Wednesday, July 23, 2008

STARSHIP TROOPERS 3: MARAUDER

Pogledao sam jedan od najočekivanijih filmova godine STARSHIP TROOPERS 3: MARAUDER Ed Neumeiera.

Ja sam veliki fan prvog filma, kao i većina, pa se na njemu ne bih zadržavao. Meni je i drugi film bio sasvim prisrtojan, koliko ga se sećam, ali čim ga se ne sećam dovoljno nisam siguran da bih mogao da ga branim.

Treći film je u konceptualnom smislu bliži prvom, pošto za razliku od drugog koji je postavljen kao priča iz rata ljudi i buba, pokušava da sagleda ipak širu sliku rata i da bude politički angažovan.

Štaviše, u trećem filmu politika je znatno istaknutija od akcije, iz razumljivih razloga. Neumeier očigledno nije imao budžet, a ni veštinu da juri za prvim delom na planu akcije, međutim film je odlično scenaristički postavljen i akcioni deficit nadoknađuje odličnim političkim radom.

Zaplet sa bubama koje imaju svoje božanstvo koje pak zavodi ljude je briljantna kritika rata sa verskim fanaticima, i uopšte začuđujuće je koliko je Neumeier zaista pokušao da u okvirima onoga što može da snimi isporuči vredno delo.

Završnica filma je jedna od bezobraznijih koje sam gledao u poslednje vreme. MARAUDER u svakom slučaju dobija moju apsolutnu preporuku.

* * * / * * * *

Sunday, July 20, 2008

JUNO

U vreme kad je bio aktuelan pokušao sam da gledam JUNO i odustao sam posle 10 minuta pošto mi je bilo nepodnošljivo. Međutim, sinoć sam bio primoran da ga pogledam, i još uvek stojim pri tome da mi utisak iz prvih 10 minuta nije bio pogrešan.

Naime, JUNO je komunikativniji oblik krajnje pretencioznog Sundance filma, sa svim onim obaveznim figurama koje Sundance film ima. Dakle, to je film smešten u američku provinciju, sa čime čak i relativni poznavaoci amerikane poput mene teško mogu da izađu na kraj, plus obilje cinizma unutar likova (što je u svakom slučaju bolje od cinizma u pristupu likovima i zato je JUNO ipak pozitivan primer), plus obilje pop referenci (o čijem krajnje sumnjivom kvalitetu govori situacija u kojoj Juno poredi Argenta i Gordon Lewisa što je u najmanju ruku neukusno), plus u suštini vrlo jednostavna, gotovo banalna priča.

Međutim, Jason Reitman uspeva da ovu celu stvar učini relativno pitkom (sinoć je moja sapatnica doduše zadremala u sceni diskusije u Argentu) time što je okupio vrlo mainstream cast, između ostalog transplantiravši Michael Ceru i Jason Batemana iz ARRESTED DEVELOPMENTa, plus Ellen Page koja je odlična faca, i nekako iskoristio njihov magnetizam da se napadna ekscentričnost Diablo Cody spakuje što efikasnije.

Pa ipak, ni u kom smislu, voleo ga ili ne, JUNO nije važan film. Mislim da je naprosto sticaj okolnosti učinio da ovaj film postigne toliki komercijalni uspeh koji ga je onda izdvojio iz mase Sundance naslova i približio velikim industrijskim priznanjima poput "oskara". ja sam ranije voleo filmove vog tipa, poput HEATHERS. Nažalost, JUNO nije HEATHERS.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, July 19, 2008

SEVEN DAYS OF MAY

Sinoć sam reprizirao SEVEN DAYS OF MAY John Frankenheimra. Voleo sam ovaj film kao dete, a u međuvremenu sam pogledao brojne rimejkove i ripoffove. Toliko puta je formula koju donosi ovaj roman & film korišćena da sam Frankenheimerov original danas deluje kao jedna od najtrošenijih matrica u savremenom Holivudu.

I baš zato više ni nemam realnu sliku o kvalitetu ovog filma pošto je njegov značaj nesporan i svakodnevno se pojavi nešto što me podseti na to. Kao što gledanje pojedinih filmova obesmisle brojni epigoni, tako ponekad procenjivanje nekih filmova obesmisle.

Ipak, hm, verovatno je dobar pošto u protivnom ta koncepcija ne bi zaživela, zar ne?

MACABRE

Pogledao sam MACABRE Williama Castlea, courtesy of Ginger.

Ovo je film koji mi je privukao pažnju u vreme kada se pričalo da će ga Zemeckis rimejkovati za Dark Castle. Žao mi je što od tog projekta nije bilo ništa pošto je koliko sam shvatao to trebalo da bude jedan opak niskobudžetni film u kome je Zemeckis mogao da se opusti.

I zaista MACABRE je dušu dao za rimejk. U tehničkom smislu, ovo je najmanje ambiciozan Castleov film, nema nikavih tehničkih gimmicka. Iako je sama realizacija osrednja, ispod suspense trilera koje su radili Hitchcock ili Cluzot, i sturktura filma narušena flešbekovima koji su red herrings.

Međutim, sam high concept sa devojčicom koja je živa zakopana je odličan i sa njenim ocem seoskim lekarom koji sumnjiči razne ljude da žele da mu se osvete jer nije uspeo da im izleči bližnje. U nekoj novoj preradi, to bi zaista mogao da bude prilično intenzivan triler sa čistim suspenseom i dosta bizarnosti.

Nažalost od rimejka nije bilo ništa ali ostaje film koji u sebi očigledno ima kvalitet čim je tako inspirativan. Čini se ipak da taj kvalitet nije isplivao u Castleovoj interpretaciji.

* * / * * * *

Thursday, July 17, 2008

CHASER

Kad je reč o načinu na koji je sve izvedeno, CHASER je film koji tek kad se ubrza na 2x dobije pravi tempo. Ne mogu reći da me je izvedba ovog filma na bilo koji način impresionirala ako uzmem u obzir neke odlične korejske filmove koje sam inače gledao.

To što on na nivou mehanike zapleta liči na američki film te je u tom smislu dinamičniji od azijskih filmova, i glumce lakše razlikujemo, ne znači da je reč o nekom besprekorno realizovanom filmu.

Uostalom, ni sama mehanika zapleta nije ništa naročito, ako imamo u vidu da je paralelna radnja prilično nategnuta i da te dve radnje nemaju previše prepilitanja. Radnja u policiji kada ubica prizna da je ubica, u principu staje. A uporedo pimp pored bondovanja sa devojčicom saznaje da ovaj jeste ubica, što mi već znamo, on je priznao, i sad nas samo obaveštava o detaljima. Ako imamo u vidu da se kadrovi prostitutke udarene u glavu, pojavljuju krajnje arbitrarno tokom filma, sve dok ona zgodno ne zaigra kad treba, mehanizam zapleta ostaje više kao potencijal nego kao realizacija.

O manipulativnosti je prosto neukusno govoriti. Postavka da je prostitutka prehlađena a ipak mora da ide da se kurva je u najmanju ruku patetična. Ako tome dodamo da njena prehlada u filmu kasnije uopšte ne zaigra, nego da samo služi reditelju da nam pokaže o kako se dirljivoj sudbini radi, sa sve detetom koje brine o mami i daje joj lekiće, reč je o neukusu prvog reda.

Isto tako, dete o kome glavni junak brine, gde se besramno manipuliše njegovom očinskom pozicijom u odnosu na dete, gde on polako počinje da razvija osećanja prema devojčici, nažalost ne u onom smislu u kome inače u azijskom filmu starije čike razvijaju odnose prema devojčicama, već u jednom onako najsaharinskijem ključu, sa sve bolnim spoznajama kako dete nema tatu,nema gde da ode i sl. jako liče na nešto što bi James Belushi glumio pre 20 godina, ili takav film beše i postoji.

