Thursday, August 30, 2012

THE COLD LIGHT OF DAY

Pogledao sam THE COLD LIGHT OF DAY Mabrouka El Mechrija koga znamo kao reditelja filma JCVD. El Mechri je svoj holivudski debi snimio u Španiji, sa američkim glumcima u pokušaju da isporuči ovogodišnji TAKEN. Nažalost THE COLD LIGHT OF DAY nema tu energiju TAKENa i jednostavnost koja je učinila taj film značajnim fenomenom. Međutim, isto tako, moram da priznam da je THE COLD LIGHT OF DAY jedan od uspešnijih primera srednjebudžetnog akcionog filma u kome se spajaju evropski novac, lokacije i američki glumci.

Britanac Henry Cavill, novi Supermen je odličan i harizmatičan u ulozi mladog poslovnog čoveka čiju porodicu otimaju enigmatični operativci jer njegov otac zapravo nije kulturni ataše već agent CIAe.

On mi se dopao i u IMMORTALSima a ovde radi sa još i manje intrigantnim materijalom a odlično se snalazi. Film pokreće u saradnji sa Bruce Willisom a sukobljava se sa Sigurney Weaver, dakle nije sam, ali je nesumnjivo njemu prepušten noseći lik. Cavillu je ovde dopušteno i da krši zakone fizike ali on bez ikakve sumnje ima fizionomiju akcionog heroja i u takvim situacijama je prilično ubedljiv. Doduše, na nivou samog filma mislim da je sporno to koliko se junak od ekonomiste-atlete brzo prilagodi da bude borac.

El Mechri ne raspolaže velikim budžetom ali film donosi nekoliko izvanrednih akcionih scena sa posebnim akcentom na filnale.

THE COLD LIGHT OF DAY nema kapacitet da bude veliko akciono iznenađenje ove sezone ali nema nikakve sumnje da je reč o vešto napravljenom B-filmu koji ima svoje mesto za ljubitelje & poznavaoce.

* * * / * * * *

Wednesday, August 29, 2012

PROJECT: ALIEN

David Webb Peoples je u okviru "mračne" faze svog rada na opskurnijim filmovima pisao scenario za film FATAL SKY poznat još i kao PROJECT: ALIEN i potpisao ga pseudonimom Anthony Able. Peoples nije radio na mnogo nezavisnih filmova, čak su i B-produkcije koje je pisao ipak imale poznate finansijere i distributere. Međutim, PROJECT: ALIEN je opskurna produkcija čiju opskurnost produbljuje to što je u celosti sniman u Jugoslaviji iako se dešava u Norveškoj i nekako bih rekao da je upravo snimanje u SFRJ kako u bukvalnom tako i u figurativnom značenju jedan od razloga što se Peoples nije potpisao.

S jedne strane, SFRJ omogućuje da njeno Ratno vazduhoplovstvo pruži zaista dosta usluga producentima, tako da ekranom proleću Orlovi, Mi-8 i policijski helikopteri, u nekim čak priličnom komplikovanim, mada ne i dobro snimljenim stuntovima, dočim ostatak usluge nažalost nimalo ne pruža utisak Norveške, i ne liči na bogznašta, ali naročito ne na Norvešku.

Reditelj Frank Shields ne uspeva da napravi koherentnu celinu u tom jednom pabirčenju, a scenario je pojednostavljen do te mere da je Peoplesova vizija kompromitovana verovatno na svim nivoima - on ovako nešto sigurno ne bi napisao.

Deo misterije kako se Peoples povezao sa ovom ekipom možda leži u tome što je na filmu potpisan australian Film Commission a on je baš u to vreme u Australiji pripremao SALUTE OF THE JUGGER. Dakle, moguće je da se nešto što je planirano za Australiju prelilo u ovu dosta žalosnu pustolovinu snimanu u SFRJ.

U filmu pored pet-šest Amerikanaca glume mahom hrvatski glumci a Ena Begović i Frano Lasić imaju čak i prilično krupne uloge, od kojih je Enina priličan blam. Semka Sokolović Bertok se pojavljuje kao statista sa zadatkom u jednoj sceni.

