tag:blogger.com,1999:blog-26882340761014872152024-03-17T20:03:29.930-07:00Crippled Cornerdoba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.comBlogger5386125tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-86979386602035629872024-03-16T14:54:00.000-07:002024-03-16T14:54:26.176-07:00DEVOJAČKO VEČE<p>DEVOJAČKO VEČE Đurđe Tešić, snimljen po scenariju Jelene Ilić koja je potpisala nekoliko Apollonovih filmova u produkciji Radoša Bajića, spada u red najboljih filmova ove produkcije i najpribližniji je nečemu što bih mogao da zamislim kao mejnstrim, pa čak i festivalski film.</p><p>Nadam se da će DEVOJAČKO VEČE naći svoj put do publike.</p><p>Ja svakako nisam ciljna grupa za ovo jer je ovo chick flick if there ever was one i jedini prominentni muški lik u njemu je devirilizovani starac, ali ovako nešto na ovako solidnom nivou mi do sada zapravo nismo imali.</p><p>Đurđa Tešić je pozorišna rediteljka sa dosta iskustava u oblasti kastinga na filmu i televiziji i ovde je okupila zanimljivu glumačku ekipu u nečemu što bismo mogli nazvati chick flickom i dramedijom smeštenoj u jedan dan i noć, u toku jedne devojačke večeri gde niz trauma i nerešenih odnosa izlaze na videlo i raspliću se.</p><p>Jelena Ilić i Đurđa Tešić su se dosta solidno snašle sa tim materijalom, film je ako imamo u vidu dešavanje na jednom mestu, u jednoj zatvorenoj situaciji dosta razigran i filmičan. Gluma je solidna, i mislim da je isticanje neke glumice u odnosu na ostale pitanje ukusa i detalja jer svaka donosi nešto svoje i drugačije.</p><p>U vizuelnom pogledu, film je praktičan, efikasan, estetizovan onoliko koliko treba i sve u svemu spaja jednu vrstu mejnstrim senzibiliteta sa edgeom ženskog prijateljstva i pogleda na stvari kakav bi se mogao sresti u nekom mladalačkom, feminističkom filmu.</p><p>U tom pogledu, ovaj film jeste od svega toga ponešto i nudi sve u svemu jednu dobru sintezu, i zadovoljavajući balans oporog i veselog, realističnog i bajkovitog. Ono što ne nudi jesu iznenađenja iako ima zanimljive obrte koji uvode priču u razrešenje.</p><p>* * 1/2 / * * * *</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-78877029710420729482024-03-16T08:32:00.000-07:002024-03-16T08:32:09.513-07:00SHARP STICK<p>Posle odličnog početka sa filmom TINY FURNITURE i serijom GIRLS, malo sam izgubio iz vida Lenu Dunham i izgubio korak s njenim radom pa sam odlučio da malo sustignem propušteno gradivo.</p><p>SHARP STICK je Lenin pandemic project, što znači da je to kamerni film snimljen u specifičnim uslovima lockdowna, i za početak moram reći da iako je smešten u enterijere i ima relativno mali broj protagnista, ovo je jedan od najboljih projekata tog tipa.</p><p>Za početak, odlično izgleda u vizuelnom pogledu, a glumci su doneli odličnu fizičku energiju u ovu priču koja bi se po žanru mogla definisati kao erotska komedija, i u kojoj likovi ako išta prevazilaze barijere fizičke bliskosti.</p><p>Fotografija Ashley Connor uspeva da u tim skučenim ambijentima nađe prostor i za estetizaciju i za zanimljive kompozicije. Lena Dunham jeste woodyallenovska figura ali u njenom radu je vizuelnost uvek bila na visokom nivou, pa tako i ovde.</p><p>Sama priča o devojci koja u 26 godini odlučuje da izgubi nevinost i kreće da otkriva svoju seksualnost u startu je postavljena hit and miss kao i mnogi pandemijski projekti ako ćemo realno i tu Lena Dunham zaslužuje pohvale što u toj amplitudi ono što nije zaigralo ne ide ispod nekog nivoa a ono što je pogodilo zaista ume da bude briljantno. Iako ne mogu da kažem da je ovo ujednačen film u kom sam uživao sve vreme u svemu, ono što je u njemu vredno zaista jeste, i daleko nadilazi ono što nije skroz uspelo.</p><p>Ima tu svakako deonica koje meni u startu nisu bliske, tako da nekome ko više voli mumblecore i neki raspričani indie ovaj film može biti još bolji i ujednačeniji.</p><p>Stoga, u proceni ovog filma ću biti popustljiviji, jednim delom jer ovo nije baš stvar kakvu inače rado gledam, delom zbog pandemije, delom zato što je glumačka podela koju predvodi mlada Kristine Froseth zaista donela svoj poslovični A-game.</p><p>U nekim regularnijim, strožim okolnostima, iz vizure polupune čaše i manje tolerancije ka onome što mi inače ne prija, ovo je moglo biti i * *. Ali, kad je dobro, zaista je dobro.</p><p>* * * / * * * *</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-72725256127137970582024-03-16T05:50:00.000-07:002024-03-16T05:50:18.603-07:00L'ISTRUTTORIA E CHIUSA: DIMENTICHI<p>Damiano Damiani je izuzetan italijanski reditelj koji je ostavio ozbiljan trag u špageti vesternu, i bio bi najveći reditelj tog pravca da nije Sergia Leonea, zatim u italijanskom policijskom filmu i bio bi najveći reditelj tog pravca da nije Enza Castellarija, zatim u italijanskom političkom filmu i bio bi najveći da nije Francuza generalno i Gilla Pontecorva pojedinačno.</p><p>Tako je Damiano Damiani jedino u hororu na miru jer tu ne bi bio najveći da nekoga nema ali je bio solidan.</p><p>Elem, L'ISTRUTTORIA E CHIUSA: DIMENTICHI je film iz 1971. godine, smešten negde na ničijoj zemlji između policijskog i političkog filma, sa tendencijom da ovo drugo pretegne ali se to nikada zapravo ne desi što je zapravo i glavni adut filma.</p><p>Filmovi Damiana Damianija nisu ekonomični. A u ovom filmu je osnovni problem što je trebalo neke delove da reducira i neke skroz da izbaci da bi sve bilo ubojitije.</p><p>Film se otvara u zatvoru. Franco Nero u najboljoj snazi, igra bogatog arhitektu koji se našao u zatvoru zbog navodne hit and run nesreće gde je pritvoren dok traje suđenje. On se nađe u istražnom zatvoru u kom doduše ima i zatvorenika na izdržavanju kazne, dakle ovde Damiani malo meša stvari ali njegov zatvor iako jeste smešten u realistički kontekst odmah dobija i metafizičku dimenziju.</p><p>Inače, te stvari u Italiji postoje kao problem, da ljudi izdržavaju kazne u istražnim zatvorima i primer za to imamo u vrlo uspelom dokumentarnom filmu DELINQUENTI Tamare Đukić, recimo, gde se ispituje baš ta problematika.</p><p>Naime, Nerov lik se po prvi put susreće sa društtvenim talogom koji je spreman na sve u zamenu za malo hrane i cigaretu, sa ljudima osuđenim na doživotni zatvor koji nemaju nadu i nastavljaju da ubijaju u zatvoru, delom jer su bolesni a delom i po narudžbi.</p><p>Damiani nam nikad ne razjašnjava da li je arhitekta zaista kriv za nesreću i njegov put u zatvoru jeste zapravo parabola o tome kako junak mora da učini prljavu uslugu "sistemu" da bi mu ovaj uzvratio i izvadio ga iz taloga nižih klasa, bolesnika i zločinaca nazad u njegov bogataški život rezervisan za privilegovane.</p><p>U početku, junak koristi novac da bi kupio mir i luksuz u zatvoru ali u jednom momentu to mu biva ukinuto da bi se represivni aparat ostvario u svojoj misiji a on zauzeo svoju ulogu kao cimer veoma opasnog svedoka u slučaju protiv moćne korporacije.</p><p>Damianijev film jako dobro uspostavlja mrežu odnosa. I uprkos tome što ima stilizovanih delova i film nije naturalistički, on jeste realističan u onom najvažnijem segmentu - verodostojno ukazuje na odnose pojedinih pojava u svetu.