Kad je reč o otkucavanju sata, očigledno je da prostitutka udarena u glavu jedno vreme leži na podu. Pa onda živne, pa onda usatne, pa onda iskoči kroz prozor pa onda dopešači do samiške da bi telefonirala. Ona takva izubijana je u boljem stanju od mnogih korisnika ovog foruma, i što je još važnije, ona je u takvom stanju već pred kraj filma, dakle, ne bih rekao da je njoj vreme otkucavalo. U ovaj segment filma me naročito ne možeš ubediti.

Inače, kad je reč o Siniši Paviću, ja uopšte ne mislim da je on neko kome se treba podsmevati, ili barem isključivo podsmevati. zar nije i njegova konfuzija neka vrsta suptilne parodije? S tim što ti očigledno više voliš korejsku suptilnu parodiju od srpske što je legitimno.

Međutim, zabuna u CHASERu je bazirana na istoj mehanici kao kod Siniše. Situacije su bazirane na tome da junaci iz nekog razloga ne uspevaju da se razumeju. Ja moram priznati da stepen nerazumevanja u savremenom urbanom društvu čitam i kod Pavića na isti način kao i ovde, međutim ni u jednom slučaju ne mogu da kažem da uživam u sceni u kojoj se junaci deru jedni na druge i pogrešno se razumeju. Mnogo više cenim kad su junaci savršeno sposobni da komuniciraju a opet postoji tenzija.

BTW, čak i da su se junaci razumeli od starta, a to je možda i najzanimljivije u filmu, ishod bi verovatno manje-više bio isti. Zar ne?

Inače, što se gađanja govnima tiče, ne bih to nazvao koprofagijom. Ipak je korpofagija malo kompleksnija stvar od toga i moram priznati da pominjući koprofagiju daješ CHASERu atribute koje nema.

Kad je o preseku društva reč, hm, MEMORIES OF MURDER i HOST to mnogo bolje rade. O korejskom društvu iz ovog filma saznajemo da je prostitucija, po svemu sudeći legalizovana, ili da je barem prihvaćena u društvu, pošto junak osim moralne osude nema drugih posledica iako je pimp. Saznajemo da je policija nesposobna i birokratizovana, a o korejskoj policiji smo upravo u narečenim filmovima saznali još mnogo više i o njima se ima štošta još reći-naročito kao organu sprovođenja političke represije, ne saznajemo aposlutno ništa o ekonomiji prostitucije izuzev da neko ko se time bavi može da vozi Matiz i živi u skromnom stanu-niti saznajemo da se junakinja bavila ili pokušavala da se bavi nekim drugim poslom, saznajemo da je ubica neko ko u velikom gradu može da živi relativno neopaženo, da naravno onaj koji ubija pati od impotencije i ima fascinaciju religijskim simbolima (to je u većini filmova tako), ukratko, nekih novosti o korejskom društvu u ovom filmu nema, a nema ništa novo ni o ljudskoj prirodi uopšte.

Ovo je ipak film o pimpu zlatnog srca, u kome svi sem ubice, na kraju krajeva imaju zlatno srce na pravoj strani.

Inače, dodao bih da je CHASER film u kome je policija prikazana kao polukomepetentna ali kada pogledamo njihovo ukupno ponašanje, prikaz policije je prilično povoljan. Za razliku od američkih filmova u kojima su tenzije u policiji uvek velike, uvek šef grdi detektive, tužilac muči policajce i sl. ovde postoji neočekivana kooperativnost.

Uostalom, policajci puste serijskog ubicu ali ga prate, dakle ne uklanjaju se sa njegovog slučaja, i to što on pobegne kroz prozor je moram reći prilično infantilno, ako imamo u vidu da policajci verovatno računaju na tu mogućnost, a da ne kažem da je čudno što se zadržao u samoposluzi tako dugo.

Možda je tome doprinela pretpostavka da policajka koja je pratila ubicu ima menstruaciju (o čemu saznajemo iz jedne klišetizirane scene od mnogih u filmu koje su apsolutni višak)?

Hm.

U svakom slučaju, iako volim korejsku kinematografiju, ne mogu reći da filmove smatram kvalitetnim samo zato što su korejski.

CHUGYEOGJA

Pogledao sam korejsk CHUGYEOGJA Hong Ji-Naa, na engleskom THE CHASER, courtesy of Ginger.

Oko ovog filma postoji veliki hype koji je nažalost potpuno nezaslužen. Štaviše, čak mimo kvaliteta samog filma, mislim da će oni koji su ga željno iščekivali biti pre svega iznenađeni time šta je ovaj film u stvari i koliko je lažno reklamiran na sajtovima koji su ga opisivali. Ipak, nezavisno od hypea i očekivanja, zaista nije reč o upečatljivom naslovu.

Reč je o rutinskom, “malom” suspense trileru o bivšem policajcu a sadašnjem pimpu i serijskom ubici koji ubija njegove prostitutke. U jednom zanimljivom realističkom ključu, njih dvojica se sreću već posle prvih pola sata filma a suspense nastaje na bazi niza zabuna i nesposobnosti junaka da poveruju da se pred njima odigrava nešto što je sličnije filmu nego životu.

U tom smislu, film povremeno zaliči na stanje permanentne zbunjenosti kod Siniše Pavića gde junaci nisu sposobni da iskomuniciraju čak ni najjednostavnije stvari. Moram priznati da mi je ovo smetalo u filmu i da nije doprinosilo nekoj autentičnosti, osećaju da glumci improvizuju, da su to stvarni ljudi i sl. već je veštački produžilo film koji je po svojoj premisi za 90 minuta na oko 120 minuta.

Suspense dodatno nije generisan time što paralelna radnja sa zatočenom žrtvom kojoj ima spasa nije dovoljno razvijena i mi zapravo ni nemamo predstavu koliko je hitno da se njen slučaj rešava. Vrlo je čudno kako taj mehanizam otkucavanja sata nije bolje iskorišćen.

Sama završnica filma kroz koju autor dolazi do svoje jeftine, besramno manipulativne poente čak ni nema naročit suštinski sadržaj već više liči na neki dobro skrojen komad kome je razrešenje više tehnička nego suštinska stvar. U tom smislu, ja nemam ništa protiv tehnike, ako podržava neku suštinu, bilo da ona prositiče iz priče ili iz žanrovskog gradiva, ali u ovom filmu, nažalost tehnika biva pomešana sa suštinom, tako da ni ta jeftina manipulativnost završnice nije kapitalizovana do kraja.

Ako bi ga smestili u kontekst onoga što smo već videli u Koreji, onda bi THE CHASER bio negde sličan filmu MEMORIES OF MURDER, s tim što je MEMORIES neuporedivo bolji jer ima razvijene karaktere i autentičnu bizarnost atmosfere malog mesta, dočim je CHASER više generic, sa tipskim likovima, i što je najvažnije ne nudi dovoljno žanrovskog ugođaja koji bi pomogao da se premosti ta tipiziranost. Iako pri početku zaliči na torture porn, do kraja filma se taj pravac ne razvija. Uostalom čak je i melodrama među likovima koja uključuje bondovanje pimpa i kćerkice njegove postradale štićenice generic čak i za holivudske uslove gde takve stvari maltene više ne koriste.

