Thursday, May 31, 2018

PHOENIXX

Mihai Gavril Dragolea potpisuje film PHOENIXX, priču o ženama koje rade kao seksjualne radnice na webcamu u Rumuniji. Protagonistkinje ovog filma su dve žene koje vode u potpunosti otvoren život, roditelji znaju čime se bave i nisu presrećni ali sve to tolerišu, jedna ima i dete i naravno ima teškoće da organizuje život i da vaspitava kćer.

Film je dinamičan, sirov i pun života, bez velikih pretenzija ali sa zanimljivim uvidom u osobe koje je svako barem preko pop up prozora video na sajtu Live Jasmine.

PHOENIXX ne nudi neke duboke uvide, pokazuje da postoje predrasude i sa one strane webcama, i to nije preveliko iznenađenje. Da li je ktivica autora to što PHOENIXX ne otkriva ništa radikalno novo ili je prosto život možda drugačiji od onoga što vidimo ali ne bitno, na kraju krajeva nije ni važno. Mihai Gavril Dragolea iznosi argumente u korist ovog drugog. 

* * 1/2 / * * * *

POSLEDNJA AVANTURA KAKTUS BATE

POSLEDNJA AVANTURA KAKTUS BATE Đorđa Markovića je ambiciozan ali na kraju ipak mlak i konfuzan dokumentarni film o mnogim temama, od kojih nijednu ne obrađuje ni adekvatno ni skrupulozno.

Ovo je film o Veljku Kockaru, predratnom strip crtaču i karikaturisti koji je radio za vreme rata da bi posle oslobođenja bio streljan za vreme crvenog terora. Istovremeno, ovo je film i o Aleksandru Zografu, strip autoru iz Pančeva koji je razvio interesovanje za slučaj Veljka Kockara kada je naišao na njegov neobični diznijevski strip Kaktus Bata. Konačno, sve ovo je i šira priča o temi karikature, umetničke slobode i represije.

U značenjskom i ideološkom smislu ovaj film je iskombinovao čitav niza nespojivih stvari. Uzdigao je Veljka Kockara na pijedestal umetnika koji je stradao ili greškom ili zato što je neko pogrešno razumeo ili zato što je neko zloupotrebio njegov dar, a jedino što na miru u filmu ne vidimo jeste Kockareva umetnost. Dakle, nemamo osnovnu informaciju o njegovom stilu, o tome čime se bavio. Ruku na srce, u animiranim deonicama biva oživljen njegov junak Kaktus Bata i to je lep detalj, ali se praktično ta stvar ne razrađuje u nekom jasnom smeru.

U filmu se čuje i vidi dosta toga ali ostajemo uskraćeni za to čime se bavio Veljko Kockar. Ne kažem ja da bi neki “dokaz” da je on bio dobar crtač ili veliki umetnik njegovu sudbinu učinila još tragičnijom, niti da bi obrnut slučaj, učinio njegovu tragediju manjom, ali ovo je jedan od onih filmova koji govore o umetnosti a završe najmanje se baveći onim od čega su počeli.

Kockar je streljan zbog toga što je radio u dizajn studiju Konstantina Kuznjecova, ruskog strip-autora, grafičkog dizajnera, “belog” izbeglice koji je tokom rata za naciste, dizajnirao i adaptirao već pripremljen dizajn iz Berlina. Iako film tvrdi da Kockar nikada nije radio za Kuznjecova, umesto da se posveti dokazivanju toga, bavi se time da se silom povežu propagandne karikature i slučaj Charlie Hebdo, a to nisu spojive stvari.

Strani sagovornici poput Roberta Crumba i Charlesa Alevrsona su tu da filmu dodaju production value, ali oni zapravo ne doprinose ovoj temi ni na koji referentan način. Naravno, zanimljivo je gledati Crumba jer on nije slučajno to što jeste ali u ovoj priči on je deplasiran zapravo.

Čitav niz takvih idejnih proizvoljnosti premrežava ovaj film. Tu sad više nije ni pitanje da li je ovaj film poslužio kao filmski izraz Srđana Cvetkovića i Koste Nikolića, a oni su ključni protagonisti od istoričara Drugog svetskog rata, pošto ove nije problem revizija ili ne, problem je što sve to nema smisla.

Isto važi i za Zografa koji je protagonista ovog filma ali ni on zapravo nije do kraja predstavljen kao glavni karakter, niti je do kraja objašnjen njegov umetnički rad. Tu onda nastupa i ta igrana nadogradnja gde se vrše ne samo rekonstrukcije već i lirski pasaži u kojima se javlja Kaktus Bata kao sporedni lik sa Zografom ali nažalost na kraju taj tehničko solidni detalj ne doprinosi naročito filmu.

Same rekonstrukcije su krute a ona kojoj muče Veljka Kockara ne bi li crtao deluje potpuno groteskno i besmisleno. Film traje oko sat vremena a dramaturgija se gradi na nategnutim, početnički postavljenim premisama i situacija, sa lažiranim radoznalostima i izrežiranim radovanjem kada se dođe do nekog otkrića. Sam element istrage i misterije je nategnuto i neubedljivo konstruisan.

Ambiciju ovog filma svakako treba poštovati ali rezultar je daleko slabiji od očekivanog. S jedne strane sveprisutan je utisak da imamo posla sa neostvarenim igranim filmom, a s druge strane ovako veliki tehnički trud i ovako široko zahvaćena tema rezultirali su sa jedva sat vremena filma. Naravno, formalno i to ga kvalifikuje kao dugometražni film ali realno po minutaži se nisu baš pretrgli. 

U KAKTUS BATI ima šta da se vidi, i evidentan je trud. Nažalost, zakazali su dramaturgija i idejni sloj. Kad govorim o dramaturgiji najmanje govorim o “scenariju” a mnogo više na generalna opredeljenja u svim segmentima filmskog izraza.

* * / * * * *

CONDUCT UNBECOMING

CONDUCT UNBECOMING Michaela Andersona je ekranizacija komada Barry Englanda smeštena u britanski kolonijalni puk u Indiji i govori o slučaju napada na ženu jednog od oficira iza koga se kriju duboko zakopane tenzije i frustracije oficira.

Anderson je radio sa izuzetnom glumačkom podelom u kojoj su između ostalog bili Michael York, Christopher Plummer i Stacy Keach ali krajnji rezultat je ne samo previše teatralan već i previše trashy u fazi kada se konačno dokopa svog ishodišta.

Anderson pokušava sporadično da vizuelno oživi film ali u osnovi ne primenjuje neke od tipičnih trikova kojima probegavaju reditelji kada adaptiraju pozorišni komad kao što je recimo izlazak iz enterijera u eksterijera silom, i kad za to nema razloga. 

* * / * * * *

UNSANE

UNSANE Stevena Soderbergha je njegov pokušaj snimanja horora, s tim što je ovde više reč o onome što je eufemistički nazivano psiho-trilerom. Priča prati mladu ženu koju je traumatizovao stalker i njen nevoljni ostanak u duševnoj bolnici posle odlaska na rutinski pregled. 

Po dolasku u bolnicu stvari za glavnu junakinju postaju tenzične, ispostavlja se da nije sve onako kako izgleda ali Soderbergh na kraju ni rediteljski ni scenaristički ne otkriva ništa naročito novo.