</p><p>Ono gde Damiani nažalost lobuje jeste par nepotrebnih poentiranja koja nisu čak toliko ni značenjski sporna koliko rezultiraju dosadnim dijaloškim scenama, a naročito je karakteristična jedna scena iz inače superefektne završnice. I time se nažalost, ovaj jako zanimljiv film svodi sa * * * na * * 1/2.</p><p>Međutim, za one koje zanima politički film koji u osnovi ipak mora imati neku dramsku matricu, ovo je jako dobar primer takvog ostvarenja smeštenog u zatvorski milje i konvenciju zatvorskog filma. Naime, Damiani uprkos političkoj agendi koja jeste krajnji cilj u punom žanrovskom kapacitetu realizuje sve ostale situacije i gradi atmosferu nelagode kroz odnose među likovima u skučenom prostoru i represivnom i korozivnom ambijentu koji fino reflektuje i njihove sudbine.</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-11332698961175805942024-03-14T05:55:00.000-07:002024-03-14T05:55:55.464-07:00LITTLE WING<p>Posle skarednosti filma DRIVE AWAY DOLLS prijalo mi je gotovo johnfordovsko iskustvo gledanja novog rada Deana Israelitea. Ovog reditelja izuzetno cenim, ali moram priznati nisam ni slutio da se ovoliko mogu obradovati njegovom novom, i do sada najkonvencionalnijem filmu.</p><p>LITTLE WING je u suštini streaming film, snimljen za Paramount +, što u suštini nije bez osnova za očekivanja jer je i Helgeland snimio svoj film u tom aranžmanu. Israelite nastavlja sa snimanjem filmova za decu i omladinu i LITTLE WING je baš to, izveden sa saradnicima izuzetne reputacije.</p><p>John Gatins je pisao scenario za REAL STEEL. Ko napiše takav film prosto ima beskrajan kredit. I ovog puta je Gatins je napisao nešto što je dovoljno dobro da Israelite od toga napravi film koji nije ni blizu REAL STEEL, pre svega jer ne crossoveruje ka starijima u dovoljnoj meri, ali je zato vreovatno izvanredno zanimljiv tween ciljnoj grupi, i ne uznemirava starije iz pratnje.</p><p>Meni je film bio vrlo uzbudljiv jer je baziran na vrlo jednostavnoj premisi o devojčici koja želi da spreči prodaju svoje kuće tako što će ukrasti skupocenog trkačkog goluba, a onda iz toga se razvije zanimljiv odnos prema vlasniku te ptice koji želi da je uzme nazad.</p><p>Brooklynn Prince je izuzetna u glavnoj ulozi, ali ona je odavno prepoznata kao vunderkind i već ima kontinuiranu karijeru. Brian Cox već može u snu da igra ovakve likove kao što je vlasnik skupocene ptice i na kraju jedino Kelly Reilly (koja je po Gatinsu igrala u Zemeckisovom FLIGHTu) igra svoju rolu solidno ali rutinski.</p><p>Dean Israelite je inspirisan u realizaciji, kadriranju, razradi dinamike i produkcionom dizajnu, rečju, svemu onome što je karakterisalo njegove filmove i ranije, u pozadini odlično odglumljenih mladih likova.</p><p>LITTLE WING je moderan film, sa savremenim likovima ali i sa jednim u suštini razumnim old school sentimentom koji izvlači dečji film iz sveta totalnog eskapizma, animacije, igara i izmišljenih svetova u neke klasičnije okvire pustolovine, ljubavi prema životinje i prevazilaženja problema sa bližnjima.</p><p>Film je moderan u izrazu i old school po svetonazoru, i Dean Israelite koji je do sada više puta pokazao raznim formama eskapizma baš tako što im je davao ljudsku dimenziju, sada odlazi u smeru koji ranije nije ispitivao, Ovo je primer autorskog rukopisa unutar jedne konfekcijske forme i čini se da je Dean Israelite apsolutno prepoznat kao autor u svojoj oblasti.</p><p>* * * / * * * *</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-4157615813143432742024-03-13T09:08:00.000-07:002024-03-13T09:08:35.541-07:00DRIVE-AWAY DOLLS<p>Bez preterivanja mogu da kažem kako je DRIVE-AWAY DOLLS Ethana Coena sramotan film.</p><p>Za ime ovog čoveka koji je sa bratom Joelom, s punim pravom postao istinski klasik savremenog filma, ovo je jedno nedostojno delo, nešto što ne doseže njegovu reputaciju na nivou bazičnog zanata, a o nekim višim dometima da i ne govorimo.</p><p>Nije pitanje sada malograđanske komparacije kojim putem je pošao Joel koji je adaptirao MACBETHa a Ethan snimio jedan pulpy, maltene Grindhouse tarantinovski derivat. Ali, Ethan Coen bi čak i kada snima pulpy tarantinovski derivat morao da održi neki nivo.</p><p>Uostalom, pola savremenog filma ne bi postojalo da Braća Coen nisu snimila BLOOD SIMPLE, a u priličnoj meri bez njih nema Tarantina.</p><p>Soderberghovi kusur filmovi zaslužuju veću pažnju i nude više estetskog pa i zanatskog ugođaja od ove namerno tupave ali na kraju priče samo istinski imbecilne stvari.</p><p>Margaret Qualley koja je ovde u centru svega, nudi kvalitet kao Lane Gutović u BELOJ LAĐI. Jedino ima smisla gledati zbog nje, a opet u glavnoj ulozi ona užasno šmira i pokušava da stvori nešto iz potpune praznine.</p><p>Ari Wegner kao direktor fotografije je želeo da napravi neku arhaiziranu sliku, ali ne znam čemu sve to. Prvo, film je grozno kadriran. Pomalo koenovske maštovitosti iz faze rada sa Barry Sonnenfeldom ponegde bljesne, ali jako jako retko, a film se dešava u 1999. dakle čemu taj look? Filmovi iz tog vremena nisu ovako izgledali. Da nisam gledao EILEEN, gde Wegner ima slične - i uspele - zahvate, pomislio bih da ovaj čovek treba da se vrati u školu.</p><p>Ako je Ethan Coen mislio da će on i Tricia Cooke da se vrate u vreme RAISING ARIZONAe, jer u ovom filmu nema nečeg novog sem da film umesto kao da je za Kan, izgleda kao da je za neki queer festival, onda ovo nije put.</p><p>A čak i da je sve ovo bila namera, ceo taj javašluk u vizuelnom pogledu, i nemar u pripovedačkom, opet to sve nije rezultiralo nekim novim kvalitetom iz namernih grešaka. Greške nisu ništa više nego greške u ovom bolnom gledalačkom iskustvu.</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-51777785724732927502024-03-12T09:14:00.000-07:002024-03-12T09:14:44.152-07:00LIBERTATE<p>Tudor Giurgiu snimio je vrlo zanimljiv film LIBERTATE koji govori o periodu pada Čauseskuovog režima u Rumuniji, baveći se konkretnim događajima u gradu Sibiu gde je u borbama stradalo skoro stog građana, a stotine su ranjene i praktično otete.</p><p>Giurgiu je snimio film koji je na čudan način pro-čaušeskuovski u tom pogledu što prikazuje brutalnost revolucionara, premda ne abolira režim i uzima ga kao nešto loše zdravo za gotovo, i vojske koja je prešla na stranu naroda ušavši praktično u građanski rat sa javnom bezbednošću i Sekuritateom. Sibiu je bio mesto višednevnih borbi ali se film fokusira na jednu grupu pripadnika policije i tajne službe koji padaju u vojno zarobljeništvo i suočavaju se sa neizvesnošču u kojoj su oni navikli da drže ljude.</p><p>Od početne scene gde glavni junak oblači uniformu i polazi na posao, a žena ga savetuje da se ne junači, film se ne zaustavlja, dinamičan je, pun likova i buke. Ali, ponekad ipak zahteva malo dublje poznavanje istorijskih dešavanja da bi se sve ispratilo, a isto tako ume da uđe i u jednoličnost, iako se situacija glavnih junaka kroz film menja, tako da ni tada pažnja gledalaca ne opada znatno.</p><p>Moguće je da se jednoličnost delom prevazilazi time što recimo gledaoci iz Rumunije bolje poznaju glumce nego mi, pa lakše diferenciraju slične likove. Međutim, sve u svemu, Giurgiu jako dobro prenosi taj osećaj haosa, zbunjenosti ljudi koji su bili u poziciji sile ali su pali, njihovu nevericu šta se dešava, njihovo neprihvatanje da je režim za koji su smatrali da je nepobediv gotov.