Wednesday, November 30, 2011

RAMPART

Pogledao sam RAMPART Orena Movermana, jedan od filmova koje sam očekivao sa naročitim žarom jer reč je o novom scenarističkom pokušaju Jamesa Ellroya, pisca čiji je odnos sa filmom, kako stvari stoje natprosečno dobar pošto je imao sreće da mu jedna ekranizacija bude remek-delo a da sam kao scenarista potpiše nekoliko vrlo pristojnih filmova. Naravno, nastali su i neki manji ili veći promašaji po Ellroyu, moglo bi se reći da je BLACK DAHLIA kao njegovo možda i najznačajnije delo ispala slabo, uprkos dobrom odabiru reditelja, ali kada se sve uzme u obzir, po Ellroyu nastaju solidni filmovi i što je još važnije nastaju žanrovski raznovrsni filmovi.

RAMPART u tom smislu potvrđuje Ellroya kao jako ozbiljnog pisca koji iskoračuje iz žanra. Kao scenarista on ovde ipak i bez ikakve sumnje kanališe svoje literarne likove, to se vidi i po postavci i po dijalozima. Međutim, ovde nema krupnog zapleta vezanog za jedan slučaj, ovo je film o sunovratu jednog karaktera i samim tim, ovaj film potvrđuje da su likovi iz Ellroyeve literature dovoljno snažni da mogu da iznesu ne samo detektivske i policijske priče već i filmove koji su isključivo studija karaktera.

RAMPART je upravo studija karaktera jednog problematičnog losanđeleskog policajca, ogrezlog u porocima, policijskoj brutalnosti, fašističkoj retorici i dubokom ubeđenju da je u pravu. Iako Moverman i Ellroy ostaju ambivbalentni prema tome da li je on zaista u pravu ili ne, odnosno prikazuju njegove životne situacije i kako se on sa njima nosi, i ne osuđuju ga, Woody Harrelson ubedljivo brani svog junaka, i on od antiheroja do kraja filma može da se prepozna kao čovek sa ozbiljnim problemom koji ima gledaočeve simpatije.

Harrelson je glavna zvezda ovog filma ali to ne umanjuje doprinos Robin Wright koja igra idealnu ženu za ovakvog otpadnika, kao ni All-Star podelu koja ga okružuje u sporednim ulogama, poput recimo Ned Beattyja u ulozi njegovog mentora, očevog prijatelja, penzionisanog starog LAPD kadra koji ga štiti od nevolja.

Moverman je snimio ceo film u indie maniru i DP Bobby Bukowski nudi izuzetno atmosferičnu fotografiju, beleži sve detalje i nijanse u losanđeleskim ambijentima i prilazi uslovno rečeno policijskom filmu na jedan drugačiji način. Movermanov rediteljski postupak je prilično ortodoksan indie i to u spoju sa pričom kakve gledamo u drugačijim stilskim interpratcijama nudi dosta svežine. Zanimljivo je kako iste sezone imamo RAMPART i WARRIOR koji se u indie okolnostima vraćaju tradicijama repertoarskog filma sedamdesetih, s tim što za razliku od WARRIORa, RAMPART nikada ne poseže za populističkim emocijama.

Jedini detalj koji me je zbunio svojoj promašenošću, odnosno neobičnim postupkom pošto je gotovo nemoguće da to bude greška jeste što se u noćnom klubu u filmu koji se dešava 1999. čuje Justice koji je izašao deceniju kasnije. Naravno, uvek je moguće razumeti ovo rešenje kao rediteljevu odluku da stavi savremenu muziku, da se ta muzika ne čuje u sceni, sa zvučnika, ali tako se tumači ovaj izbor kada se gleda film.

Slično HURT LOCKERu, RAMPART vrši dekonstrukciju junaka koje smo ranije u repertoarskom filmu gledali kao heroje i ulazi u njihovu socijalnu patologiju. Ipak i u tom kontekstu ostavlja im mogućnost da ostanu svojevrsni antiheroji, zaštitnici sistema koji ne razumeju i u koji zapravo ne veruju, isključivo iz ličnog hira i perverzije. Za razliku od Ferrarinog BAD LIUTENANTa koji predočava rediteljevu vizuru, pretenziju, simboliku i sve ostalo, RAMPART sve prepušta junaku.

* * * 1/2 / * * * *

Monday, November 28, 2011

DRIVE

Ponovni holivudski debi Nicolasa Windinga Refna DRIVE, pošto se FEAR X ne računa, pokazuje da je on potvrdio svoju reputaciju najvećeg srpskog reditelja zarobljenog u telu Danca. Samo bi srpski reditelj želeo da napravi takav spoj direktne fascinacije Amerikom i njenom svakodnevicom, filmskih tradicija iz proških vremena i to ne u formi sirovog narativnog materijala već kroz reinterpretaciju već formiranog rediteljskog postupka, glumačke ekipe u kojoj se susreću ugledni i poznati glumci - i oni iz mejnstrima i oni sa televizije ili B-filma dakle iz jednog bućkruiša celopkupne američke kulture i konačno kroz kršenje i ponovno uspostavljanje konvencija u režiji.

Kad je reč o samom rediteljskom postupku, matrica kojom je Refn fasciniran jeste Michael Mann iz faze THIEFa - što je već samo po sebi bila svojevrsna modernizacija konvencija krimića seamdesetih u skladu sa video estetikom osamdesetih i u određenom smislu ako je THIEF već sam po sebi bio spoj postojećih tradicija i tendencija, onda je DRIVE jedna konačna galerijska formulacija tih postupaka.

Kad kažem alerijska onda to ne kažem da bih DRIVE lišio tržišne sudbine jer taj film je čak i prilično dobro prošao u bioskopima ako imamo u vidu koliko je arty u svojoj postavci. No, činjenica je da - za razliku od Manna - Refn ipak ne režira za tržište već za art house pa zato DRIVE i može da izgleda kao THIEF posle moždanog udara.

Refnu zbog prvog i trećeg PUSHERa skidam kapu, a zbog ostalog bih mu uglavnom skinuo glavu, no činjenica je da su BRONSON i u izvesnoj meri VALHALLA RISING bili značajan kapital za njegov povratak English-speaking filmu i to ne samo zbog produkcije i jezika nego i zbog značajne uloge Toma Hardyja. Refn je kroz celu karijeru bio odan svojim glumcima, a u Ryanu Goslingu je sada dobio svojevrsnu ikonu ali i mecenu jer će njegov uspon direktno koincidirati sa glumčevim ulaskom u vrhunski mejnstrim.

Fetišizacija Ryana Goslinga u ovom filmu sprovedena je preko granice dobrog ukusa, zatim čak i preko granice parodije i upornost spojena sa drastičnošću dovela je do toga da na kraju to više nije ni žanrovska konvencija ni parodija već stvarno neka vrsta vizuelne umetnosti. Gosling je Čovek u srebrnoj jakni, kao junak Petra Jakovića iz istoimene televizijske serije, ili svojevrsni potomak Nic Cagea iz Lynchovog WILD AT HEART. On govori malo kao Melvilleovi junaci, profesionalac je kao Mannovi, ali njegovi maniri su toliko prenaglašeni, da on može jedino biti Refnov junak. Neobično je koliko Goslingov Driver zapravo nema nimalo veze sa Hillovim DRIVERom koji je do sada smatran zlatnim standardom holivudske aproprijacije Melvillea. Hillov Driver je naprosto američki karakter a Refnov je specifična evropska tvorevina.

Evropska fascinacija Amerikom prisutna je na svim nivoima, od tipičnih američkih ugostiteljskih objekata do onoga što je meni žanrovski najzanimljivije a to su autobobili. Dizajn američkih automobila je poslednjih godina došao u krizu a serijal filmova o Bourneu je snimajući automobilske potere po Evropi sa evropskim modelima još dodatno pokazao koliko su američka kola vizuelno, pa i tehnološki postala jednolična. Na kraju jedan od osnovnih padova BOURNE ULTIMATUMa bio je to što se završna potera u prvom ciklusu serijala dešava u Americi sa najmanje zanimljivim kolima na već prežvakanim lokacijama. Kod Refna međutim, američka kola dobijaju novu dimenziju. On i Newton Thomas Sigel kao DP im daju potpuno novu dimenziju, izrazito depersonalizovana kola (ako ne računamo Driverov klasik koji koristi "za vlastite potrebe") postaju sporedni junaci ovog filma a najbolji primer su uvodna potera sa policijom i vozački dvoboj posle pljačke.

