Tuesday, July 31, 2018

OPERACION CONCHA

OPERACION CONCHA je španska komedija o filmskim radnicima-prevarantima, smeštena u dane filmskog festivala u San Sebastijanu. Neke od lokacija na kojima se film dešava imale su sentimentalni značaj za mene jer sam na tom mestu bio pre četvrt veka.

Međutim, kada se izuzme činjenica da sam u filmu video neke lokacije kojih se pomalo sećam, i da sam generalno veliki buff za filmove o filmašima, OPERACION CONCHA nema šta mnogo da ponudi.

Reč je, u najboljem slučaju, o korektnoj komediji koja se ozbiljno oslanja na BOWFINGERa. Priličan deo premise sa producentom prevarantom koji angažuje sitnog lopova koji jako liči na poznatog glumca kako bi prevario finansijere podseća na klasik Franka Oza.

Nažalost, OPERACION CONCHA nije tako inteligentna kritika ni ljudske prirode a naročito ne filmske industrije.

Glavnu ulogu igra Jordi Molla, a poavljuje se i kao ta velika zvezda i kao sitni kriminalac dvojnik. U obe uloge je vrlo karikaturalan i neinteresantan sa pokušajima da proizvede efekat nekom prenaglašenom glumačkom igrom. Verpvatno u strahu da će potonuti u bzidejnost filma ako bude u underplayu, Jordi Molla ovo pretvara u opšte šmiranje ali srećom ne izaziva i opšti haos na ekranu.

OPERACION CONCHA nije naročito dobar film ali nema sreće ni da bude dovoljno leš da bi se barem po tome istakao. Samo je bezveze.

* * / * * * *

AUSENTES

AUSENTES Danizela Calparsora je umereno interesantan film o ženi koja se doseljava sa porodicom u jedno novo naselje, gated community i tu počinje da ima neka čudna senzorna iskustva. Da li su to duhovi, ili ona silazi s uma ili neko pokušava da je nabedi da je duševno obolela?

Oveo zvuči kao premisa nekog hitchcockovskog trilera, ali kod Calparsora stvari tonu u sferu iracionalnog, i počinju da imaju nadžanrovske ambicije. AUSENTES nažalost nije SHINING, a da bi postigao ono što želi bila bi potrebna takva ili bar približna veština.

Calparsoro je među piscima scenarija kao i zanimljivi španski književnik Ray Loriga čiji sam jedan roman jako voleo kao klinac. I zbilja, ovaj film stvarno nije tipičan žanrovski film sveden na nekakve obavezne figure na koje smo navikli. Međutim, ono što je “prevazilaženje žanra” u njemu se nažalost ne dešava.

Ono čega međutim ima jeste jako puno izuzetno efektnih vizuelnih rešenja što je Calparsorov redovni pečat. U tom pogledu završna scena zaista jeste bravura sequence zbog koje oni koje zanima žanrovska scena i treba da pogledaju ovaj film, za razliku od usputne publike za koju on nije neophodan. U toj sekvenciji, Calparsoro konstruiše jednu od najefektnijih vizuelnih bravura koje je potpisao u svojoj karijeri.

Ariadna Gil i Jordi Molla su zvezde ali su u ovom filmu u priličnom underplayu ali nažalost i u underwhelmu kad je reč o krajnjem utisku. 

* * 1/2 / * * * *

Thursday, July 26, 2018

EL AVISO

EL AVISO Daniela Calparsoroa je ekranizacija romana Paula Pena na kojoj su potpisana nekolika imena - od Chrisa Sparlinga koji je hoolivudsko ime i radio je high concept projekte kao što je BURIED, preko Patxija Amezcue koji je radio solidan katalonski krimić 25 KILATES pa sve do De La Iglesijinog redovnog saradnika Jorge Guerricaachevarriae. Dakle, scenario je imao puno babica i uprkos tome što ima high concept (u našoj kinematografiji poznat po RITMU ZLOČINA a ove godine ripovan i u IZGREDNICIMA) na kraju to nije adut ovog filma.

Čak naprotiv, scenario gradi misteriju oko nečega što prosto nije toliko zanimljivo niti enigmatično i uvlači nas u sudbine likova koji nažalost nisu preterano zanimljivi. Otud, glavni moitor filma ostaje sam Calparsoro, žanrovski profesionalac koji ume da tera čak i ovako nezgrapnu mašinu od tačke A do tačke B, pitko i vizuelno artikulisano. Njegov rad i dalje ima aplitudu ali srećom, ona je sve manja i manja, i postaje sve konzistentniji. Međutim, EL AVISO spada u Calparsorove filmove koji su na njenom donjem delu.

* * / * * * *

MISSION IMPOSSIBLE: FALLOUT

FALLOUT je pripovedački i stilski produžetak ROGUE ANTIONa uprkos tome što ima veliki kapital Henry Cavilla u ulozi negativca. 2015. godine izašao je ROGUE NATION i bio žestoko zasenjen KINGSMANom i UNCLEom. Cavill je bio protagonista UNCLEa i šteta je što u FALLOUT za početak nije uveden kao Cruiseov naslednik već kao negativac. Iako u modernim serijalima, negativci nisu za jednokratnu upotrebu i umeju da se neočekivano vrate, Cavill je potrošen na pogrešan način.

