Thursday, February 28, 2019

PSI UMIRU SAMI

PSI UMIRU SAMI Nikole Petrovića je vrlo zanimljiv slučaj. Reč je o atmosferičnom filmu koji uspeva da vrlo dobro evocira atmosferu i tehnologiju rada američkog indie miljea. Reč je o misteriji kojoj se mogu dati i neke preciznije žanrovske odrednice ali bi to onda bio spoiler. I tto se mene tiče, ne samo spoiler već i ulazak u ono što je najslabiji element ovog filma.

Naime, ffilm ima fin build up o kompjuterašu kog traže zbog ubistva i njegovom samačkom off the grid životu u planini na Tari. Scene su dobro postavljene a kamera sa ramena daje energiju i vrlo artikulisanu atomsferu povišenog realizma.

Sam setting Tare zimi, sa snegom do kolena je fantastičan i uprkos tome što je reč o niskobudžetnom filmu, autori uspevaju da budu u priličnoj meri konzistentni u pogledu praćenja i eksploatacije tog klimatskog kontinuiteta.

Lokacije imaju lični pečat karaktera koji ih nastanjuju.

Glumačka ekipa je sastavljena od manje poznatih, retko angažovanih pozorišnih glumaca i iskusnih filmskih asova, i uprkos tom spoju nema velikih disbalansa. Neki glumci od koji se to ne bi očekivalo jer nikada nisu dobili priliku, kao recimo Dragan Vujić Vujke, uspevaju da je maksimalno iskoriste.

U dramskom pogledu, scene su dobro postavljene, kombinuju se replike koje pomeraju zaplet napred i autentični dijalozi koji pojačavaju atmosferu. Međutim, film provodi 80 minuta praktično u jednoj vrsti laganog, slow burn dramskog build upa u kome je solidan i ne može se reći da je zamoran ili dosadan, premda zahteva u izvesnoj meri strpljivu publiku.

Međutim, onda u završnih petnaestak minuta film pokazi jednim “naopakim” putem, pokušaja da uđe u zaplet i da “objasni” šta smo do sada gledali i to objašnjenje niti je zadovoljavajuće niti je na nivou onoga što je dotle izgrađeno. U tom pogledu taj vrlo radikalni žanrovski preokret meni nije prijao i dao je filmu jednu dimenziju koju nerado definišem kao “amaterizam”. To je šteta pošto još od OTVORENE nismo imali ovako svrhovit niskobudžetni film koji nam najavljuje reditelja koji ima šta da pruži.

Otud je i šteta što takva završnica umnogome ne uspeva da kapitalizuje dotle pokazani kvalitet. Pa, ipak, smatram da svi oni koji prate srpski film treba da obrate pažnju na ovaj film i pokažu radoznalost prema njegovim brojnim adutima.

* * / * * * *

HOTEL MUMBAI

Ko dođe u bioskop očekujući da HOTEL MUMBAI sa Devom Patelom bude nešto slično kao BEST MARIGOLD HOTEL sa istim glumcem, doživeće neprijatno iznenađenje. Naime, reč je istinitoj priči o masakru koji su džihadisti organizovali u Mumbaju kada su na nekoliko lokaciju u gradu napravili napade, zaključno sa opsadom hotela Taj.

Anthony Maras, reditelj ovog filma na raspolaganju ima Deva Patela, Armie Hammera i Jasona Isaacsa što je kritična masa kad je reč o star wattageu, i rezultat je u suštini solidan true crime triler, umereno estetizovan, i prilagođen mejnstrim kozumaciji.

Naravno, vibrantnost ili maštovitost izvanrednog NO ESCAPE Braće Dowdle, ostaje nedosegnuta jer je ovo ipak istinita priča, kao što se ne dobacuju ni dometi UNITED 93, ali HOTEL MUMBAI je korektan mejnstrim film, tenzičan u dovoljnoj meri, i naravno vrlo uznemirujući ako imamo u vidu da je istinita priča.

Maras preuzima strukturu GRAND HOTELa, čuvenog holivudskog filma po čijoj je mustri kasnije Irwin Allen izgradio svoje disaster filmove i na neki način HOTEL MUMBAI jeste disaster film novog doba gde je teroristički napad zamenio prirodnu katastrofu i fatalnu ljudsku grešku.

HOTEL MUMBAI je korektan mejnstrim proizvod. Nažalost, nedostaje mu nešto što bi ga podiglo na viši nivo, a za to se možda najpre može okriviti sam odnos prema karakterima koji je solidan ali neupečatljiv, često prvoloptaški.

Maras je svakako sa ovim filmo otišao u ligu iznad one u kojoj je bio. 

* * 1/2 / * * * *

L'EMPEREUR DE PARIS

L’EMPEREUR DE PARIS Jean-Francoise Richeta je film u kom Vincent Cassel igra Vidocqa kada je bio na prelazu iz bitange u jednog od najznačajnijih policajaca u francuskoj istoriji. Reč je o krimiću koji je fokusiraniji na konkretnu situaciju u životu glavnog junaka i na slučaj kojim se on bavi nego na biopic i građanje nekakvog odseka iz istorije tog čoveka. U tom pogledu, L’EMPEREUR DE PARIS bi se cinično mogao definisati kao Vidocqov origin story iz kog bi mogao izrasti i nastavak.

Međutim, ono što L’EMPEREUR DE PARIS svakako nije, to je MESRINE, dakle ovo nije tako jak, dubunski zahvat, ni karakterno ni istorijski. Kako rekoh, ovo je priča o transformaciji Vidocqa kroz jedan slučaj, i kao takav ovo je “mali krimić” smešten u epohu koja sama po sebi zahteva nešto gromoglasnije priče.

Pariz Napoleonovog vremena, u Richetovoh interpretaciji nosi nešto Scorseseovog GANGS OF NEW YORK. Richet je raspoložen da prikaže korozivnost, od načina života do načina smrti, tako da ni ubistva i obračuni nisu musketarski već mučki, krvavi, sa dosta pokvarenosti, bola i blata.

