Thursday, October 31, 2013

SOMMARENS TOLV MANANDER

Pogledao sam klasik švedskog SFa SOMMARENS TOLV MANANDER, televizijski film poznatog reditelja Richarda Hoberta iz 1988. godine u kome se oseća eho sovjetskog SFa, radova kao što su SOLARIS i STALKER (pre svega filmske verzije). Hobert ne nudi estetizaciju kao Tarkovski, odnosi među likovima su vibrantniji i u jačem tempu, ali u osnovi postupak je sličan, naročito kada je reč o odnosu prema elementima fantastike. Uprkos kultnom statusu i preporukama da je ovo delo koje se ne propušta, i uprkos vrlo prijatnom utisku koji ostavlja gledanje ovog dvočasovnog TV filma, ipak nije reč o kapitalnom delu koje je bitno obogatilo žanr u internacionalnim okvirima. Mislim da je značaj ovog TV filma pre svega veliki u skadinavskom, regionalnom domenu, i svakako da ima svoje mesto u globalnim okvirima kada se izdvoje samo TV filmovi. Međutim, ukupni utisak da je ovo slično Kadijevićevim žanrovskim radovima za RTB, značajno ali u priličnoj meri zastarelo. Hobert se kasnije u produkciji švedske televizije vraćao SFu u jednoj mini-seriji koja po sinopsisu deluje još intrigatnije od ove priče o nusefektima projekta promene klime. U svakom slučaju, ovaj rad je sigurno zanimljiv hroničarima žanra i ljubiteljima SFa nastalog van glavnih centara.

Saturday, October 26, 2013

MARWENCOL

Zahvaljujući najavama Zemeckisovog novog filma, pogledao sam dokumentarni film MARWENCOL Jeffa Malmberga. Reč je o vrlo dinamničnom i zanimljivo koncipiranom dokumentarcu o čoveku čija je sudbina krajnje bizarna, i po mnogo čemu ostaje nerasvetljena i posle ovog filma iako MARWENCOL otkriva jako mnogo.

MARWENCOL je priča o čoveku koji je posle skoro fatalnog prebijanja dožuiveo teško oštećenje mozga, izgubio sva sećanja i pošto nije imao zdravstveno osiguranje, otpušten je iz bolnice da se leči kako zna i ume. Kao mešavinu fizio i psiho terapije počeo je da gradi maketu grada u svom dvorištu, a potom je počeo i da osmišljava narative, projektujući ličnosti ljudi iz svoje okoline u likove lutaka u maketi.

Sama maketa i detalji koje je napravio u tom gradiću su impozantni i činjenica da je iako amater napravio neke izuzetne fotografije tog projekta što mu je kasnije omogućilo da se nađe na njujorškoj art sceni.

Međutim, osnovna dilema vezana za njegovu ličnost ostaje nerazrešena, i čini mi se da je to veliki prostor za nadgradnu u igranom filmu a to je koliko "narativi" koje osmišljava za svoje "junake" zapravo utiču terapeutski i koliko on svoju situaciju razrešava kroz njih.

Naročito jer Mark Hogancamp ima prilične probleme koji datiraju od pre amnezije, a to je težak alkoholizam, a zatim i nerazjašnjena trauma vezana za crossdressing koji je po svemu sudeći imao ulogu i u napada na njega.

MARWENCOL uspeva da odlično zarobi atmosferu varošice u kojoj Hogancamp živi i da vrlo vibrantno prikaže njegov rad i načine na koje mu podstiče maštu. U tom pogledu Malmbergove intervencije deluju visokoestetizovano ali skrupulozno u odnosu na temu.

* * * 1/2 / * * * *

Friday, October 25, 2013

MACHETE KILLS

Pogledao sam MACHETE KILLS Roberta Rodrigueza, nastavak dugometražne verzije vic-trejlera iz filma GRINDHOUSE. Kao što je prvi film pokazao kako taj vic nema dovoljno kapaciteta da se održi kao celovečernji film, to isto pokazuje i drugi film. Tolerancija gledalaca prema onome što može da vidi na ekranu u MACHETE KILLS u direktnoj je srazmeri sa odnosom koji ima prema ljudima koji se u njemu pojavljuju.

Meni je naravno od najvećeg značaja to što se u MACHETE KILLS pojavljuje Mel Gibson, i smatram da nije previše subjektivno ako naglasim da je on ne samo daleko najbolji deo filma već da u njegovim deonicama ovo delo dobija ozbiljnost koja mu je bila preko potrebna, jednim velikim delom i zato što Mel ima harizmu koja može da pokrije rupe u rediteljskom postupku.

Nažalost, MACHETE KILLS nema puno smisla u bilo kom drugom poglčedu tako da u širim okvirima Melove karijere ovaj film neće moći da preokrene negativni trend sa kojim se on suočio. Ipak, čini mi se da će kritika bez ikakve sumnje prepoznati koliki je gubitak što ga nema na ekranu, kao što je uostalom prepoznala i u slučaju filma HOW I SPENT MY SUMMER VACATION.

Druga faca od koje sam dosta očekivao u ovom filmu je Marko Zaror. Nažalost, MACHETE KILLS nije taj film sa kojim bi ovaj Čileanski zmaj mogao da se probije u mejnstrim, i moram priznati da me je razočarao Rodriguezov tretman njegovih predipozicija jer mi je spoj Rodrigueza i Zarora delovao jako potentno.

Ostalo je manje-više cirkus u kome Rodriguez pokušava da nasaže salatu od tarantionovskih dijaloških opersiflaža i namerno loših akcionih scena koje vremenom deluju samo bezveze, bez neke lucidne nadogradnje u parodiranju Grindhouse filma.