S druge strane, Cruise u 55. godini sad već deluje pomalo bizarno. Njegovo nestarenje, a opet bez očiglednioh ožiljaka hirurških rezova deluje poprilično neprirodno, da ne kažem bizarno. To negde shvata i on, i pokušava da igra "svoje godine" ali telo ga izdaje jer paradkslano deluje vitalnije i mlađe nego što bi trebalo. Isto tako, Cruiseova fizička sprema je impresivna, i čini se da je MISSION IMPOSSIBLE serijal njegov način borbe sa krizom srednjih godina kroz neumerenu fizičku aktivnost.

Ovde se opet krećemo od set-piecea do set-piecea, ali su oni ovog puta toliko pretenciozni, i u postavci i u realizaciji da to zaista smeta. Imamo tuču ali sa velikim T, imamo jurnjavu ali sa velikim J, imamo poteru helikoptera sa velikim P, i sve tako. Neki od tih set-pieceova su vrhunski ali neki su poprilično podbacili.

McQuarrie ponovo režira dijaloške scene kao Paskaljević u pogledu kadriranja ali svakako sa bitno lošijom glumom. Ti mizansceni u kojima ljudi stoje i pričaju deluju potpuno parodično, više ni televizija tako ne izgleda, tamo ljudi barem hodaju kad razgovaraju.

Produkcioni dizajn je takođe vrlo oskudan. Scenografija je raskopšna ali izabrana i izgrađena bez ukusa, amorfna, klišeizirana, prazna za tako duge scene koje su u njoj smeštene. Isto važi i za kostim. Junaci su jednolično i neuverljivo obučeni, i retko kada sam sretao tako loše dizajniran film.

Scenario je u Marvelovom maniru modularan, ide se iz situacije u situaciju, bez mnogo namere da se pravi nekakva zaokružena celina na tom putu. Da li je FALLOUT najslabiji nastavak u serijalu ne znam, ali svakako da pokazuje dubok franchise fatigue, i samo sećanja na Cruiseove blokbastere još čini da se ovakvim radovima prilazi sa nekom vrstom radoznalosti.

* * / * * * *

Tuesday, July 24, 2018

JUAREZ 2045

JUAREZ 2045 Chrisa Lea je zanimljiv low budget film koji oružjem Roberta Rodrigueza pravi rip-off Neilla Blomkampa. Pod oružjem Roberta Rodrigueza smatram pre svega Grindhouse estetiku, kolor korekciju koja želi da stvori utisak ofucane filmske kopije i neke ljude koje ostavio B-filmu u amanet kao što je Danny Trejo. Međutim, čitav meksički setting je bliži zapletima iz filmova kao što je SICARIO nego bilo šta drugo. No, Blomkamp je ključ cele priče. Njegovi filmovi o robotima u službi policije u favelama, na margini, u bedi, nasilje verhoevenovskog profila, to je osnov ovog filma.

Godina je 2045. i meche su postale standardni metod zavođenja reda. Kartel u Huarezu međutim uspeva da nabavi i ishakuje neke i time preti da preuzme vlast u svom delu Meksika. Američka vojska šalje jedinicu specijalaca da opronađe naučnika koji im pod pretnjom pomaže u tom procesu.

JUAREZ 2045 žestoko pada u dramskims cenama koje su nemaštovite i nemaštovito realizovane. Međutim, kada krene akcija, uprkos vrlo niskom budžetu i jako skromnom CGIu, Chris Le pokazuje da zna šta radi i nedorasle efekte vešto koristi u campy ključu. Isto tako, može se reći da je Le napravio film od polovnih delova ali da ih je spojio na vešto način, tako da je šteta što sve pada u onim segmentima u kojima zapravo nije ključni izraz ovog filma. Od tih slabih glumačkih delova je film mogao biti spasen u montaži bez problema, ionako je 105 minuta nepotrebno dugo trajanje za ovakvo prevashodno showcase ostavrenje.

Čini mi se da Chris Le i njegov rad nisu postigli puni showcase efekat što je šteta jer mislim da ga ovde definitivno ima.

* * / * * * *

ZOE

ZOE Drakea Doremusa je priča o svetu u kome su androidi toliko uznapredovali da ih je već moguće uposliti na white collar poslovima ili uzimati za partnere. Slično WESTWORLDu, u androide su ugrađena sećanja i oni ne znaju da nisu ljudi. Istovremeno, u istom tom svetu, smišljen je psihofarmak koji stvara osećaj "ljubavi" u ljudima i omogućuje im da pretrpe gubitak i ostvare utisak sa novim partnerima koji je ravan "prvoj ljubavi".

Već kada se preprićava premisa, jasno je da Doremus donosi film sa dve jake premise od kojih su obe zanimljiv osnov za SF melodramu. Međutim, kada se one spoje u jednu celinu ostaje snažan utisak da nam baš i nije jasno o čemu je ovaj film. Ostaje snažan utisak kako je ovo spoj dve priče koje je trebalo razrađivati zasebno.

