Wednesday, February 28, 2018

CHARMOEREN

CHARMOEREN Milada Amanija je mračna verzija Weirovog GREEN CARDa ali i zanimljiv dodatak filmografiji o pick up artistima. Ovo je priča o iranskom migrantu u Danskoj koji ide po singles barovima u pokušaju da nađe Dankinju sa kojom će se oženiti radi papira ali na kraju zaista pronalazi ljubav, samo baš onakvu koja mu ne može doneti papire.

Amanijev film je urbana melodrama sa akcentom na studiju karaktera i intenzivne prikaze emotivnih stanja. Amani je danski đak i ovo je prevashodno danski film u svakom stilskom pogledu. CHARMOEREN ne donosi polet i šarm filmova o pick up artistima, ali u sebi nosi dozu smisla za humor i junaka koji ume da manipuliše.

Fatalizam koji provejava kroz ovaj visokoestetizovani film nije sentimentalan i dobre se uklapa u celinu.

* * * / * * * *

JIA NIAN HUA

JIA NIAN HUA Vivian Qu je zanimljiv film o hipokriziji kineske provincije gde lokalni moćnik biva umešan u zamršen pedofilski skandal u kome su pojednako nečasni i počinioci zlodela i roditelji žrtava. Priča filma Vivan Qu je dosta jasna ali je naracija učinila prilično zamršenom i na kraju bih to smatrao ključnim nedostatkom ove kinesko-francuske koprodukcije koja je privukla veliku pažnju na venecijanskom festivalu.

Ambijenti u kojima se film dešava su izuzetni i Vivan Qu pribegava starom triku koji nikada ne izlazi iz mode a to je smeštanje priče u letovalište tokom zime.

* * 1/2 / * * * *

LA LIBERTAD DEL DIABLO

LA LIBERTAD DEL DIABLO Evararda Gonzaleza je teško podnošljiv dokumentarni film koji pravi radikalnu transformaciju talking heads dokumentarca u tom pogledu što su u filmu snimljeni talking heads kojima se ne vide lica jer svi nose maske, valjda da bi zaštitili identitet. Film govori o žrtvama i dželatima u meksičkim ratovima kartela sa policijom, vojskom, naroda, rečju u ratu svakog sa svakim. Film ne nudi apsolutno nikakav vredan uvid u tu temu, i žalim ljude koji su se prevarili pa otišli da ga gledaju na FESTu.

PLATEIA AMERIKIS

PLATEIA AMERIKIS Janisa Sakaridisa je inicijalno zanimljiv film u atinskom trgu na kome se nekoliko sudbina prepliće pod uticajem narastajuće migrantske populacije. Najzanimljivija linija je ona o plašljivom rasisti kog igra Makis Papadimitru kog znamo iz filma SUNTAN, na neki način zaštitno lice modernog anksioznog Grka, u uelbekovskom ključu i na neki način kroz ovog glumca možemo nadovezati i PLATEIA AMERIKIS na SUNTAN, nažalost samo u toj liniji priče. Ostale linije priče su nažalost bitno manje zanimljive, kako stilski, tako i fabularno i to je šteta. Na kraju PLATEIA AMERIKIS ostaje jedan od onih filmova sa više priča u kojima tih više linija deluju kao slabost i rediteljeva nesposobnost da ispriča jednu jaku. Nažalost, još je gore kad imamo film u kome je da ta jedna jaka priča, a to je ova o rasisti sa Makisom Papadimitruom mogla da se razvije dalje u jednu produženu studiju neuroza savremenog Grka, započetu u SUNTANu.

* * / * * * *

Tuesday, February 27, 2018

BANDITI U POTRAZI ZA MAMOM

BANDITI U POTRAZI ZA MAMOM Koste Ristića nastavljaju tradiciju sedamdesetominutnih debija nastalih pod okriljem diplomskog filma na Fakultetu dramskih umetnosti. Ristić je u svom filmu okupio darovite naturščike, romsku decu koja uzimaju protagonizam u jednoj priči iz njihove svakodnevice.

Ristićev film uspeva da se ispostavi kao zanimljiva i uzbudljiva priča iako je nastao praktično bez klasičnog scenarija i baziran je na scenosledu i stuacijama u kojima se naturščici mahom snalaze kroz improvizaciju. Ipak, kroz Ristićev reditelsjki postupak i montažu Jelene Maksimović, BANDITI U POTRAZI ZA MAMOM uspevaju da profunckionišu kao igrani film sa dosta jasnom pričom, i prilično uzbudljivim i dramatičnim situacijama.

U tom pogledu, Ristić uspeva da snimi jedan od pripovedački najzanimljivijih filmova poslednjih godina kod nas ali istovremeno i jedan od pripovedački najuspelijih jer na kraju definiše zanimljive likove, vezuje publiku za njih i njihove želje.

Pored visokih filmskih dometa ovog ostvarenja, Ristićev bitan adut jeste upravo odnops prema junacima. Iako prikazuje decu koja žive na margini, daleko ispod granice bede, on uspeva da zarobi njihovu radost života i da se ni u jednom momentu ne pretvori u nekakvu sažaljivu sliku objektivno marginalizovane populacije. U tom pogledu, Ristić nasleđuje Kusturicu. Iako u njegovom imaginarijumu nema fantastike, nema ni te naknadne aktivističke pameti koja pokušava da zamuti životnu energiju ljudi kojima se bavi.

* * * / * * * *

Monday, February 26, 2018

HORIZONTI

HORIZONTI Svetislava Dragomirovića je diplomski film reditelja sa Akademije umetnosti. Ovo je jedan od onih filmova koji su pomalo snimljeni "silom", dakle bez sredstava, pa je i rezultat prilično neujednačen u kvalitetu. Dragomirović je u filmu uspeo da okupi solidnu glumačku ekipu u kojoj se nalaze Slobodan Beštić, Gojko Baletić, Jovana Gavrilović i Stefan Bundalo i oni su maksimalno posvećeni svojim ulogama ali nažalost nije uspeo da ih kapitalizuje u punoj meri.

Osnovni problem filma jeste to što je jako težak za praćenje. Dragomirović uzima jednu relativno jednostavnu crnotalasovsku priču i razbija je na nekoliko vremenskih tokova a rezultat je pripovedački tok u kome ni policija ne može da otvrdi o čemu se radi. Rekonstrukcija toga šta sam u stvari gledao usledila je više na bazi pretpostavke kako će se opšta mesta kojima smo izloženi sklopiti nego u tome što se nešto razume iz filma.

Drugi problem filma je što je predug. To nije pitanje gledaočevog strpljenja u odnosu na spor tempo već generalno ritma. Kadrovi naprosto nemaju dovoljno sadržaja u sebi da bi trajali toliko dugo, pod tim ne mislim na puku radnju već generalno na supstancu koju dobijamo na ekranu. Film traje zavidnih 97 minuta što je ipak previše za delo nastalo metodom "pabirčenja".

Konačno, priča je žestoko post-crnotalasovsko opšte mesto. Xti slučaj neželjene trudnoće, abortusa, srpskog sela, blata i bede, deluje potpuno prevaziženo i kao životna i kao filmska tema, i HORIZONTI nažalost ni na jednom nivou ne nude ništa novo u tom domenu. Uostalom, ako danas u Srbiji i ima autora koji to rade to isto, Oleg Novković prvi pada na pamet, oni to rade ipak dosta ambicioznije, a bizarno je reći i bolje.

HORIZONTI je film evidentno snalažljivog i ambicioznog debitanta, ali propušta priliku da ponudi nešto sveže i upečatljivo.

POK

POK Ivana Šahnazarova je debitantski, diplomski film u najgorem smislu te reči. Ovo je priča o bendu iz ruske provincije koji kreće na tezgu u veliki grad i onda na tom putovanju upada u niz nekih generičkih nevolja koje nikakve veze sa muzikom, rokenrolom ili njihovim karakterima nemaju. Tehnička realizacija je pristojna ali daleko od toga da nagoveštava neki veliki talenat.

Saturday, February 24, 2018

MUTE

Netflix pojedinim autorima očigledno služi za pražnjenje fijoka i realizaciju projekata koje studiji potpuno opravdano ne žele ni da pipnu. Posle svog sellout projekta WARCRAFT koji je imao jako puno koristi od poslovnog modela plasiranja filmova na kineskom trežištu, Duncan Jones je snimio i svoj prvi Netflix Original. Uprkos tome što je ovaj film nastao mimo studio sistema i sveta bioskopske distribucije, Jonesovo reputaciji nažalost neće doprineti.