Richetovi junaci su ponovo otpadnici, ovog puta bitanga koja želi da se legalizuje i slično MESRINEu imamo element povezanosti “duboke države” sa kriminalom, a u tom svetu hulja, kurvi, propalih aristokrata i psihopata koje predvode bande, nudi se dosta akcenata. Zato u pojedinim momentima L’EMPEREUR DE PARIS ima tendenciju da postaje ravan pošto se događaji brzo smenjuju i ne da se puno prostora likovima da dišu.

Vincent Cassel nosi film i dobro znamo da on to može. Richet i Cassel u ovom ostvarenju daju svoj prepoznatljivi pečat filmu epohe koji u francuskom filmu nismo često gledali u ovakvom ključu.

Za razliku od Pitofovog hiperestetizovanog eskcesa VIDOCQ, ovo je mnogo bliže ideji “povišenog realizma” kojom Richet jako dobro vlada. 

Ipak, uprkos svim dark and gritty momentima, Cassel i Richet su u sve uneli i diskretnu dozu humora, tako da L’EMPEREUR DE PARIS može biti solidan crowd-pleaser za publiku koja je sklona da se okupi na francuskom filmu.

* * * / * * * *

ICH WAR ZUHAUSE, ABER

ICH WAR ZUHAUSE, ABER Angele Schanelec je dobitnik Srebrnog medveda za režiju u Berlinu i jedan od onih filmova gde nastupa potpuna disocijacija moje percepcije filma. Dakle, ovaj film zaista spada u nešto što ja ne mogu ni na jednom i ni po jednom osnovu da razumem ili vrednujem, pošto ako bih morao, smatrao bih ga amaterizmom, a kako me realnost očigledno demantuje onda je časnije reći da ja to ne mogu da ispratim i da do toga ne dobacujem.

Naime, ICH WAR ZUHAUSE, ABER je film mahom dugih statičnih kadrova, mada nije uvek takav, u kome glumci teatralno, mahom statično, mada ne uvek tako, pokušavaju da izgrade nekakve likove, mada ne uvek to, i zanemaruju narativ, mada baš ne uvek, i tako sve u krug.

Svakako da oni koji prate film treba da vide ovo ostvarenje kao informaciju o tome šta se zbiva u svetu, ali neka se spreme da tom slikom možda neće biti baš zadovoljni...

Wednesday, February 27, 2019

LORDS OF CHAOS

LORDS OF CHAOS Jonasa Akerlunda je zanimljiv već po tome što je to pokušaj bivšeg bubnjara Bathoryja da ispriča priču o nastanku norveškog black metala i ekipi okupljenoj oko Helvetea i benda Mayhem.

Dakle, svi su tu, i Dead i Varg Vikernes i Faust iz Emperora i naravno Euronymous koji je dat kao centar priče. Akerlund se opredelio za vrlo zanimljiv postupak. Naime, LORDS OF CHAOS je skoro pa komedija, lagana, mladalačka priča o grupi mladića koji su poverovali u vlastitu žvaku i počeli da prenose svoje metalske i okultističke tripove u stvarnost, ruše i pale crkve, pa na kraju i da ubijaju.

Ta odluka je umnogome pomogla Akerlundu da iskaže svoj stav prema temi - dakle, za njega su rodonačelnici norveškog black metala gomila povodiljivih i nezrelih klinaca, i samo je na taj način mogao da snimi film koji neće biti spomenik onome što su radili, i neće im dati legitimitet.

Zbilja, svaki drugi pristup bi dao neku vrstu legitimiteta njihovim postupcima. Da je ovo triler ili možda horor, ispalo bi da su oni bili neke autentične psihopate u kontaktu sa nekakvim Zlom u sebi. Da je reč o naturalističkoj drami, delovalo bi kao da su to otpadnici od društva, ali Akerlundov stav je da su oni ipak prevashodno klinci i budale.

Rory Culkin kao Euronymous i Emory Cohen kao Varg su dosta solidni, naročito Cohen koji i u ovom okolnostima pokazuje da je ozbiljan karakterni glumac koji je u stanju da brani lik u svakim okolnostima. Jack Kilmer se dosta lepo snašao u sporednoj ulozi Deada koji zapravo pomaže Mayhemu da se nametne na sceni svojom istinskom traumom i patologijom.

U vreme BOHEMIAN RHAPSODYja, prisustvujemo velikom oživljavanju rock’n’roll biopicova. Pred nama je DIRT o Motley Crueu a potom i ROCKETMAN o Elton Johnu, od svakog od tih filmova dosta očekujem. Međutim, možda sam ponajviše očekivao od LORDS OF CHAOS, naročito zbog Akerlunda kome je scena poznata i koji ume da se rediteljski raspusti i pravi zanimljive stvari.

Kada se odlučio da priču o Mayhemu istretira kao kombinaciju rutinskog rock’n’roll biopica i Braće Coen, usmerio se prema rezultatu koji neumitno deluje manje zanimljiv od onoga što je potencijal materijala. Stoga, poštujem njegovu odluku da ne da legitimitet Vikernesu, ali isto tako osećam se pomalo uskraćenim jer je postupak u ovom filmu više inteligentan u analizi nego zadovoljavajući u toku gledanja.

Jedan od načina da se stvori distanca u odnosu na autentične događaje jeste i to što je engleski jezik lingua franca ove priče, i to je dodatno ubilo svaku moguću sirovost.

Paradoksalno, Mayhem je dobio biopic koji se po političkoj korektnosti i artificijelnosti može meriti sa onim koji je dobio Queen. I za ljubitelje rokenrola mislim da je neizbežan, uprkos svim svojim manama.

* * 1/2 / * * * *

DELIRIJUM TREMENS

DELIRIJUM TREMENS Gorana Markovića je ekranizacija pozorišnog komada koji je autor sa velikim uspehom postavio u Narodnom pozorištu. Ekranizacija je realizovana kao mini-serija za RTS, pa je zato i film koji je izmontiran iz nje ispravnije tretirati kao televizijski film nego kao bioskopsko ostvarenje.

Marković je na RTSu pronašao nišu za svoj rad u ovoj fazi i u određenom smislu se i preporodio. DELIRIJUM TREMENS se bavi dvema opsesijama koje je razrađivao u svojoj aktuelnoj fazi, jedna su glumci koja je prikazivao u filmu TURNEJA i boravak u represivnoj psihijatrijskoj ustanovi kojom se bavio u SLEPOM PUTNIKU NA BRODU LUDAKA. Doduše, neka vrsta institucionalne brige o junacima jeste kontinuirana tema u Markovićevom opusu, od SPECIJALNOG VASPITANJA do URNEBESNE TRAGEDIJE, FALSIFIKATORA i BRODA LUDAKA.