Sada već polako počinje da se postavlja pitanje šta je krajnji horizont Rodriguezovog insistiranja na ovom Grindhouse pravcu. Naime, pokazao je u nekoliko navrata kako želi da napravi posvetu B-filmovima, u međuvremenu se jako izmakao od svakog konteksta u kome bi to trebalo da ima smisla i sada je to već postalo jako zamorno.

Čini se da ovoga puta, za razliku od originalnog MACHETEa, nije naišao ni na strpljenje kritike ili festivala. Ipak, pošteno govoreći, teško je reći da je gori od prvog, samo je nešto manje interesantan za gledanje jer se svi aduti ali i sve greške ponavljaju.

* 1/2 / * * * *

Thursday, October 24, 2013

NIGHTFLYERS

Pogledao sam NIGHTFLYERS Roberta Collectora, ekranizaciju novele George R.R. Martina o svemirskoj ekspediciji koja pođe po zlu kada se istraživači suoče sa HALolikim poludelim brodskim kompjuterom koji pretvara džinovski svemirski brod u svojevrsni Bates Motel.

Collectorov film želi da spoji SF i horor impulse sa opštom atmosferom psihološke studije u svemiru ali u svim pretencioznijim delovima ispada prilično neuspešan. Ako imamo u vidu koliki delovi filma otpadaju na neuspešnu psihologizaciju, postavlja se ozbiljno pitanje da li je ovaj film na kraju i mogao da profunckioniše kao exploi6ation što mu je sasvim sigurno bila delimična namera.

Kada krene "akcija", film nije sasvim nezanimljiv. DP je Shelly Johnson, u međuvremenu sa potpisima na Johnstonovom CAPTAIN AMERICA ili Westovom EXPENDABLES 2. Collector i Johnson, u spoju sa vrlo 80s skorom, uspevaju da naprave sporadično zanimljivu atmosferu, naročito kada se odmaknu od psihologiziranja.

Ipak, toga nije dovoljno da bi u potpunosti iskupilo Collectorov film.

* 1/2 / * * * *

Tuesday, October 22, 2013

MOeBIUS

Pogledao sam MOeBIUS Erica Rochanta, novi špijunski film koji je za Bessonov EuropaCorp snimio Jean Dujardin posle osvajanja oskara za ARTIST. Našoj publici ovaj film može biti zanimljiv po tome što epizodnu ulogu igra Branka Katić. Dujardin igra agenta FSB koji vešto vodi slučaj protiv ruskog Oligarha u Monaku, upliće se u ljubavnu vezu sa jednom od njegovih saradnica, kradom od svojih kolega i dovodi celu akciju u opasnost.

Eric Rochant se tokom devedesetih istakao sa izvanrednim špijunskim filmom LES PATRIOTES pa su očekivanja ovog filma bila jako velika. Nažlost, ovaj film je slabiji od prosečnih produkcija EuropaCorpa i sasvim sigurno nije projekat koji je Dujardin trebalo da snima po osvajanju "oskara". S druge strane, Rochant je veliko ime u ovom žanru tako da glumčeva ideja da igra u ovakvom filmu imadosta rezona.

Partnerka u filmu mu je Cecile De France koja uprkos koketiranju sa Holivudom, čak i nekim skupim produkcijama kao što je Eastwoodov HEREAFTER ostaje verna francuskom žanrovskom filmu koji ju je i lansirao.

Rochantov scenario je istovremeno neuverljiv, jednostavan i konfuzan a rediteljska egzekucija je bliža televiziji nego ambicioznom repertoarskom filmu. U svakom slučaju, ovo je dosta neočekivan ishod jednog projekta koji je sigurno nastajao sa velikim ambicijama.

Branka Katić ima epizodnu ulogu koja nije naročito upečatljiva.

* 1/2 / * * * *

Monday, October 21, 2013

GREEN STREET 3: NEVER BACK DOWN

Pogledao sam GREEN STREET 3: NEVER BACK DOWN Jamesa Nunna sa Scott Adkinsom u glavnoj ulozi. Ovaj film bi predstavljao odlično proširenje područja borbe za Adkinsa, u jednom stathamovskom ključu, da nije toliko loš. Statham naime i dalje najviše para pravi radeći filmovi u onim formama koje mu najviše odgovaraju a to su borilački i akcioni filmovi. Međutim, trudi se da iskorači iz toga i u nekakve krimi-drame.

Scott Adkins je akcioni heroj stare škole koji je samo u slučajevima prestižnih Avi Lernerovih recvija kao što je EXPENDABLES ili iznenađujućih epizoda kao što je ZERO DARK THIRTY uspevao uopšte da iskorači u bioskope. On pripada staroj školi po tome što spada u one akcione zvezde koje su ušle u žanr zahvaljujući fizičkoj predispoziciji i borilačkom backgroundu a to je vrsta koja izumire u bioskopskom formatu, naročito posle THE MATRIX kada su efekti dovoljno uzanpredogvali da svako može biti kung fu zvezda.

Od momenta kada je Keanu Reeves u MATRIXu rekao "I know kung fu", pravi borci su proterani na video. Adkins pripada generaciji koja nije ni imala priliku da overi bioskop.

Međutim, GREEN STREET 3 jeste nastavak bioskopskog filma GREEN STREET HOOLIGANS koji je svojevremeno preko Elijah Wooda pretendovao čak i na nekakav crossover preko okeana.

