Wednesday, September 30, 2009

FROST/NIXON

Pogledao sam FROST/NIXON Rona Howarda, još jedan u nizu filmova po Peter Morganovim scenarijima koje catching upujem u poslednje vreme. Ovaj film je baziran na Peter Morganovoj pozorišnoj drami o Nixonovom intervjuu sa David Frostom.

Uprkos izvanrednom Stoneovom NIXONu koji je dao jedan vrlo uravnotežen pogled na njegov politički rad, ovaj predsednik je daleko od filmski iscrpljene teme. Štaviše, pre bi se moglo reći da je Stoneov NIXON ključna referenca ali ne i definitivni film koji obesmišljava sve ostale.

U tom smislu FROST/NIXON dodaje jednu novu dimenziju Nixonovom liku i delu, i što je još važnije pokazuje jednu krajnje paradoksalnu dimenziju Nixonove ličnosti u igranom filmu. Naime, iako je Nixon sve do mlađeg Busha bio smatran za najgoreg predsednika u američkoj istoriji, nekoga ko je za svog mandata upropastio zemlju i narušio ugled svoje funkcije, filmovi o njemu prikazuju jednu tragičnu figuru koja je jako daleko od demona kakvim je inače predstavljen. Štaviše, čini mi se da srećem sve više ljudi koji imaju simpatije prema Nixonu kao uzoru "narodnjačkog" političara u savremenoj kinematografiji kojima je Stoneov NIXON sveti spis.

Ponekad se čini da je u stvari Nixon tipičan primer onog paradoksa filma koji kroz svoju problematizaciju Amerike zapravo veliča Ameriku, da kroz akcentovanje njene mračne strane pokazuje njenu širkogrudost oličenu u tome što je spremna sa time da se suoči. A uostalom zar Nixon nije upravo i bio na čelu države u periodu kada su se dešavali svi ključni punktovi poput Vijetnama, zavera i sl.

Međutim, na kraju, Nixonova sudbina sa sve strahovitim padom, sa njegovom antipatičnošću koja se graniči sa hendikepom, na neki način pokazuje kao da sistem funkcioniše, i da količina, energija i kvalitet filmskih junaka koji se bore protiv njega, njemu paradoksalno podižu cenu.

U tom smislu, Langellin Nixon nije izuzetak. I kod Howarda je on tragična figura, predsednik kome svinjarije nisu uspele jer je bio antipatičan, čovek sa gotovo šarmantnim ličnim idiosinkrazijama.

Međutim, pored prilično interesantne priče, lepe rekonsrukcije epohe i odlične glume, FROST/NIXON postiže još jednu stvar. Naime, on uspeva da prikaže jednu vrlo specifičnu retoričku sposbnost političara koji su na visokim mestima. U scenama snimanja intervjua u kojima Nixon dominira, Frostov lik, koji misli da je video sve i pričao sa svakim, biva bukvalno samleven Nixonovom rečitošću.

Moram priznati da sam u par navrata imao slično iskustvo u suretu sa ljudima koji se bave politikom i od tada više nikada ne gunđam kako bih nekome od njih pokazao u duelu kada nešto gledam na TVu. Ta verbalna i mentalna snaga ozbiljnih političara i atmosfera koju umeju da stvore je neverovatna i Morganov tekst to savršeno prenosi.

Howardova režija je nenametljiva, scenario i gluma su stavljeni u prvi plan tako da Ron nije imao mnogo prostora za grešku. Dobra stvar na nivou scenarija je i to što se i oni koji ne poznaju Nixonov slučaj lako mogu uključiti i razumeti suštinu Frostovog problema i impacta koji je doneo intervju.

* * * 1/2 / * * * *

Tuesday, September 29, 2009

LOVE THE BEAST

Pogledao sam najzad LOVE THE BEAST Erica Bane, dokumentarac o njegovoj ljubavi prema automobilima i pokušaju da učestvuje na autotrci Targa Tasmania. Reč je o vrlo simpatičnom i efektnom dokumentarcu u kome je Eric Bana iskoristio sav svoj star power kako ispred tako i iza kamere, i omogućio svojoj intimnoj priči o automobilima da na ekranu okupi likove poput Jeremy Clarksona, Dr. Phila i Jay Lenoa, plus da celu stvar izuzetno dobro snimi.

Posebnu draž filmu daje serija neočekivanih događaja koji su se desili tokom trke, zahvaljujući kojima film dobija neočekivani obrt.

Eric Bana ne beži od toga da se kroz dokumentarac pozabavi storytellingom i ima par situacija u kojima on ipak nije dorastao kao reditelj da prikrije fikciju, odnosno, postoji par akcenata za koje se vidi da su fejk. Međutim, čak i ako su poneke sekvence fejk, njihova sama suština ima istinu i uporište u celoj situaciji, tako da to ne smeta filmu kao celini.

U tom smislu, LOVE THE BEAST nije samo film za car freakove jer ima priču i emociju koja može da crossoveruje, ali, objektivno, car freakovi će jedini imati puno razumevanje za ono što Bana pokušava da kaže.

Ono što je najvažnije jeste to da je Bana izabrao dovoljno dobru temu i da je film odlično realizovan tako da LOVE THE BEAST ni u kom slučaju ne može biti otpisan kao vanity project.

* * * / * * * *

Sunday, September 27, 2009

STATE OF PLAY

Konačno sam pogledao STATE OF PLAY, film Kevina Macdonalda. Kao veliki fan serije, dugo sam oklevao, pa ni sada kad sam konačno pogledao film ne mogu da kažem da sam ga baš gledao na pravi način jer je utisak serije još uvek prejak. U tom smislu, svakako ne osećam da sam prava publika za ovaj film, a naročito ne za uživanje u njemu pošto me je misao o odnosu serije i rimejka sve vreme pratila i ometala mi je uživanje u filmu.

Ipak, ono što svakako mogu da konstatujem jeste pre svega da je reč o vrlo ambicioznom filmu i pokušaju pravljenja thinking man's trilera što je za svako poštovanje. Štaviše, scenaristička adaptacija izvornog predloška Paul Abbotta na kojoj su potpisani Matthew Michael Carnahan, Tony Gilroy i Billy Ray (a Peter Morgan je radio uncredited) pre svega pokazuje izuzetnu analitičnost, prepoznavanje svih potencijalnih motiva, eliminisanje suvišnih plotlineova iz serije, sve je vrlo precizno, ali ima jedan veliki problem. U toj masi dobrih scenarističkih procena, i pokušaju da se priča koncipira sa što jačim tempom i što više događaja, negde se izgubio razvoj likova tako da na kraju umesto karaktera imamo samo marionete kojima manipuliše priča, a sve scene u kojima se tobože radi na karakterima deluju dosta usiljeno i workmanlike jer kao da su svi autori fokusirani na priču.

