Friday, April 30, 2010

HANNIE CAULDER

Smrt Roberta Culpa učinila je da na Internetu masovnije postane dostupan HANNIE CAULDER, vestern Burta Kennedyja snimljen u britanskoj produkciji. Kennedy je jedna od najznačajnijih figura u istoriji vesterna, i kao scenarista koji je radio sa takvim velikanima kao što je Budd Boetticher i samostalno kao reditelj koji je uneo specifičnu vrstu humora u američki star-vestern.

HANNIE CAULDER je snimljen u britanskoj produkciji 1971. godine i u tom smislu, ima u sebi dosta stilema svojstvenih špageti-vesternu, odnosno interpretacijama vesterna koje su snimane van Amerike, uprkos tome što je reč o radu američkog reditelja. To se pre svega odnosi na samu primenu formula vestern filma koje bivaju potpuno geografski dislocirane i smeštene u jedan potpuno proizvoljan milje, oličen u specifičnom Tex-Mex spoju prirodno proizašlom iz činjenica da je film sniman u Španiji.

U tom smislu, uprkos Burtovoj umešanosti, HANNIE CAULDER se najpre može smatrati špageti-vesternom.

Ono što je najtransgresivnije u samoj postavci jeste sam koncept po kom su postavljeni likovi. Naime, Kennedy kombinuje komediju, romansu i vrlo tvrd vigilante zaplet baziran na vrlo neprijatnim događajima. Film uporedo prati tri desperadosa koje igraju vestern ikone Strother Martin, Jack Elam i Ernest Borgnine koji su istovremeno surovi i malo goofy, žrtvu kojoj su njih trojica ubili muža i brutalno je silovali - koju igra Raquel Welch i u većem delu filma nosi pončo na golo telo (jedinstven slučaj neprekidno objektifikovane žrtve silovanja na filmu) i Man With No Name figure lovca na ucene koji joj pomaže da se osveti a igra ga Robert Culp stilizovan kao revolveraš-intelektualac-Clint Eastwood egzistencijalista.

Priča se razvija vrlo pitko uprkos neobičnom paralelnom toku, i odnos koji razvijaju Culp i Welch u pojedinim momentima podseti na TWO MULES FOR SISTER SARA.

Međutim, kada nasilje krene da se dešava, izuzetno je krvavo, surovo i što je najvažnije Kennedy po uzoru na Peckinpaha intenzivno koristi slow-motion i nalazi mu vrlo konkretnu svrhu unutar akcionih scena. Očigledno je da Kennedy kao jedna old school rediteljska figura nije do kraja prihvatio slow-motion kao vid estetizacije nasilja, i otud ga je koristio kao vid narativnog oplemenjivanja akcionih situacija.

HANNIE CAULDER je neobičan i vrlo kvalitetan vestern koji je nažalost ostao zanemaren kao prrimer poznog Kenedyjevog exploitation naslova. Izveštaji sa snimanja govorili su o malodušnosti ekipe - recimo Culp je snimao ovaj film u nadi da će mu Trigon omogućiti da dobije three picture deal kao reditelj. Ipak, u samom filmu se ne vidi da je reč o naslovu koji su članovi ekipe radili čekajući nešto bolje.

* * * / * * * *

Thursday, April 29, 2010

9:06

Pogledao sam 9:06 Igora Šterka i mogu reći da je ovaj film za mene bio priličan letdown, pre svega jer sam jako mnogo očekivao. Ove godine sam bio u Portorožu kada je bukvalno uzeo sve nagrade i potukao Kozolea do nogu, ali u odnosu na Kozoleovu SLOVENKU, meni je 9:06 možda potencijalno zanimljiviji ali na nivou krajnjeg rezultata neuporedivo slabiji film.

Šterk i scenrista Siniša Dragin opredelili su se za pravljenje jednog egzistencijalističkog para-krimića, sa većim akcentom na egzistencijalizam nego na krimić, što je meni potpuno u redu, i negde na tom putu su umetničku ambiciju počeli da ispoljavaju kroz pre svega nejasan narativ u kome se umetnički postupak najviše ispoljava time što su načini izlaganja priče konfuzni. U redu, ovo nije vrsta filma u kojoj se priča izlaže gledaocu pitko i u redu je ako gledalac treba da se pomuči, ali u određenom trenutku kada se pomuči shvati da je slagalica koju (intelektualno) slaže zapravo dosta banalna a u pojedinim psihološkim nijansama čak i detinjasta.

DP Simon Tanšek u pojedinim trenucima isporučuje zaista sjajne kadrove, ali pošto ne verujem u mastering ex-yu DVDova ni inače, a ovo je gledano na DVDu, imao bih neke primedbe na osvetljenje, pošto u određenim deonicama gloss ovog filma podseti na televiziju. Međutim, hajde da zbog DVDa i mogućnosti da je loše masterovan, ostavimo pitanja osvetljenja po strani.

Film koji je u 9_06 najviše parfraziran je TENANT i rekao bih da je to vrlo očigledna referenca, međutim, ovde naprosto nema te harizme, ni u rediteljskom, a ni u glumačkom smislu. Film ima ne samo upadljivo antipatičnu podelu, već je u nekim ulogama podela čak i takva da se likovi nedovoljno razlikuju (primer su ljubavnice glavnog junaka).

Za razliku od POKRAJINE ŠT. 2 u kome poigravanje žanrom daje lep pay off, ovde se pokreću neki jako rafinirani mehanizmi svojstveni filmskim klasicima ali malo koji funkcioniše.

Film je navodno dobio smisao u montaži, i kažu, napor našeg čuvenog montažera Petra Markovića ga je spasao. Postupak koji je svojstven za Peru je skraćivanje filma (setimo se njegove operacije sklapanja filma DIŠI DUBOKO) ali ovog puta 9:06 odaje utisak predugog filma čak i sa trajanjem od 71 minut.

* * / * * * *

CHANEL COCO & IGOR STRAVINSKY

Pogledao sam CHANEL COCO & IGOR STRAVINSKY Jana Kounena. Reč je o filmu koji se potpuno razlikuje od Kounenovog stila na koji smo do sada navikli. Ovog puta snimio je jedan krajnje klasicistički postavljen film kome je po Kounenovim rečima uzor bio Scorsese iz svoje AGE OF INNOCENCE faze mnogo više nego Lucile Hadžihalilović iz INNOCENCE faze, u svakom slučaju.

U tom smislu, Kounen pokušava da napravi ono što bismo očekivali od ovakvog naslova, suptilan francuski mentalno-erotski dvoboj između kreatorke i kompozitora, koji su umeli da kreiraju i iskomponuju sve osim svojih sudbina.

Scenario je postavljen gotovo rohmerovski, dakle bez tipičnog postavljanja spolja vođenog narativa već se priča uglavnom izlaže kroz situacije i likove i taj sistem uglavnom funkcioniše.

Knjigu Chrisa Greenhalgha je prvobitno trebalo da ekranizuje Billy Friedkin, međutim sa njim film nikako nije uspevao da se spakuje, i onda je Kounen praktično došao na gotovo pripremljen projekat.

Pored uvodnog set-piecea na Igorovoj premijeri, Kounen koristi još nekoliko prilika da ubaci nešto svog vizuelnog stila a ljubak detalj je i to što svi govore na jezicima koje su zaista koristili.

Mads Mikkelsen je standardan, sa tim dodatkom da glumi na ruskom a Anna Mouglalis je odlična i dominantnija od njega u glumačkoj podeli. Fin curio je da ruskog grofa igra Raša Bukvić koji zaista glumi u sve prestižnijim projektima.

Ne mogu reći da me je tema ovog Kounenovog filma zaintrigirala, ali filmu se ne može osporiti visok zanatski nivo i teško da se ovakva priča može bolje interpretirati.

* * * / * * * *

Tuesday, April 27, 2010

AN ENGLISHMAN ABROAD

Pogledao sam TV film Johna Schlesingera AN ENGLISHMAN ABROAD koji je po ispovesti australijske glumice Coral Browne napisao Alan Bennet. Ovo je BBC produkcija iz 1983. godine koja se na dosta bizaran način odnosi prema izvornom materijalu pošto Browne igra samu sebe iako je priča smeštena u 1958. godinu.

Reč je o njenoj istinitoj priči o susretu sa Guy Burgessom u Moskvi 1958. godine, dakle posle njegovog bekstva sa Zapada u SSSR. Burgess je izuzetno zanimljiv lik i o kembridžskoj petorci sam pogledao praktično sve što je snimljeno izuzev TV filma u kome Burgessa igra Derek Jacobi.

U ovom filmu, Burgessa igra Alan Bates koji uspeva da dosta dobro zarobi njegovu melanholiju posle bekstva. Naime, Burgess je od cele ekipe najteže podneo bekstvo. Još u seriji CAMBRIDGE SPIES vidi se njegova nostalgija dok se brodom udaljavao od Britanije, a istoričari kažu da je njegovo bekstvo sa Donaldom MacLeanom navodno sporno i zbog toga što Burgess nije bio obavešten da ga prebacuju u SSSR. U svakom slučaju u SSSRu, on se za razliku od MacLeana nije dobro snašao, nije naučio ruski, nedostajale su mu razne stvari iz Britanije, naročito odeća, a smetao mu je i sovjetski dosta tvrd odnos prema homoseksualnosti iako mu je KGB dodelio ljubavnika. U filmu HUMAN FACTOR Otto Premingera aludira se da je taj ljubavnik bio KGBovac pošto se u tom filmu pojavljuje burgessolik junak na kraju. U AN ENGLISHMAN ABROAD, taj ljubavnik je neki električar iz pozorišta za koga Burgess kaže da je verovatno kažnjen time što mu je dodeljen da bude ljubavnik, ali da iako je KGB umešan sam tip nije KGB-agent.

