Friday, April 30, 2021

VOYAGERS

VOYAGERS Neila Burgera, pojednostavljeno opisan kao LORD OF THE FLIES u svemiru mi je izuzetno legao. Film nudi veoma rafiniran B-rukopis kombinovan sa nečim što se može videti u dobrom art houseu i jednu ekonomičnu konstrukciju koja podseća na neke od najvećih majstora forme.


Postaje pomalo neprijatno to naizmenično jurenje Nolana i Burgera gde jedan snimi INCEPTION onda ovaj odgovori LIMITLESSom, izađe PRESTIGE pa ILLUSIONIST i evo sada VOYAGERS kao svojevrsni B-odgovor na INTERSTELLAR.


I ponovo je Burger bolji, što u odnosu na INTERSTELLAR nije bilo mnogo teško. Ovde se on bavi multigeneracijskom svemirskom misijom u ključu THIRTEEN TO CENTAURUS, samo bez Twista, odnosno zaista se otisnu u svemir. Dakle, ovde nema time loopova, wormholeova i ostalih nolaovih zavrzalama u kojima na kraju ni on ne može da se snađe pa svi u isto vreme postanu svoj ćale, unuk, deda i zaova. 


Kada klinci provale da ih Komanda Misije umiruje određenim psihofarmacima, kojim im ubija čulnost, i kada neki od njih prestanu da ih konzumiraju, stvaraju se preduslovi za izbijanje pičvajza, i on promptno izbije.


S jedne strane, ne možemo reći da ovako nešto ranije nismo videli, ali nismo u svemiru, i meni je recimo sa ovako dobrom glumačkom podelom baš i leglo to što su stvari dosta “obične” u pogledu dešavanja i razvoja situacije ali dobro realizovane, zanimljivo offbeat u pogledu kadriranja koje povremeno zaliči na DOG POUND Kima Chapirona.


Film ima odličnu glumačku ekipu, tu je Colin Farrell kao major star power i Tye Sheridan kao seanpennovska mlada figura, a i Deppova ćerka se veoma fino snalazi sa ostatkom vrhunski selektirane mlade ekipe koja je veoma harizmatična i funkcionalna u pogledu igre ali i diferencijacije u izgledu jer jedan deo njih čini kolektivni lik.


Burgerov stil u ovom filmu prati Enrique Chediak kao direktor fotografije. Ključna reč u postupku je propulzivnost. Tenzija i intriga su konstantni iako film ima zapravo samo jednu tehnički kompleksnu akcionu scenu, i nekoliko manje zahtevnih. Međutim, Burger uspeva da stvori utisak kako sve vreme dobijamo skup obrok.


Ono što filmu nedostaje je da se uzdigne na one najveće dimenzije, da dobaci do ikoničnih karaktera i situacija, da moćno poentira, ali dobro, da je to dobacio ne bi bio Burger već Cameron i bio bi A-film. Ovako, sve je to kako treba i nudi mnogo uživanja.


* * * / * * * *


Thursday, April 29, 2021

THE COURIER

THE COURIER je istinita priča iz perioda Hladnog rata u kojoj Benedict Cumberbatch igra britanskog trgovačkog putnika kog regrutuju CIA i MI-6 da im bude kontakt sa generalom GRUa koji je pružio ruku komunikacije u osvit Kubanske krize.

Scenario Toma O'Connora kog znamo po filmu HITMAN'S BODYGUARD, dakle ne baš kao Toma Stopparda, na jedan krajnje rutinski način prikazuje ovu priču. Trgovački putnik je regrutovan, pa onda radi posao, pa onda imamo tipične dileme - on nije špijun, on je običan čovek, on ne razvija špijunske već ljudske odnose, on ne tretira doušnika kao izvor već kao osobu, žena nešto naslućuje itd.

Sve to smo videli milion puta u boljim izdanjima i nažalost reditelj Dominic Cooke nema dovoljno snažan rukopis da ove stvari podigne na neki viši nivo, i da sprovede klišee sa punim ubeđenjem. Na kraju, ovo ostaje više kao ilustracija dešavanja nego kao punokrvna drama, a kako bi i bila, priču znamo kako će ići - čak i da je već nismo čuli - i na tom putu nema osveženja u realizaciji.

THE COURIER nažalost baš nema žara i inventivnosti, nema ni pokušaja da unese živost u ovu davno ispričanu priču. Šteta. Cumberbatch je ipak velika zvezda koja je kapital svakog filma koji to ume da iskoristi.

* * / * * * *

Sunday, April 25, 2021

EXPLOTA EXPLOTA

Urugvajski reditelj Nacho Alvarez debitovao je sjajnim mjuziklom EXPLOTA EXPLOTA koji je inspirisan opusom Raffaelle Carre čije su pesme i šou programi obeležili svet iberoameričkog govornog područja. Ova Italijanka je uspešno kombinovala pop pesme sa televizijskim nastupom i to je postiglo sinergijski efekat koji je opstao sve do danas.