Otud možemo reći da se Markovićeva interesovanja  na neki način ukrštaju u ovom filmu.

U jednoj vrlo snažnoj antiintelektualnoj atmosferi koja je ophrvala naš film, Marković je jedan od retkih autora koji se bavi likovima intelektualaca, a kad i nisu nužno intelektualci, pokušavaju da dobace nekih kontemplativnih ravni.

U ovom konkretnom filmu, Marković se najakivnije bavi psihijatrijom, kroz slučaj glumca koji vodi život raspusnog alkoholičara i doživljava potpuni kolaps organizma i završava u bolnici gde mu dijagnostifkuju delirium tremens ali i neurološki problem, i kreće na put bolovanja i izlečenja.

Marković uvodi motiv psihodrame koji postaje sve intrigantniji kako odmiča, istovremeno dokazujući pozorišni mentalitet teksta ali i njegovu sofisticiranost u odnosu na ono što se kod nas snima.

Film kreće kao priča o glumcu koji na zabavan način tone u potponu dekadenciju, zatim prerasta u priču o njegovim tegobama i procesu izmlečenja. Međutim, izlečenje nije samo na nivou bolesti zavisnosti nego i suočavanja junaka sa traumatskim jezgrom.

U vizuelnom pogledu film je vrlo sveden i jednostavan i fotografija Đorđa Arambašića je bliža nekom maloekranskm produktu nego što deluje kao bioskopsko delo. Međutim, to sve ne znači da na kraju krajeva, Marković nije napravio intrigantan film, “loš film za pametne ljude”, kako smo zaključili ranije.

Čini se da je tema DELIRIJUM TREMENSA duboko bliska Markoviću, uostalom on igra pozorišnog reditlja u ovom filmu, i rekao bih da on ovde deli savete iz oblasti koje jako dobro poznaje a to su gluma i psihoanaliza.

Kad je formirana podela za film, centralnu ulogu dobio je Tihomir Stanič. Međutim, to ga ne čini dominantnim protgonistom jer mu je lik pasivan. Značajne glumačke veličine se pojavluju u filmu, a mnogima se pravi i omaž, recimo pokojnom Džemailu Maksutu koji je igrao u kultnom Markovićevom filmu VARIOLA VERA, takođe smeštenom u bolnicu.

Ono gde Marković najviše promašuje jeste činjenica da nije sve segmente priče podjednako produbio. One situacije koje vidi kao primarne su vrlo zanimljive ali neke koje su mu sekundarne, tretira kao priliku za prvološtašku karikaturu i to je šteta jer time nastaje disbalans. To se odnosi na neke epizodne likove kao što je recimo novi muškarac u životu ljubavnice glavnog junaka, pa jednim delom i njegova sama porodica.

Likovi “ludaka” sa kojima glumac deli sobu su dati kao vanvremenski jurodivi ljudi, i sa njima Marković postiže više nego što je izgledalo moguće. 

U formi serije, DELIRIJUM TREMENS obećava da će biti veliko osveženje za RTS i naš televizijski program uopšte, ali kao film za veliki ekran, ne deluje kao delo Markovićevog renomea, što međutim ne znači da u određenom kontekstu ne zaslužuje punu pažnju, naročito od onih kojima će to biti jedina prilika da ga vide.

Monday, February 25, 2019

ЗАВОД

ЗАВОД Jurija Bikova je produžetak njegovog rediteljskog posrnuća posle filma МАИОР sa kojim je stekao međunarodnu slavu. U međubvremenu je Gavin O’Connor za Netflix snimio rimejk МАИОРа i od toga je nastala odlična serija, dočim je Bikov snimio slab film ДУРАК i generičku, u svakom smislu naivnu seriju МЕТОД. 

ЗАВОД je film sa scenarijem na nivou diplomskog scenarija sa FDU nastalog krajem devedesetih u kome su silom spojeni istočnoevropski socijalni problem i američki žanrovski obrazac. U ovom konkretnom slučaju, glavnu junaci su radnici koji neko vreme nisu dobili platu i žele da otmu vlasnika propale fabrike kako bih ga naterali da ih isplati ali da se pokaje za sve grehe. Međutim, dolaze oligarhovi čauši, takođe naoružani i nastaje talačka situacija i oružana pat-pozicija.

ЗАВОД je nažalost u svakom aspektu naivan. Radnici su blue collar mačoi koji rade manuelni posao koji se piše sa velikim M i velikim P. Kako su uopšte mislili da u bilo kom ambijentu izuzev zastarelog akcijaša ostvaruju egzistenciju ostaje pitanje. Njihovi motivacioni dijalozi u kojima se dogovaraju i nabrajaju svoje nevolje i obespravljenosti je ozbiljan cringe. U sličnom smeru se kreću i dijalozi kada dođe do polemičkih naplava sa otetim gazdom i njegovim saradnicima.

U pogledu akcije, ЗАВОД ne donosi puno, Ima jednu i po scenu obračuna koje su urađene solidneo ali za moj ukus, a i za Bikovljev svetonazor poprilično izbegava da prikaže okršaje. Ovaj film je nastao u solidnoj produkciji, jedan od koproducenata je Wild Bunch sa Vincentom Maravalom, mada čini mi se da će ЗАВОД na svakom nivou biti hard sell. Teško mi je da zamislim ЗАВОД na nekom značajnom festivalu, a opet nedovoljno je krimić ili triler da bi mogao da zainteresuje širu publiku. 

ЗАВОД je samo jednim delom i problemu što se nalazi na ničijoj zemlji između radničke drame i akcijaša, ali osnovna nevolja je to što je površan i naivan, iako film ima dosta samouverenosti u sebi. 

ЗАВОД se na neki način može posmatrati i kao žarnovska parafraza Žilnikove STARE ŠKOLE KAPITALIZMA, gde stari majstor igrano dokumentarnog filma ipak mnogo bolje rukovao simplifikovanim odnosima. Štaviše, ЗАВОД deluje po mnogo čemu na tehnički solidnu realizaciju nekog nesnimljenog filma Mladena Matičevića. 