</p><p>Ipak, najzanimljiviji utisak koji sam stekao gledajući ovaj film jeste taj spoj realne životne opasnosti, pucnjave, pogibije, brutalne borbe i svesti da se život mora nastaviti i da se baš zbog toga ljudima ipak ne može desiti ništa previše strašno, čega su svesni junaci.</p><p>I to je možda najveća vrednost ovog filma, taj osećaj da se istovremeno dešava sudbinski prevrat i da ljudi ginu ali da društvo opet mora nastaviti dalje, pa i državni aparat kao takav.</p><p>Legenda o rumunskom prevratu je duboko urezana u DNK moje generacije. To je bio jedan od prvih krupnih događaja koje smo pratili danonoćno na televiziji, praktično koliko i Rumuni jer je naša televizija bila jedan od ključnih propagandnih činilaca prilikom rušenja Čaušeskua. Otud je teško da se čitanjem istorijskih izvora kasnije nekako prevaziđe taj snažan utisak stečen u detinjstvu putem televizije.</p><p>Ovaj film je solidan primer za nešto što bi moglo da ostavi suprotan utisak i da ubedljivo iskaže kako je štap imao dve strane.</p><p>* * * / * * * *</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-14205362943528657792024-03-11T08:45:00.000-07:002024-03-11T08:46:28.121-07:00SOULCATCHER<p>SOULCATCHER Daniela Markowicza donosi još jednu dozu poljskog Netflix akcijaša, ovog puta pokazujući da Chuck Norris zaista jeste nagrizao Varšavski Pakt, jednim delom jer ovde vidimo istinski jak uticaj Cannonovog outputa osamdesetih.</p><p>Praktično, samo istočnoevropski reditelji mogu da kanališu tako nefiltriran Cannon jer dolaze bez mnogo svesti o tome koje su sve uslovnosti dovele do Cannona kakvim ga znamo, i načina na koji su ti filmovi nastajali.</p><p>Dok je Cannonu infrastruktura za snimanje po Izraelu, Južnoj Africi i sličnim lokacijama bila bitan element kod oblikovanja prile, Markowicz poprilično namerno svoju priču smešta u neku banana-državu koju bismo recimo mogli gledati kao bivši sovjetski svet, ali realno to je Cannonva vizija vojne despotije.</p><p>U njoj korumpirani general drži naučnike koji prave aparat za buđenja nasilnosti kod ljudi, što veoma podseća na one neke eksperimente iz AMERICAN NINJA 2 po svom tonu, a protivnici su mu poljski private security contractori koje država šalje da to reše, krijući svoje mutne namere.</p><p>David Markowicz je krenuo iz sveta specijalnih efekata ali ovde se upustio u nešto gde je akcija pre svega in camera i mehanička, i snašao se korektno, s tim što neke od Cannon vizija prosto danas deluju anahrono. Pre svega general koji je ceo film u jednoj i to radnoj uniformi je prilično smešan lik. Zatim dejstvo mašine je užasno naivno prikazano a i prilično je glupo zamišljeno, i na kraju kod nje je jedino razanzatljivo ono što je on u CGI napravio od toga.</p><p>Koga zanima ova vrsta provoda, ko voli filmove koji se istovremeno trude da budu vrlo moderni a suštinski respektuju nešto retro, i to baš Cannon, treba sve to da vidi.</p><p>Nisam siguran da li je sam Markowicz osvestio svoju fascinaciju Cannonom, i da li bi on sve svoje namere ovako okarakterisao. Ali, one su jasne bilo da ih on priznaje ili ne.</p><p>* * / * * * *</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-14319754013070665982024-03-10T07:54:00.000-07:002024-03-10T07:54:03.711-07:00WATCHER<p>WATCHER Chloe Okuno deluje kao neki arhaični, nesnimljeni scenario na temu kako neki pajkićevac ili sam Nebojša Pajkić zamišlja film o serijskom ubici.</p><p>Ima američke glavne junake, dešava se u Bukureštu i gledamo sat i po neke misterije koja baš nije ni misteriozna ni intrigantna, da bismo onda na kraju imali malo super generic slashera.</p><p>Rumunski milje nimalo nije iskorišćen sem klišea da junakinja ne razume rumunski pa eto onda kao to je neki problem, mada nije, niti se u tim dijalozima kaže nešto bitno.</p><p>Maika Monroe se odrala od glume u glavnoj ulozi, od velike brige, strepnje i straha. Karl Glusman, glumac u usponu mesečari u ulozi njenog zaručnika, a Rumuni se trude da dodaju nešto energije, međutim, sve je uzalud.</p><p>* 1/2 / * * * * </p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-36946144605861607662024-03-08T13:11:00.000-08:002024-03-08T13:11:32.198-08:00BARTKOWIAK<p>BARTKOWIAK je jedan od filmova poljskog žanrovskog specijaliste Daniela Markowicza koji nam je danas dostupan preko Netflixa.</p><p>Glavni junak je MMA borac koji posle borbe na kojoj je nabeđen da je bio dopingovan, kreće da radi kao izbacivač u klubovima i ubrzo se nađe u poziciji naslednika kluba kada mu brat misteriozno pogine a ubrzo se javi i grupa građana koji bi da kupe taj ugostiteljski objekat.</p><p>Nadalje, uz pomoć svoje simpatije, inače trenereove kćeri i samog sportskog pedagoga koji se u međuvremenu propio, Bartkowiak kreće u totalnu osvetu.</p><p>Markowicz je snimio poljski MMA akcijaš o borcu koji postaje izbacivač, što je obrazac koji znamo od Herringtonovog ROAD HOUSE do danas. Poljski film prosto zbog svog evropskog habitusa iziskuje malo inteligentniji scenario nego što inače traži ovakav film snimljen u Bugarskoj i smešten u Ameriku, a to ovaj reditelj nema.</p><p>No, i to bi se moglo prevazići da ima više akcije, ali nažalost akcije je premalo a kad je ima, ona je u najboljem slučaju rutinska, bez nekih posebnih obeležja.</p><p>Pa ipak, uprkos tome što je BARTKOWIAK poneo prezime jednog od najčuvenijih specijalista Joela Silvera, snimatelja koji je dobacio do režije i to baš Joelovih produkcija sa Jet Lijem, ni manje ni više.</p><p>Andrzej Bartkowiak je i dalje aktivan i ne znam ima li namere u ovom omažu, ali morao sam ga zabeležiti.</p><p>Markowicz ima još neke radove ovog profila koji su dobacili do Netflixa i baš ću izaći na uviđaj da vidimo da li je nivo posle ovoga rastao ili je opadao.</p><p>* * / * * * *</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-61443167815925723042024-03-08T12:22:00.000-08:002024-03-08T12:22:29.336-08:00VIDEOTEKA<p>VIDEOTEKA Luke Bursaća je među najočekivanijim srpskim filmovima u 2024. godini što se mene tiče.</p><p>Kada sam ga pogledao mogu reći da sam dobio dosta onoga što sam hteo ali ne i ono što sam želeo.</p><p>Luka Bursać je reditelj svetskog formata zarobljen u delima lokalnog dometa, za čiji je izgled i rezultat on sam kriv. Dakle, osnovna borba u Bursaćevom daljem opusu, ticaće se upravo toga kako da usaglasi svoje znanje i potencijal sa onim što će biti iskod na ekranu.</p><p>Kada bih pisao kritiku filma VIDEOTEKA, naslovio bih je sa DOBAR. LOŠ. INTERESANTAN.</p><p>Ovaj film je DOBAR u svojoj fizionomiji. Bursać je u saradnji sa direktorom fotografije Lazarom Bogdanovićem snimio film koji odlično izgleda, i uprkos izvesnim dugovima sad već bajatim uzorima kao što su Refn i Noe, deluje moderno, aktuelno, estetizovano ali i propulzivno. Ništa nije snimljeno slučajno, nijedan kadar nije tretiran kao nevažan. Ovo je film koji prosto u pogledu vizuelnog izraza dobro izgleda i funkcioniše kako treba što ipak nije tako česta stvar kod nas. Nesumnjivo je da se za direktore fotografije može reći da su autorski izraz koji je najviše napredovao u našem filmu, pa ipak i u tim okvirima Lazar Bogdanović pokazuje da je među prvima u tom domenu.