Refn nije najveštiji reditelj, i njemu ne bi odgovaralo izražavanje u nekoj konvencionalnoj formi. Koliko god DRIVE formalno pripadao vrlo kodifikovanom žanru prepunom jasnih konvencija, DRIVE je najbolji u onim fazama u kojima te konvencije naizled preuzima i onda ih krši. Ne bih išao toliko daleko da tvrdim kako Refn išta unutar ovog žanra unapređuje, ali definitivno igra po svojim pravilima, i zahvaljujući tome DRIVE i uspeva da se izdvoji. Isti ovaj scenario mogao je da rezultira potpuno drugačijim i marginalnim filmom uprkos uglednom potpisu Hosseina Aminija na adaptaciji romana James Sallisa. Još od špice sa roze natpisima u nekom neonskom fontu koji su direktno sugerisanje da će ovo biti posveta Michaelu Mannu, sa retro muzikom čija je okosnica u synth popu, i pulsirajućem 80s skoru Cliffa Martineza, DRIVE nastaje kao pastiš ali Refnov postupak često baziran na greškama ili uporno sprovedenom neukusu čini da ovo ipak bude nešto više od ljubavnog pisma starim filmovima i postane svojevrsni "krimić za intelektualce". Ipak, DRIVE je osim samog audiovizuelnog ugođaja prilično prazan da bi bio baš film za intelektualce, njegova ciljna grupa ipak prevashodno jesu ljubitelji i poznavaoci filma. Emocija filma DRIVE je prilično relativna stvar, ja ga nisam video kao pokušaj da se izazove istinska emocija, uostalom sama završnica sa pretnjom protagonistinoj devojci nije previše jasna, dakle, ni emocije među likovima nisu raščišćene - što ne znači da DRIVE ne može biti emotian film za ponekog gledaoca. Pitanje emocija zapravo odgovara na dilemu može li se DRIVE obratiti onima koji su bili ciljna grupa Mannovog THIEFa. Dok ja Tarantinov DEATH PROOF bio gotovo pa potpuna replika carsploitation filmova sedamdesetih, s tim što danas ti filmovi deluju kao potpuna ekscentričnost, DRIVE ipak nije čista rekonstrukcija THIEFa već je Mann samo osnov kojim se Refn hrani.

Ako je SLUMDOG MILLIONAIRE Danny Boylea bio primer kako je u suštini naš festivalski i nacionalni mejnstrim oličen u Kusturici i Dragojeviću, naslovima kao što su DOM ZA VEŠANJE i RANE u stvari u sebi krio formulu za globalnu dominaciju - što je u određenom smislu najavila CRNA MAČKA BELI MAČOR sa svojim ogromnim bioskopskim upehom širom sveta, onda je DRIVE primer kako možda i neke od danas anahronih pajkićevskih paradigmi nisu bile bez osnova. Naravno, one se nisu mogle realizovati na ovakav način jer Refn je u sve to uneo još neke druge elemente koji su našem promišljanju filma a naročito praksi uglavnom nedostupni.

* * * 1/2 / * * * *

Sunday, November 27, 2011

BABYLONSJUKAN

BABYLONSJUKAN Daniela Espinose je pravi primer kako neupečatljiv debitantski film o mladima ne mora da bude znak rediteljevog slabog dara već vrlo često samo stoji kao dečja bolest koja mora da se preleži. Espinosa danas kad je u Holivudu snimio SAFE HOUSE i napravio blokbaster sa SNABBA CASHom uopšte ne liči na čoveka koji je počeo snimanjem ovog simpatičnog ali zbilja neupečatljivog filma o mladim Šveđanima i njihovom gubljenju vremena, pokušajima da dosegnu suštinu u Indiji i snalaze se na pločnicima.

Nastao po navodno polu-autobiografskom scenariju Clare Froeberg, film govori o devojci čiji momak odlazi u Indiju a ona se useljava silom prilika kod njegovog druga u koga se kako vreme odmiče zaljubljuje. Iako je BABYLONSJUKAN koncipiran stilski na tragu Wong Kar Waija i DOGME, Espinosa ubrzo pomera ovaj film stanja prema zapletu. Otud, reklo bi se da Espinosa na svom debiju nije uspeo da prikrije da je ljubitelj filmske priče. U ovom konkretnom slučaju međutim tu priču solidno postavlja ali je ne razrešava na adekvatan način.

Ukupno uzev BABYLONSJUKAN je solidan i energičan debi, ali pravi Espinosini radovi došli su kasnije, kada je promenio fah a iz ove mladalaćčke faze preuzeo samo neke stilske detalje.

* * 1/2 / * * * *

DO POBEDATA I PO NEA

Pogledao sam DO POBEDATA I PO NEA Žike Mitrovića. Ovaj film iz njegove makedonske faze govori o završnici rata i dilemama koje se postavljaju pred oslobodioce koji su morali da pročiste žito od kukolja i da uprkos tome što su bili žrtve i željni osvete ne postanu dželati. Naravno, Mitrovićev film na kraju prikazuje junake koji prevazilaze sve svoje zablude i pravedno presude svakome, međutim, uvođenje motiva odmazde, prekih sudova za razne stvari i vrlo relativnih definicija saradnje sa okupatorima ispunjava film jednom prilično spooky atmosferom - odnosno, reklo bi se, film pokazuje šta je sve moglo da se desi a nije se desilo na takav način da upravo deluje kao da najgore uopšte nije sprečeno. Taj efekat je pre svega postignut time što su sve pretnje, zablude, žrtvovanje nedužnih postavljeni vrlo uverljivo, a sve instance u kojima partizani uspevaju da pokažu zrelost i izdignu se iznad situacije pamfletski i uglavnom manje uverljivo.

U tome je osnovni i problem ovog filma, čak i da ne dovodimo u pitanje autorovo uverenje čini se da je efekat falsifikata upravo postignut time što se zabašuruje problem koji je očigledno jasan publici. Drugi problem je to što film ima nešto više likova nego što može da se isprati u ovoj minutaži i čini mi se da je tempo preintenzivan za toliki broj sudbina i motivacija kojih se Mitrović laća.

S druge strane, film obiluje Mitrovićevim obeležjima kao što su vrlo efikasno pripovedanje, jasni odnosi među likovima, dobro prikazana atmosfera makedonske varoši, sve one vrednosti koje je mogao preuzeti iz tradicije vesterna.

DO POBEDATA I PO NEA je solidan ali manje zanimljiv film u opusu ovog velikog autora.

* * 1/2 / * * * *

JEDINI IZLAZ

Pogledao sam JEDINI IZLAZ, vrlo atipičan Guys on a Mission flick koji su po scenariju poznatog književnika i partizana Antonija Isakovića i kapetana JNA Stjepana Zaninovića - koji će kasnije postati i reditelj - režirali Saša Petrović, jedan od najvećih jugoslovenskih reditelja i Vicko Raspor - uticajni filmski radnik sa pitoresknim ratnim stažom. Raspor je naime za vreme rata bio ilegalac i u nekim akcijama je imao krajnje traumatična iskustva koja su ga obeležila za ceo život.

Ova četvorica vrlo specifičnih ljudi proizvela su neujednačen i vrlo neobičan film koji je pre svega zbog onoga što je uneo Petrović zaslužio da se nađe u najužem izboru upečatljivih partizanskih filmova. Petrović je snimio remek-delo o NOBu TRI, takođe po Isakoviću, ali to je bio film u kome su obojica već imali izgrađenu poetiku - Isaković kao realista sklon egzistencijalističkim dilemama i Petrović kao neorealista izuzetno snažnog rediteljskog rukopisa. U JEDINOM IZLAZU, međutim, Isaković je omeđen Zaninovićem a Petrović Rasporom. Zaninović kao vojnik i Raspor kao veteran daju filmu auru autentičnosti, premda JEDINI ZLAZ već na početku naglašava da je to izmaštani prikaz čuvene diverzije u Postojnskoj jami koja je dobro poznata iz Drugog svetskog rata.

Na kraju, od ova četiri postupka trijumfuje Petrovićev pošto njegov snažni vizuelni pečat nastao u saradnji sa direktorom fotografije Jovanom JOvanovićem uspeva da ostane otovo netaknut. Isakovićeva egzistencijalistička dimenzija samo usporava film i zaustavlja protagoniste u sred jedne akcije paklenog tempa u skučenom i neprijateljskom ambijentu. Ako tome dodamo da su u većini partizanskog filma toga vemena egzistenijalističke dileme obično ubedljivije u postavci nego u razrešenju - da se postave pametno a razreše pamfletski, one i ovde na kraju nemaju neku funkciju, izuzev da simuliraju zaplet.

I tu dolazimo do možda najzanimljivijeg svojstva ovog filma. Naime, JEDINI IZLAZ nije jedini Petrovuićev film o NOBu ali jeste jedini akcioni i u tom smislu, uporedna analiza JEDINO IZLAZA sa MOSTOM Hajrudina Krvavca ili OPERACIJOM BEOGRAD Žike Mitrovića može odlično da pokaže razliku u rediteljskim rukopisima ovih autora. Dok je Petrovićev film brižljivo dizajniran, sa lokacijom Postojnske jame koja je genijalna i jedinstvena (u jednom trenutku čak i partizani kažu da im je plan da ne zatrpavaju jamu zbog prirodnih lepota) i velikom pažnjom koja se pridaje detaljima i stanjima likova. Kod Krvavca i Mitrovića imamo akcenat na radnji i tempu. Slabost Petrovićevog filma dolazi do izražaja pre svega u tome što Isaković i Zaninović nisu napisali scenario koji u sebi sadrži dovoljno zanimljivo koncipirano stanje likova. Zatim, njegov odnos prema ritmu celine je problematičan pošto nisu jasni ni prostorni odnosi ni protok vremena niti šta koji postupak u tom vremensko-prostornom kontinuumu znači u smislu otkucava li sat ili ne, iza koje tačke junake čeka spas a iza koje opasnost i sl.

Međutim, sa druge strane, kod Petrovića okupatorski vojnici imaju izraženu personalnost, nisu topovsko meso, ponašaju se uverljivije premda nisu istinski opasni i u proseku partizani su kod njega znatno "bezbedniji".