* * / * * * *

Sunday, February 24, 2019

ALEKSI

ALEKSI Barbare Vekarić je jpš jedan dodatak rastućoj filmografiji ostvarenja o mladim ženama koje ne znaju šta će sa sobom koja raste u regionu i uspeva da donese velike uspehe poslednjih desetak godina, sa filmovima kao što su KLIP ili NE GLEDAJ MI U PJAT.

Barbara Vekarić ne dobacuje do tih dimenzija art house zahvata ali ni uspeha, međutim to ne znači da ovaj film nema šta da ponudi. Pre svega Tihana Lazović u glavnoj ulozi uspeva da iznese lik dosta zabavne namćoraste hipsterke koji se razlikuje od turobnih junakinja koje inače naseljavaju ovu vrstu filma.

U filmu ALEKSI naprotiv junaci su bezbrižni, provode leto na ostrvu, imaju para, imaju s čim, i nema nekih preteških životnih uloga. Ali to ne znači da se oni neće ponašati kao da im je najteže na svetu.

ALEKSI je vrlo lagan, i prijatan film, sporadično dosta duhovti, što takođe nije karakteristika filmova ovog tipa poslednjih godina. Nudi jednostavan ali živopisan vizuelni koncept i po tom principu “malog filma” podsetio me je na COMIC SANS Nevija Marasovića koji je premijerno prikazan prošle godine.

Ovaj dobrodošao spoj teme koja je obično bila rezervisana za art house sa nešto konvencionalnijom i poletnijom melodramom je svakako dobrodošao.

 * * * / * * * *

SAM SAMCAT

SAM SAMCAT Boba Jelčića je film koji je istovremeno dobar i jedva gledljiv, što znači da će biti briljantan onima koji mogu da izdrže ovakav postupak.

Jelčić je napravio “film stanja” o čoveku koji prolazi kroz razvod i familiji koja pokušava da mu pomogne kako bi dobio mogućnost da provodi više vremena sa detetom.

Film se bazira na ređanju naturalistički snimljenih scena u kojima je Jelčićev primarni cilj da zabeleži autentičnu ljudsku interakciju. Likove glume profesionalni i dosta poznati glumci ali način igre, odnos prema tekstu i nenametljiv ali ipak estetizovan snimateljski rad Erola Zubčevića, čine da se ovo sve pomera u smeru nekakvog dokumentarnog stila.

Najsubverziviniji aspekt ovog filma o razvodu jeste da prikazuje borbu jednog oca da dobije mogućnost da provodi više vremena sa detetom a da pritom ne definiše da li je ta borba opravdana. Film ne upada u kliše tih najpoznatijih filmova u razvodu u kome se među roditeljima definišu pozitivci i negativci. Čak naprotiv, Jelčićev film sugestivno donosi utisak o neprekidnoj borbi glavnog junaka da dobije dete ali isto tako pokazuje da je njegova familija spremna da udarce ispod pojasa i zloupotrebu institucija ne bi li ispunila cilj.

Stoga, mi na neki način bivamo dovedeni u klopku Jelčićevim postupkom jer pratimo dramu junaka kome je teško premda nismo isguni da li je u pravu, a jasno nam je da ono što radi i pokušava da uradi jeste zloupotreba i korupcija na raznim nivoima.

Tako film prerasta u jednu efektnu studiju mentaliteta, i da kroz neobičan postupak prevaziđe intelektualna ograničenja proistekla iz oslanjanja na čitav niz opštih mesta.

Nažalost, Jelčićev postupak nije prijatan za gledanje i nikoga ne štedi, pa sam siguran da deo publike neće imati strpljenja za ovo. Ali, oni koji znaju njegov rad i misle da imaju snage svakako treba da se upuste. 

* * * / * * * *

Friday, February 22, 2019

THE FRONT RUNNER

Kada govorimo o jednoličnosti ponude i u filmu koji ne smatramo holivudskim i industrijski proizvedenim, primera radi u ovogodišnjoj ponudi FESTa imamo tri filma, ili oko dva i po procenta selekcije koje čine biografski filmovi o savremenim političarima. Od toga su dva filma - VICE i LORO priče o političarima koje autori filma preziru pa su u njima Berlusconijev krug i Dick Cheney prikazani kao potpune karikature.

Steg klasičnijeg političkog filma nosi sin Ivana Reitmana, Jason u filmu THE FRONT RUNNER, političkoj biografiji o političaru kog autor filma ne prezire. Čak naprotiv, Gary Hart se odvajkada smatra predsedničkim kandidatom sa kojim bi američka istorija išla u potpuno drugom smeru da je izabran umesto Reagana 1980. ili Busha 1988. Na top listi tema iz alternativne istorije, izbor Harta na mesto predsednika nosi dosta visoku poziciju posle priča o tome šta bi bilo da su nacisti pobedili u Drugom svetskom ratu.

Ni pre ni posle Harta, Demokrate nisu imale predsednika rođenog na Zapadu, a njegova seks afera smatra se trenutkom kada se raspao prećutni dogovor između političkih elita i medija koji je svakako bio na snazi u vreme Kennedyja i sličnih bećara.

Međutim, THE FRONT RUNNER prikazuje trenutak kada mediji više nisu isti oni iz ALL THE PRESIDENT’S MEN, iako se sam Washington Post pojavljuje u filmu već više kao Miami Herald koji želi da se u tom trenutku, na brzinu izbori za čitanost, ne razmišljajući o celini političkog procesa koji usmerava već o kratkoročnim tabloidnim ciljevima.

U tom pogledu, Reitman ne fetišizuje Hartovu politiku, uostalom ona je stara već trideset godina već se bavi njegovim principilenim stavovima koji su ga sprečili da adekvatno reaguje na medijski pritisak pod kojim se našao i praktično ga doveli do toga da propadne na predsedničkim izborima.

Hugh Jackman igra Harta ali u ovom filmu on nije dominantan lik ni po prisustvu na ekranu ni po uticaju na priču jer bi se moglo reći da je Hart u tim okolnostima bio vrlo pasivan. Međutim, glumac Jackmanovog kalibra je bio neopdhodan da bi se dočarala Hartova harizma holivudske zvezde.