Ipak, sama priča je dovoljno interesantna da i karakteri svedeni tipove mogu da piju vodu.

E sad, kako rekoh, serija je ostavila utisak na mene i tamo su karakteri vrlo razrađeni tako da je sasvim moguće da je u stvari isto dovoljno razvijen na nivou karaktera, ali ipak nisam siguran u to.

Isto tako, sasvim sam siguran da bi izvorna podela Edward Norton - Brad Pitt čak i sa ovakvim tekstom bila efektnija od ove sa kojom sam završili a predvode je Russell Crowe i Ben Affleck. Doduše, Helen Mirren umesto Bill Nighyja i Jason Bateman u ulozi Dominic Foya su svakako sjajna rešenja. Doduše, lepotica Rachel McAdams je preveliki ustupak u ulozi Delle.

I konačno, na nivou stila, STATE OF PLAY želi u isto vreme da bude moderan i realistički triler, ali i holivudska, writing against the clock apologija štampanim medijima. Macdonald u principu uspeva da održi balans između tih tendencija ali sasvim je jasno da bi film bio bolji da je ambicija u žanrovskom smislu bila jednostavnija.

Macdonald se odlično pokazao kao reditelj i reč je o slučaju mudrog izbora reditelja. Da ovo nije Working Title film, sigurno bi studio angažovao nekog tipičnog triler reditelja, a Macdonald je jasno ponudio određenu nadgradnju i što je još važnije, pokazao je da može da se uhvati u koštac sa holivudskim projektom velike ambicije.

Kako rekoh, sasvim je moguće da je većina mojih primedbi proistekla iz opterećenosti serijom. U svakom slučaju, ono što se može potvrditi je da autori filma nisu ni izdali ni prodali seriju na bilo koji način i da su mahom ključni twistovi očuvani.

* * * / * * * *

Saturday, September 26, 2009

MADIGAN

Reprizirao sam MADIGAN Donalda Siegela. Ovo je film koji predstavlja most između njegovog starog kriminalističkog opusa koji je bio izuzetno značajan i DIRTY HARRY faze koja spada među bitnije događaje u istoriji filma. Ono što je izdvajalo MADIGANa u vreme kada je izašao, danas verovatno stoji kao najveći problem i smeta skladnoj građi ovog filma kao celine a to je paralelno praćenje akcije dvojice detektiva i problema koje imaju dvojica ljudi na čelu policije.

Ova dubinska postavka u odnosu na njujoršku policiju svakako da je izdvajala ovaj film, ali suštinski, te dve priče nisu imale puno veze jedna sa drugom, premda naravno, upravo nas je DIRTY HARRY i naučio tom skladu i preciznosti policijskog filma.

Interesantno je da je iste godine kada je snimio MADIGANa, Siegel snimio i COOGAN'S BLUFF koji je u stvari bio generalna proba za DIRTY HARRY i koji je strukturalno znatno čvršći.

Ipak, u ovakvoj strukturi sa dosta karaktera, Siegel odlično vodi likove i uspeva da stvori potentnu dramu, koja nosi u sebi i dosta suptilne provokativnosti koja nije bila prečesta u prednovoholivudskom filmu.

Siegelove inscenacije su nesumnjivo vešte i dinamične, i film ima izuzetno energičan tok, brz tempo i dinamičku usklađenost svih scena, iako se na nivou scenarija, kako već rekoh, uslovno rečeno radi o dva filma u jednom.

Ako bi od ta dva filma morao da izaberem zanimljiviji, to je svakako ovaj o detektivu Madiganu i njegovoj poteri za ubicom, i sasvim je jasno u kom se domenu Siegel najbolje snalazi. Na svu sreću, posle ovog A-filma u kome je raskoš A-produkcije donekle gušila Siegelovu preciznost, iako je on uspeo vrlo dobro da se izbori sa pretencioznom pričom, u sledećim A-naslovima, Siegel će transplantirati svoju B-efikasnost i praktično reanimirati A-film svežom B-krvlju.

* * * / * * * *

Friday, September 25, 2009

GI JOE: THE RISE OF COBRA

Pogledao sam sinoć GI JOE: THE RISE OF COBRA Stephena Sommersa u prilično praznom Tuckwoodu i moram priznati da ovaj film na najbolji mogući način zaključuje jednu sjajnu letnju sezonu. Sve ono što je trebalo da nam pruži TRANSFORMERS 2 i nažalost nije, pružio nam je GI JOE.

Naravno, teško da je iko od nas ovde idealna publika za ovaj film pošto čak ni ja kao neko ko je voleo GI Joe kao klinac nisam ispratio najnovije tendencije, a koliko vidim mitologija je dosta izmenjena, e sad ne znam prati li to novi strip i toyline ili su scenaristi uzeli sebi slobodu. U svakom slučaju oni koji očekuju stari GI Joe od ovog filma ga neće dobiti.

Međutim, ono što će svakako dobiti je najbolji film za desetogodišnjake koji kao desetogodišnjaci nismo dobili. Sommers je snimio svoj daleko najbolji film i konačno su njegovi afiniteti za stripovsku akciju, humor, hiperstilizaciju i maštovita rešenja došli do punog izražaja. Sommersovi raniji filmovi, izuzev VAN HELSINGa, imali su problem što počnu dobro i onda se raspadnu. VAN HELSING je pak uspeo da bude konzistentno simpatičan, ali GI JOE je uspeo da sve vreme bude visokooktanski cirkus. GI JOE je jedan od onih filmova za decu koji je potpuno unapologetic, u kome teško da ima išta poučno i kosntruktivno, to je podilaženje svim najnižim porivima kupcima GI Joe igračaka u velikom stilu i zato je ovaj film perfektan reprezent svoje vrste.

Pre svega, Sommers je uspeo da odlično kontekstualizuje postojanje GI Joe mitologije unutar realnosti i da stvori taj podsmešljivi odnos prema tim ionako suvišnim zakonima gravitacije i uopšte uređenog društva kakvim ga poznajemo. GI JOE uvodi gledaoca u paralelni svet koji je savršena interpretacija univerzuma u kome klinci vide svoje GI Joe figure, i u tom smislu, Sommers je savršeno pogodio psihološki aspekt igranja tim figurama - da, okružuje nas običan svet, ali iza njegovih kulisa dešava se rat high-tech boraca.

