Tuesday, September 30, 2014

LAGUNA (aka VENDETTA)

Sticajem čudnih okolnosti pogledao sam film LAGUNA, poznat i kao VENDETTA Dennisa Berryja, onu vrstu EuroTrasha koja ne može nastati bez direktnog mešanja Engleza. Na ovaj film snimljen 2001. a pozom bunkerisan do 2008. godine naišao sam potpuno slučajno, videvši da ima zaplet koji na nivou loglinea liči na MALOG BUDA.

Međutim, LAGUNA je ponajmanje priča o italoameričkom momku koji je ostao siroče i biva poslat u Italiju kod očevog prijatelja gde mafija razmišlja da li da ga likvidira ili asimiluje a mnogo više nevešto Euro-coming-of-age film o momku koji u novoj sredini otkriva zabranjenu ljubav prema supruzi očevoh prijatelja, MILFici koja mu ne da mira.

Dennis Berry gura LAGUNU u pravcu "so bad it's good" rezultata. Film je snimljen 2001. godine a izgleda kao da je snimljen u SFRJ 1981. ili tek osamostaljenoj Hrvatskoj 1991. godine. Neverovatna anahronost na svim poljima deluje kao postupak iako verovatno nije i čini se da da film u svojih sat i po trajanja drži pažnju i neprestano izaziva čuđenje.

Naročito su dragi razni pretenciozni "artistički" postupci, recimo scene kada MILFica zavede momka, poljubi ga, a onda ga u maniru francuskog fiolma zgađeno odgurne od sebe ili kada momak biva preseljen u naizgled lošiji smeštaj na tavanu gde se potom ispostavi da ima otvoren pogled na sobu bračnog para i da MILFicu uzbuđuje kada on posmatra njeno vođenje ljubavi sa suprugom koga više ne voli. Takvi detalji dovoljno govore o školi kojoj se Berry klanja.

Ključno čuđenje naravno izaziova glumačka ekipa koju čine Joe Mantegna, Emmanuel Seigner, Charles Aznavour i Henry Cavill, koji i donosi taj britanski treš konac koji delo krasi kao Hugh Grant u svom ranom Italo Trash ekscesu. Pretpostavljam da je Cahillova TV popularnost i bila razlog što je LAGUNA 2008. iskopana i puštena u eksploataciju. Ipak, niko od ovih glumaca, izuzev Cahilla nije bio tikva bez korena 2001. godine i neverovatno je kako ih je Berry okupio u ovom Euro-puddingu.

No, čiji god fanovi budu namamljeni da iskopaju ovaj promašaj imaće u čemu da uiživaju a pisci tekstova o opskurnim rolama ponatih glumaca imaće o čemu da pišu.

* 1/2 / * * * *

Wednesday, September 24, 2014

THE NOVEMBER MAN

Pogledao sam THE NOVEMBER MAN Rogera Donalsona, prilično slab pozni film ovog novozelandskog veterana koji je donedavno imao vrlo pristojne radove u raznim žanrovima. Nažalost NOVEMBER MAN ima sve odlike malo ambicioznijeg DTV filma. U njemu nema one Donaldsonove preciznosti i sigurnosti koja ga je krasila.

Pierce Brosnan je bleda senka Bonda, a njegov Bond je generalno imao dosta elemenata blede senke, i ovog puta on nudi solidnu ulogu tajnog agenta na pola puta između Bonda i Osnarda iz TAILOR OF PANAMA, međutim nema tu ničeg što bi moglo da ga usmeri put franšize, ili nekakvog TAKENastog uskrsnuća.

Brosnan u svom najzvezdanijem izdanju ne deluje kao neko ko nam je naročito nedostajao. On nije profil zvezda koja može da ode van fokusa pa da se vrati, bnaročito jer je posle Bonda puno radio na tome da se odmakne od tajnih agenata. U tom smislu, NOVEMBER MAN deluje kao pokušaj da Brosnan uz Donaldsonovu pomoć napravi sebi neku bioskopsku franšizu kao produžetak Bonda drugim sredstvima ali ovo naprosto nije taj film. U epohi BOURNEa ili TAKENa i rip-offova koji su usledili, NOVEMBER MAN nema šta da traži.

Na adaptaciji Grangerovog romana radio je osrednji Michael Finch i iskusni Karl Gajdusek koji već neko vreme balansira između ozbiljnih projekata i polu-DTV produkcije, ali u aradnii sa dobrim rediteljima, kao što je bio OBLIVION uspeva da se izvuče jer njegove generičke postavke talentovaniji ljudi uspevaju da plasiraju sa punim ubeđenjem.

Za THE NOVEMBER MAN se ne može reći da je na potpunom auto-pilotu, ali je strukturalno dosta sumnjivo postavljen, sa starim agentom u centru priče i mladim koga on pokušava da prevede sa tamne strane na sranu Dobra, što sve liči na zametak neke buddy franšize. Ne kažem da Luke Bracey kome Brosnan ovde namešta loptu neće nekada postati zvezda ali u svakom slučaju će ovaj film više biti rani kuriozitet nego hit koji ga je afirmisao.

Ipak, ono što je nama najzanimljivije jeste činjenica da se THE NOVEMBER MAN dešava u Beogradu. U THREE DAYS TO KILL imali smo početak filma sniman i smešten kod nas, a ovde je to praktično ceo film. U tom pogledu, mi smo nešto kritičniji gledaoci jer nam prepoznavanje lokacija odvraća pažnju, a uočavanje geografskih nedoslednosti nam stvara utisak grešaka u continuityju iako ih zapravo nema.