Neke od njenih pesama i danas su klasici pop muzike i mogu se čuti u raznim prilikama i kontekstima, i ceo taj latino stil u kom su se kombinovali italo, disco, latino i show tunes preneo se na kraju krajeva i na našu muzičku scenu sa takvim predstavnicima kao što je Zdravko Čolić.


Kao ključni uzor filma EXPLOTA EXPLOTA možemo uzeti remek-delo Peytona Reeda DOWN WITH LOVE koje je uspelo da istovremeno oživi i blago parodira duh tashlinovskih sex komedija sa Doris Day koje su imale u sebi čudan spoj romantike, intantilne erotike, društvene satira i prikaza glamuroznog života koji se istovremeno i ismeva i fetišizuje.


Alvarezov film međutm dešava se 1973. godine kada je Caudillo ušao u zaustavno vreme svoje vladavine. I to je jako zanimljivo jer pravi jednu veoma zanimljivu kritiku tog vremena u čijem campy televizijskom šou programu zapravo uživa.


Pesme Raffaelle Carre služe da bi se prikazala priča o neočekivanoj, maltene zabranjenoj ljubavi plesačice iz televizijskog šou programa i sina glavnog cenzora španske državne televizije. Zanimljivo je da je španska televizija i producent ovog filma i da je proizvela jednu dosta karikiranu viziju svoje istorije.


Kada sin glavnog cenzora nasledi očevo radno mesto, ljubav se nalazi na ispitu, a Alvarez sa izuzetno talentovanom podelom i veoma inspirisanim plesačkim i muzičkim numerama uspeva da izvede ovu priču do kraja.


Nama, upravo u ovom periodu jugonostalgije, ponajviše oličene i kroz uživanje u pop kulturi “bratstva i detinjstva”, ova priča deluje naročto zanimljivo i nudi jednu zanimljivu humanizaciju čak i one strane koja nikada nije dobijala ljudski lik a to su cenzori.


Ovde dakle nemamo lik rigidnog ali suštinski benevolentnog funkcionera koji u ključnom trenutku donosi pravu odluku, već predstavnika državnog ideološkog aparata koji je doktorirao filozofiju kako bi na naučnoj osnovi mogao da definiše javni moral i nacionalnu viziju dobra i zla.


U tom pogledu, kao što su u Istočnoj Nemačkoj vrlo brzo posle dvehiljadite krenuli da se javljaju filmo “ostalgičnog” karaktera kao što je GOODBYE LENIN u kojima se pokazuje nostalgija za DDR, tako ovde imamo jedan nostalgičan prikaz Francove Španije u kojoj je ideološki krvotok države dotrajao kada i generalisimusov kardiovaskularni sistem.


U filmu nema prikaza represije, osim što se jedan od junaka koji je homoseksualac krije i pravi da je zainteresovan za žene, što je inače iskazano u jednoj od najestetizovanijih muzičkih numera za pesmu LUCAS.


Štaviše, kada se policija pojavi sa namerom da kazni autore opscenog programa, oni više liče na Keystone Kopse iz nemih komedija Macka Sennetta nego na opasne batinaše koji čine da ljude pojede mrak.


U filmu se na trenutak pojavljuje i generalisimusova supruga, po mnogim istorijskim izvorima izuzetno zainteresovana za pitanja javnog morala i kulture, ali prikazana je kratko, i karikaturalno, kao britanska kraljica u nekom Bond filmu. Franco se pominje u dve instance, jednom kada glavni cenzor zapreti urednicima televizije da se ne protive nameštenju njegovoh sina, i jednom kada kaudiljov portret biva umiksovan tokom provokativne plesne tačke i otimanja oko miksete u sred novogodišnjeg programa.


Ukratko, Franco je prikazan kao strašilo i neki smešni dekica koji već tada nije imao apsolutno nikakav uticaj na špansku svakodnevicu. Mimo te dve situacije, junaci ni u jednom trenutku ne pokazuju neko otvoreno nezadovoljstvo životom pod Francovom vlašću.


Iako se po nivou realizma ne mogu porediti serija CRNO-BELI SVET i film EXPLOTA EXPLOTA koji je bitno stilizovaniji, zanimljivo je da se junaci ove hrvatske nostalgične serije mnogo više žale na svakodnevicu u periodu posle Titove smrti, ali da se na sličan način prikazuje potpuni gubitak potencije ideologije koja je pokretala državu. Sa druge strane, likovi političkih aparatčika, naročito onoh opterećenih ideologijom nemaju apsolutno nikakve ni približne simpatije kakve ovde dobija mladi cenzor-reformator niti su dati tako bezopasno kao njegov malevolentni ali zapravo već marginalizovani otac.


EXPLOTA EXPLOTA stoga daje sliku jednog fašizma sa ljudskim likom u kom je popularna muzika bila i razbibriga kreirana na državnoj televiziji ali i prostor za emancipaciju i potkopavanje režima izrazito opterećenog temom javnog morala, naročito u pogledu seksualnosti.