Naime, MUTE je svojevrsni sidequel MOONa, dešava se u “istom univerzumu” ako to ikome išta znači ali je milje u kom se bziva i zaplet poptuno drugačiji. MUTE je jedan od onih detektivskih filmova smeštenih u budućnost u kojoj se međutim itekako štuje tradicija noira u pogledu dizajna.

Jones je smestio MUTE u Berlin, grad koji je inspirisao i neka od pivotalnih izdanja njegovog oca, ali nažalost na mlađeg je Berlin ostavio bled utisak. Njegov Berlin budućnosti se ni po čemu značajno ne razlikuje od bilo kog drugog ranije “blejdranerizovanog” grada.

Jonesova inscenacija je mlaka, bez ikakve kreativnosti, krajnje ravna i rutinska. Alexander Skarsgaard u naslovnij ulozi ponovo pokazuje da nije kalibar za ozbiljne leading uloge a Paul Rudd kao “ravnopravni” glavni junak nažalost ne uspeva da se previše odmakne od svoje mušičave indie komičarske persone.

MUTE je bio plasiran kao onaj dobrodošao dah slobode koji rediteljima nudi Netflix. Međutim, ovde je očigledno bilo “suviše slobode” a ono što je “izboreno” niti je dobro niti je na bilo kom nivou do sada bilo nedostupno.

Zato je MUTE prevara, kako za one koji se nečemu nadaju od Jonesa, tako i za one koji misle da nezavisni film donosi kvalitet kroz odsustvo producentske kontrole.

U ovom filmu je upravo to najvšie nedostajalo Jonesu.

AGAPE

AGAPE Branka Schmidta je deo nove faze njegovog rada u kojoj je snimio svoje najbolje filmove, počev od METASTAZA. Ključni film u ovom periodu svakako je LJUDOŽDER VEGETARIJANAC, verovatno najbolji hrvatski film od otcepljenja od SFRJ.

AGAPE je u određenom smislu internaconalno relevantniji jer se bavi temom homoseksualnosti i homopedofilije u katoličkoj crkvi, a na tu temu su se brojni autori do sada zapljunuli. Schmidtov film je unikatan po tome što prikazuje mladog dinamičnog sveštenika kog igra Goran Bogdan, dakle filmska zvezda i sve u svemu vrlo mio lik, a autor se nikada otvoreno ne odlučuje da prikaže da li glavni junak nešto radi svojim učenicima ili ne, s tim što po reakcijama okoline vidimo da je sva prilika da oni misle ili znaju da on ipak nešto radi sa njima.

Međutim, Schmidt se ipak uzdržava od toga da direktno prikaže bilo kakve nedolične odnose među junacima, ali zato jako dobro igra na našu socijalnu imaginaciju i na ulazak u jedan period u istoriji sveta kada se svaka komunikacija odrasle i mlađe osobe automatski percipira kao nekakva seksualna zlooupotreba dok se ne dokaže suprotno, dočim se svaka komunikacija mladog momka sa katoličkim sveštenikom automatski poistovećuje sa homopedofilijom.

U tom pogledu, Schmidtov junak deluje kao da je mučen grešnim mislima i da oseća veliku krivicu zbog toga, mnogo pre nego što ulazi u njihovu realizaciju.

Schmidt pokazuje u filmu AGAPE da je ušao u religioznu fazu, zanima ga tema oproštaja i razrađuje je u ovom filmu na jedan upečatljiv način.

Ambivalentnost prema junaku i činjenici da li je uradio nešto nedolično ili nije, ni u jednom trenutku nisam doživeo kao ambivalentnost prema problemu, ali deo kritike jeste tako odreagovao na ovaj film što mislim da je pogrešno.

Schmidt nije onoliko energičan kao u METASTAZAMA i LJUDOŽDERU VEGETARIJANCU, ali svakako da ostavlja lični pečat i kada se kao u ovom slučaju nadovezuje na “mirnije”, svedene i visokoestetizovane filmove Zrinka Ogreste, najpre poslednja dva koja smo gledali. 

* * * / * * * *

ŽABA

ŽABA Elmira Jukića je ekranizacija pozorišnog komada Dubravka Mihanovića. Koliko sam shvatio pozorišna predstava je bila vrlo popularna u Sarajevu tako da se ŽABA može opisati kao bosanski HADERSFILD. Nažalost, i estetski dometi filma su približni Živkovićevoj ekranizaciji Šejtinčevog teksta. Činjenica da je Filmski centar Srbije bio manjinski koproducent ovog filma pokazuje da bi konkurs za manjinske koprodukcije mogao odmah da promeni ime u konkurs za ratnu reparaciju. Priča o Bošnjaku koji pati od PTDSa ne samo da nema nikakvog dodira sa našim kulturnim prostorom ili interesima, i ne da nema nikakve estetske domete kojima bi se mogla podičiti, nego nema ni nekog produkcionog razloga da se iz ovoliko raznih zemalja finansira ovako kamerni film.

ŽABA je na nivou krajnje jednostavne televizijske jednočinke, što uostalom potvrđuje i skromno trajanje od jedva 74 minuta.  Kakav se finansijski kriminal desio tokom nastanka ovog filma, ne znam, ali svakako nije zgodno što je ŽABA došla na uvid srpskoj javnosti i to još na FESTu gde se očekuje da se prikazuju neki koliko-toliko slovesni filmovi.

Ukoliko postoji neko ko je kompletista-fan Emira Hadžihafizbegovića, Aleksandra Seksana i Mirsada Tuke, možda može imati motiva da pogleda ŽABU.

Friday, February 23, 2018

V.I.P.

Hoon Jung Park je dokazani južnokorejski žanrovski specijalista na poziciji reditelja i scenariste a V.I.P. je njegov daleko najzaokruženiji rad u obe ove oblasti. V.I.P. ima unekoliko limitiranu mogućnost crossovera sa zapadnom publikom jer podrazumeva određeno poznavanje severnokorejskih političkih okolnosti ali isto tako i razlikovanje južnokorejskih glumaca pošto niej rađena "izvozna diferencijacija" prilikom izbora glumaca.

Premisa je vrlo jednostavna i otvara mogućnost za višeslojno žanrovsko poigravanje. Sin severnokorejskog funkcionera je sa par svojih jarana ozloglašeni serijski ubica. Kada mu otac zglajza, on odlazi kao prebeg u Južnu Koreju. Dok na Severu kao "guzonjinog sina" policija nije smela ni da ga pipne, na Jugu sme, dok se ne ispostavi da je tamo pod zaštitom južnokorejske službe i Amerikanaca koji očekuju da im da poverljive podatke.

Psihopata na slobodi postaje ozbiljan problem kako za upornog seulskog policajca koji želi da ga privede, tako i za tajne agente koji ga čuvaju. Međutim, kada se kao ilegalni emigrant pojavi policajac koji ga je lovio na Severu, otvara se mogućnost da se stvari nekako reše.

Hong-jung Parkovi filmovi spadaju u red talasa nasilnih, mahom osvetničkih trilera koji su posle OLDBOYa postali zaštitni znak južnokorejske kinematografije. Uprkos tome što V.I.P. spada u njihovu policijsko-detektivsku podgrupu, ovde ipak ima nekoliko vrlo zanimljivih slojeva društvene kritike, plus je na nivou zapleta vrlo vitalan, pa i nestašan, sa obiljem dramske ironije.

O tehničkoj realizaciji nema ni potrebe da se priča. Hoon Jung Park radi u žanru u kom za južnokorejske reditelje odavno nema tajni.

* * * 1/2 / * * * *

ДОВЛАТОВ

ДОВЛАТОВ Alekseja Germana Mlađeg je verovatno najpitkiji film u karijeri ovog reditelja, pa ipak ne može se reći da je u njemu izdao svoju poetiku. I dalje su tu dugi mizan-kadrovi, spontanost u glumačkoj igri nasuprot visokoj estetizaciji - kako u pogledu svetla i produkcionog dizajna tako i u pogledu stilizacije dijaloga, ali ovde imamo posla sa istinitom pričom koja je zanimljiva i na svoj način dinamična uprkos Germanovim stilemama.

Milan Marić igra Sergeja Dovlatova na istinski ubedljiv način i kao što sam Dovlatov kao naslovni lik dominira filmom, tako i Marić dominira ekranom a to nije jednostavno ako imamo u vidu da se u ovom filmu Brodski pojavljuje kao jedan od junaka a Danila Kozlovski kao jedan od glumaca.