No, da je film bolje realizovan i da nas bolje vezuje za likove i priču, svakako da bismo zaboravili gde je sniman.

Međutim, ono što jeste zanimljivo upravo je to pitanje gde se dešava. Beograd je prikazan kao regionalni centar CIA odakle se vode operacije protiv Rusije, a sam grad je poprište vrlo intenzivne akcije, bez ikakvih snaga reda, sa dobro organizovanom, glamuroznom i neprikrivenom prostitucijom, sa američkim obaveštajcima koji nekažnjeno krše saobraćajne propise, nose oružje i ubijaju ljude.

Ni u jednom trenutku se ne pojavljuje policija ili bilo kakav predstavnik lokalne vlasti koji bi se na bilo koji način umešao u delovanje stranih službi, barem kao komično odmorište ili smetnja. Rečju, Srbija je prikazana kao zemlja bez suvereniteta u kojoj stranci mogu da rade šta hoće.

Naravno, ovo je sve fikcija, nije ovo dokumentarni prikaz Srbije, ali je vrlo sličan istini. Naime, Srbija je prikazana kao neka neozbiljna Rusija koja ima sve predispozicije slovenske despotije kojom hode ratni zločinci i bivše i buduće žrtve trgovine belim robljem, samo bez despota.

U Srbiji kakva postoji u NOVEMBER MAN nema čak ni korumpirane vlasti niti klišea u kome se lokalci spore sa strancima oko jurisdikcije. Postoji samo jedan višak istorije, i stranci koji se u korist tajnih službi i nevladinih organizacija bave svojim poslom.

Zanimljivo je da se Roger Donaldson opredelio za veliki broj regionalnih glumaca - recimo Lazar Ristovski (koji je overio Bonda na Craigovom početku) igra ruskog negativca, i gine na isti način kao u VIZANTIJSKOM PLAVOM, metak lutalica ga stigne na crnogorskom primorju, Amila Terzispahić ima markantnu rusku plaćenicu ali nažalost nema jedan-na-jedan akcije kao u GOLDENEYE između Brosnana i Famke Janssen a lokalaca ima i u drugim ulogama.

Olga Kurylenko je zabrinuta ceo film a njen erotski aspekt je prvo potisnut a posle iskorišćen u komične svrhe.

Donaldsonova realizacija nije ni približna njegovim najboljim filmova i THE NOVEMBER MAN izgleda tek nešto bolje od ČETVRTOG ČOVEKA. Gotovo je neverovatno da je ovaj film stigao do američkih bioskopa i tamo čak zaradio neku crkavicu.

Našim lokacijama je zapala reciklaža holivudskog otpada. Stigli su minorni delova i zvezda ranijih Bondova ali u srpskom pogonu nije sklopljen kvalitetan polovnjak.

* * / * * * *

Saturday, September 20, 2014

THE HOMESMAN

Tommy Lee Jones je snimio odličnu ekranizaciju romana Glendona Swarthouta THE HOMESMAN, zanimljiv antivestern, smešten u kanonsku epohu osvajanja Zapada sa senzibilitetom koji je kao narodna pa samim tim i kantri pesma, istovremeno nesposoban da bude nov i da zastari. Sa kadriranjem koje je sa minimalnom upotrebom krupnih planova, sa amerikenima i dvoplanima u kojima se dešavaju bitni psihološki lomovi, sa širokim kadrovima koji prikazuju fizičke radnje, kretanja i ambijent, THE HOMESMAN je na liniji klasičnog vesterna. Međutim, usporen tempo montaže, asimetrično dugi kadrovi, stvaranje svojevrsnog kontra-ritma u odnosu na konvenciju izraza iz klasične faze, svemu daje jedan indie pristup i na specifičan način podvlači i suptilni i manje suptilni humor koji Jones unosi u pristup ovoj ekranizaciji.

THE HOMESMAN govori o prilično tragičnim događajima, i rekao bih da Jones kroz režiju sa dosta duhovitosti pristupa nečemu što nije tako izvorno pisano. Zanimljivo je da Jones pronalazi sponu između Clinta Eastwoda i Braće Coen sa kojima je radio. Od Eastwooda preuzima Hilary Swank i iskreni fatalizam UNFORGIVENa dok od Coenovih uzima vitalnost TRUE GRITa. Eastwood nije uspeo da proizvede tu silovitost kod Hilary Swank kad je snimao MILLION DOLLAR BABY ali zanimljivo je da Jones u THE HOMESMANu kod ove glumice proizvodi ulogu koja deluje kao produžetak male junakinje iz TRUE GRIT. Povrh svega, Hailee Steinfeld iz TRUE GIRT igra i u THE HOMESMANu, i jako bih se iznenadio ako bi se ispostavilo da je nije zvao kako bi napravio tu kopču.

THE SHOOTIST Dona Siegela po Swarthoutovom romanu je bio bookend film za karijeru Johna Waynea i THE HOMESMAN je u određenom smislu zaključenje junakinje iz TRUE GRITa, iako nije reć o delima istog pisca. U svakom slučaju, da li je bilo namere ili ne, nije ni važno, TRUE GRIT i THE HOMESMAN bi činili odličan double-bill.