Ovako ostaje zanimljiv, atmosferičan film sa izvrsnom glumačkom podelom koju predvode Ewan McGregor, Lea Seydoux, Theo James i Rashida Jones, što je samo po sebi vrlo lepo i ekskluzivno. Na nivou prijatnosti stvari na ekranu, film zaslužuje i * * * ali ukupna celina je ipak,

* * 1/2 / * * * *

Saturday, July 21, 2018

BILLIONAIRE BOYS CLUB

BILLIONAIRE BOYS CLUB je na jednom mestu okupio Tarona Egertona, Ansela Elgorta i Kevina Spaceya, u pokušaju da se posle WOLF OF WALL STREETa, WAR DOGSa i drugih manje uspešnih filmova o usponu i padu mladih ljudi koji su se na brzaka obogatili nadoveže na taj talas. Glumačka ekipa je obećavala da bi film mogao da se izbori za svoje mesto, pod uslovom da iole valja. Nažalost, od dve ekranizacije ove priče - a prva je snimljena za televiziju neposredno posle samog događaja - ova je slabija.

Sama istinita priča je bizarna. Kreće kao white collar finansijski kriminal a zavšava sočnim, da ne kažem coenovskim rasulom punom krvi i nepromišljenih odluka. Skliznuće ljudi iz white collar malverzacija u nasilje je vrlo zanimljiva tema, međutim James Cox, koji je u filmu WONDERLAND već ekranizovao jedan bizaran istiniti slučaj, nažalost ne uspeva da razradi taj prelaz. Otud mi na kraju ostajemo bez ključnih informacija, od toga da li su ovi junaci bili vešti u onome što je bio njihov white collar marifetluk, do toga kako su iz finansijske prevare došli u fazu kidnapovanja i ubijanja.

Kod Coxa se događaji samo ređaju, a u fazi uspona, to su manje-više već poznate stvari o tome kako teče postepeno navikavanje junaka na bogatašku bahatost i stvari postaju istinski sveže kada se pred treći čin taj segment delovanja junaka raspadne. Međutim, kako oni relativno brzo i lako prelaze u štim ubica, otmičara i razbojnika, nažalost ne dobijamo sliku o njihovoj transformaciji. Štaviše, rekao bih da su junaci dosta ravni kroz ceo film i da se nedovoljno menjaju. A opet Cox ne plasira poentu da isti čovek može da radi i jedno i drugo.

Fotografija Jima Muroa je korektna, mada mogu reći da sam od njega očekivao malo više, znajući njegovu steadycam specijalnost, te filmski i televizijski rad.

BILLIONAIRE BOYS CLUB je pravljen za bioskope ali se plašim da svoju pravu meru dobija na malom ekranu.

* * / * * * *

NOCTEM

NOCTEM Marcosa Cabote je slab španski found footage horor čiji je okvir pokušaj jednog hakera da rekosntruiše šta se desilo nekim ljudima na osnovu snimaka sa njihovih mobilnih telefona. Dakle, Cabota kombinuje found footage sa klasičnom sveznajućom vizurom ali se nažalost intriga ne razvija paralelno pa onda "objektivno" snimani segment zaista deluje kao silom nametnuti vezivni materijal. Međutim, ni ono što vidimo u found footage nije ništa naročito, vrlo je oskudno i u pogledu dešavanja i kad je reč o maštovitosti strave. NOCTEM stoga nije dorastao onome što očekujemo čak i od nezapaženog španskog horora.

* 1/2 / * * * *

SICARIO: DAY OF THE SOLDADO

SICARIO: DAY OF THE SOLDADO Stefana Sollime je istovremeno i nastavak i rimejk prvog filma. Ovo nije slučaj ROAD WARRIORa u odnosu na MAD MAXa, jer SOLDADO nije bitno skuplji ali jeste nešto bolji. Sollima je sin velikog Sergia Sollime, potpisnika izvrsnog krimića REVOLVER, i televizijski veteran koji je predvodio preporod italijanskog TV krimića poslednjih godina. Sollima nije obrukao oca, nije obrukao ni sebe više nego što je neophodno, međutim, nije uspeo da prevaziđe ograničenja scenarija Taylora Sheridana.

Sheridanov skript je ponovo u formi pogrešno shvaćenog Michaela Manna, sad već pomalo propušteno kroz prizmu kriznog Soderbergha. Međutim, ono što je najneverovatnije je to ponovo imamo na sredini filma akcioni set-piece na granici SAD i Meksika posle kog usledi prezupčenje gde film potone u iracionalnost, neuverljivost i budalaštinu.

Sad već počinjem da se pitam da li je to neka arty koncepcija, da li je SICARIO neki policijski TWIN PEAKS? Da li taj momenat prelaska granice ima neko simboličko značenje i predstavlja prelazak u neki onirički svet.

Film je slikao Darius Wolski, prekaljeni poljski profesionalac, i Sollima barem nema iskliznuća u region ČETVRTOG ČOVEKA kao druga polovina Villeneuveljevog filma. Ovde je sve barem snimljeno na nivou, a to što glumci igraju za tri stepena ozbiljnosti pojačanije nego što zahteva materijal zapravo takođe dugujemo prvom filmu i njegovom uspehu.

Johannsson nije radio skor ali kao da jeste, to je taj zvuk koji je proslavio SICARIO. Reklo bi se da producenti očekuju da pnaprave trilogiju, i da ako nastave ovim putem napretka, sledeći film može biti dobar zapravo.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, July 17, 2018

ATL

ATL Craiga Robinsona je vrlo zanimljiv omladinski film koji tematizuje odrastanje u jednoj visokoestetizovanoj formi kroz mešavinu žanrova, od omladinske komedije, preko socijalne melodrame do plesnog mjuzikla. Robinson je veteran industrije muzičkih klipova i ovo mu je jedan od malobrojnih izleta u svet celovečernjeg filma što je šteta jer mislim da je pokazao da ima dara za pravljenje glumačke podele, kao i za inscenaciju upečatljivih scena.