Reitmanov postupak u ovom filmu je svojevrsni omaž klasicima filma sedamdesetih, iako je sama priča smeštena u osamdesete, i prepoznaju se uticaji Alana J. Pakule a naročito Roberta Altmana koji su uostalom ostavili značajna dela baš na ove teme.

Stoga, ko voli filmove o politici i političarima, i važnim istoirjskim događajima u tom miljeu, svakako treba da pogleda THE FRONT RUNNER. To definitivno nije film kao ALL THE PRESIDENT’S MEN koji će iskoračiti iz okvira svoje teme i uticati generalno na kinematogtafske tokove ali će pokazati da je škola tog filma dobro izučena i dokazatu superiornost takvog pristupa u odnosu na Sorentinove ili McKayeove izlive ljutnje.

Možda je stil političkog filma koji je Reitman izabrao zbilja mrtva forma, Washington Post u domenu kinematografije, ali THE FRONT RUNNER i taj pristup filmu meni ipak deluju kao jedan trajniji format obrade ovakvih događaja. Nisu se Sorentino i McKay uostalom setili sami tog koncepta brze reakcije na političare koji neminovno ishoduju karikaturom, setimo se Stoneovog filma W. ali isto tako danas W. ne smatramo kanonskim Stoneovim ostvarenjem u sferi političkog filma kao što su JFK ili NIXON.

THE FRONT RUNNER u tom smislu nije daleko dobacio kad je izašao ali verujem da će na duže staze lakše braniti ono što je postigao. 

* * * / * * * *

THE BRA

THE BRA Veita Helmera je još jedan produžetak jugoslovenske filmske tradicije van naše kinematografije. Još se u filmu BAIKONUR ovaj nemački reditelj nametnuo kao najdosledniji nastavljač Kusturice iz kanonske faze. THE BRA je oslonjen na slične temelje, s tim što ovde Helmer odlazi korak dalje i pravi nešto što je naročito meni naročito drago a to je film bez dijaloga.

Još je u BAIKONURu, Helmer pored poetike preuzimao i Kusturičine saradnike i tamo je radio sa Goranom Bregovićem. Uz rizik da u današnjim okolnostima u Beogradu bude simpatisan koliko i imenjak Harlan, u filmu THE BRA sarađuje sa Mikijem Manojlovićem, višedecenijskim znakom raspoznavanja Kustinih filmova, koji ovde igra mašinovođu koji po odlasku u penziju želi da pronađe ljubav, a trag mu je brushalter koji mu se sa jednog štrika zakačio za lokomotivu.

Ko je u raspoloženju za sat i po hardkor ederlezi ugođaja, spoja zapleta iz bajke i ornamentalističkih ambijenata i situacija, sa Mikijem Manojlovićem u glavnoj ulozi, i guranjem reglera na Kustinim stilemama do maksimuma u smeru tatijevske komedije, a koja je kao što znamo jedna od njegovih najvećih inspiracija, onda je THE BRA film koji se nikako ne sme propustiti.

Helmer nastavlja sa svojom avanturističkom karijerom ovog puta u živopisnom Azerbejdžanu, sa internacionalnom ekipom saradnika.

* * * 1/2 / * * * *

Wednesday, February 20, 2019

EL ANGEL

EL ANGEL Luisa Ortege je istinita priča o argentinskom serijskom ubici Carlosu Puchu, nastao u produkciji Pedra Almodovara. Imali smo lepo iskustvo sa Traperovim filmom EL CLAN i delimično smo ga ponovili sa EL ANGELom u kome akcenat naravno nije toliko na društvenim tokovima, klasnim podelama itd. već mnogo više na specifičnoj ličnoj harizmi i homoerotuzmu gangsterskog života.

El Angel je bio surov ubica. Ne znam koliko ga možemo definisati mao serijskog ubicu u klasičnom smislu jer se većina njegovih ubistava desila sa nekom formom “motiva” mimo samog sadizma i ubijanja. Naime, on je bio lopov, razbojnik, dei kriminalnog miljea i mnoge ljude je ubio tokom pljački, ili unutarlopovskih obračuna. Film doduše ne prikazuje neka od njegovih najbrutlalnijih ubistavba, recmo ubistvo bebe.

Isto tako, film intenzivno istražuje homoerotski odnos između Pucha i Renata Peralte, momka koji ga je inicirao u ozbiljan lukrativni kriminal kada je u njegovom psihopatskom provaljivanju u kuće i krađama prepoznao talenat. Ubilački nagon kod Pucha nije prikazan kao nešto što je usprezi sa homoseksualnim sklonostima, ali svakako da ima elementa samozaljubljenosti i sebičluka koji čine da on olako popušta želji da rešava svoje sporove na najbrutalniji način.

Serijske ubice u filmu sedamdesetih, počev od Scorpia u DIRTY HARRYju pa nadalje često su prikazivane kao ličnosti izopačene seksualnosti, u međuvremenu je ta karakterizacija naravno ukinuta, a EL ANGEL je u sitinitoj priči hteo-ne hteo vraća na velika vrata.

Međutim, ako je homoerotizam bitan kao element ovog filma onda je to upravo u ortodoksnom čitanju Kaminskog i njegove projekcije homoerotskog u gangsterski film. Dakle, i u EL ANGELu, homoerotizam postoji kao kohezivni faktor između Pucha i Peralte, ali kada se taj odnos raskine, i on se eliminiše.

Štampa kaže da sam Puch nije zadovoljan filmom, naročito time što je prikazan kao gej, no i u vreme Puchovog hapšenja štampa je preuzela baš homoseksualnost kao objašnjenje i način patologizacije njegovog ponašanja.

U vizuelnom pogledu Luis Ortega snima ekspresivan film, sa dosta upečatljivim koloritom i vibrantnom rekonstrukcijom epohe, realizovanm u ključu “povišenog realizma” sa istaknutijim bojama i feitišizacijom artefakata iz tog vremena.

EL ANGEL na kraju postaje više Ortegin film nego rekonstrukcija Puhovog životnog puta, no reč je o zanimljivom tumačenju jednog interesantnog kriminalističkog slučaja. 

