Saturday, February 29, 2020

GUNS AKIMBO

Margot Robbie sjajno igra Harley Quinn ali Samara Weaving je našla svoju Harley u filmu GUNS AKIMBO.

Mnogi shoot ‘em up filmovi ne dobace do onoga što im je ambicija i na meta nivou, i u pogledu humora, i konačno na nivou akcije. GUNS AKIMBO Jasona Lei Howdena uspeva na svakom od tih nivoa. Ovaj film nije baziran na stripu ali je izuzetno stripovski, mali i nevaljao akcioni rad na liniji Neveldinea i Taylora.

Mnogi filmovi se žestoko olupaju kada krenu direktno u visoke kultne ambicije. No, Jason Lei Howden se snašao, i sa skromnim budžetom napravio je obilje sjajne, krvave i razbijačke akcije, sve u stripovskom stilu visokooktanskog apsurda, i swaggera koji pre svega nosi lik Nix u interperatciji Samare Weaving.

S druge strane, Daniel Radcliffe se dobro snašao kao zbunjeni milenijalac kome se svet ruši kada se nađe kao meta podivljale lude učesnice tajne internet senzacije.

NIšta u pogledu premise filma GUNS AKIMBO nije preterano novo, to su stvari koje već pedesetak godina od LA DECIMA VITTIMA i PRIX DU DANGDER preko RUNNING MANa gledamo u raznim varijacijama, sve do NERVEa sa kojim možda ima i najveću sličnost.

Rediteljski opet, tu su Neveldine i Taylor kao uzor sa energičnošću i anarhičnošću u realizaciji akcije.

Međutim, u ovim poznatim okvirima GUNS AKIMBO novi dobar spoj već poznatog sa odličnom glumačkom podelom.

Samara Weaving već četvrti put pravi sjajan žanrovski odabir uloge i to je već gradi kao ikoničnu pojavu u domenu egdy žanrovske ponude koji Margot Robbie sada pokriva samo u DCEU dok ostatak vremena radi prestige pictures. I to je odličan put što se mene tiče jer su do sada svi projekti u ovom formatu koje je radila Samara imali autorski pečat.

Voleo bih da pogledam ovaj film u bioskopima. Nažalost, koliko znam neće ga biti kod nas, ali najavljen je u Hrvatskoj pa izvesna nada postoji.

* * * 1/2 / * * * *

HONEY BOY

HONEY BOY Alme Har’el je izuzetno zanimljiv autobiografski rad Shia Labeoufa u kom on kao scenarista i glavni glumac u ulozi fikcionalizovane verzije svog oca sporvodi jedan snažan autokatarzični gest. Film prati period detinjstva mladog posrnulog superstara i traga za traumatskim jezgrom u periodu kada ga je otac forsirao da uspe u svetu glume, a sve to zarad ličnog oportunizma.

U ulozi oca, Shia Labeouf briljira i ulazi kroz nju u onaj red grown up ikona američkog nezavisnog filma u kojoj su nekada bili Johnny Depp ili Sean Penn. Što je najvažnije, čini se da je ova njegova ambicija i valorizovana u reakcijama kritike.

Ceo glumački ansambl je sjajan, i dečak Otis i Otis kao mladi autodestruktivni star, kao i svi sporedni činioci u ovom filmu.

Alma Har’el se opredelila za snoliku estetiku modernog indie filma. Međutim, isto tako ona nusi i energiju u svom postupku pa na neki način HONEY BOY ima i kinetičnost blokbastera po kojima se Shia proslavio. Alma Har’el nikada ne zaboravlja da interesantne situacije isprati zanimljivom lokacijom i fizičkom radnjom i u tom smislu ovo je jedan pedantan film u kome se ne afirmiše samo Shia.

Tokom promocije, Shia je pominjao da mu je otac dao odobrenje da snimi ovaj film i koristi inspiraciju njegovim likom, obećavši mu da će ga igrati Mel Gibson. Obećanje nije ispunio ali je snimio film za koji verujem da bi se dopao Melu. 

I sam je radio slične stvari u BEAVERu onomad.

* * * / * * * *

Thursday, February 27, 2020

FIRST LOVE

FIRST LOVE Takashija Miikea mi deluje kao nešto najbolje što je snimio poslednjih godina, mada ako imamo u vidu da mu je ovo 103. film, a ja ne pratim šta radi barem poslednjih desetak, rekao bih da možda baš i nisam merodavan.

Miike je uvek išao po ivici prihvatljivosti, ne zbog šokantnosti stvari koje je snimao već zbog fassbinderovskog principa da snima ono što ga interesuje čak i kada to čini samo par scena u filmu, a sve ostalo je samo popunjavanje forme.

Onda je u jednom trenutku novostečena slava na Zapadu počela da mejnstrimizuje Miikera i njegovi filmovi su nažalost počeli da potpadaju u neke relativno generic repertoarske formate, bilo da su to osrednji J-horori, tanki krimići, neubedljivi pokušaji festivalskog mejnstrima i sl.

U tom periodu sam počeo da pomalo gubim strpljenje za njega, iako svoje divljenje prema njegovim ranim radovima nisam revidirao.

FIRST LOVE ipak deluje kao film za koji smatram da bi bila velika greška da ga nisam pogledao.