Ono što se ispostavlja kao ključni Robinsonov problem u ovom filmu jeste sposobnost da izgradi koherentnu celinu. Nota bene, ATL je stilski tako i postavljen da luta, da bude šaren, i kada uspostavi određenu mehaniku od nje ne odstupa, dakle film jeste u osnovi koherentan pod uslovom da su gledaocu prihvatljivi Robinsonovi izbori. Međutim, iz jedne serije karakternih vinjeta, Robinson definitivno ne uspeva da izvuče zadovoljavajuću dramsku celinu.

Pa ipak, ATL je unikatno gledalačko iskustvo jer nikome ne podilazi, i baš zato što donosi ono najbolje što spotovski reditelj može da pruži a to je visoka kaloričnost svakog kadra, puna iskorišćenost svake pozicije kamere. Ono što sam video u ovom filmu mi se dopalo i zaslužuje * * *  ali sama celina se više kreće u smeru * * 1/2.

CRUEL INTENTIONS 3

CRUEL INTENTIONS 3 Scotta Ziehla je zaboravljeni DTV nastavak popričično zaboravljene teen verzije DANGEROUS LIASONSa s kraja devedesetih, početka dvehiljaditih i kao takav bi ostao zaboravljen da nije reč o prvom scenarističkom creditu Rhetta Reesea, scenariste koji će kasnije sa Paul Wernickom steći slavu radeći ZOMBIELAND, DEADPOOLove i LIFE. Nažalost u mešavini zapenušale sapunice i soft soft corea CRUEL INTENTIONSa nema baš puno najava da će Rhett Reese nekih desetak godina kasnije postati naš veliki savremenik.

SIBERIA

SIBERIA Matthewa Rossa je baziran na scenariju Scotta B. Smitha, potpisnika Raimijevog neo noira A SIMPLE PLAN. SIBERIA je svedena krimi priča o američkom trgovcu dijamantima koji skončava u Rusiji sa idejom da obavi dil sa nekim dijamantima. Trag dijamanata ga vodi u Sibir, gde ne pronalazi dijamante ali pronalazi ženu u koju se zaljubljuje.

SIBERIA je krimić sa jakim melodramskim komponentama koji izgleda, i po podeli, pa i po egzekuciji, kao ruski film sa Amerikancem u protagopnističkoj poziciji. Ruski junaci među sobom govore ruski a engleski samo sa Amerikancem i u tom pogledu rekao bih da je film evidentno imao određene arty ambicije.

Zanimljive su određene sličnosti sa romanom SIBIR Vladimira Kecmanovića. Ruku na srce, nije ovo priča o kriminalcu koji čuva mladu devojku i rađa se ljubav, ali jeste priča o kriminalcu u čijem životu ljubav kreće da igra vrlo bitnu ulogu. Isto tako, ambijent u kome se film dešava blizak je romanu. Dakle, naslov je inspirisao autore na slične ideje.

* * / * * * *

Sunday, July 15, 2018

HOW IT ENDS

HOW IT ENDS Davida M. Rosenthala je priča o mladom suprugu koji će preći pola amerike ne bi li stigao do svoje trudne supruge. Na tom putu mu donekle pomaže njen otac a pored tasta tu je i jedna snalažljiva blue collar junakinja koja im se pridružuje.

Sličan cross country film u apokaliptičnim okolnostima sam gledao nedavno, zove se THE DOMESTICS i dublje je uronjen u MAD MAX psihoze. HOW IT ENDS kreće od kriznog događaja i govori o prvih pet dana apokalipse. Malo je reći da vrlo brzo stvari među ljudima kreću naopako, s tim što za pet dana juš uvek nisko ne napravi čirokanu i ne iskroji odeću od kože, ali manje-više sve ide u tom smeru.

Rosenthalov film nije dosadan ali nije ni naročito kreativan. Solidno je realizovan, mada ne uspeva da crossoveruje izvan okvira Netflix Originala kojima pripada. Ne znam tačno koje su bile bioskopske namere ovih autora ali na Netflix Originalu ovaj film dobija svoju pravu meru jer ozbiljniji je od DTV materijala, ali nije ni umetnost, niti je za širi bioskop.

* * 1/2 / * * * *

Friday, July 13, 2018

ANTBOY 3

ANTBOY 3 Aska Hasselbalcha sam gledao sa zvaničnim dubom na engleski. Otud ne znam da li je dijalog u Hasselbalchovom filmu baš onakav kakav je u ovom prevodu. Ali ako pretpostyavimo da jeste, onda ANTBOY 3 donosi jedan fin meta-momenat. Naime, ANTBOY 3 je izašao u Danskoj 11. februara 2016. godine, istog dana kada i prvi DEADPOOL U jednom dijalogu klinci opisuju novog nepoznatog heroja koji se pojavio i pričaju o njemu kao da je naoružaniji od Deadpoola i da je delom mehanički kao Cable, da bi potom pretposavili da je možda reč o kul heroini kao što je Katana, a ona se takođe pojavila na filmu iste 2016. godine u SUICIDE SQUADu.

Da li su replike iste ovakve i na danskom ne znam ali je koincidiranje dijaloga sa filmovima koji izlaze u isto vreme zanimljiv detalj i pokazuje jedan neobičan simptom globalizacije, naime deca dobijaju superherojski film prolagođen njihovim godinama u kome se govori o R-rated junacima koji se pojavljuju istovremeno u superherojskom filmu glavnog toka i za glavnu ciljnu grupu.

