Wednesday, September 30, 2020

MONTANA

MONTANA Willama A. Grahama doajena televizijskog filma snimljena je po scenariju čuvenog Larry McMurtryja, u produkciji Coppoline kuće i donosi zanimljivu glumačku podelu koju predvode Richard Crenna i Gena Rowlands.


Film govori o legacy rančerskoj naslednici čiji je muž skloni ideju da proda imanje rudatskoj kompaniji koja bi tu da vadi ugalj, dočim je gazdarica nesklona toj ideji.


Međutim, u ovom modernom vesternu sa akcentom na melodramu, život na ranču je težak i nepraktičan a okolina postaje sve zatrovanija navikama koje donose pripadnici industrijskog kompleksa koji se doseljavaju radi posla.


U tom sukobu tradicionalnog i nomadskog, zarobljeni su članovi porodice koja je u centru ove priče. U određenom smislu, sjajni film Gusa Van Santa PROMISED LAND se bavio sličnom temom, ali McMurtry je u svom prikazu sentimentalniji i jednostavniji.


William A. Graham je izuzetno vešto i raskošno inscenirao celu stvar postižući film look. Glumačka ekipa je na visokom nivou, i uprkos skromnom trajanju filma ima dosta prostora da izgradi ono što je namerila.


Otud je MONTANA upravo ono što se očekuje od jedne ekskluzivne HBO produkcije.


THE CHEROKEE KID

THE CHEROKEE KID Parisa Barclaya je komični vestern snimljen za HBO u kome Sinbad igra blentavog ali dobrodušnog sirotana koji luta Divljim Zapadom i sreće razne propalice sa kojima upada u razne pustolovine.


Jednog od njih, trapera Vidru igra Burt Reynolds u jednoj od rola kakve bi dana igrao Billy Bob Thornton. Od zanimljivih faca pojavljuje se još JamesCoburn kao negativac i Gregory HInes kao enigmatični revolveraš.


Barclayev film je nažalost poptuno razglobljen u pogledu naracije, deluje kao serija nabacanih zgoda koje povezuje Sinbadov naslovi lik i to je nažalost temeljni problem ovog ostvarenja koje baš zbog toga ne drži pažnju gledalaca.


Tuesday, September 29, 2020

MIGNONNES

MIGNONNES i njegova autorka Maimouna Doucoure postali su najozlglašeniji fenomen u kinematografiji tokom pandemije.


Naime, MIGONONNES (ili kako je internacionalno poznat kao CUTIES) je proglašen za pedofilski film i doveo je do ukidanja pretplata za Netflix i do organizovane kampanje smanjivanja ocene na specijalizovanim sajtovima kao što je IMDB.


MIGNONNES ni po čemu nije antologijsko delo. Reč je o vešto sklopljenom, spretno napravljenom filmu o deovjčici iz ortodoksne muslimanske porodice iz podsaharske Afrike koja želi da se bavi hip hop plesom ali joj njena okolina to zabranjuje, mada ne previše i ne na neki melodramski snažan način.


I tu onda pratimo još jedan od onih filmova o korozivnoj omladini kakve Francuzi često proizvode, ali ovaj zanimljivo postavljen na ničijoj zemlji između mejnstrima i art housea.


Devojčice se bave plesom u kom rekonstruišu koreografije kakve igraju Beyonce i slične r’n’b gejše Bushove epohe, i to je nešto što u principu vidimo svaki drugi dan u nekoj emisiji u kojoj se promoviše neka plesačka škola.


I film je zbog seksualizovanog karaktera tg plesa proglašen za pedofilski i sl.


Šta reći na to?


Prvo sam film veoma negativno posmatra seksualizovanost samog plesa kojim se bave te devojčice koje još uvek nemaju pojma ni o čemu pa ni o tome šta je zapravo seks, o čemu film veoma direktno govori.


Scene plesa su estetizovane, ali pe svega da bi prikazao kako te devojčice sebe doživljavaju kada plešu i kako se lože na to, a ne da bi pedofili uživali u tome.


Da li sada može da se pojavi neka devijantna osoba i da se uzbudi gledajući ovaj film? Hm. Pa možda ali osobe koje su devijantne u principu i jesu takve zato što je jako anticipirati šta bi ih moglo pokrenuti. MIGNONNES svakako ne deluje kao film koji na bilo koji način ima nameru da izaziva neko patološko ponašanje ili da ohrabruje seksualizovano plesanje kod dece.


Da li je fenomen o kom govori MIGNONNES prisutan zaista nema potrebe ni da se dokazuje. I ovo je zanimljiv film o tome. Ništa više i ništa manje od toga.


Sad je već glupo reći ono opšte masto o tome kako je cela afera samo promovisala film, ali rekao bih da jeste i stvorila je otpor prema njemu koji će se na duže staze transformisati u gledanost. Ipak, sasvim sigurno da autorima nije bilo nimalo lako dok su napadi trajali. 


* * * / * * * *


DEAD SILENCE

DEAD SILENCE Daniela Petriea Juniora, snimljen je za HBO kao televizijski film u kom je ekranizovan roman Jeffery Deavera. 


Glavnu ulogu odigrao je James Garner, veoma značajan glumac u prvim danima HBOa i posle faze velikih uspeha na filmu, jedan od retkih glumaca koji je spajao bioskopske nastupe sa skupim televizijskim projektima.


Garner ovde igra specijalistu FBI za talačke situacije poslatog da razreši slučaj grupe pljačkaša koji su oteli razred gluvoneme dece sa nastavnicom.


Marlee Matlin igra nastavnicu, ona je tada kao što znamo bila u velikom usponu kao gluva zvezda koja je uspela da podigne vidljivost ljudi sa tim problem, i uspešna komunikacija između visprene prosvetne radnice i matorog pandura dovodi do uspešne realizacije akcije.


Nažalost, DEAD SILENCE nije naročito visokoprofilan uprkos HBOu i Garneru.i reč je o podnošljivom potboileru koji za 1997. kad je izašao deluje veoma anahrono za početak, i ne nudi ništa više od rutinskog televizijskog filma bilo koje televizijske mreže, a pre svega ne nudi ono što je karakteristično za HBO a to su dobre priče i film look.


Saturday, September 26, 2020

I SPY RETURNS

I SPY RETURNS Jerry Londonda snimljen 1994. godine, dobrih četvrt veka posle serije I SPY koja je išla tri sezone i na komičan način prikazivala zgode dvojice američkih špujuna koji su globtrotovali i rešavali slučajeve prerušeni u teniski dubl.


Ova ekipa je posebnog značaja za mene jer su to bili Bill Cosby i Robert Culp koji su kasnije igrali u filmu HICKEY AND BOGGS koji doduše nema nikakve veze sa serijom I SPY po žanru a tek periferno po nekim članovima ekipe.


Elem, I SPY RETURNS je nažalost prilično loš reunion u kom Culp i Cosby nemaju sa čim da rade a ni iskusni Jerry London ne uspeva da u sve unese nimalo ozbiljnog kvaliteta.