Jonesova režija je ovog puta sigurnija nego ranije, premda njemu sigurost ni ranije nije bila prevelik problem, koliko izbor materijala. Ovog puta međutim, materijal je izuzetan i u njemu se Jones vrhunski snalazi. Mesto u Kanu koje je izborio ovaj film je apsolutno zasluženo jer ovaj film upravo ima sve ono što bi holivudski učesnik tog festivala morao da donese. Rekao bih da se čak i nadovezuje na "kansku poetiku" američkih reditelja. Međutim, THE HOMSMAN je old school kinematografija koja je nažalost danas morala da se preseli u indie film.

Luc Besson kao producent ovog filma je verovatno u zamenu za nastanak ovog filma dobio Jonesovu glumu u generic mob komediji MALAVITA, ali kada budemo sumirali Bessonov producentski doprinos američkom nezavisnom filmu THE HOMESMAN i I LOVE YOU PHILIP MORRIS će biti vrlo značajan rezultat.

* * * 1/2 / * * * *

THE MAZE RUNNER

Pogledao sam THE MAZE RUNNER Wesa Balla, ekranizaciju young adult romana Jamesa Dashnera. Nažalost, sve ono što je u ovom filmu dobro poništeno je Dashnerovom premisom koja u ovoj formi deluje istovremeno groteskno neuverljivo i bajato, ne samo u odnosu jna tradiciju žanra već i u odnosu na recentne YA ekranizacije.

Glavni junaci su zarobljeni u jednom izazovu koji je previše besmislen čak i za standarde letnjeg blokbastera, i mnogo manje dramski i vizuelno potentan nego što bi se naslućivalo. Kada se na problem premise dodaju krajnje klišetizirani odnosi među junacima, rezultat je film koji je čak i sa svojim ekonomičnim trajanjem za YA žanr od nimalo nežnih 113 minuta jedva podnošljiv.

Ono što je napredak u odnosu na YA ekranizacije jeste dobrodošla jednostavnost postavke. Ovo je film koji ne deluje kao usiljena ekranizacija knjige u koju je sabijena masa motiva mimo bilo kakve logike filmske dramaturgije i koliko god slab bio, ovaj materijal barem deluje kao da je nastao u formi scenarija.

Glumačka podela među klincima je takođe vrlo pristojna, ali to nije dovoljno da se gledalac lako izbori sa ovim materijalom. Neočekivano pozitivna reakcija na ovaj film sugeriše da je kritika prijatno iznenađena "filmolikošću" ove ekranizacije.

* 1/2 / * * * *

Wednesday, September 17, 2014

APRIL APOCALYPSE

Pogledao sam APRIL APOCALYPSE Jarreta Tarnola, još jednu zombie komediju koja se pojavila u ovoj već prilično iscrpljenoj žili američkog nezavisnog filma. Koliko su zombie filmovi u jednom trenutku, kada je revival počinjao, imali nakupljene ideje i stavove, i reklo bi se da su autori i imali šta da kažu i stekli nove tehnike kako da prikažu ove pojave, sada su miteme već potpuno potrošene, s tim što nisu smeštene na marginu, u ortodoksni horor i samim tim sklone odlasku u hibernaciju već su emancipovane kao mejnstrim, kao legitiman komičarski fah, kao obavezna figura za debitante koji žele da privuku pažnju i reklo bi se da su zombiji na filmu postali pogubiniji po filmu nego po junake koje pokušavaju da ujedu.

Kada imamo sve to u vidu, APRIL APOCALYPSE je simpatičan indie film koji ne nudi mnogo razloga za ukidanje filmskih zombija, ali ne nudi ni puno prostora za ohrabrenje. Braća Tarnol spadaju među one koji žele da zombije pomere u drugi žanrovski milje i pretvore ga u okidač za psihološke tenzije i u ovom slučaju to su pitanja sazrevanja, odrastanja, prvih ljubavi, upornosti i sl.

Tarnolovi žele da se bave ovim temama i da budu cool i da se plasiraju na žanrovske festivale i da se nekako probiju, pa imajući sve to u vidu, APRIL APOCALYPSE zapravo da ispuni sve te zahteve. Dakle, likovi su zanimljivi, glumci su odlični, realizacija je u pogledu inscenacije, ritma i atmosfere vrlo korektna, ako imamo u vidu budžet, i u nekoliko situacija Tarnolovi pokazuju da umeju da rade "k'o matori".

Dakle, APRIL APOCALYPSE je za razliku od većine aktuelnih zombi pokušaja barem dobar film, a to naročito važi za indie scenu gde ima i finih filmova i potpunih promašaja. Recimo, pozitivan primer je BATTERY a negativnih je mnogo više sa LIFE AFTER BETH na čelu.

APRIL APOCALYPSE je recimo sve ono što je LIFE AFTER BETH želeo da bude a nije mogao uprkos sjajnoj podeli koja je okupljena. I to je pohvala jer je ovo neuporedivo skromniji film, mnogo manje etabliranih ljudi.

Međutim, ključno pitanje nije da li je APRIL APOCALYPSE sve ono što je LIFE AFTER BETH hteo da bude već zašto uopšte neko želi da snima LIFE AFTER BETH, dobar ili loš?