Ono što mi je eventualno zasmetalo jeste dizajn nekih GI Joe vozila i opreme iz prostog razloga što su u moje vreme GI Joe gadgeti bili varijacija na već postojeća oružja i opremu dočim ovde dosta tih vozila i oružja ne liči. Međutim, to je zaista minorna primedba nekoga ko je ionako gun freak jer dizajn je sam po sebi odličan, dosledan i sveobuhvatan.

Što se dakle ciljne grupe tiče, Sommers je snimio film posle čijeg gledanja tipičan primerak onih kojima je film namenjen može samo da zanemi od potrebe da što više kaže.

Što se nas ostalih tiče, mislim da je suštinski manje važno kakav je ovo film, ali u suštini cool je. Produžena akciona sekvenca u Parizu je istinski maestralna, spada u red najboljih privoljenih na film ove godine, u to nema nikakva sumnje, i u takvim situacijama GI JOE prevazilazi svoju exploitation koncepciju i postaje zaista delo vredno pažnje.

Takvih situacija ima još u par navrata.

Ono što zaslužuje najveće priznanje jeste Sommersovo zaista majstorsko baratanje stilizacijom i tempom filma, kao i glumcima koji zaista vrlo tačno glume svoje toyline likove. Kadriranje je konzistentno kroz ceo film, a DP Mitchell Amundsen, kome ova vrsta akcije nije strana, slikao je i Timurov WANTED, uspeva da održi konzistentan ton filma sve vreme, i da pripremi fotku za obilje specijalnih efekata.

GI JOE zaista ima masu specijalnih efekata, a Sommersov ton je takav da ne smeta čak ni kada film zaliči na animaciju odnosno kada u kadru ima više animiranih objekata od fizičkih setova i pravih ljudi.

U svakom slučaju, GI JOE je savršen primerak jednog krajnje reakcionarnog prilaza franšizi i holivudski eksces u najpozitivnijem smislu.

* * * / * * * *

Thursday, September 24, 2009

GOLDENGIRL

Pogledao sam interesantan iako ne baš dobar film GOLDENGIRL Josepha Sargenta. Reč je o vrlo bizarnom ostvarenju koje je prvobitno bilo koncipirano kao mini-serija ali je onda cuttovano u regularan film zbog bizarnog spleta okolnosti da se film dešava na Olimpijadi u Moskvi 1980. i govori o američkim sportistima tamo, što je delovalo kao dobra ideja za vreme snimanja, a na kraju su međutim SAD bojkotovale ovu Olimpijadu i obesmislile takav zaplet.

Međutim, pored tog zapleta sa Olimpijadom, na granici krajnje apsurdnog je i osnovni zaplet koji govori o bivšem nacisti, genetičaru koji je usvojio devojčicu i uz terapiju je pretvorio u ultimativnu atletsku šampionku. Međutim, u pozadini ovog dosta prenaglašenog zapleta krije se zapravo jedan od prvih filmova koji ne samo da problematizuje sport nego otvara pitanje dopinga na suštinskom nivou i kontemplira o tome koliko su sami sportisti spremni da žrtvuju vlastito zdravlje radi zarade.

Ako imamo u vidu da je ovo film iz 1979. godine kada komercijalizacija sporta još nije bila na ovom nivou na kom je danas, i kada su atlete sa spektakularnim rezultatima, poput Marka Spitza još uvek bile slavljene zbog svojih sportskih dostignuća koja su se kretala u domenu ljudskog a ne nadljudskog, onda je GOLDENGIRL kroz svoju prenaglašenost zapravo anticipirao period trkačica iz DDRa ili današnjih šampiona kao što je Michael Phelps.

To da je film isceđen iz mini-serije oseća se na planu razvoja likova, pre svega naslovne junakinje, koja se povremeno ponaša kao robot a povremeno, ima i dileme, pa čak i nagoveštenu, ali ne i sasvim razvijenu romantičnu vezu sa svojim agentom kog igra James Coburn.

Coburnov lik je vrlo interesantan pošto anticipira Jerry Maguirea. On je cinični agent željan novca koji ipak želi samo da zastupa sportiste čije motive razume, makar oni bili i čista pohlepa. Njegovu sumnju u Goldengirl budi činjenica da njene motive sasvim ne razume što je i prirodno jer je njeno telo kreirao ex-Nazi usvojitelj a psihu stručni psiholozi. Njegova ideologija je dakle nešto što bi se uslovno moglo nazvati "kapitalizmom sa ljudskim likom", uživanje u besramnom interesu dok god se razumeju njegovi psihološki motivi.

Sargentova režija je kompetentna, rekonstrukcije takmičenja su prilično dobre i vešto su kombinovani televizijski snimci i rekonstrukcije, kao i vizuelna upotreba televizijskog prenosa kao segmenta sporta.

U svakom slučaju, GOLDENGIRL je baš fusnota ali mislim da može biti zanimljiv ljubiteljima sportskog filma kao primer treš postavke koja se na kraju desila u stvarnosti, i još uvek traje.

* * / * * * *

Tuesday, September 22, 2009

FUZZ

Pogledao sam FUZZ Richard A. Colle. Taj film mi je privukao pažnju zato što je to projekat koji je trebalo da režira Brian De Palma, ali je iz nekog razloga napustio projekat. U svakom slučaju, reč je o jednom od atipičnih policijskih filmova sa početka sedamdesetih čija je osnovna karakteristika da u žanr policijskog filma hoće da unese koncepciju komedije na tragu MASHa, dakle da spoji bizarnu realističnot i nasilnost sa apsurdom.

Ta mešavina ne funkcioniše toliko dobro na nivou celine, međutim film ima izvesnu energiju i apartnost pa ne čudi ni da je ostao zapažen. Ovo je jedan od retkih policijskih filmova u kojima Burt Reynolds nije akcioni heroj, i iako je on glavna zvezda filma, uopšte ne dominira u zapletu, štaviše FUZZ je više ensemble piece.

FUZZ je film koji je prilično teško preporučiti ali svakako mislim da treba da ga pogledaju svi oni koji žele da se bolje upoznaju sa istorijom američkog policijskog filma. Na ovoj liniji se svakako može napomenuti i Aldrichev CHOIRBOYS.

* * 1/2 / * * * *

INFESTATION

Pogledao sam INFESTATION Kyle Rankina.