Scene u Americi su jako slabo urađene a dešavanja u Beču nažalost ne uspevaju da iskoriste evropske lokacije. Akcija je slaba, komedija je neuspela, sve je nažalost veoma slabo.


MISTRIAL

MISTRIAL Heywooda Goulda je televizijski film koji je za HBO 1996. godine producirao Renny Harlin. Iste godine su Bill Pullman i Robert Loggia overili i Emmerichov ID4 a ovde igraju poštenog policajca koji je namešten na sudu zbog navodne policijske brutalnosti i njegovog ballbuster šefa.


Kada inspektor doživi nepravdu na suđenju odlučuje da u sudnici uzme taoce i na taj način rešava slučaj.


Nažalost, iako Heywood Gould ima zanimljiv track record kao autor policijskih filmova, ovde se kao reditelj i scenarista nije naročito dobro snašao. Glumačka ekipa je odlična ali ceo postupak je prejednostavan, naracija je zbrzana, sve izgleda veoma oskudno u pogledu vizuelnog izraza, i nije na onom visokom nivou film looka koji HBO ima.


Isto tako taj manjak film looka ne nadoknađuje dobrim scenarijem. Gouldov preložak je zaista B po svojim kapacitetima i idejnim i formalnim.


Sve u svemu, Gould je ovde podbacio u odnosu na standarde kuće za koju je radio.


Friday, September 25, 2020

COLD BLOODED

COLD BLOODED Jasona Lapeyrea je bio njegov prvi calling card, kamerni akcioni triler zatvoene situacije smešten u jednu noć i jednu bolnicu iz koje banda želi da oslobodi svog člana kog čuva uporna i nesalomiva policajka.


COLD BLOODED je profilisan kao showcase i kao takav funkcioniše. Nažalost, osim što bi posle ovog filma neko uzeo Lapeyrea da režira nešto drugo, ne može se reći da je ovo samo ostvarenje toliko interesantno za gledanje.


Naime, Lapeyre radi sa limitiranim budžetom i želi da pokaže koliko zna, i onda ta nemra ponekad uzima primat nad logikom priče kako na makronivou tako i na mikronivou. Ako imamo sve to u vidu, čini mi se da je COLD BLOODED imao i nešto više uspeha nego što je zaslužio kao pojedinačni naslov. Kao showcase pak je ispunio svrhu. 


* * / * * * *


Thursday, September 24, 2020

GET DUKED

GET DUKED! Niniana Doffa je stupodna britanska komedija koja misli da je jako pametna o četvorici besprizornika koji odlaze u škotsku vukojebinu da učestvuju u takmičenju za nekakvu Earl of Edinburgh nagradu. Kada tamo stigne ispostavlja se da ih dekadentne aristokrate tamo zapravo love.


Ali ih baš i ne love, a tu su i neki meštani. I sve to na kraju je jedna potpuna papazjanija, neuporedivo gluplja od onoga što autori misle o sebi. Ali, šta god da oni posle, posle Jordana Peelea, ovakav koncept mora da se radi bitno ozbiljnije….


Wednesday, September 23, 2020

ENOLA HOLMES

Harry Bradbeer je još jedan alumnus serije FLEABAG koji je ostvario uspešan holivudski debi. U ekranizaciji romana Nancy Springer, sa Millie Bobby Brown u ulozi naslovne junakinje Enole Holmes ali i na poziciji producenta, dobio je priliku da snimi nešto sveže a opet oprobano jer je Warner već imao iskustva i uspeha sa modernizacijama SHERLOCK HOLMESa.


Nancy Springer je napisala roman ENOLA HOLMES o maloj sestri Sherlocka Holmesa koja je odrastala samo sa Mycroftovom i njegovom majkom, ali kada jednog dana majka nestane, devojlčica mora da krene da je traži, koristeći instinkt i sklonost nekonvencionalnom razmišljanju te borbenost stečenu u porodici.


Brabeer je snimio film koji nudi energičnu pomalo steampunkish verziju Holmesa koja se ne bavi onolikim stilskim ekscesom kao Ritchiejeva, ali isto tako sa svojom drugačijom vrstom vizuelnih bravura, vremenskih skokova i sjajnih montažnih rešenja.


YOUNG SHERLOCK HOLMES Barryja Levinsona, nastao u produkciji Amblina, bio je jedan od potcenjenih filmova osamdesetih. Izuzetno sam uživao u tom filmu i rado bih ga ponovo reprizirao a ENOLA HOLMES se nadovezuje na tako nešto. Doduše, mi danas nemamo INDIANA JONES serijal kao bitan popkulturni ili box office landmark koji diktira stvari ali imamo Woke movement, inkluziju i Warnerova prethodna dva HOLMESa kao stubove na koje ENOLA HOLMES može da se osloni.


ENOLA HOLMES je dinamičan omladinski film, namenjen pre svega teen publici, sa dovoljno energije i dobrom dinamikom da ga učini zanimljivim svim ciljnim grupama. Struktura priče je mogla biti fokusiranija - ovde imamo dva slučaja koji se spajaju u jednu intrigu s tim što drugi ima manje zadovoljavajuće razrešenje, i sama misterija koja se rešava nije dovoljno uzbudljiva za stariju publiku, ali verujem da je za klince odlična.


Mille Bobby Brown je briljantna u glavnoj ulozi, donosi jednu novu dozu energije i šarma, sa novim akcentom, daleko prevazilazeći ostatak škvadre iz THE STRANGER THINGS i ovde dobija svoju potencijalnu franšizu. Pandemija je htela da ENOLA HOLMES ne dođe u bioskope, pa nikada nećemo znati da li bi i tamo bio franchise statrer ali verujem da možda bi jer ima u sebi zdrav potencijal za counterprogramming jer nosi specifičan britanski šmek starinske avanture namenjene mladima, ali sa dozom modernih rešenja u naracija i vizuelnom pristupu koji ga čini holivudski hiperkinetičnim. Dolaskom ovog filma na Netflix gotovo da sigurno možemo govoriti o otvaranju nove franšize.


Glumačka ekipa je svakako sklapana kao da je franšiza planirana. Helen Bonham Carter je majka, Henry Cavill je Sherlock Holmes a Sam Claflin je Mycroft, dakle ekipa je prvoklasna, i održiva na duže staze.

 Prilično sam siguran da će ovaj film - inicijalno pravljen za Warner - razvaliti na Netflixu i da nam se smeši franšiza.


ENOLA HOLMES ne radi ono što je KINGSMAN pokušao da uradi za Bonda. Naime, KINGSMAN je bio pokušaj da se podsetimo da bi se i danas mogli snimati zabavni Bond-filmovi. ENOLA HOLMES nema to opterećenje jer je Downey Jr i dalje u mandatu. Ali, svakako da ovog puta imamo priliku da dobijemo YA varijaciju na Holmesa, smeštenu u viktorijansko doba, i da se ostvari ono što Spielbergu nije uspelo sa YOUNG SHERLOCK HOLMESom.