* * * / * * * *

Tuesday, September 16, 2014

FREAKY DEAKY

Pogledao sam FREAKY DEAKY Charlesa Matthaua, adaptaciju romana Elmorea Leonarda. Uprkos tome što je FREAKY DEAKY nastao od sličnog štofa kao LIFE OF CRIME i sa slabijom glumačkom podelom, Matthau ga je učinio za nijansu nepretencioznijim i kudikamo dinamičnijim. Ponovo imamo posla sa niskim budžetom, površnom egzekucijom i na nivou vizuelnosti i na nivou karaktera ali su srećom barem likovi mobilniji i u manjoj pat-poziciji.

Billy Burke je dobar izbor za ulogu namazane noir cepanice/ detektiva, lepo je videti Michael Jai Whitea u šarmantnoj komičarskoh ulozi a zgodne ženske koje tek grade reputaciju nimalo ne smetaju.

Iako u nekoliko situacija Charlews Matthau pravi otvorene posvete svom slavnom ocu, nažalost on kao reditelj ne uspeva da dobaci do vrhunaca koje je njegov otac dostigao u krimi komediji i krimiću uopšte - a tu pre svega mislim na Siegelov remek-delo CHARLEY VARRICK.

Nažalost, Matthauov film pokazuje da je aktuelni talas ekranizaciha Leonarda nažalost bleda kopija onog revivala sa kraja devedesetih.

* * / * * * *

Monday, September 15, 2014

HONEYMOON

Prijao mi je film HONEYMOON Leigh Janiaka, svojevrsna duo drama sa izrazitim elementima indie horora iako bih u krajnjem zbiru ipak akcenat stavio na melodramu nego na horor ako bih morao da žanrovski definišem ovaj film. Sama premisa, kada bi se ceo film sumirao jako vuče na horor ali realizacija je više u domenu melodrame i to one intenzivnije vrste kakvu su praktikovali Roman Polanski i Jerzy Skolimowski, naravno približena savremenom senzibilitetu.

Harry Treadaway i Rose Leslie igraju mladi bračni par koji odlazi na medeni mesec i tamo, sami u kolibi umesto uživanja nailaze na tenzije i pakao u mnogim pojavnim oblicima. Janiak vrlo dobro tretira likova i uspeva da postigne ono što je najteže a to je utisak da se njih dvoje vole, a da pritom nema nekog high concepta unutar tog odnosa.

Od Treadawaya sam očekivao da će danas biti superstar holivudskih stripovskih ekranizacija kada sam ga prvi put video u filmu CITY OF EMBER Gila Kenana i pogrešio sam. Odlučio se za indie karijeru sa dosta britanskih arty filmova, međutim u ovom filmu igra Amerikanca i prilično je ubedljiv u tome, kao uostalom i Škotlanđanka Rose Leslie koja nam je poznata sa televizije, meni kao mlada Milner u seriji UTOPIA a fanovima GAME OF THRONES po nečemu drugom.

U svakom slučaju njih dvoje imaju odličnu hemiju, kao prekaljene indie zvezde i nemaju teškoće da se adaptiraju na američke likove. Janiak dobro režira i njih i atmosferu a film dobija istinsku emotivnu dimenziju kada se ispostavi da će se stvari rešiti u formi horora, dakle da neće izaći na dobro.

Nisam siguran koliko ovaj film može zadovoljiti fanove horora, osim onih koji su radoznali. S druge strane, sigurno će horor ishodište konflikta smetati ljubiteljima melodrame. U svakom slučaju, bilo bi šteta da HONEYMOON ostane zarobljen na toj ničijoj zemlji.

* * * / * * * *

Sunday, September 14, 2014

PURSUIT OF HAPPYNESS

Pogledao sam PURSUIT OF HAPPYNESS Gabriele Muccina, istinitu priču o usponu Chrisa Gardnera, berzanskog mešetara koji je u periodu dok nije ušao u finansijski sektor u jednom trenutku bio i beskućnik sa svojim petogodišnjim sinom. Ono što me je do sada sprečavalo da pogledam ovaj film iako sam fan Willa Smitha jeste ta aura "inspirational" priče koja mi je sugerisala da je reč o nečemu opričično gnjecavom. Međutim, film ne samo da nije gnjecav već je verovatno reč o jednoj od najvećih kritika američkog kapitalizma koja je verovatno nesvesno prodrla u samu srž problema.

Naime, moguće je da publika može da bude zadovoljna time što je eto čovek u jednoj fazi bio beskućnik sa petogodišnjim sinom a kasnije postao milioner. Međutim, njegov finansijski hepiend zapravo ne znači da je rešavanjem jedne sudbine rešen problem svih ostalih što bi po definiciji trebalo da bude poenta "inspirational filma".

Naime, Gardner je zapravo prešao put iz "realnog sektora" početkom osamdesertih i prešao u finansijski. Na tom putu je preživeo put od života u nižoj srednjoj klasi do života na ulici, i Muccino sistematski, dolar po dolar, pokazuje taj put. Nama takav sunovrat deluje potpuno neverovatno, ne samo zato što ne živimo u tako surovom kapitalizmu već nemamo iskustava ni sa tako nisko socijalizovanim građanima. Gardner praktično nema "nikog svog", živi potpuno sam sa užom porodicom koja je i bukvalno "osnovna ćelija" a u momentu i kada se ona raspadne, i žena ga napusti, on ostaje i bukvalno sam sa detetom.