Reč je o niskobudžetnom, očigledno DTV hororu (ne znam šta je bila namera autora) snimljenom u Bugarskoj, među čijim producentima se nalazi i Mel Gibosnova tvrtka Icon koja nam je pružila jedan od boljih žanrovskih filmova ove sezone - PUSH. U svakom slučaju, INFESTATION nije na nivou PUSHa, nije čak ni theatrical, ali u domenu DFTV low budget horor komedije, vrlo je pristojan.

Pre svega film ima dva odlična glumca. Glavnu ulogu igra Chris Marquette koji je ostvario zapažene epizode u filmovima THE GIRL NEXT DOOR i ALPHA DOG (možda neko ceni i neke druge njegove uloge, ove dve ja pamtim) s tim što sada više nije klinac, porastao je i pomalo podseća na John Cusacka. U svakom slučaju, Marquette je napravio vrlo simpatičan lik luzera koji treba da predvodi pobunu ljudi protiv invazije džinovskih buba. Drugi izvanredan glumac je Ray Wise, majstor kad je reč o rolama psihotičnih očeva a INFESTATION nije izuzetak.

Kyle Rankin se opredelio za stil koji je dosta sličan Elkayemovom EIGHT LEGGED FREAKS, dakle ključ stilizacije je campy, sa bubama koje su groteskne, ne previše ubedljive i koncipirane kao mešavina prilično slabog CGI i podnošljivog fizičkog efekta. Međutim, taj efekat ne smeta jer Rankin očigledno ni n pretenduje da snima THE HOST. Ograničenja rada u Bugarskoj su prisutna pre svega na nivou lokacija i scenografije koja naprosto nije dovoljno zanimljiva.

Na planu inscenacije ipak, Rankin zalužuje pohvalu zbog toga šo je uprkos slabom CGIju u nekoliko navrata doneo vrlo zanimljiva rešenja interakcije glumaca i lutaka sa fizičkim objektima ili u mešavini sa CGI, tipa leteća buba otme čoveka i podigne ga sa zemlje a onda zapne za nešto i sl.

Kad je reč o kadriranju, Rankin je u pojedinim situacijama dosta ambiciozan i šteta je što ekipa nije dorasla da to isprati nekim boljim sadržajem unutar kadra. U svakom slučaju, Rankin nije reditelj bez dara i treba pratiti šta će dalje raditi, nadam se u boljim uslovima.

Što se same priče tiče, low budget film diktira postojanje niza kamernih scena iz "šta ćemo, kako ćemo" asortimana, što meni u principu ne prija, ali Rankin efikasno prelazi preko toga. Struktura filma je interesantna, i stilizacija je vrlo precizna što je izuzetno važno.

Bube i ceo horor element su više iz nekog gooey fazona nego što su zaista strašni, ali to je takođe u konvenciji.

Međutim, uprkos svim ovim kvalitetima, budžet i sam koncept ne mogu da omoguće INFESTATIONu da bude neki izuzetan film. Poređenja sa Underwoodovim TREMORSima su svakako preteraa jer je to bez ikakve dileme theatrical rad. INFESTATION je simpatičan i kreativan DTV film koji može imati svoje zasluženo mesto samo u žanriovskom getu bez maltene ikakvog crossover potencijala.

* * 1/2 / * * * *

Monday, September 21, 2009

THE DAMNED UNITED

Pogledao sam THE DAMNED UNITED Toma Hoopera i izuzetno sam uživao.

Toma Hoopera pratim još iz njegovih britanskih televizijskih a posle i HBO angažmana. Odmah je bilo jano da je reč o vrhunskom reditelju, a THE DAMNED UNITED je to samo potvrdio.

Hooper je po scenariju Petera Morgana (koji je adxaptirao roman David Peacea) snimio film o Brianu Cloughu, čuvenom engleskom fudbalskom treneru koji je bio poznat po svojoj svojeglavosti i vatrenosti. Morgan je maestralno kocipirao scenario i uspeo je kroz vrlo jednostavnu strukturu da ispriča jednu dužu i obimniju priču. Morgan se vrlo vešto koristi flešbekovima. Kao okosnicu priče bira Cloughov čuveni rad u Leeds Unitedu, jednom ukletom klubu, u kome je proveo čitava 44 dana, i za to vreme je uspeo da izazove puč među igračima koji su bili odani starom treneru, a flešbekove okida Cloughovim akcijama koje imaju koren u nekim ranijim događajima i na taj način priča priču o čitavoj dotadašnjoj Cloughovoj karijeri i daje dosta dobar pregled ko je i kakav je bio Clough.

Po Peaceu i Morganu, Cloughova sudbina ima dimenziju antičke drame jer je njegov osnovni motiv bio da uzvrati nekadašnjem menadžeru Leedsa Donu Revieu za poniženje koje mu je ovaj priredio prilikom jednog gostovanja i taj događaj se smatra prelomnim za Cloughovu izuzetnu ambiciju. Kada se toj ambiciji doda Cloughov swagger, imamo zaista izuzetan filmski lik. Knjiga na kojoj je film baziran, nije naišla na odobravanje kako Cloughove porodice tako i nekih igrača koje je trenirao i oni su za knjigu rekli da je fiction based on fact. U prilog tome govori i svojevrsna zaokruženost ove filmske priče, kako na nivou zapleta tako i na planu emocija, što se retko sreće u stvarnosti, ali nema spora da je Clough dobio filmsku biografiju kakva se samo poželetei može jer je iz ovog filma jasno da je reč o značajnoj i interesantnoj ličnosti.

Hooper se bavi temom iz sveta fudbala ali sportska dimenzija cele priče ne čini film nejasnim onima koji ne prate fudbal. Morgan je vrlo dobro prilagodio priču pre svega intimnoj dimenziji, sve je bazirano na karakterima a fudbal je samo profesija kojom se oni bave. Poznavanje fudbala u konkretnom slučaju može biti samo dopunski razlog za uživanje u filmu.

Hooperov vizuelni koncept je vrlo precizan i sveden a upotreba modernih rešenja je izuzetno vešta i neprimetna te samo doprinosi utisku jednostavnosti. Hooperov rediteljski postupak je toliko vešt da u pojedinim trenucima deluje kako je lako snimiti ovakav film, i to je najveći kompliment za jednog reditelja. Rekonstrukcija epohe je sjajna, nenametljiva i ubedljiva sa blagom dozuom fetišizma za 60s i 70s modu i kola, ali bez preterivanja.