U svakom slučaju, Bates je dobro dočarao Burgessovo sporo alkoholno samoubistvo koje je, ruku na srce, počelo još u Americi, i koje je od svih glumaca koji su igrali Burgessa najbolje dočarao Tony Hopkins u BLUNTu. Ipak, Bates uspeva da generalno pokaže Burgessa na kraju životnog puta, lišenog onoga što mu je ipak bilo najvažnije u životu a to su sitna zadovoljstva, iako je uspeo da dope do onoga što mu je bilo bitno a to je sistem koji je priželjkivao.

Bennett to dosta otvoreno i artikuliše, pokazujući kako Burgess suočen sa ekscesnim ostvarenjem ideje za koju se borio shvata koliko su mu detalji zapravo bitni.

Od kembridžske ekipe, u SSSRu najbolje se snašao MacLean, a 1958. godine svi oni su realno bili na putu da budu gurnuti pod tepih, te prilično bedan Burgessov lifestyle u Moskvi deluje sasvim ubedljivo a Schlesinger dobro dočarava teskobu ranog poststaljinizma.

Ono što je generalni problem ovog projekta je Coral Browne koja je u svojoj ispovesti čini mi se jedna od onih ličnosti koja je u svom prepričavanju priče najpametnija, najiskrenija i sl. To se moglo malo umeriti a bilo bi dobro da i ona nije igrala pošto ipak ne deluje kao da ima 45 godina koliko je imala 1958. no to je verovatno neki Schlesingerov rediteljski koncept koji nije do kraja profunkcionisao.

Sunday, April 25, 2010

MAD MAX

Reprizirao sam MAD MAX George Millera. To je jedan od granddaddy naslova ozploitationa i jedan od ključnih filmova za razvoj savremenog repertoarskog filma uopšte. Ipak, realno, značaj prvog MAD MAXa je pre svega u tome što je omogućio da bude snimljen ROAD WARRIOR koji je zapravo ostavio trag i uticaj.

Prvi MAD MAX je u tom smislu više poštovan iz pijeteta nego zbog nekog realnog značajna a njegov uspeh je u svakom smislu bio poguran uspehom nastavka/rimejka. I zaista, ROAD WARRIOR koji je već pretendovao da bude ozbiljan bioskopski film sa internacionalnom ambicijom nudi mnogo više žanrovske ortodoksije od originala. I što je još paradoksalnije nudi mnogo više Mad Maxa iako se tako ne zove od MAD MAXa samog.

Čitajući recimo Pajkićevu kritiku a on je ponudio jednu od dosta artikulisanih među rezervisanim kritikama ovog filma, sasvim je jasno da je jedan od sistemsnkih problema u recepciji ovog filma zapravo njegovo odstupanje od tipične žanrovske strukture.

Pre svega, glavnog, naslovnog, junaka, praktično nema u gotovo celom prvom činu, da bi on zapravo tek negde oko polovine počeo da dominira pričom a tek u trećem činu preuzeo stvar u svoje ruke. Iako je Mel Gibson i u ovom filmu, na vrlo malom prostoru uspeo da se nametne kao ikona, naročnito u završnici kada izvršava prvu od svojih brojnih kasnijih osveta na velikom ekranu, i iako je ova uloga izuzetna naročito u toj završnici kada igra praktično bez dijaloga, i koristi telo kao vrlo bitno, gotovo ballardovsko izražajno sredstvo, tek će u ROAD WARRIORu, on postati svojevrsni naslednik Clint Eastwooda, uključujući i njegovu Man With No Name personu,

Zatim, film obiluje digresijama, satiričnim pasažima, raznim vidovima genrebendovanja kojima nisu bili neskloni čaj ni najoštriji eksploatatori poput Italijana, ali rekao bih da to kod Millera najbolje funkcioniše jer je uspeo da stvori stripovski stilizovan svet koji truli na svim nivoima.

U tom smislu, MAD MAX je znatno bliži naslovima kao što je CLOCKWORK ORANGE nego što su Leoneovi vesterni, ali u filmskom izrazu ima i jednog drugog, i što je još važnije film funkcioniše na oba plana.

Ono gde je Miller svakako ubedljiviji jeste leoneovski segment. MAD MAX i danas impresionira svojom surovošću i rediteljevim instinktivnim umećem da prikaže nasilje na najživopisiniji način, čak i onda kada ga daje u elipsi. MAD MAX je i za današnje standarde zapanjujuće surov film. Mnogi filmovi su pomerili granice što se tiče krvoprolića i raznih tipova stvari koje se dešavaju u ljudima ali retko ko je uspeo da postigne taj gotovo opipljivi osećaj nasilja, povređivanja, sakaćenja kao Miller u ovom filmu.

Učinivši film vrlo ozbiljnim, kako na polju surovosti, tako i na polju satire, MAD MAX zapravo nije previše zabavan film u nekom striktno repertoarskom smislu jer ima i određene pretenziju a i vidove surovosti koji nisu baš zabavni. Ipak, teško mu se mogu osporiti dinamičnost i senzacionalne akcione sekvence koje svojim low-budget stuntovima koje je Miller snimio u saradnji sa DPjem David Eggbyjem i kaskaderom Grant Pageom daje filmu dodatnu dimenziju surovosti.

Kada se uzmu u obzir svi elementi kojima je baratao Miller u ovom filmu, zaista je jako kritikovati ovaj naslov iz pozicije žanrovske ortodoksije jer sam narativ nudi više dokaza koji dokazuju da ovo nije bio film koji isključivo pretenduje na exploitation status. Štaviše, Millerov film je dosta cronenbergovski (opsesija automobilima na stranu) upravo zbog tog spoja exploitationa kao puta do filma i pokušaja da se preko toga iskaže još nešto - s tim što je kod Cronenberga to "nešto" mnogo zanimljivije.

* * * 1/2 / * * * *

Saturday, April 24, 2010

GONE

Za zakašnjenjem sam pogledao GONE Ringana Ledwidgea. Reč je o naizgled atipičnom filmu za Working Title iako je to zapravo njihov povratak korenima u Australiji odakle dolazi Tim Bevan (koji je preciznije ečeno sa Novog Zelanda). U svakom slučaju WT ima svoju kuću Down Under a na ovoj produkciji se pored njih pojavila i Nira Park, producentkinja zaslužna za filmove Edgara Wrighta. Otud je GONE u produkcionom i tehničkom smislu znatno ambicioniji od tipičnog trilera o ljudima koji sreću psihopatu u australijskoj pustari.

Film je pre svega atipičan na nivou scenarija pošto se u žanrovskom smislu pre može definisati kao bizarna melodrama sa krvavim ishodom nego tipičan triler. Odnosi među junacima su dati vrlo suptilno sa uverljivošću koja je više psihološka nego dramaturška i sve do završne deonice film je slowburning melodrama na tragu NOZ W WODZIE pre nego što se pšretvori u odličan i vrlo efektan suspense triler.

Iako deo kritike zamera filmu taj shift u tonu, meni je to sasvim u redu jer kada krene suspense i kada počnu ripper sekvence, sve i dalje ostaje u dokmenu fizički uverljivog, niko se ne pretvara u superheroja i suspense je građen na najortodoksniji hičkokovski način pa bi se na kraju zbog spoja psihološki čitljivih međuljudskih odnosa koji eskaliraju u triler, ovaj film mogao smatrati aproprijacijom Hitchovih paradigmi.

Film je izvanredno slikan, vrlo moderan rad DPa Bena Seresina kako u klaustrofobičćnim enterijerima tako i u provincijskim eskterijerima bio je evidentan još u odličnom filmu BEST LAID PLANS Mike Barkera te ne čudi što danas Seresin radi i velike akcione blokbastere poput novog filma Tony Scotta.

Glumci su odlični. Scott Mechlowitz kog smo već upoznali kao backpackera u EUROTRIPu sa dosta underplaya igra psihopatu a Shaun Evans (kog znaju fanovi serije TEACHERS) i Amelia Warner su solidni kao britanski par koji on pokušava da razdvoji i uništi.

Ono što sporadično opstruira film jeste izbegavanje egzaktnije postavljenih motivacija i insistiranje na tome da se ključne promene u likovima dešavaju u nekom drugom planu što čini da film u pojedinim deonicama postane hermetičan. Međutim, sam pripovedački koncepta je hrabar i zaslužuje svaku pohvalu.

* * * / * * * *

Thursday, April 22, 2010

SIXTY SIX

Pogledao sam SIXTY SIX Paula Weilanda, jedan od vrlo dobrih, iako manje poznatih Working Title naslova u kojima se obrađuje jedna od opsesivnih tema head honchoa Working Titlea a to je odrastanje i život u jevrejskoj zajednici. Doduše, za Working Title, tim tipom istraživanja mahom se bave Braća Coen, ali je eto i Weiland dao svoj doprinos.

Ako imamo u vidu da se SIXTY SIX bavi jednom od opsesivnih tema komedija iz jevrejskog miljea a to je Bar Mitzvah, i da je producent filma Tim Bevan možda jedini put bio u tabloidima upravo zbog raskalašnog Bar Mitzvaha svoga sina, onda je ovo svakako bio passion project za sve koji su ga radili.