Germanov film se fokusira na jedan isečak iz Dovlatovljevog života koji ilustruje njegovu svakodnevicu, porodične i prijateljske odnose, ali pre svega objašnjava skupu cenu neprihvatanja vladajućih umetničkih paradigmi u tadašnjem SSSRu što je i rezultiralo time da tek pred preranu smrt, Dovlatovljev rad dopre do ruskih čitalaca.

Sukob umetnika i režima je totalni, oni su nepomirljivi iako tu čak nije po sredi neki konkretan politiki povod. U Germanovom filmu taj sukob je prikazan kao nepomirljivi sudar dva pogleda na svet u kome ni jedna ni druga strana nisu mogle da se prilagode. Apologete sovjetskog režima bi mogle da kažu kako se ne prikazuje upliv "tamizdata" i uopšte zapadnog faktora u rad i afirmaciju disidenata, odnosno koliko su takve stvari olakšavale njihov život, ali German nudi dosta ubedljivu sliku jednog mesta na kome gledaoci ipak ne bi rado živeli.

ДОВЛАТОВ je ozbiljno ostvarenje jedne ozbiljne kinematografije pa samim tim je još važnije za naš film što je Milan Marić jedan od stubova takvog ostvarenja.

* * * / * * * *

Thursday, February 22, 2018

GAME NIGHT

John Francis Daley i Jonathan Goldstein su reditelji u koje Warner žestoko veruje čim im je prepoustio da rade FLASHPOINT. Doduše svi razlozi da im ser veruje su tu, pisali su HOMECOMING i zaista pomogli da se Spider-Man istinski reinventuje i da napravi solo debi u dobrom i dobro napisanom filmu. VACATION, njihova prethodna režija bio je solidan gross out kakav bar jednom isporuči New Line. GAME NIGHT je nastao po scenariju Marka Pereza a Daley i Goldstein su ga "samo" režirali. I u pogledu režije, ovo je za nijansu naptoprsečno režirana komedija ali ipak nije ni blizu Todda Phillipsa. S druge strane, u pogledu scenarija, film je zanimljiv ali mu nedostaje nešto suštinski uznemirujuće i suštinski duhovito da bi pokenuo svoju crnohumornu mehaniku.

Teško je objasniti šta tačno nedostaje ovom filmu jer formalno sve je tu, i gegovi, i zaplet i odlična glumačka podela ali pokušaću da definišem gde su se desile ključne greške. Naime, GAME NIGHT govori o junacima koji svake sedm,ice igraju "igre" sve dok ih jednom ne zadesi "igra" po uzoru na Fincherov film. Međutim, oni su svesni da je to sve igra ili čak i kad misle da nije, da bi mogla biti, tako da neverovatne stvari koje im se zbivaju jedni drugima lako objašnjavaju. Svi protagonisti priče se sve vreme savršeno razumeju jedni sa drugima, a likovi koje sreću takođu nisu prviše iznenađeni onim što se zbiva (svako iz svojih razloga) i naprosto mi nikada nemamo utisak o suštinskom poremećaju koji zadesi živote naših junaka.

Poređenja sa filmom AFTER HOURS su potpuno deplasirana jer je on upravo ceo u vrlo kritičnim poremećajima koji se dešavaju glavnom junaku i bizarnostima sa kojima se suočava u toj košmarnoj noći. Ovde imamo junake koji su u košmarnoj noći pomognuti prijateljima, a njihova egzistencija, dostojanstvo ili identitet nikada suštinski ne bivaju ugroženi.

To nas dovodi do sledećeg problema, a to je višak likova. Jason Bateman i Rachel McAdams su bili dovoljni kao protagonisti ove priče. Pošto su ostali ljudi u neprekidnoj saradnji sa njima, a sporedni su, postaju višak. I sa takvim balastima ovaj film ne može da se izbori tako da ostaje ipak samo jedan rutinski vehicle.

To sve ne znači da u filmu nema lepih scena, inspirisanog kastinga, a naročite pohvale zaslužuje pulsirajući skor Cliffa Martineza, međutim GAME NIGHT nikada ne dostiže intenzitet ni na jednom frontu na kome s bori. Doduše, ako imamo u vodu obilje elemenata kojima se bavi i relativno one-note likove, film bar nije dosadan.

GAME NIGHT je solidan film ali kako rekoh nije ni na nivou Phillipsa niti vhunskih radova Setha Gordona ili Davida Dobkina. Otud, pretpostavljam da je ovaj film više poslužio kao provera Warneru umeju li Daley i Goldstein "s ljudima" nego kao prototip onoga što treba da pruže u FLASHPOINTu.

* * 1/2 / * * * *

Pet i po godina kasnije, reprizirao sam ovaj film, i sada moram priznati da mi je osnovni problem određeno izbacivanje iz ritma nekim rezovima koji po preciznosti ne prate fini rad po kom je izgrađen ceo film. Recimo na nova dva gledanja, protagonizam Batemana i McAdams mi je izraženiji nego prvi put i "duplirani" likovi mi nisu smetali, dočim odsustvo "egzistencijalnije" pretnje je i dalje tu, ali možda to ipak više pripada nekom drugom filmu. Uprkos tome što uverenje svih junaka u "igru" nije uspelo da se nametne kao filozofski pogled na život, kao neki komentar na post-istinu, stvara dovoljno komičnog efekta da to na kraju pokrije manjak egzistencijalne pretnje.

Skript Marka Pereza je izuzetno precizan, stvarno to je top studio produkt, a sada imamo i naknadnu pamet da su se Daley i Goldstein odlično pokazali u svom prvom spektaklu HONOR AMONG THIEVES.

* * * / * * * *

Wednesday, February 21, 2018

UNA MUJER FANTASTICA

UNA MUJER FANTASTICA je osvajač berlinske nagrade za scenario kao i Teddy neagrade za LGBT film a u nominaciji je i za oskara za film van engleskog govornog područja. Ovo sve je nama vrlo zanimljivo jer je reč o filmu koji je vrlo sličan REKVIJEMU ZA GSOPOĐU J Bojana Vuletića, s tim što bih rekao da je Vuletićev film estetizovaniji i dosledniji u svom konceptu. Međutim, na istom Berlinalu, a potom i u konkurenciji za "oskara", Lelio je neuporedivo bolje prošao jer je izabrao radikalnije okolnosti za muke svoje junakinje.

Naime, UNA MUJER FANTASTICA je trans osoba koja je bila sa svojim starijim ljubavnikom kada je ovome pukla aneurizma. Od svedočenja o smrti i formalnosti u hitnoj pomoći do celokupnog daljeg fallouta posle ljubavnikove smrti suočavamo se sa nizom malih situacija koje razotkrivaju ugroženost glavne junakinje.

U tom pogledu Lelio je snimio jasan film, sa školskim primerom "male priče" koja otvara "veliku priču". Međutim, u pogledu ritma, film ima tendenciju da se u nekoliko deonica "zavrti ukrug" i zaista mu mnogo nedostaje humora. To su sve stvari koje recimo u vrlo sličnom Vuletićevom filmu postoje.

Otud, ove filmove možemo gledati kao filmove blizance, od naslova, preko teme, do samog pogleda na svet.

* * 1/2 / * * * *

BLACK BUTTERFLY

BLACK BUTTERFLY Briana Goodmana je kamerni triler za koji je VOD predobra sudbina i mesto na FESTu mu je nažalost potpuno nezasluženo. Glvanu ulogu igra Antonio Banderas i uprkos tome što je on velika ikona evropskog filma i Pedra Almodovara, ovo je film koji spada u njegovu fazu saradnje sa producentima koji prodaju "imena" a ne kvalitet.

Zaplet je relativno generička poriča o piscu koji pokupi misterioznog autostopera posle napetog incidenta sa nekim kamiondžijom. Tu kreće neka psihološka igra među njima, a na kraju se ispostavlja da se iza tenzije krije veliki "preokret".

Nisam ljubitelj filmova koji su konvencionalni i dosadnjikavi pa se vade na preokret čak i kad je preokret izvanredan a ovaj je u suštini prilično tanak i obesmišljavajući. Verujem da su autori bili ubeđeni kako će ovaj preokret sudbinski pomoći filmu ali plašim se da ga to na kraju nije spasilo.

Goodmanova egzekucija je tehnički korektna ali se ni po čemu ne izdvaja.