Sama lokacija jame i pripadajućih tunela i pećina deluje kao nekakav kenadamovski set i kad je o ambijentu reč, JEDINI IZLAZ spada među najzanimljivije locirane partizanske filmove. Ako samo imamo u vidu taj production value čudno je da JEDINI IZLAZ nije češće emitovan na našim televizijama. Ipak, očigledno je presudilo to da je reč o Petrovićevom minornom radu koji je zaboravljen posle kasnijih trijumfa.

Uprkos tome što ovo nije prepoznatljiv Petrovićev film, JEDINI IZLAZ jasno najavljuje da je on reditelj sa izrazitim potencijalom.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, November 24, 2011

THE DEBT

Pogledao sam rimejk vrlo intrigantnog izraelskog trilera HA-HOV koji je vapio za holivudskom adaptacijom i proširenjem. I zbilja, THE DEBT Johna Maddena koji su napisali Matthew Vaughn, Jane Goldman i Peter Straughan je u svakom smislu bogatiji film od HA-HOV. Vaughn i Goldmanova su ove godine imali X-MEN FIRST CLASS tako da je THE DEBT uslovno rečeno i dalje deo te teme posleratne odmazde, a Straughan je jedan od adaptatora Le Carreovog TINKER TAILOR SOLDIER SPY, dakle ovo je ekipa koja zna posao.

Njihova osnovna intervencija u odnosu na izraelski izvornik je to što akciju u prošlosti ne tretira kao flešbek već kao pripovedačku okosnicu filma, dočim je akcija u sadašnjosti koja je takođe napeta mahom stavljena u drugi plan. Otud je pomeren fokus više na Jessicu Chastain nego na Helen Mirren i ljudi poput Mehmeta moraju malo sačekaju trenutak kada GILF uzima stvari u svoje ruke. Inače, kad smo već kod toga pretvaranje Jessice Chastain u Helen Mirren je kao obrnuta situacija starenja iz ONCE UPON A TIME IN AMERICA. Dakle, one su priličan mismatch.

No, HA-HOV je imao tu interesantnu dimenziju starih kadrova koji se vraćaju u akciju i suspense je praktično postaojao u samo u tom sadašnjem delu. U THE DEBT suspense postoji u oba dela i čini mi se da može biti prilično efektan nekome ko nije gledao izraelski film. Meni, pak posle gledanja oba filma (premda zaista ne mislim da je HA-HOV koji je suštinski došao do neke naročito široke publike) THE DEBT deluje kao da je mogao da detaljnije uđe u tu dimenziju matorih penzionisanih MOSSADovaca koji odlučuju da napuste udobnost mirovine i ponovo stupe u akciju. Ovde ima tek nagoveštaja te vrlo specifične odluke i njene pregnantnosti ali ne u dovoljnoj meri da bi se to moglo prepoznati kao značajan motiv.

S druge strane, odnosi među operativcima u prošlosti su razrađeni do detalja i u pojedinim momentima, THE DEBT mora da balansira između atmosfere MUNICHa i MIRISA KIŠE NA... hm... GOLANU? Dakle, Madden je dobio zadatak da napravi bigtime ljubavni zaplet uporedo sa trilerskim i to je manje-više solidno uradio, naročito ako imamo u vidu da Sam Worthington nema odlučnosti sa Jessicom Chastain (koja mu igra bivšu suprugu u TEXAS KILLING FIELDS) ali zato kad postane Ciaran Hinds hoće da ostari zajedno sa Helen Mirren.

Vaughnov saradnik iz britanske faze Ben Davis je slikao film, i THE DEBT nudi jako atmosferičnu i ubedljivu rekonstrukciju raznih lokacija na kojima se priča dešava. Madden je pravi izbor za reditelja jer spaja britansku veštinu u radu sa glumcima i vođenju priče sa solidnom pristupom napetosti i akciji. S druge strane, mislim da bi neko kao Roger Michell možda napravio neke bravuroznije scene ali Maddenu se nema šta zameriti.

THE DEBT je kvalitetan film ali ja ipak nisam uspeo da se otmem konstantnom upoređivanju sa HA-HOV, dakle gledanje izraelskog izvornika me je hendikepiralo. Kada bih morao da biram između ova dva, uprkos autentičnostiu izraelskog filma, ipak mislim da je bolje gledati rimejk jer ostaje manje-više veran izvornoj priči a po nivou izrade je neuporedivo snažniji.

* * * / * * * *

Wednesday, November 23, 2011

WARRIOR

Pogledao sam WARRIOR Gavina O`Connora, borilacki film koji uspeva da profunkcionise uprkos brojnim nedostacima i nekonzistentnostima. Pre svega, WARRIOR se nadovezuje na tradiciju indie borilackog filma koje reprezentuju RED BELT, WRESTLER i FIGHTER, ali u sebi ima ponajvise ROCKY atmosfere od sva cetiri i na kraju, uprkos svim indie potezima skrece apsolutno u pravcu katarzicnog borilackog mejnstrima.

Moramo imati na umu da je MMA ocigledno novi boks i da ce na filmu sve vise preuzimati funkciju koju je boks imao u starijim filmovima. I ne samo to, reklo bi se da je MMA postao svojevrsni etalon za cvrstinu medju savremenim holivudskim macoima - Soderbergh je zvao Ginu Carano da mu glumi u filmu, Mamet pokazuje ogromno interesovanje za tu temu, Gosling sprema film sa Refnom o borbama na Tajlandu a Tom Hardy i Joel Edgerton su se satrli od tuce i treninga u WARRIORu.

Intrigantna je ta transformacija forme koja se javlja u novoj generaciji broilackih filmova. Dok je WRESTLER bio krajnje raspolucen tim spojem sentimentalnog i naivnog sportskog filma na papiru i iyuyetno pretencioznog rediteljskog postupka, sto ce biti svojstvo i sledeceg filma Darrena Aronofskog, kod Gavina O`Connora taj spoj funkcionise znatno bolje, mada ne i perfektno.

U svetu u kome je nastao prvi ROCKY, to je bio film koji je bio nominovan za oskare u ozbiljnim kategorijama, a danas WARRIOR pretenduje na nagrade, na postovanje, i to mora da stekne i citavim deonicama koje asociraju na bajat oskarovski materijal. S druge strane, cini se da je pretvaranje B-filma u okosnicu mejnstrima postalo toliko da film mora da naglasi svoje likove odredjenim indie postupcima ne bi li sugerisao publici da ga shvati ozbiljno.

Ruku na srce, Gavin O`Connor jeste druga liga indie reditelja sa mejnstrim pretenzijama i spada u red onih koji imaju ambiciju da Holivud vrate ozbiljnim storytelling korenima. U PRIDE AND GLORY Gavin O`Connor je pokusao da kroz jednu bajatu krimi pricu ponudi vivisekciju jednog drustvenog sloja kakvu je nudio americki film sedamdesetih ali na kraju u tome nije uspeo jer taj film naprosto nije bio dovoljno zanimljiv. WARRIOR jeste dovoljno zanimljiv, ali pored te stilske neuravnotezenosti gde se nezgrapno spajaju indie senzibilitet i sentimentalna melodrama, on ima i jedan sustinski ideoloski problem.

Naime, WARRIOR je film o blue collar momcima koji sa punim ubedjenjem smatraju da se mogu na ovaj ili onaj nacin ostvariti kroz MMA. Medjutim, WARRIOR je istovremeno i film za te momke. Dakle, on je samo delimicino prikaz tog sveta a u velikoj meri je film pravljen i po meri tog sveta.

U ideoloskom smislu, WARRIOR takodje iznenadjujuce podilazi desnim stremljenjima americkih marginalaca, mada ruku na srce, on vise prikazuje njihovu kulturu bez komentara nego sto je slavi. To je potpuno legitimna ideoloska koncepcija i nemam nista protiv ali sama po sebi je protivna indie estetici koja ipak definise ovaj rad. Otud, ne bi me zacudilo da je indie predznak pre svega bio produkcioni manevar a ne istinsko autorsko opredeljenje.

Naravno, mnoga velika dela su nastajala sa takvim namerama, prosle godine smo imali izvanredni Affleckov THE TOWN, a WARRIOR nije film na tom nivou.

Pa ipak, ono sto WARRIOR jeste sasvim je dovoljno da ga preporuci. Pre svega, ono gde je Gavin O`Connor slab jeste forma ali Hardy, Edgerton i Nolte to nadoknadjuju u glumi. Oni su stvarno ozbiljno prisustvo u kadru i svoje uloge igraju sa punim ubedjenjem. Edgertonov lik je na granici neuverljivosti ali su zato Hardy i Nolte savrseni i njihovi likovi su uverljivije postavljeni sto daje opravdanje za njihovo metodsko igranje.

Kad je rec o samim borbama, WARRIOR prolazi kroz citav dijapazon emocija, ukljucujuci i onu iz ROCKY IV kada se nepobedivi ruski borac Koba a JJ Perry je zaista napravio izvanrednu koreografiju koja ga cini punopravnim koautorom filma. Inace, JJ je jedan od gurua velikog upliva MMA boraca u DTV film i on je dosta zasluzan za njihov konacni proboj i u mejnstrim. Nekoliko MMA vedeta se mogu videti u manjim ulogama u WARRIORu.