PROJECT: ALIEN je inače zanimljiv po tome što je reč o exploitation filmu, krajnje pojednostavljenom radu u kome ti nije jasno kom žanru pripada sem da je premisa sa vanzemaljcima SF. Ali, sve ostalo je dosta mutno, horor je ponajmanje, ali nije baš ni triler ni akcija.

Tuesday, August 28, 2012

THE PINK JUNGLE

Pogledao sam THE PINK JUNGLE Delberta Manna, avanturističku komediju sa James Garnerom u glavnoj ulozi i Evom Renzi i George Kennedyjem kao podrškom. Ovaj film je minoran Garnerov rad, dignut na viši nivo time što je on zvezda i zanimljiv lokacijama na kojima je sniman. Delbert Mann nažalost u ovom filmu ne samo da nije uspeo da napravi bilo kakvo istinsko uzbuđenje, ili osećaj da sve to ima svrhe već je zahvaljujući navedenim kvalitetnim elementima uspeo da se izvuče, što samo pokazuje koliko je potencijala za dobar film tu bilo.

* * / * * * *

Sunday, August 26, 2012

OPERATION DAYBREAK

Ponekad filmovi govore o potpuno nezamislivim događajima kao u slučaju OPERATION DAYBREAK Lewisa Gilberta, priče o tome kako su se Česi opirali Hitleru. Čehoslovački otpor nacistima je gotovo apsurdno mali, ali desilo se tako da je možda najznačajnija gerilska akcija Drugog svetskog rata ostvarena upravo u Pragu i to od strane njihove "slobodne vojske" koju su podržavali Englezi. U Pragu je ubijen Reinhard Heydrich, arhitekta Holokausta, Hitlerova desna ruka i čovek koji je prošao sve nivoe nacističke hijerarhije i bio specijalista za problematične situacije. Ovaj film se ne bavi samim Heydrichom, prikazuje ga samo kao figuru u tumačenju Antona Diffringa, iskusnog "filmskog naciste". Dakle, svakako da se iz ovog filma ne može saznati puno o ovoj krajnje bizarnoj ličnosti. Nažalost, čini mi se da se ni o samom atentatu ne može saznati dovoljno.

Vrlo suvoparan scenario za film napisao je čuveni dramski pisac Ronald Harwood po romanu Alana Burgessa. Od Harwooda sam ipak očekivao znatno više, uostalom on će kasnije dobiti oskara za PIANIST Romana Polanskog. U osnovi, film je neobično ali pametno strukturiran. Atentat se desi već negde oko polovine a drugi deo filma prati lov na počinioce. Umesto kompleksnih okolnosti koje su pratile poteru za ilegalcima i njihovu herojsku smrt, odnosno bizarnu situaciju sa lečenjem Heydricha u kojoj Himmlerov lekar nije želeo da koristi antibiotike, Harwood nudi jednu pojednostavljenu sliku tog slučaja a najzanimljivijih detalja se tek dotiče. Tako recimo od odmazdi se pominju samo Lidice ali ne i serija eksperimenata u koncentracionim logorima kroz koje je Himmlerov lekar pokušavao da dokaže kako nije pogrešio u lečenju Heydricha.

Završnica sa pucnjavom u praškoj crkvi je impresivna, naročito deo sa herojskom smrću ilegalaca u kripti, ali je sudeći po bodycountu Gilbert, inače iskusni reditelj koji se okušao i na Bondovima, želeo da svemu da i dimenziju čisto akcionog filma što je verovatno bilo nepotrebno.

OPERATION DAYBREAK ne samo da nije istorijski precizan već bih rekao da nije iskoristio sav potencijal koji je ova priča nudila. S druge strane ubistvo Heydricha je dosta puta realizovano na filmu već u toku rata pa i kasnije, ali nijedan film po budžetu i vremenu nastanka (i dostupnim saznanjima) nije imao ovako veliku priliku da prikaže tu stvar.

OPERATION DAYBREAK je dostupan i u verziji od 102 minuta. Ja sam gledao verziju od 122 minuta i ona je zbilja preduga.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, August 25, 2012

MYUNG RYOUNG-027 HO

Pogledao sam severnokorejski akcioni film MYUNG RYOUNG-027 HO što bi trebalo da znači NAREĐENJE 27. Reditelji su Ki Mo Jung i Eun Suk Kim. Reč je o severnokorejskom guys on a mission filmu u kome se grupa severnokorejskih komandosa infiltrira na jug kako bi uništila američku bazu iz koje se organizuju južnjačke diverzije u Severnoj Koreji.

