnije interpretacije njegovog rada na filmu. Genet je dosta ekranizovan a snažno je uticao na mnoge reditelje, od svojih savremenika, do danas. U filmu pored Nimoya igraju i Michael Forest i čuveni reditelj Paul Mazursky.

DEATHWATCH odlikuje mišićava režija Vica Morrowa koji radi u ultraniskobudžetnim uslovima ali uspeva da konstituioše zanimljiv filmski jezik sa vrlo tvrdom crno-belom fotografijom. Jedini problem koji se vremenom ispostavlja kao osnovni problem filma i verovatno razlog njegove potpune ospkurnosti jeste scenaristička adaptacija Genetove drame koju u uradili Morrow i Barbara Turner. Čini se da je adpatacija previše očuvala strukturu drame u domenu jedinstva radnje, i da su stvari morale malo da se segmentiraju, i prerasporede jer se tekst dotiče više tema i događaja a u ovoj formi to ostaje prenatrpano i konfuzno.

Mazursky je vrlo efektan kao homoseksualac Maurice koji se bori za naklonost mišićavog zločinca Zelenookog sa drugim, muževnijim homoseksualcem Le Blancom kog igra Nimoy. Odnos između Mazurskog, Nimoya i Foresta je dobro postavljen i šteta što kroz bolji ritam izlaganja Morrow nije profilisao sve motive koji čine tu priču.

Otud, DEATHWATCH uprkos tome što traje ekonomičnih 85 minuta u jednom trenutku ipak postaje zamoran. No, čini mi se da to po definiciji ne bi smelo da prepreka ljubiteljima Geneta.

* * 1/2 / * * * *

Friday, November 9, 2012

SEAL TEAM SIX: THE RAID ON OSAMA BIN LADEN

Pogledao sam SEAL TEAM SIX: THE RAID ON OSAMA BIN LADEN Johna Stockwella, film koji su Braća Weinstein kupila i premontirala ga u formu igrano-dokumentarnog TV filma koji je pušten na National Geographicu neposredno pred američke izbore, na kojima su Weinsteini podržali Obamu. Na ovaj način, Stockwellov film, koji bi inače verovatno skončao na DTV tržištu kao jeftini knock-off ZERO DARK THIRTYja dobija neku "priču" i neku veću "istorijsku ulogu". Gotovo sam siguran da Stockwell nije na ovaj način zamislio svoj film, da je on želeo da to bude konvencionlni akcioni film u vojnoj akciji, sa uobičajenim likovima, konfliktima i sl. I nešto od toga zbilja postoji i u ovom cutu. Međutim, te scene koje postoje deluju dosta šuplje i mislim da je materijal u ovoj igrano-dokumenatrnoj ekonomiji mnogo bolje iskorišćen.

Samo ubistvo Bin Ladena je zanimljiva tema, i već u ovoj nedramatičnoj igrano-dokumentarnoj formi pokazuje izuzetan filmski potencijal. Stockwell praktično ne predstavlja osnovne protagoniste ove akcije, i celu stvar samo ilustruje. Verovatno je pokušao da postigne nešto više u tom pravcu u originalnom cutu i ne znam da li je ono što je išlo u pojedine evropske bioskope "pravi film" ili ova Weinsteinova verzija.

Tuesday, November 6, 2012

THE BAY

Pogledao sam THE BAY Barry Levinsona, jedan vrlo zanimljiv slučaj u žanrovskom pogledu. Naime, Barry Levinson je reditelj za kog se ne može reći da ima prepoznatljivu autorsku poetiku, on je svojevrsni copycat iz vrhunskog holivudskog mejnstrima, ali isto tako u svojim copycat radovima snimio je niz izuzetno kvalitetnih, značajnih i povremeno iznenađujuće zrelih i inteligentnih varijacija na već uspostavljene kanone. Ako tome dodamo da je promenio istoriju televizije sa serijom HOMICIDE, za Levinsona se može reći da je ostvario itekako upečatljiv opus.

Činjenica da je snimio found footage film i to svojevrsni horor otud ne treba da čudi, to je očekivana reakcija na trend. Isto tako ne treba da čudi da se njegov found footage film izdvojio po zrelosti. Međutim, poslednjih nekoliko godina sa naslovima kao što su CHRONICLE, PROJECT X ili TROLLJEGERN, found footage je napredovao do tačke kada uspeva da bude i intrigantniji od konvencionalnog filma na tu temu. Posle prve velike senzacije sa found footage konceptom filma BLAIR WITH PROJECT nastupila je serija kopija koje su od reda bile ili neuspele ili nisu uspevale da ponove uspeh tog filma, a javljale su se u raznim formama od DET OKANDA do parafraza reality emisija itd. Međutim, sa uspehom CLOVERFIELDa pa zatim Orena Pelija i PARANORMAL ACTIVITY, kada za razliku od "neponovljivog" BLAIR WITCHa imamo uspeh koji se može replicirati unedogled, kreće nova faza u kojoj se found footage pretvara iz gimmicka u svojevrsni standard.