Film je sniman u relativno uskom formatu i deluje “klaustrofobično” ali isto tako deluje i malo televizijski. Povremeno se neka montažna rešenja pretvaraju u nemotivisanu egzibiciju, povremeno sve zaliči na jednu nerazrađenu improvizaciju, i na kraju samo eventualno jedna scena nudi nešto što do sada nismo videli, pa i to nismo videli na nivou power dynamica među likovima ali ne formalno, rediteljski, stilski…

UNSANE nije film koji odlazi do onih ekstrema besmisla do kojih Soderbergh ume da dosegne. Ali svakako da je ovo jedan minoran rad značajnog autora u poznoj fazi, kada ekstremi kolo vode, a promašaji su češći nego pogoci.

Soderbergh je još uvek dovoljno moćan da bez po muke ima cameo Matta Damona u ovom filmu ali isto tako nije reditelj kome možemo verovati na reč kada obeća inovaciju.

* * / * * * *

KANGAMBA

KANGAMBA je film Rogelio Parisa iz 2008. godine. Reč je o ekranizaciji bitke za Kamgambu u Angoli koju su vodile angolansko-kubanske snage protiv pokreta UNITA iza kog je stajala podrška aparthejdskog režima Južne Afrike. Parisov film se može posmatrati kao punokrvni combat movie. Sniman je na lokaciji u Angoli i nema nikakve sumnje da se nije štedelo kad je reč o rekonstrukciji borbe i događaja.

Ono u čemu KANGAMBA oskudeva jesu dva elementa, jedan je vođenje priče a drugi je faktura slike. Film je sniman na elektronici, vrlo ozbiljno i dobro ali čini se da transfer na DVD nije rađen sa flmske kopije nego sa digitalnog zapisa tako da slika ima tu dubinsku oštrinu i bistrinu koja odaje digitalu. To nije prevelika smetnja ali sam film je ipak pravljen kao spektakl pa mu to stoji kao nedostatak.

Rogelio Paris je snimio film CARAVANA koji je prikazao rane dane rata u Angoli, dakle, tema mu je poznata a KANGAMBA je drugačiji projekat jer je komemorativniji u polazu.

Međutim, i KANGAMBA kreće iz pozicije priče o oficiru osobenjaku koji baš i ne prednjači u junačenju i prihvata sa dozom gročine slanje na front. Ali, onda kao veliki zavodnik pada na prelepu lokalnu udovicu a potom tokom borbe razvija ratnički duh. Film stoga ima početak koji se fokusira na ljude ali kako stvari odmiču, sve se više fokusira na trope ratnog filma i na komemorativni karakter priče.

Rogelio Paris se snalazi na oba fronta. Idu mu podjednako i karakterni delovi i bitka, ali u jednom trenutku, nevolje krećeu kada previše “proširi” priču pa krene da prikazuje i oficire iz Havane, i lokalne komandante i protivnike koji su sa druge strane. Paris nije imao potrebe za tim zahvatima jer je film učinio epizodičnim, rasplinutiom a na kraju je i potpuno izgubio nit glavnog junaka koju je jako brižljivo gajio.

Slično filmovima SANDS OF IWO JIMA i AFGHAN BREAKDOWN i kod Parisa glavni junak gine od metka koji ga sustiže posle bitke, i to je rešenje čiju neophodnost nažalost nisam prepoznao.

U svakom slučaju, ako imamo u vidu stalne kritike za flagwaving aspekte američkog filma, zanimljivo je videti kako jedna komunistička kinematografija poznata po svojoj avangardnosti pa i disidentstvu u odnosu na vladajuće figure, pribegava identičnim flagwaving strategijama kojih se ni jedan Milius ne bi postideo, s tim što bi ih on garnirao i humorom kog kod Parisa više nema kada krene bitka.

KANGAMBA je film koji zaslužuje pažnju ljubitelja ratnog filma. Pre svega kao informacija o tome kakve doprinose tom žanru daju Kubanci. Isto važi i za ljubitelje vojnih pitanja, ovde mogu da vide razne rodove kubanse vojske u akciji, na autentičnim lokacijama u maniru sovjetskog spektakla u kome se ne pita “šta košta”. Verujem da je i Angola podnela solidan deo troška snimanja ovog filma.

RED SCORPION je jedan od najpopularnijih filmova o Bush Warsima, a zanimljivo je da taj film ima finansijere iz prikrivene lobističke aparthejdske organizacije i da je bio jasno usmeren prema stvaranju javnog mnenja o kubanskom prisustvu u Angoli. Kubanci nisu izbegavali snimanje svojih filmova o ratu u Angoli, ali nisu odgovorili u formi bliskoj RED SCORPIONu već nečim kao što je KANGAMBA.

Parisov film je često deo raznih retrospektiva kubanskog filma u raznim zemljama, što po kulturnim centrima, što po staljinističkim partijama. Kubanski filmski institut je izdao vrlo ozbiljno DVD izdanje na dva diska sa raznim bonusima. 

Nadam se da će biti prilike da ovaj film vidimo i negde u Beogradu na velikom ekranu.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, May 30, 2018

CONDORMAN

U staro vreme, kada je Disney bio poznat po slabim igranim filmovima, kada je maltene naziv studija korišćen kako bi objasnio da je reč o nečemu lišenom autorskog pečata i formulisanom kao proizvod, nastao je film CONDORMAN, inspirisan romanom Roberta Sheckleya. Britanski filmski i televizijski rutiner Charles Jarrott je režirao ovaj film koji unekoliko anticipira buduće Disneyeve korake. Naime, glavni junak CONDORMANa je ekscentrični strip autor koji svaku avanturu svog maskiranog borca za pravdu voli da proživi u stvarnosti kako bi se uverio da su svi izumi njegovog junaka funkcionalni i uverljivi. Stripadžijin prijatelj koji radi za CIAu odluči da ga iskoristi u jednoj misiji i ubrzo junak iz stripa - Condorman postaje igrač u hladnoratovskoj poteri.

Film se delom dešava u Jugoslaviji iako nema podataka da je kod nas i sniman. Ipak, to što se tobože dešava kod nas, u "Pavloniji" dosta liči na Jugoslaviju, uz naravno poneki neuverljiv natpis (recimo "lekarna" piše na ćirilici). Deo "u Jugoslaviji" donosi i najzanimljiviji akcioni set-piece a to je automobilska potera koju je koreografisao Remy Julienne.

CONDORMAN se nažalost nedovoljno poigrava stripskim konvencijama, odnosom stvarnosti i pulp fikcije i njihovog prožimanja. Scenaristi nažalost tek načinju to pitanje ali ga nimalo ne produbljuju. U tom smislu, rekao bih da Philippe De Broca u istom tom periodu snima znatno intrigantnije filmove u ovom ključu.

Međutim, ako imamo u vidu da je ovo "Disney" film, i ovaj nivo dekonstrukcije stripa, ali i agenta 007 deluje više nego što bismo imali pravo da očekujemo. CONDORMAN nažalost nije dobar film, ali je i dalje vrlo dobro svedočanstvo o tome kakav je bio odnos Holivuda prema stripu u tom periodu i koliko su se stvari do danas promenile.

* * / * * * *

Monday, May 28, 2018

CARGO

CARGO Bena Howlinga i Yolande Ramke je prošao ssrtiju žanrovskih festivala a na kraju je završio kao Netflix Original.  Martin Freeman igra oca porodice koji sa suprugom i bebom beži kroz australijsku pustoš za vreme nekakve zombi zaraze. U jednom trenutku gubi ženu a potom i sam postaje zaražen sa još 48 sati pre nego što će se pretvoriti u zombija.