Za Paula Weilanda, inače vrlo pristojnog rutinera koji je režirao sve i svašta, svakako - jer reč je o njegovoj autobiografskoj priči koju su za film napisali Peter Straughan i Bridget O'Connor a jedan od producenata je Richard Curtis pa ne čudi da film u nekoliko navrata ima curtisovske formalne toucheve.

Film je perfrektno realizovan, u Working Title maniru, sa zaokruženim likovima, obiljen finih detalja i fetišističkom rekonstrukcijom epohe. Ono gde se pojavljuju izvesni problemi jeste gorči deo ove bittersweet priče koji sporadično deluje preozbiljno u odnosu na sveukupni ton, a pojedini detalji o likovima su zapravo mnogo simptomatičniji za njihove tragične sudbine nego što ih autori tretiraju.

Međutim, uprkos tim sitnim nedostacima, SIXTY SIX poseduju klasu koju garantuju Working Title produkcije i uprkos tome što se često koristi jeftinim trikovima uspeva jako dobro da ih plasira i sa njima izvuče željeni efekat kod publike.

* * * / * * * *

Tuesday, April 20, 2010

BUICK RIVIERA

Pogledao sam BUICK RIVIERU Gorana Rušinovića. Rušinović se sa ovim filmom potpuno reinventovao posle "dokoskastog" MONDO BOBOA i "kroječaevatajnastog" SVJETSKOG ČUDOVIŠTA kao ozbiljan indie reditelj euroamerikanskog profila. Film je snimljen u Americi a fotografiju je radio Igor Martinović, jedan od talentovanijih ex-jugoloscvenskih DPjeva na radu u inostranstvu, tako da BUICK RIVIERA zaista izgleda kao inostrani art-house film. Rušinović na nivou ritma, kadriranja i generalnog pripovedačkog koncepta prati reditelje poput Wendersa koji su sa izvesnim evropskim senzibilitetom prišli Americi, a na nivou odnosa prema priči, na početku filma pravi jedan od onih art-house naslova koji su više pravljeni da se uz njih razmišlja nego da se prate kao priča u koju se gledalac uživljava u konvencionalnom smislu.

Film ulazi u pšrobleme onda kada započne odnos Srbina i Muslimana u Americi koji celu priču počinju kao Bosanci, međusobno se identifikujući i pomažući a završavaju je u konfliktu koji je nažalost potpuno nemotivisan i nije u samoj osnovi nacionalno obojen. U svom bežanju od konvencionalnog filma, u neku vrstu vizuelno ekspresije, artizma, suptilnosti, višeznačnosti i sl. Rušinović je izbegao i da definiše svoje junake a naročito njihove motivacije tako da na kraju njihov sukob koji je nažalost izuzetno konvencionalan i gotovo banalan u dramatarškom smislu zahteva itekako dobro motivisanje, a toga nema. Očigledno je da sam scenario nastao po Jergovićevoj prozi nije onoliko iznad konvencije koliko je Rušinović priželjkivao.

Slavko Štimac je prilično slab u glavnoj ulozi. Iako je i on sam imao emigrantsko iskustvo, a reklo bi se da spada među one koji su traumatizovani raspadom Jugoslavije, on se u toj ulozi nije našao, i uprkos Rušinovićevom generalnom tone-downovanju filma, Štimac je sav u spoljnjim gestovima, bez ikakve vere u lik, iako bi njegov Hasan trebalo da čini centar cele teskobe. Leon Lučev s druge strane ima drugačiji lik mnogo više oslonjen na klišee o vatrenim Bosancima tako da on bolje prikriva svoje odsusutvo odnosa prema karakteru o kome na posnpvu filma saznajemo još manje nego o Hasanu.

U suštini, BUICK RIVIERA je u svojim najboljim delovima, hermetična, atmosferična studija o čoveku izgubljenom u stranoj zemlji a u najslabijim pokušaj da se snimi film o karakterima po scenariju u kome ti karakteri ne postoje.

U krajnjem zbiru, Rušinović je ipak snimio jedan film koji se pre svega po svojoj vizuelnoj artikulaciji i američkim lokacijama i izdvaja od ostatka ponude u regionu. Šteta je samo što je ipak dosta slab za neke internacionalne okvire u koje je po svom hardveru mogao da zakorači.

* * / * * * *

VRTLOG

Komisija Macavity, Žika i Cripple pogledali omnibus VRTLOG koji su radili Hajrudin Krvavac i Gojko Šipovac. Po jednu priču je radio svaki reditelj a jednu su radili i zajedno.

VRTLOG je prilično početnički film u kome se tek u trećoj priči nagoveštava Krvavčev dar, dok su prve dve dosta slične nekom tvrđem realizmu iz partizanskog miljea, gde se možda kao paradigmatičan naslov za poređenje može uzeti TRI Saše Petrovića. Naravno, TRI je izašao godinu dana kasnije, tako da sigurno nije mogao biti uzor ali rekao bih da je taj film dobar primer koji su krajnji dometi ovog pristupa.

Krvavac i Šipovac nažalost nisu dobacili do tog dometa, ali svakako da postoje neke zanimljivo postavljene situacije u kojima su se lepo snašli.

Najslabije funkcioniše priča koja je bazirana na psihološkom dvoboju koji je sav u pogledima na početku, a ni druga priča gde je psihološki sukob eksternalizovaniji kroz priču o dva partizana koji lutaju kroz močvaru i žele da se probiju kroz obruč (neke od situacija u močvari podsećaju na Bambinovu pogibiju u MOSTu). Film stane na noge kada je postavljen konvencionalnije, sa zaokruženijim karakterima, jasnom dramskom situacijom i melodramskim odnosom i tu se jasno vidi da je Krvavac punokrvini reditelj komunikativnog repertoarskog filma kome nije mesto u umetničkim eksperimentima.

Naprosto, kada se bavi suptilnim, eteričnim, neopipljivim kinestetičkim zahvatima, VRTLOG je samo simulacija umetničkog filma, dočim kada se sve konkretizuje postaje pravi film.

* * / * * * *

Sunday, April 18, 2010

FRI OS FRA DET ONDE

Pogledao sam Ole Bornedalov FRI OS FRA DET ONDE i reč je o priličnom promašaju posle vrlo intresantnog i vešto realizovanog KAERLIGHED PA FILM. Iako se ni za FRI OS FRA DET ONDE ne može reći da je slabo realizovan, niti sasvim lišen zanimljivosti, čini se da se kroz ceo film Bornedal bori sa pokušajima da oneobiči jednu vrlo jednostavnu gotovo rudimentarnu priču i to pokušava da uradi na svim nivoima, od uvođenja naratora koji ruši "četvrti zid" pa sve do formalnih detalja vezanih za prikazivanje protoka vremena i sl. pa sve do fotografije sa izrazito stilizovanim kolorom koji ne funkcioniše, sličnu u VIKARENu, i interesantnim stylish pokretima kamere koji su najbolji deo filma. Uprkos tome što je preterao na polju osvetljenja, Dan Laustsen je u ostalim domenima isporućio jako kvalitetnu fotografiju i to je jedan od aduta filma.

Ono što je najneobičnije u ovom inače dosta konvencionalnom filmu ispod flashy površine jeste to što je mentalitetski ovaj film bliži balkanskim filmskim tradicijama nego danskim. FRI OS FRA DET ONDE liči na nezvanični rimejk LISICA Krste Papića i ima nekih upadljivih sličnosti naročito u završnici, a scena destruktivnog seoskog veselja po svojoj frenetičnosti podseća dosta na Kusturicu ili Paskaljevića. U izvesnom smislu balkanizacija Danske je prisutna u filmovima njihovih autora još od Refnovih PUSHERa, naročito trećeg dela, ali ovo je po prvi put da se ne samo balkanska sudbina i mentalitet, već i kinematografska tradicija javljaju kao agens u danskom filmu.

Balkanski kredibilitet daje i činjenica da se film vrti oko junaka iz Bosne, Alena, kog igra Bojan Navojec, inače hrvatski glumac, nedavno smo ga gledali u filmu NEKA OSTANE MEĐU NAMA Rajka Grlića. On je naravno tretiran kao uljez, plemeniti divljak, nesposoban da prevaziđe svoju ratnu traumu i snađe se u danskim okolnostima.

Odgovor danskog društva na njega je predvidljiva. Neki među njima reaguju rasistički, i to su oni sa margine. Obrazovaniji reaguju naravno sofistikovano i u duhu ljudskih prava a pred kraj se Bornedal dosta eksplicitno opredeljuje da publici kaže kako a) istini nije jednostavna b) ceo sukob proističe iz klasnih tenzija i libidinalne ekonomije. U tom smislu, ideologija filma FRI OS FRA DET ONDE je jasna ali i mehanički izložena.

FRI OS FRA DET ONDE je film čiji se šavovi vide. Bornedal nije uspeo da spoji elemente kojima se služio u ubedljivu celinu. Otud je film stilski nekonzistentan, sa velikim padovima u ritmu i mnogim lutanjima na planu vođenja priča. Ipak, reč je o zanimljivom naslovu za one koje zanimaju tokovi evropskog filma i pozicije Balkana u svemu tome.

* * / * * * *

Saturday, April 17, 2010

GONE BABY GONE

Pogledao sam GONE BABY GONE Bena Afflecka, po romanu Dennis Lehanea. Ovaj film sam pogledao sa zakašnjenjem. Ipak, nikada nije kasno za jedan vrlo solidan krimić i vrlo interesantan, neočekivano zreo rediteljski debi Bena Afflecka koji me je moram priznati izuzetno prijatno iznenadio ovim filmom. Naime, još od vremena kada je bio ko-scenarista GOOD WILL HUNTINGa, Affleck je pokazivao afinitet prema filmmakingu, tako da u tom smislu nije potpuno iznenađenje da je snimio dobar film. Ipak, zrelost ovog debija je nesvakidašnja.