Michael Sheen i Peter Morgan imaju već dugotrajnu saradnju u filmovima o istorijskim ličnostima i Sheen je odigrao već toliki broj istorijskih ličnosti da bi ga mogli nazvati britanskim Tihomirom Stanićem. Međutim, nesporno je da je Sheen zaista sjajan u ulozi Clougha i da je mu doneo izvanredan šarm i ispratio je njegov sportski bezobrazluk i medijsku inteligenciju u potpunosti. Podršku Sheenu daju imena kao što su Timothy Spall, Colm Meaney i Jim Broadbent i što se kvaliteta glumačke podele tiče, nema spora da je ovo vrhunski primerak britanskog filma.

THE DAMNED UNITED je produkcija BBC Filmsa, distribuira ga Sony, i u Britaniji je zaradio nešto preko tri miliona dolara (koštao je 10). Nadam se da će i na preostalim teritorijama gde izlazi ove jeseni naići na pažnju publike jer to zaista zaslužuje. THE DAMNED UNITED je dostojan produžetak BBC Films biopicova poput THE LIFE AND DEATH OF PETER SELLERS u kojima moderni reditelji daju svoja viđenja interesantnih ličnosti i događaja.

* * * 1/2 / * * * *

Friday, September 18, 2009

DIE FAELSCHUNG

Pogledao sam sinoć DIE FAELSCHUNG Volkera Schloenorffa. Dugo sam želeo da vdim ovaj film pošto mi je spoj priče o građanskom ratu i Bejrutu i Volkera kao iskusnog reditelja Novog nemačkog filma sa posebnim akcentom na politički film delovala obećavajuće. Posebno zanimljivo mi je delovala činjenica da je film sniman u Bejrutu i to u vreme ratnih dejstava.

Ono što sam dobio međutim ne liči na ono što sam očekivao, ali to ipak ne znači da film nije vrlo kvalitetan i interesantan. Naime, bejrutske borbe i tenzije između falangista i Palestinaca, Orijenta i Zapada i sl. služe samo kao pozadina za jednu vrlo arty priču o ličnom istraživanju dvoje Zapadnjaka i njihovim emotivnim lutanjima, upitanosti i sl.

Schloendorf međutim ne beži od političke dimenzije libanskih neprijatnosti i one su uvek tu prisutne, ali ipak više u drugom planu, i na neki način gotovo kao podrazumevani faktor, nešto što se automatski uzima u obzir kada se dotiče taj milje.

Ipak, ono što je najinteresantnije jesu same bejrutske lokacije. Film je sniman u Bejrutu ali ponekad mesto koje je stvarno razoreno više liči na scenografiju nego da je pravljen dekor ruševina, što Schloendorffovom postuipku i fotografiji Igora Luthera daje posebnu dimenziju.

Ono što je u političkom smislu zanimljivo to je da na lokaciji u Bejrutu, Schloedorf ne traži puno argumenata za političku borbu koja s vodi na Zapadu već mnogo pre nalazi povode za razmatranje intimnog života Zapadnjaka što je interesantan preokret.

Za razliku od nekih potonjih Volkerovih radova koji su sporadično delovali površno i nedovoljno ubedljivo, ponekad čak i otaljano, DIE FALSCHUNG ga prikazuje u punoj rediteljskoj formi ne samo u umetničkom nego i u tehničko-zanatskom smislu.

* * * / * * * *

Thursday, September 17, 2009

FREQUENTLY ASKED QUESTIONS ABOUT TIME TRAVEL

ogledao sam FREQUENTLY ASKED QUESTIONS ABOUT TIME TRAVEL Garetha Carrivicka. Najave za ovaj film su bile ambiciozne, opet je to trebalo da bude za SF ono što je SHAUN bio za zombi film. U ovom konkretnom slučaju SHAUNizacija je trebalo da udari na DR WHOa. Međutim, ni u filmskom, ni u zanatskom, ni u idejnom, pa čak ni u budžetskom smislu ovaj film nije na nivou SHAUNa. Naime, tačno je da su Pegg i Wright došli sa tive da rade film, i da su neke televizijske koncepcije preneli na veliki ekran, ali to su uradili na način koji je u pojedinim deonicama posramio i vrlo ambiciozne filmove i za SHAUN zaista nema dileme da je reč o bioskopu. Carrivickov film pak je mnogo bliži televiziji u tehničkom smislu, a i na nivou scenarija, i to ne baš vrhunskoj savremenoj televiziji.

Film odaje background ekipe i na rediteljskom nivou je razmeđi između sitcoma i skit showa. Doduše, film nikada nije dosadan, i sporadično su situacije zanimljive, ali tu prave kinematografije i bioskopskog ugođaja zaista nema. Mislim da bi mnogo pravednije bilo da je ovo ostvarenje tretirano kao TV film čak možda kao TV drama ili pilot za seriju.

Ono u čemu je film prilično snažan jeste tipična britanska sposobnost da se izraze u kamernim uslovima. Iako bi naravno za ovu priču bilo sjajno da je realizovana na više lokacija i sa većim budžetom, sasvim je u redu high concept da se sve dešava vezano za pub. Ono što je iznenađujuće slabo a očekivalo bi se od Britanaca jeste postavka karaktera koji su prilično tanki, i čiji geekdom iz koga polazi film nije previše ubedljiv. Mathiesenovi likovi su znatno ispod geek nivoa Wrightovih filmova, što ne iznenađuje ali i nekih slabijih naslova. Njihovo geekovanje je vezano za apsolutno opšta mesta spoljašnjeg doživljaja geekova koji u suštini ne deluje ubedljivo. Ovaj secnario deluje kao nešto što kao da nisu pisali geekovi. Pradoksalno čak, sama priča o time travelu sugeriše solidan nivo geekdoma i neverovatno je kako se nije preneo u likove.

Glumačka podela je uglavnom odlična. Anna Faris igra glavnu žensku ulogu, ali ovo je film o muškarcima, tako da je njena rola suštinski sporedna. Chris O'Dowd, koga znamo iz filma THE BOAT THAT ROCKED i Dean Lennox Kelly koga znamo po ulozi Keva u izvanrednoj britanskoj seriji SHAMELESS. Najslabija tačka te glavne trojke je Marc Wooton. Chris O'Dowd je primus inter pares među njima i ima sasvim solidan star potential, ali ipak nedovoljan da sam prevaziđe scenaristička ograničenja svog lika.

