Wednesday, May 30, 2012

THE RAID: REDEMPTION

Pogledao sam THE RAID: REDEMPTION Garetha Evansa. Ne znam koliko se izuzev muzike ovo izdanje filma razlikuje od SERBUAN MAUT, originalne indonežanske varijante. Ali, Shinodin big beat koliko god bio produkciono bogat sam po sebi nije puno doprineo filmu i često deluje kao da Shinoda i Trapanese sviraju potpuno nezavisno od onoga što se dešava na ekranu.

THE RAID je film koji deluje kao žanrovski ekvivalent fondovskog art house filma. Reditelj je Britanac koji je našao svoje mesto u Indoneziji gde snima šamaranje žgoljave sirotinje. Posle ne naročito ubedljivog filma MERANTAU, THE RAID je doneo veću umešanost stranih producenata i to ekipe koja je regrutovana iz krugova ljubitelja i poznavalaca internacionalnog žanrovskog filma.

Na jednom nivou Evans kao Zapadnjak donosi neke novine u odnosu na pristup filmu kakav imaju naivniji azijski reditelji poput Prachye Pinkaewa, THE RAID svakako ima ubedljivije filmske prizore od Pinkaewa, ali suštinski Evans nije mnogo zreliji pripovedač od njega.

Uprkos tome što zaplet ne igra presudnu ulogu u filmu nije baš ni nevažan i rekao bih da je prilično moronski čak i za okvire čisto borilačkog filma. Ako bih išta eliminisao za zapadnu verziju filma to je svakako zaplet. Bolje je da se gleda samo besmisleno nasilje nego besmisleno nasilje garnirano besmislenim zapletom i nekim potpuno nepotrebnim postavkama kao što je recimo CCTV sistem u zgradi.

Rečju, preporučujem da se dramske scene slobodno gledaju ubrzano, utisak o filmu može biti samo poboljšan.

Sama akcija ne donosi ništa novo što nismo viđali kod Pinkaewa, Korejanaca i drugih Azijata. Tu je pre svega sporadično impresivan stuntwork, Indonežani koji idu glavom tamo gde neko ne bi išao CGIjem, ali to je manje-više sve već poznato. Naravno, ne gleda se u zube akcijašu ali THE RAID je klasičan primer filma koji je preterano hypeovan od strane samih producenata koji su dobro infiltrirani unutar festivalske scene.

Lepo je što je THE RAID došao do američkih i britanskih bioskopa ali mogao bih da nabrojim još filmova koji su zaslužili takvu priliku noi nisu imali tako monopolističku poziciju. U svakom slučaju, THE RAID je svakako bolji put da se gledaoci upoznaju sa Evansovim radom od MERANTAUa.

* * 1/2 / * * * *

MEN IN BLACK 3

Još prošle sedmice pogledao sam MEN IN BLACK 3 Barry Sonnenfelda. Trebalo mi je vremena da se malo prisetim cele serije i da ga smestim na pravo mesto. Naime, prvi film je bio dosta svež i na neki način bitan u svoje vreme a nadovezao se nastavak koji je izazvao kolektivnu amneziju i danas je potpuno zaboravljen, odnosno upamćen je eventualno kao najradikalniji primer cash-in nastavka. MIB 3 nije cash-in nastavak. Reč je o filmu u koji je evidentno uloženo dosta energije i koji pokušava da ima svoj integritet.

Ono što je osnovni problem MIB 3 je zapravo sam Will Smith. Nekoliko njegovih recentnih filmova u principu daleko prevazilaze ono što je zaostavština tog serijala i naprosto posle HANCOCKa i ALIja teško je prilagoditi se materijalu koji ga je potvrdio kao superstara.

No, ako ostavimo intrigantnije Smithove filmove po strani, MIB 3 je film koji u glumačkom smislu ima šta da pokaže, pre svega kroz briljantnu rolu Josha Brolina u ulozi mladog Tommy Lee Jonesa. Barry Sonnenfeld je bio DP Braće Coen u njihovoj ranoj fazi i ovde on radi sa njihovim glumcima - odnosno ponavlja podelu Tommy Lee Jones - Josh Brolin iz NO COUNTRY FOR OLD MEN plus dovodi i Michael Schulberga iz remek-dela A SERIOUS MAN.

Čini se da je Sonnenfeld imao slobodu da se sa scenaristom Etan Cohenom i pisecem iz senke David Koeppom malo ozbiljnije poigra sa konceptima, sa tim koliko će koji glumac biti zastupljen i to doprinosi svežini MIB 3.

Otud je MIB 3 jedan prilično duhovit i simpatičan film, povratak u formu za Sonnefelda, povratak kvaliteta u serijal, ali mi se isto tako čini da MEN IN BLACK sam po sebi nema preveliku budućnost kao franšiza pošto su se njegovi osnovni činioci - Smith i Jones u međuvremenu dosta promenili.

* * * / * * * *

Monday, May 28, 2012

25th REICH

Pogledao sam dva niskobudžetna filma koji su pokušali da se nadovežu na fenomen IRON SKY.

Asylumov NAZIS AT THE CENTER OF THE EARTH Josepha Lawsona je zaista ispod svake kritike - dno, nedarovitost i glupost na svim nivoima. Šteta je što i okvirima jedne takve kormanovsko-čarlsbendovske produkcije nema talentovanijih ljudi koji bi možda i mogli da pruže nešto. Naime, Asylum je izgradio imidž i njihovi projekti dobijaju veću pažnju od tipičnih DTV radova koje prave drugi studiji. Samim tim, baš u okvirima tog ludila bi mogao da se pojavi reditelj sa kapacitetom da preskoči iz DTVa u theatrical.

Australijski 25th REICH Stephena Amisa je druga priča. Taj film je takođe dosta tanak, naročito u domenu specijalnih efekata na kojima se uzalud insistira. Međutim, kad je reč o tretmanu likova, Amis je stvari postavio izuzetno šarmantno i u nekoliko navrata je uspeo da vešto rekonstruiše vajb starih filmova o Drugom svetskom ratu. Šteta je što tako smpatično postavljeni karakteri nisu iskorišćeni u boljoj priči.

Sa IRON SKY se otvorio drugi front u savremenom WW2 filmu. Naime, prvi front je vezan ta talas naslova u kojima se prikazuje "siva zona" života sa nacistima - priče o poštenim Nwemcima, zločinima pokreta otporam kolaboraciji i sl. Tom skupu pripada većina savremenih naslova ( VALKYRIE, KAKO SU ME UKRALI NEMCI, ZWARTBOEK, FLAMMEN OG CITRONEN...). Nasuprot tome je treš kao pristup Drugom svetskom ratu, od Uwe Bolla preko IRON SKY do ovih naslova, pa u krajnjoj liniji CRNOG GRUJE U NOBu kod nas.