* * * / * * * *

BEONING

BEONING Chang-dong Leeja je ekranizacija Harukija Murakamija koja deluje kao jedan od onih art house filmova koje treba gledati da bi mogao da ih ne voliš. Dva i po sata priča prati jednog junaka koji tvrdi da želi da bude pisac kroz priču o nekom porodičnom problemu, ljubavni zaplet i na kraju nekakav triler, a da sve to vreme celovitost iskustva ozbiljno izmiče, s tim što je sama realizacija dovoljno prijatna da to iskustvo opet pa bude podnošljivo.

Da li je problem ovog filma višak motiva, predugo trajanja ili je prosto u samom korenu nešto pogrešno, svako može da odluči za sebe, ali BEONING je na kraju pobrao moje simpatije kao ona vrsta art house pokušaja koju najviše volimo da mrzimo.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, February 17, 2019

SISTEM

SISTEM Momčila Preradovića je drugi dugometražni rad ovog no budget filmmakera koji je počeo svoju karijeru interesantnim underground filmom ZABRANJENA LJUBAV. Taj film je bio dugometražna priča o nekrofiliji i nosio je u sebi mnoge atribute underground filma, pre svih provokativnost i bavljenje temom koja naprosto ne bi imala šanse u srpskom mejnstrimu u tom trenutku, pa verovatno ni danas. Tu je Preradović pokazao da elementarno vlada zanatom i filmskim pripovedanjem i da je to u spoju sa temom rezultiralo referentnim no budget shock cinema delom kakva pohode specijalizovane trash bizarre cult festivale.

U SISTEMU međutim, Preradović pravi krucijalnu grešku i bavi se formatom za koji kod nas ima sluha u mejnstrimu a to je komedija i u toj komediji na neki način gubi onu konceptualnu legitimaciju koju je imao u ZABRANJENOJ LJUBAVI. On ovde snima film kakav bismo vrlo lako mogli da vidimo u opusu Milorada Milinkovića Debelog recimo, samo naravno bez novca što umnogome limitira domete onoga što je krajnji produkt.

Preradović može biti zadovoljan time što ovaj film, kada se uzme u obzir hendikep koji donosi no budget produkcija, nema ništa za čime suštinski zaostaje na nivou postupka za Debelim, ali samim tim nema šta da ponudi jer nema šta da ponudi čega nema u mejnstrimu a nema kapacitete da bude komercijalan.

Stoga, SISTEM je plod velikog napora jednog osvedočenog entuzijaste koji je nažalost potpuno uzaludan i pogrešno zamišljen u samom korenu.

Thursday, February 14, 2019

ŠAVOVI

Pre dve godine FEST je obeležio REKVIJEM ZA GOSPOĐU J. Bojana Vuletića, srpska premijera koja je došla sa Berlinala pravo na FEST. Ove godine, sva je prilika, taj zadatak preuzimaju ŠAVOVI Miroslava Terzića, film koji se umnogome nadovezuje na ono što su poetičke pretpostavke pa čak i formalne koncepcije Vuletićevog dela.

Ponovo je centru priče žena koja pronalazi smisao u jednoj potrazi unutar besmisla naših društvenih okolnosti. Osnovna razlika je u tome što Vuletićev film polazi od blago uvrnute premise dostojne jednog Dušana Kovačevića i onda je nadalje tretira maksimalno racionalno, dočim ŠAVOVI ne ostavljaju mnogo prostora za humor, što ne znači da u jednoj briljantnoj sceni život neće stvoriti okolnosti za izuzetno duhovitu situaciju.

Dok su Vuletićevi junaci kao svoje pogonsko gorivo odabrali blago neodgovoran odnos prema životu, ispod površine Terzićevh junaka pulsira jedna druga vrsta životne energije koja uspeva da ih pokrene i održi u situacijama gde nema mesta za šalu.

Za gledaoca filma ŠAVOVI najbolje je da što manje zna o onome šta ta žena traži, ali sinopsisi su već odali nešto što je jedan od efektnih dramaturških detalja filma u “prvom činu" a to je skrivanje prave suštine potrage glavne junakinje.

No, kako je duh izašao iz boce, znamo da su tema nestale bebe iz porodilišta, i kao neko ko ne veruje u mitske priče o takvim dešavanjima na industrijskom nivou, kako to tabloidi žele da predstave, odmah moram reći da su ŠAVOVI jedan racionalan, skrupulozan i pošten film koji se fokusira na jedan konkretan slučaj i tretira ga ozbiljno a ne senzacionalistički i alarmistički.

Daleko od toga da film ne osuđuje potencijalnu superstrukturu koja je omogućila ovakve događaje, ali isto tako je vrlo odgovorno i odmereno prišao prikazu jedne tako osetljive teme.

Ono što karakteriše ovaj film jeste centralna rola Snežane Bogdanović kao žene koja je dve decenije u potrazi za istinom o detetu koje je navodno preminulo na porođaju i sada je u njoj ostala potpuno sama. Njena uloga je nijansirana i uprkos tome što je ovo junakinja za koju je jasno da ima samo jednu misiju u životu isto tako je reč o osobi koja je u stanju da se kontroliše i mahom ne gubi socijalnu imaginaciju u pogledu toga kako će okolina reagovati na njenu borbu. Film je međutim zatiče u trenutku kada joj žar za ovo prvo ne opada ali joj snage za ovo drugo manjka.

Potraga za istinom o detetu na takav način i sa takvom upornošću naravno nema samo osnov u okolnostima samog događaje već i u psihološkom stanju junakinje međutim taj životni trenutak u kome se mi uključujemo u njenu priču nije slučajan a iskazan je vrlo diskretno, više kroz druge likove nego kroz nju samu.

Drugi jako važan element filma je vrlo precizan scenaristički i rediteljski postupak koji uspeva da izgradi prvi deo filma na junakinji i visokom protagonizmu Snežane Bogdanović a da onda bezbolno sklizne na druge junake i pokaže kako njena nevolja galvanizuje okolinu i uvodi svakog od njih u vrlo ličnu potragu za istinom u kojoj oni postaju glavni junaci a da pritom film nikada ne izgubi ni fokus niti da se pretvori u neku artificijelnu formalnu igrariju.