Dok se CRNO-BELI SVET bavi novotalasnom scenom čiji su benodi takođe otvarali razne tabue, i uveli ih u državne medije, to su bili uglavnom ideološka pitanja plasirana kroz muziku, u društvu koje se obavezalo na dijalog koji nije planiralo da iskreno praktikuje.


U EXPLOTA EXPLOTA imamo primer popularne kulture koja je u samoj svojoj formi nosila suštinu, u zvucima, ritmovima, plesu i hedonizmu koji su krnjili fašizam, bez i da progovore o njemu.


* * * 1/2 / * * * *


Wednesday, April 21, 2021

THE LAST OF HIS TRIBE

Britanski reditelj Harry Hook je posle adaptacije Goldingovog LORD OF THE FLIES za HBO snimio priču o Ishijum poslednjem pripadniku jednog indijanskih plemena kog par poljoprivrednika nalazi slučajno i predaje ga poznatom antropologu na proučavanje. 

Naučnici su želeli primerak za proučavanje ali dobili su čoveka. Jon Voight igra antropologa koji prihvata Ishija i pokušava da da ga zaštiti od svih izazova integracije u društvo, ali u jednom trenutku ona postaje neizbežna.

Međutim, svet nosi i neke detalje tadašnje realnosti, recimo tuberkulozu kao neizlečivu bolest.

Hookov film je skrupulozan BBCjevski rad, sa film lookom u fakturi slike ali sa britanskom svedenošću u kadriranju i mizanscenu, bez mnogo pozicija kamere i veoma tačnim izrazom. Ipak, sama priča je umnogome limitirana nedostatkom dramskog sukoba i bitnim događajima koji se dese van osnovnog narativnog toka.

Saturday, April 17, 2021

NIGHTINGALE

NIGHTINGALE Elliotta Lestera je ekranizacija scenarija Fredericka Menscha sa Davidom Oyelowom u glavnoj ulozi. Ne možemo reći za ovaj format da je monodrama iako je Oyelowo jedini glumac, ali film se bavi i dijaloškim formama, bilo kroz njegove realne i umišljene razgovore bilo kroz intruziju medijskih sadržaja koji mogu biti percipirani kao “strana u dijalogu”.


Međutim, Oyelowo je praktično jedini glumac u ovom filmu i priča govori o psihičkom raspadu tog junaka, njegovom potonuću u ludilo, pa na kraju i u laž i u zločin.


Lester drži stvari pod kontrolom i u ovoj stilskoj vežbi uspeva da izvuče mnogo u vizuelnom pogledu iz situacije i glumca. Lokacija je odlična, kostim i scenografija igraju, i sve to zajedno daje jedan veoma solidan efekat u ovoj HBO produkciji.


Ipak, na krajeva, sama forma je specifična i unutar ove ipak suštinski pretenciozne celine nema mnogo lufta za crossover. Rečju, NIGHTINGALE je veoma ekskluzivan u postavci i takav ostaje do kraja. Ov je dobar film sa jednim protagonistom o raspadu svesti ali nikada ne uspeva da preraste u nešto više ot toga.


Friday, April 16, 2021

NOBODY

Ilja Naišuler se vratio posle pet godina, sa filmom NOBODY. Ono što je najbolje oko ovog filma jeste da se razlikuje od HARDCORE HENRY, dakle Ilja nije ušao u manir, ali ponovo jeste reč o žanrovskom filmu sa jakim (istočno)evropskim autorskim pečatom. Ipak, odmah na početku moram reći da je ovaj film - uprkos tome što ima bolje kritike nego HARCORE HENRY - ipak bitno manje značajan, i suštinski slabiji.


Nije osnovni problem filma u tome što se Naišuler u njemu ne krije iza nekog high concepta, naprotiv. Zapravo, NOBODY je retko dinamičan i propulzivan film iako je namerno “spor” u nekim delovima i moram priznati - od stvari koje sa gledao u poslednje vreme, spada među one čija mi je dinamika izuzetno prijala.


Naišuler je u pogledu konvencionalnijeg rediteljskog koncepta apsolutno položio ispit što se mene tiče i snimio je zanimljiv offbeat akcijaš sa autorskim pečatom.


Međutim, scenario Dereka Kolstada, pisca JOHN WICKa je zaista inferioran, i nažalost one-note parafraza nekoliko poznatih filmova koja ne nudi mnogo prostora za nešto dobro, pa je samim tim ono što je Naišuler snimio još vrednije.


NOBODY je priča o office droneu koji posle jedne bezazlene provale u kuću, pokreće lanac nasilja koji će ga dovesti do sukoba sa veoma opasnom ruskom mafijom. Ali office drone u stvari nije ono što smo mislili. Malo tu ima REDa, malo LONG KISS GOODNIGHT, malo PAYBACKa, odnosno JOHN WICKa kao ključnog rip-offa tog Gibsonovog klasika (koji je sam po sebi rimejk) i ovo je sve sastavljeno od polovnih delova.