U trećem filmu. Antboy dobija još jednog potencijalnog martnera za neki budući team up, još jednog superheroja iz svoje družine, a negativac iz prvog filma Flea, doživljava rehabilitaciju kao “čovek” sakriven iza izopačenja i maske.

Novog negativca igra čuvena danska karakterna glumica Paprika Steen koja je overila čuvene DOGME naslove s tim što njena junakinja nema natprirodne moći već je više na liniji Iron Mana, obična žena koja se ispomaže tehničkim pomagalom.

ANTBOY 3 je pripovedački možda rutiniraniji od prva dva ali to je i dalje isti visok nivo domišljatosti i snalažljivosti na skromnom budžetu.

Ask Hasselbalch je ponovo na visini zadatka. Na vikend kada je film izašao, imao je deset puta manju gledanost od DEADPOOLa na kog referiše. 

* * * / * * * * 

Thursday, July 12, 2018

SKYSCRAPER

Rawson Marshall Thurber nije još dokazao da je veliki reditelj ali je definitvno imao mnogo boljih filmova od onoga što je na kraju pokazao u filmu SKYSCRAPER koji je sam i pisao kao Rockov vehicle. Thurber je diplomirao na verovatno najboljoj filmskoj školi na svetu i došao je do prestižne pozicije Rockovog “odabranog reditelja” što je danas ozbiljna poslovna stvar. Nažalost, SKYSCRAPER je toliko stupidan i besmislen film da je gotovo nemoguće da je takav ispao bez namere. Naravno, nije Thurber suicidan da namerno snimi loš film ali slutim da su finansijeri iz Kine naglasili da kineska publika želi nešto derivativno i simplifikovano i Thurber je napisao i režirao jedan od najslabijih DIE HARD rip-offova koje sam gledao a video sam mnoge jako loše. Verovatno je Thurber možda mislio da će uspeti da napravi nešto novo u domenu DIE HARD rip-offa ali onda nekako nije uspeo i počeo je da snižava nivo sve dok nije uspeo da zašlajfuje u glibu loše realizovanih i do sada već ofucanih klišea.

SKYSCRAPER je toliko derivativan i simplifikovan da se graniči sa jednim od onih minimalističkih gotovo arty akcijaša, ali to nažalost nije. Štaviše, voleo bih da je ovo jedan od onih high concept akcijaša u kojima junak recimo ne izgorava ni reč ili je sve urađeno iz jednog kadra, ili je već nešto. Ovako kako je, film im a skelet normalnog akcijaša ali je taj skelet pored toga što je trošan i toliko raubovan da je mučan za gledaje još i poprilično nerazvijen.

Rock je tu i spreman je za nadigravanje kao i uvek ali za razliku od SAN ANDREASA koji je klišetiziran i duboko stupidan, ovaj film je lenj, pa čak ne može da se kaže ni da nam je ponudio “Rockov DIE HARD”, odnosno nije nam ponudio ono što bi takav film trebalo da bude. Za razliku od SAN ANDREASa i nekih drugih Rockovih recentnih filmova, ovaj čak nema ni ozbiljan supporting cast. Neve Campbell mu igra suprugu a njena zvezda je počela da gasne pre maltene dvadeset godina. Ovo je skup i komplikovan film ali paradoksalno izgleda kao quickie. Čak i u okolnostima Rockove ovogodišnje ponude deluje kao njegov “sekundarni” adut ovog leta, barem kad je reč o onome što je namenjeno zapadnoj publici.

Međutim, ono što je zanimljivo jeste činjenica da kineski faktor zapravo nije mnogo istaknut. Možda će za Kinu biti ponuđen neki duži cut, ali ne vidim koliko će tu biti neki jakih kineskih elemenata. Recimo, jednu od rolaigra moj favorit koji je jedno vreme bio van igre ali sad se vraća punom parom a to je Byron Mann, američki glumac koji svakako nije neki specifični adut za Kinu. Samo jednu krupnu ulogu igra kineski glumac, dakle sem settinhga i finansija, SKYSCRAPER ne donosi baš previše, pa čak ni dovoljno “kineskih” elemenata.

Thurber na kraju ne može da odoli a da u ovoj besmislici ne pokaže svoje USC obrazovanje pa je tako finale filma evidentan omaž klasiku Orsona Wellesa LADY FROM SHANGHAI. 

U epohi “kaloričnih” i minimum dvočasovnih blokbastera, ovaj stominutni barem nije dosadan, ali isto tako nije onoliko “kaloričan” koliko se očekuje od filma koji pretenduje na veliku gledanost u ovoj epohi.

Monday, July 9, 2018

HOTEL ARTEMIS

HOTEL ARTEMIS Drew Pearcea je rediteljski debi high profile britanskog scenariste koji je uložio svoj veliki komercijalni kredibilitet kako bi snimio - šta? Još jedan post-tarantinovski ansamble triler, sa previše priče, hrpom zanimljivih ideja koje mahom ni ne bivaju načete jer je osnovni mehanizam filma žvaka u enterijeru, sa dosta pompeznih, pretencioznih dijaloga.