Kroz jedan segment recepcije partizanskog filma mi najbolje znamo da su nacisti vremenom postajali "filmski likovi" i gubili svoju istorijsku dimenziju. Kroz esencijalizaciju pojedinih osobina oni su lako pretvoreni u tip a Drugi svetski rat je sveden na infantilizovanu filmsku temu. Sada je to međutim postalo eksplicitno. Ranije su vrlo retki filmovi bivali namerno naivni ili karikirani.

Sa filmovima koji su ambivalentni prema nacizmu s jedne strane upravo kroz pokušaj da razumeju naciste i ovim karikaturama sa druge strane dolazimo do sistematske relativizacije nacizma kao poraženog projekta dominacije.

NAZIS AT THE CENTER OF THE EARTH

Pogledao sam dva niskobudžetna filma koji su pokušali da se nadovežu na fenomen IRON SKY.

Asylumov NAZIS AT THE CENTER OF THE EARTH Josepha Lawsona je zaista ispod svake kritike - dno, nedarovitost i glupost na svim nivoima. Šteta je što i okvirima jedne takve kormanovsko-čarlsbendovske produkcije nema talentovanijih ljudi koji bi možda i mogli da pruže nešto. Naime, Asylum je izgradio imidž i njihovi projekti dobijaju veću pažnju od tipičnih DTV radova koje prave drugi studiji. Samim tim, baš u okvirima tog ludila bi mogao da se pojavi reditelj sa kapacitetom da preskoči iz DTVa u theatrical.

Australijski 25th REICH Stephena Amisa je druga priča. Taj film je takođe dosta tanak, naročito u domenu specijalnih efekata na kojima se uzalud insistira. Međutim, kad je reč o tretmanu likova, Amis je stvari postavio izuzetno šarmantno i u nekoliko navrata je uspeo da vešto rekonstruiše vajb starih filmova o Drugom svetskom ratu. Šteta je što tako smpatično postavljeni karakteri nisu iskorišćeni u boljoj priči.

Sa IRON SKY se otvorio drugi front u savremenom WW2 filmu. Naime, prvi front je vezan ta talas naslova u kojima se prikazuje "siva zona" života sa nacistima - priče o poštenim Nwemcima, zločinima pokreta otporam kolaboraciji i sl. Tom skupu pripada većina savremenih naslova ( VALKYRIE, KAKO SU ME UKRALI NEMCI, ZWARTBOEK, FLAMMEN OG CITRONEN...). Nasuprot tome je treš kao pristup Drugom svetskom ratu, od Uwe Bolla preko IRON SKY do ovih naslova, pa u krajnjoj liniji CRNOG GRUJE U NOBu kod nas.

Kroz jedan segment recepcije partizanskog filma mi najbolje znamo da su nacisti vremenom postajali "filmski likovi" i gubili svoju istorijsku dimenziju. Kroz esencijalizaciju pojedinih osobina oni su lako pretvoreni u tip a Drugi svetski rat je sveden na infantilizovanu filmsku temu. Sada je to međutim postalo eksplicitno. Ranije su vrlo retki filmovi bivali namerno naivni ili karikirani.

Sa filmovima koji su ambivalentni prema nacizmu s jedne strane upravo kroz pokušaj da razumeju naciste i ovim karikaturama sa druge strane dolazimo do sistematske relativizacije nacizma kao poraženog projekta dominacije.

BRASSNECK

Pogledao sam BRASSNECK, dramu David Harea i Howarda Brentona koji je u okviru ciklusa PLAY FOR TODAY režirao MIke Newell. Reč je o crnohumornoj društveno-kritičkoj satiri koja bi se mogla posmatrati kao britanska varijacija Kovačevićevog pozorišnog teksta MARATONCI TRČE POČASNI KRUG.

Roger Lloyd Pack koga kao znamo kao TRiga iz ONLY FOOLS AND HORSES igra mladog naslednika kriminalne, pokvarenjačke, imperije koja je 1945. godine preuzela lokalnu masonsku ložu da bi početkom sedamdesetih došla dotle da se upušta u trgovinu heroinom.

Brenton i Hare idu tragom pinterovskog apsurda i drama se bazira na nekoliko događaja koji ilustruju etape u etabliranju ozloglašene dinastije. Nažalost, apsurd i otvorena društvena kritika ostaju unutar svog vremena - BRASSNECK danas ne deluje kao kritika sistema koja je opstala uprkos promenama.

Isto važi i za likove - upečatljivije je ono što su doneli glumci od onoga što je doneo sam tekst.

BRASSNECK je ipak evidentno značajan rad za istoriju televizije, a u svoje vreme je verovatno bio senzacionalan i taj visok nivo se ne može sakriti.

Saturday, May 26, 2012

THE NIGHTWATCH

1989. godine Danny Boyle je za severnoirski BBC snimio jednočasovni TV film THE NIGHTWATCH po scenariju Ray Brennana, jednog ne naročito bitnog britanskog TV scenariste. Uprkos zanimljivoj premisi o grupi plaćenika iz različitih formacija koje povezuje to što su bili na suprotnim stranama u severnoirskom sukobu a sada moraju da rade zajedno na jednom slučaju u Africi, Boyle snima prilično šupalj TV film u kome se doduše mogu prepoznati neka rediteljska rešenja na koja će se kasnije oslanjati, recimo, velika upotreba pop muzike u zvučnoj slici, i spontano prepoznavanje humora u situacijama koje nisu postavljene kao komične. Međutim, izvan oviuh detalja koje prepoznajemo znajući dalji Boyleov razvoj, po ovom radu se svakako ne bi moglo reći da će se razviti u velikog reditelja.

CHILGEUP GONGMOWUN (aka MY GIRLFRIEND IS AN AGENT)

Pogledao sam CHILGEUP GONGMOWUN Terra Shina, preveden na engleski kao MY GIRLFRIEND IS AN AGENT. Reč je o romantičnoj akcionoj komediji na tagu filma MR AND MRS SMITH, ali se u principu ne može reći da se radi o tipičnom južnokorejskom rip-offu. Ovo je ipak nešto originalniji odnos prema toj premisi ali nesporno je da se nadovezuje na SMITHSe i TRUE LIES.