Bob Odenkirk kog znamo kao sleazy komičara u glavnoj ulozi je kul. To samo po sebi nije toliko iznenađenje, ovo nije prvi film čiji je protagonista unlikely hero, i on je u svemu ovome okej, sasvim solidan.


Problem scenarija je u tome što su negativci nekako prevaziđeni, bajati, prenaglašeni, opasniji u opisu nego u egzekuciji, a nema sad ni tog fakora iznenađenja da ih sve sredi Bob Odenkirk. Naišuleru se očigledno dopalo da snima ruske mafijaše koji govore na ruskom, i zabavilo ga je da radi sa glumcima iz rodine, ali ukupno uzev nije mnogo dobio iz toga.


Ono što pokazuje Naišuletovu veštinu jeste činjenica je ovaj scenario koji deluje kao HISTORY OF VIOLENCE za decu (a meni je to jedan od najgorih Cronenbergovih radovaI uspeo da pretvori u jedan visokoestetizovani pičvajz i ulije mu smisao isključivo kroz realizaciju.


Akcija je visokoestetizovana i postignuto je mnogo na skromnom budžetu, ima nekih generic ambijenata kao što su obralčuni u stovarištu, klubu i potera na ulicama ali je to sve jako lepo urađeno. Producent filma je David Leitch i oseća se da je Naishuler imao saradnju vrhunskih tehnokrata bioskopske akcije. Plus ima i originalnijih ambijenata kao što je recimo autobus u kom Naišuler pravi jedan odličan brawl.


Direktor fotografije Pawel Pogorzelski prati Naišulera maksimalno i daje akciji atipičan gloss.


Ono što je evropski u ovom filmu je prvo glumačka podela - arhetipska na sličan način kao što su to Refnove podele gde televizijski glumci današnjice staju uz rame sa zvezdama iz prošlosti, uz čiji rad je stasavao reditelj na VHSu, pa su tako to i Connie Nielsen kao kratkotrajna zvezda ranih dvehiljaditih i Michael Ironside kao B-ikona i Christopher Lloyd kao bitna faca osamdesetih. To je vintage podela kakvu biraju baš evropski reditelji, i možemo prepoznati tu liniju i ovde.


Dok je recimo HARDCORE HENRY imao nu school žanrovsku podelu, ona je ovde mnogo više u tom evropskom nostalgičnm senzbilitetu.


Zatim, slično filmu DRIVE, Naišuler konstituiš prostor američkih ulica noću okupanih neonom ali i suburbie na jedan prenaglašen način, više onako kako ih je on zamišljao nego što oni čak i na filmu danas realno izgledaju.


Johnstadov scenario je toliko šupalj i generalno isprazan da je Naišulerovo majstorstvo evidentno u tome kako je od toga uspeo da napravi film vredan pažnje.


Dakle, NOBODY je sav u inscenaciji, licima glumaca, u efektu koji je toliko jak da na kraju postane supstanca. Konačno jedan deo te “brzine” kojom film prolazi verovatno proističe baz iz toga što je scenario šupalj.


NOBODY nije podizanje spektakla na viši nivou u odnosu na HARDCORE HENRY ali jeste jedan stabilan debi, izveden pod okriljem moćnih zaštitinika kojima je dao baš ono što su želeli. Čini mi se posle ovoga Naišuler ima osiguranu dalju holuvudsku karijeru. 


* * * / * * * *


Thursday, April 15, 2021

TYSON

Uli Edel je u svojoj karijeri snimio jedan odličan biografski film, ali to nije TYSON koji je 1995. snimio za HBO. Tačan odgovor je BAADER-MEINHOF KOMPLEX. Ipak, kada gledamo TYSON deluje pomalo neočekivano da će petnaestk godina ranije u domovini Edel uspeti da napravi tako superioran film.


Edel je snimio značajne evropske filmove koji su imali i umetnički i komercijalni uspeh. Neki od njih su stekli seminalni status i vole ih generacije, kao recimo CHRISTIANE F. Posle odlaska u Ameriku nije imao tako pravolinijsku karijeru kao Wolfgang Petersen recimo iako je imao sličnu startnu poziciju, ali snimio je niz raznovrsnih filmova, neki od njih bili su evropski po tonu.


Michael Jai White, u vreme dok je još bio perspektivni Glumac, sa izvesnim fizčkim i borilačkim talentom, igra Mikea Tysona, George C. Scota igra Cassa D’Amata, Paul Winfield je Don King (zanimljivo je da je Ving Rhames igrao Kinga za HBO u odvojenom biopicu, a kadnije je u Hillovom UNDISPUTEDu igrao parafrazu Tysona) a tu ima i nekih njuški koje će kasnije steći ime.