CARGO je film koji želi da produbi tipičan žanrovski narativ, da smesti karaktere i “ljudske priče” u centar pažnje a da koristi žanrovsku priču kao okolnost koja je katalizator za psihološko preispitivajnje.

Martin Freeman je dobar glumac, ali nažalost niti ima dovoljnu harizmu da iznese ovaj film sam, niti je dovoljno ubedljiv karakterni specijalista kako bi se CARGO pretvorio u neku glumačku bravuru. To naravno ukazuje i na limitiranost žanrovske postake. Naprosto, auori nisu smislili okolnosti koji su dovoljno zanimljive da bi iz njih proizašla dovoljno uzbudljiva drama, bilo na nivou sklopa događaja bilo na nivou psihološke produbljenosti.

A Howling i Ramkeova i u pogledu izraza ostaju negde na pola puta, hteli bi studiju karaktera a hteli bi i suspense, hteli bi melodramu a hteli bi i horor pa na kraju CARGO ne postiže ništa od toga. 

Egzaltacija među kritičarima slutim proističe iz toga što je eto ozbiljan glumac odlučio da glumi u pretencioznom žanrovskom filmu, ali mimo toga ovde nismo videli nikakav naročit kvalitet i svežinu. 

* * / * * * *

Sunday, May 27, 2018

FUTURE WORLD

Svaki novi film Jamesa Francoa je zastrašujuća pomisao. Međutim, čini mi se da je FUTURE WORLD nepravedno oklevetano ostvarenje. Naime, FUTURE WORLD je film koji je napravljen kao čist rip-off MAD MAXa sa elementima CHERRY 2000 i tu sad nema neke nauke a rekao bih da niko ni ne krije o čemu je reč i koji su uzori.

Film mi je bio dodatno zanimljiv za analizu jer je reč o Grindstone-Lionsgate naslovu, dakle o istoj koncepciji kao što čeka EDERLEZI RISING. O tome da su isti distributeri treba govoriti u spoju sa činjenicuom da je glavna junakinja ovog filma takođe android koji stiče samosvest.

Franco se nalazi u fassbinderovskoj fazi. Uporedo sa major projektima i ambicioznijim indiejem, on snima filmove raznih žanrova, ali mahom u indie okvirima i vrlo često sa fascinacijom na nivou jedne ili dve situacije oko kojih gradi čitav film. Ne čudi uostalom da je Franco snimio film o Tommy Wiseauu, kultnom reditelju koji je doduše slučajno stekao globalnu slavu snimivši neopisivo loš film.

FUTURE WORLD budžetski svakako nije ni blizu onoga što se danas radi kao MAD MAX a to je FURY ROAD, film sa oskarovkom u glavnoj ulozi i sa budžetom od 150 miliona. FUTURE WORLD je duhom i budžetom mnogo bliži sto puta jeftinijim produkcijama kojima je uostalom pripadao i sam MAD MAX.

FUTURE WORLD donosi nešto akcije, premda je film više jedna avantura koja ima elemente stripovskog postapokaliptičnog vesterna, psihodeličnog šamanskog filma i naravno pustinjske akcije sa motornim vozilima. U filmu nema akcije koja bi se na bilo kom nivou mogla meriti sa FURY ROADom, ali ono što ima je solidno i domišljato režirano.

Film je vrlo propulzivno režiran. Priča se brzo izlaže a kadriranje je sa dosta pokreta kamere, sa dosta kadar-sekvenci, sa snažnim vizuelnim “zamajcem” sadržanim u tom pokretu kamere koji vuče gledaoca zajedno sa likovima iz situacije u situaciju.

Junaci svakako nisu duboko razrađeni ali su ikonični. Milla Jovovich je scene stealer na završnoj destinaciji za kojom tragaju junaci. James Franco igra negativca i tretira ga kao nekoga ko je naprosto pohlepan i zao. Ako je nešto motivisalo Franca da pravi ovaj film to svakako nije lik koji je namenio sebi.

Kameo uloga Method Mana na nivou detalja ali Snoop Dogg kao pimp je tačan i vrlo zauzdan što je lepo videti. Glavnim junacima se mogu spočitati nerazrađenost ili pasivnost ali Jeffrey Wahlberg i Suki Waterhouse su velo ekspresivni i lako se uklapaju u sugestivnu stripovsku stilizaciju.

Kao koreditelj ovog filma potpisan je Bruce Thierry Cheung, redovni direktor fotografije na Francovim filmovima. Međutim, film nije snimao on već Peter Zaitlinger, redovni saradnik Wernera Herzoga i pokazao je priličan dar za akcioni film rađen u niskobudžetnim uslovima. U Panteonu ripoffova MAD MAXa, FUTURE WORLD nema čega da se stidi. Otud je niska ocena na IMDBu potpuno pogrešna procena ovog vrlo zabavnog filma.

Šta je razočaralo publiku?

Hm, MAD MAX rip-offovi su definitivno oredmet interesovanja hipstera, setimo se filma THE BAD BATCH koji je prošle godine bio prikazan u Veneciji. FUTURE WORLD definitivno nije to i može biti da su gledaoci baš to očekivali. To naravno ne znači da je FUTURE WORLD savršen MAD MAX-derivat, pre svega zato što ni ne pokušava da bude inovativan ili izobilan u domenu akcije, ali u okvirima onoga što jeste a to je dinamična postapokaliptična avantura, on funkcioniše bolje nego što bi trebalo.

* * * / * * * *

Saturday, May 26, 2018

STEPHANIE

Ne znam šta rade štetočinama iz ranih dvehiljaditih u Blumhouseu kad je posle Shymalana i Akiva Goldsman uspeo da snimi dobar film. STEPHANIE je svedena priča o napetoj situaciji u svetu u kome se dešava neki apokaliptični događaj i devojčici koja živi sama u porodičnoj kući iz razloga koji su nejasni ali zlokobni.

U jednom trenutku vraćaju se roditelji, sa odlukom da reše stvari…

STEPHANIE je jednostavan i zanimljiv horor koji ne nudi ništa revolucionarno ali nam okriva Goldsmana u low key okolnostima u kojima go do sada nismo videli i predstavlja ga kao pedatnog reditelja koji može da postigne dosta toga sa malo elemenata.

STEPHANIE je film koji je već neko vreme bio u festivalskom opticaju ali je izašao sada, u verovatno najgore vreme po sebe jer se sada nalazi u senci A QUIET PLACEa koji je ipak znatno nadmoćnije delo. Međutim, STEPHANIE je film koji ima integritet. Ima odlične role, od deteta u glavnoj uloci do Franka Grilla u ulozi oca koji dobija priliku da se ispolji melodramski u osetljivim scenama koje su vrlo lako mogle iskluznuti u nešto negledljivo ali nisu.

Scenaristi filma su potpisali vrlo simpatičan SiREN i na neki način postepeno grade svoju holivudsku karijeru krećući se polako od DTVa i do bioskopa. STEPHANIE je rad sličan debitantskom filmu Braće Duffer, vremenom će uspeti da se istakne. Doduše, Goldsman teško da u kraijeri može raditi nešto poznatije od onoga što je uradio ali će možda nekada uraditi i nešto dobro.

U svakom slučaju, do sada najbolji rad Akive Goldsmana, a to je koscenaristički doprinos filmu I AM LEGEND ima dosta sličnosti baš sa STEPHANIE. Pa možda baš u tom konceptu usamljenog junaka u apokaliptičnim okolnostima treba tražiti materijal koji mu odgovara?