* * * / * * * *


Tuesday, September 22, 2020

INDEPENDENCE DAY: RESURGENCE

Robert Rodati je pisao scenario za film SAVING PRIVATE RYAN Stevena Spielberga i tu se nametnuo kao go-to guy za vojne i ratne filmove. Posle toga napisao je PATRIOT za Rolanda Emmericha sa Melom Gibsonom da bi na kraju kreirao seriju FALLING SKIES za Spielberga kao producenta.


Rodat je u SAVING PRIVATE RYAN pisao priču o Drugom svetskom ratu, u PATRIOTu o Američkoj revoluciji a u FALLING SKIES o oslobodilačkom ratu pregaženog čovečanstva protiv vanzemaljaca.


ID4 spada u red filmova koji ostali bitni za popularnu kulturu i kao oživljavanje jedne bitne koncepcije starinskog B-filma u A maniru, mada istini za volju više A- maniru nego onom koji je nabacio Spielberg u vreme JAWS.


Za skromnih 75 miliona dolazar čalk i za to vreme, ID4 je postigao globalni uspeh, izbacio Willa Smitha u status superstara i postao seminalni film kome se vraćamo kao referenci. To mi je bilo oduvek zanimljivo jer je zapravo ova stereotipna priča jedna od skromnijih ekranizacija ovog koncepta koje sam gledao, ali očigledno se tu spojilo nekoliko bitnih faktora. Prva instanca rušenja raznih landmarka uređena sa novim specijalnim efektima - i s druge strane zaista galvanizujuća rola Willa Smitha. To je bilo dovoljno da ovaj film postane bitn deo popularne a smim tim i opšte kulture.


Natavak RESURGENCE izašao je 20 godina kasnije i govori o svetu dve decenije posle prvog filma. Kako je prvi film postao referenca u napoj komunikaciji tako je i RESURGENCE veoma tropey sa pitanjem - zašto nikad vanzemaljci ne pozovu pojačanje.


E pa, eto pozvali su. Nisu oni sve što su imali poslali na Zemlju. Naprotiv bili su rasuti šitom kosmosa te je sad stigla druga i jača ekipa.


Ali i Zemljani su spremni za otpor. U 2016. godini ovog sada alternativnog tajmlajna, Zemljani su ovladali tehnologijom koja je zarobljena u ratu i izgradili su moćnu vojsku za odbranu. Međutim vanzemaljci računaju na to.


Od Roberta Rodata i celokupnog iskustva serija koje su se desile u međuvremenu Emmerich i Devlin uzimaju neke koncepte kao što je još jedna vanezemaljska sila koja se bori sa istim neprijateljem i benevolentna je prema nama, a formalno sada je ovaj film maltene spejs-opera, sa sve blomkampovskim detaljima afričke nacije koja je godinama morala da se kolje sa vanezamljcima na svojom zemlji.


Emmerichovi filmovi obično dobro počnu. ovaj nije izuzetak.


Problem je u tome što ovde nema Willa Smitha. Čak i Hemsworth kog ima nije Chrisa nego Liam, dakle onaj manje dobar, i sve to već negde na pola filma ulazi u stagnaciju i reciklažu.


Drugi problem je što su prizori i specijalni efekti impresivni ali to danas gledamo po nekoliko puta godišnje u Marvelovim filmovima i to više nije novo i ekskluzivno kao što je bilo onomad.


U tom smislu, ne samo da ima neke delove zapleta kao FALLING SKIES - RESURGENCE ima i utisak nečega što deluje kao nastavak bioskopskog blokbastera kom su izvađeni zubi.


Bez zvezde kao Smith i bez senzacije proistekle iz efekata, ono što dobijamo je samo Emmerichov pošten nastup kome se nema šta mnogo zameriti, i reciklirana priča koja ni prvi put nije bila briljantna, ali je barem bila dovoljno ikonična da bude citirana u BABYSITTERu.


U ID4 su otprilike u fazi da je i oni citiraju maltene, i svest o tome da je sve sequel je toliko jaka da na kraju poklapa inače pošten Emmerichov rad.


Zato za ovo možemo reći da je pošteno, ali da je prvi film iako zapravo nedovoljno dobar ipak neponovlji.


Da li bih ovo gledao i dalje? I još? Pa, možda i bih, ali kao sada kod kuće jer sam ovjaj film popustio u bioskopu i zaboravio da je postojao, dok ga nisam video na TVu. Dakle nisam ga ni skinuo kad se pojavio dobar rip. Nisam imao minimum inicijative da ga pogledam. A onda mi je bilo merely OK. To svakako nije utisak koji blokbaster treba da proizvede. 


* * 1/2 / * * * *

Monday, September 21, 2020

LOST GIRLS AND LOVE HOTELS

 William Olsson režirao je adaptaciju romana Catherine Hanrahan o mladoj Amerikanki raspadačici koja radi u školi za stjuardese kao lektorka, a noću pije sa drugim expatima i prepušta se promiskuitetu sa meštanima po tokijskim hotelima.

Na tom putu, međutim, ona pronalazi ljubav koja je kao što i priliči Tokiju zabranjena, a kako bi se i očekivalo od nečega što je započeto u love hotelu, i nezdrava.

Film je jednostavan, u sebi ima tenziju trilera premda bi se najpre mogao definisati kao erotska drama, i veoma je zanimljiv, najpre jer je Alexandra Daddario odigrala zaista izuzetnu ulogu. Ovo nije prvi put da snima ozbiljnu "dramsku" ulogu ali čini mi se da je u ovoj roli zaista napravila u potpunosti zaokružen lik koji po mnogo čemu "prevazilazi priču".

Šteta je što sam film, iako je veoma dobar, nije uspešan, pa ne može biti onakav "breakout" kakav ova uloga zaslužuje i ne afirmiše je izvan tipske podele seks bombe. No, verujem da će onaj ko treba doneti adekvatne zaključke i iz ovoga.

William Olsson je producirao izuzetan, i opet potcenjen film ONLY. Ovde imamo sličan slučaj. Naravno, sve u Tokiju izgleda bolje, pa možemo reći da je Olssonu bilo lako da na takvoj lokaciji snimi nešto bolje. Pa ipak, film je izuzetno vibrantan, sjajno slikan i lokacije su izvanredno odabrane i iskorišćene.

LOST GIRLS AND LOVE HOTELS ima jednostavnu priču i bazira se na jednom liku, jednom glumcu i jednom gradu. Samim tim, može i da ne legne gledaocu. Ali može i da legne.