Nažalost, Edelov biopic je prilično garden variety u pogledu rediteljskog postupka, ali i kad je reč o stavu o Tysonu. Zanimljivo je da privatni život velikog boksera tretira kao osnovni razlog njegovog pada, ali istovremeno u filmu nemamo konkluzivne prikaze ključnih pitanja a to su odnos sa Robin Givens i silovanje Desiree Washington.


Dok je odnos sa Robin Givens u načelu prikazan kao nešto što je bilo štetno jer je ona sa majkom zajedno bila zapravo vrlo organizovana golddiggerka, i fatalna žena sklona manipulaciji, nažalost nemamo nijednu ozbiljnu scenu u kojoj su ona i Mike nasamo. Edelov film implicira da ono za šta Robin Givens optužuje Tysona nije istina ali mi nikada ne vidimo ono što jeste istina, to jest ne vidimo te događaje.


Silovanje je pak rešeno kroz čitanje iskaza na sudu iz voiceovera i sugestivnog prikaza vrata hotelske sobe koja se zatvaraju što implicira da se iza njih desilo nešto strašno. Takve slutnje ne nudi nijedno rešenje u scenama sa Robin Givens.


Isto tako, moramo imati na umu da se Tyson razveo od Robin Givens 1989. godine a da je ona sve do sredine devedesetih bila prilično velika zvezda i na filmu i na televiziji, dakle zanimljivo je ako je žena sa ipak respektabilnom glumačkom karijerom u kontinuitetu zapravo bila i golddiggerka. Doduše, film nju i njenu majku ne prikazuje kao neke prostakuše, one definitivno jesu class act za Tysona koji je sa ulice ušao u ring ali se taj odnos, iako pivotalan ne razrađuje. 


Don King je prikazan kao “zmija”, ali opet ne nužno malevolentna. On shvata ko je Robin Givens ali preko nje pokušava da se približi Mikeu. On želi novac ali ne vidimo ga da u bilo kom trenutku izda ili otvoreno ugrozi Tysona. Doduše, svakako da je jasno zašto je tu, no on to i ne krije.


Mnogo je sivih nijansi prosuo Edel ali nijednu nije ispratio do kraja, tako da TYSON ostaje jedan površan televizijski biopic.


U ovo vreme, HBO je pravio već bitno zrelije televizijske filmove. Ali, nije to samo osnovni paradoks i primedba. Naime, Tyson i Don King su ogroman novac doneli upravo HBOu, dakle oni su deo njihove kuće i čini mi se da im je HBo dugovao ozbiljniji tretman od ovog, iako ako gledamo ekipu koja je okupljena, ovaj film nudi gledaocu nadu, ali izneverava na kraju.


Wednesday, April 14, 2021

THE IMMORTAL LIFE OF HENRIETTA LACKS

Peter Landesman pisao je scenario za jedan od boljih medicinskih trilera snimljenih po istinitoj priči - CONCUSSION koji je on i režirao. U televizijskom filmu THE IMMORTAL LIFE OF HENRIETTA LACKS bio je jedan od scenarista koji su adaptirali knjigu Rebecce Skloot koja se bavi životom naslovne ličnosti, afroamerikanke koja je tokom lečenja od raka grlića materice postala izvor HeLa ćelija koje su kasnije služile za niz značajnih biotehnoloških istraživanja.

Henrietta Lacks je bila dakle pacijentkinja, jedna obična žena čije su se ćelije ispostavile kao neobične, i posle tog otkrića i njene smrti, njena okolina i porodica postali su kako predmet interesovanja raznih lekara i istraživača, tako i nosioci bizarne traume da je njihova majka, supruga, rođaka zapravo bez nadonkade postala temelj savremenog biotecha.

George C. Wolfe je 2017. godine za HBO snimio televizijski film o ovom slučaju. Ovaj reditelj specijalizovan za teme iz afroameričkog života pisao je scenario zajedno sa Landesmanom i reklo bi se da su njih trojica dobro uspeli da obuhvate sve slojeve ovog fenomena. Problem je međutim o tome što mnogi od tih aspekata ostaju na nivou ilustracije. Zapravo ova priča ima zaista puno slojeva, od toga kako jedna obična žena može postati tako značajna za nauku, i na koji način je njen život i njena prerana smrt uticala na njenu okolinu, a potom kako su ostali događaji izmenili njihovu sudbinu. Zatim imamo kulturalni aspekt, reakciju porodice koja želi neku nadoknadu, pevarante koji ih uvlače u sudske sporove, i konačno imamo politički aspekt - poziciju siromašnih afroamerikanaca u američkom zdravstvu pa i medicinskim ispitivanjima.

I to sve u ovom filmu postoji i vredi ga videti, ali nažalost moglo je biti sistematičnije i efektnije prikazano.

Tuesday, April 13, 2021

PREBOJ

PREBOJ Dejana Baboseka je ortodoksni partizanski film baziran na istinitoj priči o manevru mladog komandanta Franca Severa Frante kada je spasao svojih 500 boraca iz okruženja u kom je bilo 12 000 nemačkih.