Međutim, ovaj film je baziran na istinitoj priči i uprkos tome što je sasvim sigurno bilo određenih intervencija na njoj, u osnovi je verovatno sve išlo tako kako je prikazano mada ne u tom vremenskom razmaku, a sudeći pod Gardnerovim izjavama neki od najbizarnijih detalja u filmu su tačni.

Zanimljivi aspekti filma su pre svega mnogi detalj koji odstupaju od "inspirational" matrice - Gardner se jeste mučio, ali zapravo u poslu nije mnogo odstupao od onoga što su bili zahtevi firme, čak naprotiv svoju neopisivu muku je čuvao kao tajnu. Dakle, nije radio ništa "drugačije" od ostalih, samo je beskućništvom bio nateran da radi upornije i agresivnije. Zatim, promenio je situaciju za sebe ali ne i za druge. Čak bi se moglo reći da je prelaskom iz "realnog" u "finansijski" sektor prešao iz redova žrtava u redove dželata, da je iz redova onih koji trpe probleme prešao u red onih koji ih izazivaju.

Otud, PURSUIT OF HAPPYNESS je priča o tome da zapravo spas leži samo u tome da čovek zameni tabor, ali da osnovni odnos dominacije neće izmeniti. Vrlo je verovatno da je fokus autora bio na ličnoj drami, što je potpuno logično i očekivano, ali posle ekonomske krize koja se pojavila u međuvremenu i novog talasa beskućnika "who used to be somebody" i ovaj film zaslužuje novo čitanje.

Smešten u 1981. film usputno dotiče i eru raznih tehnoloških bubble projekata koji su u tom periodu cvetali ali i brzo nestajali. Tako recimo junak prodaje medicinsku opremu koja je "revolucionarna" ali istovremeno i nepotrebna, a početak osamdesetih je bio zlatna era takvih proizvoda.

Muccinov rediteljski koncept je zanimljiv. Naime, pokušava da maksimalno iskoristi fizičku predispoziciju Willa Smitha kao akcionog heroja, iako ovo nije film o akcionom heroju kroz niz zanimljivo osmišljenih "fizičkih" prepreka i komplikacija koje se postavljaju pred junaka. Ovo je zanimljivo preplitanje evropske i američke poetike jer je Willov fizički izraz iskovan u američkim filmovima ovde rekontekstualizovan u gotovo tatijevski postupak, doduše bez tatijevskog apsurda i komike. S druge strane, ako imamo u vidu Willa Smitha u ulozi crnca koji pokušava da uspe u belačkom biznisu, fiolm kao da govori da crnac mora i fizički da se dokaže pa makar tražio i kancelarijski posao.

U pogledu samo tretmana Smitha na ekranu, Muccino ga drži u mnogo širim planovima nego što smo navikli u filmovima koji su Big Willyja imali kao zvezdu. Međutim, Will Smith je u centru filma i njegova uloga drži ceo film na nogama, i sprečava ga da sklizne u neželjenu sentimentalnost. Doza sentimentalnosti je dodatno umanjena gledanjem filma posle izbijanja ekonomske krize, naravno.

Iako sam ubeđen da recepcija ovog filma kod iole mislećeg gledaoca, a naročito u ovim okolnostima, ne može biti drugačija od ovog tumačenja, čini mi se da će i publika koja nema problem da poistopveti bogaćenje sa hepiendom primećivati ove kontradikcije gledajući film. U pogledu izbora teme, PURSUIT OF HAPPYNESS je jedan od onih radova koji su kvalifikovali Smitha u red istinskih zvezda jer ne samo da je reč o filmu sa pričom i angažmanom već je reč o materijalu koji je postao blokbaster iako nije imao predispozicije za tako nešto.

Smithov sin Jaden je glumio u ovom filmu i zanimljivo je kako je samo nekoliko godina kasnije upravo on od znaka Smithove snage u PURSUIT OF HAPPYNESS bio jedan od glavnih udaraca i na njegov status zvezde u filmu AFTER EARTH, a zatim i na njegov porodični imidž zbog neodmerenih izjava. Ako imamo u vidu konzumeristički aspekt jadenovih neodmerenih izjava, čini se kao da su ga pouke ovog filma zaobišle, ili upravo suprotno, kao da je film precizniji nego što izgleda iz daljine.

* * * / * * * *

Saturday, September 13, 2014

ВОСЬМЕРКА

Pogledao sam film Восьмерка Alekseja Učitelja, i moram priznati da odavno nisam bio ovako razočaran. Posle impresivnog filma Kраи sa kojim je izbio u prvu ligu ruskih reditelja što se mene tiče, pa čak i na njen vrh, posle Bikovljevog filma Maиор koji je producirao, Učitelj je u potpuno podbacio.

Восьмерка je ekranizacija proze Zahara Prilepina, iako scenario ni po čemu ne pokazuje da je morao biti baziran na nečemu što nije scenario, možda zato što izgleda kao da je sastavljen od polovnih delova mase loših rip-offova čak ne toliko ni američkog koliko krimića u celini.

Priča o četiri pripadnika OMONa koji upadaju u sukob sa bahatom ekipom lokalnog tajkuna je naivna do nivoa parodije, ali nije reč o parodiji. Učiteljev rediteljski koncept je naivan, tek povremeno reklamdžijski ispoliran ali sa lošim rešenjima u svakoj malo težoj sceni psihološke ili ljubavne razmene. Isto tako, neverovatno je kako je reditelj sa ogromnim iskustvom u domenu rokenrol klipova i dokumentaraca tako nevešt u prikazu clubbinga.