Naime, reč je o Miikeovom filmu koji ga poprilično konzistentno zanima. Reč je o jakuza filmu ali pravljenom i sa aspitacijama prema zapadnom tržištu, tako da ovde imamo Miikea u punoj koncentraciji, sa ozbiljnom fotografijom, stabilnim pripovedanjem čak i prilično dobreom akcijom. Sve to naravno podvučeno njegovim crnim humorom.

Uprkos tome što su Korejanci u ranim Miikeovim filmovima obično nosili ulogu nestabilnih karaktera koji stvaraju probleme i remete japanski ekvilibrijum jakuza, ovde bih rekao da je uzeo sebi nešto stabilnosti izraza kakav krasi južnokorejske trilere.

FIRST LOVE nije film zbog kog bi Miike u ono vreme stekao kultni status, mada je meni umnogome draži od njegovih rimejkova Kinjija Fukasakua (kom pravi zanimljiv omaž u jednom dijalogu o Takakura Kenu) , ali jeste film koji itekako dobacuje do njegove reputacije starog žanrovskog provokatora.

Stpga, konačno imamo priliku da na FESTu koji je Miikea ignorisao u najboljoj fazi, vidimo njegov film koji je zapravo vredan pažnje.

Nisam siguran da li je FIRST LOVE gateway drug za nekakvo jače interesovanje potencijalnih gledalaca za Miikea ali svakako jeste dovoljno dobar da za njegov rad ponovo zainteresuje stare. 

* * * / * * * *

Tuesday, February 25, 2020

LATE NIGHT

Pogledao sam LATE NIGHT Nishe Ganatre po scenariju Mindy Kaling i to je jedan onako dosta mediokritetski film koji bi se najpre mogao definisati kao romcom mada je u stvari chick flick mada je u stvari neka kao zaslađena i razblažena priča o emancipaciji, mada je to u stvari sve jedno veliko ništa.

Emma Thompson igra ostarelu late night zvezdu koja je već godinama van mode, van tokova, i potpuno izolovana od publike i duha vremena zbog svog blaziranog humora. Mindy Kaling igra mladu komičarku koja napušta posao u nekom hemijskom postrojenju i dolazi da se pridruži njenoj scenarističkoj ekipi.

Očekivano, nova scenaristkinja pomaže komičarki da se popravi i kao čovek i kao televizijska zvezda. Nažalost, DATE NIGHT je istovremeno jako kalkulantski i formalno nevešt da bi ovako ljigavu premisu uspeo da savlada i plasira na dostojanstven način.

S druge strane, čini se da ovo obilje motiva koje se često javlja kod autora koji imaju puno ubeđenje u svoju ideju ovde zapravo čak i nije realizovano sa punim ubeđenje. Tim gore po brojne motive, rekao bih.

DATE NIGHT je gnjecav promašaj u kome Mindy Kaling pokazuje da nije dorasla za film a Emma Thompson daje jednu manirističku rolu u kojoj vrti jedno te isto što bi glumica njenog kalibra i ovako i onako mogla da radi na autopilotu.

Konačno, i sam late night show setting je istrošen u brojnim serijama pa čak ni to nije preterano zanimljivo. 

* 1/2 / * * * *

Thursday, February 20, 2020

PLAY IT COOL

PLAY IT COOL je film Michaela Winnera koji je oblikovan po uzoru na filmove sa Elvisom Presleyem, ali je imao funkciju kao mnogi filmovi iz tog vremena namejeni promociji pojedinih izvođača. U tom pogledu, ako izuzmemo filmove Richarda Lestera sa grupom The Beatles, možemo reži da je to jedan od najboljih primera tog formata u kom ni sam Lester na početku nije postigao vrhunske rezultate u filmu IT’S TRAD,DAD.

PLAY IT COOL je baziran na ideji da će afirmisati britanskog Elvisa - Billy Furyja, čoveku koji je krenuo pre Beatlesa i bio toliko bitan da mu je John Lennon tražio autogram. Nažalost, kao što znamo Billy Fury je imao zdravstevene probleme koji su mu skratili karijeru za zatim je i prerano umro.

Međutim, ovaj film je snimljen kad je Billy Fury imao 22 godine i u punoj je snazi, izvodi svoje do tada najveće hitove u jednoj priči koju Winner svojim energičnim stilom uspeva da učini nečim što je ipak više o tipičnog opravdanja za muzičku eviju.

Ruku na srce, ne možemo reći da je priča i mnogo više od toga, ali Winner je radi taman kako treba i u tom pogledu za PLAY IT COOL možemo reći da je rokenrol showcase ali i da funkcioniše kao “film”.

Pored Billy Furyja pojavljuju se između ostalih i Helen Shapiro, Bobby Vee i još neki izvođači. 

* * * / * * * *

Wednesday, February 19, 2020

AMERICAN DHARMA

Errol Morris je superstar dokumentarnog filma ali Steve Bannon je nažalost jedina atrakcija njegovog filma AMERICAN DHARMA. Bannon se mnogo više otkrio u prevashodno obzervacionom dokumentarcu BRINK dočim je ovde prepušten Morrisovim različitim tehnikama pristupa materijalu koje nisu dale naročite rezultate.

Morris pokušava da poveže Bannonovu životnu priču i ispovest sa raznim materijalima iz njegove karijere, Trumpove kampanje, sa Breitberta i ponajviše da ih uveže sa filmovima koji su mu omiljeni i koji su ga formirali.