WARRIOR je film koji svojim trajanjem i slobodom koju sebi uzima Gavin O`Connor pokazuje velike ambicije. Rec je o filmu koji nije dorastao tim ambicijama ali je dovoljno emotivan, naivan u jednom zdravom - muskom - smislu da na kraju sve to deluje u redu.

* * * / * * * *

Tuesday, November 22, 2011

COLOMBIANA

Pogledao sam novu produkciju Luc Bessona COLOMBIANA koju je režirao trećepozivac EuropaCorpa Olivier Megaton. Reč je o filmu koji nažalost ne spada u red cutting edge akcionih naslova po kojima je Bessonova produkcija inače poznata,. Posle TRANSPORTERa, UNLEASHEDa, TAKENa i B13, EuropaCorp je postala ne samo kuća koja vrši inovacije već i etiketa koja lansira reditelje u Holivud. Megaton međutim još uvek nije uspeo da se otrgne iz Bessonove kuće uprkos tome što je snimio već nekoliko ambicioznih English-speaking projekata u njegovoj produkciji.

Nažalost, Megaton ne nudi ništa sveže a ni na planu simulacije već definisanih obeležja Bessonove produkcije nije na dovoljno visokom nivou. Kad je o akciji reč, COLOMBIANA je jedan trom film koji u sebi ima dosta televizijskog i to u negativnom smislu.
Sporadično ima tek pristojnih detalja ali zaista COLOMBIANA ne pruža dovoljno u onom najelementarnijem repertoarskom smislu.

Međutim, sa trajanjem od 107 minuta, COLOMBIANA je predug film. Naime, Zoe Saldana se pojavljuje tek u 25. minutu, mi dotle gledamo priču o devojčici kako je postala Zoe Saldana, iako smo se svi skupili da gledamo Saldanu u filmu koji je njen vehicle. Taj oriin story je trebalo da traje 5 a ne 25 minuta, međutim, očigledno je da sa takvim produžavanjem Besson malo pokušava da aludira na LEONa.

Međutim, ni kasnije Saldane nema dovoljno. Mnoge scene su date iz vizure njene okoline i njenih žrtava. Delom je za to zaslužan i Colombianin modus operandi jer ona je stealth i napada iznenađujuće, međutim, Saldane na kraju nedovoljno ima da bi se potvrdila kao akciona heroina iako u načelu ima potencijala i tu nema diskusije.

Međutim, Megaton spada među zaista retke reditelje koji čak ni showcase za akcionog glumca ne umeju da urade kako treba iako se takvi filmovi maltene svakodnevno snimaju.

COLOMBIANA je u krajnjem zbiru, priličan promašaj, i uprkos tome što nije reč o vrsti filma koja nosi neke velike kreativne ambicije, čak i u onome što pokušava da bude ne postiže dovoljno,.

* 1/2 / * * * *

Sunday, November 20, 2011

KIDNAPPET

Jedan od pravih znakova odanosti Connie Nielsen je gledanje filma KIDNAPPET Vibeke , danskog filma iz prošle godine u kome ona igra lekarku koja je tokom misije u Keniji usvojila dete i ono biva oteto prilikom posete rodnom kraju. KIDNAPPET nažalost deluje kao film koji više liči na neku američku eksploataciju nego na danski film. Liči na eksploataciju pre svega zbog toga što odaje utisak da je silom sastavljen iz niza oportuno smišljenih delova koji naprosto ne čine konzistentnu celinu i onda obogaćeni prisustvom jedne autentične zvezde kao što je Connie. Dok je prilikom svoje prethodne posete Danskoj, Connie snimila značajan film BROEDRE Susanne Bier, ovog puta uradila je zapanjujuće besmislen film ispod nivoa koji ima inače a naročito u Danskoj. Pored Connie u filmu glumi i Lars Mikkelsen, Madsov brat koji je velika zvezda danskog filma i čudno je da je ovakav krš privukao tako poznate glumce i državne fondove koji su obično rezervisani za respektabilnije radove.

KIDNAPPET na kraju nije ni punokrvni dečji film, ni krimić, ni avantura, ali u krajnjem skoru mislim da bi eventualni smisao mogao naći samo na televiziji i to na manje gledanim kanalima u popodnevnim terminima.

Saturday, November 19, 2011

BALCON SUR LA MER

Pogledao sam BALCON SUR LA MER Nicole Garcie, francuski romantični krimić u kome se spajaju neo noir postavka o mahinaciji nekretnirnama i vertiginozna priča o prepoznavanju dve velike ljubavi iz detinjstva. Nicole Garcia pre svega zaslužuje pohvalu što svoju noir postavku o fataklnoj ženi drži unutar okvira uverljivosti i cela priča nikada ne sklizne u pravcu ubistava i sličnih ekstremnosti kakve na filmu često prate male prevare, ali s druge strane, nedovoljno insistira na tom aspektu priče kao dramskom činiocu. S druge strane, priča o opsesiji ljubavlju iz detinjstva za koju saznaje da je mrtva baš u vreme kada je ponovo sretne, deluje razrađenije, a Nicole Garcia u sve unosi i nešto političke provokativnosti prikazujući OASovske aktivnosti protiv "nelojalnih Francuza".

Koliko vidim u poslednje vreme izašlo je nekoliko francuskih filmova koji tretiraju događaje u njihovim severnoafričkim kolonijama i iako nama ti događaji deluju kao opšte mesto iz antikolonijalne borbe, ne treba imati na umu da smo mi ipak Nesvrstani i da je dosta tih događaja za same Francuze bilo tabu, a naročito za njihov film. U tom smislu, savim je moguće da ovo što Nicole Garcia nagoveštava lako može biti senzacionalno u tamošnjoj javnosti.

Francuzi su napravili najbolju parafrazu Hitchcockovog VERTIGOa ikada u remek-delu Gilles Mimounija. BALCON SUR LA MER je daleko od tog nivoa, ali kao jedna strejt melodrama sa elementima noira i misterije ovo je solidan reprezent lokalne kinematografije. Star power Jean Dujardina je prisutan u glavnoj ulozi i on ovde kanališe jamesstewartovski pristup dosta dobro a ima i tako koncipiranog junaka.

Film ima izuzetno dobru atmosferu i krajnje nenametljivo ali zato konzistentno rekonstruiše osamdesete.

* * * / * * * *

IMMORTALS

IMMORTALS Tarsema Singha je film koji će polarizovati gledaoce i sasvim sigurno naći će se na knogim listama najgorih filmova 2011. godine. Međutim, što se mene tiče, a ja na mogu da ne priznam da sam veliki fan Tarsemovog fetišističkog pristupa režiji, THE IMORTALS je jedno od najmoćnijih bioskopskih iskustava koje sam imao ove godine a bogami i u poslednjih nekoliko godina. Daleko od toga da za IMMORTALS mogu da kažem da je jedan od boljih filmova, na nivou vođenja priče, likova, jednim delom ritma - ovo je film prepun problema.

Međutim, to su sve propblemi u poređenju sa standardima onoga što mi definišemo kao holivudski film, sa nevidljivom montažom i metodskom glumom. Po svom postupku, IMMORTALS je konzistentan kao jedan totalni art house, i da je proizveden u bilo kojim drugim produkcionim uslovima, mislim da bi bio poštovan kao ozbiljan festivalski kandidat. Tarsemov fetišizam , pristup vizuelnosti, rediteljski rukopis, to su stvari koje se retko viđaju i u IMMORTALSu, on kreira jedan visokoestetizovani košmarni svet u kome je jasno da postoje scene koje ga više zanimaju o drugih, ali sve uspeva da funkcioniše kao jedna neobična celina.

U tom smislu, svako poređenje sa 300, onom salatom besmisla na svim nivoima je neukusno. Tarsemov film je ozbiljna kinematografija sa autorskim pečatom za razliku od Snyderovog vica. Primer za to su motivacione scene u kojima junaci pokreću svoje saborce na bitku u kojoj će se kolektivno žrtvovati - u 300 tu scenu Gerard Butler igra sa punim ubeđenjem i ona kao treba da uzbudi publiku da podeli adrenalin sa Leonidinim momcima. U IMMORTALS, imamo gotovo identiačn govor koji je urađen kao balet, sa borcima koji u ritmu udaraju mačevima u svoje štitove, vrlo artificijelan, teatralan i u jednom trenutku ta muzika koja nastaje udarcima od štitove postaje bitnija od reči i sve to više liči na koreografiju nego na pripremu za bitku.

Što se bitaka tiče, one su u većini slučajeva isto vrlo stilizovane, a nasilje u filmu je u domenu potpuno neverovatnog i vrlo efektno realizovanog. Tarsem je imao odrešene ruke što se rejtinga tiče, tako da se baš raspustio i IMMORTALS nije za one koji slabo podnose krv i bol. Međutim, završna bitka između Tezeja i Hiperiona spada u odličan mano-a-mano obračun u kome Tarsem pokazuje da ume da postavi i borbu u kojoj ne dolazi do izražaja njegov osećaj za lepo. Nekoliko borbi a naročito završna sa bogovima i Titanima će se pamtiti.

IMMORTALS je na kraju film baziran samo na scenariju i igra GOD OF WAR se više ne pominje kao uzor ali svakako da su pre svega tragičari iz SCEa osnovni uticaj, iako ruku na srce IMMORTALS nema previše veze sa igrom.