Iako je Восьмерка mnogo jeftiniji film nego što je bio Kраи, mislim da ipak nema opravdanja za ovliku rediteljsku regresiju kod Učitelja, jer u tom filmu, on ne samo da je snimio fizički impresivno delo, već je i u psihološkim aspektima odnosa među likovima bio superioran.

Od Prilepina bi se očekivalo da ponudi bar neku jaču socijalnu kritiku, ali toga ovde nema osim na nivou opšteg mesta koje se javlja u svakoj priči gde se sukobe momci iz radničke klase i oni koji su na sumnjiv način postali bogati. Ovakav film bi se mogao snimiti i u Srbiji sa momcima iz Žandarmerije koji se u Rumi peglaju sa lokalnim moćnicima, i u Danskoj, i u Americi, ali to nije plod univerzalnosti teme već potrošenosti opštih mesta u kojima se Učitelj izražava.

Восьмерка je film koji može da se dopadne samo onima koji ili ne poznaju mišićavi mačo-film ili smatraju da se u toj formi ne mogu proizvesti značajna dela.

* 1/2 / * * * *

Wednesday, September 10, 2014

L'ESQUIVE

Pogledao sam L'ESQUIVE Abdellatifa Kechichea, vrlo zanimljivu i slojevitu melodramu o emigrantskoj omladini u pariskim predgrađima. U ovom filmu Kechiche je daleko više okrenut naturalizmu i workshop-glumi naturščika nego u svom kanskom pobedniku BLUE IS THE WARMEST COLOR koji smatram svojevrsnim povratkom konvencionalne melodrame u tokove najuglednijih festivala. L' ESQUIVE je potpuno drugačiji, sniman je sa više kamera, iz ruke. sa vrlo energičnom montažom kojom Kechiche dodaje neposrednost, sirovost i upravlja gledaočevu pažnju.

Film je višeslojan upravo zbog toga što Kechiche istovremeno snima spontanu glumačku igru naturščika na zatečenim lokacijama i savršeno kontroliše sugestivnost njihovih odnosa i slika koje ih predočavaju. Iako po običaju, Kechiche nije nežan u pogledu trajanja filma - priči kojoj bi većina reditelja dala devedeset minuta, on daje puna dva sata - međutim u L'ESQUIVE je vrlo dinamičan i vibrantan.

U pogledu scenarističke supstance pošto je u slučaju ovakvih filmova teško govoriti o konvencionalno postavljenom dramskom predlošku, Kechiche postiže redak podvig - naime, priča o magrebljanskim tinejdžerima u Francuskoj koji se zbližavaju spremajući školsku predstavu po Marivauxu deluje kao stopostotna politički korektna bljuvotina ali kod Kechichea rezultira nečim potpuno obrnutim - naime, L'ESQUIVE je studija teatralnosti i kodifikacije u savremenosti omladine iz magrebljanske dijaspore koja po mnogo čemu prevazilazi Marivauxove klasicističke postavke.

U doba kada su filmovi sa naturščicima tzv. "talas snimanja naroda" postali standard, Kechiche je preteča koja pokazuje kako je u takvoj formi moguće proizvesti visoko sofisticiran sadržaj.

Tokom gledanja filma prvo sam pomislio da gubim razum a potom da se sa ulice čuje pesma Nedeljka Bilkića "Odmori se majko" u sceni školske proslave.

Međutim, ne, Kechiche je zapravo iskoristio Bilkića na soundtracku pre nego što će KLIP i VARVARI uvesti folk na velika vrata kao vid dočaravanja stvarnosti.

* * * * / * * * *

Monday, September 8, 2014

FALCON RISING

FALCON RISING Ernije Barbarasha trebao je da bude početak DTV akcione franšize za Michael Jai Whitea. Nažalost, čak i ako iz ovoga nastane DTV franšiza jer ipak zakonitosti tog tržišta su drugačije od bioskopskog, to svakako neće biti zbog Barbarashevog prvog filma. Naime, FALCON RISING je DTV film sa Michael Jai Whioteom koji je uspeo da napravi sve moguće greške i pokaže da autori ne razumeju kako se u tom miljeu postiže kvalitet.

Za početak, film je preopterećen zapletom koji je naravno besmislen i prepun klišea ali je tako postavljen da junak naprosto mora da prođe kroz niz situacija koje bi teško delovale dobro i da su snimane u boljim uslovima.

Zatim, sporedni likovi povremeno preuzimaju noseću ulogu od Michaela Jai Whitea i odvlače našu pažnju od njega kao jedinog elementa ovog filma koji nešto vredi.

Film dosta nevešto pokušava da pomiri simplifikovano DTV estetiku sa !aromom" snimanja na lokaciji a rezultat je nekonzistentno, rasplinuto kadriranje, neprijatan kolorit i sve u svemu neuspešno koketiranje sa estetikom siromaštva.

Borbe su korektne. Ipak, ukupno uzev FALCON RISING je u najbolju ruku osrednji DTV, bez iskoraka kakve su nudili neki raniji radovi. Paradoksalno, Michael Jai White je jedan od najtalentovanijih glumaca u DTV miljeu i sotuje na televiziji i u bioskopskom filmu a još u DTVu nije pronašao svoju formulu uspeha.