* * * / * * * *

ANTEBELLUM

 GET OUT Jordana Peelea je bacio svetlo daleko kada se pojavio i na neki način otvorio je novo poglavlje politički angažovanog horor filma, dugo posle slavnih dana u sedamdesetim godinama. Najbitnija posledica filma GET OUT bio je svakako potonji Peeleov film US, remek-delo savremenog horora ali i kinematografije uopšte, čijeg amvbicioznog izraza verovatno jne bi bilo da GET OUT nije postigao takav senzacionalni uspeh. Potom je isti studio Blumhouse napravio i THE HUNT, opet strašno zanimljiv i uzbudljiv film sa jako intereasnatnom političkom dimenzijom, a usledile su kasnije i kopije među kojima ove sezone prednjači ANTEBELLUM.

Uprkos tome što u ANTEBELLUMu igraju Janelle Monae, Jack Huston i Gabourey Sidibe, veće zvezde od onih iz GET OUT svakako, ovaj film je ipak jedan GET OUT derivat, košmarna priča o sistemskom rasizmu koji traje od vremena ropstva do danas, izveden u jednom shyamalanskom maniru ali pod snažnim uticajem Peelea.

Gerard Bush i Christopher Renz ide Peeleovim postupkom iz GET OUTa gde nema mnogo ripper sekvenci, stvar je postavljena u formatu melodrame, bavi se likovima, ali ono što njima nedostaje, to je ta zlokobna atmosfera stvare koju je Peele gradio u GET OUTu. Toga kod njih nažalost nema, tako da ovo možemo gledati kao jednu priču o karakterima zarobljenim u jednoj high concept situaciji.

Koncept deluje zanimljivo ali je problem u tome što odnosi među likovima nisu dati produbljenije, i ta melodrama deluje kao ilustracija i uvod u nešto drugo, kao postavka ljudi za neki žanr a ne samostalna stvar. A tog "nečeg drugog" ima, ali samo u konceptu, ne i u samoj radnji.

Stoga, ANTEBELLUM ima dosta problema, no zanimljiv je i ljubitelji žanra treba da ga vide kao respektabilan ali ipak slab produžetak velike senzacije od pre tri godine.

* * / * * * *

Sunday, September 20, 2020

MISBEHAVIOUR

Philippa Lowthorpe je režirala film MISBEHAVIOUR o izboru za Miss sveta 1970. u Londonu kada su se desili neki politički proboji. Jedan je bio protest feministkinja, a drugi je bio dolazak prve crne predstavnice iz JAR koja je nastupala zajedno sa belom predstavnicom.

 Taj izbor je očigledno bio kraj jedne ere. Na njemu je Jugoslaviju zastupala Tereza Đelmiš i nije ostvarila značajan rezultat ali se u nekim scenama ona pojavljuje i pominje, doduše bez dijaloga. U tom geoplitičkom smislu Jugoslavija je važna. SFRJ je u tom periodu dala jednu pratilju Nikicu Marinović i navodno nije postala Miss jer nije htela da potpiše ugovor da će nastupati u Vijetnamu pred američkim trupama. 

Takvom situacijom upravo i počinje ovaj film. Bob Hope zabavlja američke trupe i pred njih izvodi Miss World da ih pozdravi. Dakle, na početku filma ovo je imperialistička manisfestacija, sa patrijarhalnim stavovima i zamislima iz jedne ere koja je prošla davno pre toga i maltene dolazi iz pedesetih. 

Međutim, rasni i feministički momenat ulaze u igru i sam organizator protesta, impresario Eric Morley kog igra Rhys Ifans želi da sve očuva apolitičnim, ali njegov pristup je evidentno ostataj jednog prošlog vremena. Keira Knightley igra samohranu majku koja je upisala fakultet pod stare dane i angažovala se kao feministkinja i postaje lice te aktivnosti u medijima, a konačno i vođa diverzije na samom skupu. 

Kao glavni branitelj patrijarhata - vrlo zanimljivo - uzet je šoumen Bob Hope, takođe zabavljač iz jedne ranije ere, poznat po svom seksualizovanom humoru, a ovde prikazan kao već umoran i pritisnut ženinom ljubomorom zbog nekih nestašluka na ranijim izborima za Miss World. Međutim, Bob Hope mi nekako do kraja filma nije ispao toliki negativac koliko je Greg Kinnear mislio da ga napravi. 

Centralna ličnost među učesnicama je prva crna pobednica iz Grenade koju igra Gugu Mbatha-Raw te je star-power ravnomerno raspoređen. 

 MISBEHAVOUR je film o feministkinjama ali nije ogorčen i vrlo je mejnstrim u onom klasičnom britanskom stilu, u kom oni to jako dobro rade. Sam sukob koji se desio nije toliko dramatičan ali jeste zanimljiv i film je prijatan. Da li je nešto moglo da bude intenzivnije u filmu? Verovatno da. Da li se ovaj film može svrstati uz OFFICIAL SECRETS kao u suštini manje izazovna istinita priča sa Keirom? Da. Ali je svakako prijatniji film. 

* * * / * * * *

Friday, September 18, 2020

ALICE IN EARNESTLAND

ALICE IN EARNESTLAND Gooc-jin Ahna je svojevrsna parodija na južnokorejske osvetničke filmove koje je po svetu prolsavio Chan Wook Park. Dakle, ovo je komedija sali sa jakim uplivima melodrame ali i trilera i društveno kriitičke priče. Film govori o ženi koju život nije mazio i njenim tragikomičnim pokušajima da se izbori za miran život sa mužem. Može biti da je ovaj film bitno efektniji južnokorejskoj publici ali s druge strane i meni je bio umnogome razumljiv, pa sad ne mogu da ocenim kome je namenjen, a mogao bi biti i onima koji su u celu stvar ušli preko Chan Wooka i Bonga. Nažalsot, film nije dovoljno stilski uzbudljiv da bi održao pažnju onih koji gledaju korejski film da bi dobili nešto najvećeg nivoa. * * / * * * *

Thursday, September 17, 2020

EL PRACTICANTE

EL PRACTICANTE je film Carlesa Torrasa, Netflixov triler sa Mariom Casasom u glavnoj ulozi u kom se slično HOGARu, ovaj španski superstar pomera iz uloge heroja i gradi drugu vrstu protagonizma. Casas igra paramedica koji ostaje nepokretan posle nesreće koju gle ironije doživljava u kolima hitne pomoći. Kada ostane u kolicima, postaje ogorčen i osvetoljubiv i svoj mentalitet sitnog prevaranta koji je sklon da sitno ukrade i slaže odjednom pretvara u punokrvnog psihopatu. Casasovu suprugu igra belgijska glumica Deborah Francois, i ona igra bilingualnu junakinju koja radi u call centru za francusko govorno područje i sasvim solidno se snalazi u ovoj ulozi. Torrasov film je kamerni triler, jednostavan, precizan i glavnaizovan energičnim nastupom Maria Casasa u glavnoj ulozi. Uprkos tome što ne nudi puno iznenađenja, ono u šta se upustio radi dobro i što je još važnije jednostavno, tako da rezultat jedan solidan suspenser kakve su u stara vremena radili velemajstori poput Joe Rubena. * * * / * * * *

Wednesday, September 16, 2020

RESTLESS VIRGINS

RESTLESS VIRGINS Jasona Lapeyrea je televizijski film o seks skandalu koji je potresao masačuesetski prep school Miton, nekih osam godine pre izlaska ovog televizijskog filma.