* * * / * * * *

Thursday, May 24, 2018

THE STRANGERS: PREY AT NIGHT

Johannes Roberts se pokazao kao solidan “tehničar” u svom prošlogodišnjem hitu o ajkulama. U nastavku nezasluženo uspešnih THE STRANGERSa, sa podnaslovom PREY AT NIGHT, nažalost ostaje samo određeni nivo stila i zanatske izvedbe, nažalost nedovoljan da se iole približi saspensu prošlogodišnjeg hita.

Meni je i prvi STRANGERS bio prilično sumnjivo ostvarenje, i kao hvaljen film i kao hit. Ni jedno ni drugo nije zasluživao. Prijem nastavka koji se pojavljuje skoro deceniju kasnije je mnogo umereniji, mlak je, a film jedino što može da ponudi jesu neki lepi kadrovi u nekim situacijama, i par zanimljivih lokacija.

Nije osnovni problem ovog filma što je priča slaba, ona je generic do tačke kao da ju je ispisao neki automat, i teško da može da zadovolji gledaoce koji je ikada gledao bilo kakav home invasion, slasher ili torture porn. Međutim, priča na stranu, problem je u tome što se ovde junaci ponašaju po svim zamislivim klišeima ovog podžanra da film postaje maltene parodičan. Ponašanje po klišeima je nažalost plod lazy writinga a ne namere ili želje da se dekonstruiše žanr. PREY AT NIGHT je nažalost nemaštovit film a šteta je u tome što bi Johannes Roberts mogao da snimi i dobar film, samo da ima predložak. 

Reditelj prvog filma Bryan Bertino je među scenaristima ali to ne pomaže stvarima. Prosto ovaj scenario je traljav te je traljav.

Film efektivno traje 78 minuta. Od toga prvih pola sata nema horora, nema čak ni nekih zaista uzbudljivih nagoveštaja. Samo imamo hrpe melodrame i nekih kao ozbiljnih scena koje kasnije u filmu uopšte ne zaigraju. U tom pogledu, PREY AT NIGHT daje novu definiciju pojmu torture porn. Naime, ovde je porn sadržan u tome što do onoga što te zanima moraš da dođeš kroz dijaloške scene koje nemaju ama baš nikakve konsekvence po ono zbog čega smo pustili baš ovaj film.

PREY AT NIGHT je glup, ali bar nije dosadan i u tehničkom pogledu Johannes Roberts se ponaša maksimalno angažovano. Uz sve navedene mane, reč je o produktu koji je pošteno urađen u tehničkom pogledu, i to frustrira još više jer je nekako prijatnije kada gluposti režiraju neuke budale. 

* * / * * * *

Tuesday, May 22, 2018

SEPARATE VACATIONS

SEPARATE VACATIONS je seks komedija koju je u Playboyevoj ko-produkciji snimio Michael Anderson. Ovo je canucksploitation naslov iz ipak pozne Andersovove karijere, film koji je praktično u startu namenjen kućnom tržištu kao osnovnom. U filmu nema erotike per se, a ono što ima je relativno meko, i dato vrlo često u humornom ključu.

Glavni junaci su muž i žena koji prolaze kroz krizu u svom braku i odlučuju da naprave pauzu tako što će otići na odvojene odmore. Na tim odmorima pokušavaju da nađu ljubavnike i da varaju, ali na kraju ne uspevaju i samo shvataju da treba da se vrate jedno drugom.

U suštini, ovaj film ne samo da govori o mladom bračnom paru kome su deca poremetila seksualni život već možemo reći da je njima i namenjen. Uprkos tome što je Playboy ko-producent, ovaj film ima pre svega melodramsku okosnicu i tematizuje temu braka i pokušava da ponudi i pouke o tome.

Nažalost, sve ono što scenaristi imaju da kažu, a i način na koji sve formulišu je klišetizirano i prilično isprazno. SEPARATE VACATIONS je solidan produkt za VHS eru i tadašnju televiziju ali nije naročito zanimljiv film. 

* * / * * * *

OKUPIRANI BIOSKOP

OKUPIRANI BIOSKOP Senke Domanović je dragocen film koji beleži uspon i pad ideje da se okupira Bioskop Zvezda. Sam film ni ne pokušava da objasni kompleksnu situaciju sa bioskopima Beograd Filma i uopšte sa single screen bioskopima širom sveta. Otud, ovaj film treba posmatrati pre svega kao priču koja je isključivo fokusirana na protagoniste ovog slučaja. Naravno, u čitavoj poplavi poluinformacija koja je zadesila javnost, mnogi aspekti celog slučaja ostali su nerazjašnjeni. Sada se sami autori OKUPIRANOG BIOSKOPA suočavaju sa temom koju su prećutali, a to je mala gledanost ovog filma u Dvorani kulturnog centra gde u distribuciji verovatno neće imati ni onoliko gledalaca koliko je bilo okupatora ili onoliko koliko prima Zvezda a to je dosta ozbiljnih 370 gledalaca. Dakle, netretiranje pitanja single screen cineme na terenu i činjenica da Beograd danas ne samo da ima više sala nego u vreme Beograd Filma nego ima i više art house bioskopa nego što je ikada imao, sustižu autore filma posle premijere, kad već nisu u samom filmu.

No, u redu, na svu sreću, Srbi se uvek potrude da se brzo posvađaju tako da ovaj jednostrani pogled ubrzo postaje sve samo ne jednostran. Naime, ta jedna strana koja je okupirala bioskop se ubrzo toliko posvađala i razišla, i stvorila jaz između grupacija da neki od njih na kraju više nisu ni kročili u Zvezdu.

I prava vrednost ovog filma je dakle u tome. Sva ova jednostranost u prikazivanju kompleksnog problema nadoknađena je čitavim varijetetom namera, potreba i dela onih koji su okupirali bioskop. Na svu sreću, ovaj film se ne može posmatrati kao bilo čiji character assassination, i to je jako važno ali svakako da će svaki gledalac, u zavisnosti od preferenci lako vremenom prepoznati koga gleda kao pozitivca a koga kao negativca.

Prava je šteta što je mobilizacija publike izostala jer je Siniša Dugonjić izvanredno snimio ovaj film, naročito ako imamo u vidu da su događaji najvećim delom snimani u trenutku kada su se dešavali i nije bilo puno prostora za estetizaciju. Dugonjićeva fotografija zaslužuje gledanje na velikom ekranu. Neki od najestetizovanijih kadrova u našoj kinematografiji ove godine snimljeni su dok je beleženo spontano dešavanje, i to je fini paradoks kojim možemo otvoriti vrlo kompleksni slučaj ovog filma.

OKUPIRANI BIOSKOP je slučaj gde očigledno nije bilo dovoljno diskusije pre akcije, i ono što nastupa kada do okupacije konačno dođe jeste zbunjujuća benevolentnost  glavnotokovske javnosti i političara zaduženih za kulturu, a kroz izostanak dalje borbe koja bi inspirisala okupatore otvara se problem njihove zbunjenosti i prostor za međusobne obračune.

Ekipa se deli na tri frakcije, filmadžije, marksiste i NGOovce. Na kraju, iz svega su najveću korist izvukli NGO aktivisti jer im je ovo bila jedna usputna stanica na putu izgradnje političke liste Ne davimo Beograd koja je četiri godine kasnije izašla na lokalne izbore, i neka lica sa te liste vidimo u ovom filmu. Mina Đukić je iskoristila okupaciju kako bi privukla pažnju za izlazak svog filma NEPOSLUŠNI, za to vreme prisutnog i u običnim multiplexima po tržnim centrima. Otud, jednog dana će ovaj film zbilja biti dokument - kako to kaže Ivan Velisavljević - o budućim protagonistima političkog života.