DP na filmu bio je John Toll, čovek koji ima iskustva u radu sa debitantima i rediteljima koji dolaze iz nekog drugog miljea, tako da je sigurno i on pomogao Afflecku da se lakše snađe. Međutim, u ovom filmu, gluma je izvanredna a Affleck uspeva da na nivou celog filma održi visok nivo psihološke ozbiljnosti i ubedljivosti.

Roman kao misterija sa dva glavna junaka, parom privatnih detektiva, ima određene uslovnosti sa kojima Affleck nije uspeo da se do kraja izbori. Pre svega u filmu junakinja deluje kao višak, kao nepotreban dodatak glavnom junaku. Iako on uspeva da na nivou scenarija iskoristi ženski lik kako bi se promene unutar slučaja odražavale na njihov ljubavni odnos, i to radi dosta dobro, a žena služi i kao katalizator dilema za glavnog junaka, uprkos vrlo veštom prikrivanju ona deluje kao višak.

Ipak Casey Affleck i Michelle Monaghan su odlični u glavnim ulogama tako da se disfuncionalnost ovih likova zaista svodi na dramaturški detalj.

Affleck tretira Lehaneovu priču kao dramu, konkretnu priču o konkretnim likovima, bez prevelikog oslanjanja na žanr i žanrovske konvencije, ali ne i potpuno bez njih, i u tom postupku je konsekventan čak i na samom kraju kada integritet priče ozbiljno uzdrma bizaran obrt koji bi savršeno pasovao južnokorejskom filmu ali ne i američkom.

Završni obrt je svakako jedna od ključnih tačaka za diskusiju o GONE BABY GONE. On se u izvesnom smislu može braniti, ali je potpuno neuverljiv u kontekstu ove same misterije i uzevši o obzir milje iz koga junaci dolaze. Međutim, pored onih koji smatraju da je obrt neuverljiv ima i onih koji doživljavaju da je taj preokret u stvari ključno osvežavanje žanra koje nudi ovaj film. Dakle, ta neuralgična tačka nekome može biti primer autentičnosti, nažalost meni nije.

Ipak, posle niza filmova koji gledaoca ostavljaju ravnodušnim, lepo je naići na film u kome se nalazi nešto što otvara polemiku.

* * * / * * * *

Friday, April 16, 2010

MICMACS

Pogledao sam Jean-Pierre Jeunetov MICMACS. U izvesnom smislu, Jeunet je parafrazirao Kusturični ZAVET, samo dve-tri godine kasnije i pokazao da je Profa u svom naizgled najvećem promašaju bio zapravo trendeseter. Meni je lično ZAVET jedan vrlo drag film, verovatno lično najdraži u Kustinom opusu i drago mi je da je neko Jeunetovog profila pokazao da to zapravo nije dead end. Doduše, nije to vrsta filma u koju se ja previše investiram, niti me naročito zanima šta će biti trend, ali, u plimi ORDINARY PEOPLEova, ovo je lep protiv-otrov.

Ono gde je Jeunet superiorniji od Profe u ovoj fazi, dakle post-filačevskoj jeste tehnička realizacija. MICMACS je glossy i fetištistički urađen, što Kusta od razlaza sa Vilkom i Krekom nije uspevao da postigne. Međutim, tatijevski humor u spoju sa postavkama savremenog repertoarskog filma je nepogrešivo sličan, s tim što je ZAVET divlji, pun bizarnog nasilja i nekontrolisane seksualnosti, dok je Jeunetov film više fetišizacija francuskog pogleda na svet.

Ono gde je Emir superiorniji storytller od Jeuneta jeste i to što su kod njega svi junaci konzistetntno nenormalni dok Jeunet ima problem sa tim što pokušava da pravi konflikt između ekscentričnih pozitivaca i relativno normalnih, blago karikiranih negativaca, i tu nastupa disbalans jer da bi ta vrsta ludila egzistirala čitav univerzum dosledno mora biti pomeren.

Obojica dele političku poruku iza osavremenjenog tatijevskog ludila, a kod Jeuneta se kao jedna od zavera internacionalnih trgovaca oružjem pominje i "eksplozija na sarajevskoj pijaci" u inače dosta konvencionalnoj poruci o štetnosti vojnoindustrijskog kompleksa.

U svakom slučaju, Jeunet je snimio film sa snažnim autorskim pečatom, sa dosta oslanjanja na tradiciju i uopšte pretenzija na bioskopski rezulatatom sa ovakvim filmom je dostojna poštovanja. Ljubitelji art-house komedije i te vrste quirkinessa sigurno će ceniti ovaj film više od mene.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, April 15, 2010

CLASH OF THE TITANS

Pogledao sam CLASH OF THE TITANS Louisa Letteriera. I, šta reći sem da je potpuno promenio definiciju filma u kome francuski sineasta uz pomoć vrhunskih britanskih karakternih glumaca tumači mit iz antičke tradicije.

Ulaziti u dublju estetsku raspravu o ovom filmu je besmisleno jer je reč o spoju mitske stvarnosti sa Holivudom, dakle autor je imao pravo i obavezu da od filma napravi cirkus i u tome je uspeo. Kao cirkus, CLASH je moderan i u dramaturškom smislu jako sličan kompjuterskim igrama. Pre svega, zanimljivo je kako svaka veća bitka ima svoj tutorial, dakle ima scenu u kojoj naš junak nauči kako da savlada prepreku, a i svi gedžeti koji će mu biti potrebni su plantovani kao u igri (u čemu prednjači Zevsov mač koji je bukvalno postavljen kao detalj u igri). U tom smislu, scene sa bogovima, postavljena kao kič najvišeg reda sa sve britanskim karakternim glumcima u zadimljenoj scenografiji deluju kao spoken word filmići koji se javljaju posle svakog odigranog nivoa.

Kao fan serije SKINS nezadovoljan sam malom minutažom koju je dobila Kaya Scodelario. Reklo bi se da je njen lik sigurno imao neku značajniju funkciju u poziciji Andromedine služavke, ali je zato Nicholas Hoult ostao zapažen kao deo Persejeve inglorious bastards grupe koja ide da ubije Krakena. Glumačka podela u toj hardass grupi je odlična, tu je Ashraf iz KINGDOMa, Liam Cunningham iz LITTLE PRINCESS (šalim se, naravno, znamo mi ko je & šta je Liam) i Mads Mikkelsen koji je tu da svemu doda jedno umetničko opterećenje, malo duže poglede i istrulele zube.

Ono što je osnovni problem u dramaturškom smislu jeste nedostatak proistekao iz strukture igre upravo na nivou postavke zapleta pošto praktično imamo samo radnje glavnih junaka bez kontraradnje negativaca, odnosno sa kontraradnjom u najmanjoj mogućoj meri. U tom smislu izvan set-pieceova koji su sporadično vrlo uzbudljivi, pre svih borba sa škorpijama koja me je podsetila na STARSHIP TROOPERS i borba sa Meduzom koja ima dobru koreografiju i inventivnu pretnju po junake, u filmu suštinski nema pravog suspensea proisteklog na nivou priče. I mislim da je to razlog izvesne praznine koja se oseća u dramskom smislu.

Kad je o Samu Worthingtonu reč, ovo je druga uloga uz TERMINATOR SALVATION koju je Warner lineupovao kada se saznalo da će Sam igrati u AVATARu. Warner je imao dobro iskustvo sa mačoima iz Australije i želi da ponovi taj recept sa Wiorthingtonom što i ne čudi od jednog studija poznatog po svojoj konzervativnosti. U tom smislu, vrlo je zanimljivo kako Sam ima vrlo prepoznatljivu postavku karaktera u ova tri filma. U AVATARu, on je čovek koji bi da postane Na'avi. U SALVATIONu on je robot koji želi da postane čovek. U CLASHu je polubog koji može da bira između statusa boga i čoveka i insistira na tome da bude čovek. Dakle, sve tri uloge bazirane su na junakovoj podeljenosti i sve tri igra isti glumac.

Worthington je dobar akcioni heroj. Pre svega ubedljiv je u scenama borbe, najbolji je kada ćuti i bori se i može da parira po mačizmu ostatku ekipe u kojoj svakako ima konkurenciju, a uverljivo je i da je Neesonov sin.

U glumačkom smislu, najslabiji je Fiennes koji je od Hada napravio karikaturu, persiflažu negativca kojoj su ponekad skloni britanski karakterni glumci. Britanci obično bivaju angažovani kako bi negativcima dali neku vrstu produbljensti, ali na kraju priče, Fiennes se gubi u površinskim efektima, i u njegovom Hadu nema ni tame ni dubine ni nekog iskonskog zla, samo apsolutno glumčevo neverovanje u lik.

Po postavci mnogih scena, naročito završnice, pa čak i po dramskoj postavci situacije u kojoj Persej pripitomi Pegaza, CLASH u detaljima podseća na AVATAR.