U svakom slučaju, ovde imamo dosta neprirodan spoj Adkinsa sa "boračkim stažom" i krimi-melodrame o navijačima koja usled njegovog angažmana degeneriše u seriju oktagonskih i poluoktagonskih borbi među predstavnicima klubova, svojevrsnih gladijatorskih obračuna, nažalst loše snimljenih i datih u formi montažne sekvence.

Navijačka melodrama koja sve uokviruje je šuplja a Adkins nije sramotan ali nije ni preterano dobar kao njen protagonista. Nunn slično filmu TOWER BLOCK koji je radio sa isom autorskom ekipom donosi površnu uglačanost u slici ali ukupni utisak je na fundamentalnim nivoima slabiji od DTV radova.

Adkinsov pokušaj da iskorači van onoga za šta je specijalizovan zaslužuje podršku, ali ovo definitivno nije pravi put i autori nižerazrednih britanskih žanrovskih filmova nisu ljudi koji mogu da mu pomognu.

Sunday, October 20, 2013

PARKLAND

Pogledao sam PARKLAND Petera Landesmana, ekraniozaciju dokumentarne knjige o "sporednim" događajima u vezi sa atentatom na Kennedyja. Landesman se ne bavi nikakvim suštinskim pitanjima u vezi sa zaverom koja stoji iza ubistva već se fokusira na seriju zanimljivih "malih" događaja kao što su reakcija lekara u bolnici, doživljaji Abrahama Zaprudera, čoveka koji je snimio najznačajniji dokumentarni materijal atentata, priču agenata FBI kojima je Lee Harvey Oswald bio zabeležen kao neko ko preti a da nisu reagovali što je na kraju dovelo do velikih neprijatnosti i konačno najbliža pšorodica, brat i majka navodnog atentatora.

Landesman prikazuje ove događaje hronološki što daje filmu labavu dramaturšku strukturu i stvara utisak kao da se događaji gomilaju umesto da se priča razvija. Međutim, unutar svega toga postoji razvoj iako je PARKLAND uprkos brojnim dinamičnim situacijama koje prikazuje iznad svega ipak film stanja.

Ova produkcija Toma Hanksa je prvobitno bila planirana kao deo serijala za HBO, ali je umesto toga pružena prilika scenaristi Landesmanu da se oproba kao reditelj u formi bioskopskog filma.

Landesman se prilično dobro snašao i to ne samo u domenima gde se scenaristi kao reditelji tradicionalno dobro snalaze već upravo u pogledu vrlo vibrantnog vizuelnog prikaza i ubedljive atmosfere, sasvim sigurno ostvarene na skromnom budžetu. Međutim, budžet ne sprečava PARKLAND da ubedljivo oživi epohu.

Nisam siguran koliko PARKLAND može da iskorači van miljea onih koje zanima slučaj JFK, ali u svakom slučaju čak i onima koje ne zanima nudi zanimljiv pogled na ove prelomne događaje, pričajući deo "velike priče" kroz niz malih.

* * * / * * * *

Friday, October 18, 2013

RUSH

Pogledao sam RUSH Rona Howarda po scenariju Petera Morgana, sportski film o dvobojima Jamesa Hunta i Nikija Laude koju Howard pretvara u visokooktanski takmičarski naboj a scenarista Peter Morgan u svojevrsnu meditaciju o prirodi sporta i epohi kada je Formula 1 još uvek bila prostor za avanturiste i dendije ali su ozbiljni takmičari polako počeli da zauzimaju svoje mesto. Lauda i Hunt su predstavnici dve ere - Lauda je racionalan i kompetitivan na duže staze a Hunt je iracionalan i željan dokazivanja. Naravno, u istoriji Formule 1 rezultat je da rivalstvo sa Huntom ostaje više kao fusnota u Laudinoj eri.

Međutim, Hunt je jedan od onih vozača koji je izgradio imidž Formule 1 kao prostora za mačo tipove i u trenutku kada se Lauda pojavio, on je bio tipičniji predstavnik sporta. U nekih četrdeset godina paradigma se potpuno preokrenula. Međutim, tu podvojenost prikazuje i sam film, RUSH je naizmenično film o junaku koji je ličnim zalaganjem i spremnošću na ludačke rizike postigao uspeh i film o čoveku koji je racionalnim, bezbednim pristupom reformisao sport i postigao vrhunske rezultate. Ova podvojenost u kojoj nema pravog pozitivca i negativca uspeva da profunkcioniše i ne smeta filmu. Gledaoci će navijati za obojicu.

Kada bi morali da se opredeljujemo, veliko je pitanje o kom bi vozaču trebalo snimiti pojedinačni film u kom bi se tretirao kao heroj. Hunt je svojom vatrenošću bez ikakve sumnje dao smisao suštinski dosadnom sportu u kome se voze desetine bolida u krug. Lauda je s druge strane izbacio neustrašivost iz jednačine i zamenio ih tehničkim znanjem i disciplinom. Zapravo, reklo bi se da se na izboru između Hunta i Laude "poznaje autor".

Howard je kao oslonac holivudskog mejnstrima izabrao obojicu za junake i to na neki način zvuči kao vic u kome se definiše njegova "neopredeljena" poetika. Međutim, Howard je reditelj koga nikada ne treba potceniti jer on u svom opusu ima filmove kao što su APOLLO 13 i RANSOM, vrhunske i vrlo provokativne predstavnike svog žanra.

RUSH je definitivno na toj liniji. Iz RANSOMA nastavlja temu istraživanju mačo narcizma, rekonstruiše epohu kroz prizmu profesija za hrabre muškarce kao u APOLLO 13 i sve to bazira na scenariju Petera Morgana sa kojim je već radio FROST/NIXON.