Seks skandal je po svojoj naravi bio veoma neprijatan a Lapeyre je o tome snimio dinamičan, omladinski, rekao bih čak i sexy film koji ne eksploatiše sam događaja ali pokušava da ubaci gledaoca u hormonalni kovitlac ovog događaja. U tom smislu, ima tu detalja koji su malo podsetili na RULES OF ATTRACTION Rogera Avaryja ali i FRIDAY NIGHT LIGHTS Petea Berga.

Naravno, nikada ovaj film ne postaje toliko mračan i senzacionalistički kao Avary, niti tako snažan i heartlandish kao Berg, ali uz ethos omladinskog filma osamdesetih i jako visoku vizuelnu kulturu koja je nesvakidašnja za ovakve produkcije, dobijamo zanimljiv film koji secira klasnu podelu, odnose dominacije i korupcije i naravno mlade koji su dovoljno zaštićeni porodičnim uticajem da sve može da im prođe.

Ne znam koliko je ovaj film verodostojan u odnosu na prave događaje ali definitivno je osvetlao obraz umirućem formatu network telepica svojom vizuelnošću.

Tuesday, September 15, 2020

BLIND JUSTICE

Daniel Knauf je pisao scenario za televizijski film BLIND JUSTICE proizveden za HBO za koji će on kasnije napraviti izuzetnu seriju CARNIVALE.

BLIND JUSTICE je u suštini moderni špageti vestern sa Armandom Assanteom, u izvesnoj meri možda nadovezan na BLINDMAN Ferdinanda Baldija ali u suštini drugačiji po samoj postavci jer nije reč o filmu potere već priči o usamljenom revolverašu, veteranu građanskog rata koji dolazi da brani jednu varošicu od meksičke bande raspojasanih vojnika.

Arman Assante je glavni junak, Robert Davi je negativac, Elizabeth Shue je dama u nevolji, nema u ovom televizijskom filmu slabih tačaka bilo koje vrste. Uzeta je matrica koju znamo iz špageti vesterna i apdejtovana je na snimanje 1994.godine.

Ono što nedostaje filmu na neki način jeste pomalo eluzivna stvar koju je teško objasniti, zbog koje sam recimo obožavao LAST MAN STANDING. Iako se ne može reži da Richard Spence ne vlada dobro inscenacijom ili dizajnom, u masi toga dobrog što postoji u ovom filmu ima neki osećaj da fali još barem jedan hook. 

Možds Armand Assante nije dovoljno ikonična pojava, mada on jeste i harizmatičan i solidan glumac. A možda i ne fali ništa. Svakako ovaj HBO rad itekako zaslužuje reprizu.

Monday, September 14, 2020

AMATEUR TEENS


AMATEUR TEENS Niklausa Hilbera je kao Larry Clark snimljen za potrebe školskog programa. Snimljena je priča o studentima čiji su životi seksualizovani kroz uticaj interneta i njihovih hormona i onda im je zbog teška i stupaju u gengbengove i posle toga se kaju a stariji ne uspevaju da dopru do njih. Nažalost, nisam uspeo da se povežem ni sa jednim od ovih junaka, i čini mi se da bi Hilber trebalo da skuva sebi čaj od KLIPA i možda na taj način nauči neke stvari. 

* 1/2 / * * * *

Sunday, September 13, 2020

THE BABYSITTER: KILLER QUEEN

THE BABYSITTER: KILLER QUEEN je nastavak filma THE BABYSITTER koji je McG snimio u Netflixovoj produkciji. Prvi film je bio negative pickup od New Linea, i to je krupna razlika jer je pravljen za bioskope i onda je prodat Netflixu. Drugi film je međutim nastao bez ikakvog obaziranja na moguću bioskopsku distribuciju i to se oseća.

THE BABYSITTER: KILLER QUEEN je jedan od onih žanrovskih filmova sa autorskim pečatom koji deluje kao spoj elemenata koji su zaista nešto što je u toku realizacije samo reditelj sa snažnom autorskom viizijom mogao da kontroliše.

Scenario Briana Duffelda je napravio iskren spoj testosteronske telesnosti slashera sa parodijom žanra i istovremeno je rekonstruisao nadražaje koje nude filmovi tog tipa sa njihovom dekonstrukcijom. Međutim, kako se kreće prema kraju tako je uspevao da proizvede pravo uzbuđenje, pravi eros i saspens i na kraju pravu emociju.

KILLER QUEEN je nastavak i send upuje nastavke i to sa okosnicom u TERMINATORu što je priličan meta-nivo jer McG je režirao SALVATION, po meni najbolji deo posle drugog, u ovom serijalu koji je  isprva redefinisao ideju sequela kao inferiornog u odnosu na prvi film a onda je iznova uspostavio punom snagom.

McG se tu dakle šali i sa sobom, i u žanru koji je pepun ove i one dekonstrukcije - uostalom zar nije slasher oporavljen korz parodiju kad ga je zadesio SCREAM (i spasao) uspeva da ponudi nešto zaista novo. Drugi BABYSITTER je na neki način DEADPOOL slasher filmova, a DEADPOOL je bio atipična parodija superherojskog filma.

Kao što je DEADPOOL na kraju payoff imao u onome što je superherojska priča, tako i KILLER QUEEN ima u slasheru ali i u odnosima među junacima koji mogu imati spasonosni smisao za njihovu situaciju.

Konačno, McG se ovde poigrava i monstrumom kao herojem što se neumitno dešavalo sequelima raznih horor serijala gde je ubica ili monstrum značajniji od likova koji su protagonisti. Počev od TERMINATORa i načina kako se transformisao iz ultimativne pretnje.

McG ovu ideju izražava jednom mešavinom postupaka i žanrova. Tu ima svega, i još je radikalniji u umetnutim digresijama, sa elementima mjuzikla, pojačane komedije i pojačanog gorea.

Brian Duffeld je prisutan kao inicijalni scenarista, a novi skript potpisuju Dan Legana, Brad Morris, Jimmy Warden i sam McG, i rezultat jeste raskošan i u najboljem smislu timski.

McG na ovom filmu radi po prvi put posle dužeg vremena sa novim DPjem i rezultat je izuzetno dobar. Shane Hurlbut nije tu, ali kao da jeste, fotografija je vibrantna, koloritna i smisao za humor u kadriranju je očuvan.

McG je napravio ozbiljnu bombu sa KILLER QUEEN. Neumitno je poređenje sa prvim filmom ali je deplasirano. Ovo je od producenta pa nadalje drugačija zverka i kao takva se mora gledati uz rame sa autorskim ekstravagancijama kao što je 6 UNDERGROUND mnogo pre nego sa nekim slasherom koji će snimiti Blumhouse.