THE CHASER je kupljen za američki rimejk. Ne znam na koji način će ga rimejkovati izuzev da je Di Caprio umešan u celu stvar. Ovakav kakav jeste, CHASER bio u holivudskoj verziji mogao biti kamerni high concept triler tipa COLLATERAL ili CELLULAR. Međutim, uzevši u obzir da će ga Monahan adaptirati ne bi me iznenadilo da se ispostavi da će se pretvoriti u neku duboku karakternu studiju. Videćemo. U svakom slučaju, mislim da Holivud ima resurse da napravi dobar rimejk ovog filma pošto bi on sam baš zbog svoje tipiziranosti bolje funkcionisao sa zvezdama u jednom prepoznatljivijem ambijentu. Isto tako, nadam se da će holivudski rimejk biti manje saharinski od originala.

* * / * * * *

Wednesday, July 16, 2008

ŽEST

ogledao sam ŽEST Denisa Neimanda, courtesy of Ginger.

Moram priznati da sam poprilično uživao u ovom filmu. Iako kritike koje štampa Variety uvek čitam sa posebnom pažnjom pošto su poslovno orijentisane, dakle moraju da budu egzaktne oko toga šta film nudi i na koji način, analiza ovog filma je poprilično netačna. Iako bi ovaj reditelj sigurno imao solidnu budućnost kao reditelj spotova, kako oni kažu, u ovom filmu pokazuje priličnu kompetenciju kao storyteller, solidno razdvaja važno od nevažnog i u vizuelnom smislu isporučuje jedan vrlo konkurentan i zanimljivo postavljen film.

ŽEST je jankounenovska priča o novinarki koja odlazi da intervjuiše psihopatu pedofila ubicu koji pred intervju beži iz ludnice, a onda ona sa inspektorom koji ga juri dospeva u negostoljubivo naselje koje je polunapušteno pred rušenjem, i shvata da je ludak koga traži možda i najispravniji čovek na tom mestu.

Film počinje vrlo jednostavno sa traumom koja mući novinarku, urednikom koji uspeva da je vrati u akciju i objašnjavanjem anatomije zločina da bi potom prešao u domen drug-induced epopeje na tragu HILLS HAVE EYES gde nas upoznaje sa ruskim urbanim strahovima od ruralnog nepoznatog. Po nekim svojim aspektima, ŽEST je blizak Balabanovljevom GRUZ 200 ali u odnosu na njega ima sličan odnos kao Craven prema DELIVERANCEu. Dakle, dok Balabanova prvenstveno zanima pričanje konkretne priče u odnosu na karaktere, Neimand više ide linijom postmodernog rollercoastera i konkretnih fizičkih efekata.

Iako freakovi koji maltretiraju junakinju u napuštenom naselju nisu kvintesencijalno ruski, činjenica je da njihova derivativnost ne smeta previše pošto ih Neimand tretira kao što američki reditelji tretiraju svoje villaine. Očigledno je da su Neimandovi junaci tipski, i da ga ne zanima ulazak u karaktere što gledalac obično očekuje od ruskog filma. U tom smislu, ruski film ima samo jednu slabost-nema dovoljno karakterističnih tipskih glumaca koji bi u te likove unosili razrađene rutine, pa što da ne i svoju filmografiju kao pop-referencu. S druge strane, očigledno je da ruski reditelji nemaju kompleksa da slede američke uzore pa to čine i kad je reč o pristupu likovima. Moguće je da ruska publika na to bolje reaguje nego oni koji su manje upoznati sa njihovom scenom.

Isto tako, Neimand očigledno želi da maksimalno napuni svoj debitantski film raznim efektima, žanrovskim situacijama, parafrazama kultnih scena i sl. tako da ne uspeve da izbegne sve one drage nam bolesti debitantskog filma.

U rediteljskom smislu, evidntno je da Ma želi da bude u liniji sa novim evropskim filmom čiji su reprezenti Bessonovi reditelji recimo, i svi zajedno su jako bliski visokom američkom nivou. Ma za razliku od mnogih, to što želi zaista i ume da realizuje, i izuzev Bekmambetova, on je možda i ponajviše Hollywood-ready od svih Rusa koje sam do sada gledao. Ono što je još važnije jeste da i pored nekih masivnih scenografija i akcionih situacija, Ma odlično radi i dramske scene, i zaista jako dobro poznaje osnove režije.

* * * / * * * *

Tuesday, July 15, 2008

JADESOTURI

Pogledao sam JADESOTURI Antti-Jussi Annile, finski kung fu film, koliko god to bizarno zvučalo.

Annila je postao neka vrsta zvezde u domenu vanholivudskog repertoarskog filma upravo sa ovim fantasy naslovom na osnovu koga raste hype i za njegov sledeći film SAUNA. Nažalost njegvo prelitanje kalevale sa kineskim pričama je prilično naivno, i na loš način infantilno, borilačke scene su toliko oslonjene na slow motion da više liče na reklamu nego na filmsku borbu, glumci su potpuno nezanimljivi i ne uspevaju dobro da iznesu čitav mumbo-jumbo na kome se bazira film.

Stoga jedino što je zaista zanimljivo u ovom filmu jeste taj bizarni spoj Finske i kung fua. U Annili, Finksa nije dobila Harlinovog naslednika, to je sigurno.
Sve ove primedbe naravno ne znače da žalim što sam gledao ovaj film pošto se ipak radim o jednom unikatnom artefaktu, i u tom smislu sve pohvale Tucku što ga je izdao kod nas na DVDu.

* 1/2 / * * * *

TURKEY SHOOT

Kad sam već pomenuo Australijance, pogledao sam TURKEY SHOOT Brian Trenchard-Smitha.

To je kvintesencijalni australijski exploitation film koji bi se mogao smatrati kombinovanim rimejkom mnogih filmova među kojima je MOST DANGEROUS GAME naravno najočigledniji ali bi se mogli prepoznati i uticaji MAD MAXa ili ESCAPE FROM NEW YORK.

Koncept je vrlo jednostavan. Došlo je do sloma društva, zavladao je fašistički režim i napravio kampove za devijantne u kojima su naravno najdevijantniji zapravo čuvari koji zlostavljaju jadne zatvorenike mahom protivnike režima. za prevaspitavanje u najstrožem kampu zadužen je čovek koji se zove Thatcher tako da je THATCHER kao topical ime dodavano i u neke alter naslove ovog filma.

Iako Trenchard-Smith nije majstor kao Miller, vrlo vispreno ume da iskoristi spoj exploitationa, australijskih lokacija, nekih low key scenografskih i rekviziterskih rešenja i da napravi film koji se bezbolno gleda iako je reč o konceptu koji je viđan na boljim mestima i vrlo je arhaičan.

U svakom slučaju, reč je o solidnom uvodu u gledanje australijskog exploitatona, pre nego što se dokopamo ovog dokumentarca o kome sam postovao.

* * / * * * *

Saturday, July 12, 2008

SAVAGE STREETS

U protekla dva dana sam se opredelio sa bizarni američki exploitation.

Prvo sam pogledao SAVAGE STREETS Danny Steinmanna, courtesy of Ginger.

Pre svega, ovaj film me je upoznao sa radom jednog exoploitation reditelja koga ranije nisam susretao. I o kome IMDB biografija kaže sledeće:

Writer/director/producer Danny Steinmann is the son of noted East Coast art collector Herbert R. Steinmann. Danny made his debut as both writer and director with the funky 70s hardcore porno picture "High Rise," on which he used the alias Danny Stone. Steinmann was a production associate on Arthur Hiller's "The Man in the Glass Booth" and served as an associate producer on the offbeat Gene Roddenberry made-for-TV supernatural fright feature "Spectre." In addition, Danny headed a production company in Puerto Rico which made TV commercials for such companies as House of Pancakes, Chase Manhattan Bank, and Wesson Oil. Danny directed and co-wrote the perverse psycho horror winner "The Unseen." Dissatisfied with the final finished version of this particular movie, Steinmann attributed his directorial credit to the pseudonym Peter Foleg. He followed this film with the terrifically trashy teen exploitation action/revenge thriller doozy "Savage Streets." Steinmann hit the relative big time with the mean-spirited slice'n'dice sequel "Friday the 13th: A New Beginning." Although the movie was a financial success, the production of the picture was very troubled and hence proved to be Danny Steinmann's cinematic swan song. He was announced as the director for a proposed sequel to the notorious "Last House on the Left," but alas this project never came to be.