Morganova sklonost da u nekom trenutku potpuno obuzme junake i pretvori ih u svoje glasnogovornike je manje-više zauzdana mada ima u kritičnom trenutku jednu scenu u kojoj lobuje. Ipak, moglo je biti još problematičnije. RUSH je definitivno jedan od onih filmova u kojima je Morgan više prednost nego slabost.

U istorijskom pogledu, Morgan nije baš najprecizniji i prenebregava neke bitne elemente u odnosu Hunta i Laude koji su postojali mimo činjenice o rivalstvu. Ipak, ako imamo u vidu Morganov kontakt sa Laudom, pretpostavljam da je iza tih odstupanja stajala ideja da se podvuče tema njihovog dvoboja koja bi dobila drugačije konotacije da su sve činjenice uzete u obzir.

Sama istorijska rekonstrukcija u tehničkom i vizuelnom pogledu je izvanredna. Anthony Dod Mantle je napravio jednu od tehnički najzahtevnijih fotografija u svojoj inače izuzetno uzbudljivoj karijeri punoj izazova, pionirskih koraka u pogledu digitalnog snimanja itd. Howard je izvanredno spojio savremeni senzibilitet sa koloritom, dizajnom i vizuelnim prezentacijama epohe tako da RUSH istovremeno izgleda kao rekonstrukcija sedamdesetih ali i kao film iz tih vremena.

Sa ovim filmom Chris Hemsworth počinje da ozbiljno dovodi u pitanje da li je Hugh Jackman, uprkos velikoj prednosti, zaista izborio mesto naslednika Mela Gibsona među australijskim iseljenicima u Holivudu. Posle klimavog debija sa Thorom u ovom filmu Hemsworth pokazuje potpuno drugačije leading man lice, samouveren je i harizmatičan. Otud ne čudi da ga je Howard uzeo pod svoje i za sledeće filmove.

Daniel Bruhl s druge strane Laudu igra kao svojevrsnog Cyrana Formule 1 ali uprkos većem akcentu na "karakter" ne deluje kao da je u razlitičim filmovima u odnosu na Hemsworthov personality acting. U svakom slučaju, RUSH je odličan showcase i za dve zvezde.

Ako imamo na umu sve ovo, zanimljivo je da RUSH zapravo spada u domen internacionalnih koprodukcija, jeftinih po holivudskim standardima, uprkos tome što ga režira ugledan holivudski reditelj, sa zvezdama i vrlo komunikativnom pričom. U neka druga vremena, RUSH bi bio tretiran kao vrhunski mejnstrim i adut studija na blagajnama, a danas je to film koji će dobro proći ali je produkciono tako koncpirian da bi se i poraz na blagajnama mogao podneti. Očigledno je RUSH, koliko god da je harizme zarobljeno u junacima i na ekranu, koliko god se bavio automobilima, trkama i ostalim uzbuđenjima, ipak previše posvećen likovima da bi u savremenoj klimi dobio punu podršku studija. Srećom, postoje Working Title i slične kuće na margini globalnog filmskog biznisa koje takve stvari ipak zanimaju.

* * * 1/2 / * * * *

Thursday, October 17, 2013

ESCAPE FROM TOMORROW

Okolnosti nastanka filma ESCAPE FROM TOMORROW Randy Moorea su mu zasluženo donele zapaženo mesto na indie sceni iako se ovaj film zapravo nalazi negde na pola puta između indie scene i undergrounda. Moore je naime tajno snimao ovaj film u Diznilendu, pretvarajući se sa svojom ekipom da je turista, i krajnji rezultat je izuzetno intrigantan. Naime, ishod je crno-beli film u kome se Moore povremeno lati green screena, ali bez sumnje puno je kadrova koji su zbilja snimljeni na lokaciji i deluju izuzetno bogato i vibrantno. Odluka da film bude crno-beli je mudra na više nivoa. Prvo, omogućuje Mooreu da se osloni na poetiku starih filmova, kako nekih nostalgičnih porodičnih ostvarenja tako i ekspresionizma na koji se mnogo oslanja.

Mooreov oslonac na ekspresionizam nije isključivo, pa čak ni dominantno vezan za filmski krak ovog pravce već više za pozorišni. Priča o čoveku koji silazi sa uma tokom porodične posete Diznilenda zbog gubitka posla i nekih drugih faktora traži puno oslonaca u dramama pisaca kao što su Bihner ili Strindberg (u pojedinim aspektima).

Štaviše, Moore kao reditelj ponikao u američkoj tradiciji želi oneobičenu priču, ima fokus na naraciju, pa otud čini mi se jači uticaj pozorišnog odnosno dramskog ekspresionizma nego filmskog. Mada, treba imati na umu da je ekspresionistički pozorišni tekst zapravo i bio mnogo više eksploatisan u Novom nemačkom filmu nego u nemačkom filmskom ekspresionizmu per se.

Mooreov rediteljski postupak je bez ikakve sumnje muzejski, ali nema nikakve veze sa evropskim filmom i više se nadovezuje na Soderbergha i njegove štićenike, filmove poput SUTURE.

Činjenica da je ESCAPE FROM TOMORROW smešten u Diznilend, a naročito sam čin tajnog snimanja u tom zabavnom parku automatski kvalifikuje ovo delo kao antikorporativnu satiru. U pojedinim deonicama Moore ne uspeva da odoli poigravanjem sa Disneyevim imaginarijumom. Ipak, iako ovaj film izrazitu kritičku crtu ne bih rekao da napada Disney ili Siemens per se već samo da se oslanja na njihovu ikonografsku potenciju.