Franc Sever Franta je u savremenoj Sloveniji bio predmet kontroverze jer je posle oslobođenja učestvovao u masovnoj likvidaciji domobrana, pa možemo reći da ovo nije prvi film o njemu i njegovom radu. Neki naslovi poput POKRAJINA ŠT.2 im dolaze pre toga.


Ipak, ovde se na kraju krajeva pojavljuju i sami Franta i saborci danas, kao preživeli ratni veterani, u dokumentarnoj završnici.


Sam film je igrani i prikazuje taj Frantin manevar na snežnoj planini. Dejan Babosek sve režira korektno ali bez neke jake dinamike. Scena borbe nema mnogo ali su korektno realizovane, tako da se PREBOJ kao film iz 2019. godine pre svega izdvaja po svojoj ortodoksnosti nego po kvalitetu.


Nema tu karaktera koji se nameću nekom ubedljivošću i harizmom, ali imamo gotovo tipske junake mudrog komandanta, lekara pred etičkom dilemom, dečaka kurira, mitraljesca i radiste. Pošto su svi likovi Slovenci malo je neobično da govore na slovenačkom a ne na srpskom kao Bosanci na koje smo navikli. Nema samim tim ni folksy ekscesa poput lika učitelja koji je istovremeno i miner i harmonikaš.


Babosekova realizacija je korektna ali bilo je potencijala za dinamičniji film, ne samo u pogleda tempa, već u pogledu unutrašnje dinamike dešavanja u svakom pogledu, unutrašnje ali i spoljašnje. 


* * / * * * *


REKONSTRUKCIJA

REKONSTRUKCIJA je televizijska drama po tekstu Staše Bajac u režiji Srđana Markovića, studenta režije FDU. Scenario Staše Bajac je zanimljiv, možda previše oslonjen na određena formalna rešenja gde se priča izlaže kroz nekoliko različitih vremenskih tokova za sposobnosti mladog reditelja koji to tretitra na trom način. Osvežavajuće je na RTSu videti dramu iz omladinskog života koja je u realističkom ključu, veoma provokativna i socijalno angažovana u mnogim aspektima, ali nažalost neujednačen rediteljski postupak je limitirao njen krajnji domet, uprkos interesantnom tekstu i veoma ubedljivoj glumačkoj podeli. No, i izbor teksta i podela jesu rediteljski atributi pa u tom pogledu, ne možemo reći da ova drama ne poziva na dalje praćenje karijere Srđana Markovića.


Monday, April 12, 2021

WHITE MILE

WHITE MILE Roberta Butlera, po scenariju Michaela Butlera je HBO televizijski film o grupi marketinških stručnjaka koji polaze na team building u kanadsku divljinu, ali tamo moraju da se suoče sa prirodom koja je nemilosrdna i koja će zaista da ih iskušava.


Film je izašao 1994. godine i zanimljivo je da marketinšku ekipu upoznajemo dok sprema reklamu sa Danny Manningom za Adidas, pa sad možemo da se prisetimo koliko je to sve davno bilo. Ipak, ja se nešto ne sećam Danny Manninga u Adidasu, više u Reeboku, no dobro, neka me neko ispravi ako grešim. U svakom slučaju, da, fakti su tačni, Manning jeste u tom periodu, u Clippersima i Atlanti nosio Adidas, to je nesporno. Reklama koju snimaju međutim dovodi firmu u probleme sa klijentom i odlučuju da odu na team building gde će se stare kajle bondovati sa mlađim.


Tu se dešava nesreća na raftingu, gadna sama po sebi, a potom posle nje i gadan pravni raspad u kome nezadovoljne porodice hoće da se raskusuraju sa hladnokrvnom korporacijjom.


Butlerova režija je sigurna, glumačka ekipa koju vode Peter Gallagher i Alan Alda sa nekim pojačanjima kao što je Robert Loggia zna šta treba da se radi, i tu slabih tačaka nema. Međutim, ono što filmu na kraju nedostaje jeste u suštini jasnija ideja jer suština svega ovoga pomalo izmiče. Da li je ovo priča o white collar ekipi koja se zaigrala u realnosti, i onda na kraju došla dotle da bude preispitivani vlastitim principima odgovornosti na kojima parazitira? Da li je ovo priča o incidentu i posledici na karaktere? Da li je ovo priča o tržišnoj borbi koja se prenela u stvarnost i postala krvava?


Butleru nekako to izmiče, ali sam film je pitak i zanimljiv, uprkos tome što na kraju te suštine baš i nema.


Saturday, April 10, 2021

A DOG YEAR

A DOG YEAR Georgea LaVooa je ekranizacija knjige Jona Katza u kojoj Jeff Bridges igra pisca koji dobija na poklon traumatizovanog psa i uspeva da sa njim uspostavi odnos. Verovatno je zamisao delovala logično, “oskarovac” glumi džangrizavog pisca koji uspeva da postane bolji čovek pomažući traumatizovanom psu. Ali, nažalost George LaVoo nije takav velemajstor da od ovoga napravi održiv film, i ono što je pružio je vanity project u kom Jeff Bridges čak i ne koristi priliku da se glumački iživljava i pretvori sve u ličnu egzibiciju, tako da je na kraju rezultat jedno veliko ništa.