Film se dešava 2028. u trampovskom Los Anđelesu u kom se narod digao protiv vodovodne kompanije koja je privatizovana i naprosto je ukinula vodu sirotinji. Ali nažalost ovo nije film o tome, sve to je samo eho i razlog da se junaci zatvore u narečeni enterijer.

A enterijer je bolnica za krpljenje kriminalaca, u kojoj važi poseban kodeks, nešto slično kao u PAYBACKu odnosno sada u JOHN WICKu. Dakle, to su neke stvari koje su prilično passe, pa je zanimljivo da je Drew Pearce tako neke "bajate" elemente ubacio u svoj scenaristički debi. No, možda je ovo bio scenario koji on voli a koji nije mogao da se proda nekom "skupljem" reditelju.

Pearce je okupio mešavinu A- liste glumaca, sa par imena koja su A lista po reputaciji ali ne po komercijalnosti (Jodie Foster, Jeff Goldblum) i njih je onda spojio sa televizijskim zvezdama (Sterling K. Brown, Charlie Day, Brian Tyree Henry) ali nažalost ni za koga ov ovih sa televizije ovo nije star-making film jer film nema dominantnog glavnog junaka. Stoga, može se reći da oni nisu ni imali priliku da kapitalizuju ono što im je otvorila ova prilika.

Jodie Foster naravno kao autentična A list glumica uspeva da se nametne i dominira jer prosto donosi veliku reputaciju, i bira uloge koje su joj izazov, ili bar one u kojima ima šta da se "glumi", a ovde baš ima prostora za razne transformacije, teške emocije, socijalni komentar i sl. Sterling K. Brown po meni ima potencijala da crossoveruje na film kao Baby Denzel i ovde to pokazuje ali nažalost nije ovo uloga sa kojom može da napravi takav upgrade. Ipak, mnogo očekujem od njega.

Dave Bautista ponovo ima funkciju low rent Rocka, i ovo deluje kao produžetak onoga što je radio u BLADE RUNNER nastavku, smeštenom 21 godinu kasnije.

Drew Pearce režira sa dosta detalja, tipično scenaristički, sa dosta akcenata ali i dokazivanja da je u stanju da režira sa velikim R. U tom smislu nije se obrukao, nije ovo neka nestručnost nivoa Chrisa McQuarrieja i paradoksalno HOTEL ARTEMIS na nivou zamisli deluje manje atraktivno nego u egzekuciji. No, sve ono što je preneto kao problem iz scenarija (recimo, pretenciozan dijalog) ni sam Pearce ne uspeva da reši.

* * 1/2 / * * * *

ANTBOY: DEN ROEDE FURIES HAEVN

ANTBOY: DEN ROEDE FURIES HAEVN Aska Hasselbalcha je odličan nastavak vrlo simpatičnog i efektnog danskog dečjeg filma ANTBOY. Ponovo sa osloncem u romanu Kennetha Boegha Andersena, Ask Hasselbalch ističe kandidaturu za danskog Edgara Wrighta. Kao i većina najboljih "drugih delova2 o superheroju, tako i ANTBOY donosi već formiranog junaka koji ima tu specifičnost da je dečak i da nije okamenjen u najboljim godinama. U nastavku je on na pragu puberteta tako da ljubav igra značajnu ulogu i u njegovom životu i u životu njegove okoline koja će generisati i novog supernegativca.

ANTBOY 2 radi sve što i "pravi" superherojski filmovi, dakle produbljuje karakter glavnog junaka, obrađuje njegovo sduočavanje sa okolinom koja je sada već izmenjena njegovim sueprherojstvom i uvodi motiv ambivalentnosti, odnosno fluidnosti odnosa gde neko može biti negativac i postati pozitivac a za kraj ostavlja i meni vrlo drag motiv odricanja od moći koji je tako ikonično uveden u Lesterovom SUPERMAN 2.

Dakle, ANTBOY 2 još unekoliko produbljuje svoju "samosvest" o superherojskoj mitologiji i njenim zakonitostima.

Hasselbalch je i dalje kreativan i snalažljiv. Uspeva da pronađe prostor za visoku estetizaciju u svakodnevici, konvencionalnoj urbanoj arhitekturi i ambijentima i da zanimljivim kadriranjem, na skromnom budžetu napravi efektan dečji film koji je ponovo nezaobilazno ostvarenje kada se bude govorilo o superherojstvu na filmu.

* * * / * * * *

Sunday, July 8, 2018

THE LEGACY OF A WHITETAIL DEER HUNTER

THE LEGACY OF A WHITETAIL DEER HUNTER Jody Hilla je comeback ovog reditelja celovečernjoj formi ali ne i u bioskope jer je reč o Netflix Originalu. Posle eksplozivnog ulaska na scenu sa filmovima THE FOOT FIST WAY i OBSERVE AND REPORT koji su na mene ostavili snažan utisak, pa i uticaj, Jody Hill se posvetio rado gledanim HBO serijama i zanemario je bioskopski rad. THE LEGACY OF A WHITETAIL DEER HUNTER je njegov povratak temama koje ga zanimaju, ali bez ponavljanja formula koje je već uspostavio.

WHITETAIL je upadljivo manje baziran na komediji, i mnogo je više komična stuidija karaktera sa dobro integrisanim izbijanjima Hillovog i McBrideovog humora. U tom smislu, korekcija u formuli je dovoljno mala ali ipak prisutna da WHITETAIL malo izneveri očekivanja koja je definisao Hillov dosadašnji opus.