Sam neobičan nastanak filma ne može da se izdvoji od ukupnog utiska i sigurno mu dodaje na ekskluzivnosti. Ipak, čini mi se da ESCAPE FROM TOMORROW ne bi bio nezapažen i bez kontroverzi sa Disneyem.

* * * / * * * *

Tuesday, October 15, 2013

THE WAY WAY BACK

Pogledao sam THE WAY WAY BACK Jima Rasha i Nata Faxona, rediteljski debi scenarista Payneovog uspešnog filma THE DESCENDANTS. Nažalost, njihov rediteljski debi je usiljen, konfuzan, žanrovski neopredeljen i po svemu mediokrizezski zaglavljen između indie estetike i nostalgičnog mejnstrima koji se na nju povremeno oslanja. Na sve to, THE WAY WAY BACK je izašao kratko vreme posle ADVENTURELANDa Grega Mottole. Stoga ovaj film uspeva da bude promašaj na raznim nivoima i jedini koji je u njemu uspeo da izvuče nešto za sebe jeste Sam Rockwell koji je egzibicionistički napravio relativno simpatičnu kreaciju ali to je više bazirano na njegovoj ličnoj harizmi. Rash i Faxon su tehnički korektno realizovali film i očigledne su veće ambicije od onoga što je na kraju rezultat.

* * / * * * *

Monday, October 14, 2013

THE CONJURING

Pogledao sam THE CONJURING Jamesa Wana i moram da priznam da mi je izmakao razlog zašto je ovaj film toliko hajpovan. Elementi "istinite priče" iz demistifikovane zbirke bračnog para Warren samo je delimično igrao ulogu u Wanovoj odluci da ovaj film delimično postavi kao rekonstrukciju epohe. Sve ostalo što je 2istinito" u ovoj priči je samo uticalo na pripitomljavanje ili uklanjanje horor scena, tako da je THE CONJURING zapravo jedna hendikpirana melodrama sa sporadičnim izlivima horora koji je inače stabilno utemeljen u opštim mestima. THE CONJURING formalno nije ekstreman kao PARANORMAL ACTIVITY iako sam siguran da ga Wan doživljava kao slow burner, no materijal naprosto ne pruža osnov za to.

Pored ogromnog napora koji Wan ulaže da izdradi ozbiljne karaktere i ogromnog vremena koje u to ulaže, oni ostaju tipski a horor dešavanja deluju eskremno neuverljivo i bajato. Na sve to, THE CONJURING ne pretenduje da razobliči Warrenove kao šarlatane, to je recimo evidentno u scenama kada se priviđenja vidovite supruge Warren tretiraju kao objektivna činjenica u ovoj priči. Proglađšavanje neke budalaste priče za istinitu je legitimna exploitation strategija, ali ovde ona više deluje muzejski nego itsinski uspešno.

Čini i se da ponovo imamo posla sa slučajem horor filma koji se hajpuje zbog toga što je autor stavio veliki akcenat na ne-horor aspekte priče. Možda ovaj film svojom pretenzijom uspeva da imponuje mlađoj publici i nadam se da će poslužiti kao gateway drug omladini koja nije imala dodira sa ozbiljnijim ostvarenjima ovog žanra. Međutim, publici koja je iole gledala horor ovaj film zaista nema šta da pruži...

* 1/2 / * * * *

Sunday, October 13, 2013

ABOUT TIME

Pogledao sam ABOUT TIME Richarda Curtisa. Reč je o vrlo zanimljivom filmu o putovanju kroz vreme koji ga sagledava iz vizure romantične komedije, i porodične drame, no to ne znači da Curtis kao scenarista nije ponudio i ponešto zanimljivo i intrigarntno u okvirima filmova o putovanju kroz vreme.

Rachel McAdams je igrala u već dva filma koji iz romantične vizure sagledavaju temu putovanja kroz vreme i stavljaju fokus na međuljudsjke odnose. Iako se ne bi očekivalo, upravo ta dva filma su se izdvojili kao najsvežiji ili među najsvežijim naslovima na tu temu u proteklih desetak godina. Naravno, nemoguće je izbeći šalu da u ovom filmu Rachel McAdams postaje TIME TRAVELER'S WIFE. U tom smislu, Richard Curtis ulazi u prikaz bračnog života posle inicijalnog romcom momenta. Working Title je prošle godine imao film I GIVE IT A YEAR koji je pokušao, ali nije baš uspeo, prikaže krizu braka kao konvencije romantične komedije. U ovom filmu i sam Curtis zakoračuje u temu braka (LOVE ACTUALLY se ne računa jer su u njemu junaci već u braku) i uspeva u jednoj od najdelikatnijih stvari na filmu a to je da se prikažu harmonični odnosi među junacima.

ABOUT TIME nema monumentalni zamah THE BOAT THAT ROCKED i tu veliku energiju, ali je tu razbarušenost i raskoš zamenio prilično fokusiranim pripovedanjem. Ako imamo u vidu određene promene tona priče u drugoj polovini filma, koje su smetale delu kritike, smatram da je to Curtis jako vešto savladao. Stoga, čini mi se da je ta preimedba više bazirana na tome što su neka od emotivnih očekivanja gledalaca izneverena. Ipak, film nikada ne izlazi izvan okvira Curtisove poetike, naprosto samo je reč o odstupanju iz žanra.