Glumci su u specifičnoj situaciji jer Tarsem od njih traži teatralnost, ali Henry Cavill ima očigledan potencijal za leading mana i nije čudno da je izabran za Supermana, Freida Pinto je kako treba u ulozi proročice, Stephen Dorff je taman u pravom balansu komike i ozbiljnosti kao sidekick, a Hiperion je dovoljno dekadentan negativac da čak ni Mickey Rourke ne može da ga potpuno uzme pod svoje.

U svakom slučaju IMMORTALS nije baš film za svakoga, i sasvim je na mestu ako neko nije sklon da prihvata Tarsemov pristup režiji. Međutim, za one koji su otvoreni za eksperiment i mogu da prihvate film koji više duguje Jagošu Markoviću nego Peteru Jacksonu, IMMORTALS je naslov koji će ih zaintrigirati.

* * * / * * * *

Thursday, November 17, 2011

KOPPS

Pogledao sam KOPPS Josefa Faresa, švedsku preteču HOT FUZZa, film iz 2003. godine o selu u kom nema zločina te država odlučuje da zatvori policijsku stanicu. Kako bi sprečili ovakav ishod, policajci odlučuju da postanu zločinci međutim kako njihovi nevini pokušaji kriminala postaju ozbiljniji tako se u sve upliće i prava policija iz velikog grada.

KOPPS je film koji dolazi iz tradicije švedskih komedija tipa JALLA JALLA i Fares je kao autpr tog filma već iskusan u tom domenu. Ključna stvar kao i u HOT FUZZu je svakako culture clash između imidža policajaca iz američkog filma i učmale sredine u kojoj provincijski polixajci borave. Ipak, za razliku od HOT FUZZa, Fares ne eksploatiše taj motiv do krajnjih granica, niti ga eksploatiše u maniru američkog policijskog filma tako da se na kraju ne ispostavlja da dosadan kraj zapravo krije ozbiljne zločince. Cela stvar ostaje na površini, ne zalazi se u dublju parologiju i KOPPS je policijski film u kome nema negativaca.

I to je zapravo ključni problem ali i ključni primer originalnosti ovog filma - naime KOPPS je film u kom se ni u jednom momentu ne formira negativac. Fares ne zalazi previše duboko u poigravanje ovom premisom, ali da nije snimljen HOT FUZZ, u eventualnom rimejku bi upravo to moglo biti tema - policijski film bez negativca koji po definiciji mora biti komedija.

U svakom slučaju, HOT FUZZ će zasluženo ostaviti KOPPS u senci, ali ako imamo u vidu da je KOPPS bio u britanskim bioskopima i da je reč o relativno ozbiljnom filmu, ne bi me čudilo da upravo zahvaljujući HOT FUZZu, KOPPS ostane prisutan kao naslov koji će se sporadično pominjati i gledati.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, November 15, 2011

THE DEVIL'S DOUBLE

Pogledao sam THE DEVIL'S DOUBLE Lee Tamahorija, i reč je o filmu koji je problematičan na više nivoa.

Pre svega, reč je o filmu koji je bazira na iskazima Latifa Yahie koji je odavno poznat kao nepouzdan svedok, nekoliko zapadnih novinara smatra da su njegove priče mahom izmišljotine, a da su neke stvari koje tvrdi, naročito vezane za obrazovanje i falsifikat. Otud ovaj film ima minimalnu istorijsku pouzdanost. Naravno, istorija ne bi trebalo da bude prepreka dobrom filmu, ali poprilično je nemoralno praviti film o ubijenom čoveku, predstavniku jedne vojno poražene strane, u kome ga blati neko ko je osvedočeni lažov i oportunista.

Sam ton filma je banalan. Ponašanje Udaya Husseina, čiji je životni paradoks u tome što je istovremeno imao LDPovske navike i oca na čelu BAASa prikazano je kao jedna neprekidna karikaturalna orgija, u kojoj Uday ne samo da ne deluje kao ozbiljan negativac već spada u red retkih filmskih tirana kojima maltene svako ko je hteo saspe sve u lice. Ne pamtim da sam ikada video film o represiji i dikataturi u kome tiraninu potčinjeni sve vreme kolutaju očima, iščuđavaju se, otvoreno odbijaju njegove naloge i prkose mu.

Kakav god da je Uday zaista bio, a čak i po pouzdanijim izvorima i konkretnim istorijskim događajima nije baš bio momak kog bi svaka majka poželela za zeta, on ne može da postoji kao filmski lik ako nije barem elementano branjen. A Tamahori ne uzdiže Udaya iznad jedne karikature, slabića sa svim nivoima, u rasponu od edipalne fascinacije majkom, preko grubosti prema učenicama koje je kupio sa ulice da bi ih silovao, naročite nežnosti prema jednom transvestitu sve do toga da je imao mali polni organ. Latif je s druge strane anđeo - nikada se nije okoristio, nikada nije prećutao Udayu kad pretera, bolji je bio u krevetu od njega (što je dosta neobično ako imamo u vidu da je - sudeći po ovom filmu - Uday imao kad da nauči) i generalno je bio pepun ukusa, samilosti i strpljenja.

Dakle, Uday je prikazan kao esencija Zla, samo što ovo u filmu nije Zlo, to je samo jedna obest koja se gotovo pa naturalistički može objasniti. Čudi me da Lee Tamahori, čovek koji se pre neku godinu obukao kao žena i nudio seksualne usluge za novoc u LA - zato što to seksualno uzbuđuje njegovu suprugu - nije prišao ovoj temi sa više takta i razumevanja.

Ali, ako ostavimo po strani to što od Tinta Brassa, razvratni život jednog vladara nije bio povod za soft core, Tamahori je na nivou elementarnih rediteljskih stvari ispod svog nivoa u ovom filmu. Iako se, izuzev DIE ANOTHER DAY, ne može reći da je Tamahori ikada snimio neki zaokruženo vanredan film, on je uvek bio na visokom nivou i otrpilike je znao šta radi. DEVIL'S DOUBLE je međutim žanrovski konfuzan, odnos prema likovima je površan i zbunjujući, melodrama na kojoj se film bazira je na granici parodije u pojedinim deonicama, a po tretmanu nasilja i seksa, ovo je više exploitiation nego istinsko žaljenje za Udayevim navodnim žrtvama.

Naročito je degutantno videti ovakav film ubrzo posle Gadafijeve smrti. Sigurno je da su ljudi poput Pukovnika bili bećari i umeli da se lolaju na jednom visokom nivou, ali ovakvi filmovi ne samo da infantilizuju njihovu političku poziciju nego čak ni tu infantilizaciju ne rade kako treba.

DEVIL'S DOUBLE je nastao u nekakvoj nezavisnoj, vanameričkoj produkciji i u njemu se oseća koliko holivudski sistem ipak kanališe reditelje. Tamahori je u ovom filmu mogao da napravi tematski najuzbudljiviji film svoje karijere i to je propustio da uradi.

* 1/2 / * * * *

Monday, November 14, 2011

SNABBA CASH

Reprizirao sam SNABBA CASH Daniela Espinose u cilju industrijske špijunaže. Uprkos tome što su kriminalci često junaci naših filmova, za dobar prikaz naše kriminalne scene moramo da potražimo severnoevropske filmove a SNABBA CASH je jedan od njih. Posle Danske, sad imamo i švedske i islandske flmove koji se dotiču našeg podzemlja.

SNABBA CASH je priča o velikom uspehu svih ljudi uključenih u film. Espinosa je u međuvremenu otišao u Holivud i već snimio akcioni film SAFE HOUSE koji izlazi u februaru iduće godine, prava za rimejk sa kupljena i u njemu bi trebalo da igra Zac Efron a Joel Kinnaman kao polu-Amer gradi karijeru koja je za par godina maltene dostigla Efronovu a sa KING ARTHURom će ga možda i prestići.

Espinosa prati tri paralelne priče koje se u drugoj polovini ujedinjuju u jedan tok i vode ka uzbudljivom finalu. U rediteljskom postupku, Espinosa dosta vešto meša elemente gangsterske melodrame, hronike podzemlja i akcionog trilera, i SNABBA CASH uprkos tim raznim pristupima deluje koherentno. Najveće iskušenje je svakako kako učiniti glavnog junaka, pohlepnog studenta ekonomije ubedljivim i Espinosa pre svega u tome uspeva. U suštini, upravo je ta tema, studenta u svetu podzemlja i osnovni high concept romana Jensa Lapidusa. Mislim da će ta ideja biti okosnica oko koje će se vrteti i eventualni holivudski rimejk.

Prikaz etničkih mafija je sjajan. Srpska mafija je prikazana ubedljivije nego u bilo kom srpskom filmu, uz rame sa Refnovim PUSHERima, s tim što SNABBA CASH nije ta vrsta filma o živopisnim karakterima, više je reč o trileru gde su pripadnici etničke mafije dati u funkciji priče. Glumci koji igraju Srbe su pravo otkrovenje - Dejana Čukića već znamo iz danskih filmova ali Dragomir Mršić i Miodrag Stojanović u živopisnoj ulozi Kuma Nenada su pravo otkrovenje. Ne znam da li bi oni funkcionisali u nekom našem filmu, ali mislim da je evidentno kako dolaze iz jedne druge škole glume.