Levinsonov film u tom pogledu ima integritet koji često nedostaje radovima mlađih kolega. Čak i u najboljim found footage filmovima ima pozicija kamere i faza priče koje su neuverljivo postavljene. Međutim, Levinson rto radi bez greške i praktično svaki frejm njegovog filma koji se bazira na zapisima sa svih vrsta kamere je savršeno opravdan. Mislim da to pokazuje jednu impozantnu preciznost ovog veterana.

Kad je o samim događajima reč, THE BAY je više film katasrofe nego horor per se. Ima napetosti, ima strave i užasa, ali ovaj film se pre svega bavi katastrofom nego sa pokušajem da se taj užas suoči. U tom pogledu već negde oko polovine ovog jednoipočasovnog filma, Levinson iznosi sve karte na sto, od tog momenta više nema tajni, sve je jasno, ishod nam je poznat, uzrok nam je poznat i THE BAY se pretvara u hroniku jednog događaja bez jačeg pripovedačkog zamajca.

Taj nedostatak istinskog konflikta i drame u bilo kom obliku predstavlja ključni problem ovog inače zanimljivog filma čiju realizaciju odlikuju preciznost i visoka koncentracija ekipe.

Sama zaraza sa isopodima je u određenom smislu slična događajima iz Cronenbergovog SHIVERSa ali tamo je ova vrsta problema tretirana manje realistično pa je bila i filmičnija. Ovde se taj parazit tretira kao parazit na steroidima, njegov rast i razmnožavanje su ubrzani, ali se opet glavnima procesa dešava unutar žrtava a načini infekcije su strašni na jedan suptilniji način.

Omniprezentnost vode kao osnovnog prenosioca zaraze mi je bila jasna na nivou rediteljevog pklana šra bi hteo da sugeriše, ali u krajnjem rezultatu nije mi bila toliko sugestivna.

THE BAY je zanimljiv i ambiciozno realizovan film, svakako značajan rad u producentskom opusu Orena Pelija. Ipak, krupni nedostaci u samim osnovama filma odvajaju ovu veliku količinu truda od značajnog ometa.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, November 3, 2012

THE SECRET LIFE OF IAN FLEMING

Pogledao sam TV film THE SECRET LIFE OF IAN FLEMING koji je na prilično vešt i siguran način realizovao britanski TV reditelj Ferdinand Fairfax. Jason Connery je tipičan primer stunt castinga koji će se ipak pamtiti mnogo manje od filma OPERATION KID BROTHER sa Neil Conneryjem. U svakom slučaju, Jason Connery nije slaba tačka ovog TV filma ali svakako da je tu rolu mogao igrati i neki bolji glumac. Naročito ako imamo u vidu da su nasuprot njega takve vedete kao Kristin Scott Thomas, David Warner i Joss Ackland. Ovaj pogled na Fleminga je izrazito aistoričan, i njemu se pripisuju neke akcije koje podsećaju na Duška Popova odnosno na Sidney Reillyja koji su poslužili kao inspiracija za nastanak Bonda, odnosno neke akcije koje je planirao a prikazano je kao da je u njima učestvovao. Jedina egazktna stvar u filmu je zapravo nastanak samog imena James Bond.

Međutim, sam koncept da priča o Flemingu izgleda kao još jedan od filmova o Bondu, da se u strukturu priče o piscu unesu rešenja iz Bonda, sama po sebi nije nezanimljiva i nije daleko od dosta čste prakse da se biografske priče o piscima realizuju u žanrovskoj formi njihovog opusa, ili da se na sličan način aludira na njih, recimo kao u filmovima KAFKA i RAVEN.

U tom smislu SECRET LIFE OF IAN FLEMING je majstorski skrojen produkt, companion piece koji će godinama moći da se eksploatiše kao pratnja nekog ciklusa filmova o Bondu i da se sa njima i stilski koliko-toliko poklopi.