Terra Shin je uspeo da napravi film u kome ima dovoljno akcije, intrige i trilerskih elemenata a da ljubavna priča bude u prvom planu, a priličan deo komedije uspeva da bude zanimljiv i nekorejskoj publici. Isto tako, uspeo je da napravi solidan balans između dinamične akcije i melodrame u rediteljskom smislu i da film iako spaja različite elemente bude prilično koherentan i da ne deluje kao usiljeni spoj nekoliko različitih postupaka.

Otud je MY GIRLFRIEND IS AN AGENT jedan od malobrojnih južnokorejskih blokbastera izvan osvetničkih ciklusa i drugih filmova koji vrcaju od bizarnosti i ekstrema koji zbilja funkcioniše na internacionalnom nivou i u svom podžanru spada među globalno upečatljive naslove.

* * * / * * * *

Wednesday, May 23, 2012

CHOI-JONG-BYEONG-GI HWAL

Pogledao sam CHOI-JONG-BYEONG-GI HWAL Han-min Kima, preveden kao WAR OF THE ARROWS. Reč je o zanimljivom akcionom filmu smeštenom u 17. vek u kome je glavni junak potomak poraženog feudalca koji odrasta u vrsnog strelca i biva primoran da spasava svoju sestru i porodicu koja ga je prihvatila posle očeve smrti tokom najezde mandžurijskih plemena.

Han-min Kim uspeva da akciju postavi vrlo zanimljivo, drugačije od tipičnih japanskih ili hongkonških akcijaša smeštenih u ovu epohu. Han-min Kim nije razigran i "natprirodan" kao hongkonški wuxia filmovi, niti je statičan kao japanski, već nalazi dobar balans, ali u tom balansu je svakako bliži Japancima i naslovima kao što je SHOGUN LEMITSU NO RANSHIN Yasuo Furuhate. Ono zde nailazi na probleme to je podela u kojoj je glavni junak verovatno najslabiji i najmanje upečatljiv glumac i čitav zaplet oko brata i sestre sa sve sestrinom veridbom i kasnijom sudbinom koja je postavljena prilično naivno.

Čini se da Han-min Kim za razliku od svog prethodnog filma PARADISE MURDERED nije radio puno na tome da stvari budu postavljene originalnije, čak ni da se drama više organski razvija, bez velikih skokova između situacija. Otud se film zapravo svodi na nekoliko potera a razvoj likova i priče je dat u skokovima koji su rešeni natpisima.

Pitanje razvoja likova i stvaranje autentične drame razdvaja ovaj film od velikog utiska koji je mogao da postigne. Doduše, moguće je da cut od 128 minuta sadrži nešto čega nema u ovom "zapadnom" od 122 premda sumnjam da tih šest minuta čine prelomnu razliku na nivou postupka.

U svakom slučaju Han-min Kimu treba prići sa velikom pažnjom.

* * 1/2 / * * * *

Monday, May 21, 2012

ACT OF VALOR

Pogledao sam ACT OF VALOR Mike Mc Coya i Scott Waugha. Ovaj film je postigao solidan uspeh zahvaljujući zanimljivom uspehu - glavni glumci su naturščici, pravi pripadnici Navy SEALsa. Problem je u tome što su oni, sa svojim ograničenim glumačkim sposobnostima, uključeni u zaplet koji je toliko fikcionalan da bi jedino mogao da funkcioniše kada bi ga igrali vrhunski personality actori pošto samo oni mogu da prodaju tako nešto. Umesto da estetika bude realistična, da se iskoristi stručnost koju ovi tipovi autentično poseduju, McCoy i Waugh ih uključuju u potpuno nerealističan i prilično globetrotterski zaplet i umesto da dobijemo nešto na tragu HURT LOCKERa, rezultat je bliži nekom malo bolje urađenom DTVu. Šteta je što je koncept korišćenja pravih vojnika ovako olako potrošen jer momci nisu potpuno lišeni šarma.

* 1/2 / * * * *

POBEDA POD SUNCEM

Reprizirao sam POBEDU POD SUNCEM Gorana Gajića, igrano-dokumentarni film o Laibachu iz 1988. godine. Kada se sve uzme u obzir, POBEDA POD SUNCEM je verovatno jedna od internacionalno najeksploatisanijih produkcija Avala Filma. Gajić je imao sreće da bude savremenik jednog fenomena koji je potekao iz Jugoslavije i uskoro je prevaziša svrstavši ga automatski u grupu tada aktuelnih reditelja koji su krenuli iz sveta muzičkog videa. Bez ikakve sumnje, u toj produkciji je jako važno i biti dobar reditelj i imati sreće da radiš za dobar bend a u Gajićevom slučaju su se oba faktora poklopila. Međutim, pored Gajićeve nesporne veštine, ovaj film nosi i gotovo opipljiv ideološki zanos i utisak autora da rade nešto značajno i provokativno, i koliko god danas Laibach bili već afirmisan mainstream bend, ta fascinacija koja ih je okruživala ostaje očuvana upravo kroz Gajićev rediteljski pristup.

POBEDA POD SUNCEM ostala je i osnov za vizuelni identitet Laibacha i neke kasnije dokumentarce o njima kao što je PREROKBE OGNJA recimo.

U određenom smislu, POBEDA POD SUNCEM je najblistaviji trenutak u karijeri za niz naših filmadžija, pa i Gajića samog. Kad je o DPjevima reč, primera radi, ovaj film je pravi "who's who" naše scene.

Paradoksalno, POBEDA POD SUNCEM je vrhunski rad jedne generacije nastao u miljeu koji su uporno i žestoko želeli da prevaziđu.

* * * 1/2 / * * * *

Saturday, May 19, 2012

PARADISE MURDERED

Pogledao sam PARADISE MURDERED Han Min Kima. Ovaj film bi se mogao posmatrati kao apsurdna, crnohumorna varijacija na podžanr varoških misterija koje je Bong Joon Ho doveo do vrhunca u filmu MEMORIES OF MURDER. PARADISE MURDERED je ipak film lokalnog dometa, između ostalog i zato što je glumačka podela puna dosta međusobno sličnih faca i bilo mi je jako teško da ispratim priču. Zatim, za razliku od Bonga koji je uzeo jednu istinitu priču, sačuvao njene razne kontingentne događaje, obogatio je humorom i majstorski zaokružio, Han Min Kim se odlučuje da svoju misteriju razreši kao Agatha Christie i da umesto kroz odnose među likovima sve prelomi kroz apsurdno nasilje.