Friday, April 9, 2021

THE SUNSET LIMITED

Cormac McCarthy je napisao posznatu duo dramu THE SUNSET LIMITED i Tommy Lee Jones ju je ekranizovao za HBO sa Samuel L. Jacksonom. U izvesnim smislu, ovaj televizijski film je popularizovao ovu dramu i dao joj novi život te se jedno vreme igrala, ili se možda još uvek i igra kod nas - sa Sergejem Trifunovićem i Vojom Brajovićem u glavnim ulogama.


Ovo svakako nije TV drama snimana u sistemu kamera ali isto tako nije visokoestetizovana duo drama kao što je MALCOLM AND MARIE Sama Levinsona. THE SUNSET LIMITED me je po izboru materijala, po tome da je ekranizacija pozorišnog teksta podsetila na neke rane HBO produkcije ovog profila, nekada snimane baš i na pravoj pozorišnoj sceni.


THE SUNSET LIMITED ima jednu dozu artificijelnosti, i ima tu škripe pozorišnih dasaka, a ni McCarthy se nije potrudio da razigra svoju polemičku dramu, ni u pogledu teksta ni mizanscena.


No, iako ovo nije visokoestetiovan rad poput MALCOLM AND MARIE, Tommy Lee Jones ne izbegava montažu i akcente kroz krupne planove. I u tom smislu ovo je dobro ispraćen zadatak.


HBO je ovom TV dramom podsetio na staru dobru školu snimanja tekstova u kojima je akcenat na drami, i tu je umelo da bude dobrih stvari. Televizija je danas odmakla daleko od toga, ali t ne znači da takva forma ne treba da postoji kao poligon za nove pisce i glumce, pa i reditelje.


Monday, April 5, 2021

KIDANJE

 KIDANJE Siniše Cvetića je televizijska drama studenata Fakulteta dramskih umetnosti u kojoj studenti režije snimaju tektove mladih dramaturga. Ova akcija RTSa je izuzetno važna i dobra i daje mladim autorima priliku kakvu su nekada u stara vremena dobijali mladi pisci i reditelji i pravili svoje prve korake u televizijskoj produkciji, u jednom britanskom maniru.

KIDANJE je snimljeno po tekstu Katarine Mitrović koja je već odmah posle studija napravila zamašan opus u televizijskoj produkciji i t na nekoliko značajnih projekata.

Njen predložak u prvom delu ostavlja utisak relativno rutinske socijalne melodrame smeštene u svetu koji naseljavaju narko dileri, besciljni mladi ljudi, deca koja vide put afirmacije kroz talent show emisije. Svi su u potrazi za lakom zaradom i ljubavlju.

U drugom delu, međutim, stvati dobijaju jednu ekspresionističku dimenziju, više u režiji, nego u tekstu. No, celina je uglavnom u tom domenu realizma.

KIDANJE ne nudi puno toga novog, naročito ne na nivou teksta, ali to što radi, pravi sa punim ubeđenjem i nudi ugođaj veoma solidno urađenog single camera ostvarenja.

GODZILLA VS. KONG

GODZILLA VS. KONG Adama Wingarda je film sa kojim se ponovo pokušava povratak u bioskope posle pandemije, ovog puta na solidniji način jr postoji vakcina.


Nažalost, Wingardov film prati isti recept kao i Doughertyjev i ovde imamo borbu monstruma, i jako dobre glumce u ulogama posmatrača i komentatora dešavanja.


Sve što nije valjalo u KING OF THE MONSTERS ne valjda ni ovde iako ima sjajnih pojačanja kao što je Brian Tyree Henry i dobrih njuški od pre kao što je Kyle Chandler.


Godzilla i King Kong su seminalni likovi za istoriju bioskopa pa nije nelogično da se eto povratak u bioskope dešava sa njima. Nažalost za razliku od dobrog King Konga u ovom serijalu, ili zanimljivog Godzeille snimljenom za te potrebe, ovaj film se nastavlja na jako slabi prethodni matchup. 


* 1/2 / * * * *


Saturday, April 3, 2021

CHAOS WALKING

CHAOS WALKING Douga Limana je film koji mnogo bolje funkcioniše ako ne znate ništa o tome koliko je koštao i kako je sniman. Naime, CHAOS WALKING je koštao 125 miliona dolara, sniman je i dosnimavan dugo zbog obaveza glavnih glumaca zarobljenih u velikim franšizama, a veotvatno je i sam profilisan da započne jednu.