Ovo je prilično klasičan guys on a mission akcioni film, snimljen je 1986. godine kada je standard za tu vrstu filma već bio RAMBO ali je po pokazanom znajju i zanatu mnogo bliži ratnim filmovima iz šezdesetih i sedamdesetih. Osnovni problem je što među severnokorejskim vojnicima nema izraženog individualizma i dramskih sukoba kroz koje bi se profilisali tako da zapravo negativci deluju znatno upečatljivije. Severnokorejski likovi se stoga prevashodno izdvajaju i definišu kroz žrtvovanje.

Ima svih vrsta akcije, pucnjave, eksplozija i tuče a tuča je ipak naročito akcentovana i realizovana je prilično solidno, sa dosta ranog wireworka, dosta brutalnog udaranja u japanskom stilu, ali pošto junaci koji se biju nisu dovoljno profilisani, tuče ima dosta ali nema stila niti ikoničnosti.

Propagandni grč je dosta manji nego inače, ovde postoji imperativ borbe protiv kapitalista i ideal žrtvovanja za Juche, nema tako kompelksnih elaboracija kao u PULGASARIju ili u CENTRE FORWARDu. Nemam informacije o tome kako je NAREĐENJE 27 prošlo kao izvozni film u Istočnom Bloku ali ako imamo u vidu da su Rusi u to vreme forsirali svog Ramba, mislim da je moglo da nađ svoje mesto.

NAREĐENJE 27 je još jedan zanimljiv primer kako je Severna Koreja želela da odgovori Zapadu žanrovskim formama koje su njima svojstvene. Međutim, ima nekih folklornih deonica sa nekim pesmama koje dovode emociju ovog filma do paroksizma i to sve ubija efekat ovog filma kao entertainmenta. Naravno, naročito u Hong Kongu znamo da ima takvih digresija pa to sve nije potpuno nesvojstveno azijskom pogledu na film.

* * / * * * *

CHUNGANGGONGGYOKSU

Pogledao sam CHUNGANGGONGGYOKSU Kil-In Kima i Chong-song Paka, severnokorejski sportski film iz 1978. godine. U prevodu naslov ovog filma znači CENTARFOR i reč je o sportskoj melodrami o mladom severnokorejskom fudbaleru koji kroz naporne treninge uspeva da sazri kao igrač i ispuni svoj san da zaigra i postigne gol na značajnoj utakmici.

Prva potpuno neverovatna stvar je da CENTARFOR zapravo izgleda kao jedan dosta solidno realizovan film iz 1948. godine a da je snimljen trideset godina posle epohe na koju podseća. Ovakva arhaičnost filma je potpuno neverovatna i moram priznati da reditelj stvarno mora da bude majstor kako bi postigao tako nešto. Mnogi ne uspevaju da naprave takav retro efekat čak i kad se trude.

Dakle, CENTARFOR je film bizarne tehničke egzekucije, ali s druge strane, u filmu se ne vidi nijedan automobil a od sprava se vide samo televizori koji takođe izgledaju kao da su iz 1948. pa sam smatrao da je ovo film koji je u vrh glave snimljen oko 1966. posle velikog uspeha Severne Koreje na Svetskom prvenstvu u Engleskoj.

Grč u kome se izlaže priča je potpuno neverovatan i to je drugi, očekivano zanimljiv aspekt ovog filma. Replike koje se izgovaraju u filmu i ponašanje likova nude čistu ideologiju i gotovo da nema dramskog sukoba jer se svi slažu u tome kako vide autoritet i obim truda koji treba da ulože kako bi ispunili zahteve koje Partija i Narod stavljaju pred njih kao sportiste. Naravno, u fudbalskom pogledu, ono što je osnovni zaplet filma a to je prilgođavanje na novi režim treninga nema nikakvog smisla. Otud i kad se pojavi neka mala iskra neslaganja ili dramskog sukoba, on je krajnje artificijelan, ne samo zato jer je jasno da će biti razrešen i na koji način već i zato što sami autori ne mogu da ga realizuju sa punim ubeđenjem.