Ne čudi što je hittovao relative big time sa FRIDAYom zato što je u SAVAGE STREETS pokazao da je vrlo komptentan exploitation reditelj. Reč je o vrlo jednostavnom, naivnom ali energičnom i nepretencioznom revenge trileru u kome se Linda Blair sveti bandi koja je silovala njenu gluvonemu sestru i ubila trudnu drugaricu.

Iako postoje razni stepeni nasilnosti vngeance filmova, i sam SAVAGE STREETS niej pri samom vrhu, činjenica je da nudi prilično hardcore jednostavnost, za koju je zaslužan i Steinmann koji tačno zna kako da sprovede minimalistički rediteljski koncept ranih osamdesetih i učini da ovaj film uprkos niskom budžetu liči na kompetentan theatrical film.

Goofiness 80s settinga, sa sve Lindom Blair i momcima u kožnim prslucima samo doprinosti sveopštoj fetišističkoj atmosferi ovog filma koji pored Steinmannove energične režije, pumpa i himnični skor John D'Andree i Michael Lloyda.

* * 1/2 / * * * *

Zatim sam pogledao VICE Raul Inglisa, courtesy of Ginger, film posvećen pokojnom Chris Pennu koji su za sebe producirali Michael Madsen i Daryl Hannah.

Od poznatijih imena u filmu se pojavljuju i reper Kurupt i Mykelti Williamson.

Reč je o tipu filma koji bi Madsenu trebalo savršeno da leži, ellroyevskoj priči o korumpiranim pandurima koju smo u mnogo boljem izdanju ove sezone već vieli u odličnom i vrlo sličnom filmu STREET KINGS.

Međutim, u ovoj interpretaciji, scenario nije toliko dobar i kako film odmiče postaje artificijelan.

Ipak, postoji vrlo zanimljiv rediteljski koncept u kome je film realizovan. Naime, fiol je slikao Andrzej Sekula, poljski snimartelj koji je koketirao sa režijom, između ostalog radeći i Madsenov vehicle FAIT ACCOMPLI, koga u mejnstrimu drži samo rad sa Nimrodom Antalom, uprkos sjajnim ranijim naslovima poput PULP FICTION. Sekula snima ovaj film vrlo slično kadriranju koje je doneo Michael Mann u MIAMI VICE, dakle sa vrlo odsečno raspoređenim pozicijama kamere, dosta mizanscena, bez previše krupnih planova, i jednim pseudorealizmom koji ni ne pokušava da bude "nevidljivo montiran". Nažalost, za razliku od MIAMI VICE, ovde ta fotka nije ni dovoljno procesuirana, tako da film liči na srpske naslove sniamne na DVu poput 1 NA 1 i sl.

Takvo kadriranje je meni čak i simpatično i daje neki alter look filmu, i osvežavajuće je videti Madsena kako igra u filmu koji se ne pretvara da je skup, već naprostiv, insistira na svom underground poreklu.

Ipak, takva kamera otvara i mogućnost vrlo teatralne glume, pokušaja da se glumi spontanost u sceni koja se pretvara u ponavljanje replika i tu film gubi na snazi.

Stoga, VICE je zanimljiv dodatak hiperproduktivnoj Madsenovoj filmografiji i redak slučaj u poslednje vreme da njegovi fanovi relativno bez stida mogu da ga gledaju. Ipak, izuzev hardcore fanova, nemam obraza da ikome preporučim ovaj naslov.

* * / * * * *

Thursday, July 10, 2008

WANTED

После великог очекивања, погледао сам WANTED Tимура Бекмамбетова.

У Дому синдиката се окупила бројна екипа која је дошла да изреспектује Тимуров деби. Многи стари пајкићевци су измилели из својих скровишта не би ли видели има ли наде за православни уплив у холивудски филм, заборавивши да је Тимур Казах.

У сваком случају, што се Тимура тиче он је свој холивудски деби пребринуо и мислим да му се сада отварају прилике за јако озбиљне пројекте. WANTED је филм од 75 милиона долара који изгледа као да је од 150 милиона долара. Настајао је испод радара, а коначни производ је на нивоу филма о коме је стваран хајп.

У самом редитељском смислу, Бекмамбетов је искористио овај филм као свој нови деби. Дакле, у њему се потрудио да покаже шта све зна, а очигледно зна много тога. Уме да сними и пуцњаву и тучу, и смешно и напето, и са ефектима и без ефеката, и успорено и убрзано и шта год пожелиш Тимур уме да испоручи. Иако при почетку филма, делује да га Тимур превише гази, и да се напросто превише труди, ипак када прича заиста почне, све то постаје на неки начин функционално.

Наиме, код Тимура нема неосмишљене сцене, нема кадра у који није уложена максимална пажња. Све сцене су на нивоу монтаже максимално прецизне и ефикасне. Иако сцене обуке у којима се прате степени напредовања главног јунака могу сматрати спорним у контексту ритма филма, чак и оне су врло динамичне.

Иако није нарочит познавалац енглеског, Тимур је врло коректно провео глумце кроз целу причу. У споредним улогама су звезде попут Анђелине, Фримена, Комона и Кречмана које без проблема изводе ове обавезне фигуре, али у главној улози није акциони стар већ Џејмс Мекавој који је ту очигледно довден да представи Веслија као продубљен карактер и у томе и успева, што је велики Тимуров успех.

Критике су писале да WANTED личи на МАТРИКС и БОРИЛАЧКИ КЛУБ, и то је на неки начин тачно. Бекмамбетов апроприра конспиролошку атмосферу и техноманију МАТРИКСА са мачистичким спојем атрактивне режије и антиестаблишмент убеђења БОРИЛАЧКОГ КЛУБА. Ти утицаји су евидентни. Међутим, чини ми се да је налажење филмске корелације управо и био кључ кроз који је сам процес екранизације Миларовог стрипа тако добро профункционисао. Наиме, Бекмамбетов је очистио Миларов стрип од свих сувишних ствари и свео га на две кључне линије. Једна је схватање главног јунака да свет није онакав како га је схватао, да у себи има потенцијал да буде суперхерој и коначно да могућност да буде суперхерој омогућује да покаже средњи прст естаблишменту који га мучи и да реши своје породичне фрустрације. осталих деоница Миларовог стрипа, прича о паралелним димензијама и сл. нема, што је добро. Чини ми се да би Милар из овог раздвајања важног од неважног имао пуно тога да научи. Претворивши стрип митологију у аутентичну и јасно дефинисану драму, Бекмамбетов је решио основну сценаристичку препреку ове екранизације.

Концепције из МАТРИКСА и БОРИЛАЧКОГ КЛУБА, колико год биле артифицијелне и у изворном облику, па коначно и у Тимурово апропријацији, овом филму ипак дају јасан став и неку врсту идеолошког концепта што је посебан квалитет. Наиме, већина редитеља пропусти да филм обогати ставом, па макар он био и артифицијелан. Овај филм има став. Не може се рећи да има емоцију, као рецимо ХЕНКОК, али став, иако артифицијелан, ипак има.

У смислу продукционог дизајна, Бекмамбетов је третирао филм прилично реалистички, колико су рецимо филмови о Борну реалистични, с тим што је имао кудикамо лакши посао од Летеријеа јер нема човека који израсте у зеленог џина.