U centru je ponovo narcisoidni man child, ovog puta lovac na belorepe jelene kog igra Josh Brolin koji se afirmisao svojim video zapisima iz lova u kojima pored konkretnog lova prikazuje i svoj pogled na svet. Sada sprema svoj najvažniji rad, video u kome će inicirati svog sina iz propalog braka, u svet lova i nazad u svoje gravitaciono polje. Na put kreće sa Danny McBrideom, svojim vernim pratiocem koji sve snima ali je delom i posilni.

Dečak Montana Jordan se odlično snašao u ulozi sina. I sama priča, i njegova igra podsećaju pomalo na Onnija Tommilu iz BIG GAMEa, filma koji takođe jako volim. Ključ ovog lika je u tome što nije reč o detetu koje se sasvim razlikuje od oca ali je osetilo i pažnju očuha, i ne može da se u potpunosti uklopi u sliku potomka koju ima naslovni junak. Stoga da, ima tu opozicija smartfona i prirode, spavanja u divljini i želje za komforom, ali u suštini je sukob oko toga što bi dečak da puca iz automatske puške koju mu je poklonio očuh a ne iz dedine vinčesterke.

Stoga, ovo je ponovo priča o grupi man childova koji su u jednom generacijskom kontinuitetu, i događaju koji koriguje njihov životni kurs.

Recepcija filma je bila nezasluženo mlaka, ali upravo jedan deo negodovanja pokazuje da komedija Jody Hilla pogađa cilj (na primer šokiranost kako dete sa uživanjem obožava svoju automatsku pušku). Josh Brolin je izuzetan glumac i on u glavnoj ulozi donosi jednu johnfordovsku rolu u kojoj postoji autentična emocija pored suptilne parodije u igri, i naravno opšte sprdačine iz vizure gledaoca. Jordan Montana je odličan a Danny McBride pokazuje da film ne mora nužno biti opšta komedija da bi se on u njemu snašao.

WHITETAIL je film grower dok se gleda, a nadam se da će mu i sudbina biti takva.

* * * / * * * *

THE DEATH OF SUPERMAN

THE DEATH OF SUPERMAN je animirani DCAU film koji je uradio Sam Liu, njihov redovni reditelj, ovog puta u saradnji sa Jake Castorenom. Snmrt Supermana, u duhu onoga što je napravljeno u stripu početkom devedesetih već je obrađena u animiranom filmu SUPERMAN: DOOMSDAY iz 2007. godine, međutim, u ovom filmu autori su se namerili da budu još verniji stripu, kao što su i u drugim recentnim adaptacijama pokušavali da animiraju neke od kultnih runova DC naslova.

U ovom slučaju, uspevaju da obuhvate relativno širok zahvat pokušaja Justice Leaguea da se suprotstvai Doomsdayu i da unutar svega toga istaknu Supermanov protagonizam i kao Clarka Kenta i kao Kal Ela i da iugrade jasnu priču o njegovoj žrtvi. Naravno, THE DEATH OF SUPERMAN tehjnički jeste one-shot ali jeste deo jedne šire celine i nema klasičnu ekspoziciju kakvu bi imao igrani film. Samim tim spada među one DCAU naslove koji su ipak deo jednog skoro pa televizijskog kontiniteta. No, u okvirima onoga što jeste, ovo je uspešan doprinos.

* * * / * * * *

Friday, July 6, 2018

ANT-MAN AND THE WASP

ANT-MAN AND THE WASP Peytona Reeda je nastavak koji u principu nastavlja sve ono što je bilo dobro u prvom filmu. Dakle, to su "mali junaci", "mali negativci", "mali ulozi" i ta formula ponovo funkcioniše. Zanimljivo je kako Peyton Reed u ovom filmu istovremeno pada pod uticaj televizuelnosti MCU ali ostaje dosta energičan, maštovit u nekim slapstick inscenacijama i komičnim rolama, sa dosta gegova.

Doduše, mora se imati na umu da ja na osnovu minulog rada ima specifičan soft spot za Peytona Reeda pa možda nisam objektivan, ali na kraju krajeva uprkos raznim krutostima, raznim više retro-televizijskim detaljima u pogledu postupka i sl. ANT-MAN AND THE WASP uspeva da me pridobije kao duhovit i mali nepretenciozni film po stripu. Slično HOMECOMINGu, sa kojim deli scenariste, i ovaj film ostaje "na pločniku", i potpuno je nepretenciozan u nekim širim kosmičkim okvirima (premda nota bene, osete se posledice INFINITY WARa). Nažalost, za razliku od HOMECOMINGa koji je bio svež, ovde mahom repriziramo stvari iz prvog dela, kako one uspešne tako i one koje to nisu - recimo Evangeline Lilly koja se zaista potpuni miscast kao Wasp.

Reći za Peytona Reeda da je zarobljen u MCU je zbilja pretenciozno jer ipak vrlo malo ljudi fetišizuje DOWN WITH LOVE kao ja. No, svakako da bih voleo da ga vidim kako radi i nešto drugo. Njegova najveća prednost ali i najveća mana je to što on zapravo nije prvoloptaški reditelj superherojskog filma, i iz toga proizilazi većina vrlina i većina mana ovog filma.