* * * 1/2 / * * * *

MAKO

MAKO Siniše Gačića je dokumenarni film o Maku Sajku, poznatom slovenačkom dokumentaristi koji je snimio čitazv niz provokativnih i avangardnih dokumentarnih filmova tokom šezdesetih. Njegovi filmovi su kudikamo uzbudljiviji od filma koji je o njemu snimljen i koji podseća pomalo na one televizijske emisije u kojima ekipa poseti neku poznatu ličnost u domu. Ali, savremeni dokukmenararac ume da bude taka, da ponekad zaista ne možeš da ga razlikuješ od emisije Mire Adanje Polak ili Tanje Peternek.

Mako Sajko međutim ima jako zanimljive filmove i njihovi inserti iz arhive daju filmu poseban kvakitet. Otud, ovo je portret jednog potencijalno zanimljivog čoveka ali dat u siruaciji koja nije previše uzbudljiva i na način u kom je najvrednija stvar njegov minuli rad.

Saturday, September 12, 2020

GOVORI DA BIH TE VIDEO

GOVORI DA BIH TE VIDEO Marije Stojnić je dokumentarni film o Radio Beogradu o slikama i zvucima koji se mogu percipirati u toj zgradi.

Marija Stojnić sa svojom ekipom ulazi u jednu eksperimentalnu formu i to kroz različite montažne spojeve slike i zvuka ali i kroz intervencije na slici i zvuku. U tom smiislu, kao delo vezano za određeni prostor i delatnost, ovaj ima film svoju naraciju, ima ne samo prostor, prizore i zvuke već i ljude u kadru, ali niko od njih je protagonista u klasičnom smilu ali grade narativ, hteli to ili ne.

U tom filmu taj monumentalni prostor sa velikim diverzitetom programskih aktivnosti i ogromnim brojem zaposlenih biva tretiran kao utilitarni spomenik “koji živi”, a spomenik i jeste, jednom odnosu prema medijima koji više ne postoji jer tehnička demokratizacija realizacije programa, uprkos nagoveštajima sa B92 na kraju nije dala rezultate i RTS je ostao bastion svega što koliko-toliko ima smisla na našem radiju.

* * * / * * * *

SMALL TOWN CRIME

SMALL TOWN CRIME je film Eshona i Iana Nelmsa, braće koja će režirati novi film sa Melom Gibsonom u glavnoj ulozi. To me je privuklo da se upoznam sa njihovim ranim radom i ovaj igrani film govori o dvojici momaka koji žele da naprave nešto što će biti coenovski.

Nažalost, u prvom filmu nemaju ni ekipu ali ni materijal koji ih mogu dovesti do nekog rezultata kakav bi bio recimo NO COUNTRY FOR OLD MEN (a ja nisam neki fan tog filma, nota bene) i postižu jedan film koji je qurky ali ne na zanimljiv način, ima smisla za humor, ali nedovoljno, ali simpatična rešenja u glumačkoj podeli ali sa nedovoljno šarma, i ima previše scena koje su osrednje snimljene na slabim objektima da bi sve ovo bilo zanimljivo gledalačko iskustvo.

Ono što se može reći u njihovu korist je da su barem dosta konkretni u scenama borbe i obračuna, i da su hrabri, da ne izbegavaju scene teške za realizaciju iako su mogli bežati u quirk.

Otud FATMAN bi mogao biti film sa kojim će otići na viši nivo. Mada, kako je SMALL TOWN CRIME dobio dobre kritike, mogu zamisliti da će FATMAN možda biti nagažen baš zbog Mela. 

* 1/2 / * * * *

Friday, September 11, 2020

VIKTORIJA, 15

VIKTORIJA, 15 je film o petnaestogodišnjoj Smederevki koja svira bubnjeve i odrasta u Smederevu. Film praktično opservaciono prati njenu svakodnevicu, razne okolnosti i sve to radi u dobro komponovanim i estetizovanim kadrovima. Tradicija naših dokumentarnih filmova o neobičnim pojedincima postoji dosta dugo, ali VIKTORIJA, 15 ne pripada tom senzacionalističkom stremljenju. Govori o zanimljivoj ali u suštini normalnoj osobi koja radi ono što voli u okolnostima koje nisu nametljivo dramatične. Možda će deluj publike to delovati kao da nema snage u priči, ali meni je to što ljudi u suštini imaju neke snove koje mogu da ispune bez opstrukcija nešto što ređe viđam na filmu. U tom smislu rediteljka ovog filma, a inače montažerka i basistkinja, Mina Petrović pravi film o temi koja je očigledno zanima i to svoje interesovanje prenosi i na gledaoce.

Thursday, September 10, 2020

UNE FILLE FACILE

 UNE FILLE FACILE je film sa kojim je Rebecca Zlotowski pokopala ukus promašaja koji je proizveo PLANETARIUM. Posle dva dobra uvodna filma, Rebecca je istrčala na teren sa Natalie Portman i propala. U četvrtom filmu se vraća u francuski milje, opet su glavne junakinje mlade devojke od kojih jednu igra tabloidna zvezda Zahia Dehar, i ovo je malo priča o odrastanju, malo priča o seksualnosti sponzoruša, malo je francuska melodrama o pametnim ljudima, malo je socijalna drama ali sve ukupno jedno veliko ništa.

Srećom, UNE FILLE FACILE dobio je dobre kritike, ali rekao bih da je ovo nedovoljno osmišljen film, jedan maltene freestyle kakav ne odgovara Zlotowskoj i njenom rukopisu, samo bez one vibrantnosti koju je imala u prvim filmovima iako je cela priča bazirana baš na tome da sve mora biti atmosferično, ubedljivo i sl.

Čak i lokalni kolorit Azurne obale nije baš prikazan kako treba, nema dovoljno tih kontrasta između obale na kojoj letuju bogati i betonskih blokova u kojima obitava magrebljanska sirotinja iako je ovo film o tome. Maltene zapravo ovde nema ni onoga što minimalno treba da se nađe u ovakvoj priči.

Mina Faris je prilično dosadna kao debeljuškasta rođaka koja coming of ageuje sa svojom seksualno oslobođenom sestrom ali je OK. Zahia Dehar nažalost nije pokazala ništa naročito kao naturščik, i osim što eto nosi neki publicitet sa sobom od afere sa reprezentativcima Francuske, deluje isto prilično prazno...

Imajući u vidu prikazivanje u Kanu i kritike, rekao bih da je sa ovim filmom rediteljka imala više sreće nego pameti.

* 1/2 / * * * *

 NO Pabla Larraina je baš prigodan film za ove dane. Reč je o argentinsko-internacionalnom filmu o referendumu u Čileu 1988. godine kada se odlučivalo da li će Pinochet dobiti još jedan, praktično doživotni mandat ili će se ući u demokratiju.

Priča prati sina jedne od emigrantskih porodica koji se vratio u Čile i postao marketinški mag, i posle čitavog niza uspešnih komercijalnih kampanja za razne korporativne klijente i robu široke potrošnje, dobija poziv da radi kampanju za NO, odgovor protiv Pinocheta.