Nažalost, što Morris više zakucava to paralele kojima se bavi deluju sve jeftinije i sugestivne na jedan naivno propagandistički način. Bannon se nije dao Morrisovim provokacijama tako da neke stvari koje mu ovaj pripisuje prosto ne uspevaju da se nalepe, i ti pokušaji deluju žalosno, pre svega zato što Bannon ne ostavlja tragove a ne zato što deluje nevino po tim pitanjima.

Paralale između filmova koje je Bannon voleo i njegovog života i životnog kreda su takođe usiljene, pritom sam Bannon deluje da je više iz ljubaznosti došao na lokaciju svog omiljenog filma nego što je njime opsednut.

Morrisov pokušaj da priđe Bannonu kao filmadžiji pa da iz te vizure objasni svoju tezu o uticaju tih filmova je takođe usiljena, a što je još bizarnije Morris najmanje materijala daje iz Bannonovih režija a previše iz Henry Kinga i Johna Forda. 

Stoga ono što spasava ovaj film je Bannonova harizma i neprekidna potreba da se konačno pojavi neko ko će sklopiti kockice i probiti put do Srca tame. Errol Morris nije taj tip. On je u ovom filmu sveden na čoveka koji je seo preko puta Bannona i rekao mu neke svoje stavove. Bannonovi su međuti  toliko snažnije artikulisani da to zaista više nije ni važno.

* * / * * * *

Sunday, February 16, 2020

GLORIA MUNDI

GLORIA MUNDI Robert Guediguiana je melodrama smeštena u svet povratnika iz zatvora koji zatiče porodicu u krizi, razjedinjenu. Film je prilično naporan za gledanje, junaci se nalaze u nekim jednostavnim odnosima koji se variraju celih stotinak minuta dok se stvar nekako ne zaključi na kraju.

Nisam tačno siguran da li su ovi likovi vredni pažnje i ovakvog relaksiranog pristupa, ali dobro tu smo gde smo, šta je tu je. 

U nekim trenucima ovaj film čini kao da ni sam reditelj nije previše bio zainteresovan šta će se u njemu dešavati i šta njime želi da postigne.

* * / * * * *

VFW

VFW Joe Begosa je film koji je se nadovezuje na trenutno aktuelni neo-Grindhouse stil kojim se bavi kuća Dallasa Sonniera Cinestate sa svojim podetiketama Fangoria i Rebeller. 

Begos je snimio film sa pitoresknom ekipom glumaca koju predvodi Stephen Lang a ansambl još čine i legende Fred Williamson, David Patrick Kelly i George Wendt. 

Film se dešava u nekoj blago arhaiziranoj sadašnjosti iz carpenterovsko-italo asortimana gde ulicama vladaju ljudi navučeni na novu drugu Hype. osobe potpuno skrhane psihe koje su spremne na sve kako bi se dokopale svoje doze.

Kada jedna devojka bliska hyperskoj bandi otme tovar droge i sakrije se u bircuzu koji drži grupa veterana Vijetnamskog rata, oni se sukobljavaju sa grupom podivljalih, hypera i tu sledi jedna klasična, nasilna siege situacija.

Begosov film uspeva da rekonstruiše fajkturu 80s filmova, svesno se poigrava njom, i to sve prepliće sa glumcima veteranima koji su prošli svoj Grindhouse staž. I to je sve moglo biti bitno lošije nego što jeste. Nažalost, bilo bi bolje da je sama konfrontacija sa podivljalim džanikijima zanimljivija ali nije.

I to negde takođe podseća na te 80s filmove, naročito na one exploitatione kakve su snimali italijanski reditelji sa Fredom Williamsonom gde ti nije jasno kako film nije ispao bolji. Ali prosto nije. Tako da eto, uspeo je na neki način da očuva i taj efekat prevarenog očekivanja.

Baš zato ni VFW ne uspeva da se izdvoji kao nešto naročito vredno pažnje, kao što i većina takvih izvornih filmova nije. 

* * / * * * *

Saturday, February 15, 2020

TAKING CHANCE

Ross Katz je za HBO režirao ovaj televizijski film za HBO po memoarima Michaela Strobla, oficira američke vojske koji je odlučio da isprati telo jednog vojnika nazad u rodni kraj. Film nosi antiratnu poruku a isporučuje je kroz jednu hladnu i taksativnu sliku kako izgleda dopremanje tela od Iraka i Ramsteina u Nemačkoj do Amerike i procedure kroz koje prolazi, uporedo sa pričom o oficiru koji putuje i usput nailazi na pijetet i razmišljanja raznih ljudi o ratu i sudbini nastradalog momka.

Film je strukturiran jednostavno, Kevin Bacon odlično igra Strobla, uspeva da iznese stoicizam oficira koji prolazi kroz preispitivanje šta to znači biti oficir i kada sve sumiramo, to je manje-više to. Ovo jeste message movie ali je zapravo vrlo jednostavan i iz toga crpi svoju snagu.

Naročito je zanimljiv zbog procedura u tretmanu tela koje su kompleksne i birokratizovane uz pokušaj da budu pune pijeteta u čemu često ne uspevaju.

Friday, February 14, 2020

THE PENTAGON WARS

THE PENTAGON WARS Richarda Benjamina je HBO televizijski film koji je producrala kuća Danny de Vitoa Jersey Films koja je polovinom devedesetih bila vrlo agilna i sa nekim adaptacijama Elmore Leonarda napravila bitne proboje, recimo rehabilitujući Stevena Soderbergha. 