Espinosa se drži dosta sirovog stila, sa dosta kamere iz ruke, snimanja junaka s leđa u pokretu što svemu daje naročitu nervozu i nudi mu dosta pozicija kamere i film je zato vrlo dinamičan, pa ne čudi da se Espinosa tako brzo i dobro snašao u Holivudu. Ovaj film je već po svojoj realizaciji na jako visokom nivou, i to ne samo tehnički već i na planu vođenju priče. Od svih Skandinavaca koji su otišli u Holivud poslednjih godina, Espinosa deluje najspremnije za Holivud u smislu uklapanja u njihove tehnološke standarde i trejler za SAFE HOUSE i deluje kao nešto što bi inače snimio Tony Scott.

Veliki adut filma je DP Aril Wretblad, i potvrda Espinosine okrenutosti holivudskoj ortodoksiji jeste to što je za SAFE HOUSE uzeo Olivera Wooda, prepoznatljivog DPa za akcjaše. Wretblad u SNABBA CASHu nudi fotografiju koja istovremeno spaja određenu lirsku dimenziju sa realizmom, a odlično beleži i akcione detalje kada se dese. Wrertblad je već veteran i ima opus žanrovski raznovrsnih radova u Švedskoj.

U svakom slučaju, ako neko do sad nije pogledao, SNABBA CASH je svakako film vredan pažnje.

* * * 1/2 / * * * *

TEXAS KILLING FIELDS

Pošto sam osvedočeni prijatelj porodice Mann, može mi se spočitati da sam pristrasan prema rediteljskom debiju Michaelove ćerke Ami Canaan ali ja ipak mislim da je TEXAS KILLING FIELDS jedan od nepravedno oklevetanih filmova godine. Ruku na srce, možda stavljanje u program venecijanskog festivala nije bilo baš zasluženo, ne zato što Venecija inače pušta nego bolje nego zato što ovo nije film koji po svojim kvalitetima predstavlja sam vrhunac onoga što američki film danas nudi, ali s druge strane, nije zaslužio ni da ima tako negativne kritike, i tako neupadljiv izlazak u bioskope.

TEXAS KILLING FIELDS je dosta oslonjen, između ostalog i na zaostavštinu Michaela Manna, na seriozne filmove o policajcima bazirane delimično ili u celosti na istinitim događajima, ali opet i sa očuvanom herojskom aurom, bez degradacije kojoj su mnoge istinite priče sklone.

U tom smislu, Ami Canaan Mann stvara zanimljiv hibrid - njen film vizuelno dosta podseća na FRIDAY NIGHT LIGHTS sa autentičnim lokacijama, živopisnom atmosferom - od oca preuzima autentične face u kadru i fetišizaciju muškaraca sa pištoljima.

Ono što se ispostavlja kao ključni problem jeste scenario ex-DEA operativca Dona Ferraronea, koji je inače važio za KLJUČNI adut ovog projekta i scenario oko kog su se otimali reditelji poput Danny Boylea, a zapravo ovaj aspekt filma nije ništa naročito. Ako imamo u vidu da je Ferrarone jedan od producenata i da je sam potpisan kao scenarista, gotovo je sigurno da na nivou scenarija ništa nije menjano, i tim pre je nejasno šta su svi ti ljudi videli u tom tekstu. Pre Boylea i sam tata Mann je hteo da snima ovaj film.

U tom smislu, rekao bih da je glavni adut filma pre svega režija Ami Canaan Mann a da je osnovni teg koji gura sve ka osrednjosti baš Ferraroneov skript.

Fotografija Stuarta Dryburgha, Britanca koji radi sa Mannovima (sa tatom radi na seriji LUCK) je živopisna, u FRIDAY NIGHT LIGHTS ključu, sa dobrom estetizacijom ružnih ambijenata. Ipak, možda baš zbog manjeg budžeta, scenarija koji nije senzacionalan i tog FNL vajba, TEXAS KILLING FIELDS vuče pomalo na TV utisak, ali što se mene tiče evocira ono najbolje što televizija nudi. Inače, Ami Canaan je overila Teksas režirajući jednu epizodu FNL.

Na planu nervoze junaka i glumačke igre, TEXAS KILLING FIELDS podseća i na Mannovu policijsku seriju ROBBERY HOMICIDE DIVISION koja je doduše radikalnija u upotrebi digitalne tehnologije.

Par policajaca koje igraju Sam Worthington i Jeffrey Dean Morgan je duboko ukorenjen u klišee ali srećom njih dvojica to igraju sa punim ubeđenjem. Jessica Chastain, Chloe Moretz i Stephen Graham naravno bez problema sprovode ono što treba i daju filmu touch of class.

Uprkos neupečatljivosti scenarija, TEXAS KILLING FIELDS mi je legao kao prilično tvrd, mišićav pandurski film, sa prihvatljivim TV vajbom.

Kao što je Mann pomogao Peter Bergu da se plasira kao reditelj blokbastera sa KINGDOMom i HANCOCKom, tako je sada Berg kroz svoj FNL uticaj postao Mann novog milenijuma, i stvari očigledno ostaju u porodici.

Nadam se da loš odjek TEXAS KILLING FIELDSa neće omesti Ami Canaan u daljem radu.

* * * / * * * *

Saturday, November 12, 2011

APOLLO 18

Pogledao sam APOLLO 18 Gonzalo Lopez Gallega, produkciju Timura Bekmambetova, film koji se ubraja u sada aktuelnu fazu found footage filmova. Iako moram priznati da su mi ti found footage filmovi prilično bezveze i smatram to dead endom, APOLLO 18 je uspeo da odigra na temu koja mi je slabost a to su filmovi o astronautima. Gallego je prilično solidno uspeo da se izbori sa nekim od casual okolnosti leta u svemir koje je jako teško prikazati u filmu kao što su recimo bestežinsko stanje u gotovo svim situacijama i sl. a sam koncept misterioznih događaja koji su bogato islikani ima itekakvog smisla kad je reč o putovanjima u svemir koja su u principu zbilja do detalja dokumentovana.

Gluma i Gallegova egzekucija su vrlo solidni i kao osnovni problem filma nameće se to što vanzemaljci koji su izvor problema i razlog zašto 18. misija nikada nije bila zabeležena nisu naročito zanimljivi. Na nivou efekata, oni su sasvim u redu, čak su ubedljivi i kao problem, ali naprosto, moglo je to sve biti i nešto zanimljivije. Inače, zanimljivo je da su astronauti posle letova išli u karantin upravo da ne bi iz svemira doneli neke mikroorganizme i sl.

Ono što se u globalu nameće kao problem i u APOLLO 18 i u sličnim filmovima, jeste problem tempa, i praznog hoda. Meni je to ovde sticajem okolnosti manje smetalo jer sam, kako rekoh, sucker za filmove sa astronautima ali čak sa tom prednošću, i sa efektivnim trajanjem od sedamdesetak minuta, APOLLO 18 testira strpljenje iako se ne može reći da mi je baš bio dosadan.

U svakom slučaju, ja nisam pravi čovek za procenjivanje found footage horora jer ih izbegavam, plus sam subjektivan prema filmovima o putu u svemir. Otud, teško mi je da preporučim film iako sam u izvesnom smislu uživao.

* * 1/2 / * * * *

Friday, November 11, 2011

THE ADVENTURES OF TINTIN

Pogledao sam Spielbergovog TINTINa čim je izašao prošle sedmice ali sve do danas sam razmišljao kako da priđem tom filmu. Samo gledalačko iskustvo je zaista izuzetno prijatno, u pojedinim fazama fascinantno, kako na planu tehničke realizacije tako i na planu mašte sa kojom su pojedine situacije realizovane. Spielberg se u nekim scenama potvrđuje kao genijalan reditelj sa izuzetnim osećajem za ritam, humor i kompoziciju kadra. U pojedinim scenama čak film ne samo da istražuje granice tehnike već i granice maštovitosti i nudi neke ingeniozne potvrde Spielbergovog talenta. Rečju, u TINTINu tehnika motion capture animacije nalazi punu primenu i daje Spielbergu slobodu da sen potpuno raspusti.

Međutim, TINTIN po mom dubokom uverenju ne ostavlja iza sebe naslove kao što je BEOWULF recimo, pa čak ni CHRISTMAS CAROL. Naime, iako je TINTIN jako duhovit na nivou scenarija koji potpisuju britanski All-Starovi Steven Moffat, Edgar Wright i Joe Cornish, ono što nedostaje jesu pravi karakteri i prava priča. S jedne strane, ja sam strip čitao zaista davno i po tim mutnim sećanjima od pre dvadesetak godina ne mogu da kažem da sam na bilo kom nivou bio dotaknut likovima i pričama koje je Herge osmislio i da je to bila išta dublje od onoga što nude Spielberg i pisci. Međutim, TINTIN mi na kraju ostavlja utisak jednog sjajnog tobogana prepunog duhovitih scena, vrhunskog tempa, u kome nažalost nema pravog karaktera ili priče, pre svega zato što nema suštinskog dramskog sukoba. Sa osobinama koje su esenicijalizovane, imamo likove koji se ne menjaju od početka do kraja, čak se ne suočavaju ni sa velikim iskušenjima, sve samo teče, i u tom smislu BEOWULF ostaje nedosegnut upravo po tome što pored tehničkih bravura izvanredno funkcioniše na nivou likova, njihovih sukoba i sudbina.