FREQUENTLY ASKED QUESTIONS ABOUT TIME TRAVEL je simpatičan TV film sa kojim se sudbina surovo poigrala i bacila ga u bioskope. U tom smislu ko očekuje domete u skladu sa bombastičnim najavama, neće ih dobiti, no to ipak ne znači da ovde nema izvesnog kvaliteta.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, September 16, 2009

OPERACION OGRO

Posle duže potrage, konačno sam pogledao film OPERACION OGRO Gilla Pontecorva. Ovaj film je izuzetno zanimao ne samo zato što ga je radio jedan od rodonačelnika savremenog političkog filma, preteča Coste Gavrasa i sličnih reditelja, već i zato što govori o vrlo zanimljivom slučaju atentata na Carrera Blanca koji je bio predviđen za Francovog naslednika i sa njegovom smrću je praktično okončana vladavina frankizma jer frakcije nisu više mogle da se dogovore.

Pontecorvo u ovom filmu pokušava da prikaže kako nije samo ETA imala simpatije za ideju ubistva Carrera Blanca, što je u prinicpu tačno jer je Carrerovu smrt prigrlila i opozicija koja je zbog fašizma pobegla iz zemlje. On u nekoliko scena koje su dosta neubedljive pokazuje kako su se maltene spontano u Madridu povezali ETA i sindikalisti i to na čisto privatnom nivou što ne deluje previše verovatno, ako imamo na umu da je ETA bila u deep coveru. Isto tako, Pontecorvo prikazuje da je ETA imala antifašističku agendu, iako ne treba smetnuti s uma ni teoriju da je zapravo Blancovo ubistvo isto tako moglo biti iskorišćeno kao neka vrsta provokacije koja bi dodatno radikalizovala Baskijce.

OPERACION OGRO je od svih Pontecorvovih filmova možda i najviše u tradiciji političkog filma, sa vrlo jasnom aproprijacijom filmske mehanike kako bi se ispričala priča i camusovsko-sartreovskim dijalozima. Unutar te priče, osnovne dileme i jesu delimično vezane za to koju agendu treba da ima ETA, pošto određeni njeni nacionalistički nastrojeni članovi smatraju da bi ukidanje fašizma, izvodljivo kroz Blancovo ubistvo svakako olakšalo stvari u Baskiji ali da ne bi dovelo do nacionalnog oslobođenja te da bi i posle njegove smrti bila nužna oružana borba, dočim mejnstrim struja smatra da posle ukidanja fašizma, ETA može da izađe u javnost i da se bori za svoja prava kroz javnost. Na kraju, lik nacionaliste biva prikazan kao romantična figura, a mejnstrim linija kao mudra ali pragmatična, nacionalista gine a ovi koji su izašli u javnost ostaju upitani ko je bio u pravu.

Sam Pontecorvo ne daje taj odgovor, i reklo bi se da je njemu borba protiv fašizma veći prioritet od baskijske nacionalne borbe, iako film u pojedinim deonicama svakako fetišizuje njihova snažna nacionalna osećanja.

Sam rediteljski postupak je vrlo hladan i klinički, do detalja je prikazan radni proces njihovih priprema, prvo za otmicu, zatim za ubistvo Carrera Blanca. Ono gde se najpre vide konceptualna ograničenja političkog filma jesu dijalozi koji su vrlo deklarativni u pojedinim situacijama i Pontecorvo se zajedno sa glumcima nije do kraja izborio sa tim problemom iako je među scenaristima filma bio i čuveni italijanski pisac Ugo Pirro (između ostalog radio i u jugoslovenskoj kinematografiji). Isto tako, gluma povremeno odudara od Pontecorvovog hladnog pristupa i postaje sentimentalna. Sporan je i kraj koji je Pontecorvo morao da mnjea pošto je film izašao u vreme otmice Alda Mora. U dramaturškom smislu postoje izvesne sumnjive stvari i čini se da je to iznuđeno u post-produkciji.

Iako OPERACION OGRO nije onoliko virilan kao Pontecorvov BATTLE OF ALGIERS, reč je o vrlo interesantnom filmu koji sasvim solidno funkcioniše uprkos svojim formalnim ograničenjima i političkom opterećenju. Ipak, nisam siguran da bi mogao biti zanimljiv ikome koga ne zanimaju ovaj žanr i tema. Isto tako, treba imati na umu da su izvesne odmazde prema učesnicima atentata počinjene 1978. godine a da je film izašao 1979. godine te da ih nije mogao uzeti u obzir.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, September 15, 2009

BLOOD AND BONE

Pogledao sam BLOOD AND BONE Bena Ramseya. Posle jako dugo vremena pojavio se jedan bending DTV film koji odstupa od suštinskih klišea ove podvrste i zato se izdvaja kao jedan od najboljih izdanaka ove produkcije. Ben Ramsey po vokaciji nije reditelj. Njegov prethodni film LOVE AND A BULLET je imao DTV sudbinu ali je po svom pristupu više bio indie, i bio je odličan jer je prišao formi hitman filma iz jedne sveže vizure čime je nadoknadio Ramseyev relativno rudimentaran pristup vizuelnosti. I BLOOD AND BONE je negde na granici između indie i DTV filma, ako gledamo iz današnje vizure i podele, premda suštinski, da su sada sedamdesete ili osamdesete bio bi to naprosto B-film.

Ono po čemu se BLOOD AND BONE izdvaja je prvo podela. Michael Jai White je imao jedan shot at glory kao theatrical glumac. Nije uspeo da ga iskoristi, međutim, nikada nije utonuo ni u DTV konfekciju. U izvesnom smislu, reklo bi se da nije imao ni sreće, njegove scene koje znamo iz KILL BILL trejlera nisu ušle u taj film, i možda je baš Tarantino bio onaj ko ga je mogao vratiti u bioskop. Ove jeseni, ipak Michael Jai White bi trebalo da se vrati u bioskope sa indie blaxploitation omažom BLACK DYNAMITE koji je posle Sundancea dobio major distribuciju.

Ono što Michael Jai White ima, a Seagal i Van Damme su izgubili (Snipes se još manje-više drži) jeste ulični kredibilitet. Kao što se nekada govorilo o Seagalovim doživljajima i poznavanju borilačkih veština, tako se danas govori o Whiteu. Za razliku od njih dvojice, White je relevantan na ulicama, na forumima se polemiiše da li više radi full contact ili druge vrste karatea. Same scene borbe u BLOOD AND BONE koreografisao je J.J. Perry sa kojim je White već radio u Isaac Florentineovom filmu UNDISPUTED 2. Kao što je poznato UNDISPUTED 2 se smatra možda najboljim DTV nastavkom u istoriji, a mnogima je Florentineov film čak i bolji od Hillovog, što mislim da je ipak preterana tvrdnja. U svakom slučaju, u BLOOD AND BONE, Perry poseže za žicom, ali je uveliko smanjio doživljaj u odnosu na UNDISPUTED 2 ili druge radove sa Florentineom, i borbe su dosta realističnije.