U tom pogledu, PARADISE je solidna korejska varijacija na Agathu i spaja je sa specifičnom atmosferom izolovanog ostrvskog sela. Sasvim sigurno je korejskim gledaocima ovaj film efektniji jer razlikuju glumce i prepoznaju neke mentalitetkse detalje koji su meni ipak ostali nedostupni. Otud, ovaj naslov je pre svega zanimljiv za fanove korejskog filma i sigurno ne predstavlja delo koje bi ostvarilo značajniji crossover sa onima koji nisu upućeni.

* * 1/2 / * * * *

IRON SKY

Pogledao sam IRON SKY Timo Vuorensole. Rezultat je blizu onoga što sam i očekivao. U mnogim segmentima, IRON SKY je nezreo i početnički film i na kraju se ispostavlja da budžet i tehničke mogućnosti nisu problem. Čak naprotiv, film nije skup i efekti čak i kad su slabi nisu mana filma. Međutim, struktura, razdvajanje važnog od nevažnog i vođenje priče nisu na nivou što je šteta jer to su neki autorski aspekti koji više imaju veze sa talentom nego sa cenom. IRON SKY se premalo bavi nacistima u svemiru na nivou priče, odnosa prema svemiru i nacizmu, izolovanoj nacističkoj koloniji koja živi sama na planeti 73 godine posle rata. Tu je bilo raznih mogućnosti za maštovite situacije i zanimljive dramske scene i od toga nema ništa.

IRON SKY je doduše uvek na ivici da postane punokrvni film ali tu granicu nikada ne prelazi i ostaje uvek bliži amaterskom low budget radu, iako u odnosu na budžet deluje dosta solidno. Na kraju, IRON SKY se konkretnije bavi ismevanjem savremenih političara kao što je Sarah Palin nego onim što mu je bio osnovni hook. U tom smislu, zanimljivo je da se IRON SKY bavi ismevanjem dve u suštini pobeđene ideje, nacizma i neokonzervativizma sa Palinicinim likom.

Potencijal ideje naravno opstaje kroz sve ove nedostatke, a lepo je videti i koliko je Laibach ne samo sa muzikom već i na planu dizajna uticao na ovaj rad. Ako IRON SKY postigne uspeh, možda će se desiti nešto slično ROAD WARRIORu u odnosu na MAD MAX i sve će doći na svoje.

* * 1/2 / * * * *

Friday, May 18, 2012

THE DICTATOR

Pogledao sam THE DICTATOR Larry Charlesa. Sacha Baron Cohen verovatno neće moći da u ovom satiričnom formatu ponovi kulturološki udar koji je doneo BORAT. Iako THE DICTATOR nema u sebi elemente skrivene kamere, spoja naturščika i običnog sveta suočenih sa Cohenovom ekscentričnošću, i radi se o filmu u kome Cohenova karikatura sreće fikcionalne likove, ne može se potpuno odvojiti od onoga što je počeo BORAT.

Međutim, BORAT je stvarno film vrhunskog integriteta i delo koje je istinski umetnički vredno i u mnogim aspektima avangardno. To je nedostajalo filmu BRUNO koji je usledio i zato je bio poprilično bezvredan skup gegova. THE DICTATOR je u formalnom smislu znatno konvencionalniji ali je zato slojevit i ideološki zanimljiv.

THE DICTATOR je movie ali je politički zreo i sočan. Kada je na početku filma izašla posveta Kim Jong Ilu, bio sam zgrožen. To mi je delovalo kao neukusan vic, iz koje god ideološke pozicije da ga gledamo. Međutim, kada se završio film shvatio sam da bi Dragi vođa voleo ovaj film.

Naime, Cohen je od svog naslovnog junaka napravio heroja, dao mu je humanu dimenziju koja je upravo ključ po kome se danas "diktatori" prevashodno otpisuju. Naime, jedna od ključnih propgandnih tehnika u danima "apolitične politike" u kojima se ideologija i poitički interesi sakrivaju iza navodno nepobitnih pravnih procena i humanitarnih činjenica, jeste insistiranje na nehumanim aspektima njihove vladavine, na tome kako su oni sadisti, izopačenici svake vrste, raspikuće i sl. Cohenov junak jeste sve to, ali je ipak prikazan kao čovek sa kojim je moguće saosećati i razviti određenu vrstu apsurdnog razumevanja.

Stoga, kad se razgrnu primedbe bazirane na infantilizovanim doživljajima politike kroz inistiranje na humanosti, ostaje ideologija. A tu Zapad nije baš jak. Cohen to ne samo da pokazuje kroz svoj završni monolog nego i kroz ceo zaplet filma. Naime, jedini "politički" problem sa kojim je junak u filmu suočen, a to je potreba da se desi puč jer on ne želi da proda naftna polja stranim silama, jeste problem u kome Amerika nije u pravu. Sve ostalo je lična idiosinkrazija glavnog, komičnog junaka, koji je atipičan utoliko što za razliku od tipičnih komičnih junaka koji su opterećeni željama koje im prevazilaze mogućnosti, on ipak jeste na čelu države. Ipak, upravo u tome i jeste možda ključni ideološki zahvat - on jeste na čelu države ali je komičan zato što misli da je jednak sa onima koji su na čelu nekih drugih država.

THE DICTATOR je film koji u svakom pogldu dobro razume temu kojom se bavi. Uz to, film je izuzetno smešan, i predstavlja pravi povratak Cohena u formu, iako ovog puta on svoju politiku produžava drugim sredstvima.

* * * 1/2 / * * * *

Thursday, May 17, 2012

STASH HOUSE

Pogledao sam STASH HOUSE Eduardo Rodrigueza, još jedan od naslova u After Dark seriji DTV akcijaša. U ovom filmu imamo respektabilnu ekipu, pozitivca igra vrlo virilni mladi Sean Faris a negativca Dolph Lundgren, međutim Rodriguez nije kalibar da izvuče išta relevantno iz ove home invasion priče. Očigledno je da DTV nije put do bioskopskog filma i sve su češći slučajevi da se pojavljuju reditelji koji su upadljivo slabiji od bilo kakvog minimuma za savremeni film. Rodriguez suočen sa malim budžetom i tankim scenarijem (opet, očigledno niko ne smatra da DTV film može biti showcase pa nema ni iole pristojnih scenarija) ne uspeva da šruži išta relevantno i etiketa After dark sigurno nije metso gde ćemo tražiti nege nove cormanovske bisere, ali ipak svakako je bolji od prilično negledljivog John Hyamsovog DRAGON EYES.