Ulaziti u nelogičnosti kada je zaplet ovakvog filma u pitanju, naravno potpuno je besmisleno. Ipak, postoji jedna nelogičnost na čisto emotivnom nivou koja me je zbunila jer je potpuno protiv konvencije, čak na neki način ima i sadističku dimenziju. Ukoliko je već odavno prisutna teorija da hepiend filma zavisi od tačke u kojoj se priča prekine, odnosno da se klasicistička postavka braka kao srećnog ishoda može problematizovati, onda je to u CLASHu prisutno već na samom početku veze. Naime, na kraju film Zeus vasksne Io kako Persej ne bi bio sam. Problem je u tome što je ona ranije rekla kako je osuđena na večnu mladost, kako je gledala svoje voljene kako odlaze i kako joj je generalno dosta svega. Njena smrt koja je u borbi sa Meduzom imala svrhu delovala je kao neka vrsta hepienda za njen lik. Međutim, onda je Zevs vaskrsne. Situacija u kojoj ona dođe do neke vrste intimne situacije sa Persejem nije dovoljan razlog da joj se agonija tako nastavi. Ili jeste, ali ona Perseja očekuje vrlo naporan brak.

Kao što je i sa mačoima, tako je i sa DPjevima. Film je slikao Peter Menzies. Iako je film CGI heavy, DP sa onakvih downunder prostranstva ume da zabeleži impresivan prirodni pejzaž, njegovu grandioznost i surovost i CLASH OF THE TITANS onda kad treba ima tu vrstu interakcije između junaka i prirodnog okruženja.

Zaista za CLASH OF THE TITANS je teško reći da je dobar film, ali za razliku od raznih skorašnjih ekranizacija raznih propertyja, knjiga, kolekcija igračaka i igara, ipak više film nego slikovnica, i to je za svaku pohvalu.

* * * / * * * *

Wednesday, April 14, 2010

THE DEADLY AFFAIR

Pogledao sam THE DEADLY AFFAIR Sidney Lumeta, film baziran na romanu John le Carrea CALL FOR THE DEAD. Kao veliki fan le Carrea, mogu reći da je ovaj film dosta drugačiji od adaptacija ovog pisca pošto bi se reklo da ga je Lumet sveo na dosta konkretniju trilersku premisu koja na planu špijunske intrige gubi tipičnu lecarreovsku višeslojnost i cinizam.

Međutim, upravo ono što i drži ovaj film gledljivim, ispod naslaga Lumetove bezlične režije i nefokusirane naracije jeste Le Carre i njegovi transgresivni međuljudski odnosi najpre oličeni kroz "dežntlmenski brak" glavnog junaka i njegove supruge a zatim i kroz samu špijusnku zaveru koja je bazirana na specifičnim intimnim "aranžmanima".

Upravo u tim intimističkim scenama, Lumetov film postaje najzanimljiviji, dočim u trilerskom segmentu ostaje jedino zanimljiv zbog namerno biranih opskurnih londonskih lokacija ali je nepovratno lišen napetosti i tenzije bilo koje vrste.

Glumačka ekipa koju predvodi James Mason sa Harry Andrewsom i Maximilian Schellom je solidna, ali nije iznad svojih tipično dobrih dometa.

Scenario Paul Dehna, koji je radio adaptaciju za neuporedivo superiorniji Rittov film THE SPY WHO CAME IN FORM THE COLD očigledno ide na pojednostavljivanje le Carreovog narativa, što je po definiciji pametan postupak, ali ne u slučaju Lumeta kome nedostaje suptilnost u režiji kako bi tu priču sproveo do kraja.

Ipak, sam literarni predložak nudi dovoljno specifičnih detalja i karaktera kako bi se DEADLY AFFAIR nesumnjivo izdvojio kao naslov u tzv. "oporoj" fazi špijunskog filma.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, April 13, 2010

POTRAŽI VANDU KOS

Obnovili smo projekcije ponedeljkom i prvi film koji je pogledala tročlana komisija Macavity, Žika i Cripple bio je POTRAŽI VANDU KOS Živorada Žike Mitrovića.

Mitrovićev film je jedan izuzetni mali hidden gem, lepo postavljena misterija o post-WW2 vendeti i potrazi za krivcima u posleratnom Sarajevu u kojoj žena traži osobu na koju ju je uputio brat za slučaj da mu se nešto desi a onda mu se i desilo - hapšenje + smrt u Jasenovcu.

Mitrović iznenađujuće filmski pismeno vodi priču, svedenim, efikasnim sredstvima, sa jasnim izlaganjem karaktera i priče, odličnom upotrebom lokacije koje zaista izgledaju kao Rim iz najboljih dana i glumcima koji su u underplayu.

POTRAŽI VANDU KOS spada u red retkih filmova u kojima su jugoslovenski reditelji pokazali visoku disciplinu u rediteljskom izrazu i efikasnu upotrebu klasičnih stilema. U tom smislu, ovaj naslov spada među one koji najbolje reprezentuju Mitrovićevo umeće.

Razlog za priličnu zanemarenost VANDE KOS i u opusu Žike Mitrovića i u korpusu jugoslovenske kinematografije verovatno leži u tome što ovo nije film sa nekom prevelikom temom, vrlo je jednostavan, sveden, bez velikih pretenzija, razrešenje je odlično koncipirano ali je bazirano na intimi karaktera a ne na velikim herojskim gestovima ili političkim poentama. U tom smislu, reklo bi se da je intimističko razrešenje misterije poprilično izvan tokova u prikazivanju WW2 događaja čak i na internacionalnom nivou.

U scenama susreta žene koja traži ko joj je odao brata i majke ubijenog domobrana koji je praktično bio egzekutor, Mitrović ne beži od toga da se intimni gubitak majke i sestre izjednači uprkos ideološkoj suprotstavljenosti njihovih najmilijih, te bi se moglo reći da je film politički neopterećeniji nego što bi se očekivalo od jugoslovenskog filma iz 1957.

Scenario književnice Fride Filipović sa kojom je Žika potom radio i na GORKIM TRAVAMA ima ženu kao centralnog junaka, i u oba slučaja ona piše o junakinjama sa traumom iz rata koju pokušavaju da razreše kasnije. Za razliku od Irene Papas u GORKIM TRAVAMA koja je žrtva međunarodne intrige odbeglih nacista i želi da pobegne od trauma, VANDA KOS prikazuje junakinju koja želi da se suoči sa tajnama i da se osveti. Otud ne čudi da je omiljena uloga, i neostvareni san glavne junakinje da igra u ANTIGONI što nudi izvesnu vrstu mistek matrice za njenu priču.

SPOILER ALERT!

Isto tako, zanimljivo je da glavna junakinja pronalazi krivca u tinejdžerki koja je odala njenog brata zbog svoje pubertetske zaljubljenosti u njega. Dakle, umesto političke intrige, pitanja kamijevsko-sartrovskog tipa i sl. - motivacija ostaje u okvirima intimnih osećaja ženskih junaka.

Fridina glavna junakinja kada shvati šta je motiv, automatski oprašta devojčici, praktično bez ijedne scene nekakve dileme ili lomova u njoj.

Isto važi i za odnos osvetnice Olge sa majkom domobrana-egzekutora. I njih dve se automatski razumeju bez ikakve potrebe za polemikom.

Ovaj trougao ženskih likova Olga-devojčica-majka spada među interesantnije postavljene odnose u Mitrovićevom opusu. Ako se tome doda i četvrta žena, a to je Vanda Kos, svojevrsna Crna Dalija ili Laura, prema kojoj svaka od ove tri ima specifičan odnos, i to ne samo u kontekstu priče već i zbog seksualne prirode veze sa mrtvim junakom, film dobija i specifičnu dimenziju za psihoanalitički pristup.

VANDA KOS dakle svakako nudi materijal za dublju analizu, i ono što je najbolje jeste da su svi odnosi vrlo spontano postavljeni, odnosno bez ikakve teorijske ambicije samog autora.

KRAJ SPOILERA

POTRAŽI VANDU KOS je naslov koji je zreo za rehabilitaciju ne bi li zauzeo mesto koje zaslužuje.

* * * / * * * *

Sunday, April 11, 2010

A NYOMOZO

Pogledao sam A NYOMOZO Attile Galambosa i mogu reći da se retko kada takav početnički film izdvoji iz taloga lokalne kinematografije i uopšte dođe do internacionalne publike.

Usled izvesnih sličnosti sa KLOPKOM najlakše je porediti ga sa tim Golubovićevim filmom. Čak su i prezimena Galambos i Golubović na neki način slična. Poređenje je uglavnom u korist KLOPKE i jedini adut koji je na Attilinoj strani je to što je ovaj film nešto manje preteciozan.

U oba slučaja imamo junaka koji radi lečenja dragog člana porodice odlučuje da ubije čoveka i kasnije se suočava sa posledicama tog čina koji je, gle čuda, ipak mnogo nezgodniji nego što prosečan ubica bez iskustva ali sa spremnošću da se dokazuje, može da pomisli, ako je poreklom iz tranzicione Evrope. E sad kod Attile, taj junak je mađarski Dexter, samo što je u američkoj seriji taj forenzičar sklon ubijanju simpatičan i intereantan a Attilin je prilično isprazan frik koji pokušava da dovede tradicionalnu mađarsku depresivnost do paroksizma.

Ipak, high concept Attilinog filma se ne završava na tom DEXTER meets KLOPKA gimmicku, pored toga tu su i deonice u kojima autor komentariše savremenu kinematografiju kroz dijaloge glavnog junaka sa biletarima u bioskopu, odnosno kroz scene na samim projekcijama što je krajnje infantilan polaz, zatim imamo satirične oniričke scene u kojima se iznosi socijalnokritička dimenzija filma, i na kraju je jako teško utvrditi o čemu se zapravo u ovom filmu radi. Odnosno, jasno je o čemu se radi ali nije jasno šta je glavna tema. Da li je glavna tema Dexterov pokušaj da otkrije ko mu je naručio ubistvo i da na taj način postigne nešto što nam do kraja nije jasno - recimo iskupljenje? Ili je ključ u hičkokovskoj melodrami koja se dešava uporedo i koja je na neki način u stvari ogledalo junakovog stanja odnosno pokazuje kroz kakvu promenu on prolazi, if any.