Kada se svako ko je mogao okoristio od ovog procesa, bioskop Zvezda je iznova napušten i prepušten onima koje taj bioskop najviše zanima.

Film to sve prikazuje, bez učitavanja ovih mojih procena, naravno, ali u suštini film ni ne obuhvata taj aspekt političke promocije učesnika okupacije koji će uskoro potom postati Ne davimo Beograd.

Naravno, ideologija na stranu, ono što čini sve učesnike ove akcije jeste njihov karakter i on se vrlo lepo ispoljava kroz ponašanje u bioskopu, sastanke na kojima se diskutuje o budućnosti cele akcije. Film vrlo lako prelazi iz studije različitih ideja u studiju različitih ljudi, a kako je reč o levičarima koji uživaju u korišćenju različitih fraza, postaje i teatralan u tom imitiranju političkih diskusija sa televizija na kojima su ovi mladi ljudi odrastali.

U svemu tome naravno nema mnogo mesta za film. Niko ne pominje filmove previše, i to je paradigmatično. Jedini koji pokazuje na ekranu da ga film ozbiljnije zanima je Ivan Velisavljević koji iz prostorija Zvezde uzima neke knjige o filmu koje ga zanimaju. U tom smislu, slično spielbergovom filmu READY PLAYER ONE koji sve vreme govori o filmovima ali se dešava u svetu u kome nema novih filmova, tako se i u OKUPIRANOM BIOSKOPU vrlo malo vidi film i vrlo malo se o filmu govori. Međutim, i jedan i drugi film mnogo govore kroz to “prisustvo odsustva” jer READY PLAYER ONE stoji kao ogledalo sveta u kome je sve nastavak ili rimejk a OKUPIRANI BIOSKOP prikazuje kinematografiju u kojoj je pozicija bitnija od same ideje šta treba da se snima.

Okupacija Zvezde je stoga bila lukrativna ne samo za Dobricu Veselinovića koji je uskoro bio prvi na izbornoj listi već i za mlade reditelje koji su okupirali bioskop i koji su do danas svi uspeli da debituju kao autori ili barem kao producenti.

Stoga, radnici i bioskop su iskorišćeni za političku i umetničku afirmaciju. Lenjin i Trocki su prepoznavali značaj kinematografije ali verujem da nisu slutili da će na kraju bioskopska mreže ne kao prikazivačka delatnost već kao fetiš biti efikasan propagandni alat. 

Film se završava elegično, prikazuje bioskop koji je nekako “pripao negativcima” a “revolucija je propala”. Ipak, ja ovaj film vidim drugačije, kao čin u kome se pokazalo da su revolucionari “ispekli zanat”. Kraj ovog filma je zapravo sakriveni hepiend. A što se tiče “revolucije kao zanata”; u ovom filmu Hana Selimović recituje, ali ako se išta može naučiti iz Žilnikovih LIPANJSKIH GIBANJA, o “revoluciji kao zanatu” najbolje recituje Stevo Žigon.

* * * / * * * *

Monday, May 21, 2018

SECOND TIME LUCKY

SECOND TIME LUCKY MIchaela Andersona je sex komedija snimljena u novozelandskoj produkciji, snimljena sa ozbiljnim budžetom koji bi danas iznosio 11 miliona dolara. Film je slikao John R. McLean, iskusni Ozploitation snimatelj koji je radio prevashodno sa Brian Trenchard-Smithom ali i sa Weirom i drugim rediteljima.

SECOND TIME LUCKY govori o opkladi Boga i Lucifera oko duše momka i devojke. Oni ih iskušavaju u Rajskom vrtu, Rimskom Carstvu, Prvom svetskom ratu, Čikagu tidersetih i svetu rokenrol dekadencije.

Scenario je na čudnoj ničijoj zemlji između komedije i ljubavne priče, ali sa tenedencijom da se kraće u pravcu komedije, i nije naročito inventivan. Ipak, McLeanova fotografija, odlične lokacije i scenografija i Andersonova sigurna režija čine da SECOND TIME LUCKY ne bude baš zakucavanje kao što je trebalo ali da ostane land grab koji prosto čitavim svojim hardverom drži pažnju. 

Biblijski motivi su izuzetno prisutni u ovom filmu pa je interesantno da je uprkos njemu, Anderson ubrzo potom ekranizovao Papin pozorišni komad.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, May 20, 2018

YANGTSE INCIDENT

YANGTSE INCIDENT Michaela Andersona je istinita priča o nevoljama britanskog ratnog borda Amethyst na proputovanju rekom Jangce 1949. godine kada su ga napale kineske komunističke snage. Posada se našla pod vatrom, brod je teško oštećen a onda je oficirska čast testirana time što se očekivalo od oficira da potpišu priznanje kako su oni prvi napali u saradnji sa nacionalističkim snagama.

Andersonov film je dinamičan, kombinuje različite situacije, od artiljerijske borbe na moru, preko napetih dijaloških situacija sa zarobljenicima, pa sve do zabrinutih lica u štabu. Anderson solidno kombinuje sve ove elemente i suepva da ubaci sitne “ljudske” detalje u scene. Na kraju krajeva, međutim, film ne donosi nijedan upečatljiv lik i ostaje rutinski i neupečatljiv, uprkos opštoj solidnosti. 

* * 1/2 / * * * *

THE JEWELLER'S SHOP

THE JEWELLER’S SHOP je treći film u “papskom triptihu” Michaela Andersona. Kada se ispostavilao da je Papa Jovan Pavle II veliki fan filma THE SHOES OF THE FISHERMAN koji je na određeni način anticipirao njegov dolazak kao neitalijanskog pape, Anderson je dobio ponudu da snimi film po njegovoj pozorišnoj drami napisanoj 1960. godine.

Andersnov film je melodrama sa vrlo mlakim, verovatno je ideja da bude sa blagim, narativom o lkubavi i bračnoj zajednici. Priča je vrlo jednostavna i prati ljubavne beze i brakove nastale u dve generacije Poljaka. Jedna je ometena Drugim svetskim ratom a druga je ometena uvidom u presahle emocije u brakovima svojih roditelja.

Pietro Bembo i njegovo prozno delo GIL ASOLANI su bili uzor za Woytilinu dramu, a Andersonov film je na neki način preteča danas vrlo aktivne scene crkvenog filma, naročito u Americi.

Pojavno gledano, THE JEWELLER’S SHOP je jedna pitoma, poučna melodrama kakvu smo videli puno puta i ne donosi ništa novo sem što je dosta tvrda i jasna u iznošenju svojih poenti. Međutim, ona je armirana činjenicom da je nastala po Papinom rukopisu napisanom pred preuzimanje dužnosti u Vatikanu. U tom smislu podseća na danas dosta uspešne verske melodrame koje postižu velike uspehe kod američke konzervativne publike, mahom protestantske provenijencije.

THE JEWELLER’S SHOP je nažalost film koji nije imao neki veliki odjek i danas ga čak nije ni preterano jednostavno naći. Gedalac koji od ovog filma očekuje neku ekskluzivnu dozu spiritualnosti, neće je nači. Isto tako, Anderson izbegava da zalazi previše duboko u ovu melodramu da ne bi poremetio njenu auru papinog dela. Tako film nažalost ostaje na površini, nedovoljno psihološki produbljen, niti eksplicitno spiritualan.