Otud je potpuno apsurdno da TINTIN ima veće simpatije od BEOWULFa i da se smatra znatnim unapređenjem iz prostog razloga što u TINTINu pred virtuelne "glumce" nikada nije ni postavljen bilo kakav zadatak.

S druge strane, scenario pored odsustva dramskog sukoba u suštini ne nudi ni katarzu na nivou strukture jer se završava serijom mirnih scena bez ikakvog uzbuđenja i moram priznati da sam se na nivou strukture a i adrenalina osetio kao da je publika na mojoj projekciji gledala film bez završne scene. Iako ne mogu da kažem da film nema scena dostojnih pravog klimaksa, čak naprotiv, većina scena su dovoljno spektakularne "za kraj" ali nijedna od njih nije na samom kraju. Ovo više nije pitanje ostavljanja gladi kod publike za nastavkom, jer krajnje je relativno kada će Jackson uopšte moći da utoli tu glad, već pogrešnog odnosa prema strukturi koji ne bi trebalo da bude svosjtven ni Spielbergu ni Wrightu koji itekako znaju kako film treba da se okonča.

Otud, TINTIN ima nekoliko krupnih suštinskih mana koje ga onemogućuju da bude pravi pogodak ali svakako ostaje impresivan artefakt i film koji zaslužuje da se vidi barem zbog vrhunskog zanata koji je u njemu prikazan.

* * * / * * * *

TOWER HEIST

Pogledao sam TOWER HEIST Bretta Ratnera koji upravo ovih dana prolazi kroz pakao zbog zbilja besmislene izjave, povlačeći sa sobom i Eddie Murphyja i to u trenutku kada je Eddie krenuo uzlaznom putanjom. TOWER HEIST je film koji uprkos svom šarmu neće pogurati ni Bretta ni Eddieja napred. Štaviše, ovaj film više pokazuje da je Eddie moćan producent nego što ga koristi kao glumca što možda i nije loš potez ako imamo u vidu da se publika malo nahvatala straha od njegovih filmova u poslednje vreme.

TOWER HEIST je skupa i ambiciozna heist komedija na tragu OCEAN'S ELEVEN serijala koja je meni moram priznati bolja od cele te franšize ali opet i ovaj film ima u sebi nešto duboko artficijelno, neki problem sa nalaženjem žanrovskog ključa u kome će biti interpretiran, iako tom tonu sporadično uspeva da se približi.

Naime, iako podelu predvode komičari, TOWER HEIST nije komedija, međutim gledaoci provedu priličnu minutažu čudeći se zašto film nije smešan. Kad se negde konstatuje da film nije smešan pošto nije komedija, nastupe pasaži u kojima su scene rediteljski postavljene kao u komediji, sa glumačkim bravurama i gegovima u centru pažnje, i posle toga gledalac opet ne zna da li baš gleda heist film ili je to ipak komedija.

Film je vrlo ozbiljno realizovan. Skor Christophe Becka je izvanredan i funkcionisao bi kao školski primer cool funky scorea iz najboljih dana, film je snimao Dante Spinotti, glumci su odlični, scenario je na nivou dijaloga vrlo vispren, ali nekako izmiče taj kohezivni faktor koji bi sve to spojio u jednu uspešnu celinu. A opet za film se ne može reći da nije koherentan i da mu je to ključni problem.

Naprosto reklo bi se da je film negde na putu do realizacije izgubio svoju supstancu, da je postao preopterećen ogromnom količinom ideja i da je na kraju postao jedan čudni mutant sa rediteljem kojii to ne može da istera. Jako je teško reći koji bi to film bio uzor uspešnog kombinovanja ovih žanrova, recimo Soderberghov OUT OF SIGHT, ali i taj film iako se u sebi ima i obilje ideja i formalnih trikova, ipak daje prostora da se osnovne zamisli razviju.

TOWER HEIST ima inflaciju ideja i onda ni na jednoj ne istraje, pa na kraju imamo heist film u kome recimo nije jasno šta je uloga pojedinih članova ekipe, šta im je specijalnost i zašto su uopšte tu.

U obilju teške glumačke artiljerije, na kraju kao scene stealer javlja se Gabourey Sidibe, debeljuca iz PRECIOUS, ali to nije neočekivano jer Stiller, Murphy, Casey Affleck i Broderick ravnopravno raspoređuju prilike. Ako tome dodamo da se Eddie uključi tek na pola u celu priču, onda je ovo dosta ravnomeran showcase za sve njih.

O inflaciji ideja i tome da mnoge nisu razvijene najbolje govori činjenica da Stillerov lik ima romantic subplot sa policajkom koju igra Tea Leoni i da se posle dosta solidnog i duhovitog početka tog odnosa sa tom poprilično temeljnom dimenzijom filma ništa ne desi, što je potpuno neverovatno ako imamo u vidu žanr.

Scenario su pisali Ted Griffin i Jeff Nathanson. Ja sam veliki Griffinov fan i kad sam bio klinac on je bio baš bitan tip. Danas je njegova zvezda potamnela, ali se prošle godine vratio sa izvanrednom serijom TERRIERS, i u slučaju ovog filma ne deli tek tako potpis sa Nathansonom, poznatim po saradnjama sa Spielbergom. Dakle, na scenariju su se dešavale krupne izmene čim su dva ovakva teškaša radila i verovatno je tu negde i došlo do pomenutog gubitka supstance.

Ako imamo u vidu da je TOWER HEIST prvobitno planiran kao crnački All Star heist film u kome crnci pljačkaju belce, moguće je da su se razne promene desile na putu od filma sa akcentom na rasi do priče sa akcentom na klasi i ekonomskom slomu.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, November 10, 2011

CARJACKED

Pogledao sam CARJACKED Johna Bonita, film koji deluje kao da je imao veće ambicije od skončavanja na DVD tržištu, ali sudbina je htela da ne stigne u bioskope. Moguće je da sam ja pristrasan prema stvarima u kojima igra Maria Bello, ali CARJACKED je vrlo pristojan film koji je marginalizovan svojom već potrošenom premisom koju autori nisu obogatili i pojedinim slabim rešenjima koja ipak ne remete utisak da je reč o jednoj ipak prilično dostojanstvenoj celini.

Očigledno je da scenario koji su potpisali Michael i Sherry Compton nije pretendovao na to da bude DTV materijal i jasna je namera u kom aspektu su oni hteli da "osveže" premisu o carjackingu. Naime, Comptonovi su mislili da kroz priču o otmičaru koji uprkos tome što je psihopata pokazuje više razumevanja za otetu ženu od ljudi iz njene okoline naprave jednu ambivalentnu priču koja se iz zaoštrenih crno-belih odnosa pomera, odnosno pokušava da se pomeri, u sivu zonu. O tome svedoče kako neke duže dijaloške scene između otmičara i otete tako i njena odluka da uzme pljačkašev novac u jednom trenutku.

Otud je čudno da je sve ovo uzeo da režira John Bonito koji je potpisao MARINE, WWEovu produkciju koja je doduše dobila za nijansu povoljnije kritike od očekivanih ali teško da je reč o genrebending delu koje je promenilo naš odnos prema WWE produkcijama.

Bonito je u ovom filmu imao izvanrednog DPa Theo Van De Sandea, i CARJACKED vrlo solidno izgleda, i sa glavnim glumcima kao što su Maria Bello i Stephen Dorff, ne ostaje previše prostora za grešku.

Nažalost, problem je u tome što iza odlične glume, pristojne inscenacije i znalačke fotografije, niti ima previše onoga što već nismo videli, niti ima vrhunske realizacije stvari koje već znamo i koja na bilo koji način impresionira. Bonito naprosto nema dovoljno raskošan materijal niti dovoljno maštovitu egzekuciju da bi nadogradio ovaj materijal.

Međutim, isto tako CARJACKED uprkos nekoliko faulova, uprkos tome što Bonito u dva navrata ponavlja rešenja nekih lažnih rakorda koja u filmu mogu da se prodaju samo jednom (o tome najbolje svedoči majstorsko rešenje iz Helgelandovog PAYBACKa u kome upravo igra Maria Bello) sasvim lepo može da prođe kao B-film, naročito na televiziji i za publiku koja nije previše sklona tome da se seća šta je ranije gledala.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, November 8, 2011

30 MINUTES OR LESS

Pogledao sam 30 MINUTES OR LESS Rubena Flesichera, i moram priznati da mi je recepcija ovog filma bila opterećena saznanjem da Fleischer radi Warnerov tentpole akcioni krimić GANGSTER SQUAD sa All-Star glumačkom podelom a da ja do sada uopšte nisam uspeo da shvatim na osnovu čega je stekao takav kredbilitet. ZOMBIELAND je bio film sa ozbiljnim problemima, sa ponekim, sporadičnim rediteljskim bravurama pre svega u tehničkom pogledu, i to sve nije dovoljno da bi ga kvalifikovalo za tako prestižan posao. No, Warner misli da there IS something about Ruben.

30 MINUTES OR LESS je film koji nažalost ne uspeva da objasni šta je to što Warner vidi u njemu. Reč je o simpatičnoj post-tarantinovskoj krimi komediji koja se izdvaja po tome što ima natprosečnu glumačku ekipu. Jesse Eisenberg je u međuvremenu postao zvezda koja prevazilazi ovaj nivo materijala, a Danny McBride je komičarska supersila koja zapravo nosi ovaj film u ulozi glavnog negativca i to onda čini da 30 MINUTES OR LESS bude gledljiv i relativno zabavan.