Iako Attila unosi niz raznih tema i motiva, one nažalost uopšte nemaju nikakvu vezu ili je ta veza marginalna. Njegova profesija forenzičara nema veze sa zapletom izuzev vinjeta u kojima gledamo ljude kako stradaju i završavaju na njegovom stolu, a ti ljudi mahom nemaju apsolutno nikakav značaj za zaplet. Kad je reč o samom ubistvu, forenzički zanat eventualno može da bude adut prilikom ubijanja, ali u krajnjoj konsekvenci u završnici filma ispostavlja se da Dexter nije angažovan zbog svoje profesije već zbog nečeg drugog, usled čega na kraju sve deluje kao neubedljiva konstrukcija u maniru studentskog filma.

U tehničkom smislu, A NYOMOZO je pristojno realizovan. U principu, jedna od karakteristika evropskih krimića u poslednje vreme je da se zapravo sa dosta visokim budžetom bave temama koje je Holivud odavno zapostavio i više ih ni ne radi sa takvim budžetima. Attila insistira na glossy lokacijama i fotki ali to otvara neke druge probleme. Recimo Dexterov stan deluje vrlo luksuzno i neobično i uopšte nije u skladu sa njegovom navodno teškom finansijskom situacijom.

A NYOMOZO je debitantski film i to pokazuje na svakom koraku pošto reditelj čini većinu početničkih grešaka kao što su prenatrpavanje filma raznim motivima, citati i komentari na sve i svašta bez ikakve funkcije i sve to ispraćeno krajnjem samozaljubljenošću što na kraju dovodi do jako sporog tempa i preterane dužine, pretvorivši ovaj film u jedan od onih naslova koji najbolje funkcionišu kad se u plejeru barem duplo ubrzaju.

Ipak, ako imamo u vidu iz kakve žanrovski nerazvijene kinematografije dolazi, A NYOMOZO zaslužuje da mu se malo progleda kroz prste i očekivati nešto više od rediteljevog sledećeg filma.

* * / * * * *

COP OUT

Pogledao sam COP OUT Kevina Smitha. To mi je bio jedan od najočekivanijih filmova godine iako od samog filma nisam previše očekivao.

U sklopu industrijske špijunaže, pročitao sam scenario Robba i Marca Cullena i taj tekst je na mene ostavio solidan utisak. Bio je to pismen i sasvim artikulisan buddy cop flma koji je aproprirao sve tradicije ovog podžanra, dodajući im izvesne aspekte žanrovske samosveti pre svega kroz uzimanje u obzir teorije o homoerotskoj dimenziji odnosa među junacima u buddy cop filmu. To preplitanje teorijskih postavki koje se smatraju konvencionalnim i same žanrovske prekse nije novo u ovom podžanru i najbolji primer toga je Edgar Wrightov HOT FUZZ.

Ono što je od njihovog scenarija ostalo netaknuto jeste sam zaplet i upravo je ta mehanika razvoja priče neštop što je adut ovog filma krajnje preopterećenog glumačkim samoupravljanjem.

Bruce Willis se već naizgovarao provokativnih one-linera u MOONLIGHTINGu tako da je on ovde u underplayu. Seann William Scott je isto tako prilično miran ako imamo na umu rarzuzdanu glumu koju je Kevin Smith dopustio. Međutim, Willisov buddy u filmu Tracy Morgan je nepodnošljivo agresivan i on je nosilac većine problema ovog filma. Svi njegovi pokušaji humora, imitacije, monologa, one-linera su upadljivo nesmešni i kad god je u sceni fokus na njemu, film se zaustavi.

One-lineri, i to često u iritantnom modusu su obeležje buddy cop filma od samih njegovih korena u filmovima FREEBIE AND THE BEAN i BUSTING pa sve do rada Shane Blacka koji u KISS KISS BANG BANG čak i namerno insistira na iritantnoj količini one-linera koji su tu svesno plasirani i na svu sreću jako su uspeli i duhoviti. Nezavisno od toga da li je isti postupak primenjen u COP OUTu ili ne, ali u njemu humor ne funkcioniše i po tom aspektu više podseća na dekadentnije buddy cop naslove poput BULLETPROOFa Ernie Dickersona ili LETHAL WEAPON 4.

Ono što je, međutim, neočekivani adut filma jeste sama inscenacija koja dosta podseća na krimiće i čini se da je iskusni David R. Ellis kao reditelj druge ekipe uradio dobar posao da COP OUT približi žanru. Čak su i dramske scene režirane uz upotrebu objektiva i planova koji se koriste u trilerima.

Što se dizajna tiče, film vrlo simpatično izgleda, goonovi su sasvim u redu a Willis je u punoj formi. Naročit detalj je dizajn zvuka oslonjen na soundtrack koji je mešavina skora legendarnog Morodervog asistenta i učenika Haralda Faltermayera koji je pisao čuvene teme za BEVERLY HILLS COP i 80s cop flickove poput TANGO & CASH ili FATAL BEAUTY kao i velikih hitova osamdesetih i devedesetih. Između ostalih, film otvara Beastie Boys himna NO SLEEP TILL BROOKLYN koja je krasila soundtrack za film OUT FOR JUSTICE sa Stevenom Seagalom.

Akcionih scena nema puno, ali one koje su prisutne deluju vrlo pristojno, i to se od Kevina Smitha nije očekivalo. Zapravo, Smith je ponajviše podbacio upravo u onome što je trebalo da mu bude adut a to je humor.

Prava je šteta što COP OUT nije bolji i što u montaži nije istaknuta Willisova možda već dosta puta viđena ali efikasna persona već je u igri ostala Morganova zaista preagresivna i potpuno neuspela kreacija.

COP OUT nije bio koncipiran kao dekonstrukcija Willisove cop persone, i ovo nije SHOOTIST za tu vrstu likova, iako su porodični odnosi u priči svakako sledeća faza onih uspostavljenih u osamdesetim, u smislu da policajčeva ćerka više u pubertetu a on rasteruje momke nego je sad već pred udajom koju otac podržava.

BAD BOYS 2 ostaje savremeni standard za ovu vrstu prljavog buddy cop fima a jedan od atributa koji se ne mogu osporiti COP OUTu jeste to da je pun neukusnog humora i samim tim izuzetno prljav. Reč je o propuštenoj prilici koja je oslonjena na žanr zahvaljujući kome ovaj konkretan naslov ostaje gledljiv a sporadično i zabavan.

* * 1/2 / * * * *

CONTRABAND

Pogledao sam CONTRABAND Michaela Powella, produžetak i saradnje i estetike koju je započeo sa Pressburgerom na SPY IN BLACK. Nažalost, meni ovaj film, iako je u literaturi cenjeniji od SPY IN BLACK nije toliko zanimljiv, i u tom periodu i Lang i Hitchcock su slične filmove ipak radili mnogo veštije. Po samoj postavci, ovaj film je na hitchcockovskoj liniji, ali su pokušaji humora za razliku od Hitcha mahom nakalemljeni na priču i ne funkcionišu kao integralni deo.

Za razliku od SPY IN BLACK koji koristi priču iz Velikog rata kao WW2 propagandu, ovo je već i sasvim otvoreno priča o nemačkim agenturama u zamračenom Londonu pod bombama. I ovde nam Nemca kao pozitivnog junaka kako je to tipično za Powella i Pressburgera već je glavni junak "neutralni" Danac - ali treba imati na umu da je priča smeštena u 1939.

Conrad Veidt igra glavnu ulogu kao i u prethodnom filmu i ponovo je solidan ali bez neke prave zvezdane harizme. Tehnička egzekucija je naravno vrlo solidna kako bi se i očekivalo od Powella.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, April 10, 2010

SHUTTER ISLAND

Pogledao sam SHUTTER ISLAND Martina Scorsesea. Moj soft spot za Martyja je jako veliki, on ipak spada u najuži krug mojih najomiljenijih reditelja, tako da ću ovom prilikom pokušati da objasnim zašto sam ipak uživao u ovom filmu za koji je sasvim pravedno reći da je veliki promašaj a možda i nešto strašnije od toga.

Ono što je meni pre svega osnovni problem jeste to što SHUTTER ISLAND ima makings poprilične havarije, ali lagao bih ako bih rekao da u njemu nisam beskrajno uživao. Mogućnost da gledam 138 minuta Scorseseovog filma, a ovaj film u stilskom smislu i po gotovo nedodirljivo visokom nivou veštine i fetišizma sa kojim je realizovan to svakako jeste, za mene je sasvim dovoljna da izađem prezadovoljan iz bioskopa.

I u onom elementarnom zanatskom smislu, SHUTTER ISLAND svakako jeste Martyjev film. On više nije inovator koji savršeno vlada stilemama klasika filmske moderne, on sada jeste klasik filmske moderne i to izbija iz svakog kadra ovog visokoestetizovanog filma koji spaja stilizaciju holivudskog filma na nivou fakture slike gde se prepliću realizam i bajka sa prepoznatljivim senzibilitetom evropskog filma na nivou ritma i odnosa prema prirodi koja ima značajnu ulogu ne samo kao ambijent već i kao činilac, lik u priči. I zaista, da je reč o evropskom filmu, SHUTTER ISLAND bi bio slavljen kao potpuni klasik.