* * * / * * * *

HEAVY METAL

Kolekcija animiranih filmova HEAVY METAL iz 1981. godine inspirisana stripovima ali i sa nekoliko originalnih priča, danas deluje bolje nego u vreme kada je izašla. Uprkos tome što danas ima više animacije namenjene starijoj publici, HEAVY METAL nosi specifičan šmek vremena pre totalne proliferacije kompjutera i ogromnih swarmova po Dalekom Istoku gde se radi po narudžbi za male pare. HEAVY METAL ima u sebi tu atmosferu unikata, ručnog rada, a okrenut je stripskom poimanju fatastike, dakle mešavini SFa, fantasyja i sve to u jednom neprikrivenom pubertetskom pogledu na svet.

Činjenica da je ovaj film producirao Ivan Reitman i da se u njemu čuju glasovi dela njegovog stock companyja daje svemu poseban šmek jer u vreme nastanka ovog filma, Reitman je bio box office senzacija sa svojim komedijama i niko ne bi od njega očekivao da ima ovakav producentski pet project. Sve to stvara utisak jednog neponovljivog dela i kulta koji živi i dan-danas. Iako je sam HEAVY METAL kao magazin kasnije imao svoje filmske i televizijske formate, verujem da ovaj film stoji kao ključno delo i vremenska kapsula.

Pojedini segmenti ovog filma svakako se mogu prepoznati recimo kao uticaj na Luca Bessona i FIFTH ELEMENT, kao i na mnoge druge filmove, mada naravno, šta je tu na koga uticalo ne može baš lako da se utvrdi jer je i HEAVY METAL upijao razne uticaje.

Za jugoslovensku kinematografiju zanimljivo je da se u timu animatora na ovom filmu nalazio i veteran zagrebačke škole Zdenko Gašparović u segmentu TAARNA.

* * * / * * * *

TAG

TAG Jeffa Tomsica je komedija koja izlazi iste godine kad i GAME NIGHT i ima sličnu premisu. Ovog puta, glavni junaci su prijatelji koji se već trideset godina igraju "Šuge" i u maju svake godine se jure. Film ih zatiče u sezoni kada su odlučili da pobede svog nepobedivog prijatelja koji do tada nikada nijednom nije ulovljen.

Tomsicev film je duhovit, energičan, ali isto tako i sastavljen od čitavog niza najrazličitijih pripovedačkih, stilskih, pa na kraju krajeva i emotivnih elemenata koji ga čine prenatrpanim, disbalansiranim, a opet ništa manje zabavnim. U akademskom pogledu, svakako da mislim da je TAG mogao biti jednostavniji, da je mogao biti bitno "čistiji" u praktično svakom aspektu svog izraza, i to ga odvaja od statusa istinski vešto realizovanog i vrednog dela, međutim, ne može mu se osporiti efektnost koja je u okvirima žanra kojim se bavi ipak presudna. Ono što TAG dakle propušta jeste mogućnost da se ubroji među komedije koje propisno funkcionišu i na fundamentalnom nivou filmskog izraza.

Ono što međutim drži film koliko-toliko koherentnim, i na okupu jesu glumci koji uspevaju da nekako ujednače, a Isla Fisher i Jake Johnson čak uspevaju da naprave izuzetne komičarske kreacije. Štaviše, ako imamo u vidu da TAG unosi u sebe i neke elemente jackassičnog fizičkog humora za koji je neophodna "autentičnost", dakle neko ko nije zvezda u kradu, ili ako je zvezda Johnny Knoxville, onda su ovi glumci čak napravili i podvig jer su u ključnim situacijama sebe uspeli da ponište.

Jeff Tomsic pokušava da napravi vizuelno uzbudljiv i ekspresivan film i u tom pogledu malo preteruje sa akcentima. Međutim, isto tako nad filmom vreba još jedna opasnost. Od prvog kadra znamo da je reč o istinitoj priči. A od drugog kadra vidimo da ovo što Tomsic snima ne liči na život. I uprkos svim bravurama koje Tomsic pokušava i u kojima uspeva, ostaje radoznalost prema stvarnim ličnostima koje su provele decenije baveći se ovakvim prankovima. Vidimo ih na kraju filma, i jasno je da bi ekranizacije prave priče o njima drugačije izgledala. Ali, u okvirima onoga za šta se Tomsic opredelio, TAG zaista funkcioniše dobro i ljubitelji komedije treba da ga pogledaju-

* * * / * * * *

Tuesday, July 3, 2018

ZLATNA PETORKA

ZLATNA PETORKA Gorana Trenčovskog ekranizacija je romana Bratislava Taškovskog o zlim Jugoslovenima kojisu mučili sirote makedonske separatiste posle rata u Strumici i o ubistvu pet strumičkih studenata. Film je izuzetno slab ali je zanimljivo da se može smatrati nezvaničnim rimejkom BALA NA VODI jer imamo nekoliko mladih, građanski usmerenih studenata i zlog udbaša, naravno Srbina, koji ih šikanira i na kraju ih i pobije. Naravno, Aćinov film je daleko superiorniji od ovoga u svakom pogledu, pa i u političkom jer je ovo naivna esencijalistička propaganda, realizovana na najnižem zamislivom nivou.

Kako je Slavko Štimac sebi dozvolio da igra zlog udbaša ubicu, iskreno nije mi jasno, ali je to prilično jasan znak da on očigledno baš i jne vodi računa o tome šta radi i u kakvim produkcijama učestvuje. ZLATNA PETORKA je bedna propaganda jedne bedne ideje, urađena na način koji ni ne zavređuje ozbiljan komentar.