</p><p>Bursać je siguran u pogledu pripovedanja kad je reč o tome kako će vizuelno postaviti stvari i izvesti ih, ne samo u kadriranju i osvetljenju, već i u mizanscenu i u izboru lokacija. VIDEOTEKA je film koji nije imao veliki budžet ali je retko raskošan ako imamo u vidu broj, odabir i kvalitet lokacija.</p><p>Gluma u filmu je solidna. Od mladih reditelja kod kojih sve dobro izgleda dok glumci ne progovore, rekao bih da se Bursać praktično odmakao od te problematike. Ovde nema upečatljivih, harizmatičnih rola, ali je vrlo malo onih koje snižavaju opšti nivo filma.</p><p>Konačno, ovaj film je omnibus, sastavljen od okvirne priče i uklopljenih kratkih filmova i ti kratki filmovi sami po sebi imaju kvalitet. Mislim da bih za barem dva od tri rekao da su odlični, kada bih imao priliku da ih pogledam kao kratkometražna samostalna ostvarenja a i za ovaj treći bih rekao da je solidan.</p><p>LOŠ je zbog toga što je priča koja uokviruje ova tri kratka filma ne samo besmislena, već i prekopirana iz serijala V/H/S. U tom serijalu takođe gledamo omnibus u kom u raznim okolnostima junaci gledaju VHS kasete a na njima se nalaze found footage zgode nekih ljudi, dakle kontekst po kom se ti snimci nalaze na kasetama je jasan.</p><p>Ovde imamo junaka koji pobegne u staru videoteku koja je decenijama zakatančena i gleda tri kasete dok čeka da pobegne.</p><p>Međutim, na kasetama su ovi kratki filmovi koji nemaju ni found footage estetiku, pa da budu snimak koji neko rentira eto tako, nisi imaju konvenciju filma u filmu. Junak gleda tri priče, upoznaje se sa njima kao da su na istom dijegetičkom nivou kao on, i postavlja se pitanje šta je smisao VIDEOTEKE?</p><p>Da li u njoj momak u bekstvu dobija priliku da dobije uvid u tri priče koje mu servira sudbina preko VH uređaja koje imaju veze sa njim? Pa ne baš. Zapravo, tematski okvir ovih priča je heterogen, i reflektiraju na život junaka u bekstvu otprilike kao i na život samog gledaoca. Dakle, minimalno.</p><p>Rezultat toga je da gledamo dva i po odlična kratka filma u diplomskom radu koji traje skoro dva sata. U jednoim mutnom okviru, i realistički ali i značenjski.</p><p>Kratki filmovi su hladni. I imaju likove koji imaju smisla u kratkoj formi ali ne u dugometražnoj jer prosto nemaju dovoljno harizme, vrlina ili mana. Film bi verovatno bolje funkcionisao sa tri nabacane nego sa tri ovako povezane priče iako je segment u videoteci vrlo korektan, u nekim aspektima veoma duhovit.</p><p>Čini mi se da Luka Bursać nije prepoznao različiti emocionalni efekat koji kratki film proizvodi sam odnosno u relaciji sa još druga dva i vezivnim materijalom.</p><p>To dovodi do utiska da se film prati relativno hladno i da su eventualni kvaliteti prevashono percipirani intelektualno. Ali, sa ovakvim uramljivanjem te tri priče, intelekt nije baš stalno uključen jer nailazi na prepreke.</p><p>INTERESANTAN je pre je pre svega zato što uprkos svim nedostacima koji su po svom karakteru takvi da izbacuju gledaoca iz punog fokusa, i dalje uspeva da privuče pažnju. Sa trajanjem od bezmalo dva sata film je definitivno predug, ali što je još važnije, žanrovska odrednica "horor" je ovde relativno deklarativna. Sve priče u sebi nose dozu fantastike, i dve među njima nose elemente horora ali film ipak ne bih u potpunosi definisao kao horor, pre svega u domenu rediteljskog postupka gde Luka Bursać nije direktnije fokusiran na stravu i to je ovde pre svega rediteljska odluka.</p><p>Dramaturgija je nauka o pravljenju drame ali se ona nepravedno isključivo vezuje za kucani tekst. Luka Bursać je najbolji primer kako se ona gradi na bazi ali još više mimo pisanog predloška i u ovom slučaju, on ovde više definiše film kao horor nego što on jeste. Ja bih ovo definisao pre kao priče fantastike sa našeg podneblja sa potencijalom da budu strašne.</p><p>Videćemo kakvu će trakciju imati film kad je reč o međunarodnim festivalima. Bursaćev AFTERPARTI je sa uspehom išao na FESTu i dobro je da se sedam godina kasnije vratio na "mesto zločina" i ponovo prikazao film, i podsetio filmsku javnost na sebe, pre svega pokazujući da je otišao korak napred iako su inicijalni problemi i dalje tu.</p><p>Da se meri realizacija, VIDEOTEKA bi bez problema dobila * * *. Međutim, ukupan utisak je nešto šire pitanje.</p><p>* * 1/2 / *.* * *</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-79837031420036959142024-03-06T07:50:00.000-08:002024-03-06T07:50:48.322-08:00ARGYLLE<p>Matthew Vaughn je KINGSMANom umnogome pružio ono što je nedostajalo Bondu u Craigovoj eri i podsetio na to kako bi agent 007 mogao da izgleda. U određenom smislu, neku drugu dimenziju toga dao je i u svom superherojskom masterpisu FIRST CLASS i generalno je zaista posvetio špijunskom filmu, crossoverujući iz stripa proteklih deset godina svoje karijere.</p><p>Sve do Vaughnove produkcije ROCKETMAN Dextera Fletchera sa kojim je prethodno već uspešno uoblićio i EDDIE THE EAGLE, kuća Marv je zaista bila praktično nepogrešiva. Otkrivala je nove talente poput Tarona Egertona i gajila ih, nalazila kvalitet u Millarovim stripovima i izvlačila vrhunske istinite priče, ali onda od trećeg KINGSMANa pa potom sa TETRISom kreće pad.</p><p>ARGYLLE je bio Appleova produkcija od 200ak miliona dolara koju je Universal pustio u bioskope u sporoj sezoni i film je imao tu satisfakciju da bude prvi na box officeu kada niko nije išao da gleda filmove, ali je to bio promašaj kolosalnih razmera ako gledamo koliko je novca "vraćeno sa blagajni".</p><p>Naravno, Apple pravi filmove za sebe, ne za bioskop, ali ARGYLLE je ona vrsta promašaja koja bi dovodila do smena u studiju i pitanje je da li je svojom zaradom pokrio trošak distribucije.</p><p>Nažalost, razlozi za to leže u samom filmu koji nije uspeo. Ono što mu se ne može osporiti jeste da Vaughn ovde zaista čini sve da napravi nešto "posebno". Ovo je sve sem nekog rutinskog strimerskog naslova koji ponavlja već poznate obrasce iz bioskopske produkcije. Naprotiv. ovde je Vaughn želeo da napravi jedan meta-špijunski akcijaš ali Jason Fuchs kao scenarista nije uspeo da smisli dovoljno inteligentan predložak.</p><p>Postoji roman Elly Conway ARGYLLE koji je u suštini merch koji prati film, jedan straight špijunac napisan pod pseudonimom koji je "kao" običan roman o tom junaku. A film je metafikcija u kojoj je glavna junakinja književnica koja piše o Argylleu i onda biva uvučena u špijunski zaplet i suočava se sa time da možda njene fikcije nisu izmišljene već su sećanja na nešto itd.</p><p>Dakle, ovde imamo spisateljicu bondovskog romana koja se nađe u bourneovskoj situaciji, sve to izvodi reditelj u kingsmaničnom maniru, ali ono što nedostaje jeste ubeđenje i inteligentna rešenja.</p><p>Ceo metafikcijski deo je prosto mehanički. Nema suštinskog nekog prepoznavanja nijansi. Ovo je film o špijunskim romanima i špijunaži koji tom svetu prilazi na jedan generic način, bez onog dubinskog poznavanja žanra koje je Vaughn pokazivao u ranijim pokušajima, naročito FIRST CLASSu i prvom KINGSMANu. Ovo je mogao biti film i o spisateljici romantičnih romana, i kuvara, potpuno je svejedno.</p><p>Kad se na to doda da je ono što gledamo kao fikciju u njenom romanu namerno prenaglašeno i naivno, i prazno, kao recimo u uvodu, i da je nedovoljno duhovito, a traje skoro deset minuta, onda otprilike naslućujemo problem filma.