Ovo je bizarna priča o mladom pukovniku američke avijacije koji je došao u Pentagon da radi na odobravanju oryžja koje će ući u upotrebu i u proizvodnju. zapada mu neuralgični projekat oklopnog vozila Bradley koji je dotle bio u razvoju sedamnaest godina i na koji je dotle utrošeno četrnaest milijardi dolara. Pukovnik otkriva da se na tom vozilu nemarno radilo, pre svega zbog predomišljanja oficira oko toga šta žele da bude funkcija vozila a zatim i zato što su testiranja bila rađena na krajnje sumnjiv način.

Pošto je reč o borbenom oklopnom vozilu koje je namenjeno transportu vojnika u borbu, mladu pukovnik insistira da se testiranja obave kako treba, ne bi li se oktlonili nedostaci i nailazi na otpor starešina koje su u očiglednom talu sa vojno-industrijskim kompleksom.

Mladog pukovnika igra Cary Elwes a generala koji ga forsira da se napravi Bradley - Kelsey Grammer. I da, ovaj film je komedija. Naime, ovde ima koliko hoćete curenja informacija, pritisaka unutar Pentagona i sl. ali je sve dato potpuno suprotno ALL THE PRESIDENT’S MENu. Ovde ima klasičnog inaćenja i neverovatne budalaštine na strani površnih oficira koji rade za pohlepne starešine.

Richard Benjamin je iskusan reditelj, naročito “lakših” sadržaja i u tom pogledu on ovo snima kao screwball komediju, i ovom materijalu to prilično dobro stoji. Ovo je HBO u punoj satiričnoj snazi ali i Pentagon u punoj putopašnosti. Spoj je ovoga puta izuzetno uspeo.

FANTASY ISLAND

FANTASY ISLAND Jeffa Wadlowa je neobičan film. Naime, reč je o adaptaciji čuvene serije FANTASY ISLAND za koju je interesovanje nedavno poraslo zahvvaljujući HBO televizijskom filmu MY DINNER WITH HERVE koji je govorio o patuljku koji je igrao u toj seriji.

Međutim, ovo je Blumhouseova adaptacija koja i insistira na tome, dakle neumitno je reč o contained trileru/ hororu a to serija nije bila. Međutim, premisa je ista. Dakle, imamo ostrvo na kome se ljudima ispunjavaju fantazije a one vrlo često umeju da budu bitno drugačije po svom toku i sadržaju od onoga kako ih je neko zamislio. I to je u principu jedan često korišćeni motiv u hororu. U tom smislu FANTASY ISLAND ne nudi ništa novo sem prilike da se napravi theme park ugođaj (što takođe nije redak motiv u hororu) u kome će nekoliko fantazija da doživi konvergenciju u jednoj krvavoj tački.

Jeff Wadlow je što se mene tiče snimio par filmova zahvaljujući kojima će uvek biti gledan sa pažnjom, neko ko je snimio NEVER BACK DOWN i KICK ASS 2 zaslužuje pažnju ali u ovom filmu prosto ne vidimo Wadlowa ni blizu one forme iz ovih filmova kojima je stekao kredit.

Sve je to solidno realizovano ali rutinski i na svakom nivou nemaštovito. Film nikada ne uspeva da nas u potpunosti uvuče u dešavanje, a što je još gore i mnoge tipične žanr-scene, poput otkrivanja “ko je ubica”, “u čemu je misterija” i sl. nemaju neophodnu energiju.

Michael Pena igra ulogu koju je imao Ricardo Montalban u seriji, i sada to deluje campy kao i onda ali Pena prosto nije taj lik i sve vreme odaje utisak da bi želeo da bude u nekom drugom filmu.

Ryan Hansen je sa Wadlowom radio na seriji RYAN HANSEN SOLVES CRIMES ON TELEVISION i jedan od running gagova u toj seriji je da on prihvata uloge u svemu što mu ponude. Nažalost, FANTASY ISLAND izgleda upravo tako i to jednim velikim delom što su autori u nekom trenutku napipali da bi nešto “važno” mogli da kažu a onda od toga ipak odustali a i to započeto uradili na nezamislivo cheesy način.

Film traje 110 minuta, Dakle, ni u tom domenu nije nežan, u odnosu na umetnički domet koji nudi. 

* 1/2 / * * * *

Thursday, February 13, 2020

BAENGBAN

BAENGBAN, na engleskom poznat kao HIT-AND-RUN-SQUAD potpisuje Jun-hee Han i reč je o akcionom trileru koji je iracionalno razvučen na 133 minuta trajanja i ne uspeva da maksimalno iskoristi svoju premisu. Naime, ovo je priča o odeljenju inčonske policije koja se bavi hit and run sudarima kola, gaženjima i sličnim situacijama. U jednom trenutku prepoznaju da se za volanom nalazi potencijalni serijski ubica koji namerno izaziva nesreće.

U filmu nema previše akcije, to što ima je korektno, i ima tog južnokorejskog vajba ali se ne ističe u onome što tamošnji autori inače umeju da pruže.

Stoga, rekao bih da je ovaj film po dometu više za lokalnu publiku, pa ipak i ko odluči da ga pogleda kod nas, neće se previše pokajati.

* * / * * * *

Tuesday, February 11, 2020

ГЕРОИ

ГЕРОИ Karena Oganesjana je izuzetno zanimljiv i vešto urađen ruski špijunski akcioni triler koji zalazi na teritoriju Jasona Bournea ali pomalo i Jamesa Bonda. Još od vremena Hladnog rata, Sovjeti su imali svoju produkciju špijunskih filmova i imali su solidan varijetet ponude u tom podžanru ali se on nije mogao porediti sa onim što je proizvedeno na Zapadu.