Za glavne uloge su angažovani Ben Cross, Olivia Hussey, Daniel Olbrychski i Burt Lancaster a muziku je radio iskusni Michel Legrand. Ova kanadsko-italijanska produkcija je pošla iz Italije i postala internacionalna tako da ima dosta jak italo-šmek spojen sa kanadskim lokacijama. Pored Kanade, sniman je u Alpima i u Poljskoj pored kraj Hladnog rata. 

* * / * * * *

DOMINIQUE

DOMINIQUE Michaela Andersona je horor u kome Cliff Robertson igra bogataša čija žena počini samoubistvo a onda on počinje da doživljava sa njom, ili njenim duhom.

DOMINIQUE nije uspešan film pre svega zbog toga što je raslojen na tri elementa a to su život bračnog para, misteriozne pojave i konačno razrešenje. Problem je u tome što te tri stvari nikako nisu prožete. Film se bavi ekspozicijom, potom serijom misterioznih događaja i na kraju se razrešava.

Samo razrešenje je nezadovoljavajuće ali to u krajnjoj liniji nije osnovni problem filma. Problem je kako rekoh raslojenost. Otud, ne može niko da pomogne ovom spoju, ni solidna inscenacija Michaela Andersona koja nažalost ovde nije naročito nadahnuta ali je korektna, a ni Cliff Robertson kao rutinirani glumac nema mnogo prostora da bude efektno uposlen.

Otud, DOMINIQUE ostaje jedan minoran i prazan film u Andersonovom opusu.

* * / * * * *

Saturday, May 19, 2018

WILL ANY GENTLEMAN...?

WILL ANY GENTLEMAN...? Michaela Andersona je adaptacija pozorišnog komada Vernona Sylvainea. Reč je o vodvilju čiji je glavni junak mlaki službenik koji pod uticajem hipnoze postaje mangup i upada u razne nevolje. Anderson solidno ali bez naročitog nadahnuća režira ovu komediju sa nategnutom premisom koja umnogome ne prevazilazi svoje pozorišne korene.

* * / * * * *

Friday, May 18, 2018

DEADPOOL 2

DEADPOOL 2 Davida Leitcha je što se mene tiče - a ja nisam bio preveliki fan Millerovog filma, premda mi je vremenom čaša postala polupuna a ne poluprazna - jedan od onih slučajeva kada superherojski filmu u prvom nastavku doživi svoj zenit. Dakle, posle origins liturgyja prvog filma, mnogi su superherojski serijali svoje vrhunce doživljavali u drugom filmu, recimo BATMAN RETURNS, X-MEN 2, DARK KNIGHT RETURNS, SPIDER-MAN 2. Deadpool formalno jeste na neki način bio deo Foxovog X-EMN univerzuma i pre Millerovog filma, sa istim glumcem ali bitno drugačijom interpretacijom lika, međutim, tek sa solo filmom postaje ne samo protagonista već slobodno možemo reći i najuzbudljiviji segment njihovog delovanja.

Ono što je meni bio osnovni problem prvog filma jeste to što nije bilo pravog zapleta i razvola lika. Da, videli smo kako je Wade postao Deadpool, ali se film svodio na dekonstrukciju žanra u kojoj se prvo najavi štos, pa se desi štos, pa se prokomentariše štos. I tako se film zaista mnogo vrteo u krug. Miller je to sve uradio vrlo pedantno, visokoestetizovano, ali nekako DEADPOOL je bio jedan od onih filmova koji nikako da počne, nikako da krene i onda se završi.

U drugom delu Reese i Wernick donose scenario koji je krajnje konvencionalan. Imamo glavnog junaka koji prolazi transformaciju i nekoliko junaka oko njega koji doživljavaju to isto. imamo priču koja se razvija na dramski jasan način. I sve ono što su formalni detalji, ukrasi, parodije dobijamo u jednoj formi koja je integrisana sa osnovnim tokom filma. Dakle, DEADPOOL 2 je jedan vrlo konvencionalan film u svojoj osnovi, i to je meni prijalo. Ko želi onu eliptičnost prvog filma ovde je neće dobiti.

Međutim, što se mene tiče, ova akciona komedija, sa tvrdim humorom i tvrdom akcijom funkcioniše baš zbog toga što imamo konvencionalnu strukturu akcionog filma, a humor je nadogradnja. Kada je sve humor i dekonstrukcija, kao u prvom filmu vrlo brzo više ništa nije zapravo efektno.

Leitchov film je manje estetizovan od Millerovog. Nije onoliko glossy kao prvi film, malo je "prljaviji", premda ovo i dalje nije DCEU, daleko od toga. Pa ipak, DEADPOOL 2 ima u sebi taj lived in/ worn out kvalitet kog nije bilo u toj meri u prvom filmu. TJ Miller je prošao seriju skandala tokom rada na ovom filmu i evidentno je reduciran. To se oseća ali meni nije smetalo jer su mi te sitkomaste dijaloške scene dosta smetale u prvom filmu. Ovde ih ima maltene onoliko koliko i u trejleru, dakle taman koliko treba.

Slično TEDu, i DEADPOOL 2 je film koji zavisi od pop kulturnih referenci. Međutim, ovo je istovremeno i akcioni spektakl te verujem da će imati duži vek trajanja baš zbog toga.

Reynolds predvodi glumce i ako imamo u vidu koliko je DEADPOOL 2 glumački superioran od bilo čega što je Leitch režirao, nema sumnje da ovde imamo posla sa koautorstvom. Inače, zanimljivo je da scena bekstva iz zatvopra u ovom filmu evocira sećanja na sličnu situaciju iz poslednjeg FAST AND THE FURIOUS kada beže Rock i Statham. Tada sam pozdravio ideju spin offa o njima a sada znamo da će je Leitch i režirati.

Ono što je možda najzabavnije je DEADPOOLov dijalog sa LOGANom, ne samo u fazama kada se probija "četvrti zid" već i suštinski na nivou priče. I ovde imamo Deadpoola kome je smrt blizu i koji je priželjkuje, u akciji pripitomljavanja mladog mutanta i u borbi sa second-tier učesnikom u "eksploataciji" mutanata. Dakle, DEADPOOL 2 je mini- LOGAN u suštini i verujem da to nije slučajno.

U svakom slučaju, u drugom filmu Deadpool je što se mene tiče našao svoj oslonac.

* * * / * * * *

Wednesday, May 16, 2018

HELL IS SOLD OUT

Maurice Dekobra je napisao roman po kom je Michael Anderson snimio film HELL IS SOLD OUT. Opet imamo motiv junaka koji se iznenada vraća posle nekoliko godina uverenja da je mrtav iako je ovog puta reč o ljubavnoj dramediji. Naime, u ovom filmu slavni pisac dolazi iz ratbnog zaropbljeništva i shvata da ima glamuroznu supruggu kao i da je posthumno objavljen njegov roman koji on nije napisao. Ubrzo shvata da je glamurozna supruga u stvari njegova obožavateljka koja je sama napisala roman i podmetnula ga kao nađeni rukopis, a kada se ispostavi da je to njegova najčitanija i najbolje prihvaćena knjiga, odlučuje da se pridruži toj laži.

Premisa je vrlo zanimljiva i podseća na neke od najuspelijih Wilderovih postavki, iako sam film ne pretenduje da bude urnebesno smešan već više suptilno duhovit. Jednačina koju Anderson ne uspeva da reši ostaje opdnos između ljubavne priče i komedije u kojoj se povremeno javljaju žestoki disbalansi. Međutim, to nije pitanje eliminisanje jednog od elemenata već pronalaženje pravog balansa koje Andersonu povremeno izmiče.