</p><p>Naime, i sam film je nekako čudno "šupalj", trom, nedovoljno se razlikuje u onome što je treš fikcija i realnost, kako priča odmiče ti "polovi" se približavaju sa tom razlikom što Vaughn u završnici ulazi u stilski ubedljiviju realizaciju slične vrste persiflaže.</p><p>Međutim, kad Vaughn počne da pravi nešto što liči na njega, i to ne samo da je too little too late već bi se moglo reći da je bajato i naprosto već viđeno u KINGSMANu samo je tad bilo sveže i neuporedivo bolje.</p><p>Film traje neumerenih 140 minuta bez ikakvog razloga izuzev što eto blokbasteri danas toliko traju. Taj obim filma u spoju sa utiskom da Vaughn prosto nema više šta da nam kaže na ovu temu, čini da ARGYLLE deluje još promašenije.</p><p>Bryce Dallas Howard je promašaj u glavnoj ulozi spisateljice jer naprosto ne uspeva da se izbori sa materijalom. Njena junakinja nikada istinski ne doživi transformaciju uprkos transformacijama koje doživljava kroz razne melodramske preokrete. Ne kažem da problem možda nije i u scenariju ali Bryce naprosto nije uspela da iz ovoga izvuče lik koji bih rado gledao toliko dugo.</p><p>Sam Rockwell iako karakterni glumac može da izvuče personality acting kad treba i on iako je jednodimenzionalan lik, barem je simpatičan za praćenje. Ostali u suštini nisu vredni pomena, naročito Sam Jackson i Bryan Cranston koji su dobili najmanje maštovite likove i ambijente za igru.</p><p>Vaughn je u filmu ARGYLLE hteo da se ponovi a opet malo i da uči druge kako se pravi film. To čini ovaj promašaj još gorčim. Ali, opet s druge strane, ovo je 140 minuta Vaughnovog filma od 200ak miliona. Dakle, tu uvek ima šta da se vidi.</p><p>Osećaj promašenosti svakako proističe iz toga što izgleda kao da je Vaughn ovde želeo da apsolvira bondovski film, da ga toliko prevaziđe da mora biti meta, da bi na kraju ostao iznova prepakujući best of momente iz KINGSMANa.</p><p>ARGYLLE je skupa škola i za Apple i za Vaughna. Nadajmo se da će dati dobre đake.</p><p>* * / * * * *</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-53398608268264019832024-03-05T05:19:00.000-08:002024-03-05T05:19:49.556-08:00SENTINELLE<p>Julien Leclercq snimio je film SENTINELLE koji je onako stripped down vengeance film kakav bih potpisao da želim da gledam, ali kada sam ga dobio nešto mi fali. Naime, film kreće scenama rata u kojima upoznajemo glavnu junakinju u toku jedne francuske vojne operacije. Iz raskošnog dekora borbe u Siriji, dolazimo u Francusku gde junakinja postaje vojnik u sastavu stalne straže za borbu protiv terorizma. A onda njenu sestru siluje ruski tajkun i ona kreće u osvetu.</p><p>Sve je kako treba, ali nekako svi ovi elementi nisu dobro povezani. Činjenica da je junakinja vojno pripremljena za borbu nam je naravno neophodna za ovu premisu, ali njeno stražarenje u unformi pod punom ratnom opremom na ulicama ne doprinosi mnogo priči. Isto tako relativno spektakularno otvaranje u ratu stoji u opoziciju kasnijem mininalizmu u pogledu broja karaktera i dešavanja.</p><p>I to je šteta jer je SENTINELLE film koji je pokazao snagu da može da bude dosledan u toj ideji svedenog filma osvete, da ne pravi digresije i ne dodaje suvišne ukrase. Međutim, onda tako nekim stvarima odvrati pažnju od osnove i stvara lažno očekivanje koje je nepotrebno.</p><p>* * / * * * *</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-22296510127238427882024-03-04T08:38:00.000-08:002024-03-04T08:38:00.136-08:00RUSKI KONZUL<p>Sad već po tradiciji Srbi suočeni sa istorijskim brodolomom rade najgluplju zamislivu stvar - ekranizuju roman Vuka Draškovića.</p><p>Dok je u vreme ekranizacije romana NOŽ Vuk Drašković bio značajan političar, omiljeni Miloševićev opozicionar skrojen da ga nikad ne pobedi, te čelnik ozbiljne privrednokriminalne družine na čelu Grada Beograda, i dok su u to vreme sećanja na činjenicu da je on i književnik bila živa, danas je on jedna estradizovana figura penzionisanog političara koji još uvek egzistira na samoj margini vladajuće koalicije, a sa propašću problematike na kojoj je parazitirao pao je i kao umetnik.</p><p>Nota bene, Vuk Drašković izdaje romane za Lagunu, oni se promovišu kao potencijalni bestseleri i kada svoju rent-a-kritičarku Ljiljanu Šop ubaci u NINov žiri čak pretenduje i na tu nagradu, i uz sve to imao je i jednu televizijsku ekranizaciju relativno nedavno, reč je o Šotrinom fijasku snimljenom za SBB.</p><p>Dakle, Vuk Drašković nekako uspeva da egzistira na marginama kulturne politike možda i više nego one parlamentarne, ali to ne čini izbor da ga se ekranizuje manje ekstravagantnim.</p><p>NOŽ je bio jedan od poslednjih blokbastera Miloševićevog vremena i zaista grozan film što se videlo već tada. U međuvremenu je delimično zaživeo kao kemp mada nedovoljno.</p><p>Miroslav Lekić, reditelj NOŽA se vraća sa ekranizacijom Draškovićevog "nastavka" NOŽA, premda nisam dovoljno verziran u vukoverzum da bih shvatio kako je ovo nastavak, no bilo kako bilo ako je NOŽ bio u uvertira u bombardovanje, RUSKI KONZUL je predviđen za dane nemačko-francuskog plana.</p><p>Nije mi cilj da politizujem sagledavanje filma ali pošto Draškovićeva proza ima smisao pre svega kao merch koji prati njegovu političku franšizu, onda se prosto taj element mora uključiti u sagledavanje.</p><p>Ako imamo sve to u vidu, RUSKI KONZUL je bitno uspeliji film od NOŽA. Oba naslova spadaju u estetiku tog postkomunističkog filma koji su nastajali posle raspada SFRJ u državama gde su nacionalisti dolazili na vlast.</p><p>Iako Drašković nije bio vladar Srbije na nacionalnom nivou jeste u Beogradu tako da se može reći da je i NOŽ prototip tog HDZ-VMRO filma koji se istovremeno bavi akutnim nacionalnim problemom a to garnira prošlošću u kojoj su komunisti mučili narod i sve te aktuelne probleme pogoršali.</p><p>Vuk Drašković koji je pisao ova dela u periodima jakog nacionalističkog nadahnuća u njima naravno nastupa srpsko hegemonistički - u NOŽU je poenta filma da je sukob uzaludan jer su i stvari svi ionako Srbi a u RUSKOM KONZULU Srbi paternalistički znaju šta je najbolje za druge, često bolje nego za sebe.</p><p>RUSKI KONZUL obrađuje period od 1973. do 1983. Na čudan način izbegava da se dotakne bitnih punktova kao što su Ustav iz 1974. koji je "srpsko pitanje učinio palestinskim" kao i velike demonstracije 1981. ali ukupno uzev uspeva da stvori neki utisak istorijske dinamike, iako dosta površan.</p><p>Film čine dva filma. </p><p>Prvih recimo sat i nešto, to je maltene metafizički krimić o susretu beogradskog psihijatra poslatog po kazni u Prizren sa psihijatrijskim bolesnikom koji umišlja da je ruski carski konzul ali na jedan način koji je toliko ubedljiv da zaliči kako tu možda postoji neki vid reinkarnacije ili posednuća.</p><p>Simbolika psihijatra je veoma prisutna u delu Vuka Draškovića, recimo ceo roman DOKTOR ARON je bazirao na svom prijateljstvu sa legendarnim Veskom Savićem, ali ovde u glavnom liku nema Veska ni u tragovima. Psihijatar ovde ima taj simbolički okvir iz staljinizma gde se lekar za duševne bolesti kreće unutar sistema gde se politički stav proglašava za psihički poremećaj. U ovom slučaju je obrnuto, čovek sa psihičkim problemima se tretira kao ideolog i politički ekstremista od strane društva, a lekar pokušava da ga vrati u okvir medicine. Metafora je jasna, u SSSR su komunisti proglašavali ideološke protivnike za ludake a u SFRJ su ludake smatrali za ideološke protivnike.