Poslednjih decenija, Rusija gaji svoju žanrovsku produkciju i na filmu i na televiziji i ulaže jako mnogo u svoje odgovore na američku produkciju, reklo bi se kao da ima nameru da se jednog dana izoluje i prikazuje samo svoje filmove.

ГЕРОИ govori o mladiću koji je bio poslat kao spavač u ranoj mladosti i potom biva probuđen kada krene uklanjanje jednog po jednog agenta iz njegove najdublje sakrivene mreže. On se povezuje sa koleginicom sa krusa koja je postavljena kao spavač u Nemačkoj i njih dvoje kreću u bekstvo iz Nemačke do Rusije sa idejom da nekako na licu mesta, u domovini reše misteriju napada na njih.

Oganesjan ima ovom prilikom želju da obradi ceo asortiman žanrovskih zahvata koje smo mogli videti u špijunskim filmovima, od potere za nevinim, polunespremnim agentom u duhu Bournea, psihodeličnim situacijama ispiranja mozga kao u ekranizacijama Lena Deightona u režiji Kena Russella, pa sve do barem jedne klasične bondovske sekvence koje se ni po ideji ni po realizaciji ne bi postideo neki Bond-film.

Ruku na srce, tropi na koje se oslanja Ognesjan su polovni, i ГЕРОИ na momente gubi na snazi jer prosto nema svežinu u zapletu. Isto tako, u nekim scenama koje su ambicozno zamišljene i dobro realizovane fali ponešto od onoga što krasi najbolje holivudske spektakle, a to je konac koji delo krasi - tipa da na ulici ili autoputu gde je obračun ima prolaznika i sl. - ali to su stvari koje često ne viđamo ni u A+ holivudskim produkcijama, i slične primedbe možemo imati i na filmove kakvi su MEN IN BLACK: INTERNATIONAL i sl.

U redteljskom pogledu, Oganesjan drži stvari suvereno pod kontrolom. Glumci su harizmatični, Aleksandar Petrov donosi još jednu leading man rolu. Vladimir Maškov se odlično snalazi u roli kakvu igraju glumci u njegovim “šerifskim godinama”. A akcione scene su urađeno vrlo vešto na vrlo visokom nivou, od kojih se napad letećih pucača na brod može ubrojati u najzanimljivije akcione sekvence u 2019. godini.

ГЕРОИ je film koji je prošao osrednje na ruskim blagajnama i imao je limitiran rollout van bivšeg SSSR. Ipak, mislim da je ovo naslov koji bi mogao imati nešto trajniju eksploataciju na tržištu akcionih sadržaja. 

* * * / * * * *

Sunday, February 9, 2020

THIN ICE

THIN ICE Sidneya Lanfielda je jedan od prvih holivudskih filmova koje je snimila Sonja Henia kada je potpisala ugovor sa Foxom. Reč je o romantičnoj komediji koja spaja instruktorku skijanja u luksuznom alpskom odmaralištu i usamljenog skijaša sa kojim se upoznaje i koji joj se lažno predstavlja kao novinar a u stvari je princ koji želi da pobegne od svojih kraljevskih obaveza.

Romantični par igraju Sonja Henie i Tyrone Power, tada takođe Foxov muški star u usponu i ako imamo u vidu da su u to vreme bili u instimnoj vezi, to nije rezultiralo velikom strašću na ekranu. Naprosto Lanfieldov film ima jako puno različitih elemenata koje mora da isprati, od muzičkih numera u kojima ne učestvuju ni Henie ni Power do klizačkih tačaka u kojima ona briljira.

Tako je ovo u stvari jedna mešavina romantične komedijee, muzičkog i plesnog filma, i kao takvu je moramo sagledati. To je forma onog vremena i u ovom primerku je urađena prilično solidno. 

* * * / * * * *

Saturday, February 8, 2020

SONJA

SONJA je film Anne Sewitsky o Sonji Henie, čuvenoj norveškoj šampionki u umetničkom klizanju koja je sredinom tridesetih, kada je završila amatersku karijeru a započela profesionalnu, otišla u Holivud da ispuni svoj san i postane glumica. Uprkos akcentu i raznim drugim limitirajućim faktorima, u tome je uspela i do početka četrdesetih, bila je jedna od najvećih zvezda studija Fox i jedna od najplaćenijih glumica. 

Anne Sewitsky je trostruka učesnica Sundancea i napravila je hrabar potez - praktično biopic o Norvežanki u Holivudu i uspela je da pronađe ključ kako će njena rekonstrukcija delovati skrupulozno i prihvatljivo. Film je garniran Sonjinim klizačkim nastupima, kao što su bili i njeni filmovi i njihova rekonstrukcija je poprilično autentična, uz veliki trud glumice Ine Marie Wilman (koja nije klizačica kao Sonja Henie) i uz dar za detalje (recimo voda na ledu u holivudskom studiju koji se topio zbog vreline rasvete).

Sewitska je snimila film koji na kraju krajeva ne govori laskavo o Sonji. Prikazuje je kao jako ženu koja je ćesto umela da bude preduzimljivija od muškaraca koji su je okruživali ali te vrline i upornost je pratila osvetoljubivost, agresija prema sebi i prema okolini, sklonost ka finansijskim malverzacijama uprkos tome što je bila vrlo darovita poslovna žena, ali ie neshvatanje kada se treba povući sa klizališta.