* 1/2 / * * * *

Sunday, February 18, 2018

INXEBA

INXEBA južnoafrično-panevropska koprodukcija je zanimljivo koncipiran kao LGBT melodrama smeštena u milje afričkih plemena modernog doba. Danas plemenski rituali igraju ulogu u rešavanju krajnje sekularnih nedaća u Južnoj Africi i magiji se pribegava onda kada su ljudi nečim nezadovoljni. U ovom konkretnom slučaju johanseburški otac dovodi sina u pleme ne bi li ga učinio mušakrcem ali on umesto rituala upoznaje još neke homoseksualce među svojim starešinama-vaspitačima. Ljubavna tenzija među njima dovodi do tragičnih posledica.

Deluje kao da ovako zanimljiva premisa ne može poći naopako međutim, ipak može tako da na kraju ovi junaci bivaju zarobljeni sa sve svojom vrlo atraktivnom i neobičnom situacijom u jednom mlakom i dosadnom filmu u kome da nema par muških obaranja, zbilja ne bi imalo šta da se vidi.

INXEBA je prošao brojne scenarističke laboratorije, radionice i konkurse, maltene minut špice prođe na nabrajanje raznih dobrotvora ali na kraju se čini da ih je sve privukao svojim konceptom a ne nekim suštinskim kvalitetom.

Ipak, ukupno uzev u okvirima LGBT filma prošle sezone, INXEBA po samom settingu ima nesumnjivu unikatnost. U odnosu na CALL ME BY YOUR NAME bio mi je interesantniji. Ali, opet Guadaginov film je meni bio krajnje nezanimljiv. 

* * / * * * *

HA-ROO

HA-ROO Sun-ho Choa je južnokorejska parafraza škole nastale iz GROUNDHOG DAYa i 12:01, trilera u kojima se jedan dan ili situacija vrte unedogled sve dok se ne reše. Nažalost, u ovom filmu Sun-ho Cho pravi jedan tek kompetentan copywoodski rad koji je daleko ispod onoga što očekujemo od južnokorejskog filma. Naprosto, u ovom filmu nema naročito originalnih ideja i osim tehnološkog standarda, u koji spada i dramaturgija, ovde nema nekih naročito originalnih ideja. Otud me čudi da je ovako rutinski rad selektiran za FEST. Čak i u slučaju da nije bilo boljih i intrigantnijih naslova, onda je možda bilo zanimljivije uzeti neki film koji barem donosi više tog korejskog kolorita jer je u HA-ROO sve generic.

Ipak, kako je južnokorejski film napredovao tako su oni došli do onog holivudskog nivoa gde je sa njihovim filmom prosto teškopogrešiti. Tako neće pogrešiti ni oni koji odluče da gledaju ovaj film.

* * 1/2 / * * * *

THE NILE HILTON INCIDENT

THE NILE HILTON INCIDENT Tarika Saleha je skandinavsko-egipatska koprodukcija o ubistvu u Kairu kroz koje se naravno razotkriva hipokrizija piznog mubarakizma. Film se završava razrešenjem slučaja u danima protesta na Al Tahriru i u tom smislu treba ga videti kako bismo se u jednom neo noir ključu upoznali sa savremenim Kairom. Nažalost, Tarik Saleh, skandinavski reditelj egipatskog porekla ne uspeva da napravi LA CONFIDENTIAL ili CHINATOWN iako Kairo takav film zaslužuje. U tom pogledu, Saleh kao reditelj ima preveliko iskustvo da bi mu se oprostila mnoga opšta mesta u pripovedačkom pogledu, kako scenaristička tako i rediteljska.

fares Fares u glavnoj ulozi je harizmatičan lead i drži film dobro na razmeđu između etno-ornamentalistike i noira, pa je samim tim šteta štp Saleh sve vreme pokušava da našpravi priču koja će biti nekakav big deal i doneti svežinmu novog settina a na kraju nam pruža drugorazredni krimić na lokacijama koje su relativno sveže.

No, taj spoj je ipak gledljiv i verovatno mnogo efektniji publici sa manjom kilometražom u pogledu poznavanja krimića i egipatskog filma.

* * 1/2 / * * * *

EARLY MAN

EARLY MAN Nicka Parka je Aardmanova produkcija io kao takav je već zanimljiv. Doduše, svakako da ovaj film možemo smatrati "minornim Aardmanom" ali i dalje je to britanski Pixar, i to nešto znači. EARLY MAN je tematski koncipiran kao prigodni projekat za 2018. godinu kada pada Mundijal i govori o fudbalu. I spolja gledano, on se može gledati kao jedan visokokvalitetni tie-in proizvod. Međutim, ono što je backdoor u ovom filmu jeste zapravo svojevrsni nezvanični origin story Manchestzer Uniteda.

Naime, neandertalci iz naslova filma su iz okoline Manchestera i tamo su po predanju iz filma izmislili fudbal šutirajući užarene kugle posle udarca asteroida. Onda su tu veštinu zaboravili a fudbal je komercijalizovan u bronzanom dobu između ostalog zahvaljujući kovanom novcu. Najmoćniji klub bronzanog doba nosi plave dresove kao City ali se zove Real Bronzio, i naravno glavna stvar koja dovodi najbolje igrače sa raznih podneblja je novac. Kod Pećinaca koji igraju kako bi sačuvali svoju dolinu, glavni kohezivni faktor je odbrana svoje doline ali i sećanje na bogatu fudbalsku tradiciju koju žele da obnove.

Sve su to opšta mesta i EARLY MAN je u pogledu samog zapleta jedan od najkonvencionalnijih Aardmanovih filmova, međutim maštovitost zadržava za dešavanja unutar scena gde ima Parkovog prepoznatljivog humora. Međutim, paradoksalno ovaj film ima vrlo male šanse na američkom tržištu a motivaciona priča koja mu je u korenu je mentalitetski upravo najprilagođenija američkoj publici.

Nažalost, srpski dub je dosta neinspirisan iako ga je režirao Srđa Anđelić koji se razume u fudbal. Likove komentatora ne igraju pravi komenantori u cameo ulogama što bi bio no brainer niti fudbalere igraju fudbaleri što bi se očekivalo. Očigledno da EARLY MAN nije dobio punu pažnju u srpskoj adaptaciji iako su veze sa Unitedom tradicionalno duboke što Anđelić kao reditelj filma o Nemanji Vidiću najbolje zna....

* * * / * * * *

Saturday, February 17, 2018

BLACK PANTHER

Iako sam laik za stripove, prepoznao sam u Marvelovom BLACK PANTHERu jednu zanimljivu sličnost sa “Siege” storylineom u stripovima. U jednom trenutku tog storylinea dolazi do proliferacije vanzemaljskog oružja sa Asgarda među Marvelovim negativcima. I uopšte, mnoge preteće situacije koje dubinski menjaju percepciju sveta, od dolaska vanzemaljaca do teških razaranja, dopuštena su u MCU. Štaviše, u SPIDER-MANu u kome se Spidey vratio u MCU tema raščišćavanja ruševina i zloupotrebe vanzemaljske tehnike igra ključnu ulogu u grounded zapletu sa street-level negativcem.

Hajde da kažemo ovako, MCU se nije ustezao od prikazivanja sveta koji je dubinski promenjen nekim iskustvom i dodirom sa nekom tehnologijom. Ali u BLACK PANTHERu postoji grčevita potreba da se oružje iz Wakande nikako ne doturi crnačkim borcima za slobodu širom sveta.

Junak štaviše rizikuje život ne bi li sprečio da wakandansko oružje izađe izvan granica Wakande i dospe u ruke crnih pobunjenika. I u ovom politički intirgantnom filmu, i politički angažovanom filmu, bez ikakve sumnje taj detalj pokazuje koji su krajnji horizonti ideološke slobode u MCU.

Dakle, svet ne sme videti ozbiljno naoružane crnce, valjda je pitanje da li bi takva stvar mogla učiniti MCU nadalje neodrživim, iako a opšta afirmacija superheroja i vanzemaljske pretnje nikako nije ugrozila.

Šteta što je Cooglerov film tako ideološku sužen, da ne kažem kukavički, da ne kažem lišen hrabrosti kakvu imaju neke druge strip-ekranizacije kao što je recimo Vaughnov KINGSMAN koji bi se s tim verovatno sjajno zabavio, a usput bio i provokativan.