* 1/2 / * * * *

Tuesday, May 15, 2012

SAFE

Pogledao sam SAFE Boaza Yakina, novi vehicle Jasona Stathama i uprkos tome što nisam previše očekivao, prevashodno zato što Yakina jdino cenim što je drugar Scott Spiegela i izuzev film ROOKIE nije ostavio značajniji utisak na mene, ovaj film je ispao prilično pristojno. Statham ovde igra kombinaciju svojih dosadašnjih likova, pre svih Cheva Cheliosa i Transportera i osnovna originalnost premise je u tome što mora da zaštiti talentovanu kinsku devojčicu koju Trijade koriste kao mašinu za računanje kako ne bi ostavljali digitalne tragove svojih transakcija. Na kraju, devojčicina sposobnost ne zaigra i njena posebnost se negde i zaboravi što je šteta, jer bi dalja razrada jedinog originalnog elementa sigurno učinila stvari dinamičnijim i zanimljivijim.

Na izvesnom nivou, SAFE je imao potencijala da bude ovogodišnji RUNNING SCARED (mislim na rad Wayne Kramera) ali nažalost nije.

Stathamovog junaka i devojčicu jure Trijade, ruska mafija i korumpirana policija i on ima tu sa kim da se bori tako da se film pre svega bazira na čitavim tovarima prilično solidne akcije, koju je Yakin sporadično jako dobro koncipirao. Borbe je u svom vrlo nergičnom stilu koreografisao J.J.Perry a čini mi se da se on i bije sa Stathamom u sceni u metrou, premda nisam siguran.

Statham se jasno profilisao kao akcioni glumac i srećom kod njega nema lutanja,e nam eksperimenata sa komedijama i sličnim izletima. Pitanje je samo da li će mu uspeti sledeći korak koji će pokušati sa filmovima PARKER i HUMMINGBIRD a to je prelazak u višu ligu i saradnju sa ozbiljnijim rediteljima. Naime, koliko god on uspevao da bude konzistentno isplativ, postoji šansa da u jednom trenutku naprosto dosadi holivudskim studijima kao Steven Seagal i Wesley Snipes koji su gurnuti u DTV iako zapravo nisu zaređali nikakve krupne promašaje. U principu, akcioni starovi su kao i reditelji tih filmova potrošna roba i ne moraju da počnu da greše kako bi im prošao rok trajanja i bili lako zamenjeni.

Ne znam tačno šta je Stathamova dobitna kombinacija za opstanak izuzev rada sa "boljim" rediteljima ali zaslužio je da i dalje nastupa u bioskopima.

* * * / * * * *

EVA

Pogledao sam prošlogodišnju katalonsku SF melodramu EVA Kike Mailloa, u kojoj Daniel Bruehl nastavlja svoju laganu tranziciju iz Nemačke u Španiju. Maillo je snimio visokoestetizovan, vrhunski dizajniran film koji se nadovezuje na Aldissa i Spielbergov AI, smeštajući pronalazak veštačke inteligencije i kiborga koji zamenjuju ljude u savremene okolnosti. Film se vrlo elegantno dotiče tehnologije i Maillo nudi vrlo maštovite i solidno realizovane specijalne efekte, ali u osnovi, EVA je melodrama i "ljudski faktor" ima glavnu reč, čak i onda kada su ljudi zapravo androidi.

Bruehl se pokazao kao odličan leading man, nepretenciozno je uspeo da se pokaže kao ubedljiv razbarušeni naučnik a ostatak glumačke ekipe je izvanredan, naročito devojčica Claudia Vega u glavnoj ulozi.

EVA je pšogodak u pravom španskom stilu. Nema ovde sad materijala za neki veliki film ali Maillo izvlači maksimum iz jedne skoro pa rutinske premise.

* * * / * * * *

Monday, May 14, 2012

PHILBY, BURGESS AND MACLEAN

Pogledao sam TV film PHILBY, BURGESS AND MACLEAN u režiji Gordon Flemynga, po scenariju iskusnog Ian Curteisa. Dosara očekivao od ove Granadine produkcij o slučaju Cambridge Spiesa. Nažalost, ovaj TV film je potpuno neupotrebljiv za sve one koji nisu prilično ozbiljno upućeni u ovaj slučaj. Naročito je zanimljivo to da u ovom filmu niko ne pominje Blunta. Očigledno je Blunt u to vreme bio tabu-tema.

BBC je ovaj slučaj sagledavao iz više uglova, od serije CAMBRIDGE SPIES kao najnovijeg i najpotpunijeg prikaza te afere preko Schlesingerovog diptiha na tu temu, do drame BLUNT sa Ian Richardsonom. U svim ovim ekranizacijama Burgess je dobijao najsrdačniji tretman jer on u osnovi i jeste najtragičnija figura i najteže je poneo odlazak iz Engleske. Između ostalih igrali su ga Derek Jacobi, Anthony Hopkins, Alan Bates i Tom Hollander. Hollander je, rekao bih, najsentimentalnije odigrao Burgessa - tretirajući ga kao veliko dete - a Jacobi kod Flemynga nudi sočnu i vrlo žilavu interpretaciju.

Flemyngova režija je sigurna, sa par vrlo hrabrih rešenja. Ipak, on kao pripovedač ne uspeva da pojasni tekst Ian Curteisa. Otud ovaj TV film treba ostaviti za kraj upoznavanja sa ovim slučajem.

Saturday, May 12, 2012

DARE I WEEP, DARE I MOURN

ogledao sam TV dramu DARE I WEEP, DARE I MOURN koju je po priči John le Carrea, u adaptaciji iskusnog Stanley Manna, režirao Ted Kotcheff. Ova priča se bavi miljeom koji le Carre izvrsno poznaje - reč je o tenzijama između Zapadnog i Istočnog Berlina. Priča se razvija maltene kao neki šarmantan srednjeevropski film - preplašeni čovek sa Zapada odlazi na Istok da prenese očev leš. Kada dođe tamo, čeka ga iznenađenje- otac nije mrtav već je vitalniji od njega i želi da prebegne...

U jednom trenutku špijunska intriga zauzme malo prostora ali Kotcheff i Mann se drže ljudske drame koju James Mason u glavnoj ulozi izuzetno dobro kanališe. Kotcheff rediteljski uspeva da vrlo doro proda preokret kojim se priča razrešava i na svim nivoima pokazuje da će izrasti u prvoklasnog shootera. DARE I WEEP, DARE I MOURN je izuzetno vešto režiran TV rad i prevazilazi standarde, i to ne samo svog vremena.