</p><p>Sad to je malo sofisticiranije kad ja pričam nego kako je u filmu kojim dominiraju narodna pamet i Draškovićeve sentence, ali to sve ima šmek nekog staromodnog antikomunističkog filma iz dana raspada SFRJ.</p><p>E onda sledi politički proces gde psihijatar završava u zatvoru i onda kreće drugi film o njegovoj robijaškoj epopeji gde konačno ima priliku da u stanju represivnog ekspres-lonca raspravi sve sa Albancima, u smislu toga ko nas zavadi, ko šta misli itd. Taj deo je svedeniji i na nekom nivou i zanimljiviji iako nije naročito maštovit i sadržajan.</p><p>Međutim, sa trajanjem od dva i po sata film zahteva gledaoca koji ima strpljenja da isprati u suštini dva filma koja uprkos "teškoj temi" i "važnim porukama" ipak nemaju šta toliko da kažu u takvom obimu.</p><p>Estetika tog HDZ-VMRO-SPO filma apdejtovana je za današnje vreme. Film recimo izgleda kao TOMA i bitno je moderniji od NEDELJE.</p><p>Draškovićeve gluposti su mahom date duševno bolesnom junaku da ih izgovara i generalno je Drašković kao nedostatak celog teksta dosta vešto minimizovan. Lekić se trudi da se drži žanra i uprkos tome što RUSKI KONZUL nikada ne ubaci u brzinu kao krimić u potpunosti, on to u suštini jeste, jedan zapravo blag narodni krimić o srpskoj tajni, bolnoj i neizrecivoj, koji se od tipičnog žanrovskog rada razlikuje tako što se bavi i zločinom i suđenjem i izdržavanjem kazne.</p><p>Film donosi retku glavnu ulogu Nebojše Dugalića na filmu i ovo mu je do sada daleko najbolja uloga ovog obima na velikom ekranu. Dugalić uspeva da iznese film uprkos prevarenom očekivanju da će ovo biti Lauševićev šou.</p><p>Imajući sve u vidu, RUSKI KONZUL deluje skrojeno za blokbaster ali ostaje pitanje koliko narod i dalje zanima da čuje već ispričan vic i koga više zanima još jedno sumiranje komunističkog mismenadžmenta kosovskog problema kao i drugih društvenih pitanja. Odgovor ne znam, daće ga publika ali ako se po NOŽU dan poznaje, publika koja je to volela sada može proći mnogo bolje.</p><p>Reći za RUSKOG KONZULA da je demode je pleonazam a zapravo i nije tačno jer je arhaični stil izvedbe sada kod nas glavna moda kad je reč o gledanosti. U tom post-MONTEVIDEO talasu, možda je RUSKI KONZUL i najmodernije postavljen u nekim aspektima, ali to je u širim okvirima i dalje bajato. Isto tako, uprkos tome što priču čine tri krupna segmenta sa različitim zahtevima, ostaje prilično žanrovski "jasan".</p><p>Film koji je tematski, a i po epohi blizak i uporediv je TRAG DIVLJAČI i u komparaciji ova dva filma se najbolje može prepoznati taj trenutni jaz između "autorskog" i "komercijalnog" kod nas. Naročito u pogledu trajanja gde se usled "marvelizacije" od "blokbastera" očekuje da traje dugo i opravda cenu karte.</p><p>Siguran sam da poznavaoci romana mogu reći više o samom biću ove adaptacije. Ipak, verujem da su gledaoci filma sigurno bolje prošli od čitalaca romana.</p><p>* * / * * * *</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-13642561260054386732024-03-04T07:50:00.000-08:002024-03-04T07:50:19.463-08:00ASOMBROSA ELISA<p>Sadrac Gonzalez-Perellon je posle filma BLACK HOLLOW CAGE bio reditelj za kog sam mislio na kog treba obratiti pažnju jer je taj film izgledao dobro, bio intrigantan i u krajnjoj liniji najveći problem mu je bio to što nema dovoljno priče za svoje trajanje.</p><p>ASOMBROSA ELISA je prilika da vidimo šta je bilo sa Sadracom i moram reći da je reč o užasnom filmu koji nema ništa od onoga što je učinilo BLACK HOLLOW CAGE nekim showcaseom koji obećava, a nema ni ništa drugo, osim par bizarnih scena koje samo podsećaju na to koliko je sve ostalo ovde nepodnošljivo.</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-31639229807328016612024-03-03T07:03:00.000-08:002024-03-03T07:03:39.794-08:00LOS DELINCUENTES<p>Rodrigo Moreno snimio je film LOS DELINCUENTES kao zanimljiv džarmušovski pokušaj parafraziranja i refokusiranja kriminalističke komedije, sa idejom da prosto preispita konvencije forme tako što će da ih izneveri.</p><p>Priča je jednostavna i dala bi jedan solidan neo noir da je konvencionalno rađena. Međutim, razvučena na tri sata, sa dugim praćenjem junaka u scenama koje bi inače bile u elipsi, sa minimizovanjem onoga što bi tipično bilo suspense a građenjem tenzije oko nečega što bi inače bila "mirna" scena, ona rezultira filmom koji je zanimljiviji za razgovor nego za gledanje.</p><p>* * / * * * *</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-51913715394078304662024-03-03T06:58:00.000-08:002024-03-03T06:58:37.277-08:00CODE 8: PART 2<p>Prvi CODE 8, nastao iz crowdfundovanog kratkog filma, doneo je jednu zanimljivu, ne previše originalnu ali lepo izvedenu varijaciju na superherojski žanr.</p><p>U populaciji četiri posto ima nadljudske moći različitih vrsta. Ti ljudi su mahom marginalizovani i pod velikom policijskom kontrolom i represijom. U prvom delu jedan od njih se upliće sa bandom pljačkaša.</p><p>U drugom delu, brat kog igra Stephen Amell drži ozbiljan narko kartel koji prodaje "običnim" ljudima narkotik napravljen od likvora onih koji imaju supermoći. Radi u saradnji sa policijom i svi su vrlo zadovoljni.</p><p>Njegov brat kog igra Robbie Amell, izlazi iz zatvora gde je odležao zbog brata i primio krivicu na sebe. Rezigniran je i želi da bude sam. Ali onda, posle neuspele krađe mita od policije, on počinje da štiti sestru člana bande koji je pokušao taj riskantni rip-off.</p><p>Jeff Chan je snimio film koji može da se gleda kao standalone i za to zaslužuje pohvale. Isto tako, kao i u prvom filmu, ovo je zaokružena celina ali može iz svega da se izrodi još pokoji film.</p><p>Dakle, ovo je jedan zdrav odnos prema superhero filmmakingu. U ono vreme pisao sam da je CODE 8 najbolji X-MEN film te sezone. Za ovaj mogu reći isto iako sada nemamo neki novi X-MEN u neposrednoj blizini, ali jeste negde na vidiku.</p><p>Film je sigurno režiran, priča je precizno vođena, a ponovo Braća Amell, iako primarno televizijski ljudi nude vrlo solidne filmske uloge u onom nekom rangu harizme koji je recimo krasio Paula Walkera.</p><p>CODE 8 je u nastavku veoma sličan prvom. I to je - kao i u pogledu svih onih elemenata koje je inače preuzeo iz popularne kulture - zapravo veliki kompliment.</p><p>Oba su dostupna na Netflixu i CODE 8 iako nije previše glamurozan i svakako nije skup, jeste jedan dosta dobar primer "organski" izgrađene filmske franšize potekle sa striming servisa.</p><p>U nastavku sam uživao, rekao bih koliko i u originalu, s tim što je ono bila premijera a ovo je repriza.</p><p>* * * / * * * *</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-17451877079756708082024-03-03T06:50:00.000-08:002024-03-03T06:50:18.621-08:00ALL OF US STRANGERS<p>ALL OF US STRANGERS Andrewa Haigha je neka homoseksualna kerefeka u kojoj mi, moram priznati, ništa nije bilo jasno, niti me je zainteresovalo da to sve bolje razumem, pa mislim da je fer da se uzdržim od komentara.</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-81101843606840020862024-02-29T03:00:00.000-08:002024-02-29T03:00:59.926-08:00COMANDANTE<p>Edoardo De Angelis snimio je film COMANDANTE o slučaju čiji je deo bio i italijanski heroj Danilo Stiepovich, naše gore list, rodom iz Trsta, po kome se zove jedna ulica u Rimu.