Jedna od mana koje su kritičari našli jeste i Curtisov karakteristični klasni pristup, koji je po njima prevaziđen u savremenoj ekonomskoj klimi. Čini mi se da to nije toliki problem samog filma ili Curtisa koliko utiska da Working Title možda više nije onakav međunarodni reprezent britanske savremenosti kao što su Merchant i Ivory bili za prošlost. No, taj zadatak sada preuzimaju neki drugi ali i dalje ne mogu da pariraju onim kvalitetima koje donose WT autori kao Curtis ili Edgar Wright.

Curtisov "alter ego" ovog puta nije Hugh Grant, naprosto je prestar, ali Domnhall Gleeson odlično obavio svoj posao s tim što se čini da njega zanima izgradja raznovrsnije karijere od Grantove. Podela je u svakom pogledu izuzetna s tim što neće biti toliko komercijalno potentna kao u slučaju NOTTING HILLa iako je na neki način ponovljena ta formula romanse britanskog smotanka i čulne Amerikanke. Rachel McAdams nije Julia Roverts ali svakako jeste na onom nivou na kom je bila Andie McDowell u FOUR WEDDINGS. Ipak, čini se da takava komecijalni fenomen u savremenoj kinematografiji ne može da se ponovi. To je šteta jer Curtis nudi zreo film i jedan neobičan pogled na romantičnu komediju.

* * * 1/2 / * * * *

Wednesday, October 9, 2013

THE DIRTIES

Pogledao sam THE DIRTIES Matta Johnsona, zanimljivu indie found footage crnu dramediju, o dvojici filmskih entuzijasta koji nailaze na probleme sa bullyjima u srednjoj školi i polako počinju da razmišljaju o tome kako bi vrhunac njihovog umetničkog rada bio pravi masakr po uzoru na Kolumbajn koji bi zabeležili kamerama. Bullies su već decenijama vrlo bitna tema američkog filma, i očigledno da je to problem koji autori smatraju izuzetno relevantnim i inspirativnim ali ekstremnost tretmana te teme čini ovu vrstu priča autohotono američkom i kad god su prenete u evropski film (recimo, LAT DEN RATTE KOMMA IN) ne deluju toliko ubedljivo.

THE DIRTIES to podiže na vrlo dramatičan nivo i scene zlostavljanja učenika su izuzetno energične i ekspresivne. Isto tako, sam milje kinoamatera u srednjoj školi je izuzetno živopisno prikazan, sa mešavinom njihovog zaraznog entuzijazma i gotovo odbojne filmofilije.

Najzanimljivija scena u filmu je zapravo prva, u kojoj se sreću junaci srednjoškolci sa kinoamaterima iz osnovne škole i razmenjuju iskustva o tome kakve filmove snimaju.

Sam found footage koncept u ovom filmu je ubedljivo koncipiran, mada nikada do kraja nije razjašnjeno zašto je "treći drug" koji drži kameru tako tih i pasivan. Isto tako, postoje neke scene u kojima se pokušava određena estetizacija mladalačkih rituala uz upotrebu indie muzike, što je inače karakteristična početnička greška reditelja debitanata pa se i uklapa u priču o kinoamaterima.

THE DIRTIES je film koji svakako pravi mnoge greške, ali imajući u vidu njegove kapacitete i okolnosti nastanka, reč je o solidnom ostvarenju koje zaslužuje punu pažnju.

* * * / * * * *

Monday, October 7, 2013

DEVOURED

Pogledao sam DEVOURED Grega Olivera, zanimljiv ali na kraju ipak prilično slab indie film koji koketira sa hororm ali je ipak vuiše reč o psihološkoj studiji po uzoru na Romana Polanskog i njegove "ženske filmove". Marta Milans je izuzetna u glavnoj ulozi kao čistačica iz El Salvadora koji radi da bi skupšila novac za sinovljevu operaciju. Osim atmosfere i nekih jako zanimljivih rediteljskih rešenja, ništa oko nje nije naročito dobro a naročito ne preokret u kome se desi sve ono što gledaoci slutili i rekapitulira taksativno, na nesvakidašnji način. Greg Oliver je bio nadomak nečeg zanimljivog, pružio je mnogo u radu sa glavnom glumicom i u realizaciji, ali ideja na kojoj se bazirao film to nije mogao da isprati. Nažalost, žanrovska konfuzija u filmu ne može da mu pomogne da uspe ni kao indie film ni kao horor, premda verujem da bi možda mogao izboriti neke simpatije na žanrovskim festivalima.

* * / * * * *

PARADISE

Pogledao sam PARADISE Diablo Cody, rediteljski debi scenaristkinje koja je za JUNO osvojila "oskara". Scenarsti za svoj debi obično čuvaju ili scenario koji nisu uspeli da prodaju ili onaj koji im je najdraži i ja bih rekao da se ovde radi o ovom prvom. PARADICE je slabiji scenario od svih radova Diablo Cody koji su do sada realizovani, premda moramo imati na umu da je ovo sigurno i najgore režiran među njenim scenarijima. PARADISE ima jaku glumačku podelu koja je zarobljena u jednom vrlo svedenom zapletu i autorskoj viziji koja ne može da se odluči između toga da li je raspoloženija za kritikovanje konzervativaca ili raspusnika, ali u oba slučaja zapravo promašuje temu jer konzervativci koje prikazuje su apsurdni a raspusnost nije autentična već korporativna i ima mnogo više veze sa konzervativizmom nego sa autentičnim "gradom greha". Dakle, pored egzekucije, Diablo se nije snašla ni na idejom planu. Zato i ne čudi da je PARADISE više odbačen nego distribuiran.