Џејмс Мекавој и Анђелина Џоли су одлични у главним улогама. Иако њихови ликови заправо имају врло дистанциран однос збуњеног ученика и супериорног учитеља, између њих постоји хемија и Мекавој, иако се то од њега није очекивало успева да прилично добро покаже како шоња може да се претвори у суперхероја.

Ако је од глумаца ико вишак, то је Тимуров саиграч из НОЋНЕ СТРАЖЕ, Константин Кабенски који игра прилично клишетизирану улогу руског јунака који служи као комично одмориште и морам признати делује прилично ауторасистички, иако његова судбина касније носи солидну емотивну тежину и значајна је за расплет филма. Порпуно је у реду што кабенски глуми али мислим да није треба да овако буде конципиран његов лик.

С друге стране, како да ти не заигра срце када Анђелина Џоли у најбољој акционој сцени филма јури воз у половној "лади" и када исти тај ауто потом заигра као важан сегмент једне спектакуларне секвенце.

Оно што је мене у овом филму испунило посебно перверзном емоцијом јесте утисак како се ради о незваничном римејку БАЛКАНСКИХ ПРАВИЛА. Не само да је заплет порпуно идентичан, фатална жена уводи јунака у свет тајних друштава у коме треба да наследи свог покојног оца, него рекло би се да постоје и неки важни детаљи у заплету који стоје као паралела између ова два флма. Рецимо, човек који објасни све у ПРАВИЛИМА је сајџја, а овде се бави ткањем. Наравно, сасвим је вероватно да ни Милар ни Бекмамбетов нису гледали бајићев рфилм али сличност остаје, у најмању руку као назнака на ком трагу су правила могла бити добар филм.

У сваком случају, Бекмамбетов је испоручио један од есенцијалних блокбастера сезоне и заслужио пажњу хголивудских продуцената. Надам се да ће је мудро искористити.

* * * / * * * *

Tuesday, July 8, 2008

FORGETTING SARAH MARSHALL

Pogledao sam FORGETTING SARAH MARSHALL Nicholasa Stollera, courtesy of Ginger.

Čini mi se da je SARAH bio pimpovan da bude KNOCKED UP za ovu sezonu, međutim ipak jedno je kad režira Apatow a drugo kad to rade njegovi učenici.

SARAH predstavlja vrlo veseo pokušaj da se napravi hard-R romcom i to je negde sasvim u redu. Isto tako u redu je što se ponovo koristi dosta improvizacije u glumi. Međutim, stvar je scenaristički peširoko postavljena, postoji barem jedan suvišan set karaktera (možemo da biramo koji su ti suvišni, ima više kandidata) pa samim tim imao i liniju priče koja je suvišbna, koja oduzima vreme i produžava scene.

SARAH M je pre svega predug film. Iako on u sebi nosi dosta humora, on nije na nivou KNOCKED UP koji je dug ali ima odličan tempo. Isto tako, u sebi nosi i puno zanimljivih emotivnih momenata ali nije ni na emotivnom nivou KNOCKED UP, između ostalog i zato što je SARAH M suviše high concept u odnosu na KNOCKED UP koji je uverljiviji na nivou osnovne priče.

Iako SARAH M uspeva da se izdvoji u okvirima slične ponude, i svakako je bolja od sličnog high profile projekta Braće Farrelly HEARTBREAK KID, čini se da Apatow i njegova ekipa ulaze u neku vrstu krize iz koje će morati da se izvuku. Naime, ja nisam mogao da pogledam duže od 20. minuta WALK HARD (iako ću se nekada naterati da pogledam ceo), DRILLBIT TAYLOR je bio jedva simpatičan film u kome su se tačno videli šavovi ranijih i predstojećih Apatow projekata, a u slučaju SARAH M, film je bolji od DRILLBITa utoliko što su na ekranu stalno odrasli glumci i nema rizikovanja sa decom.

Međutim, osim gledljivosti i tragova klase, SARAH M zaista ne nudi previše.

* * 1/2 / * * * *

Monday, July 7, 2008

LIČNIJ NOMJE

Pošto se krenulo sa Rusima, nastavio sam sa filmom LIČNIJ NOMJER koji je kod nas izašao na DVDu pod srpskim naslovom LIČNI BROJ ali i natpisom COUNTDOWN na naslovnici. U opticaju je još jedan ruski akcioni film koji se zove COUNTDOWN, režirao da je Vadim Šmeljev (KOD APOKALIPSISA). To je film iz 2006. godine. Ako ga ko ima, obradovao bi me.

LIČNI BROJ je film iz 2004. godine, od skromnih 7 miliona dolara. Ovaj film je u Francuskoj distribuirao EuropaCorp. Ne znam da li je u Francuskoj u distribuciju išla ova verzija od 105 minuta koju sam ja gledao ili neka prilagođena za njihovo tržište.

Internacionalni plasman ovog filma je prilično neobična stvar pošto je reč o naslovu koji je isključivo pravljen za rusko tržište. LIČNI BROJ je naime koncipiran kao jasan politički obračun sa opozicijom ojkupljenom oko Borisa Bjerezovskog. Film polazi od pretpostavke kako je neki tajkun poput Bjerezovskog oteo agenta FSB i naterao ga da snimi video poruku u kojoj kaže da je FSB podmetnuo bombe u neke kuće sa idejom da za to okrivi Čečene. Međutim, taj agent FSB uspeva da pobegne i sada tajkun sa svojim arapskim pomagačima, koji su teroristi iz žanra Al Kaide želi da ga locira i ubije. Pošto želi da se vrati u Rusiju, tajkun uz pomoć Arapa organizuje otmicu naroda u Cirkusu a tu dovodi i kžer agenta FSB kako bi ga tu namamio i ubio. Tajkunov interes iza otmice je da se pojavi kao pregovarač i oslobodi narod čime bi se rehabilitovao pred ruskom javnošću.

Ono što je zanimljivo jeste da su Bjerezovski i ekipa imali svoje svedoke koji su tvrdii da je FSB podmetao bombe u kuće da bi okrivio Čečene. Ista tako, opsada Cirkusa je jasna referenca na opsadu moskovskog pozorišta. U filmu tajkun manipiuliše Čečenima i film pokušava da stvri utisak kako je njima inače super u Ruiji i kako stradaju pošto ih neko zloupotrebljava.

Radi političke korektnosti, u jednoj fazi filma, agent FSB se čak udružuje sa Čečenom kako bi se borio sa arapskim teroristima.

Rusi su izmislili upotrebu filma u političke i propagandne svrhe, a i ovom naslovu to dostiže barokne razmere pošto ovaj film ne afirmiše neku određenu ideologiju već se bavi čistim dnevnopolitičkim obračunom.

Ono što je još zanimljivije jeste da je prvi Bjerezovski krenuo sa pravljenjem političkih propagandnih filmova, angažovavši Pavela Lungina da snimi film OLIGARKH koji j uslovno rčeno apologija njegove pozicije.

Ipak, za razliku od ranijih sovjetskih klasika koji su promovisali ideologiju, dnevnopilitička dimenzija opterećuje film i čini zaplet konfuznim. Namere negativaca deluju potpuno bizarno gledaocu koji ne poznaje situaciju.

Kad je o samoj egzekuciji reč, oseća se da je ovo bio pinirski ruski akcijaš. Tuče su solidno realizovane, u pucnjavama ima određenih trapavosti ali lokacije i kostimi čine da to izgleda zanimljivo. Ono što je najvažnije je da film, slično KODU APOKALIPSISA, akcionim scenama prilazi bez kompleksa, kao da se radi o američkoj produkciji.

Slično kao i drugi ruski filmovi ove vrste, ima određenu sporost i predugo zadržavanje na opštim mestima. Očigledno je da slično ČETVRTOM ČOVEKU kod nas, ruska scena na početku nije pokušavala da bazira svoje akcione fillmove na inovativnim scenarijima već na ponavljanju i uvežbavanju obaveznih figura amričkog filma. Međutim, i u Koreji su počeci bili slični pa danas imaju dramaturški vrlo inovativnu kinematografiju.