Gael Garcia Bernal je odličan u glavnoj ulozi, kao mladi čovek koji je svestan svega što je Pinochet radio, ali isto tako je neopterećen ideologijom te može da vidi šumu od drveta. On prihvata da radi kampanju, uprkos riziku da bi mu se to moglo obiti o glavu u poslovnom smislu, a njegov šef i parner u firmi kao deo establišmenta počinje da radi SI kampanju.

NO je zanimljiv naravno kao priča o ljudima koji su pokazali hrabrost da iz jedne mirne egzistencije visoke srednje klase u Čileu koji Pinochet nije dirao, izađu u direktan konflikt sa njim. Ali isto tako je i zanimljiva studija o marketingu, o političkoj propaganda koja sve više poprima obrise klasičnog EPPa gde se ideologija prodaje ponekad kao osvežavajuće piće.

Film se bavi konfliktom old school aktivista koji još uvek pre svega žele da iznose činjenice o nepravdama i problemima i mlađe generacije koja prodaje lifestyle koji će nastupiti ako glasač zaokruži željenu opciju.

Konačno, tu je i reakcija režima koji u jednom trenutku shvata da gubi medijsku bitku i kreće da "odgovara" na novi stil reklama, odustajući od svojih dokumentarnih klasično-propagandnih prikaza uspeha vlasti i njene garancije stabilnosti.

Larrainov opus je kasnije krenuo jednim dosta pretencioznim, maltene sokurovljevskim putem. Ovde je on u pogledu inscenacije prožet sa vizuelnim konceptom a ovaj je pak baziran na pokušaju da se približi estetici vid4eo osadesetih. Pod videom ne smatram video produkciju već blagu patinu tadašnje video tehnike. Kako je nemoguće da ondašnje snimke danas učini "svežim", oni naš pogled u tu realnost čini arhaiziranim i taj ceo retro kolorit na početku filma pomalo i zbunjuje, deluje kao da kopija nije u redu ali onda shvati poenta.

U tom pogledu, NO mi je do sada najkompletnije i najsnažnije Larrainovo delo.

* * * 1/2 / * * * *

Tuesday, September 8, 2020

FREAKS-DU BIST EINE VON UNS

FREAKS-DU BIST EINE VON UNS Felixa Bindera je Netflixov superherojski film koji nije nastao po stripu. Spada u red onih filmova u kojima stripovi postoje i stripski superheroji su poznati ljudima, a onda junacima počinju da se dešavaju neobične transformacije i da stiću natprirodne moći, a potom i pustolovine koje istovremeno osporavaju i potvrđuju verodostojnost stripskih zapleta.

Binder dolazi iz sveta televizije i FREAKS je pedantno izveden, na skromnom budžetu sa specijalnim efektima koji se javljaju iznenada i vešto podižući tonus dešavanja. U tom pogledu, Binder uspeva da napravi film mejnstrim izgleda i da maksimalno iskoristi budžet kroz osmišljenu upotrebu tih "skupih" detalja i u tom pogledu ovo je poučan film.

FREAKS namerno ne ide u neke velike pretenzije, ne pokušava da zameni DCEU i MCU filmove, već da postoji uporedo sa njima, ne pokušava da započne franšizu mada bi ona iz njega mogla da proistekne, i sve u svemu deluje kao da nije ništa posebno ali je OK, što je ponekad teže postići nego što se misli.

* * * / * * * *

Sunday, September 6, 2020

WARIGAMI

WARIGAMI je kanadska web-serija koja je izmontirana u jednoipočasovni film. Seriju je režirao Jason Lapeyre, reditelj čiji opus ovih dana pokušavam da kompletiram.

Nažalost, za čoveka koji je snimio film I DECLARE WAR kao ko-reditelj, web-serija je zbilja pad u pogledu formata i produkcionog okvira. Kada je sklopljen u jednu celinu i gleda se kao film WARIGAMI naprosto nije dosrastao.

Ali, ovaj web-rad ima neku svoju celovitost i može se sagledavati kao niskobudžetni film čiji autori imaju još i više veštine nego što ima dopušta format koji silom stremi mejnstrimu.

Serija prati japanski kult čiji članovi imaju sposobnost pravljenja smrtonosnog origamija, dakle papira koji zahvaljujući njihovim moćima imaju snagu čelika i kada se adekvatno oblikuju koriste se kao oružje.

Na osnovu ove outlandish premise mogao se nekada snimiti i bitno ozbiljniji martial arts film u Hong Kongu ili Japanu. Dobili smo kanadsku web-seriju, koja na kraju krajeva ipak traži talenat jednog veštog reditelja, ali se može pogledati sa dozom uživanja ako sve ovo zvuči kao nešto što vas zanima.

Friday, September 4, 2020

THE UNAUTHORIZED SAVED BY THE BELL STORY

THE UNAUTHORIZED SAVED BY THE BELL STORY u režiji Jasona Lapeyrea i po scenariju Rona McGeeja je u vreme izlaska bio izgažen kao Lifetimeov TV film koji je otprilike gori nego serija o kojoj govori.

Lifetime nije izvor vrhunske televizije, tu nema sumnje, ali Jason Lapeyre je kanadski reditelj koji je snimio film I DECLARE WAR, dakle zaslužuje pažnju i da se vidi šta je snimio.

Moram priznati da ne znam puno o seriji SAVED BY THE BELL, ne znam tačno ni da li je emitovana kod nas, ali Lapeyre i u ovom slučaju pokazuje da je majstor. U vizuelnom pogledu ovaj TV film izvanredno izgleda, sa nizom izuzetnih kadrova u pogledu pokreta kamere, sjajnim lokacijama, i solidnim klincima u glavnim ulogama. 

Dobra gluma nije adut ovog filma, ali osnovna podela a to su klinci koji igraju klince iz SAVED BY THE BELL su dobri. Ima scena koje nisu baš savršeno napisane, ima i glumačkih rešenja koja su na nižem nivou, ali Lapeyre je ovo vizuelno upakovao do nivoa visokog sjaja.

Iskreno, ne bih se izjašnjavao o tome koliko je ovaj televizijski film istorijski verodostojan, što je ipak dosta bitna stvar za ovu vrstu sadržaja. Ipak, ono što jeste evidentno je da Jason Lapeyre koristi neka probijanja četvrtog zida u svojoj narativnoj tehnici što jeste u duhu serije SAVED BY THE BELL i ovde je odlično iskorišćeno da pomogne pripovedanju. Sam film je inspirisan knjigom jednog od glumaca ali koliko sam shvatio fanovi su bili nezadovoljni ovim ostvarenjem.

THE UNAUTHORIZED FULL HOUSE STORY

THE UNAUTHORIZED FULL HOUSE STORY Briana K. Robertsa deli scenaristu sa Lapeyreovim televizijskim filmom THE UNAUTHORIZED SAVED BY THE BELL STORY. Nažalost, iako korektno realizovan, sa njim ne deli vizuelno nadahnuće i veštinu, i u kadriranju i u produkcionom dizajnu.