Njene veze sa nacistima su takođe nagoveštene u ovom filmu ali Sewitska ne otvara tu bolnu temu iz Sonjinog života, praktično preskačući Drugi svetski rat.

Film se bavi periodom od 1936. do 1956. godine, ali seže kroz arhivu do kraja njenog života, kao i u flešbekovima u detinjstvo.

Ine Marie Wilman je napravila ozbiljnu glumačku kreaciju i odigrala je Sonju Henie sa integritetom, bez imitacije. Uprkos tome što Norvežani imaju relativno kontradiktoran odnos prema Sonji Henie, ovakva problematizacija njene ličnosti nije prihvaćena u samoj Norveškoj jer su oni prelomili da je ona ipak njihova olimpijska heroina, dočim prema njenom holivudskom opusu nemaju razvijen odnos.

SONJA definitivno nema tu kinetičku snagu nečega kao što je I, TONYA ali je zanimljiv kao klinički hladan biopic o jednoj intrigantnoj osobi.

* * 1/2 / * * * *

Friday, February 7, 2020

OFFICIAL SECRETS

OFFICIAL SECRETS Gavina Hooda, reditelja koji se već dohvatao sličnih tema u filmu RENDITION, spada u red rutinskih post 9?11 priča o raznoraznim whistleblowerima. Ovo je istinita priča o mladoj službenici jedne od britanskih službi za nadgledanje koja shvata da su dobili zaduženje da prate članove Saveta bezbednosti i budu deo pritiska na njihovo glasanje koje bi legitimisalo napad na Irak u kom su SAD imale teškoće da skupe saveznike.

Keira Knightley igra službenicu, Ralph Fiennes igra advokata za ljudska prava koji ju je zastiupao na sudu, Matt Smith i Rhys Ifans igralu liberalne novinare koji su medijski pustili a potom ispratili njenu pruču. 

To je sve rutinski urađeno na svim novima, od onoga što je ta žena uradila, do same egzekucije koja u suštoni ne prevazilazi nešto što bi karakterisalo pristojan televizijski film. Nisam siguran koliko ovakav film uopšte ima mesta u bioskopima ako imamo u vidu njegov zbilja televizijski kapacitet i na nivou teme i nenadahnute realizacije.

Možda smo kao ljudi, zahvaljujući opštoj medijatiziaciji svega postali bezosećajni prema istinskim nevoljama koje su doživeli neki ljudi ili prema njihovom herojstvu. I sasvim sigurno da će ovoj ženi biti lakše u životu pošto ju je u filmu odigrala Keira Knightley. Bolje je nego da nije. Ali, kao film, da nije elementarno solidno realizovano, bilo bi potpuno uzaludno.

* * / * * * *

Thursday, February 6, 2020

BIRDS OF PREY: AND THE FANTABULOUS EMANCIPATION OF ONE HARLEY QUINN

BIRDS OF PREY: AND THE FANTABULOUS EMANCIPATION OF ONE HARLEY QUINN u režiji Cathy Yan (ali i Chada Stahelskog) predstavlja snažan odgovor DCEU na DEADPOOLa koji, po mom mišljenju postiže sve ono što i prvi DEADPOOL (koji se meni dopao manje od drugog) na još efektniji način.

Jedan od razloga za to je čisto tehnički - Tim Miller je raspolagao manjim budžetom od Cathy Yan i u tom pogledu morao je da vrti u krug praktično tri akcione sekvence dok je ona sa Chadom Stahelskim mogla da se razobruči i da sve ono što je narativno vrćenje u krug u scenariju Christine Hodson isprati raskošnijom, mada veoma grounded i veoma nasilnom akcijom, o kojoj ćemo nešto kasnije.

BIRDS OF PREY je izašao kao DCEU film, dakle posle JOKERa koji je umnogome kao standalone rad potpuno ispisao nova pravila za strip ekranizacije u Holivudu, ali je naučio neke lekcije iz najboljih live action radova iz MCU, pa i iz DCEU.

Situacija je ovde street level, iako se film dešava posle SUICIDE SQUADa, dakle i posle “smrti” Supermana, i posle svih tih velikih megalomanskih pičvajza koji se više ni ne pominju. Međutim, Harley je preživela prvu misiju Suicide Squada, pobegla je iz zatvora i raskinula je sa Jokerom i sada je na ulici, bez njegove zaštite, i sa svojom skrhanom psihom, i naravno rasklimatanim osećajem za dobro i pravdu.

U tim okolnostima ona biva uvučena u Black Maskove kriminalne mahinacije koje su u domenu mafijaških obračuna, bez ikakvih apokaliptičnih konsekvenci, i na tom putu se formira mala ženska banda, sastavljena od “osvetnica” kojima je Black Mask nešto skrivio.

U tom street level pristupu ima dosta prostora za komdiju ali i dosta prostora za davidayerovski dizajn, pa možemo reći da ovaj film u izvesnom smislu iako nema nikakve veze sa SUICIDE SQUADom u pogledu palete boja, i dimenzijama pretnje, jeste na neki način produžetak I TOG rukavca DCEU estetike.