S druge strane, posle Egoa iz GUARDIANS OF THE GALAXY VOL. 2, BLACK PANTHER ima najboljeg negativca u MCU. Konačno je to grounded lik, konačno je uostalom to lik sa kojim se možemo identifikovati i čiji je pogled na svet uspeo da zarobi neke od geopolitičkih neuroza. Killmongerov greh u ovom filmu je u tome što smatra da Wakanda mora da izveze svoju “slobodu” i da pomogne antikolonijalnima pokretima.

U ovom filmu, uprkos vrlo toploj interpretaciji Sterlinga K. Browna, niko ne uspeva da objasni po čemu je “pax wakandiana” problem, osim što je Killmonger neko ko je učen da uspostavlja “pax americanu”. Kada se tome doda da Killmongera igra Michael B. Jordan, daleko najharizmatičniji glumac u ovom filmu i zvezda koja nije slučajno u usponu, postavlja se pitanje da li je Black Panther poput Kraljevića Marka na kraju ubio boljega od sebe.

Ryan Coogler je bio ko-scenarista ovog filma i treba mu odati priznanje za to što ova strip-ekranizacija nosi dozu geopolitičke pregnantnosti. Iako je fantazija o deretićevskoj afričkoj Atlantidi vrlo retro, on uspeva da je apdejtuje i da isprojektuje neke kako trajne tako i aktuelne geopolitičke teme. Recimo, sam motiv Wakande koja je nekakva parafraza Konga, afričke zemlje koja je u paralelnom svetu uspela da maksimalno iskoristi svoje potencijale, nikada ne izlazi iz mode. Ali onda Coogler otvara i zanimljivo pitanje migranata, ali i solipsiszma zatvorenih i bogatih društava.

Ono što međutim Killmonger donosi jeste strah od situacije u kojoj bi svet mogao sustići Wakandu. To je izraelska tema akutno a američka hroničo. I u spoju sa njegovom idejom globalne pobune i pax wakandiane, ovo je politički najintrigantniji strip-negativac poslednjih godina, i u ozbiljnoj konkurenciji za tu poziciju u čitavoj istoriji podžanra.

Alternativna modernost Wakande je mnogo bolje rešena od Thora, i u stripu pa i sad u filmu, mada film je mogao biti dizajnerski zanimljiviji, kao što je to bio THOR RAGNAROK. Nekoliko značajnih elemenata za radnju su vrlo generic po dizajnu i performansama, a završni set-piece je nedovoljno spektakulrana, jednim delom baš zato što se fokusira na izbegavanje onoga što je zanimljivo.

Coogler je nažalost osrednji reditelj i to je pokazao i u FRUITVALEu i naročito u CREEDu. MCU je dobro podmazana mašina i njihovi filmovi su ako išta ujednačeni, odnosno jednolični ali Coogler definitivno ima problem ritma. U filmu nema puno akcije, i to mi ne smeta jer kad je ima, prilično je tanka i neinventivna ili u najboljem slučaju ima onu depersonalizovanost ozbiljnog second unit angažmana i CGIja u kojoj ljudski faktor ne igra bitnu ulogu.

Međutim, BLACK PANTHER je zapravo i najzanimljiviji u tim “mirnim scenama” u kojima se Killmonger gradi kao Charles Taylor MCUa, kao afrički tiranin koji dolazi sa američkom diplomom. U tom smislu, činjenica da se priča razrešava pučem, odnosno bratoubilačkim ratom, čini ovaj film geopilitičkim realizmom. Ono što mu međutim nedostaje jeste upravo ona mašta i nadogradnja koju bi strip morao da donese.

Ipak, očigledno je antikolonijalna borba i rasni rat terra incognita za Marvel osim ako kolonizatori nisu nordijska božanstba i vanzemaljci.

BLACK PANTHER stoga na kraju ostaje jedna dobrodošla slikovnica sa afrocentričnom temom i političkom korektnošću koja se ipak rve sa političkim promišljanjem. I to je vredno hvale.

MCU fanovi u ovom filmu neće dobiti bang for their buck ali će dobiti svakako više nego u prva dva Thora. Međutim, u odnosu na trećeg Thora priznajem upitan sam kako vrednosvati ovaj film. RAGNAROK je svakako bolji i zabavniji film, bolje i autorskije režiran, ali ima veliko olakšicu toga što je mogao da se odmakne od origina i limita junaka. BLACK PANTHER je časno odradio heavylifting origina, ali na kraju krajeva nije naročito zabavan film, ukoliko nisi gledalac sa maštom i širokim interesovanjima, 

* * 1/2 / * * * *

12 STRONG

12 STRONG Nicolaia Fuglsiga je jedna od onih pametnih odluka mladih evropskih reditelja kada idu u Holivud. Naime, danski reditelj reklama se opredelio da snimi film u kome nema nameru da "uči Amerikance" kako se pravi film već uzima jednu njihovu formulu i pod sigurnom producentskom rukom Jerryja Bruckheimera sprovodi je u delo.

12 STRONG je film o jedinici američkih specijalaca koji suposlati u Avganistan odmah posle napada 11. septembra da kao vojni savetnici i kao skauti za navođenje strateških bombardera pomognu Severnoj Alijansi da svrgnu Talibane. Scenario koji potpisuju Ted Tally i Peter Craig prenbregava tradiciju filmova o Vijetnamskom ratu koji su iznedrili neke od najbitnijih klasika i ostaje strogio u domenu filmova o Drugom svetskom ratu. Dakle, ovo je priča o belim i crnim šeširima, visokomotivisanim junacima koji se nalaze u ratu koji ne samo da ima smisla već iz situacije u situaciju taj smisao postaje sve veći.

U jednoj replici "lojalni Taliban" objašnjava glavnom junaku kako ljudi u Avhagnistanu žive na mestu gde je zagrobni život privlačniji od ovozemaljskog. Fulgsigovi američki junaci žive u obrnutim okolnostima ali sve to nadoknađuju željom.

U tom pogledu, da, 12 STRONG u pojedinim deonicama deluje plakatski i simplifikovano i ovo nije ni vojno, ni politički, pa ni psihološki vrhunski film o ratu u Avganistanu. Ali ono što on jeste "talibanski vestern", sa Chrisom Hemsworthom koji kanališe mladog Jamesa Garnera i američkim specijalcima koji na konjima jurišaju na talibanske tenkove.

Iako tako ne izgleda, 12 STRONG je zapravo B-film. Filmovi o ratu u Avganistanu vrlo retko prave pare osim u Bible Beltu ponekad i u principu snimaju se za budžete do 40 miliona dolara, vrlo retko u nekim in-house studio produkcijama. Fulgsigov film ne izgleda kao B-film ali on to jeste i obraća se prevashodno Bruckheimerovim istomišljenicima zdesna što ako imamo u vidu profil Bible Belta, military families itd. sve vodi u pravcu jedne arhaizirane mačo vizure.

12 STRONG stoga definitivno nije film za modernu hip publiku, naprotiv. Ovo je old school ugođaj za one kojima old school ne smeta. Hemsworth je sjajan u glavnoj ulozi. Iznova se potvrđuje da ako ti treba ozbiljan mačo, moraš ga potražiti u Australiji i on je svakako to i verujem da će nadoknaditi ono što je Sam worthington propustio. Michael Shannon i Michael Pena su prekaljeni overqualified sidekickovi i sa njima nema greške a Fulgsig pravi čudo na limitiranom budžetu.

Limitiranost budžeta je inače vrlo zanimljiva stvar. Naime, za naciju koja je opterećena idejom da se Amerikanci besomučno bave propagandom, vrlo je zanimljivo da Srbi proporcionalno ulažu mnogo više novca u svoje ratne epopeje od Holivuda.

Svakako da ima par cringe-inducing scena, ali toga je vrlo malo i ono što je kako treba daleko nadilazi ono što nije. Ako je HACKSAW RIDGE primer svega onoga što OVAKAV film može da bude, onda 12 STRONG to nije, ali opet s druge strane, Mel se samo jednom rađa.

12 STRONG je na kraju u Americi uspeo da napravi solidnu gledanost upravo tamo gde je bio namenjen i ostaće arhiviran kao fina herojska reaproprijacija vesterna kojima će se često vraćati ekipa sa članskom kartom NRA.

* * * / * * * *

Friday, February 16, 2018

ЛЁД

ЛЁД Olega Trofima je neobičan ljubavni film u kome se prožimaju socijalna i sportska melodrama sa elementima mjuzikla. Poprilično neuobičajeno za ruski film ovo je istovremeno žestok crowdpleaser ali i filmsi prilično sofisticiran zahvat i žanrovski spoj kakav se retko sreće.