Međutim, Fleischer ne uspeva da prikrije činjenicu da je humor u ovom filmu, u svojim najboljim fazama na nivou R-rated sitkoma, i da smo sve ovo nebrojeno puta videla sredinom devedesetih.

Međutim, ono što je ključno pitanje jeste žanrovsko opredeljenje ovog filma. Iako je ovo u osnovi komedija, Fleischer malo eksperimentiše na nivou tona pa simplifikovano režiranoj komediji (komedije su inače danas mahom bolje režirane od ovoga, i 30 MINUTES OR LESS je potpuno suprotan ZOMBIELANDu koji je bio tehnički vrlo ambiciozan) dodaje i simplifikovanu akciju tako da je na kraju malo nejasno koje je ciljeve postavio svom filmu.

Imena koja su bila uključena u ovaj film sugerišu da u njemu ima još Nešto, ali krajnji rezultat je takav da nema ni onoga što danas nude rutinski naslovi ovog tipa.

* * / * * * *

Monday, November 7, 2011

WHAT'S YOUR NUMBER

Još pre mesec dana a možda i više sam pogledao WHAT'S YOUR NUMBER Marka Myloda i iako je reč o jednom dosta jednostavnom filmu bio sam u dilemi kako da ga ocenim jer sam s jedne strane mislio da je u mnogim apsektima previše konvencionalan i baziran na formuli a opet da je s druge strane dosta efektan u egzekuciji tih klišea na koje se oslanja i tih dosta artificijelnih high concept postavki.

Međutim, posle gledanja filma FRIENDS WITH BENEFITS Willa Glucka, prema kome nisam stekao neki naročiti respekt ni posle vrlo solidnog EASY A, pre svega zato što mislim da je FIRED UP bio precenjen, nekako mogu da nađem mesto filmu WHAT'S YOUR NUMBER na savremenoj romcom sceni.

Ove godine je izašao CRAZY STUPID LOVE koji je na svim nivoima prevazišao konkurenciju ubacujući dosta svežih elemenata i ozbiljnost James L. Brooksa u celu priču (ispavši pri tom znatno ozbiljniji od filma samog James L. Brooksa) i to iznenadno podizanje kriterijuma je samo dodatno zamutilo pogled na rutinski film kakav je WHAT'S YOUR NUMBER.

Međutim, kada se postavi u kontekst sa FRIENDS WITH BENEFITS koji na jedan pogrešan način pokušava da bude "nekonvencionalan", kvaliteti WHAT'S YOUR NUMBERa postaju očigledniji.

Naime, Mylod je snimio film sa high concept premisom u kojoj dvoje ljudi mogu da se zavole tek kad se nađu u jednoj apsurdnoj situaciji koja je krajnje neuverljiva i iskonstruisana. I u tom smislu on deli nedostatke brojnih romcoma. Međutim, Anna Faris i Chris Evans su odlični, gegovi su smešni, i WHAT'S YOUR NUMBER na kraju uspeva da zabavom zabašuri nedostatke priče. Plus, tu je Mark Mylod, stari televizijski kadar koji celu stvar vrlo ozbiljno vodi, i ovo je na kraju film koji ipak funkcioniše.

Da nije izašao u sezoni kada se pojavio CRAZY STUPID LOVE i da THE HOUSE BUNNY nije previše podigao očekivanja od Anne Faris, mislim da bi solidnost ovog filma bila očiglednija svima.

* * * / * * * *

S druge strane, FRIENDS WITH BENEFITS pokušava da bude priča o karakterima, o njihovom odnosu, i usled nedostatka duhovitosti, repetitivnosti, ostavljanja harizmatične podele koju čine Justin i Mila Kunis bez materijala, ovaj film iako fundamentalno ubedljiviji ostavlja znatno slabiji utisak.

Koliko god se Mylod mučio da nekako sprovede u delo komplikovanu konstrukciju, toliko Gluck ne uspeva da realizuje jedno jednostavnu i uverljivu priču, jer mu prosto nedostaje materijala. Kao da je kod Myloda fundamentlani problem koncepta učinio da se nagomilaju rešenja a da je Gluck previše verovao u jak osnov svog filma. U svakom slučaju, ovi filmovi pokazuju da površinska rešenja itekako imaju funkciju.

* * / * * * *

POTRAGU ZA ZMAJEM

Konačno sm posle dug potrage uspeo da lociram POTRAGU ZA ZMAJEM Janeta Kavčića, film za kojim sam tragao pre svega zbog činjenice da je na njemu autor priče Žiika Mitrović koju je posle u scenario pretvorio Slavko Goldstein, sa kojim je Mitrović inače radio na solidnom WW2 akcijašu SIGNALI NAD GRADOM.i koji je posle pisao izvanrdnu AKCIJU STADION Dušana Vukotića.

Kavčićev film govori o dvoje mladih ilegalaca koji se kriju od ustaša u jednoj napuštenoj bogataškoj vili iz koje su isterani Jevreji. Tokom tog sakrivanja ešavaju im se razne stvari a progone ih i sećanja na nekadašnje stanovnike vile.

Kavčićeva rediteljska postavka je solidna, ali film dosta balansira između drame i napetosti vezane za poteru tako da do kraja ne samo da postaje nejasno šta je Kavčićev koncept već uprkos svojoj solidnosti ne uspeva da postigne znatniji efekat ni u jednoj od ove dve namere.

Otud Kavčićev film ostaje zanimljiv kao prilično dobar ali ipak sporedni deo Mitrovićeve filmografije i istorije partizanskog filma.

* * 1/2 / * * * *

Friday, November 4, 2011

GILDA LIVE

Pogledao sam GILDA LIVE Mike Nicholsa, koncertni film u kome je zabeležen brodvejski nastup čuvene komičarke Gilde Radner koja je jedna od članova izvorne podele SNLa i značajnih ličnosti na komičarskoj sceni sedamdesetih. Nichols se ovim koncertnim filmom pozabavio u dokumentarističkom maniru bečežeći kako sam njen nastup tako i zavirujući malo iza scene u toku predstave. Ipak, primarni fokus je pre svega beleženje nastupa odnosno pogled iz vizure publike, i Nichols vešto koristi odlaske iza scene tokom kojih se Gilda priprema za sledeću tačku da zapravo pređe preko manje zanimljivih deonica.

Gilda Radner je bila talentovana i u verbalnom i fizičkom humoru ali u ovom nastupu naročit akcenat je na pevanju pa ne čudi da se kao najuspelija numera i smatra pesmica LET'S TALK DIRTY TO THE ANIMALS koja je kasije bila i u repertoaru drugih komičara (na YT se može naći baš snimak iz GILDA LIVE).

U svakom slučaju, GILDA LIVE je važan dokument za ljubitelje američke komedije i njene istorije ali svakako da je reč o zanimljivom i duhovitom nastupu u kome mogu da uživaju i oni kojima istorijski pregled nekog žanra nije prioritet.

* * * / * * * *

LA POSSIBILITE D'UNE ILE

Pogledao sam LA POSSIBILITE D'UNE ILE ekranizaciju vlastitog romana koju je Michel Houellebecq sam realizovao kao scenarista i reditelj. U ovom filmu, Houllebecq s jedne strane kao da uspeva da dokuči šta bi, uslovno rečeno, bilo idealno kao pristup u stilskom smislu, ali suštinski ipak ne uspeva da napravi smislen film koji zbilja funkcioniše.

Ono što je Houllebecq uspeo da napipa jeste da bi za njegovu poetiku idealan bio cronenbergovski pristup u kome bi se kroz naizgled konvencionalno građenje priče ulazilo u eventualnee filozofske implikacije. Za razliku od ranijih ekranizacija koje se bile ili atmosferične ili se bazirale na pokušaju da prepričaju zaplet i melodramu romana, Houellebecqova u sebi ima nešto od atmosfere SF filmova sedamdesetih i naslova kao što je BROOD.

Nažalost, ono što Houellebecq nema jeste pravi dramski naboj. Njegov film naizgled ima zaplet a u stvari je film stanja, film o unutrašnjim promenama lika, koje nisu jasno mapirane i objašnjene i na kraju sve se pretvara u jednu dosta impotentnu razglednicu. Međutim, na BROOD me je podsetila ta ballardovska atmosfera pre svega vezana za arhitekturu ambijenata u kojima se priča odvija, i ta jednostavnost rediteljskog pristupa koja je podsetila na ranog Croneberga (naravno bez deformiteta, gorea i sl.).

Nažalost te dobre indikacije i jedno suštinski hrabro i samokritično eliminisanje suvišnih delova romana ipak nisu dovoljni da POSSIBILITE bude išta više od jednog jako simpatičnog arty ekscesa i ništa više.

Houellebecq je jedan od retkih pisaca čije je skoro svako delo ekranizovano i nijedna od tih ekranizacija nije uspela da dostigne sav potencijal dela. Nažalost, za razliku od Crichtona, Houellebecq nije uspeo ni sam da zarobi ono što je želeo na filmu, ali ipak mislim da je dao jasnu ideju o nekom eventualnom pravom putu.

* * / * * * *