Međutim, BLOOD AND BONE nije film koji se iscrpljuje previše u borbama. U suštini film donosi samo dve duže borbe, u svim ostalim White dominira i pobeđuje protivnike vrlo lako, a te dve koje su duže su onako čist MMA na silu, krv i cimanje i vrlo su efektne.

Sam setting je vrlo 80s. Film je snimljen sa malim budžetom i blago su stilizovani settinzi. Dakle, to je spoj glamura, hip-hop undergrounda. Na borbama se pojavljuje gomila gangbangera, choloa, tu je uvek i DJ sa gramofonima da prati situaciju, sve ima neku hillovsku 80s atmosferu iz njegovih stilizovanijih naslova. Film na koji BLOOD AND BONE možda i najviše podseća jeste Brian Helgelandov/Paul Abascalov PAYBACK po svojoj scenografiji i dizajnu.

White je naravno totalni badass. Uz Stathama, on je jedan od retkih savremenih akcionih heroja koji ima neverovatno fizičku pojavu i kada takva gromada nekoga šutne, gledaocu nije svejedno, a takav ugođaj odavno nismo videli. White je, kao što znamo poznat i kao solidan glumac tako da vrlo efektno isporučuje svoju man of few words personu.

Film donosi i neobično razvijen lik negativca koga odlično igra Eamonn Walker koji je već dobijao priliku u biopskopskim filmovima. Iako, ovo nije film u kome se Whiteov i Walkerov lik suštinski direktno sučeljavaju sve do trenutka kada zaplet u drugoj polovini ne pođe tim putem, njihove priče prikazane su paralelno u jednom mannovskom maniru. Odavno na filmu, ne samo DTV nego i inače, nije viđen ovako razvijen lik negativca. Pored toga, uz sve očekivane klišee koji mogu postojati u liku negativca, scenarista Michael Andrews i Ben Ramsey dodaju neke vrlo zanimljive detalje. Jedan od njih je da Walkerov lik želi da se probije u svet high rolling belih mahera i tu se pojavljuj element rasne tenzije koji aposlutno dokazuje da je BLOOD AND BONE u svojoj suštini punokrvni blaxploitation.

Tokom špice, sa negativcem se desi sjajan detalj koji neću spoilovati, ali potpuno je transgresivan.

Ko je na osnovu second billinga očekivao Julian Sandsa u ovom filmu, neće ga se nagledati. Čini se da kinky Englez nije imao više od tri snimajuća dana, tako da Walker zalužuje second billing a Sandsa bi pre trebalo potpisati kao "and Julian Sands".

Ulični kredibilitet Whitea i ekipe potvrđuje i gostovanje mnogih stvarnih MMA zvezda među kojima je i Gina Carano koja će igrati glavnu ulogu u sledećem filmu Stevena Soderbergha.

Ben Ramsey kako rekoh nije redtelj visoke vizuelne kulture i film je prilično nedosledan u svom vizuelnom stilu. Akcione scene su rađene sa dosta kamere iz ruke ali ne shaky cam tipa nego više sa ulaženjem u akciju dok su dramske scene ponekad i previše oslonjene na kadar-sekvnce i generalno duge kadrove. U smislu inscenacije, dakle, ima daleko veštijih DTV reditelja od Ramseya. Međutim, ono što je suštinska prednost ovog filma na planu režije jeste Ramseyev pristup priči. Iako on nije najveštiji DTV reditelj, ovoj priči prilazi potpuno ozbiljno i ne snima "DTV film", ne snima neki konvencionalan proizvod već zaista priča priču. U STV filmovima, a često i u nekim major filmovima, oseća se kako se reditelji previše drže formule, ne samo na nivou sadržaja nego i u režiji. Ramsey zaista "priča priču" i ovaj film, možda baš zbog Ramseyevog neiskustva, iako je u suštini reč o prilično generic postavci, deluje potpuno kao pokušaj pričanja originalne priče. Ramsey režira film kao da niko ranije nije snimio neku borilačku priču, i ta energija je zaista neodoljiva.

Mnogi vrlo vešti reditelji su zarobljeni u DTV svetu i njihov duh biva slomljen upravo tim formulama. Ramsey je osveženje jer on uprkos tome što radi DTV film pokušava da se izrazi i ispriča nešto što je sjajno i vraća nas na liniju starih B-filmova.

Zahvaljujući toj arhaičnosti, BLOOD AND BONE prevazilazi svoje nedostatke i u DTV milje donosi ono što smo svi priželjkivali a to su reditelji koji zaista žele da se iskažu i ispričaju nešto u toj formi. Drago mi je da je to prepoznato.

* * * / * * * *

Monday, September 14, 2009

UOMINI SI NASCE POLIZIOTTI SI MUORE

Pogledao sam UOMINI SI NASCE POLIZIOTTI SI MUORE Ruggera Deodata. Ovo ja nazivam pravom italo preradom američkog izvornika. Ovaj film iz 1976. godine vrlo brzo reaguje na američke trendove, kopira ih do izvesne granice i onda ih transformiše u skladu sa onim što Italija može da ponudi.

U Italiji su u vreme izlska ovog filma već nastajali policijski filmovi u kojima su građani ili nekorumpirani policajci uzimali zakon u svoje ruke, i to je bila jedna od refleksija nepoverenja građana u sistem, slično onome što se dešavalo i u Americi sa naslovima kao što su DIRTY HARRY, WALKING TALL ili SERPICO. Međutim, kako su u Americi ovi mačo filmovi počeli polako da klizaju u parodiju i intenzivan homoerotizam sa uvođenjem koncepta dueta detektiva, što je najočitije u filmovima BUSTING i FREEBIE AND THE BEAN, taj uticaj je dospeo i do Italije. U tom smislu, iako je DIRTY HARRY na neki način granddaddy ovakvih filmova, mislim da on nije parava refrenca za bazični uticaj. UOMINI SI NASCE POLIZIOTTI SI MUORE se pre svega nadovezuje na FREEBIE AND THE BEAN.

Čitao sam negde da je Fernando Di Leo, jedan od scenarista ovog filma, i jedan od najvažnijih velikana italijanskog policijskog filma, prvobitno čak i nameravao da glavni junaci, policajci pripadnici tajnog odreda budu gej, ali da je ta ideja odbačena kao preekstremna iako je u mnogim segmentima filma ostala prisutna. To je apsolutno uticaj BUSTINGa i FREEBIE AND THE BEAN čiji je homoerotski naboj toliko snažan da čak u pojedinim deonicama postaju homofobni.