U osnovi zapleta, ponovo imamo posla za Copywoodom. Naime, ЛЁД preuzima elemente američkog filma CUTTING EDGE iz 1992. o romansi i saradnji temperamentne umetničke klizačice i hokejaša, spoju elegancije i grubosti u miljeu zimskog sporta itd. U periodu Peak obrade umetničkog klizanja kroz film I, TONYA, ЛЁД donosi jedan bitno afirmaitvniji pogled na taj sport iako naravno u samoj osnovi ne negira sve kontradikcije koje ga prate kao i svaki pojedinačni sport koji iziskuje izuzetnu psihičku snagu i posvećenoat, čak i kada se eventualno radi u paru.

Taj spoj mistifikacije i demistifikacije sporta koji Trofim donosi u svom filmu na liniji je najuspešnijih američkih sportskih filmova, onih koji istovremeno afirmišu magiju sporta ali ga i dekosntruišu u meri u kojoj je prosečan gledalac upućen u njegovo naručje.

U samoj osnovi, ЛЁД je visokoestetizovan i fikcionalizovan prikaz sporta, međutim sasvim sigurno je bitan kao ostvarenje u ovoj grupi filmova jer se na kraju krajeva likovi upravo ispoljavaju kroz delovanje na klizalištu, kroz ono što je njihova sportska disciplina.

U osnovi svega je ljubavna priča, film implicira da su najbolji klizački parovi neumitno ljubavnici i sportska manifestacija tih ljubavnih vrtloženja izložena je upravo kroz nemogućnost jednog para da nastavi da nastupa onda kada je ljubav završena, odnosno kroz sposobnost drugog para da snagom svog odnosa nadoknade manjak svoje veštine. 

U pogledu ritma, vizuelnosti, atrakcije, za Trofima nema tajni. ovo je izuzetno vešto realizovan film koji je izuzetno spektakularan i efektan za gledanja. Aleksandr Petrov radi ono što je već pokazao kao harizmatični lead u nekoliko ruskih blokbastera a Miloš Biković se pojavljuje kao glavni antagonista u trećoj najvažnijoj ulozi u filmu, i izuzetno je dobar. Konačno, ovaj film je star-making turn za Aglaju Tarasovu za koju verujem da će posle ooga postati značajna zvezda ruskog filma i zauzeti prostor koji je nekada imala Oksana Akinšina čije je vreme malo ipak prošlo. Ona je izuzetno šarmantna sa spojem girl next door emocije i sposbnosti da bude glamurozna u okolnostima melodramskog ekscesa.

ЛЁД je zanimljiv genrebending ruski blokbaster, koji uprkos copywoodskoj matrici pokazuje da ova kinematografija svoju autentičnost u domenu visoko gledanog filma postiže upravo spremnošću da ovakvoj temi da tentpole tretman.

* * * / * * * *

Tuesday, February 13, 2018

LE REDOUTABLE

LE REDOUTABLE Michela Hazanaviciusa je povratnički film za francuskog velemajstora u kom se on vraća onome što najbolje zna a to je preispitivanje filmskog stila. Birajući vrlo fokusiranu fazu Godardovog života, jedan brak i jedan vremenski period, od 1967. do 1969. godine, Hazanavicius obrađuje ključnu tačku njegovog života i rada a to je momenat kada odlučuje da se oprosti od onoga što ga je učinilo jednim od najvećih reditelja u istoriji filma i da svesno ode put marginalizacije.

Anne Wiazemsky je autor autiobiografske knjige na kojoj se Hazanavicizus bazira, no građa od Godardu i Anne Wiazemsky je naravno samo deo celine koja zanima ovog reditelja. Naime, njegov cilj je da krene od fakata, njihovog odnosa koji uokviruje fazu u političkom životu Francuske i Evrope, pa i sveta, i da kroz to napravi omaž Godardovom rediteljskom stilu, naročito onom segmentu koji ga je, kako rekoh, učinio jednim od najznačajnijih reditelja u istoriji.

I u tom pogledu Hazanavicius naravno briljira, i snima Godardov film o samom Godardu. Međutim, pored Hazanaviciusovog dara iza kamere, svemu tome doprinosi i Louis Garrel čiji je Godard pravi filmski heroj, pritom sa očuvanjem svih neuorza i nesigurnosti koje su činile ovog velikog autora u tom periodu. U tom pogledu, Hazanavicius uspeva da postigne ono što je činilo Godardove najbolje rane filmove a to je da pored ekscentričnog stila proizvede i istinskog heroja na ekranu.

LE REDOUTABLE je ljubavno pismo jednom periodu u istoriji filma, i u tom pogledu svakako da nosi snažan mejnstrim potencijal jer se ne obraća samo filmofilima već maltene kao udžbenik pokazuje šta je sve film mogao da bude u rukama autora kao što je Godard a to je već nešto sa čime treba da se upoznaju i usputni posetioci bioskopa. 

* * * 1/2 / * * * *

Monday, February 12, 2018

ASSHOLES

ASSHOLES Petera Vacka je vanity rediteljski debi jednog od lepotana američkog indie filma. Počinje kao naizgled intirgantan mumblecore međutim onda prerasta u jednu orgiju apsurdnog neukusa i budalaštine koja ruku na srce možda i ima svoju ciljnu grupu, samo ja nisam njen deo. Film prosto u jednom trenutku iskače iz koloseka, to je momenat prizivanja demona i posle toga na kolosek ne uspeva da se vrati. 

Kad je reč o preterivanju, u ovom filmu ga ima, ali nisam to prepoznao kao umetnički iskaz, mada neko verovatno hoće. Uostalom, koliko se sećam ovaj film je dobio neku nagradu na SXSW i među svojim producentima ima i Maxa Landisa.

Dakle, onih kojima se sviđa ovako nešto ima, pa verujem da oni mogu mnogo bolje da objasne šta je zamisao Vackovog celovečernjeg ostvarenja. Svakako daleko bolje nego ja...

SiREN

SiREN Gregga Bishopa je niskobudžetni američki horor koji je dobacio do nesto šire DTV distribucije pre svega zahvaljujući smislu za humor i spremnosti kreativne ekipe da jednu relativno uobičajenu BORDELLO OF BLOOD premisu začini nekolikim prijatnim iznenađenjima. U pogledu realizacije Bishopov film nije perfektan, i pomalo je čak i ispod standarda savremenog horora, čak i onog koji je generic, izuzev u par scena kao što je set-piece u dineru u kome odlazi klasu iznad ostatka filma.

Međutim, SiREN je pošten low budget filmmaking koji koristi maksimalno svoje resurse u svakom pogledu i tu mu se može oprostiti određeni nedostatak “upeglanosti” u vizuelnom pogledu.

Film govori o momačkoj večeri koja polazi nizbrdo kada junaci odluče da odu u jednu underground javnu kuću gde se za neopisivo zadovoljstvo mora platiti neopisiva cena.

Premisa je viđena puno puta, ali Bishop sa saradnicima uspeva da je osveži i da od nje napravi sasvim solidan duhoviti B-film. Svakako da ću sa pažnjom gledati sledeće radove ove ekipe jer sam se posle ovog filma zainteresovao. Ponavljam, voleo bih da je ovo jedan od filmova koji čine “prosek” savremene horor ponude. Nažalost, koliko god on bio po sebi “prosek” u ovim okolnostima je natprosečan. 

* * 1/2 / * * * *

Sunday, February 11, 2018

GRANDE PUNTO

GRANDE PUNTO Vanje Hovana je film koji će biti prikazan u FESTovoj selekciji Microwave. Ova selekcija je preživela sve i svašta, preživeće i ovaj vrlo slab studenstki film, bez mnogo smisla za humor, bez ikakve veštine, ali sa velikom pretenzijom.

Saturday, February 10, 2018

COLD SKIN

Posle DAGONa Stuarta Gordona, Španija je ponovo pružila utiočište posrnulom horor autoru da snimi svoj comeback sa lovecraftovskim elementima. Doduše, Xavier Gens još nije u fazi za comeback jer on sa svojim polovičnim filmovima nije bog zna koliko daleko ni stigao ali COLD SKIN je njegov do sada najzaokruženiji film i ostvarenje posle kog zaslužuje onu pažnju koji je dobio posle svog celovečernjeg debija.