FULL HOUSE STORY je funkcionalan televizijski film o fenomenu ove serije ali ne nudi previše konflikata i drame iza scene. Iako niko od protagonista ove serije nije očekivao da će snimati sitkom sa malom decom jer John Stamos je želeo da bude mačo rok i filmska zvezda a Bob Saget je bio edgy stand up komičar, na kraju su samo u saradnji sa sestrama Olsen uspeli da postignu nešto značajno. I otpilike bi se ideja ovog filma, u tome mogla sumirati.

Druga tema jeste naravno i privatni život glumaca koji je umeo da bude dramatičan, mada na sasvim privatnom nivou, i bez mnogo veze sa serijom, ili nekim porocima koje bi donela slava.

U tom smislu, zanimljivo je koliko je Bob Saget napravio drugačiji, mnogo više andrewdiceclayovski prikaz sebe u seriji ENTOURAGE nego što se vidi u ovom uslovnom biopicu.

Nisam do kraja upućen koliko su događaji ovde verodostojno prikazani, ali film je prijatan za gledanje, otprilike koliko i gledanje serije FULL HOUSE što je bilo.

Thursday, September 3, 2020

INTRUDER

INTRUDER Sohn Won-Pyunga je dosta slab triler o arhitekti čoja se sestra posle višegodišnjeg odsustva i nestanka pojavljuje i želi da se vrati u život porodice a on sumnja da li je to zaista ona ili je neko ko se lažno predstavlja. Nažalost, film mi je slabo držao pažnju i ostavio mi je utisak kao jedna salata scena i klišea.

Wednesday, September 2, 2020

HIEUMANEN

HITEUMAEN iliti HITMAN: AGENT JUN je južnokorejska akciona komedija koja nije naročito smešna i nije naročita uzbudljiva.

Njen glavni junak je agent južnokorejste tajne službe koji je regrutovan kao dete i sada kao zreo operativac shvata da bi želeo da bude strip autor. Lažira svoju smrt i godinama kasnije ima porodicu i ispunio je svoj san. Jedini problem je to što nije uspešan strip autor.

Jedne noći, pijan u očaju crta i šalje strip inspirisan svojim doživljajima iz službe. Strip postaje hit webtoon ali isto tako privlači pažnju obaveštjne zajednice, kako službe tako i terorista.

Won-sub Choi, reditelj i scenarista ovog filma kombinuje igrane delove i animaciju kako bi prikazao stvarnost i strip ali nema ništa naročito da kaže ni o jednom od tih slojeva realnosti. Nažalost ovo nije LE MAGNIFIQUE Dalekog Istoka. Ovo je samo jedan neinspirisan film u kome scenario stoji krajnje rutinski a režija je još gora. 

* 1/2 / * * * *

THE BINGE

THE BINGE Jeremy Garelicka je nešto što mi je nedostajalo, a što ni Garelickova kuća American High ne proizvodi baš uvek a to je laugh out loud teen komedija.

THE BINGE ima dosta jaku konkurenciju u domenu raznih horn dog, substance abuse teen komedija i svakako da nije ni blizu genijalnosti filmova kao što je PROJECT X npr. ali u vreme kada je BOOKSMART postao neki zlatni standard, ovaj film nema čega da se stidi.

Od indie i quriky elemenata American High rukopisa, Garelick za početak preuzima sa koncept filma koji je u odeđenom smislu jasno omeđen filmom THE PURGE. Dakle, kao što postoji ona noć u PURGE kada je dozvoljeno kršenje zakona i nasilje, tako je u filmu BINGE jednom godišnje dozvoljeno opijanje i drogiranje.

Film ne ulazi sada u čitav niz tehnikalija, tipa kako funkcioniše prohibicija preko godine itd. i nije to vrsta filma kojoj se to može zameriti, mada verujem da će ona publika koja nema smisla za humor i osećaja za igru biti sklona tako glupim komentarima.

I onda naravno pratimo priču o tri klinca u potrazi za “vunom i varom” i jednom direktoru škole koji pokušava da im pomrsi račune, i koji je otac simpatije glavnog junaka.

THE BINGE je neujednačen stilski, šašav i na svu sreću u najvećem broju pokušaja smešan. Vince Vaughn kao direktor škole je briljantan i on je možda najsvetlija tačna ali i najpoznatija zvezda ovog filma.

Klinci su takođe dosta dobri, šarmantni su i smešni su i gledalac se vezuje za njih.

Garelick se kao producent specijalizovao za quirky teen komedije i zanimljivo je kako quirk vrlo lako postane manir. Tako recimo i ovde kao u BOOKSMARTu imamo jednu mjuzikl sekvencu (ovdašnja mi je snažnija, iako je BOOKSMART stilski konzistentniji) i čitav niz detalja koji su krenuli kao eksces pa postali obavezna figura.

Nažalost, danas je izgleda i ova vrsta teen komedije koja je ranije garantovano išla u bioskope postala predmet streaminga. Ali nema veze, nije potreban smeh drugih gledalaca u sali da vas ovaj film lepo zabavi. 

* * * / * * * *

AN ACCIDENTAL STUDIO

AN ACCIDENTAL STUDIO je dokumentarni film o kompaniji Hand Made Films koju je sa nekoliko saradnika osnovao penzionisani Beatle George Harrison sa idejom da pomogne nastanak filma LIFE OF BRIAN da bi kasnije nekih petnaestak godina ta firma bila bitan oslonac britanske kinematografije i iza sebe ostavila bitne Gilliamove, Mackenzijeve i Jordanove naslove i još dosta toga.

Pored Harrisona koji se dosta ležerno pojavio kao vlasnik, finansijer i dobri duh firme, drugi prrotagoisti su poslovni sekretar Denis O’Brien i kreativni rukovodilac Ray Cooper, i naravno čitav niz briljantnih autora koji su baš u ovoj kući našli razumevanje za svoje filmove.

Film je izašao 2019. godine, kada veliki broj protagonosta ove priče nije više među živima ali reditelji Bill Jones, Kim Leggatt i Ben Timlett jako dobro uspevaju da od arhivskih intervjua, inserata i novosnimljenih razgovora naprave vrlo efektnu priču u kojoj sve kao da je snimljeno baš za potrebe ovog filma. Dakle, arhiva im ie bila dostupna aimali su i sreće sa njom, bez svake sumnje, no trebalo je i dosta strpljenja i veštine da se sve to uklopi i da zaista izgleda kao da se istorija izlaže kroz jedan dijalog živih mrtvih, prošlih i sadašnjih.

Otud, AN ACCIDENTAL STUDIO je veoma jednostavam dokumentarni film po formi, formalno konvencionalan i informativan, ali za postizanje te jednostavnosti ponekad je potrebno jako mnogo veštine, da bi sve to izgledalo tako lagano. 

* * * 1/2 / * * * *