Reditelj Kil-in Kim je nekoliko godina kasnije režirao internacionjalno poznati severnokorejski borilački film HONG KIL DONG.

* 1/2 / * * * *

GIRLS IN PRISON

John McNaughton je jedan od reditelja čija se karijera u najmanju ruku može nazvati enigmatičnom. S jedne strane, u njegovoj karijeri je sve manje-više jasno, snimio je nekoliko odličnih filmova i gotovo nijedan sasvim nezanimljiv, reputaciju koju je stekao moćnim debijem HENRY: PORTRAIT OF A SERIAL KILLER nije uspeo da konvertira u konzistentniji rad, rezultat na blagajnama mu je izmakao i eto... Međutim, McNaughton je ipak bez ikakve sumnje priznat reditelj, na festivalima ima retrospektive, HENRY se i danas proučava kao bitan naslov u istoriji nezavisnog filma, a on poslednjih desetak godina uprkos svemu nema neki relevantniji angažman?

GIRLS IN PRISON je McNaughtonov televizijski film iz serijala REBEL HIGHWAY u kome je Showtime rimejkovao AIP filmove iz Eisehowerove epohe. Reditelji poput Rodrigueza, Dantea, Arkusha, Friedkina i sl. su bili angažovani ali mislim da je od svih njih upravo Mcnaughton napravio najbolji film.

GIRLS IN PRISON je rimejk AIP filma samo po naslovu - reč je o originalnom scenariju koji su napisali SAMUEL FULLER i njegova supruga Christa Lang. Fullerov scenario je izvanredan, odnosno savršeno odgovara McNaughtonovom rediteljskom postupku koji se bazira istovremeno na rekonstrukciji postupaka kojima su snimani filmovi u pedesetim i prodiranju u iracionalnu, višeslojnu dimenziju koju znamo iz analiza tih filmova. Ako imamo u vidu da je sam Fuller operisao u vreme kada je ovaj film smešten, i da je ovo radio pred sam kraj karijere i života, nema sumnje da su mu navrla sećanja na period.

Otud, Fuller i McNaughton eksplicitno izvlače Red Scare kao faktor koji je dve od tri glavne junakinje doveo u zatvor dočim je prva uhapšena zbog ortodoksnog noir zapleta. McNaughton ne beži od konvencija B-filma AIP produkcije - sve je tu, nasilje u zatvoru, razvoj lezbijskih sklonosti, gruba uprava zatvora, noir zavere koje stoje iza svega.

McNaughton u kadriranju i radu sa glumcima vrlo vešto rekonstruiše B-filmove, ali ono što je u njima bilo naivno on koristi kao vid estetizacije i GIRLS IN PRISON uspeva da od jednostavnih rešenja proizvede vrlo složene i sofisticirane utiske.

U seriji REBEL HIGHWAY je bilo nekoliko zanimljivih filmova ali GIRLS IN PRISON je daleko najsloženiji i najkvalitetniji.

Friday, August 24, 2012

TEN ZAN - THE ULTIMATE MISSION

Pogledao sam TEN ZAN - THE ULTIMATE MISSION, poslednji film vrlo zanimljivbog italosploitation reditelja Ferdinanda Baldija iz 1988. godine. Ovaj film bi mi sam po sebi bio zanimljiv kao Baldijev rad međutim ono što ga čini unikatnim i ekstremno zanimljuivim jeste činjenica da je sniman u Severnoj Koreji kada je ova zemlja tokom sedamdesetih pokušavala da se uključi u tokome internacionalne B-produkcije. Kada je okupljana ekipza za snimanje man-in-suit monster filma PULGASARI Shin Sang Oka, Japanci su tražili psane garancije da niko iz ekipe neće biti otet i zadržan, pošto su Japanci bili dosta česte žrtve takvih otmica. Ne znam da li je Baldijeva ekipa tražila nešto slično ali je Kim Il Sungov režim mogao da otme Franka Zagarina i ozbiljno osiromaši B-produkciju. Doduše, Zagarino jeste navodno hapšen u Severnoj Koreji jer je voleo da fotografiše pa je otpužen da je američki špijun, ali ta priča deluje više kao neka promotivna izmišljotina.