HELL IS SOLD OUT je film koji nije pregazilo vreme. U najboljim deonicama podseća na klasike kao što je ARISE, MY LOVE ali kada krene da tonalno luta, pokazuje izvesnu nedomišljenost.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, May 15, 2018

WILD AND WONDERFUL

Michael Anderson nije poznat kao reditelj komedija ali je WILD AND WONDERFUL izvanredna sex farce po uzoru na filmove kakve su snimali holivudski velemajstori poput Franka Tashlina. Za Andersona nema tajni u vizuelnom pogledu i on u tom smislu ne zaostaje za Tashlinom i sličnim rediteljima, a Tony Curtis u glavnoj ulozi ovde dobija jedan od svojih najboljih skrojenih vehicle projekata.

Naime, glavnu junak je američki džez muzičar koji svira u Parizu. Jedne noći lutajući od kafane do kafane pronalazi vrhunski dresiranog psa a potom i njegovu vlasnicu u koju se zaljubljuje. Ono što se dalje dešava je mešavina slapsticka i ćedne seks farse kakve su snimali Rock Hudson i Doris Day. 

Andersonov dar za režiju je u ovoj komediji iskorišćen do maksimuma. Unutar scena pokazuje izvanredan komični tajming. A komedija je dodatno učinjena vizuelno potentnom jer se u svemu pojavljuje i narečeni dresirani pas.

Završnica u kojoj se dovodi do vrhunca inače vodviljski predložak sa sve televizijskom ekipom koja dolazi na poprište komičnog haosa omogućuje Andersonu da prikaže svoju vizuelnu raskoš i da orkestrira vrlo komplikovanu sekvencu, kombinujući više raznih vizuelnih elemenata.

WILD AND WONDERFUL je sniman na setu ali jako se trudi da bude ljubavno pismo Parizu i pokušava da evocira njegovu uspomenu na jedan stripovski način kroz direktne aluzije u produkcionom dizajnu i detaljima kroz koje gradi atmosferu.

WILD AND WONDERFUL nije poznat film ali reč je o komediji koju ljubitelji ovog žanra, naročito referentnih Tashlinovih radova definitivno treba da vide.

* * * / * * * *

POPE JOAN

POPE JOAN Michaela Andersona je drugi film njegovog “papskog triptiha”, film snimljen po legendi o Papi Jovani koja je u međuvremenu osporena u istoriji ali je dugo vremena bila vrlo prisutna u javnosti. Sam film je prošao krupan recut po izlasku u bioskope gde je posle mlakog odziva kritike surovo skraćen i tom prilikom suštinski izmenjen.

Naime, Anderson je snimio film u kome postoje dve paralalne priče - jedna se zbiva u sadašnjosti a druga u prošlosti. U sadašnjosti jedna žena počinje da ima vizije u kojima joj se priviđa sudbina Pape Jovane. Ono što je međutim kroz recut urađeno jeste da je potpuno eliminisana ta inicijalna struktura sa obiljem flešbekova i flešforvarda i izgrađen je film koji realtivno linearno pripoveda tu legendu.

To rešenje samo po sebi ne bi bilo loše da sama priča o Papi Jovani nije komplimovana i dramaturški koncipirana kao flešbek, dakle sa vrlo specifičnom dramskom postavkom.  Kad kažem specifičnom pod tim mislim da postoji dosta elipsi između ključnih događaja i da je u tom pogledu film epizodičan.

Međutim, snimanje u Rumuniji i na Kipru, uz studije u Londonu i Andersonov vrlo vibrantan vizuelni izraz čini ovo zanimljivim filmom. Za razliku od filma THE SHOES OF THE FISHERMAN koji je snimio neposredno pre ovog i njime započeo svoj “papski triptih”, ovde je Anderson u pogledu inscenacije mnogo inspirisaniji i angažovaniji.

Uprkos tome što sam scenario zavisi od nekih konvencija klasicističke drame tipa kako junaci ne vide neke očigledne stvari, recimo da je Papa žena, kao i u pogledu konstrukcije ključnih dramskih čvorišta, POPE JOAN je film smešten u “prljavi Srednji vek” prepun nasilja, prevara, nelojalnosti, silovanja, licemerja, neprincipijelnih saveza crkve i velikaša. Dakle, u tom pogledu 9. vek koji prikazuje Michael Anderson vrlo je interesantan i energičan a tome doprinose autentične rumunske i kiparske lokacije.

Liv Ullman u glavnoj ulozi donosi svoj eterični kvalitet na kom je izgradila reputaciju. Maximilian Schell je izuzetno harizmatičan kao crkveni slikar koji dolazi u samostan, dočim je Franco Nero mogao postići i više kao princ kog Papa Jovana zavoli i koji dovodi do njegog sloma.

Završna scena kraja Pape Jovane je punokrvni horor. Uprkos tome što “naglo” završava film u onoj skraćenoj verziji, scena je vrlo moćno i pokazuje svu vizuelnu sugestivnost Andersonovog rukopisa.

Za razliku od THE SHOES OF THE FISHERMAN koji je imao vrlo zapetljanu i ekskluzivnu idejnu dimenziju, POPE JOAN se može posmatrati kao dekonstrukcija crkvene istorije koja cilja da pokaže jedan surov period, okolnosti u kojima žena može da izbori mesto namenjeno muškarcu ali i nesavladiva iskušenja koja nosi moć.

Uprkos tome što POPE JOAN ima nekoliko trenutaka u kojima sugeriše da je Papa Jovana bila vođena i emancipatorskim ambicijama u odnosu na položaj žena, ne možemo reći da je ovo feministički film jer nažalost glavna junakinja postaje po svemu jednaka muškim likovima i u pogledu onog što je dobro i onoga što nije. Otud je ovaj film zagrebao dsota potencijalnih značenja, ali nijedno nije produbio. Ipak, uz sve nedostatke, POPE JOAN je uzbudljivo filmsko iskustvo i u vreme izlaska svakako jedan od zanimljivih prikaza Srednjeg veka.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, May 13, 2018

THE HOUSE OF THE ARROWS

THE HOUSE OF THE ARROWS Michaela Andersona je B-whodunit iz 1953. godine baziran na romanu A.E.W. Masona. Nažalost, ovaj film nije uspeo da mi zadrži pažnju ni na jednom nivou, čemu je verovatno doprinelo i jako loše stanje kopije na kome sam ga gledao. Pa ipak, na takvim kopijama sam gledao i bolje filmove, otud rekao bih da ovde nema kvaliteta koji bi se probio kroz naslage smetnji.

Friday, May 11, 2018

THE SHOES OF THE FISHERMAN

THE SHOES OF THE FISHERMAN Michaela Andersona je izuzetno zanimljiv eksces ovog reditelja iz 1968. godine koji danas može da se posmatra iz nešto drugačijeg ugla. S jedne strane, serija THE YOUNG POPE se pozabavila sličnom premisom ali na jedan apstraktniji i artističkiji način, s druge, ovaj film antiocipira jedan od prelomnih događaja za vatikansku pa i svetsku istoriju, a to je dolazak neitalijanskog Pape posle nekoliko vekova.