* 1/2 / * * * *

Saturday, October 5, 2013

POLYTECHNIQUE

Pogledao sam POLYTECHNIQUE Denisa Villeneuvea. Villeneuve spada među reditelje kojima je prelazak u Holivud prijao iako su po mnogo čemu snimili drugačije filmove od svojih početaka. POLYTECHNIQUE je visokoestetizoavan ali nažalost šuplja priča o masakru na montrealsnkoj višoj školi koji se zbilja desio 1989. godine. Ipak, Villeneuve je ovde više vansantovski zainteresovan za atmosferu i lepe kadrove nego za motive zločinaca i sudbine ljudi koji su se tamo zatekli, tako da se čini kao da su psihologija likova i njihovi problemi tu više dati kao povod za zanimljive kadrove nego za bilo šta drugo. Nemam ništa protiv takvog postupka kada ta "psihološka dimenzija" ne bi kudikamo ipak morala da zaigra značajnu ulogu u filmu i kada joj i sam autor ne bi namenjivao značajniju ulogu koja ona u ideji ima ali egzekuciji nikako nema... Čak ni sa svojim ogromnim kulturnim kapitalom Van Sant nije uspeo da učini ovakvu postavku istinski ubedljivom uprkos velikom uspehu ELEPHANTa.

* * / * * * *

MARTIN AND LEWIS

Pogledao sam TV film MARTIN AND LEWIS Johna Graya koji se bavi komičarskim partnerstvom Deana Martina i Jerry Lewisa. Gray pokušava da prikaže i "mračnu" stranu njihovog odnosa, i naličje Holivuda ali uspeva da na kraju cele priče ostane dostojanstven i da ih ne demistifikuje. U tom pogledu, Gray nije snimio materijal baš za HBO, ali isto tako ovo je dosta dobar primer kako se može napraviti hagiografska priča o značajnim ličnostima kojaukazuje na njihove mane ali ih ne ponižava.

U ovom TV filmu Gray donosi tezu po kojoj Martin više nije mogao da podnese Lewisovu nezajažljivu borbu za pažnju i svojatanje njihovog zajedničkog rada. Koliko god da je Martin lakonski prihvatao taj posao, okolina ga je dodatno pritiskala da se sukobi sa Lewisom. Sa druge strane, Lewis je pored ogromnog egoizma itekako želeo da Martin ostane u duetu sa njim i izuzetno je teško podneo rastanak sa njim.

Priča je naravno dodatno začinjena karakterističnim preprekama na putu do vrha, situacijama u kojima im ide teško i kada se njihova talenat ne prepoznaje, ali i suočavanjem sa novinama u životu proisteklim iz popularnosti.

Sean Hayes je napravio izvanrednu ulogu kao Jerry Lewis i za nju je osvojio i neke nagrade. Međutim, upravo ova uloga pokazuje koliko je Hayesova želja da se ne izjašnjava o seksualnoj orijentaciji (uprkos seriji WILL AND GRACE) bila mudra (premda se na kraju ipak autovao) jer u ovoj sjajnoj interpretaciji gledalac neumitno počinje da učitava i latentne homoseksualne porive Jerry Lewisa prema Deanu Martinu. Jeremy Northam je takođe odličan kao Dean. Obojica glumaca vrlo odmereno i bez previše imiticija uspevaju da odigraju ove ikone američke popularne kulture, da razjane njihove motive i pruže sve ključne pečate.

U pojedinim aspektima, MARTIN AND LEWIS neznatno odstupa od istorije, ali to je više prisutno u vezi sa nekim datumima nego sa samom prirodom događaja.

Verujem da uprkos krupnim ličnim lomovima koje proživljavaju junaci ove priče, MARTIN AND LEWIS može delovati dosta "lagano" publici, ali verujem da su sami junaci svoje lomove proživljavali u fazi životne bezbrižnosti koja je sve i činila laganim.

Friday, October 4, 2013

GRAVITY

Pogledao sam GRAVITY Alfonsa Cuarona, film koji je sa pravom stekao reputaciju jednog od najznačajnijih event naslova ove godine. GRAVITY je nesvakidašnji akcioni SF film u kome Cuaron ostavlja svoj autorski pečat, a rekao bih i da se bavi "autorskom" reinterpretacijom žanra koju sebi mogu da dozvole samo veliki reditelji, i po talentu i po reputaciji. Prethodni film koji je na ovaj način "pretresao" formu je recimo CAST AWAY Roberta Zemeckisa. U oba slučaja imamo filmove sa velikim zvezdama u kojima su one izmeštene iz ambijenta u kome se dobro snalaze u svoj samostalni show, bez sidekickova sa kojima će komunicirati, bez tipičnih komičnih odmorišta, herojskih gestova, uobičajenih atraktivnih ambijenata. U psihološkom smislu, u tom nizu filmova CAST AWAY je sigurno zreliji od GRAVITYja, i ono što se dešava Zemeckisovom junaku je radikalnije. Doduiše, Zemeckisov film pored impresivnih fizičkih aspekata junakove sudbine ipak i jeste prevashodno priča o transformaciji karaktera, dok je GRAVITY pre svega bare bones akcioni film u kome je karakterizacija uvedena samo kako bi se za potrebe publike podvukao "ljudski faktor".

GRAVITY u svojoj osnovi nije SF u tom smislu što većim delom govori o već postojećim pronalascima, ne prikazuje svet koji je transformisan nekim novim izumom ili društvenim promenama. Međutim, sasvim sigurno da u sebi nosi nešto optimizma u vezi sa istraživanjem svemira koji više spadaju u domen SFa nego realizma. Na stranu, koliko su doživljaji glavnih junaka uverljivi i mogući (a nisu previše) ono što je suština GRAVITYja u pogledu fantastike jeste optimizam koji zapravo nije svojstven svemirskim misijama. Jedna od osnovnih osobina mnogih letova u svemir koji su pošli po zlu jeste mirenje sa sudbinom u kritičnim situacijama, bilo da je reč o kosmonautima koji su promašili orbitu i došli na putanju sa koje ne mogu da se vrate na zemlji, ili ako se radi o šatlu kome je oštećen zaštitni sloj na trupu.