Severna Koreja glumi neku nepoznati dalekoistočnu državu i pored livada, planina i sl. priikazuje se i Pjongjang, lokacije poput metroa, železničke stanice, luke, hotela, a očigledno je i severnokorejska vojska pozajmila neka od svojih amfibijskih vozila za potrebe negativaca u ovom filmu. Zahvaljujući činjenici da je film sniman u Severnoj Koreji, očigledan je veći trud članova lokalne ekipe, povišeni entuzijazam među statistima i sl. Takav efekat se gotovo uvek postiže na mestima gde inostrane produkcije i pružanje usluga nisu postale rutinska stvar.

Snimanje u Severnoj Koreji naravno predstavlja i izvor prolema, pre svega kad je reč o automobilima koje junaci voze, gde se smenjuju jedan old timer i jedan kadilak iz sedamdesdetih, dok su sve ostalo teretna i vojna vozila.

Kada se ostavi po strani prilično snažan curio element ovog filma snimanog u Severnoj Koreji, sama priča i egzekucija su rutinski i u skladu sa standardima tadašnje B/C-produkcije, filmova sa Sho Koshugijem i sličnih stvari.

Ne znam koliko je tačna priča da je Severna Koreja bila i direktni finansijer/producent ovog filma kako bi ušla na zapadno VHS tržište, ali definitivno ima podataka o tome da je Severna Koreja bila ko-producent a delegirala je i svog ko-reditelja Pak Jong-jua.

* * / * * * *

BADGE OF THE ASSASSIN

Pogledao sam TV film BADGE OF THE ASSASSIN Mela Damskog, istinitu priču o suđenju nekolicini pripadnika Black Liberation Army koji su početkom sedamdesetih ubijali policajce po ulicama američkih gradova. James Woods igra pomoćnika tužioca koji pokušava da reši ovaj slučaj a Yaphet Kotto igra detektiva koji mu u tome pomaže. Ovaj TV film iz 1985. je u najboljem smislu produkt svog vremena, nudi jasnu, pitku priču, dinamičan je i sa jasnom karakterizacijom. Pre svih Woods a zatim Kotto su nosioci priče u glumačkom smislu, ali ekipa je u celini jako dobra.

Ono što je meni bilo zanimljivo jeste način na koji su prikazani članovi BLA. Ne mislim da je ovaj TV film naročito rasistički, štaviše, čini mi se da je dobro zarobio besciljnost tadašnjih pripadnika crnih terorističkih bandi koje su dotle već bile obezglavljene uklanjanjem najmudrijih lidera. Međutim, isto tako mnogo su veće šanse da se vide filmovi koji bi pre bili na strani optuženih nego na strani tužilaca, naročito kada su ovakvi slučajevi u pitanju.

Štaviše, kada sam recimo gledao Woodsovu završnu reč u slučaju, činilo mi se kao da bi ubrzo mogao da se pojavi on, sa drugačijom frizurom i da je još ubedljivije osporava.

Kad je o crnim likovima reč, Damski nudi solidan lik detektiva pre svega zato što je Yaphet Kotto odlična faca. Ipak, nema sumnje da su likovi počinilaca i njihovih porodica neuporedivo živopisniji. Njihove žene između ostalog igraju Pam GRier i Rae Dawn Chong.

BADGE OF THE ASSASSIN je televizijski rad koji ne zaostaje za bioskopskim policijskim filmovima iz ove decenije i zaslužuje preporuku.

THE BOURNE LEGACY

Pogledao sam THE BOURNE LEGACY Tony Gilroya. U ovom filmu, celu priču preuzimaju novi ljudi - scenarista serijala Tony Gilroy preuzima režiju od Greengrassa a Jeremy Renner sa svojim junakom Aaronom preuzima poziciju glavnog junaka. THE BOURNE LEGACY se dešava u isto vreme kada i THE BOURNE ULTIMATUM, tako da bi bilo dobro pre gledanja odnoviti Greengrassov film, premda može da se isprati i bez toga. Jedna od stvari koje su mi najviše smetale u ULTIMATUMu bilo je to što film nije mogao da se razume bez gledanja SUPREMACYja. LEGACY u principu može da se pogleda i bez gledanja ranijih delova jer Gilroy je dosta jasno postavio priču i novi junak je uveden.