</p><p>COMANDANTE je nažalost jedan od retkih primera lošeg filma o podmorničarima. Smešten je u rane dane Drugog svetskog rata i 1940. godinu kada je komandant Salvatore Todaro spasao posadu jednog belgijskog broda uz veliki rizik po svoje ratnike.</p><p>Naravno, ovo nije italijanski DAS BOOT iako je mogao da bude. Priča o ovoj akciji, koliko god bila negde sentimentalna i namenjena aktuelnom trenutku gde Italija kuburi sa migrantima brodolomnicima i sve je u stvari metafora o tome, mogla je biti i uzbudljiva jer ipak prikazuje posadu koja prima ogroman broj belgijskih brodolomnika na podmornicu, dakle u skučene prostore gde je moguća pobuna i svaka vrsta haosa.</p><p>Međutim, De Angelis je istinski nesposoban da isprati zahteve ove priče. Ogroman deo nje, u uvodu troši na neki bizarni prikaz Todarovog političko-erotskog kreda dok se uopšte ne zaplovi. A onda kada krene plovidba, ovo sa početka naravno nikakve veze nema s onim što će biti.</p><p>De Angelis zatim želi da pokaže kako su Italijani u svakoj situaciji ipak Italijani u najboljem smislu te reči pa onda imamo kuvara koji jelte sprema razne delicije a onda ume i da zapeva.</p><p>U tehničkom smislu, film je toliko očigledno lažiran upotrebom specijalnih efekata da čak dobija neku patinu arhaičnosti, maltene kao da je korišćen neki stari in-camera efekat. U tom pogledu je film istovremeno i jedino zanimljiv.</p><p>* 1/2 / * * * *</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-6306341580439570952024-02-26T07:48:00.000-08:002024-02-26T07:48:53.761-08:00CRYPTO<p>Prvi punokrvni triler Johna Stalberga počinje jednom tenzičnom situacijom kidnapovanja i onda se vraća u vreme nedelju dana ranije. Time postavlja ton za nešto što zapravo ovaj film nije, ili tek delimično jeste.</p><p>Naime, otmica i pucnjava se u njemu dese ali tek kao klimaks jedne zapravo kriminalističke melodrame o mladom revizoru sa Wall Streeta kog po kazni šalju u rodnu varoš gde on postepeno otkriva da je lokalna podružnica njegove banke umešana u pranje novca ruske mafije.</p><p>Stalberg nas postupno i atmosferično sa dosta low key tenzije uvodi u tu priču i nasilna katarza je trebalo da tu, poput zapravo nekog evropskog filma, okonča tu priču, međutim posle onakvog uvoda realno stvara se očekivanje da ćemo svakih 15 minuta imati neki obračun.</p><p>Beau Knapp je izvanredan u glavnoj ulozi dok Kurt Russell kao njegov otac ima ulogu koja je po kapacitetima u nekoj geezer teaser ravni. Međutim, ovaj film nije geezer teaser iako ga jesu pustili Grindstone i Lionsgate, pa stoga izgleda da je onaj početak sa otmicom koji svemu postavlja lažni tonalitet zapravo ustupak DTV potrebama distributera mnogo pre nego optimalno otvaranje za ovu konkretnu priču.</p><p>Nije samo problem u tome što ovaj film ne donosi scene obračuna u nekom rasporedu već i u samoj dinamici njegovog sveta, ovo je film u kom svaka smrt začudi zajednicu, nije akcijaš gde ljudi padaju kao snoplje. Samim tim je bez tog otvaranja trenutak kad ljudi krenu da "umiru" mogao biti još efektniji.</p><p>Štaviše, film je čak možda mogao da bude još svedeniji u smislu žanrovskog looka kog se Stalberg sve vreme drži, nudeći nešto što se meni u principu dopalo, a to je izgled jedne moderne američke varošice koja živi u 21. veku i nije više neka poluvestern vukojebina iz nekog filma Billy Bob Thorntona.</p><p>Film je vrlo pedantno urađen ali je u trilerskom triptihu Johna Stalberga najslabiji, po ugođaju * * 1/2 ali ako uzmemo sve u obzir, zaslužuje * * * kao zaokružen rezultat uslova i rezultata.</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-5620426832061952652024-02-25T17:05:00.000-08:002024-02-25T17:05:14.785-08:00Один маленький ночной секрет<p>Один маленький ночной секрет snimila je Natalija Menjšaninova kao jednu priču o seksualnom zlostavljanju u porodici datu u jednoj novogodišnjoj noći kada najstarija pastorka nasilnika odlazi na žurku sa drugaricama i njihovim muškim gostima i predloži jednome od njih da joj za ljubav ubije očuha, a zauzvrat dobije samo podsmeh i odbacivanje.</p><p>Izuzev jedne scene u kojoj je jako efektno kinematografski iskazan proces disocijacije kod osobe koja preživljava seksualno zlostavljanje, sve ostalo je izvedeno solidno ali rutinski i nažalost bajato.</p><p>Natalija Menjšaninova je izabrala već dobrano potrošenu temu i nije joj ponudila ništa novo sem jednog sjajnog vizuelnog rešenja, ali to je nažalost nedovoljno.</p><p>Naravno, kome ova tema nije potrošena, mada je jako teško naći nekoga ko nije gledao filmove o ovome, može u tome nači nešto više za sebe.</p><p>* * / * * * *</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-2085257280802669662024-02-25T09:03:00.000-08:002024-02-25T09:03:34.088-08:00VZORNIK<p>Slovenački film VZORNIK Nejca Gazvode, donosi veliki napredak u opusu ovog reditelja. Umesto svedenih karakternih priča s malo likova i jednostavnim zapletom, on ovde pravi kompleksniju priču sa više likova i različitim slojevima.</p><p>Tema je odrastanje, i život dvojice dečaka koji idu u istu školu posle korone gde se zajedno sa odraslim ljudima iz svoje okoline suočavaju sa izazovima post-kovid sveta u kom su fizički susreti bili zabranjeni pa su iz toga proistekle i skepse o odnosima među ljudima.</p><p>Gazvodin film je smešten u milje škole, obuhvata razne traumatske elemente tog miljea, uključujući i nasilje što ga čini specifično osetljivim za našu publiku danas.</p><p>Gazvodin postupak je potpuno drugačiji nego inače, razbarušen je i vrlo često nas hvata spuštenog garda, vrlo često i bez pokrića, ali to sve čini gledanje ovog filma veoma interesantnim i njegov opšti utisak najpre neočekivanim.</p><p>* * 1/2 / * * * *</p><p><br /></p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-50626585342410903082024-02-24T15:40:00.000-08:002024-02-24T15:51:31.215-08:00USTA PUNA ZEMLJE<p>Na početku filma USTA PUNA ZEMLJE, poslednjeg rediteljskog ostvarenja Puriše Đorđevića, autor se obraća publici i najavljuje da iako je star želi da pokuša snimanje jednog "mladićkog filma".</p><p>Puriša Đorđević je umro tokom realizacije ovog filma, i sada me njegova rečenica tera da i ja napišem jedan "mladićki" komentar svojstven mladom filmskom kritičaru koji još uvek nije počeo da shvata režiju kao krovnu delatnost u kojoj ne samo da se autorstvo ostvaruje kroz rediteljevu kontrolu rada svih sektora, umetnika i radnika, već i kroz režiranje okolnosti. Odnosno, da reditelj ne mora zaista "režirati" svoj film da bismo ga smatrali rediteljem u punom smislu.</p><p>Teško je poverovati da je Puriša Đorđević zbilja režirao ovaj film barem u smislu pune kontrole nad izrazom a sasvim sigurno ga nije montirao jer je u toj fazi umro. To je vidljivo iz same realizacije filma koja je, paradoksalno, zrelija i bitno drugačija od onih filmova koje je snimao kad je bio živ i u punoj meri angažovan.</p><p>Gotovo perverzno zvuči utisak da sam posle ovog filma postao zainteresovaniji za to šta bi Puriša nadalje mogao snimiti, pa čak i da revalorizujem njegov opus, nego tokom gledanja njegovih najpoznatijih remek-dela.