* * / * * * *

Sunday, July 6, 2008

MEČENOSED

Pošto je ovo sedmica bavljenja dekonstruisanjem superheroja, odlučio sam da vidim šta na tu temu kažu Rusi.

Oni su snimili film MEČENOSED Filipa Jankovskog koji se bavi snalaženjem jednog čovega sa natprirodnim borilačkim moćima u tranzicionoj Rusiji. U ovom konkretnom slučaju, iako ruska situacija sigurno pogoduje takvom zapletu, junak nije kostimirani superheroj, kreće se obučen skromno po margini društva. međutim ima snažne sudare sa tranzicijom.

Naime, glevni junak ovog filma voli lepe devojke, i zbog njih upada u sukobe sa onima koji imaju lepe devojke u tranzicionoj Rusiji a to su krimosi i deca oligarha. Posle sukoba sa sinom jednog oligarha njegova porodica angažuje henchmana da ga nađe i sredi, a posle ubistva jednog krimosa čiju je devojku zaveo, i policija se daje u poteru za njim.

Film međutim uopšte nije napeti akcijaš kako ovaj zaplet sugeriše iako nudi dosta vrlo energičnih i krvavih scena. Više je reč o jednoj ambicioznoj, neobaroknoj kontemplaciji u kojoj se dosta ide tragom francuskog neobaroka osamdesetih, reditelja kao što su Besson i Beineix, sa akcionim prizorima na tragu korejskih i japanskih filmova, bizarnom krvoločnošću kakva se sreće kod Takashi Miikea recimo.

Iapk, tempo filma, što je i osnovni problem je pre svega ruski, MEČENOSEC je sporiji i od Japanaca i od Korejanaca pa i od mnogih Francuza tako da sporost filma šteti konačnom utisku pošto se ne bazira na kontemplativnosti bilo koje vrste nego na samodopadljivosti i blagoj rediteljevoj infantilnosti. Međutim, ovaj spoj žanrovskih rešenja i art pretenzije je manje-više redak u savremenom filmu i nije imao većih predstavnika, upravo još od vremena narečenih Francuza.

Jankovski je prilično sinhron sa kinematografskim dešavanjima, solidno upotrebljava specijalne efekte i 5 miliona dolara budžeta sasvim uspeva da plasira na ekran. MEČENOSEC nažalost nije dovoljno komunikativan da ostvari širi internacionalni uspeh izuzev u najužim žanrovskim krugovima, pošto u pojedinim deoniciama zaista ozbiljno iskušava gledaočevo strpljenje. Međutim, da nije takav, sigurno bi imao impact, naročito među istočnoevropskim filmmejkerima.

U principu te mešavine žanra i arta uvek imaju snažan odjek. Uostalom zar nisu naslovi poput DIVE zadužili prisustvom Darka Bajića u našoj kinematografiji.

Zanima me kako na MEČENOSEC reaguje neko ko ima izgrađeniju sposobnost podnošenja sporih filmova. Moguće je da takav gledalac ima znatno bolji utisak o njemu.

U svakom slučaju, reč je o naslovu vrednom pažnje koji pokazuje da se jako zanimljive stvari dešavaju u ruskom viskobudžetnom filmu.

* * 1/2 / * * * *

STUNTS

Od svih Cormanovih štičćenika i seventies B-reditelja, Mark L. Lester je dobio najmanji hype kada je krenuo revival Grindhouse filma. To je možda i očekivano ako se ima u vidu da je tokom osamdesetih dosegao solidnu major karijeru a potom utonuo u DTV iz koga nikada nije isplivao.

Samim tim, Lesterova priča nema u sebi elemente ekscesa koje su imali drugi Grindhouse reditelji koji su potom ili radili lucidan mainstream ili su radili art. Međutim, Lester koji je radio generic studio filmove na vrlo visokom nivou, naprosto nije privlačio simpatije i pažnju. To je šteta pošto Lestera treba vrednovati kao vrhunskog rutiniranog profija koji je prilično konzistentno isporučivao kvalitet.

Na njega me je podsetio film STUNTS iz 1977. godine, courtesy of Ginger. Naime, u ovom filmu Lester pokazuje kako se vrlo ekonomičnim sredstvima pravi jedan efikasan 70s car stunt film. Naime karakteristika tog podžanra je da su filmovi ili previše banalni ili previše pretenciozni i dosadni. Recimo, dosada iz Tarantinovog DEATH PROOF jeste preuzeta iz konvencije tog podžanra koju su postavili Starrett, Sarafian, Kaplan i ta ekipa. Lester je pak u svom filmu vrlo efikasan i smisleno opravdava demolition derby radi koga snima film.

Osnovni zaplet je whodunit o seriji misterioznih pogibija kaskadera na setu filma i pokušaju brata jednog od njih da pronađe ubicu.

Ova postavka, na čijem je osmišljavanju radio i Bob Shaye, čuveni osnivač New Linea (koji je radio ovaj film) nudi niz potencijala koje Lester odlično koristi.

Pre svega, iako se bavi demistifikovanjem procesa snimanja filma, fetišizuje profesiju kaskadera, dajući joj mitske dimezije, kodeks i sl. čime zapravo implicirtnio reafirmiše filmsku iluziju. U doba kada su gledaoci već znali da njihovi junaci ne rad svoje podvige sami već da imaju dublere, Lesterov filmkaže, "Jeste, ali ti dubleri zaista jesu junaci!"

Tim pransferom fascinacije, Lester kroz demistifikaciju filmske iluzije pojačava iluziu o filmu.

Konačno, smeštanje filma na snimanje čini da priča bude produkciono jednostavna, sa jednim setom lokacija koje se ponavljaju.

Rovert Forster donosi odličan leading man kvalitet u film i pokazuje da je bio sasvim dorastao da iznese B-film u svoje vreme. Lester mudro sve fokusira na Forstera i on uspeva da nas ubedi u sve, između ostalog i u to kako to niko ne zove policiju.

Stuntovi su, naravno, kao što se i očekivalo, impresivni. Lesteru uspeva da "stunt-unutar-stunta" ne bude lobovanje i konstituiše dosta ubedljiv suspense.

Kao dinamičan B-film STUNTS savršeno funkcioniše i nudi jednostavnu a efikasnu formulu, baziranu na dobrom konceptu, solidnoj zvezdi i pouzdanom reditelju. Međutim, današnji B-film to nema zato što se suviše opterećuje imitiranjem skupih major filmova na nivou koncepta (iako je rip-offove prvi uveo Corman, on je znao kako da ih učini kompetitivnim), ima zvezde koje su mahom samo-parodični istrošeni major otpadnici i ima rditelje koji se ničemu ne nadaju jer znaju da ako odu u DTV od theatrical filma nema ništa.

* * * / * * * *

Thursday, July 3, 2008

PATHOLOGY

Još pre nekog vremena sam zahvaljujući Gingeru došao u posed filma PATHOLOGY čiji je calling card bio u tome što su mu producenti Neveldine i Taylor koji su radili CRANK. Tada sam ga odmah i gledao ali mi je trebalo vremena da se uopšte setim da sam ga gledao ne bih li ovde ostavio utiske.

Neveldine i Taylor su uradili CRANK kao jednu agresivnu hip reinterpretaciju akcijaša oslonjenog na dominantnu zvezdu. U tom konkretnom slučaju, zvezda je bio Jason Statham, glumac koji iako je večito na pragu prve lige ima odličan personality, može da iznese film i da ga dosta unapredi. U CRANKu su i autori i Statham imali sreće. On je njima omogućio da ovaj odlični film inicijalno ima dobro otvaranje i stigne do gledalaca a oni su njemu pružili inovativan projekat po kome se prepoznaju sve velike akcione zvezde.