Zato, GRAVITY iako nije SF u užem smislu, definitivno jeste film koji zrači atipičnim optimizmom u pogledu istraživanja svemira.

Cuaron i sin su osmislili brilajntnu minimalističku suspense postavku. Dvoje astronauta posle katastrofalnog sudara njihovog šatla sa svemirskim olupinama pokušavaju da se spasu tako što će se nekako dovući do stanice Mir i sa nje uhvatiti Soyuz do Zemlje.

Ne želim da otkrivam dalje, ali stvari se dešavaju u krugu koji su iscrtali Cameron u THE ABYSS i Howard u APOLLO 13 sa Cuarionovim vizuelnim pečatom. Ne treba da čudi što Cameron slavi GRAVITY kao najveći film smešten u svemiru jer ovo jeste na njegovoj liniji.

Na nivou bioskospke napetosti i visoke estetizacije, Cuaron je snimio besprekoran film, u kome svoje duge kadar sekvence dovodi do savršenstva, do tačke u kojoj se ni ne primećuje da jako dugo nema rezova. Za razliku od CHILDREN OF MEN gde su impresivne kadar-sekvence bile "vidljive" ovde su prisutne, ali nisu toliko nametljive, i GRAVITY poziva na više gledanja jer kada prođe napetost ostaje zaista impresivno tehničko dostignuće.

Kad je reč o prikazu putovanja u svemir, GRAVITY je sve ono što su ljubitelji astronautike ikada poželeli, prikazani su razni protokoli, razni najveći tehnički sistemi, i film iskoračuje iz već pomalo potrošenog NASA ambijenta u Soyuze i kineske stanice. Neprekidno je bestežinsko stanje i film je pun vrlo zanimljivih detalja. Iako nije mogao puno da se izmakne od mejnstrim pripovedačkih tehnika, Cuaron u pojedinim scenama nudi vrlo sofisticirana rešenja naročito u pogledu toga kakvu ulogu igraju detalji. Srpsku publiku i Snowdenove fanove, naročito će obradovati recimo scena u kojoj se Sandra Bullock nadiše ruskog vazduha i dođe sebi.

Glumci su odlično uradili posao. Sandra Bullock se posle dvadeset godina vratila u okolnosti iz SPEEDa ali sada ipak dve decenije starija i sa "oskarom" iza sebe. Clooney je s druge strane došao na popravni u svemir posle SOLARISa i obrisao je mutan utisak Soderberghovog rimejka.

GRAVITY obavezno treba gledati u 3D, u tom pogledu svakako pomera granice izraza i daje mu novi smisao, karakterističan za najbolje filmove ozbiljnih autora u toj tehnici.

* * * 1/2 / * * * *

Wednesday, October 2, 2013

APRES MAI

Pogledao sam APRES MAI, novi film u kome Olivier Assayas istražuje svoje autobiografske teme, ali ih spaja u jedan zanimljiv melanž dve faze. S jedne strane, on je na početku karijere u filmovima kao što je EAU FROIDE imao autobiografske tendencije, ali u zreloj fazi, sa triptihom CARLOS tu epohu počinje da sagledava iz "globalne" vizure, iskoračujući iz intimnog sveta u svet politike, kulture itd. Tako sada, on prikazuje svoje mesto, i svoj instimni svet u kontekstu širih političkih događaja. APRES MAI je smešten u milje mladih šezdesetosmaških aktivista a nekoliko detalja (kao recimo odnos sa ocem scenaristom) nepogrešivo pokazuju da je to Assayasovo iskustvo.

Assayas sentimentalno prikazuje mlade i atmosferu koja je vlada u njihovoj političkoj borbi, ali isto tako nemilosrdno preikazuje koliko je politički angažman proisticao iz ličnih frustracija i avanturizma, pre neko iz jasne aktivističke vizije. Isto tako ni intimni apsekt nije mistifikovan kao u Bertoluccijevom THE DREAMERS, ali isto tako nije lišen ni sentimentalnosti, dakle Assayas nije hladan prema svojim likovima i epohi koju je proživeo. Mislim da kao i THE DREAMERS, i APRES MAI najodaniju publiku može naći među mladim ljubiteljima art housea i levice.

U rediteljskom pogledu, Assayas je kao i uvek siguran, sjajno gradi atmosferu a ambijenti u kojima se odvija priča su besprekorno odabrani i živopisno dočaravaju duh vremena kojim se bavi.

Zanimljiv je prikaz kinematografije u koju Assayasov alter-ego ulazi, pre svega zato što je ovo jedan od retkih prikaza "očevog filma" protiv kojeg su se bavili novotalasovci u kome su sadržani i generacijski jaz ali i poštovanje, i razumevanje. Zanimljivo je da su "sinovi" velikih predstavnika staroh "scenarističkog" filma, Assayas i Audiard obojica u početku pokazivali interesovanje za druge forme da bi na kraju poklekli i ušli u film, s tim što je Assayas prethodno overio Cahiers du cinema i saradnju sa Techineom, a Audiard je počeo sarađujući sa ocem, pa nije ni okusio novotalasovski odjek, i tek je kasnije ponudio svoj ugao gledanja na "polar".

* * * / * * * *