* * / * * * *

Saturday, September 6, 2014

7500

Takashi Shimizu nikada nije bio reditelj od koga sam mnogo dobio, pa samim tim ne mogu da kažem da sam išta očekivao od njegovog filma 7500. Međutim, kada se taj film konačno pogleda, jasno je zašto nije bio pušten dve godine ni na jednom formatu. Spoj američke podele i Shimizuovog žanrovskog know howa ovog puta nije stavljen u službu Japanese ghost filma već u bnešto što ponajviše liči na niskobudžetne high concept produkcije kompanije Blumhouse. Međutim, kao što ni filmovi koje lično producira Jason Blum često nisu za bioskop tako ni ovaj nije ni za šta.

7500 traje sedamdesetak minuta i za to vreme se praktično ne desi ništa, odnosno postave se likovi i odnosi, nagovesti se misterija i onda se nakalemi razrešenje i to je to. Ne znam da li je scenario imao drugačije ambicije, da li je ovakav ishod na bilo koji način iznuđen, ali 7500 deluje krajnje hendikpeirano i simpatični glumci poput Jerry Ferrare, Ryana Kwantena i Amy Smart naprosto ne mogu da ga spasu.

Šteta. Shimizu je okupio zanimljivu B-podelu, ambijent aviona u letu je po definiciji zanimljiv ali rezultat nažalost nije čak ni na nivou prosečnog promašaja. 7500 je misteriozan promašaj čiji dometi su slabi ali ni ciljevi nisu do kraja jasni.

* 1/2 / * * * *

Friday, September 5, 2014

BEGIN AGAIN

Pogledao sam BEGIN AGAIN Johna Carneya. Uprkos simpatičnoj podeli i nizu zanimljivih detalja, ovaj film nije ispunio moja velika očekivanja. U njemu su scenario i muzika najslabije karike a ako imamo u vidu da je reč o indie mjuziklu, muzika je veći faux pas nego scenario jer u ovom žanru scenario čak i može sebi da dozvoli klišee i kruta rešenja. Carneyev scenario je međutim prepun klišea ali i nedoroečenosti što ne sme da ide jedno sa drugim, a naročito ne u mjuziklu koji bolje trpi kliše nego nedorečenost.

Kad je o muzici reč, ona je kompozitorski i aranžerski više nego korektna ali sam žanr nekog gnjecavog mejnstrima ne deluje kao nešto oko čega mogu da se okupe simpatije publike. Junakinja koja želi da bude Norah Jones, a da u tome nema ničega novog ili dugačijeg, barem u tematskom aspektu stihova, naprosto ne može da me ubedi da je autsajder i da mora da se dovija kako bi snimila album. A čak i da mora sve to što ona pokušava deluje toliko prežvakano da autori ne uspevaju da nas ubede kako bi bilo ko bio uskraćen da ta zamisao nije realizovana.

BEGIN AGAIN s druge strane predstavlja svojevrsnu nostalgičnu odu preduzetnicima u muzici, ljudima poput Ricka Rubina koji ponovo pokušavajauu da reinventuju muziku kao biznis, čak i sada kada je zamrla. To bi možda funkcionisalo u nekom muzičkom MONEYBALLu ali ne u ovakvom romantičarskom delu o Autoru, iza koga provejava žal za starokapitalističkim izdavačem-preduzetnikom.

Ne smatram pritom da je BEGIN AGAIN u pogledu odnosa prema muzici i muzičkom biznisu naročito toksičan, pre bih rekao da je tupav i staromodan.

U domenu međuljudskih odnosa u filmu sve vrvi od klišea, od kojih Carney pokušava da odstupi transformišući neke od njih na potpuno očekivan način. Međutim, Mark Ruffalo je pun energije, Keira Knightley ima "nešto" i na kraju oni uspevaju da sve to učine pitkim, čak i simpatičnim.

Međutim, sam Carney se svojim ranijim radovima postarao da indie mjuzikl ne bude deficitarna roba a sa pojavom filmova kao što je FRANK nedostaci BEGIN AGAINa postaju još očigledniji.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, September 4, 2014

SHANK

Mo Ali se u SHANKu pokazao kao dugorazredni reditelj britanskog repertoarskog filma. Otud čudi da je u filmu MONTANA uspeo da skupi relativno pristojnu internacionalnu glumačku ekipu koju predvode Lars Mikkelsen, prespektivni Adam Deacon i Zlatko Burić. U odsusutvu Madsa, Lars i Burić su danski delegati koji predstzavljaju Refnov ciklus o jugo-mafiji. Burić praktično ponavlja svoj rad iz danskog i britanskog PUSHERa. Zanimljivo je kako su autentične balkanske face iz jedne osobene "franšize" postale internacionalni standard i "izvozni brend".

Lars Mikkelsen igra Dimitrija, bivšeg srpskog paravojnika koji doživljava katarzu 1995. godine u Bosni i odbija da vrši zločine čime izaziova svog komandanta Ratka da mu ubije ženu i sina. Sada je on osvetnik koji ubija narkodilere na londonskim ulicama ne bi li likvidirao Ratka i osvetio svoje bližnje.

Dimitrije u jednoj akciji oslobađa mladog delinkventa Montanu i počinje da ga poučava zanatu ubice i etici osvetnika, Tada nam Mo Ali pokazuje kako u stvari kada sistem više ne funkcioniše plemeniti divljak tj. Srbin, može biti u pravu i od koristi.