Za razliku od prvog DEADPOOLa koji je bio preopterećen specijalnim efektima, sa samim Deadpoolom koji je prečesto bio nacrtan na ovaj ili onaj način, ovde su na delu ljudi, i samim tim je akcija visceralnija a R-rejting omogućuje da se lome kosti, i da se ispostavlja sjajno zamišljen nasilje, sa tom razlikom što su ovo ipak junaci, nisu Michael Bayovi protagonisti da sebi dozvoljavaju baš bezumni carnage, ali dopuštaju sebi dosta jer Harley je ipak, kao što znamo luda.

MCU je uzeo Davida Leitcha za DEADPOOL 2 da bude saobraćajac za inscenacije dok Ryan Reynolds i scenaristi “zapravo” vode glavnu reč. Warner je uzeo Chada Stahelskom koji je sa Leitchom lansirao JOHN WICKa i ostavio ga samog u tom serijalu, i ovaj naravno isporučuje svoj prepoznatljivi tip kostolomačke akcije.

Cathy Yan je došla u superherojski film iz indie filma, ali za razliku od Braće Russo kojima se vidi da kad krene akcija krene “tuđi” film, ovde imamo dosta očuvano stilsko jedinstvo. Cathy Yan deluje kao jedan od onih arty reditelja “komplikatora” koji kad pređu u žanrovski sadržaj postavljaju zahteve pred ekipu, tipa žele neke scene da izgledaju kao da su iz jednog kadra i tome slično, i Stahelski se u tome snašao u svakom pogledu. BIRDS OF PREY deluje kao film jedne osobe, uz odličnu fotografiju Matthew Libatiquea.

Lično nisam preveliki fan usiljenog lomljenja priče i fragmentiranja gde mu vreme nije, ali u redu, narator je neuračunljiva osoba pa se to može opravdati. Cathy Yan koristi razne pripovedačke tehnike - od animacije do pevačkih numera i generalno uspeva da nas ubaci u neuračunljivost Harley Quinn.

Ako bih smeštao ovaj film u okolnosti stripa, svakako da bi to bio run Amande Conner, koji bi u perspektivi mogao dovesti i do onoga što je meni u toj fazi bilo i najuzbudljivije a to je ceo onaj space serijal sa Harley i Power Girl.

Za sada smo ovde svi na zemlji, i svi se dobro osećaju, pre svih Margot Robbie koja je uspela da dokaže kako je Harley Quinn održiv dramski lik koji može da iznese sat i po ili dva filma. Ovo je ste inicijalni BIRDS OF PREY film, i one se u samom finišu okupljaju kao ekipa, ali u suštini ovo je ipak šou Harley Quinn i ako imamo u vidu kakav je to lik, ispostavlja se kao više nego uspešan nosilac dešavanja.

Pored Margot Robbie ima tu još mojih mezimica, pre svih Mary Elizabeth Winstead kao Huntress koja kreira vrlo zanimljiv lik, kao i sve ostale koje su se odlično snašle u svojim rolama. Ne znam kako će se dalje u DCEU razvijata sudbina ovih likova, šta će biti sa njima, ali kad je reč o podeli, Warner ovde mimo Margot možda nema star-wattage ali ima definitivno dobar glumački potencijal

Roise Perez odavno nije učesnica A-list projekata i prijatno je da je vidimo u jednom par excellence A-radu, i snašla se sasvim solidno. Ona je tipičan primer uspešne stripovske stilizacije koju je napravila Cathy Yan.

U tom pogledu, iako je BIRDS OF PREY kako rekoh street level priča, dakle naše junakinje se bore sa mafijašima koji nisu mnogo izdignutiji od nekog tipičnog “povišenog realizma”, film itekako donosi stripovsku atmosferu i stilizaciju, i to ne samo u pogledu zapleta već i akcije i produkcionog dizajna koji je briljantan, a u samom finalu spada u red najboljih čitanja DC stripa na filmu kad je reč o Gothamu još od Burtona.

I to se u finalu odnosi na sve, i na lokaciju, i na akciju, i na ponašanje likova.

Cathy Yan je snimila film koji bi vrlo lako mogao proći kao SUICIDE SQUAD među kritikom, ali isto tako mogao bi biti značajna comic book ekranizacija jer nudi dosta “prljav”, adolecentski, vragolast prilaz ekranizaciji stripa, a što je još važnije dosledno prenosi atmosferu onoga što ekranizauje pronalazeći adekvatnu filmsku postavku za to. 

Kombinujući visokooktanski akcijaš, duhovite odnose među junacima, narativne tehnike u rasponu od animacije do mjuzikla da nas uvuče u psihu junakinje, Cathy Yan je snimila film za više gledanja, istinski preplićući fakturu filma i stripa, i kontrolišući većinu ključnih elemenata na tom furioznom putu.

* * * 1/2 / * * * *

Wednesday, February 5, 2020

THE PERFECT CANDIDATE

THE PERFECT CANDIDATE Haife Al Mansour je priča o saudijskoj lekarki koja se prijavljuje za izbore u lokalnoj samoupravi jer želi da omogući izgradnju puta do bolnice u kojoj radi. Njena svakodnevica je prepuna diskriminacije, od toga da joj onemogućeno da putuje bez očeve pisane dozvole do pacijenata koji bi radije da ih pregladaju muški medicinski tehničari nego ona kao žena iako je doktor.

THE PERFECT CANDIDATE je nastao uz pomoć nemačke filmske ekipe i koproducenata, ali sem osnovne kompetentnosti ne donosi ništa naročito vešto, niti donosi neki autentičan saudijski stil. Naprotiv, ovo je krajnje, ali baš krajnje konvencionalan film koji deluje kao da su ga studenti filmske škole radili za ispit da bi pokazali kako su savladali osnovne stvari.