Gens je bio deo onog talasa francuskih horor reditelja koji su po prvi put istinski stavili ovu kinematografiju na horor mapu sveta. Međutim, on je ubrzo otišao put anglosaksonskih produkcija, okušao se i u pokušaju blokbastera i uprkos tome što ni u čemu nije bio neuspešan, nažalost nedostajalo je nešto po čemu bi se izdvojio i po čemu bi bio uspešan.

Paradoksalno, koliko god da je ima sreće kada mu je izašao film LES FRONTIERE(S) da nastupi unutar jednog šireg talasa, toliko COLD SKIN izlazi u nepovoljnom trenutku - naime, pojavio se na VODu baš u vreme kada je Del Tororv THE SHAPE OF WATER nominovan za silne oskare. Teme su slične, ovde opet imamo neku dinamiku između ljudi i humanoida iz mora.

Nazvati ovaj film lavkraftovskim u tom pogledu nije sasvim tačno. Biće iz mora jesu nešto što reprezentuje Drugo, emaniraju tu arhetipsku užasnutost nad nečim što je drugačije a opet vrlo blisko, i uznemirujuće slično, i nisu ni približno na liniji te egzistencijalne strave kojom se Lovecraft bavio. Dakle, more i bića iz mora su tu, tu je i užas. ali kontekst te strave je ipak drugačiji.

COLD SKIN je snimljen po romanu Alberta Sancheza Pinola, a vidim da je taj roman objavljen i kod nas. Više bih ga posmatrao na liniji Mathesovovog I AM LEGEND sa kojim čini mi se deli mnogo više suštinskih sličnosti. U tom pogledu, Gens ovde tretira dosta poznate i dosta ekranizovane okolnosti pa scenarista Jesus Olmo zaslužuje priznanje što film vrlo brzo cuts to the cahse i na ono što je u ovoj priči atraktivno, sveže i zanimljivo. A takvih stvari itekako ima.

COLD SKIN ne donosi samo jako dobre jump scareove, jako dobar suspense, već i dosta zanimljiv vizuelni koncept. sveden i efektan odnos među karakterima i fine doze dramske i svake druge ironije. Neke od stvari na kojima Del Toro kapitalizuje u THE SHAPE OF WATER ovde su date usput i vrlo zanimljivo, no da ne spoilujem dalje, ovaj film treba pogledati.

I AM LEGEND je stoga možda i doslovna mustra kojom se Sanchez Pinol vodio, s tim što u filmu imamo i alegorijski tretman Velikog Rata ali i romantičarskog pogleda na svet u kome junaci čak i bukvalno, fizički, beže od stvari koje ih tište i bole.

Ta potencijalna višeslojnost o psihološkim motivima unutar junaka na kraju dovode do možda i nekih od minimalnih ali ipak spornih nijansiranja u finalu filma. Međutim, to svakako ne remeti celinu, premda je ne obogaćuje na nivou na kome su autori mislili.

U opusu Xaviera Gensa, ovo je svakako daleo nabolji i najznačajniji film. On se nikada nije našao u opasnosti da prestane da snima ali iskreno voleo bih da mu ovaj naslov donese uspeh jer bi bilo lepo da nastavi kretanje ovom zrelom linijom i u ovako ambicionim produkcionim okvirima. 

Proteklih godina, Španci prave sjajne stvari u domenu English-speaking horora i fantastike i moram priznati COLD SKIN je jedan od tih naslova. Paradoksalno, kod španskih producenata Gens je pokazao više nego kod francuskih ali i američkih.

* * * 1/2 / * * * *

HEBECTA

HEBECTA Svjatoslava Podgajevskog je jedan od onih horora koji se toliko izgube u vlastitoj priči da zaboprave da budu strašni a nažalost priča je ovde potentna jedino u slučaju da je snimljen uzbudljiv film sa dosta ripper sekvenci. Mađutim, ne, HEBECTA nam na početku iznosi premisu filma i ono što je pretnja a onda gledamo glavnu junakinju koju čeka ista ta sudbina kako je na kraju ta sudbina i sustigne. Nažalost, napetosti skoro i da nema a razrada priče naprosto nema nekog smisla u ovim okolnostima. Za film kao što je HEBECTA žanr se ispostavio i kao blagoslov i kao kletva, dakle film nije toliko loš ali ima premisu koja funkcioniše samo unutar žanra, a kao žanrovsko ostvarenje nije dovoljno dobar. Na kraju, HEBECTA je ipak promašaj...

* 1/2 / * * * *

Friday, February 9, 2018

BECOMING CARY GRANT

BECOMING CARY GRANT je Showtimeov dokumentarac o Cary Grantu koji je išao na filmskim fgestivalima ali je obrni-okreni ipak više reč o televizijskoj emisiji nego o punokrvnom filmu. Naravno, reditelj Mark Kidel je imao priliku da pravi film o jednom od najvećih holivudskih starova, o čoveku koji je bio ideal za jednu vrstu filmske glume i bila mu je dostupna izuzetna arhiva, ali na kraju krajeva nije uspeo da se mnogo izdigne iznad naivne i tabloidne percepcije Cary Granta.

O odnosu Archibalda Leacha i Caryja Granta pokušava da napravi neku mistifikaciju ali od toga ne biva ništa naročito. Predugo je Cary Grant bio Archie Leach da bi sada zaista to morao ili uopšte morao da zakopa bilo gde. Zatim, pitanje njegove seksualnosti, Kidel ne nudi nikakav odgovor, nudi samo pitanje a kao argumet postavlja hnačin na koji je Hawks tretirao Granta, čak ne ulazi ni u neke od fakata o zajedničkom bachelor padu sa Randolph Scottom i drugim "Hollywood Babylon" pričama. Konačno, naivan psihoanalitički odnos prema majci i tobožnje objašnjenje usled kog straha se Grant više puta ženio, opet zanemaruje neke dobro poznate činjenica, razmišljanja iz štampe onog vremena, a na kraju dolazi do usiljenog i banalnog zaključka.

Kidel pokušava da sve smesti u nekakav okvir. Jedno je Grantova LSD seansa tokom koje je uplivao u iracionalno, i gle čuda došao da savršeno objašnjive slike čiji se elementi lako i logično uklapaju. Drugo je postupak u kome koristi home videose koje je Grant sam snimao, i ilustruje svoje teze insertima iz filmova, kao da je Grant u doba studio-sistema, kada je igrao, mogao da na takav način ispoljava svoje iracionalne strahove i skrivene osobine.

Sve u svemu, i posle BECOMING CARY GRANT ovaj velikan ostaje jedna zdrava misterija a emisiju vredi pogledati jer i dalje nije smišljeno ništa bolje od gledanja sat i po čega god sa Cary Grantom.

* * / * * * *

MY FRIEND DAHMER

MY FRIEND DAHMER Marca Meyersa je ekranizacija grafičke novele o srednjoškolskim danima jednog od najozloglašenijih američkih serijskih ubica. Film se ne bavi njegovim ubistvima, odnosno zakljulčuje se situacijom koja će dovesti do prvog ubistva, i od njegovih kasnijih ekscesa vidi se samo to da voli da mu se ljubavnici ne pomeraju.

Nažalost, MY FRIEND DAHMER ne deluje kao naročito personalizovana priča o mladićiu iz kog će izrasti Jeffrey Dahmer. Štaviše, meni je MY FRIEND DAHMER delovao ikao još jedan indie film o quirky odrastanju nekog misfita, i da je neko stavio naslov MY FRIEND COBAIN ili MY FRIEND MUSK, verovartno bih prihvatio isti ovakav film. Dakle, Meyers pokušava da nam predstavi Dahmera kao nekoga ko je možda mogao biti običan mlad čovek, ali nije, ko je mogao postati građanin a ne psihopata ali nije. Međutim, u svemu tome, nažalost, ne vidim ništa novo ili autentuično kao uvid.

Štaviše, loši porodični odnosi, problemi sa roditeljima, neuklapanje u zajednicu, nisu bili preterano drastični kako pokazuje ovaj film, čak naprotiv. Rekao bih da je Dahmerova okolina bila vrlo senzibilizirana za njegove idiosinkrazije i da su ga tretirali čak i bolje nego što je njegovo besmisleno ponašanje zasluživalo.

U tom pogledu Meyers je snimio film koji na neki način, pokušava da pronikne u patologiju i da prepozna njene korene, ali nažalost njih nema, odnosno njegova patologija je upravo to - patologija, nije ga niko naveo da prezupči i postane to što je na kraju postao. Ipak, čini se da MY FRIEND DAHMER ne želi da se pomiri sa tako "jednostavnom slikom" situacije.