Ovde junaci imaju vrlo istaknutu libidinalnu ekonomiju. Njihovi napadi na žene su groteskno prenaglašeni i gotovo uvek podrazumevaju da oni nastupaju u paru, žive sami u stanu i voze se zajdno na motoru, pripijeni jedan uz drugoga. Čak i da sami junaci u trenutku kada se film dešava nisu svesni da su gej, pitanje je trenutka kada će im se "mačevi ukrstiti". Tome svakako doprinosi i njihov istovremeno nežan i mačo izgled koji je prenaglašen do granice potpune homoseksualnosti. Siguran sam da, ako tome dodamo i navodnu Di Leovu izvornu nameru, ništa od ovoga nije slučajno.

Isto tako kao u FREEBIEu, osnovni sukob sa negativcem, kao i sam negativac zapravo i nije previše bitan. Negativac sam po sebi nije loš, čak je u pojedinim aspektima i zanimljiviji od proseka, ali on deluje nešto slabije jer naprosto sam po sebi nije važan za priču, što je protivno DIRTY HARRY tradiciji pošto je u njoj negativac ne samo važan za priču nego je i dorastao glavnom junaku.

U UOMINI SI NASCE POLIZIOTTI SI MUORE, negativac je tu samo zato da bi borba ove dvojice junaka protiv zločina imala neku vrstu zaokruženije forme, no ni postojanje centralnog negativca ne pomaže u borbi protiv suštinske epizodičnosti ovog filma.

Međutim, epizodičnost ovog filma nije ni najmanji problem, pošto su epizode pre svega izuzetno zanimljive i inventivne a Deodato nudi svež rediteljski pogled na stvari pošto akciju čini brutalnijom i inventivnije postavljenom od tipičnih akcionih reditelja kao što su u tom trenutku bili Enzo Castellari i sl. Naravno, niko ne spori da je Enzo znao znanje, ali Deodato je prišao akciji na drugi način, sa izvesnim čak i horor elementima, dosta radnog procesa, buildupa, postavljanja situacija, dramaturgijom ubistva svakog pojedinačnog negativca ili slučajnog prolaznika, sa dosta dokumentarističkim pristupom snimanju stuntova, i to je dalo filmu naročitu svežinu.

Ne čudi što je Deodato radio horor, jer kako sam već milion puta napomenuo, okosnicu modernog akcionog filma kakvim ga poznajemo, čine upravo filmovi reditelja koji su radili horore pre akcijaša. U Deodatovom konkretnom slučaju, on nije pre ovog filma snimio svoje ključne naslove u žanru horora, ali svakako se potom u hororu najbolje iskazao, i koreni toga se mogu videti i u vrhunskoj filmskoj pismenosti i svežini njegovog pristupa policijskoj akciji ovde.

Film je snimljen sa malim budžetom ali ni u čemu ne oskudeva jer je maestralno snimljen. Gledao sam neku kopiju u kojoj svetlo nije baš matchovano iz kadra u kadar ali kapiram da je to popravljeno na nekim novijim DVDovima. Ako nije, sigurno će biti popravljeno na nekim drugim izdanjima.

U svakom slučaju UOMINI SI NASCE POLIZIOTTI SI MUORE je baš delight kako za ljubitelje Euro Crime filmova tako i za ljubitelje 70s krimića generalno jer ovo je film nastao u periodu kada Holivud još uvek nije imao apsolutni monopol.

* * * / * * * *

Tuesday, September 1, 2009

FIREPOWER

Reprizirao sam FIREPOWER Michaela Winnera, jedan od svakako najdražih akcionih trilera mog detinjstva.

I dan-danas, FIREPOWER stoji kao jedan od najboljih Winnerovih filmova. Scenario je vrlo dobar, efikasan, pun obrta i zanimljivih karaktera, drži visok tempo i omogućuje da film dluje pametniji nego što jeste. Tome svakako doprinosi i James Coburn koji je snimio masu žanrovskih filmova tokom sedamdesetih, ali je uvek bio akcioni heroj koji igra iz kontre, sa jednim smanjenim tonusom i blagim cinizmom. Coburn je često igrao negativce tako da su samim tim njegovi pozitivci u polazu, nezavisno od scenarija zapravo antiheroji. Coburnova star persona je, kako rekoh dala filmu dopunsku sofisticiranost. Isto važi i za Sophiu Loren koja je zvezda koju ipak ne poistovećujemo sa akcionim žanrom i to sve daje utisak da je FIREPOWER za klasu iznad tipičnog akcijaša iz 1979. godine.

Ostatak glumačke ekipe je takođe All-Star a zapaženu ulogu imao i O.J. Simpson, čija uloga ima i vrlo interesantnu političku dimenziju. Pošto je glavni zadatak junaka u filmu da privedu bogataša koji beži od američkog suda, akcija podrazumeva dosta infiltracije, a coveri u koje se ubacuje O:J., iako je njegov junak ekspert za elektroniku, su uglavnom coveri đubretara, posluge, šofera i sl.

Winner je maksimalno iskoristio lokacije na kojima se film dešava. Do te mere je u tome uspešan da deo kritika aludira da je film i sniman zato da bi prikazivao lepe ljude na lepim lokacjama, što samo delimično ima smisla, jer Winner te lepe ljude i lokacije zaista odlično koristi u svojoj žanrovskoj priči.

Akcija je dobro osmišljena i vrlo efektno režirana. Unutar akcionih scena, Winner takođe ima dramaturgiju, u borbi ima dosta nadigravanja tako da čak i kada krenu totalni haos i destrukcija u finalu, film ne postaje nižeazredan.

FIREPOWER, iako vrlo ambiciozan, ipak nije studio film, reč je o bogatoj nezavisnoj produkciji. I optud je u njemu prisutna tako specifična internacionalna mešavina zvezda kakva se obično ne bi videla u studio-filmu ovog profila. Istiskivanje nezavisnih i evropskih producenata je dovela do toga da se američki akcioni triler kasnije uniformisao i ovakvih projekata je bilo sve manje. Čak i kad su euro producenti pravili pokušaje žanrovskog filma sa ovakvim zvezdama, filmovi nisu imali reditelja Winnerovog kalibra. U tom smislu, FIREPOWER je primer jedne vrste filma koja je danas izumrla.

* * * 1/2 / * * * *