DARK SHADOWS

Pogledao sam DARK SHADOWS Tim Burtona. Posle skoro deset godina, Burton je snimio film koji ima smisla. Još od SLEEPY HOLLOW i BIG FISH, on nije snimio film koji sam uspeo da izdržim do kraja, a ako neki i jesam, to je bilo pod prisilom. DARK SHADOWS ga u određenom smislu vraća korenima i idiosinkratičnim likovima za koje poublika nekako može da se veže, a ceo sudar kultura daje ovom filmu suštinski zamajac i uzdiže ga u odnosu na nivo cirkusa na kome Burton operiše u poslednje vreme.

Mislim da je od pojave Christopher Leeja, preko zapleta do same godine u kojoj se film dešava i susreta drevnog vampira sa simbolima kontrakulture osnovna referenca za razumevanje DARK SHADOWSa Alan Gibsonov DRACULA AD 1972. U određenom smislu, rekao bih da je Gibsonov film gotovo pa zvanična referenca, kao uostalom i sama serija iz 1966. koju je Burton rimejkovao.

Glumačka ekipa je izvanredna. Depp je dobio lik koji odgovara njegovoj šmirantskoj seriji. Michelle Pfeiffer je kod Burtona već ostvarila jednu nezaboravnu ulogu i u ovoj nudi nešto novo. Chloe Moretz je takođe sjajna i sada nema nikakve sumnje da će ona u kontinuitetu pružati dobre uloge i verovatno postati zvezda, a Eva Green uspeva da parira Deppu.

Osnovni problem filma ostaje scenario, i to ne na planu onoga što je Seth Grahame-Smith ostvario u scenariju koliko na planu priče koju su koncipirali on i John August. Film ima problem strukture, sama nit priče i pojedini likovi se gube, i gegovi vrlo često uzimaju primat nad narativnom. Otud dobro postavljen sukob nije kapitalizovan u dovoljnoj meri.

Srećom, strukturalni nedostaci ne remete previše ugođaj u filmu jer u njemu ima šta da se vidi - i to ne samo u vezi sa Burtonovim već očekivanim dizajnerskim bravurama već i na nivou karaktera i humora. DARK SHADOWS je zato film u kome je Burton potvrdio svoju klasu i vratio se u formu zbog koje je i postao veliko ime. Videćemo da li će usled nepogode AVENGERSa blagajne nagraditi njegov povratak na pravi put. Nažalost, postoji mogućnost da sticajem okolnosti Burtonov najbolji film u poslednje vreme najslabije prođe.

* * * / * * * *

Friday, May 11, 2012

HOW I SPENT MY SUMMER VACATION

Posle velikog očekivanja, pogledao sam HOW I SPENT MY SUMMER VACATION jedan od povratničkih filmova Mela Gibsona, koji je uz EDGE OF DARKNESS i THE BEAVER trebalo da ga ponovo ustoliči na mesto holivudske zvezde. Bez ikakve sumnje iako su sva tri naslova imala nešto zanimljivo u sebi, HOW I SPENT MY SUMMER VACATION je daleko najintrigantniji kako u svom postupku, tako i po odnosu prema temi i samom Gibsonu.

HOW I SPENT MY SUMMER VACATION se nadovezuje na PAYBACK, to je jedna vrlo bliska koncepcija, međutim, po mnogo čemu je reč o unikatnom radu koji u sebi sadrži ponešto od APOCALYPTOa na nivou postupka. Naime, ovo je prvi Melov glumački film koji nije režiran kao star vehicle. Gibson je u svojoj karijeri imao niz saradnji sa različitim rediteljima, ali je na nivou rediteljskog odnosa prema Gibsonu kao zvezdi i adutu filma uvek bilo jasno kako se Gibson slika, koju poziciju ima u sceni, kada ide njegov psihotični pogled, a kada osmeh. I PAYBACK je jedan od takvih filmova. HOW I SPENT MY SUMMER VACATION je u tom smislu bliži APOCALYPTOu - pored Gibsona koji je prisutan u skoro svim scenama, ravnopravni likovi su sam ambijent zatvora El Pueblito i živopisna galerija kako likova tako i statista koji čine ovaj ambijent jedinstvenim i uzbudljivim. Potrvda Gibsonove harizme je da se i unutar ovakvog koncepta u kome nema direktnog akcenta na njega, bez ikakve sumnje probija kao harizmatična pojava, i ponaša se kao talentovani domaćin koji nas je pozvao na svoju zabavu.

HOW I SPENT MY SUMMER VACATION dakle u sebi ima nešto što liči na konvencionalnog Gibsona ali i nešto što nas podseća na Gibsonove avangardne manevre. Kad je reč o odnosu prema priči, HOW I SPENT MY SUMMER VACATION nikada nije mogao biti studio film. Čudio sam se kada je, pre velikog skandala sa Oksanom, Mel uzeo da radi self-financed film iako je u to vreme imao major naslov u bioskopima i ponude za major filmove, ali zbilja ovo nije film koji bi dobio zeleno svetlo nekog studija - mada sasvim sigurno bi dobio distribuciju da nije bilo skandala. Međutim, isto tako, ovakvih filmova odavno nije bilo u bioskopima.

HOW I SPENT MY SUMMER VACATION ne samo da je hard-R već ima odnos prema ženama i deci koji je u major filmovima potpuno nezamisliv. Štaviše, interesantno je da u PAYBACKu Mel ima mračniji pogled na svet ali događaji nisu ni upola toliko teški kao u HOW I SPENT.

Grunbergov rediteljski koncept (premda ja ne bih odbacio ni to da se Gibson jako mešao u režiju pošto u mnogim intervjuima učesnici u ovoj produkciji govore o snimanju kao da je Gibson o svemu odlučivao i ne pominju Grunberga) ispratio je direktor fotografije Gaspara Noea Benoit Debie i pružio je vrlo atmosferičnu fotku, na tragu Peckinpaha, samo sa dodatnom dimenzijom realizma.

Čini mi se da reference na Tarantina nisu najtačnije, ovaj film je potpuno drugačiji po pristupu a ironija prema žanru proističe više iz samih situacija nego iz odnosa likova i reditelja prema materijalu. Ipak, oseća se nesumnjiv pulp šmek pisaca poput Westlakea kad se potpisuje kao Stark, Elmore Leonarda i Charlesa Willeforda. Isto tako, HOW I SPENT MY SUMMER VACATION ne može da se poredi ni sa Rodriguezom iako se dešava u Meksiku, i ponajviše liči na Peckinpahove filmove i špageti vesterne smeštene tamo.

Šteta je što 20. oktobar više ne radi pošto bi ga trebalo ponovo otvoriti baš zbog ovog filma.