U svom sledećem projektu Neveldine & Taylor su poslužili kao producenti i scenaristi. Ovog puta su se odmakli od akcije i pokušali da daju svije viđenje savremenog hip trilera. Možda su čak pomislili da bi PATHOLOGY možda čak mogao biti i horor. Ipak, bez zvezde, ispostavilo se da su triler i horor scenaristički zahtevniji žanrovi od star-driven high concept akcijaša.

I sam PATHOLOGY ima high concept. Reč je o infantilnmoj priči o grupi infantilnih mladih patologa koji u slobodno vreme ubijaju ljude i onda među sobom igraju kviz ko je kako ubio svoju žrtvu. Kad kažem infantilni, to nije u pežorativnom smislu već kroz tu kvalifikaciju naprosto pokušavam da definišem pristup karakterima koji su prikazani kao banalni MTV modeli sa naivnim težnjama, neutemeljenim tinejdžerskim elitizmom i odusustvom duhovnog sadržaja koji im omogućuje da budu ubice i kreteni.

Čak ni ovo što sam gore konstatovao nije negativna kvalifikacija sama po sebi. Međutim, kada imaš takve karaktere, onda mora da postoji priča koja će njihovo ponašanje učiniti zanimljivim. Ali, tu priču Neveldine i Taylor nisu izmislili. Kada se postavi bazična premisa, priča ulazi u ciklus ponavljanja u kome se jukstapozicioniraju seks i obdukcija, sve do momenta kada film ne počne da se završava, kojom prilikom se rasplete na najpredvidljiviji način.

Sa ovako praznim likovima, priča ne bi smela da bude prazna a jeste. Nezanimljivi likovi se u ovom konkretnom filmu nalaze u priči prepunoj opštih mesta, preopterećenoj stavom scenarista i reditelja koji su ubeđeni da nude nešto mnogo provokativno i mračno, iako je njihov film zapravo nešto najkonvencionalnije i najmanje hrabro.

Naime, moralni mehanizam razvoja priče se odvija na gotovo samoparodičnom nivou, gde se mračni hipness autora spontano sagoreva u potpuni moralni idiotizam. Naravno, niko ne gleda ovaj film zbog morala, koga briga za to, ali stvar je žanrovski postavljena kao morality play, i na tom nivou ne pije vodu.

Kad je reč o žanrovskoj postavci, reč je o izrazito nestručno postavljenom komadu. Naime, prvo reč je o trileru u kome nema napetosti pošto se dešava u obdukcionoj sali, dakle kada su karte podeljene. Moguće je da je likovima zanimljivo to što oni rade i način na koji otkrivaju uzrok smrti, ali nama nije, pošto mi niti imamo medicinsko obrazovanje, niti su nam leševi dati na uvid.

Zatim, film je dat iz vizure lekara ubica koja je gledaocu koji nije lekar ubica krajnje nezanimljiva. Bolnički horor ima mnogo više uspeha ako je dat iz vizure pacijenta ili barem lekara koji nije i ubica. Međutim, glavni junak ovog filma je u samom srcu tame. Njemu čak nidrugari, drugi specijalizanti ubice, ne rade o glavi pa da barem to generiše neki suspense.

Stoga, PATHOLOGY jedva da može da se gleda jer nema ni karaktere, ni priču, ni suspense. Jedino što ima je aura nekakvog hip horora koja tom pravcu samo šteti.

* ½ / * * * *

HANCOCK

Pogledao sam HANCOCK Peter Berga.

Ovaj film mi je bio najočekivaniji ove sezone i moram priznati da me je iznenadio iako sam bio spreman na iznenađenja. Naime, sve najave su govorile da je film mračniji nego što se misli, da uopšte nije ono što očekujemo, međutim, to su najave koje studiji daju za svaki film oko koga geekovi istovrmeno imaju i očekivanja i dileme.

Međutim, HANCOCK zaista JESTE DRUGAČIJI, a samo gledanje filma će iznenaditi i one koji su pročitali sve kritike i spoilere.

Ja u spoilere neću ulaziti, iako mislim da će ovaj film sigurno generisati diskusiju među onima koji su ga gledali.

Ono što iznenađuje čak i nekoga ko je vrlo pripremljen za film jeste činjenica da je ovo zapravo ozbiljno koncipirana drama sa povremenim komičnim i akcionim deonicama, ali da je HANCOCK pre svega film krupnih planova, pre svega film oslonjen na glumce i karaktere, i smešten u krajnje kamerne okolnosti. Naravno, nema sumnje da je film koštao 150 miliona dolara i da se te kamerne okolnosti itekako prevazilaze, međutim, u suštini ovog filma bi bilo i bez 150 miliona dolara pošto su ključne situacije intimističke i vezane za odnos među karakterima.

Nema nikakve sumnje da je lepo što se karakteri izražavaju kroz glasnu fizičku akciju, i ja to volim, međutim, u ovom filmu ni po minutaži ni po rediteljskom fokusu to nije primarni vid izražavanja.

Unutar samog superherojskog filma, ja sam oduvek više bio sucker za preispitivanja mitosa poput SKY HIGH, INCREDIBLES, a evo i HANCOCK zapravo prati sličnu trasu. Međutim, HANCOCK je izrazito okrenut odraslima i uprkos akciji i humora u suštini tretira problem koji bi odrasle, obično vrlo cinično zanimao, kad je reč o superherojima.

Na neke od ovih dilema, odgovorili su savremeni stripovi, tako da čitaocima savremenih strip autora, HANCOCK neće pružiti ništa što već nisu videli, no ovakav bezobrazluk još uvek nije viđen u letnjem blockbusteru.

Troje glavnih glumaca, Smith, Charlize i Bateman su odlični, i Berg ih tretira kao u nekom Cassavetesovom filmu, sa dosta krupnih planova, scena snimanih sa više kamera a igranih u kontinuitetu, sa dosta improvizacija, i u tom smislu HANCOCK najdalje odlazi u približavanju suprherojskog filma realizmu. Štaviše, Berg ga u ovom slučaju približava najreakcionarnijim formama realizma.

U rediteljskom smislu, Berg prati liniju svoje serije i filma FRIDAY NIGHT LIGHTS. Kad je reč o scenarističkom konceptu, akcija je toliko prepletena sa melodramom da proprima dosta cameronovsih karakteristika što odavno nismo videli i što raduje.

Uprkos tome što akcenat nije na akciji, HANCOCK ima zaista moćnih emotivnih momenata u akcionim situacijama.

Ono što smeta filmu jeste izvesna sažetost u izlaganju brojnih ideja, od kojih su mnoge bile dovoljne da se na njima bazira čitav film. Usled toga, film ima tendenciju da postane epizodičan i da ne nudi kontinuirane dramske sukobe.

Međutim, imajući u vidu koliko dugo se radilo na scenariju i šta se sve na tom putu dešavalo, mislim da je HANCOCK do nas dospeo u pristojnom stanju.

Smatram da reditelji budućih superherojskih filmova imaju dosta da nauče iz HANCOCKa pošto je u njemu Berg zaista odlično smestio superheroja u popcorn movie realnost. Ove godine je i HULK pošao dobrim putem i nadam se da će studiji zadržati taj kurs.