Glumačka ekipa se maksimalno trudi da oživi ove likove, mada ne u meri koliko su mistifikovali u raznim medijskim nastupima tokom promocije filma. Meyersova rediteljska egzekucija je korektna, u ravni solidnog indie dometa.

* * / * * * *

Thursday, February 8, 2018

LE FIDELE

LE FIDELE Michaela Roskama je veliki povratak ovog belgijskog sineaste u evropski krimić posle osrednje američke avanture. Nažalost, u svom vrlo ambicioznom evropskom kambeku nije uspeo da ispuni ambiciju da bude Audiard umesto Audiarda. Nije bilo dovoljno što je mobilisao Bidegaina i Debrea, aktuelne Audiardove scenariste i što je praktično prekopirao film  DE ROUILLE ET D'OS u samom konceptu, ne samo što se u ulozi grubijana mekog srca pojavljuje Mattias Schoenaerts i što mu je partnerka velika francuska zvezda Adele Exarchopulos već i zato što opet imamo dodir sveta podzemlja, sa građanskom klasom a konačno opet imamo i junakinju koja se bavi "muškim" poslom i koja zdravstveno strada.

Dakle, paralele između Roskama i Audiarda nisu nove, ali ovaj film je dosta neslavan pokušaj mlađeg kolege da prekopira starijeg. Nažalost, tek u LE FIDELE vidimo koliko je delikatan balans morao Audiard da izgradi u svom filmu kako bi ovakva postavka mogla da funkcioniše. Pisci su isti ali melodrama kod Roskama je generic i odnosi među likovima su statični sve dok ih ne pokrene neki bitan plot point kada opet dođu u neku stagnaciju.

Roskam nikada nije bio preterano inovativan u pogledu tretmana krimića, pa nije ni ovde. Njegov junak je romantični gangster starog kova koji se sticajem okolnosti nalazi u modernim okolnostima briselskog podzemlja ali one su samo skicirane tako što se tu i tamo čuje replika na srpskom ili pomenu Albanci.

Za razliku od RUNDSKOPa koji je vrcao od svežine u pogledu miljea, LE FIDELE se valja u svom mejnstrimu misleći da se nadovezuje na nešto dobro, a zapravo sve ono što preuzimaju Audiarda samo nas podseća koliko je to sve bilo bolje u prvom izdanju.

* 1/2 / * * * *

THE CLOVERFIELD PARADOX

THE CLOVERFIELD PARADOX Juliusa Onaha je još jedan realizovan scenario Orena Uziela u kome ovaj scenrista smišlja high concept a onda sa njim ne zna šta da radi. Netflix je platio 50 miliona Paramountu da im uzme ovaj film i rekao bih da je Paramount tu napravio posao jer bi THE CLOVERFIELD PARADOX po mnogo osnova zaista zalutao u bioskop.

Iz današnje vizure deluje apsurdno strah Paramounta da bi THE CLOVERFIELD PARADOX imao tešku konkurenciju u LIFEu Daniela Espinose jer je Espinosa doktor Daniel za ovo nedostižan nivo kinematografije. Dok je LIFE crossover ALIENa i GRAVITYja, THE CLOVERFIELD PARADOX je na nivou televizijskog filma iz STAR TREK univerzuma u kome Uziel ubacuje gomilu zamisli i nijednu ne uspeva da kapitalizuje. Tu su i klaustrofobični horor, i paranoja koja se useljava u posadu, i triler o tome ko će da nastrada, i multiverzumi i još trista čuda, a na kraju je sve to jedno veliko ništa koje barem delimično uspeva da objasni odakle dolazi monstrum iz CLOVERFIELDa, kao da to nekoga zanima.

CLOVERFIELD kao serijal nema mnogo smisla iako je zanimljiva ideja tih sidequela u kojima se okolnosti tog događaja koriste za različite žanrovske egzibicije. I onda i ta mogućnost da na bazi CLOVERFIELDa piggybackuju do nekog uspeha. Međutim, kvalitet tih naslova nije bio naročito visok a plašim se da posle ovakvog dumpovanja drugog sidequela možda više ni nema života u toj franšizi.

Onahova režija je rutinska ali je imao glumačku podelu za nešto dobro pa je šteta što to nije iskoristio. Space-set žanrovskog sadžraja nikada dosta, pa i ovo može da se pogleda, ali nažalost nije dobro.

* 1/2 / * * * *

Tuesday, February 6, 2018

МАРШРУТ ПОСТРОЕН

МАРШРУТ ПОСТРОЕН Оlega Asadulina je ruski horor koji je distribuirao Fox u Rusiji a nastao je u pokušaju da se napravi lokalna varijatna Blumhouse high concept filma. U tom pogledu, МАРШРУТ ПОСТРОЕН je dosledno izveden i ima koncept koji nije inovativan ali u načelu bi mogao biti funkcionalan da je realizovan sa više mašte. Junaci su kupili SUV koji je pripadao počiniocu gnusnog zločina i taj SUV je očigledno proklet. To prokletstvo dobija razne manifestacije i one se samo gomilaju a sve do samog finiša, paradoksalno, nijedna od njih nema nikakve posledice na kontinuitet radnje. Junaci idu od set-piecea do set-piecea i koliko god da je svaki šokantan i napet za njih (zapravo pre za njih, nego za publiku) sve to kao nema neke posledice na razvoj junaka sve do neumitnog kraja kad se otprilike dese stvari usled kojih se film završi.

Asadulina znam po filmu FOBOS koji je takođe imao solidan koncept ali sa njim na kraju ništa nije uradio. I to je manje više bilo i sa МАРШРУТ ПОСТРОЕН koji je glossy slikan, sa lepim ljudima i zanimljivim lokacijama ali nekog pravog suspensea tu nema, pa onda na kraju i tehnička veština sa kojom se sve izvodi ostaje krajnje upitna.

Ne mogu da kažem da mi je smetala "internacionalnost" premise jer je ovo film koji bi mogao da se dešava bilo gde, pa zašto ne bi i u Rusiji. Problem je u tome što kada se reditelj opredeli za takav pristup onda mora da bude mnogo bolji od američkog proseka da bi se iole nametnuo a ovaj film nema taj nivo.

* 1/2 / * * * *

Sunday, February 4, 2018

MARJORIE PRIME

MARJORIE PRIME Michaela Almereyde je ekranizacija pozorišnog komada Jordana Harrisona. Nažalost, škripa pozorišnih dasaka je baš jaka u ovom filmu i načelno zanimljiva ideja sećanja prelomljena kroz prizmu fantastike i veštačke inteligencije, na kraju se svodi na kamernu raspričanu polemičku melodramu u kojoj nema filma. Almereyda je poznat po svom čestom tretmanu "pozorišnih" tekstova kao i tema iz psihologije, dakle ovaj materijal bi trebalo da mu bude jača strana, međutim uprkos tome što je okupio Jona Hamma, Tima Robbinsa i Geenu Davis, ne uspeva da sve to pretvori u zanimljiv film.

* 1/2 / * * * *

SCORCHED EARTH

SCORCHED EARTH Petera Howitta je postapokaliptični vestern koji je pretendovao na nešto više od DTV sudbine ali nažalost plašim se da je ova sudbina bila neizbežna. Howitt je reditelj koji je imao period rada za Working Title, imao je čak i filmove koji su stekli kultni status u Srbiji, kao što je SLIDING DOORS, ali je na kraju završio kao svaštar. Gina Carano je kastovana nasuprot Johna Hannaha, što pokazuje da je SCORCHED EARTH imao veće ambicije. Nažalost, osnovni problem filma je što mu se priča nemoćno vrti u krug, a karakteri pretenduju da budu ikonični ali naprosto nisu. Film istovremeno ima nedostatak efektne priče i višek zapleta bez ikakvog payoffa. Iako je film u osnovi jednostavan, i bavi se žanrovskim obrascima koji su pitki, jako teško održava pažnju. Takve greške ne bi trebalo da su svojstvene Howittu, međutim, eto upravo je "ozbiljan reditelj" podbacio u tim fundamentalnim elementima.

Howitt nije specijalista za akciju, pa samim tim akcija ovde nije naročito uspela i više deluje kao neki neinspirisani second unit nego autorski rad. Sa zvezdom kao što je Gina Carano, upravo je akcija mogla biti adut ali nažalost ostali smo uskraćeni za ono čemu smo se nadali...