Ako to sve ne znate, i ako priđete ovoj ekranizaciji Patricka Nessa kao nečemu što vidite na ekranu i ne bavite se onim izvan njega - dobićete vrlo zanimljiv svemitski vestern, sa interesantnim high conceptom, zanimljivim pokušajem da se on prenese na ekran, i dvoje izuzetno harizmatičnih mladih glumaca u glavnim ulogama. 


Tom Holland igra mladića iz kolonije na jednoj dalekoj planeti u kojoj žive samo muškarci i imaju jedan specifičan problem - nigde nema žena, njih su pobili vanzemaljci, i svačije misli se vide tako što se roje oko njihove glave, vizualizuju i osluškuju.


Daisy Ridley igra devojku iz izviđačke misije poslate sa novog broda poslatog da kolonizuje planetu. Njen brod pada na planetu i ona je jedina preživela.


Kada je naseljenici iz mladićeve varošice pronađu, on ubrzo shvata da joj se sprema zlo i odlučuje da pobegne sa njom.


Film se mahom dešava u prirodi koja deluje veoma “zamsljski” sa ponekim detaljem koji se razlikuje.


Film je vrlo gritty, vrlo lived in u pogledu dizajna, i meni je lično prijalo to što planeta ima tu floru koja je ista kao na Zemlji sa ponekom razlikom u pogledu faune, ali mogu da zamislim kako je delu publike koja je očekivala spektakl, sve ovo “previše obično”.


Ovo je pokušaj da se izgradi YA franšiza, ali film je u svojoj osnovi vestern, priča o doseljenicima, o rivalstvu nekoliko varoši, o poludelim propovednicima, muškarcima stočarima, i poremećaju koji u taj svet donosi jedna žena.


Tom Holland i Daisy Ridley su sjajni u glavnim ulogama i imaju odličnu hemiju. 


Film je veoma propulzivan, stvari se razvijaju dinamično i u solidnom tempu, likovi su dobri, i atmosfera je zanimljiva. Fotografija Bena Seresina je u duhu vesterna, sa dosta širokih planova i verujem da ga je bolje gledati u bioskopu.


Međutim, počev od dana kada je ovaj film trebalo da režira Bob Zemeckis po scenariju Charlieja Kaufmana i da započne nekakvu novu YA franšizu za LIonsgate, očekivanja su bila velika. Stoga, ovaj film je morao da pruži nešto nesvakidašnje da bi ih ispunio. I što se mene tiče, i jeste ali na jedan drugi način.


Tom vrstom predznanja od produkciji i budžetu filma umnogome je umanjeno i ugroženo uživanje u njemu što je šteta. Ipak, nadam se da će vremenom biti prepoznat. 


Zanimljivo je kako su se u poslednje vreme Zemeckis i Liman upleli, prvo oko CHAOS WALKING, potom kad je Liman preuzeo pisca i glumicu iz Zemeckisovih poslednjih par filmova.


Isto tako, oseća se autoritet Toma Hollanda koji je na ovom projektu imao svog scenaristu Christophera Forda iz SPIDER-MANa da sarađuje sa Nnessom na scenariju koji je na kraju snimljen.


Sasvim je moguće da će na kraju cele ove priče kritika najviše ceniti detalj da u Kaufmanovom filmu junaci gledaju Zemeckisov film koji je proistekao iz njihove saradnje u ranim fazama ovog projekta.


* * * / * * * *


ANGEL STREET

John Wells je napisao scenario za televizijski film ANGEL STREET, sa junakinjama iz krimi serije kratkog veka, i režirao ga je Rod Holcomb, koji će koju godinu kasnije raditi prvu epizodu signature dela ovog scenariste - ssrije ER.


ANGEL STREET je smešten na čikaške ulice, kojima će se Wells kasnije vratiti u seriji SHAMELESS i govori o dve policajke, jednoj crnkinji i jednoj belkinji koje obe nailaze na otpor u kolektivu jer su zaposlene kroz affirmative action. Na ulicama pak, njima se ne veruje jer se ne veruje policiji, a ostatak kolega ne veruje jednoj od njih jer je radila u Unutrašnjoj kontroli.


U ovim okolnostima njih dve su same, a pritom su u tenziji jer je jedna već inspektor u Odeljenju za ubistva a druga je tu tek došla i uči se poslu. Prostora za razne tenzije ima dosta i Wells u nekoliko navrata nudi zanimljiva rešenja, ali Holcombova realizacija, koliko god da u pojedinim deonicama uspeva da kapitalizuje musave čikaške ulice u suštini ipak nije dovoljno ubedljiva za format TV filma i ANGEL STREET više deluje kao jako duga epizoda.


Sam slučaj je postavljen knjiški, nekoliko nepovezanih događaja čini celinu koja je zapravo veliki zločin i u tom domenu ANGEL STREET ima filmsku konvenciju.


Voleo bih da vidim seriju sa ove dve junakinje, iako ova serija na mnogo mesto pati od toga što pokušava da reflektuje duh vremena i tada aktuelne tenzije u policiji.