I Gilroy i Renner pokazuju da su dorasli zadatku i obojica su različiti u odnosu na Greengrassa i Damona. Gilroy bazira film na snažnim dramskim scenama, ne beži od dijaloga i cerebralnijih razmena, ali kad se lati akcije to je sve na visokom nivou i tradicionalno se završava velikom poterom, ovog puta na ulicama Manile. Gilroyev film je iznenađujuće bliži drami nego akciji, ali sada ima i podelu, negativce koje igraju Edward Norton i Stacy Keach koji to mogu da isprate.

Renner je drugačiji od Damona, njegov junak nije tako hladan i sofisticiran, glumac unosi snažnu blue collar dimenziju, i emituje više nesigurnosti.

Akcija je izvanredna. Pomoćnik je kao i u ranijim filmovima bio Dan Bradley, ali je koncept kadriranja nešto konzervativniji nego kada je film slikao Oliver Wood pošto je DP Robert Elswitt koji je slikao neke dobre akcione trilere ali nije specijalista za taj žanr, u osnovi.

Ako je serijal filmova o Bourneu mogao da se definiše taglineom KO NEMA U GLAVI IMA U NOGAMA, LEGACY je nešto drugačiji, mada je opet dovoljno isti da zadovolji fanove. U sebi sadrži i neka neobična rešenja na nivou strukture kakva su imali SUPREMACY i ULTIMATUM. Ipak, po autonomiji celine bliži je IDENTITYju nego SUPREMACYju. S druge strane, nije onoliko groundbreaking kao što je bio SUPREMACY. Ipak, ohrabruje činjenica da četvrti film u nekom serijalu nudi dosta intrigantnih i svežih elemenata.

* * * / * * * *

Wednesday, August 22, 2012

RAENARNA

Pogledao sam švedski triler RAENARNA, svojevrsnu skandinavsku parafrazu HEATa u režeiji Petera Lindmarka koji je na jednom mestu skupio Sagu Noren i dva Hamiltona. Sofia Helin igra traumatizovanu policajku, zapravo ne previše daleku od Sage Noren; Mikael Presbrandt igra ambivalentnog negativca u sleeping with the enemy stilu; a Stefan Sauk igra vođu SWAT tima. Policajka i vođa SWAT tima istražuju seriju razbojništava u kojima su neki verovatno bivši vojnici ili članovi SWAT tima pljačkali banke.

Lindmark se dobro snalazi sa akcionim scenama ako imamo u vidu budžet i rad u kinematografiji koja ima tradiciju krimića ali ne i akcijaša. Nažalost, ono gde pada je upravo vođenje priče, kao i koncipiranje samog zapleta koji je na mnogim nivoima izrazito neuverljiv. Zato RAENARNA jedino može da ima šmek B-filma urađenog na neuobičajen, svež, način naprosto zato što je snimljen u Švedskoj.

* * / * * * *

Monday, August 20, 2012

EXPENDABLES 2

Pogledao sam EXPENDABLES 2. Simon West je odmenio Stallonea i čini mi se da u ovom nastavku akcija ima kudikamo više kreativnosti nego u prvom filmu, iako je i dalje nema dovoljno kako bi gledanje ovih sada već groteskno ocvalih ljudi i strašno glupoj priči postalo iole podnošljivo. Ja sam bio protivnik i prvog filma i sada sam još uvereniji kako je ovo potpuna stranputica za akcione heroje i najbolji put da se potpuno demistifikuju i pretvore u sprdnju. Naravno, mnogi misle da oni i zaslužuju da budu predmet sprdnje, i čini mi se da je EXPENDABLES najbolji način da se tom mišljenju da za pravo.

Kada pogledamo filmografije ovih ljudi, svi oni su snimili neke jako zabavne ali i neke jako dobre filmove, i imali su zaista veliki značaj među fanovima, imali su težinu i uticaj na određene socijalne grupe, i sve to je bilo bazirano pre svega na tome su oni opasni momci i van ekrana. Jedini način da se toleriše "gluma" nekih od njih jeste upravo to što su njihova tela fascinantno oblikovana vanfilmskim dešavanjima - bavljenjem borilačkim veštinama ili sportom, poslom telohranitelja i sl. Svaki akcioni heroj je imao neku svoju "priču" koja mu je davala ulični kredibilitet, a sada u EXPENDABLESu su svedeni na nivo KURSADŽIJA.