Ovo je film o ukrajinskom biskupu kog SSSR pušta iz zatvora sa idejom sovjetskog rukovodstva da bi on u bliskoj budućnosti mogao biti koristan. Ovo pritom nije priča o sleeperu, poput TELEFONa. Naprotiv, sovjetsko rukovodstvo je u toj ideji krajnje eksplicitno spram ukrajinskog biskupa. Po dolasku u Rim, biskup stupa u službu u Vatikanu, i postepeno dolazi na mesto Pape. Kao Papa, dobija priliku da ispuni ulogu koju mu je namenio SSSR a to je pokušaj da se spreči svetski nuklearni rat sa Kinom.

Ideja da SSSR u sred Hladnog rata bude prikazan kao benevolentni hegemon koji ima dalekovido razmišljanje i osmišljava način kako da preko Svete stolice spreči globalni sukob je zbunjujuća za uslove jednog MGMovog filma što THE SHOES OF THE FISHERMAN jeste. Ovaj film jeste na kraju bio preglomazni promašaj, i kritika ga je s pravom ukopala, ali to ga ne čini manje zanimljivim, neobičnim i subverzivnim.

Reč je o ekranizaciji romana Morrisa L. Westa kome ovo nije jedina filmovana proza na temu rimokatoličkih konspiracija. U ovom konkretnom slučaju postoji linija priča sa mladim sveštenikom kog Vatikan na kraju posmatra kao jeretika zbog njegovog nekonvencionalnog doživljaja vere ali ne može se reći da je film suštinski antikatolični, pa čak ni antivatikanski, već pre da prikazuje određenu internu dinamiku u razmišljanjima o veri.

Konačno, film je izašao pre tačno 50 godina, i danas kada imamo američkog predsednika koji je izgleda doveden uz rusku pomoć jer je prepoznat kao faktor koji bi ako ne direktno a onda indirektno mogao raditi u rusku korist, gledanje filma o "crvenom papi" deluje krajnje neobično a razmišljanje o ovom filmu je vrlo aktuelno.

Najneverovatniji aspekt ovog filma pored prikaza rukovodstva SSSR kao mudrog i sposobnog jeste činjenica da u ovakvoj premisi nema preokreta koji će pokazati da ovakav spoj politike i crkve ima mračnu dimenziju. Čak naprotiv sve do kraja filma ostaje onako kako "izgleda" i svi se do kraja ispostave da su onakvi kako se predstavljaju. Nota bene, to jeste i dramaturški problem filma, ali nažalost ovaj film teško da bi uspeo da istakne ni da je pribegao veštim zahvatima te vrste, a ovakav kakav je ostaje unikatan zbog te političke dimenzije proistekle barem delom iz dramaturške neizbrušenosti.

Ovaj film je rediteljski krajnje konvencionalan. Nema nekih izuzetnih rešenja niti onih vizuelnih bravira po kojima je Anderson poznat. Glumačku podelu predvode Anthony Quinn i Laurence Olivier, ali se nažalost ni glumački pvde ne dešava ništa naročito. U tom smislu, film je rediteljski grub isto onoliko koliko i dramaturški. Međutim, tema koju obrašđuje je intrigantna i čini ga praktično neizostavnim naslovom za one koje zanima politika i to baš u ovoj godini kada obeležavamo pedeset godina od njegove premijere ali i 1968.

Naravno, filmovi su prekomplikovani da bi se na takav način mogli vezivati za kalendar jer njihova realizacija kreće bitno ranije, međutim sasvim je sigurna da ova priča o Papi koji je sporeman da povede rimokatolike u pravcu globalne mitortvoračke akcije uz lišavanje crkve njenog bogatstva nesumnjivo kanališe nešto šezdesetosmaških anksioznosti.

THE SHOES OF THE FISHERMAN je prvi film u Andersonovom "papskom triptihu", krajnje neobičnoj liniji njegove karijere.

* * / * * * *

Wednesday, May 9, 2018

INCOMING

INCOMING Erica Zaragoze je SF triler sa Scottom Adkinsom u glavnoj ulozi koji ima srpsko državljanstvo. Uprkos tome što je jasno da je srpsko državljanstvo ovog filma pre svega lucidan način kako da se zaobiđu kvote za uvoz zapadnih filmova u Kini, nema nikakve sumnje da je na ovom filmu i to na važnim pozicijama bila angažovana srpska pamet. Produkcioni dizajn, scenografija i kostim, delo su srpskih autora, a direktor fotografije je takođe naš čovek. Hardverski gledano ovaj film zaista nije tipična usluga jer je uposlio fosta naših ljudi na značajnim mestima u ekipi a u celini je sniman u beogradskim studijima.

U pogledu podele, Scott Adkins znači da je ovo ipak vrhunac DTV ponude. Nažalost, u filmu ne dobijamo i ono drugo što bi trebalo da podrazumeva Adkinsovo ime a to je akcija. Naime, akcije ima ali vrlo malo. U filmu se mnogo priča, kupuje se vreme kroz dijalog.

Zanimljivo je da produkcioni dizajn Nikole Berčeka, pre svega enterijer svemirskog broda u pojedinim aspektima podseća na EDERLEZI RISING s tim što ni sam set ni fotografija nisu u toj meri estetizovani i nema nikakve igre svetlom. Otud onda sa takvim suvim, straight snimanjem film ne uspeva da prevaziđe svoja evidentna budžetska ograničenja.

INCOMING najviše problema crpi upravo iz skromnog budžeta usled kog ne uspeva da izdigne svoju generičku postavku koja jedino može da funkcioniše ako sve pršti od spektakla. Međutim, uprkos tome što se razočarava kvalitativno se mora smestiti u sredinu VOD ponude.

Akcije je premalo da bi Scott Adkins bio adekvatno iskorišćen. Otud, od dva filma o svemirskim zatvorima snimana kod nas, INCOMING je onaj bitno slabiji jer je LOCKOUT po svim kriterijumima bio superioran rad.

U produkcionom pogledu, činjenica da je Scott Adkins u ovom filmu ukazuje na ozbiljnost u DTV okvirima. Kako mi već imamo kontinuiranu seriju DTV pokušaja, INCOMING je svakako do sada logistički najpripremljeniji u pogledu toga ko će biti stavljen na plakat.

* 1/2 / * * * *

Monday, May 7, 2018

NIGHT WAS OUR FRIEND

NIGHT WAS OUR FRIEND Michaela Andersona je rani rad ovog reditelja, jednočasovni B-film baziran na pozorišnom komadu Michaela Pertweeja. Film je ostao vrlo teatralan u postavci, ključni događaji se prepričavaju i ključno popirište dešavanja je jedna trpezarija u kući koja služi kao raskršće za sve junake i njihove probleme. Film je dakle primarno dijaloški u izrazu a dijzalozi su pak dosta okrenuti prepričavanju sa vrlo rutinski postavljenom dramskom tenzijom koja se crpi iz rudimentarnih situacija.

Da se ovaj film ne bi ostavio kao nešto potpuno beznačajno u Andersonovom opusu potrudio se izbor teme. Naime, anderson 1951. nije ni slutio da će neki elementi ove priče kasnije da se javljaju u njegovom opusu. Motiv povratka junaka za kog se godinama mislilo da je mrtav dobijamo kasnije u Andersonovom filmu CHASE A CROOKED SHADOW. S druge strane, Anderson je potom režirao nekoliko filmova o brodolomima, padovima aviona, opstanku u surovoj prirodi i taj element postoji u ovom filmu. Otud, ovaj film kao da prepričava neke teme kojima će se kasnije Anderson kontinuirano baviti. 

* 1/2 / * * * *