Međutim, SHUTTER ISLAND nije evropski film, to je Sciorseseov film koji se pogrešno prodaje entertainment iz masterove ruke, kao nešto što se nadovezuje na CAPE FEAR, odnosno taj Scorseseov pogled na žanr, ali ovaj film je nešto drugo. Slično DEPARTEDu i SHUTTER ISLAND u stvari spada u depalmijanske Scorseseove filmove. Suštinski, CAPE FEAR se razlikuje od SHUTTER ISLANDa po tome što je jasan i konsekventan u svom storytellingu dok je SHUTTER ISLAND iracionalan i potpuno na tragu De Palmine upotrebe iracionalnih narativa koja u izvesnom smislu proističe iz transgresivnih tradicija reditelja kao što je Sam Fuller. Dok je u DEPARTEDu, Scorsese snimio inferioran depalmijanski triler komercijalne forme, u SHUTTER ISLANDu on se laća De Palme iz njegove umetničke faze totalnog pseudo-schlocka kao što je DRESSED TO KILL.

Osnovna razlika između ova dva majstora jeste u tome što je De Palma, iako mu u jednom periodu to nije priznavano, mnogo više artistički nastrojen od Scorsesea dok je Marty više klasičniji holivudski storyteller koji je mudrim odabirom tema i uvođenjem avangardnih tehnika stekao veći umetnički kredibilitet. Čini se da sada Marty polako ulazi u artističkije vode nego ikad, i SHUTTER ISLAND je upravo po svojoj depalmijanskoj iracionalnosti na nivou postupka u stvari možda njegov najavangardniji film a formalna besmislenost priče je više postupak nego greška.

Problem filma u tom smislu je što traje 138 minuta i što Scorsese svoju depalmijansku varijantu nije uobročio u delo od devedesetak ili sto minuta već je snimio film koji po svojim dimenzijama naprosto deluje kao film koji pokušava nešto da kaže, a SHUTTER ISLAND nije takav film već jedno čisto filmofilsko iskustvo u kome se prepliću Powell, Fuller i Robert Bloch.

U zavisnosti od stepena tolerancije prema nenarativnim bravurama Martina Scorsesea, varira i recepcija ovog filma. U tom smislu meni se ovaj film neobično dopao, delom i zato što je iskoračio iz očekivanja koja sam imao od ekranizacije Lehaneovog romana.

Slično važi i za podelu. Iako pripadam srpskom bratstvu ljudi koji ne razumeju DiCapriov začaj kao glumca, očigledno je da nas niko ne pita, odnosno da njega u Americi, tamo gde je to važno, smatraju za sjajnog glumca. I zaista, i u ovom filmu, kao i u mnogim prethodnim, kada ostavim svoju averziju na stranu, on stvarno tačno igra svog junaka, tu mu se ne može bilo šta zameriti osim činjenica da je DiCaprio. Ostatak podele je mnogo bili srpskom ukusu tako da tu već nema greške.

Meni se film izuzetno dopao ali iskreno saučestvujem i razumem bol onih kojima nije.

* * * / * * * *

Thursday, April 8, 2010

CELDA 211

Pogledao sam CELDA 211 Daniel Monzona. Još od filma KOVAK BOX koji je bio jedna jako energična žanrovska egzibicija, od Monzona sam dosta očekivao. CELDA 211 je njegov pokušaj da ode korak napred i prevaziđe brojna produkciono-žanrovska ofgraničenja koja mu je nametao KOVAK BOX kao ipak španski surogat američkog trilera. Ipak, rekao bih da mu je upravo izvesni stepen žanrovske konvencionalnosti u KOVAK BOXu pomogao da usmeri svoje pripovedanje a u filmu CELDA 211 kao da mu nedostaje ta struktura.

Za film CELDA 211 ne može se reći da je strukturalno raspušten, čak naprotiv, vrlo je precizno strukturiran, do te mere da taj pripovedački kostur smeta i čini da se film prilično mehanički odvija. Ako se tome doda prilično televizijski look cele produkcije, a to je dosta retko za španski film koji obično ima holivudski film-look, na kraju Monzonov rad deluje kao nešto kvalitetnija TV produkcija. U KOVAK BOXu, žanrovske konvencije i jednostavna struktura nudile su mogućnost da ih Monzon nadgradi određenim iracionalnim detaljima, naročito na nivou atmosfere i vizuelnih detalja. U CELDA 211, Monzon jedva uspeva da ispuni vrlo složenu i zahtevnu strukturu pa neke naročite nadgradnje nažalost nema.

I po samom naslovu i po zapletu CELDA 211 pokušava da se nadoveže na Siegelov RIOT IN CELL BLOCK 11 i da bude njegova osavremenjena evropska varijanta. Nažalost, Monzon ne uspeva da dostigne ni dokumentarnost ni moralnu ambivalentnost Siegelovog filma upravo zbog svoje nametljive strukturiranosti i prepoznatljivih formula u postavci i transformaciji karaktera.

Uprkos svim ovim nedostacima, CELDA 211 je dinamičan i zanimljiv film, sa ponekim zanimljivim deonicama, među kojima se kao autentičan koncept izdvaja priča sa ETA teroristima kao taocima.

Ipak, veliki uspeh ovog filma je prilično nezaslužen, jer kada se sve sabere i oduzme, ovo ipak nije prvorazredan španski materijal.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, April 6, 2010

STAKEOUT ON DOPE STREET

Pogledao sam STAKEOUT ON DOPE STREET Irvina Kershnera iz 1958. godine koji je savremenoj publici pre svega zanimljiv po tome što ga je James Ellroy hypeovao tokom svog ciklusa na TCMu. Film je vrlo zanimljiv i koristi se strukturom docudrame koja je bila dosta prisutna u niskobudžetnom krimiću pedesetih i služila rediteljima poput Donalda Siegela u nekim od efektnijih naslova.

Film ima zanimljivou postavku o trojici mladića koji pronalaze torbu sa drogom i odlučuju da je plasiraju na tržištu ali ubrzo postaju meta ukrštene potere mafije i policije. Po strukturi zapleta, STAKEOUT ON DOPE STREET je dosta sličan klasiku ACROSS 110th STREET i u izvesnom smislu Kershner je sa ponešto efektnog location shootinga anticipirao ovaj ipak znatno superiorniji i pregnantniji film.

Ipak, na kreaju, Kershner nije dovoljno iskusan da prevaziđe potrebu producenata da film bude moralitet i da na barem tri nivoa plasira svoju poruku a budžet je vrlo nizak čak i za ondašnje standarde tako da reditelj ne može da se razmahne kad je reč o lokacijama i akciji.

Ipak, STAKEOUT izvlači maksimum iz onoga što može i stoji kao efikasan i tvrd B-krimić koji najavljuje pojavljivanje značajnog reditelja.

* * 1/2 / * * * *

Monday, April 5, 2010

LAST EMBRACE

Pogledao sam LAST EMBRACE Jonathan Demmea, film iz perioda kada je prelazio iz cormanovske u mejnstrim fazu. Kao i mnoge cormanovske špice i ova UA produkcija ima dosta imena na zanimljivim pozicijama, tako je recimo čuveni indie DP Ed Lachman pomoćni snimatelj, Scott Rudin je radio kasting a kasniji producing partner Toma Hanksa Gary Goetzman se pojavljuje u kameo ulozi vodiča na Nijagarinim vodopadima...

Među onima koji su poznati iz drugih razloga treba navesti i kameo pojavu Joe Spinella.

Demme u ovom filmu pravi jednu od 70s parafraza Hitchcocka sa tom specifičnošću što je film baziran na jednom pinčonovskom zapletu u kome se teorije zavere nadovezuju jedna na drugu a ona krajnja je potpuno u duhu njegove OBJAVE BROJA 49. Otud i toliki broj Hitchovih citata ima smisla, iako se mora priznati da je Demme uspeo da ih integriše u zaplet.

Roy Scheider nije ušao nepripremljen u ovu priču pošto je iza sebe već imao nekoliko leading man rola a sličan hičkokovski ugođaj pružiće i tri godine kasnije u Bentonovom STILL OF THE NIGHT.

Kad je reč o rediteljskom rukopisu, Demme i DP Tak Fujimoto (čije fotografije lično najviše volim u jednom drugom ključu, a to su filmovi u kojima rekonstruiše epohu) ne nude ništa apartno, nema tu nekog naročitog ličnog pečata kao kod De Palme ali nesporno je to kompetentan i obavešten mejnstruim u koji su inkorporirani svi tokovi. U tom smislu, Demme nije koristio ovaj film da pokazuje šta sve zna, ali je na nivou čistog storytellinga na druge načine pokazao da zna dosta, i u principu vidljivi su osnovi koji će kasnije rezultirati u SILENCE OF THE LAMBS.

* * * / * * * *

BMX BANDITS

Reprizirao sam jedan od filmova koji su mi obeležili detinjstvo - BMX BANDITS Brian Trenchard-Smitha, naslov koji se nepravedno gotovo isključivo vezuje za one rubrike o ranim radovima poznatih zvezda, objašnjenje imena bendova, iako je zapravo reč o filmu čiji je istorijski značaj kao beleške o BMX pomami s početka osamdesetih mnogo veći.

U tom smislu, Trenchard-Smith, velikan Ozploitationa upravo isporučuje ono što se od ovakvog filma traži, priču oslonjenu na mlade junake - tinejdžere koji uspevaju da nađu smisao u primeni svojih neverovatnih BMX skillova. Koliko se priča može pričati gotovo isključivo kroz BMX akrobacije i ponešto pratećeg kriminalističkog plota, Trenchard- Smith pokazuje do maksimuma i nadovezuje se suštinski na svoje showcase filmove koje je radio sa Grant Pageom, pre svih STUNT ROCK koji je u priličnoj meri bio inspiracija za Tarantinov DEATH PROOF.

