Wednesday, July 16, 2008

ŽEST

ogledao sam ŽEST Denisa Neimanda, courtesy of Ginger.

Moram priznati da sam poprilično uživao u ovom filmu. Iako kritike koje štampa Variety uvek čitam sa posebnom pažnjom pošto su poslovno orijentisane, dakle moraju da budu egzaktne oko toga šta film nudi i na koji način, analiza ovog filma je poprilično netačna. Iako bi ovaj reditelj sigurno imao solidnu budućnost kao reditelj spotova, kako oni kažu, u ovom filmu pokazuje priličnu kompetenciju kao storyteller, solidno razdvaja važno od nevažnog i u vizuelnom smislu isporučuje jedan vrlo konkurentan i zanimljivo postavljen film.

ŽEST je jankounenovska priča o novinarki koja odlazi da intervjuiše psihopatu pedofila ubicu koji pred intervju beži iz ludnice, a onda ona sa inspektorom koji ga juri dospeva u negostoljubivo naselje koje je polunapušteno pred rušenjem, i shvata da je ludak koga traži možda i najispravniji čovek na tom mestu.

Film počinje vrlo jednostavno sa traumom koja mući novinarku, urednikom koji uspeva da je vrati u akciju i objašnjavanjem anatomije zločina da bi potom prešao u domen drug-induced epopeje na tragu HILLS HAVE EYES gde nas upoznaje sa ruskim urbanim strahovima od ruralnog nepoznatog. Po nekim svojim aspektima, ŽEST je blizak Balabanovljevom GRUZ 200 ali u odnosu na njega ima sličan odnos kao Craven prema DELIVERANCEu. Dakle, dok Balabanova prvenstveno zanima pričanje konkretne priče u odnosu na karaktere, Neimand više ide linijom postmodernog rollercoastera i konkretnih fizičkih efekata.

Iako freakovi koji maltretiraju junakinju u napuštenom naselju nisu kvintesencijalno ruski, činjenica je da njihova derivativnost ne smeta previše pošto ih Neimand tretira kao što američki reditelji tretiraju svoje villaine. Očigledno je da su Neimandovi junaci tipski, i da ga ne zanima ulazak u karaktere što gledalac obično očekuje od ruskog filma. U tom smislu, ruski film ima samo jednu slabost-nema dovoljno karakterističnih tipskih glumaca koji bi u te likove unosili razrađene rutine, pa što da ne i svoju filmografiju kao pop-referencu. S druge strane, očigledno je da ruski reditelji nemaju kompleksa da slede američke uzore pa to čine i kad je reč o pristupu likovima. Moguće je da ruska publika na to bolje reaguje nego oni koji su manje upoznati sa njihovom scenom.

Isto tako, Neimand očigledno želi da maksimalno napuni svoj debitantski film raznim efektima, žanrovskim situacijama, parafrazama kultnih scena i sl. tako da ne uspeve da izbegne sve one drage nam bolesti debitantskog filma.

U rediteljskom smislu, evidntno je da Ma želi da bude u liniji sa novim evropskim filmom čiji su reprezenti Bessonovi reditelji recimo, i svi zajedno su jako bliski visokom američkom nivou. Ma za razliku od mnogih, to što želi zaista i ume da realizuje, i izuzev Bekmambetova, on je možda i ponajviše Hollywood-ready od svih Rusa koje sam do sada gledao. Ono što je još važnije jeste da i pored nekih masivnih scenografija i akcionih situacija, Ma odlično radi i dramske scene, i zaista jako dobro poznaje osnove režije.

* * * / * * * *

No comments:

Post a Comment