Rekao bih da je dolazak ovakvog filma na venecijanski festival dokaz pripadnosti ovog naslova jednoj kinematografiji sa margine od koje se ni ne očekuje neka ozbiljna estetika, već pre svega adekvatna tema i da se snimi nešto što može da se sastavi. I THE PERFECT CANDIDATE je otprilike to. 

Ono što je zanimljivo je da disktiminacija koju vidimo u Saudijskoj Arabiji je bizarna ali nije preterano sveža za nas kao zapadne gledaoce, jer film ne uspeva da nam prikaže neki novi ugao o kom nismo obavešteni u medijima.

Sama priča je takođe klišetizirana, i gotovo kaprijanska u svojoj “angažovanosti”. Sve se odvija krajnje mehanički, zamisli glavne junakinje su mahom nešto što bismo videli u zapadnom filmu i onda bivaju razrađeno idejno skromno i bez istinske “glokalizacije”:

Sve u svemu, najveći kvalitet ovog filma je što postoji i na osnovu toga je i stigao u Veneciju i dospeo do nas...

POSSESSOR

POSSESSOR Brandona Cronenberga je novi korak u pokušaju Cronenbergovog sina da bude rizničar očeve poetike. Ponovo je reč o retro SF premisi o ubicama čija se svest  mašinskiprebacuje u tela civila koji mogu da izvrše pojedina ubistva jer mogu da priđu žrtvama neopažemo.

Glavna junakinja međtutim upada u nevolje kada posle jednog zadatka ne može da “dođe sebi”, odnosno da joj se vrati svest u telo.

Premisa je jednostavna, glumačka ekipa koju čine Andrea Riseborough, Christopher Abbott i Sean Bean je solidna, a tu je i Jennifer Jason Leigh koju iskren da budem nisam ni prepoznao kad sam gledao film, no ukupno uzev POSSESSOR je film bez ritma, sa pretenzijama kojima nije dorastao i kao celina je neubedljiv.

Ima lepe visceralnosti u pojedinim prizorima nasilja, ali ako bismo to poredili sa radovima oca Cronenberga to je više EASTERN PROMISES nego SCANNERS.

Ovde u suštini, Brandon Cronenberg pokušava da na cronenbergovski način istretira jednu premisu koja bi mogla ali ne bi nužno morala da bude cronenbergovska tema.

Međutim, sam nivo realizacije, ni u mašti, ni na papiru, ni na ekranu, ne dobacuje do velikog uzora. Otud su reakcije američke kritike mnogo povoljnije od onoga što je krajnji rezultat. 

* * / * * * *

ADULTS IN THE ROOM

ADULTS IN THE ROOM Coste Gavrasa je ekranizacija knjige Yanisa Varufakisa koja je opisivala njegov dolazak na vlast, rad na poziciji ministra finansija koji je pregovarao sa Trojkom, MMFom i EU. Film kreće od početka, dolaskom na vlast, a onda u sledećoj sceni apsolvira i Varufakisovu ostavku, i onda se vraća na ono šta se desilo između te dve tačke.

A ono što se dešavalo može biti izuzetno zanimljivo našoj publici, pošto po prvi put dobijamo priliku da vidimo političke procese u EU, da vidimo kako ti pregovori izgledaju, kako se ponašaju Schauble, Angela Merkel i Macron, i ono što prikazuje deluje krajnje nediplomatski, drsko i agresivno.

Srbi su, kao uostalom uvek kada neko pokazuje srednji prst velikim silama (izbor Trumpa, Brexit) potpuno investitani u takve događaje, stoga i ova grčka situacija je kod nas sa pažnjom i uživljavanjem ispraćena. Međutim, čini se da ovo dešavanje u EU, zabeleženo u formatu celovečernjeg igranog filma deluje znakovitije jer u tome prepoznajemo i one vragolije koje se verovatno dešavaju u našim pregovorima.

U periodu kada HBO na televiziji i Oliver Stone, a za njim i Adam McKay, prave filmove o američkoj politici, maltene neposredno pošto su se dogodili pojedini procesi, konačno dobijamo priliku da se nešto takvo radi u Evropi, a van Britanije.

Ruku na srce, Paolo Sorrentino se jeste bavio Andreottijem i Berlusconijem ali snimio je groteskne, krajnje iskrivljene subjektivne slike tih ljudi koje prezire, bez ikakve pretenzije da prikaže išta istorijski ili biografski.

Costa-Gavras snima film o Varufakisu prema kom ima poštovanje, tako da njegov film ima heroja kao protagonistu. Sama ekranizacija dešavanja odaje utisak da ovaj reditelj ima 86 godina, i to je jasno po tome što vizuelno, glumački, pa i dramaturški ima prostora za temeljniju izvedbu.

Ipak, Costa-Gavras kao reditelj koji je uvek snimao filmove sa političkim angažmanom namenjene najširoj publici, i sa tim znacima žestokog zamora dobro prepoznaje aktuelnu temu i uspeva da nas ubedi da je ona važna.

Stoga, ADULTS IN THE ROOM uspeva da prevaziđe svoje estetske klimavosti i rezultira filmom koji će se gledati sa velikom pažnjom i započinjati rasprave, dajući jasnu sliku nečega što je ipak retko ili gotovo nikada privoljeno na ekran.

* * 1/2 / * * * *