* * * 1/2 / * * * *

Wednesday, May 9, 2012

KDO CHCE ZABIT JESSII?

Pogledao sam KDO CHCE ZABIT JESSII? Vaclava Vorličeka, čehoslovačkog reditelja, film u kome se zaista vidi jedan snažan reprezent istočnoevropske fantastike. Ovaj film iz 1966. suprotno očekivanjima od istočnoevropskog SFa nije tvrd SF sa političkim tonovima, sa akcentom na nauku i ideologizovanu metafiziku već vrhunski eskapistički film koji ni po čemu ne zaostaje za američkim filmovima svog vremena. Čak u pojedinim aspektima anticipira neke kasnije filmove.

KDO CHCE ZABIT JESSII? je priča o naučnici koja pronalazi serum sa kojim može da menja snove i ljude učini "ispravnijim" i "produktivnijim" u snu. Međutim, snovi koje eleiminiše počinju da se materijalizuju u stvarnosti. San koji se javlja u stvarnosti i pretvara u glavni košmar jesu junaci iz stripa koji čita njen suprug, inače takođe naučnik u želji da u stvarnosti napravi pulp pronalazak iz stripa.

KDO CHCE ZABIT JESSII? u sebi ima elemente screwball komedije, ali i farse i slapsticka. Zanimljivo je Vorliček sa scenaristom svojih ključnih filmova Milošem Macourekom unosi dosta već definisanog odnosa prema fantastici kao ready madeu, kao temi koja ne samo da zaslužuje pažnju, ne samo da inspiriše priču već se i komentariše.

Zanimljivo je da se iz popularne kulture po Macoureku i Vorličeku može uzeti dosta inspiracije za nauku, pa čak i iz par exellence kapitalističkih formi eskapizma koje se ovde parodiraju u liku "dame u nevolji", superheroja i kauoja koji prelaze iz snova inspirisanih stripom u stvarnost.

Ovaj crno-beli film je izuzetno stilski artikulisan, a Vorličekova upotreba oblačića kroz koje junaci iz stripa iznose svoje djaloge je izvanredan. Isto tako specijalni efekti su vrlo maštoviti i sporadično vrlo lucidno izvedeni, naročito ako imamo u vidu kada je film snimljen.

Veliki deo fantastike snimljene iza Gvozdene zavese može da se gleda samo kao kuriozitet. JESSII je istinski zabavan film i iskeno ga preporučujem. Vorliček je kasnije igradio opus kao reditelj dečjih filmova, fantastike, komedija i ekranizacija bajki. Pokušaću da istražim ima li još neke radove vredne pažnje i da li su dostupni...

* * * / * * * *

Sunday, May 6, 2012

THE EAGLE

Sa određenim zakašnjenjem sam pogledao THE EAGLE Kevina Macdonalda, ekranizaciju omladinskog romana EAGLE OF THE NINTH Rosemary Sutcliff koju je adaptirao Macdonaldov redovni saradnik Jeremy Brock. THE EAGLE je čudan film pošto je s jedne strane vrlo simpatičan i u sebi nosi jednostavnost B-filma, dok s druge u njemu provejava utisak kao da je Macdonald reditelj koji je sklon da stvari šire sagledava. Međutim, kada se sve uzme u obzir, THE EAGLE po mom dubokom uverenju u sebi pre svega nosi ambicije B-filma smeštenog u epohu koja je doduše skoro imala i vrlo skupe reprezente. Ipak, pojednostavljeni odnosi, vrlo direktna priča o prijateljstvu & junaštvu, to sve sugeriše B-pristup.

Otud Macdonaldov dosta uopšten rediteljski postupak ne odgovara ovakvom materijalu koji bi morao da ima više intenziteta i fokusa, naročito jer ima tačan fokus na određeni segment sveta kojim se bavi. Tim pre me je iznenadilo koliko je THE EAGLE zapravo vrlo dinamičan film što se od ovakvog postupka ne bi očekivalo. Posle KING OF SCOTLAND sa kojim je pokazao potencijal, Macdonald je jako podbacio sa STATE OF PLAY i THE EAGLE još uvek nije film u kome se potvrdio ali u njemu se svakako bolje snašao. Reklo bi se da Macdonaldu više odgovaraju priče sa manje dešavanja i da su mu one, paradoksalno, dinamičnije od onih sa više.

U odnosu na CENTURION, THE EAGLE je ipak za čitavu klasu iznad. Iako su u suštini oba naslova B-filmovi, i uprkos tome što bi Marshall po definiciji trebalo da se bolje snalazi u takvim okolnostima, Macdonaldov film je znatno snažniji.

THE EAGLE je slikao Antony Dod Mantle, Boyleov DOGME saradnik i film je prilično zgodno slikan. Budžet i koncept filma nisu dozvoljavali previše vizuelnog spektakla, ali Dod Mantle izvlači dosta iz šuma i gora po kojima su snimali.

U svakom slučaju, THE EAGLE je film sa problemima ali i sa prilično zdravim osnovama.

* * * / * * * *

Saturday, May 5, 2012

GOON

Pogledao sam GOON Michael Dowsea, hokejašku komediju sa Seann William Scottom koju su napisali komičar Jay Baruchel i ko-scenarista SUPERBADa Evan Goldberg. Ovaj indie film koproduciran sa kanadskim kućama je naišao na velike simpatije ove godine ali nažalost ne može se reći da je išta više do simpatičan. Seann William Scott igra izbacivača koji se ispostavlja kao talentovan goon u hokejaškom timu, igrač čiji je posao da radi prljave poslove, fizički se obračunava, vrši destrukciju igre i potura leđa za talentovanije igrače.

Sin lekara od kojih se očekivalo mnogo, posle otpadničkog života izbacivača, nalazi smisao u hokeju, upoznaje ženu svog života, načetu na neki drugi način, i film ne odlazi mnogo dalje od te osnovne postavke niti je dramski razvija.

Otud je GOON krajnje ravan film, oslonjen isključivo na šarm Seann William Scotta koji u principu može da iznese film ali ne i da ga isplasira do nekih visina. GOON i dobacuje do same margine nečega što bi se moglo smatrati bioskopskim nivoom. Uprkos svojim indie korenima, ipak je reč o filmu koji ne odstupa od forme klasične mejnstrim sportske komedije i čini se da su autori ipak želeli da snime film izvan sistema a onda da se ipak dokopaju bioskopa. Uprkos simpatijama sa kojima je film dočekan, GOON nije ta vrsta senzacije.