Lars Mikkelsen je korektan kao Srbin ali je generalno ovo ipak trećerazredni prikaz jugomafijaškog miljea.

Ono što je u praćenju hronologije prikazivanja Srba na filmu bitno jeste da su sada već ušli u dekadenciju tako da se javljaju ikao pozitivci i to upravo zahvaljujućui onim osobinama i događajima koji su ih do juče činile negativcima.

Mo Ali očigledno pokušava da se lakta sa Matthew Vaughnom i preduhitri njegov SECRET SERVICE, da asocira na LEON i PUSHERa i rekao bih da je izbor uzora zanimljiv i svež. Naročito jer je Mo Ali prethofno neuspešno kanalisao britanske serije.

Međutim, produkcija i opšti nivo filma su vrlo niski, tako da MONTANA prevashodno može da se posmatra kao dosledan exploitation i kao nešto što zanima Srbe. Van toga, ovo je minoran Brit Flick sa Scandi Noir šrafovima starijeg datuma.

Šteta što Mo Ali nije imao više talenta jer je sa Larsom Mikkelsenom, Burićem i Deaconom i tom okrenutošću Danskoj mogao postići više.

* * / * * * *

FRANK

Pogledao sam FRANK Larry Abrahamsona, svojevrsni američki debi ovog irskog reditelja, premda je reč o angloameričkom indie filmu i teško mu je istinski izbrojati krvna zrnca. FRANK je jedan od najzanimljivijih naslova koji su mi pali šaka ove godine. Abrahamson snima rokenrol film, smešten u hipsterske indie vode o razbarušenom kolektivu psihotičnih muzičara i mladom netalentovanom oportunisti koji u njima prepoznaje mogućnost da postane internacionalna rok zvezda.

Domhnall Gleeson igra tog oportunistu i on je duša ovog filma, inače inspirisanog istinitim događajima koje je zabeležio Joe Ronson. Film definitivno nosi Gleeson premda je Michael Fassbender po maskom takođe stub filma a u medijima je on i glavna atrakcija.

kao i u priči filma tako i u njegovom samom izrazui, naslovni lik pod maskom počinje kao gimmick a onde se iza njega razotkriva nešto mnogo dublje, emotivnije i mračnije.

Otud je mladi klavijaturista/ bloger/ hroničar zapravo idealna kopča publike sa Srcem Tame o kome govori film. Naime, on nosi taman onu dozu predznanja, predrasuda, stavova koje publika može imati.

FRANK je višeslojan film i funkcioniše na više nivoa.

S jedne strane, to je dinamična komedija o razuzdanom rokenrol bendu, sa druge meditacija o kreativnosti a u samom jezgru je zapravo pitanje odnosa duševne bolesti i kreativnosti.

Pored Gleesona i Fass bendera podelu čini who's who američke indie scene - Maggie Gylenhaal i Scoot McNairy.

Sasvim je moguće da FRANK može biti manje zanimljiv onima koji ove teme ne smatraju relevantnim. Ali, čak i njima teško da neće funkcionisati kao solidno režirana, odlično glumljena, blago ekscentrična filmska priča.

* * * 1/2 / * * * *

Tuesday, September 2, 2014

LIFE OF CRIME

Pogledao sam LIFE OF CRIME Daniela Schechtnera, ekranizaciju romana Elmorea Leonarda sa likovima koje je već predstavio Quentin Tarantino u JACKIE BROWNu, adaptaciji RUM PUNCHa. Ordell Robbie i Melanie, koje kod Tarantina igraju Samuel L. Jackson i Bridget Fonda ovde igraju Mos Def i Isla Fisher a roman THE SWITCH služi kao predložak.

Elmore Leonard je jedan od često ekranizovanih pisaca pa se samim tim može reći da se na Emloreu poznaju junaci. On se uspešno izrazio na filmu i kroz vesterne i kroz krimiće s tim što je LIFE OF CRIME iz tog krimi-segmenta. Ako treba izvojiti paradigmatične ekranizacije Leonardovih krimića svakako bih istakao OUT OF SIGHT kao daleko najbolji film među njima i GET SHORTY, a neki poput JACKIE BROWN i 52 PICK UP zaslužuju pažnju.

Soderbergh i Sonnenfeld su krajem devedesetih sa GET SHORTY i OUT OF SIGHT, oba iz pera Scotta Franka, redefinisali kako se ekranizuje Leonard, sa akcentom na humor i glumačke bravure i to će ostati svojevrsni standard na koji pokušava da se nadoveće i Schechtner u LIFE OF CRIME.

Nažalost, Schechtner niti ume da vodi priču niti ume da vodi likove, čak mu ne ide od ruke ni pokušaj retro dizajna jer je film smešten u 1978. Schechtner ne vlada osnovnim stvarima tako da ta nadgradnja koju pokušava deluje potpuno suvišno.

Glumačku ekipu čine zvezde velikog kalibra poput Jennifer Aniston, Tima Robbinsa i Isle Fisher. Nažalost, Will Forte i Mos Def nisu glumci koji im mogu parirati tako da tu dolazi do dodatnog disbalansa. Ipak, unutar opšteg kolapsa Schechtnerovog filma teško je reći da su i ove istinske zvezde uspele da išta postignu.

LIFE OF CRIME je naišao na reakciju kritike koja bila prepuna samilosti.

* 1/2 / * * * *