DEADFALL

Kriza u koju zapadaju dobitnici oskara za strani film počinje da se pretvara u pravilo. Stefan Ruzowitzky koji je osvojio oskara za ne naročito ubedljivi DIE FALSCHER snimio je holivudski debi DEADFALL i uklopio se u trend prilično bizarnih holivudskih promašaja koje poslednjih godina snimaju reditelji kojima se otvaraju sva vrata. Ruzowitzky, ruku na srce, nije posnruo u meri u kojoj je to zadesilo Von Donnersmarcka recimo ali DEADFALL je film koji nema šta da traži u bioskopima, jedna krajnje rutinska neo noir drama sa nizom temeljnih problema na nivou ideje i zaplete od kojih se nikada ne oporavi. Uz pomoć McGjevog snimatelja Shane Hurlbuta, Ruzowitzky uspeva da ispolira DEADFALL, da deluje kao dinamičan holivudski proizvod, ali ambicije ovog filma su nesumnjivo bile znatno veće i rekao bih da je prilično efikasno izlaganje priče više rezultat pokušaja (vrlo mudrog, priznajem) da se "neuspela umetnost" ubrza i proda publici kao žanrovski film.

Nažalost, i DEADFALL pripada novom prilično impotentnom neo noir talasu. Šteta je što u ovom filmu Ruzowitzky ima glumačku ekipu kakvu upravo dobitnik oskara može da okupi, tu su Eric Bana, Olivia Wilde, Kris Kristofferson, Sissy Spacek, Kate Mara, sva mesta su popunjena najboljim rešenjima, s tim što Eric Bana i Olivia Wilde možda i previše insistiraju na uvođenju akcenata koji im ne leže i za koje znamo da nisu njihov rpirodni izgovor engleskog.

Srećom, DEADFALL brzo prođe, ali to je svakako manje od onoga na šta pretenduje dobitnik "oskara".

* * / * * * *

Friday, November 2, 2012

KILLER JOE

Pogledao sam KILLER JOE Williama Friedkina. Ovo je jedan od primera kada veteran ulazi u neo noir, žanr koji je imao svoj vrhunac pre dobrih 15-20 godina i pokušava da se nađe u njemu što je recimo Lumetu savršeno uspelo u odličnom, čak iznenađujuće vitalnom BEFORE THE DEVIL KNOWS YOU'RE DEAD. KILLER JOE je nažalost daleko od tog nivoa, jednim delom zato što je izuzetno nefilmičan, Friedkin nije uspeo da izbriše pozorišne korene iz drame koju za scenario adaptira Tracy Letts. Nije problem u tome što autor drame adaptira vlastito delo, već prosto u samim korenima dramaturgije koja je statična i prenaglašena za filmske okolnosti. Otud KILLER JOE deluje kao neki marginalni film iz sredine devedesetih koji je nastao neposredno posle Tartantinovog uspeha. Samo sticajem okolnosti danas KILLER JOE nije deo jedne gomile istovetnih filmova, ova moda je već odavno iza nas pa samim tim ovaj naslov deluje kao nešto autonomnije ostvarenje.

Matthew McConaughey je jedini filmičan lik u ovoj priči. On nije simpatičan, nije zanimljiv naročito, kao na ostali, ali barem ima harizmu filmske zvezde koja čini da ovde prikazana šmira zaliči nešto što ima veze sa filmom. Emile Hirch je stalno nadomak velikih stvari ali stalno mu nešto nedostaje i lik kog igra u KILLER JOEu je nekoliko nijansi odvratnosti i nezanimljivosti ispod onog kog tumači u filmu ALPHA DOG. Spadam među onu najređu grupu ljudi kojima je ALPHA DOG bio cool film, ali ceo smisao tog filma je da govori o nezanimljivim kretenima koji postepeno počine nešto strašno. KILLER JOE pokušava da bude bizaran ali na kraju deluje začuđujuće pitomo io neinventivno, bezopasno kad pokušava da bude opasan i šuplje kad pokušava da bude smešan.

Friedkin je jedan od onih reditelja koji već nekoliko decenija, i to dve ili tri, ne pokazuje znake života i značaja koji je imao kada je na početku karijere pomerao horizonte forme u holivudskom filmu. Otud, KILLER JOE dobija nešto veću koncentraciju ljudi koji su ga radili nego što zaslužuje i nešto veću pažnju kritike. Činjenica da je ovo nešto bolje od taloga kroz koji Friedkin baulja decenijama ne menja mnogo na stvari - KILLER JOE je film koji je imao sreće da nije izašaop 1996. jer bi tada bio na dnu VHS police.

* * / * * * *