U tom pogledu, dobijamo i ono što uvek i očekujemo od Terzića a to je puna preciznost realizacije. Ovo je jedan od retkih naših filmova u kome nema pogrešnog kadra po bilo kom parametru, svaki detalj ima svoju funkciju, sve je na svom mestu, i takva preciznost je impoznatna.  

* * * / * * * *

ALITA: BATTLE ANGEL

ALITA: BATTLE ANGEL Roberta Rodrigueza je realizacija dugogodišnjeg rediteljskog sna Jamesa Camerona koji se na kraju povukao na mesto producenta i scenariste prepustivši da Yukito Kishiro bude ekranizovan pod njegovim nadzorom. ALITA je dugo bila predmet Cameronovog interesovanja i sasvim sigurno njene tragove možemo prepoznati u DARK ANGELu gde imamo slično socijalno neprilagođenu junakinju sa nadljudskim moćima, doduše ne transhumanistićkog karaktera već više u domenu genetske manipulacije. U tom smislu, ovaj već “drevni” IP došao je na red za ekranizaciju kao JOHN CARTER, već kad bi se moglo reći da je pomalo kanibalizovan i delimično prevaziđen.

Otud, slično JOHN CARTERu, jedna od ključnih primedaba prema ALITI spada u red onoga da u ovom prepertyju nema puno novog, ali to u konkrtnom slučaju nije sasvim tačno. Naime, u stilskom pogledu, kao što na kraju JOHN CARTER jeste ekranizovan X puta ali ne u izvornoj formi, tako i anime nikada nije ekranizovana na ovakav način u live action formi koja to tehnički nije ali vizuelno jeste.

Dakle, ALITA: BATTLE ANGEL je live anime kakav nikada do sada nije viđen. Ljudi prepleteni sa mašinama, unapređene, izobličene ili potpuno izgubljene ljudskosti nikada nisu prikazani na ovakav način. Svet u kome se ALITA dešava nije nikada prikazan sa ovakvom ubedljivošću i u ovako visokobudžetnom ambijentu. Millerov FURY ROAD bi mogao biti referenca ali to je ipak samo ubrizgavanje steroida u MAD MAXa, nije anime. Ovo je multi-kulti postapokalipsa, korozivno društvo u kome sirotinja živi na Zemlji a moćni i bogati na nebu, slično ELYSIUMu, gde na tlu borave potuno odbačeni, improvizovani lečeni plebs dočim gornji svet ima mitska svojstva.

U centru priče, kao i uvek kod Camerona nalazi se melodrama, odnos između Alite i njenog tvorca Doktora Idoa, odnosno momka u kog se zaljubljuje Huga. Film prati ritam razvoja lika, wordlbuildinga, i u akciju ulazi tek onda kada je sve postavio i kada junakinja krene da ide iz situacije u situaciju prema svom cilju. I u tom pogledu gde se odnosu među glavnim junacima daje toliko prostora i toliko značaja, ALITA odstupa od savremenih origin formula. Ovde je origin između ostalog i osnovni zaplet, i to je valjano postavljeno.

Nažalost, autori su mislili da će BATTLE ANGEL biti franchise starter a ne write off. Videćemo šta će se desiti u Kini, ali rekao bih da ALITA neće rezultirati nastavcima, pa u tom pogledu “otvoren” kraj i ostavljanje krupnog narativa nerešenim, utiče i na strukturu samog filma. Finale ima dva moćna emotivna momenta ali se ne dešava uobičajeni blokbasterski klimaks. Dakle, film može “ostati” i ovakav ali je evidentno da bi standalone ostvarenje drugačije izgledalo. Čudno je da je Cameron kao majstor nastavaka to sebi dozvolio jer su upravo njegovi nastavci poput ALIENSa i T2 bili primer kako nastavak i poetički i pripovedački može biti potpuno samostalno delo.

No, na svu sreću u ovoj priči, opstanak superstrukture u odnosu na koju Alita postaje vođa otpora, “narodni šampion” i simbol revolucije može se čitati i kao metafora o nerešivom klasnom sukobu.

Drugi krupan nedostatak su negativci koje igraju Jennifer Connelly i Maharasha Ali. Ovo dvoje oskarovaca glume dobro ali su negativci prikazani suviše statično, u nekoj posmatračkoj poziciji, čak i fizički i mizanscenski oni mahom stoje i naređuju, i nedostajalo mi je da se uključe u ovo kinetičko filmsko iskustvo.

Sama Alita koju igra Rosa Salazar u saradnji sa WETA stručnjacima je verovatno osnovna atrakcija ovog filma. Naime, ovde imamo japanimacijski stilizovanu digitalno generisanu junakinju koja se potpuno uklapa sa živim glumcima i praktično se zaboravlja na koji način je taj lik privoljen na ekran. Alita je zvezda ovog filma i dorasta do naslovnog billinga.

Christophe Waltz, takođe oskarovac igra Doktora Idoa, i dobro se snalazi u toj ulozi, premda se čini da su u podeli glavnih likova producenti bili dosta samouvereni i izbegavali zvezde misleći da im neće biti potrebne. Ko o čemu, ja o Melu Gibsonu, ali tako neka faca bi sigurno dala dodatni star wattage ovom liku kog Waltz dosta dobro igra i stoji kao novi Austrijanac u Camerovonom imaginarijumu.

ALITA je jedan od onih akcionih filmova u kojima se akcija dešava kao spontani produžetak junakovog životnog puta, čak i kad je postavljena kao izazov u koji mora da uskoči iz “mirnog” stanja.

Direktor fotografije Bill Pope je iskusan dodatak ekipi koja je očigledno ispekla ceo mo-cap zanat jer ALITA nije film bez live action izazova. Naravno, nema potrebe naglašavati da je ovo film koji se ubraja u najbolja Rodriguezova ostvarenja uz DESPERADO, FACULTY i SIN CITY. I u tom pogledu, Rodriguez je evidentno radio ovaj film u punoj koncentraciji i daleko od svog fassbinderovskog talasa u koji je ušao posle ONCE UPON A TIME IN MEXICO. Rodriguez je radio neke neumereno skupe filmove ali nikada ovakav tentpole.