Isto tako, nadam se da će HANCOCK biti uspešan, pošto ovakvo reinterpretiranje blockbuster materijala i jeste nešto na čemu je Holivud izgradio neke od svojih najboljih filmova,

* * * 1/2 / * * * *

Wednesday, July 2, 2008

LJUBAV I DRUGI ZLOČINI

Pogledao sam sinoć LJUBAV I DRUGE ZLOČINE na otvaranju Festivala u Sopot(unu). Moram priznati da ono što sam sinoć doživeo jedino mogu porediti sa iskustvom od prošle godine kada sam na istom festivalu gledao HADERSFILD. Stanje kolektivne šokiranosti u sali, narod koji se naglas sprda sa filmom, ljudi koji izlaze i sl.

S tim što mi je ovoga puta bilo krivo pošto sam očekivao da će Stefan, iako se ja poetički nimalo ne slažem sa njim, snimiti dobar film. Kad kažem dobar film, mislio sam naprosto da će snimiti najboljeg mogućeg reprezenta te jedne poetike koja ga zanima, a koju ja više zapravo ne umem da definišem.

Pre ovog filma sam mislio da se Stefan bavi nekom vrstom hipertrofirane sentimentalne melodrame koja se u svojoj prenaglašnosti graniči sa parodijom, i da su sve to svesne namere. Međutim, posle ovog filma, nisam zapravo siguran šta je bio cilj ovog filma.

Reći za ovaj film da je loš je understatement. Ovaj film je pre svega bizaran. Bizaran je na nivou strukture. Naime, ovaj film izgleda kao DVD bonus feature na kome su izbačene scene iz filma koji ima tu istu priču. Prosto je neverovatno da 70% njih budu potpuno redundantne u odnosu na osnovnu priču filma, a da se neka ključna dramska čvorišta prenebregnu.

Ukoliko je na filmu glavno razdvajanje važnog od nevažnog, onda je u LJUBAVI I DRUGIM ZLOČINIMA to urađeno na odličan način, samo što je isključivo nevažno i snimljeno.

Kad je o glumačkoj podeli reč, Anica Dobra je odličan izbor za glavnu ulogu. Međutim, ona ne uspeva da se snađe sa ovim materijalom, tako da njen karakter kao i ostali u suštini ostaje konfuzan. Ono što je još strašnije jeste da film ovako jednostavnog zapleta, zbog tih nepodnošljivo dugih scena povremeno gubi nit i postaje nejasan, što je nedopustivo. Glumci u tim scenama gube fokus i ponestaje im ideja šta zapravo na kraju glume.

Milena Dravić u ulozi majke Vuka Kostića je recimo podela koja se graniči sa bizarnim pošto bi ona po godinama mogla da mu bude baba. Samim tim, njen odnos sa Vukom dobija jednu drugu konotaciju pošto imamo junaka sa irealno starom majkom, koji je zaljubljen u ženu stariju od sebe a ima i posban emotivni bonding sa četrnaestogodišnjom devojčicom. Siguran sam da ovo nije bila namera autora filma, ali kastovanje Milene Dravić je filmu dalu naročit psihoanalitički potencijal.

Konačno, postoje neke vrlo bitne emotivne tačke do kojih nisam uspeo da doprem i da ih razumem. Odnosi između glavnih junaka iako se čitav film bavi upravo ti odnosima ostaju nejasni i nedorečeni. To je nedopustivo za film koji se žrtvuje upravo prikazivanju emocije i međuljudskih odnosa.

Kad je reč o političkom elementu filma, dilemi otići ili ostati, mislim da je ta dilema snažno oličena u permanentnoj upitanosti gledaoca da li da ostane ili da ode iz bioskopa. Što se ostalih političkih elemenata tiče, upečatljivo je to da u ovom filmu kriminalci prilično teško žive, slično kao i ljudi koje reketiraju, po čemu je ovo jedinstvena reprezentacija kriminala u našem filmu.

Isto tako, a što mislim da je ideološki neodgovorno, i prilično bizarno, junaci koji hoće da pobegnu od lokalne teskobe su upravo kriminalci, ili ljudi koji rade za njih. Ne mogu da kažem da mi je sasvim jasan ovaj ideološki monenat, pošto koliko sam ja shvatao ljudi odlaze odavde upravo zato što u ovoj zemlji vlada kriminal i ovo nije mesto za fine ljude.

Konačno, intervjui obiluju izjavama o tome kako nke generacije nisu išle van zemlje. Hm, koliko ja vidim ovim junacima izlazak van zemlje uopšte nije nedostajao, i oni ne reprezentuju neke vrednosti koje su u Srbiji sklonjene u drugi plan. Štaviše, malo mi je čudno da Stefan posle svog "evropskog iskustva" dođe ovde i pravi film o degenericima i marginalcima.

Dok su raniji Stefanovi filmovi imali neku vrstu autentičnosti ili iskrenosti, neku vrstu poznavanja karaktera ili situacije, ovaj film je poptpuno fejk. U njemu nema apsolutno ništa iskreno niti ima ičega što je Stefanu blisko. Kriminalni milje Novog Beograda koji je već godinama javno poznata klopka za srpke filmmejkere, ponavlja se po ko zna koji put. To su neke greške koje od Stefana moram priznati nisam očekivao. On t0oliko insistira na poznavanju Novog Beograda da mi je bilo potpuno apsurdno kada je snimio najistrošeniju moguću predrasudu o ovom kraju grada.

Ono što je ključni ideološki problem ovog filma nije pitanje tona, političke korektnosti, podilaženja Zapadu i sl. Sve to postoji kao problem ali ja se ne bih fokusirao na to. Meni je zanimljivije nešto drugo. Naime, ja nikada do sada nisam video OVAKAV srpski film. i to ne mislim u pozitivnom smislu. KLOPKA je počela tu tendenciju getoizacije našeg filma i pomeranja u pravcu tog nekog plačnog istočnoevropskog filma a LJUBAV I DRUGI ZLOČINI je to nastavio. I sada imamo nešto što nije dobro, ali nije ni srpski film. Kad kažem nije srpski film, onda hoću da kažem da je potpuno izgubio tu, često destruktivnu, dionizijsku notu, i zamenio je nekom lažnom smirenošću, tišinom, decentnošću koja je potpuno izveštačena.

I zbog toga, moram priznati da više cenim "tradicionalni loš srpski film" poput NA LEPOM PLAVOM DUNAVU od ovoga.

Tuesday, July 1, 2008

FOR QUEEN AND COUNTRY

Pogledao sam FOR QUEEN AND COUNTRY Martina Stellmana, courtesy of Ginger.

Reč je o ranom filmu dveju instzitucija savremenog filma. Prvo, reč je o ranom filmu Denzela Wshingtona, snimljenom u Britaniji, u kome je on već pokazao kako ima kapacitete da bude leading man i da se snađe i sa drugim akcentom. Drugo, reč je o ranom filmu čuvene producentske kuće Working Title za koju kažu da je za savremenu Britaniju ono što je Merchant-Ivory bio za filmove o epohi.

Reč je o vlo zanimljivom, iako dosta neuravnoteženom trileru koji govori o penzionisanom britanskom padobrancu, svojevrsnom ratnom heroju koji s vraća u svoj hood i shvata kako se sve izmenilo, kako u njegovom kraju vlada rasizam, narko dileri, odusutvo perspektive i poštovanja za veterane i sl.

Ubrzo, on polazi stazom osvete, slično veteranima vijetnamskog rata u američkim vengeance filmovima. I tu negde film kreće da pada pošto su razne okolnosti u kojima se nađe glavni junak naprosto neverovatno nepovoljne. Što je još važnije, FOR QUEEN AND COUNTRY sasvim prirodno više pretenduje da bude socijalna kritika nego triler i teško podnosi ovako prejake melodramske obrte.

Međutim, Stellmanova režija je solidna, lokacije su izvanredne, glumci su dovoljno ubedljivi da celu stvar učine gledljivom, ali nažalost ne i trajno vrednom.

* * / * * * *