Izvan BMX stuntova, film je dosta konvencionalan, sa postavkom omladinskih likova koji su dosta slični Amblin tradiciji, ali ipak ne toliko dobri i upečatljivi i negativcima koji su zapravo vrlo spooky ali ih Trenchard-Smith ublažava time što ih kad god su na granici da postanu zaista opasni tretira kao slapstick pajace. Ipak ta umekšavanja su toliko očigledna i toliko manje ubedljiva od dark detalja da je jasno na kojoj strani je rediteljevo srce. Iako je formalno film vrlo prijemčiv i koncipiran kao family-friendly zabava, Trenchard-Smith u nekoliko navrata mora da ispravlja pogrešan utisak koji ostavljaju njegovi suštnski anarhični mladi junaci.

Za razliku od Amblin junaka, Trenchard-Smithovi junaci praktično žive potpuno off the grid iako su deca, školu i roditelje samo povremeno pomenu i film je, da nema tih family values punchlineova zapravo vrlo asocijalan. Ovu temu mladalačke pobune i represivnog sistema Trenchard-Smith je odlično elaborirao u filmu DEAD END DRIVE-IN sa čijim junacima ovi iz BMX BANDITSa imaju itekako veze.

Kad je reč o ranim radovima, pored Nicole Kidman treba zabeležiti da je i danas čuveni, prestižni DP John Seale snimao ovaj film.

BMX BANDITS naravno danas nema onaj uticaj na mene kao kad sam bio dete koje vozi bicikl, ali ipak mi je drago da nije reč o potpuno besmislenom filmu već i da mi je i danas u izvesnom smislu bio zanimljiv za gledanje.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, April 3, 2010

LA PLAISIR (ET SES PETITS TRACAS)

Pogledao sam LA PLAISIR (ET SES PETITS TRACAS) Nicolas Boukhriefa, jedan od ranijih filmova u francuskom Novom Novom Talasu, na čijoj su špici svi na okupu. Boukhrief je režirao, Kassovitz i Cassell glume a na špici se autor zahvaljuje Janu Kounenu, Gasparu Noeu i Lucili Hadžihalilović.

Reč je o jednom od tipičnijih "francuskih" filmova za ovu ekipu pošto tematizuje međuljudske, ljubavne odnose, seks i sl. Međutim, Boukhriefov prilaz tome je brutalan, seedy i dosta crnohumoran, s time što je struktura filma bazirana na pričama iz kojih po jedan junak prelazi u sledeću (dosta slično BURETU BARUTA iz iste godine) više arty pa zato prvi utisak može da zavara.

Ipak, Boukhriefov univerzum je postavljen po zakonitostima koje poštuju Noe i Kounen s tim što je u stilskom polazu naizgled nešto konvencionalniji i u izvesnoj meri parodira blagu atmosferu francuskih filmova. Na početku PLAISIR izgleda kao neki francuski film u kome će se za dva sata desiti tri i po stvari i stvaranje takve atmosfere je namera, sa sve akcentovanim pariskim lokacijama, izletima na lepa italijanska mesta i sl. Međutim, na svakom od tih mesta dešavaju se vrlo dinamične i zaokružene priče, sa dosta vrlo prljavog seksa i perverznog nasilja koje potpuno remeti izvorna očekivanja.

Ipak, uprkos toj parodiji "francuskog filma" kao stilskog opredeljenja, Boukhrief ne uspeva da odoli i nekim vrlo flashy rešenjima sa pokretima kamere i upotrebom subjektivnih planova no to ne remeti utisak o stilskoj zaokruženosti filma.

Među pričama ima snažnijih i slabijih ali na svu sreću, film nije hit and miss već je vrlo solidan pa je pitanje šta je slabije a šta bolje više individualno.

Cassell i Kassovitz su glavne zvezde, međutim show ipak krade Michele Placido, zvezda mog detinjstva iz serije PIOVRA koji ovde igra ocvalog advokata vikend-homoseksualca i nudi jednu potpuno drugačiju ulogu od onih na koje smo navikli.

Iako se u osnovi služi pripovedačkim strategijama jedne već dosta prevaziđene vrste filma, Boukhrief ih obogaćuje potpuno drugačijim sadržajem.

* * * / * * * *

Friday, April 2, 2010

THE SPY IN BLACK

Pogledao sam THE SPY IN BLACK iz 1939. godine, prvu saradnju Michaela Powella i Emerica Pressburgera, autorskog tima koji je ostavio neizbrisiv pečat na film četrdesetih i pedesetih nizom unikatnih i vrhunski stilizovanih naslova. SPY IN BLACK ne pripada toj kanonskoj fazi ali je svakako uvod u njihova izvanredna ostvarenja i nosi neka od njihovih specifičnih obeležja.

Ta obeležja su u formalnom smislu vrlo solidan scenario sa dobro postavljenim karakterima, situacijama, preokretima i finom dozom ironije. Iako su Powell i Pressburger dosta radili za vreme rata i njihovi filmovi su bili jedna od okosnica britanske propagande, a ponekad su čak nailazili i na kritike jer im se naizmenično spočitavalo da su previše propgqanadni odnosno premalo efektni u tom smislu, SPY IN BLACK sasvim funkcioniše kao apartna filmska priča, bez ideološkog predznaka. Svakako da film iz 1939. koji govori o nemačkim špijunskim pokušajima u Škotskoj za vreme Velikog rata ima itekakvu propagandnu dimenziju i ne može je prikriti, to je ipak era LADY VANISHES, ali Powell i Pressburger je prevazilaze, između ostalog i time što sve junake prikazuju kao profesionalce koji rade posao za svoje zemlje bez esencijalizacije nnjihovih loših osobina.

U vizuelnom smislu, Powell pravi top notch film za 1939. godinu sa nizom sjajnih kadrova koji su kao i često u njegovoj kanonskoj fazi ispred svog vremena a u sekvencama mornaričkih bitaka najavljuje svoju opsesiju iz 49th PARALLEL.

Ono što je suptilna najava kasnijih svojstava Powell-Pressburger produkcija jeste pozitivan nemački lik što je bila jedna od krajnje kontroverznih osobina njihovog opusa. Conrad Veidt, sa kojim će godinu dana kasnije raditi još čuveniji špijunski film CONTRABAND igra tog "dostojanstvenog Nemca" za kog se gledalac emotivno vezuje.

SPY IN BLACK je istorijski trenutak zbog susreta Powella i Pressburgera i u tom smislu važno ostvarenje za sve ljubitelje istorije filma. Kao pojedinačni film, možda je ipak značajnije kao ilustraciju ovog perioda u nihovom radu pogledati CONTRABAND.

* * * / * * * *

Thursday, April 1, 2010

SLOVENKA

Pogledao sam SLOVENKU Damjana Kozolea. Prvi utisak je svakako to da se sudeći po ovom filmu, a ne moramo sumnjati u njegovu autentičnost, u Ljubljani za 200 evra može naći vrlo solidna poslovna pratnja, i da su to verovatno jedine kurve u kosmosu kojima se ne plaća unapred.

Kada se pogleda broj producenata i država koje su finansirale ovaj film, čovek bi pomislio da je Kozole snimio LORD OF THE RINGS. A zapravo snimio je jedan solidan, pristojan mali film o devojci iz Krškog koja živi u Ljubljani kao working girl.

Kozole se dakle vraća u slovenački Springfield iz filma REZERVNI DELI. Ako se u REZERVNIM slovenački Homer Simpson bavio švercovanjem azijskih emigranata, u ovom filmu on je ostareli hard roker sa ćerkom koja se prostituiiše u Ljubljani. Dva zapleta, jedan o "Slovenkinim" doživljajima u svetu prostitucije i drugi o odnosu sa ocem, u više navrata zaprete da pretvore SLOVENKU u nekoherentan film, ali do kraja cele priče Kozole uspeva da ga zaokruži na zadovoljavajući način, da svemu da smisao, čak i da izbegne tipično jugoslovensko dramaturško razrešenje koje podrazumeva smrt junaka.

Nina Ivanišin je odlična u naslovnoj ulozi i njena mala uloga iz NEKA OSTANE MEĐU NAMA je dobar uvod u goods koje ovde deliveruje.

Kozole je opterećen temom EU i plasira niz prilično heavyhanded detalja vaznih za svoju evroskepsu. Jedan je svakako subplot sa kreditom za kupovinu stana koji gura junakinju sve dublje a drugi je to što su "Slovenkini" klijenti mahom stranci, delegati iz EU koji učestvuju na nekom skupu u Ljubljani. Iako je dosta eksplicitan u tom smislu, srce mu je na pravom mestu, iako je to mesto opšte.

Detalj koji se mora naročito izdvojiti pored Nine Ivanišin jesu likovi pimpova koji pokušavaju da uzmu glavnu junakinju pod svoje. Oni su pravi delight za ljubitelje Pimp Cineme i egzotičan dodatak ovom podžanru na svetskom nivou.

Muziku su radili Silence, i od toga sam mnogo očekivao, ali nisu se baš pretrgli. Ima samo par incidentnih tema koje ne liče na njih i na špici se čuje RUNALONG.

SLOVENKA je vrlo solidan mejnstrim film koji se ne izdvaja, ali mu se ne može mnogo zameriti. Po svom nivou daleko je iznad naše produkcije, a po zrelosti i konzistentnosti izdvaja se i u regionalnim okvirima.

* * * / * * * *