</p><p>Film je konceptualno dosta jasan, ne može se reći da je radikalan, u savremenim uslovima, viđali smo i radikalnije sprovedene filmove od ovog, baš kod nekih starijih reditelja kao što je recimo Skolimowski, i to nije jedina stvar oko koje se nameću neke paralele izmđeu USTA PUNIH ZEMLJE i njegovog ESSENTIAL KILLING.</p><p>Oba filma govore o poteri za pojedincem, i postavljeni su praktično bez dijaloga. Kod Skolimowskog potera je pitanje opstanka, ispitivanje civilizacijske nulte tačke na kojoj se neko mogao noći dok je kod Puriše reč o ekranizaciji romana Branimira Šćepanovića i jedna egzistencijalistička priča.</p><p>Šćepanovićev roman nije baš podesan za ekranizaciju, a ovaj film je opet ipak jedan poluproizvod koji traje jedva malo više od sat vremena efektivno, pitanje je da li je i snimljeno sve što je planirano, a pošto je reč o Apollonu, svakako je to jedna neozbiljna niskobudžetna produkcija.</p><p>U tom smislu najmanje bih sad ovde pravio neka poređenja i tumačenja Šćepanovića i Puriše, daleko je ovo od njegove definitivne ekranizacije, ne samo zbog Goluže nego i zbog mogućnosti ovog autora da se postavi prema njegovom romanu.</p><p>Međutim, ovde imamo to egzistencijalističko, pomalo oniričko bekstvo glavnog junaka od jedne sile koju čine eksponenti politički represivnog režima ali i palanke i njenog primitivizma i zatvorenosti. Za razliku od drugih Đorđevićevih filmova koji su želeli da se istovremeno bave istorijom, ideologijom, ljudskom dušom i da usput budu parodija, a bez ikakvog pokrića za ovako kompleksan zahvat, ovo je jedan sveden film, za Đorđevićeve standarde izuzetno jednodimenzionalan, i zato možda ponajbolji.</p><p>Tehnička realizacija pokazuje da je ovde ipak prisutan neki vizuelni koncept kog kod Puriše inače nikad nije nešto previše bilo. Nije ovo vizuelno senzacionalan film. Lokacije su mahom vezane za šumu i deluje kao neki prvi šiprag na koji su naišli, nije sad neka monumentalna lokacija. Ipak, scene u vozu i oko njega recimo spadaju među ozbiljnije izvedene u Apollonovoj produkciji.</p><p>Tomić je pre nekoliko godina nešto slično samo superiornije radio u filmu JOSEF, sa sve Tompsonovom muzikom. Puriša ovde nema Tompsona ali producirao je Željko Mitrović, takođe kontroverzni muzičar, a u sve je prste umešao i Ljubiša Ristić kome je ovo povratak filmu posle četrdesetak godina.</p><p>USTA PUNA ZEMLJE su možda u najavi delovala kao neki film pušten iz samilosti ali zapravo ovo je trijumfalna završnica što se mene tiče, i čini da Puriša Đorđević koji je delovao kao da je skroz pao umetnik ne s padom komunizma već sa školovanjem prvih generacija reditelja, na kraju završio karijeru kao potpisnik jednog umnogome nekompletnog ali kompetentnog dela.</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-8392509546789605372024-02-24T06:46:00.000-08:002024-02-24T06:46:53.479-08:00BAD HOMBRES<p>Posle filma MUZZLE John Stahlberg je zaličio na reditelja na kog treba obratiti pažnju, i u novom filmu BAD HOMBRES potvrđuje da utisak nije izneverio. Pre filma MUZZLE, od Stahlberga gledao sam samo HIGH SCHOOL koji mi se nešto nije izdvojio ali MUZZLE je bio prilična jebenica, jedan od filmova za koje mi deluje da se neću pokajati što sam ih stavio na Top 10 godišnju listu.</p><p>Ne znam da li bih Stahlbergov novi film stavio u opticaj za neku Top 10 listu utoliko što se MUZZLE ipak u jednom još uvek živom žanru, manje inovativan nego što izgleda, ali upečatljiv zato što sa punim ubeđenjem oživljava i kombinuje poznate stvari, dočim je BAD HOMBRES drugačija cirkuska tačka - naime, Stahlberg ovde uspeva da unese život u mrtav žanr, u nešto što danas i kad se snimi gledamo polu na silu.</p><p>Ovo je jedna klasična šikanerija iz domena meksičkih kartela, američkih bandi, izgubljenog novca, nevinih i manje nevinih ljudi upletenih u to. To je vrsta filma koja je toliko već trošena da je Coenovima donela i oskara za NO COUNTRY FOR OLD MEN.</p><p>U tom smislu, umesto asanacije terena, John Stahlberg ovde uspeva da mu da adrenalin u srce i da ga oživi za još jedan krug, sa dva meksička ilegalca povedena da nešto kopaju, dvojicom pucača koji su ih angažovali jer im treba raka i pričom koja prelazi u višu brzinu kad se ispostavi da je jedan od Meksikanaca zapravo umirovljeni ali i dalje traženi Sicario.</p><p>I sad tu kreće onako jedno interpretiranje Waltera Hilla na način blizak onome što su svemu dodali Braća Coen ali i neka manje poznata imena, recimo Louie Gibson (kog verovatno niste gledali iako sam ga svim srcem preporučio) i sve to u jednoj A-izvedbi B-modela. </p><p>BAD HOMBRES nije film zbog kog bi Peckinpah postao to što je danas. Ali, da ga je snimio spadao bi među filmove koje volimo.</p><p>Stahlberg izvlači maksimum iz glumaca. Uspeva da ih motiviše, a da nikada stvari ne potonu u samoupravljanje, uspeva da postigne jako puno iz svakog sektora ekipe i da snimi film koji istovremeno egzistira i u onome što ponekad ume da bude mučna VOD produkcija, ali ga možemo zamisliti i na nekom žanrovskom festivalu, i što je najvažnije, u oba sveta učestvuje u najboljem smislu njihovog značenja.</p><p>* * * / * * * *</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-31013949731711068982024-02-23T14:30:00.000-08:002024-02-23T14:30:19.974-08:00THE SHADOWLESS TOWER<p>THE SHADOWLESS TOWER Lu Zhanga je zanimljiva savremena kineska melodrama o životu pekinških mladih profesionalaca, uključenih u neke komotne zapadne profesije. Glavni junak je samohrani otac koji upoznaje novu ljubav ali i produbljuje odnos sa svojim ocem.</p><p>Film je zanimljiv po tome što kad se završe logotipi i animacije kineskih komunističkih filmskih preduzeća apsolutno ne kreće ništa što smo navikli da gledamo posle takvih natpisa već jedan skroz "običan" urbani film smešten u Pekingu, priča o likovima i njihovim doživljajima bez ičega mimo toga. </p><p>Film će biti prikazan na FESTu mada je u nekom neprijatnom sticaju okolnosti postao dostupan i.na HBO Maxu što govori o tome da nije svež kao produkt ali jeste svež kao iskustvo.</p><p>* * 1/2 / * * * *</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2688234076101487215.post-47342757300601034632024-02-23T08:23:00.000-08:002024-02-23T08:23:00.096-08:00ONCE WITHIN A TIME<p>ONCE WITHIN A TIME režirali su Godfrey Reggio i Jon Kane.</p><p>Ako neko želi da na FESTu vidi nešto što će retko sresti na velikom ekranu, onda svakako treba da se okrene ovom naslovu.</p><p>Steven Soderbergh je podržao nastanak ove, u suštini, animirane celine, čiju zvučnu sliču čine šumovi i muzika, a sliku jedan nadrealistički, u estetskom pogledu muzejski jezik u priči o smaku sveta, koju sam ja doduše pročitao u priloženom kraatkom sadržaju pre nego u onome što sam video na ekranu. Otud, iako za ovu nešto manje nego jednočasovnu celinu ne mogu da kažem da mi je išta konkretno pružila, jeste mi evocirala uspomenu na estetiku muzičkog video klipa formulisanog pod uticajem muzejske avangarde, nadrealizma i nemačkog filmskog ekspresionizma.</p><p>Uprkos tome što estetski postulati ovde muzejski, i što je odnos forme i sadržaja u jakom smeru kiča, jednim delom jer je sadržaj nekako promakao, samo iskustvo je nesporno zanimljivo i nadahnuto izvedeno.</p>doba_nevinostihttp://www.blogger.com/profile/01113887156709465964noreply@blogger.com0