* * / * * * *

BLACK POND

Pogledao sam BLACK POND Toma Kingsleya i Will Sharpea, intrigantan ritanski art house film koji nažalost ne funkcioniše kao celina uprkos sporadično kvalitetnim dramskim rešenjima i uglavnom izvanrednom rediteljskom rukopisu kad je reč o vizuelnosti. Plašim se da su Kingsley i Sharpe previše pod uticajem američkog nezavisnog filma i BLACK POND vrca od neke američke ekscentričnosti kakvom se bavio u svoje vreme David O. Russell, recimo.

Otud BLACK POND ostavlja utisak u odnovi negledljivog filma koji je izvanredno vešto i prilično maštovito realizovan. Ove reditelje svakako treba zapamtiti i nadati se da će sledeći put naći neki solidniji materijal.

* * / * * * *

LICE REVOLUCIJE

Pogledao sam Kicošev film LICE REVOLUCIJE i moram reći da je naš politički film dobio vrlo talentovanog reprezenta koji se na mnogim poljima nastavlja na Želimira Žilnika, od činjenice da je po struci pravnik preko spoja igranih i dokumentarnih delova i odabira teme. Kicoš je savremen u svom pristupu i izuzetno ubedljiv u svojoj integraciji igranih i dokumentarnih materijala. Vrlo je koncentrisan i ne dopušta da stvari skliznu u pravcu vica, uspevajući da kroz ceo film i svu tu mešavinu igranog i dokumentarnog održi istu vrlo ozbiljnu i tešku emociju koja ne dopušta humoru ili ironiji da prodru. Ako se izuzmu suvišni delovi vezani za atentat na Đinđića i napad na učesnike gej parade što nema dovoljno veze sa temom Branka Ilića, odnosno, ako ima veze ona nije dovoljno objašnjena, LICE REVOLUCIJE je konzistentan rad koji nesumnjivo unapređuje Žilnikove postulate za novo doba i što je još važnije, vraća Žilnikove postulate iz domena video rada u domen filma. Kicoš je definitivno snimio film, i na taj način automatski zauzeo važno mesto na našoj sceni.

Friday, May 4, 2012

THE AVENGERS

Pogledao sam THE AVENGERS Joss Whedona. Paradoksalno, kako su filmovi u Marvelovoj produkciji postajali sve kvalitetniji i profitabilniji, Marvel se odlučio za potez koji odlikuje franšize u krizi ili dekadenciji i napravio je crossover film u kome se susreću razni junaci. Ovo naravno nije novina, recimo, Universal je to radio sa svojim filmskim monstrumuma a i strip izdavači su to radili u kriznim danima. Marvel je međutim daleko od krize kad je o filmovima reč i postavlja se pitanje zašto su se opredelili za ovaj potez kada im se čak i besmisleni THOR itekako isplatio?

Uostalom, ako izuzmemo THORa, svi izvorni filmovi o ovim junacima su bili ili solidni (CAPTAIN AMERICA, HULK) ili barem parcijalno dobri (IRON MAN) a THE AVENGERS je u startu mogao da bude samo manie od zbira tih kvaliteta. Ansambl tako harizmatičnih superheroja ne znači da će film biti non-stop efektan i ne garantuje intenzitet već samo dovijanje autora da svi budu zapostavljeni. Otud, na kraju Thor najviše profitira jer se izdvaja kao upadljivo najmanje harizmatičan junak/glumac.

Kada se tome doda da protivtežu sitkomizovanim supšerherojima čini nejaki Loki sa svojom armijom bezličnih goonova iz svemira, THE AVENGER nekako nemaju ni adekvatno razvijene heroje ni odgovarajućeg protivnika.

Imajući u vidu Lokija, možda je bolje bilo da je THE AVENGERS film o trvenju među pozitivcima i kao takav bi imao više smisla.

Nejako reditelj Joss Whedon naravno ne može da izađe na kraj sa svim ovim problemima. Otud njegov film na smenu izgleda kao TV film i kao CGI rušilačka orgija na tragu Michaela Baya, ali od uvodne scene - nerotkinje pa do kraja, THE AVENGERS nikada zapravo ne postane film i iz ove vizure recimo BATTLESHIP Petea Berga pokazuje koliko je reč o rasnom reditelju i kako se čak i u toj vrsti spektakla osećaju krupne razlike.

THE AVENGERS je nezasluženi pobednik ovoga leta, kao što je JOHN CARTER bio nezaslužena žrtva ovog proleća.

* 1/2 / * * * *

Wednesday, May 2, 2012

21 JUMP STREET

Pogledao sam 21 JUMP STREET Phila Lorda i Chrisa Millera. Moram priznati da me je ovaj film razočarao. Mnogo više sam očekivao od ove dvojice reditelja koji su snimili zbilja izvanredan film CLOUDY WITH A CHANCE OF MEATBALLS i debitovali igranim filmom u sezoni kada su se upravo animatori poput Brad Birda i Andrew Stantona proslavili. Nažalost, Lord i Miller nisu imali tako visok budžet niti kvalitetan materijal kao Bird i Stanton. i 21 JUMP STREET je nažalost ostao na nivou sitkoma, sa svedenom režijom, dramaturgijom skeča, bez profilisanih karaktera, istinski neočekivanih situacija, i sa intenzitetom koji jedva da drži pažnju.

21 JUMP STREET je vrlo sporadično duhovit i gotovo da ne nudi ništa sveže, iznenađujuće ili na bilo kom nivou neočekivano. Ne samo da se 21 JUMP STREET ne može porediti sa osmišljenošću i briljantnom realizacijom HOT FUZZa. Isto važi i u poređenju sa STARSKY AND HUTCH Todda Phillipsa koji je na svim nivoima briljantan rad i neuporedivo je zreliji od ovoga.

Ipak, Lord i Miller nisu jedini krivci. Čini mi se da je scenario Michael Bacalla najslabija tačka ovog filma. Bacall je imao jako dobre rezultate sa scenarijima za SCOTT PILGRIM i PROJECT X ali to su očigledno bili radovi superiornih reditelja. Ovde je on napisao priču koju je smislio zajedno sa Jonah Hillom i to je sve začuđujuće tanko.

Jonah Hill i Channing Tatum su s druge strane sjajna podela i šteta je što kao izvršni producenti nisu sebi izborili bolji materijal za rad. U svakom slučaju, 21 JUMP STREET je odlično prošao i nadam se da će nastavak biti znatno bolji. Ovo nije najoriginalniji koncept ali bih ipak voleo da bude bolje realizovan.

* * / * * * *