Ono što se za ALITU može reći jeste da ima taj retrofuturistički grungy element i strukturu, kao i obilje nasilja koje je čine nečim što zaista ne liči na film od 200 miliona. U tematskom pogledu i u postavci karaktera Cameronov rukopis je evidentniji nego u inscenaciji, ali Rodriguez je dorastao zadatku, bez ikakve sumnje. Njegovih obeležja u ovom filmu nema previše ali tu su neki filmofiksi geeky detalji, kao što je recimo mala uloga Jeffa Faheya.

Akcija je energična, tehnički zahtevna i vrlo nasilna. Doduše lome se antropomorfni roboti, ali nimalo se ne izbegava brutalno nasilje i akcenti tog tipa. 

Svi ovi elementi čine da ALITA deluje previše punk i previše prljavo za današnji senzibilitet blokbastera. Bogatstvo worldbuildinga zaslužuje da se ovaj film pogleda više puta i ja ću ga ubrzo još jednom overiti u bioskopu pošto mi se čini da ovakav film nećemo uskoro ponovo moći da vidimo, ni tematski, ni produkciono.

Ostaje pitanje, kako bi izgledala Cameronova ALITA i kako bi prošla. Rodriguez ipak odavno nije ime kao reditelj čija se reputacija može preslikati na blagajne. Da li bi sa nekim drugim “imenom” iza kamere, tastature i svega ostalog ovaj film bolje prošao? Da li bi mu pomoglo više zvezda? Da li je problem u brutalnosti?

Čini se da su u produkcionom pogledu Cameron sa ALITOM i Peter Jackson sa MORTAL ENGINESom doživeli sličnu sudbinu “ulaska vode u uši” i nesposobnosti da procene kako izgleda kada film nosi njihov pečat ali ipak nije njihov film. Kad se tome doda da je ALITA poslovna odluka studija Fox koji ovih dana lagano kopni, moguće je da ovim filmom na kraju tržišno nije ni imao ko da se bavi. 

Prethodni put kad je Cameron imao producentski flop desio nam se STRANGE DAYS. ALITA definitivno nije to, ali jeste film čija je unikatnost zaslužila nagradu.

* * * / * * * *

RUBEN BRANDT

RUBEN BRANDT Milorada Krstića je mađarski animirani film koji je imao dosta uspešan nastup na festivalima tokom prošle godine. Reč je o animiranom filmu visoke umetničke ambicije koji želi da dekonstruiše i delimično parodira psijoanalitičku mustru hičkokovskog trilera, slikarstvo kao delatnost ali i umetničke slike kao artefakte, i sve to spaja u jednu unikatnu celinu koja ima samouveren autorski rukopis i ne dopušta da film potone u estetiku underground stripa i neke prvoloptaške reakcije na klasike iz pomenutih oblasti.

Crtež je karikaturalan i delimično inspirisan slikarstvom, a imaginarij filma je vrlo maštovit i autentičan, čak i onda kada se oslanja na estetiku neprikrivenih uzora. U muzici prepoznajemo dosta omaža Jugoslaviji s tim što pretpostavljam da ove melodije stranim gledaocima više zvuče kao tipske numere koje evociraju atmosferu mediteranskog šlagera ili dečje pesme.

Krstićev film je arty, ali dramaturški paradoksalno ima vrlo čvrstu strukturu i mogao bih ga u tom aspektu lako zamisliti i kao bitno glavnotokovskiji rad.

* * * / * * * *

Wednesday, February 13, 2019

DESTROYER

Kad sam bio mali i još uvek verovao da svi filmovi koji stižu na FEST poseduju neverovatnu umetničku vrednost, jedna od omiljenih knjižica bio mi je katalog jednog FESTa iz kog sam posle godinama jurio filmove da ih pogledam.
Jedan od tih filmova bio je i BLUE STEEL Kathryn Bigelow, svakako među naslovima koji su potvrđivali moju dečačku zabludu o FESTu. Na ovogodišnjem FESTu imamo film rediteljke koja takođe ima Y na neobičnom mestu u imenu, i upadljiv je trud da se svojim novin filmom nadoveže na dva policijska filma koja je snimila Kathryn Bigelow.
Reč je o Karyn Kusami i filmu DESTROYER koji želi da se nadoveže na tradiciju losanđeleskog noira koji je u samom temelju ne samo holivudskog filma već i Holivuda kao takvog. Oslanjajući se na uzore kao što su Kathryn Bigelow i Michael Mann, Kusama pravi film o junakinji koja objedinjuje sve, i fatalnu ženu i olupanog detektiva i onoga ko želi da kazni krivce i onoga ko je najveći krivac.
Nicole Kidman u glavnoj ulozi prolazi kroz punu transformaciju i spremno nas vodi na mučno putovanje svoje junakinje i njena rola je punktum filma kroz koji se on tumači, prihvata ili ne. Putovanje glavne junakinje je mračno, povremeno iznenađujuće i mučno, ali dovoljno ubedljivo da na kraju par nepotrebnih pripovedačkih trikova ne može da pokvari sirovost iskustva.
Karyn Kusama je doduše na putu do ove indie pozicije izbegavala sedenje skrštenih ruku. Između ostalog radila je na televiziji, između ostalog na seriji HALT AND CATCH FIRE i odatle je u ovaj film uvukla par sjajnih glumaca, iz nekih drugih akcija dovela je neke druge i televizijska ekipa daje filmu finu dozu prepoznatljivijih faca i solidnog karakternog rada na umerenom budžetu. Sa centralnom rolom kakvu je napravila Kidmanka, oko nje nije bilo potrebno okupljati superstarove, dovoljni su stučni saigrači i Kusama je to uradila. 
Fotografija uspeva da zarobi vibrantnost noćnog Los Anđelesa okupanog neonima, betonske eksterijere grada i prašnjav pustinski vajb onoga što se vrlo uslovno može nazvati periferijom, mesta u na kome se u krimićima ukopavaju leševi. Uprkos tome što je ovo film o karakterima i nužno nije vezan ni za jedan toponim Los Anđelesa, Kusama ih koristi i daje protagonizam samom gradu. I taj protagonizam grada jači je u režiji nego u scenariju koji se u teoriji mogao dešavati i u Njujorku i u El Pasu.
DESTROYER je filmčina, na ničijoj zemlji između repertoarskog i nezavisnog filma, najore zbog toga što su ovakve stvari izgnane iz multipleksa. 
* * * 1/2 / * * * *