Scenario za KURSADŽIJE je doduše znatno duhovitiji. Žalosno je kada junaci EXPENDABLESa izgovaraju isključivo pararaze svojih replika iz ranijih filmova, Chuck Norris ispriča vic o sebi, a Dolph za svoj lik aproprira vlastitu biografiju! Statham se u toj masi izdvaja kao daleko najdostojanstveniji jer srećom još uvek nema prijave iz minulog rada koje se mogu beskrajno citirati.

U najstrašnijem stanju je Arnije koji se jedva kreće i moram da priznam kako mi njegov comeback deluje sve apsurdnije. Očekujem novi film Kim Ji Woona pre svega zbog ovog reditelja ali po onome što se vidi u trejleru Arniejeva tromost je uporediva sa onom koju je John Wayne imao kad je glumio na samrti. A možda je i drastičnija.

Wayne je doduše i napravio THE SHOOTIST Don Siegela koji je do danas ostao primer kako treba raditi takav film u kome zvezda zaokružuje svoj rad u nekom žanru.

Niko ne uspeva da se izvuče iz ovog filma sa naročitim dostojanstvom izuzev Stathama, a i po Willisu se vidi da je za klasu iznad ostalih.

Ipak, moram priznati da je Chuck Norris generalno verovatno najveća žrtva. Naime, ovaj glumac koji se povukao na vreme, koji se nije ogrešio o uspeh koji je napravio, završio je kao predmet Chuck Norris Facts viceva koji su postali fenomen čiji mi smisao, priznajem, izmiče. Sada međutim on dolazi da glumi u filmu sa ljudima koji zapravo zaista zaslužuju takvu zbirku viceva.

Stallone za razliku od Arnieja nije stario "normalno", on izgleda kao mutant nastao mešavinom steroida, plastične hirurgije i još nekih drugih terapija o kojima se šuškalo, i zbilja, on sada više liči na filmskog monstruma nego na heroja.

Van Damme je uspeo da koliko-toliko ostane dostojanstven kao junak koji se zove VILLAIN što je jedna od retkih zbilja duhovitih stvari u scenariju. Scenario je inače pisao Richard Wenk, čovek koji ima ozbiljnu karijeru i reputaciju i zbunjuje me da su on i Sly iskucali nešto ovakvo.

Simon West je u onome što je mogao, a to je akcija, unapredio stvari, ali sa ovom ekipom ipak nije uspeo da napravi novi CON AIR. Od svih porošnih Bruckheimerovih reditelja, West spada među talentovanije ali u EXPENDABLESima nije to baš uspeo da potvrdi.

Čini mi se da je West kao najpoverljiviji reditelj u ekipi Avija Lernera ipak morao da pruži više a isto važi i za DPa Shelly johnsona koji posle odlično snimljenog CAPTAIN AMERICA radi ovako nešto.

Nažalost, ipak su svoje najznačajnije filmove Sly, Arnie i Van Damme radili u produkciji Mario Kassara (ili nekih drugih eminentnih producenata) a ne Avi Lernera ili njegovih preteča iz Cannona. Dok je Cannon još i bio vođen od strane Menahema Golana koji je ipak reditelj, Nu Image, Millennium i ostale kuće vode Lerneri koji nažalost pre svega gledaju na poslovnu stranu svega i nemaju potrebu da idu korak napred sa svakim filmom kakvu je imao Golan. Činjenica da je film režirao Simon West pokazuje tendenmciju ka poboljšanju, ali i dalje su tu grozni bugarski setovi, i uopšte jezivi ambijenti i nedovoljna producentska kreativnost.

Schwarzenegger je pre svih postao zvezda zahvaljujući tome što je bio integralni deo filmova velikih reditelja kao što su Cameron i Verhoeven, a Stallone je postao zvezda zahvaljujući ozbiljnim pričama koje su dogurale i do oskara. Ovo gde sada igraju su nažalost filmovi koji nemaju ništa od toga, ni velike ideje, ni velike reditelje, ni dobre priče.

Otud THE EXPENDABLES 2 kao i prvi film, od silne naknadne pameti, deluje jako glupo na svim nivoima i umesto reafirmacije svojih zvezda nudi samo još jednu potvrdu da su njihovi protivnici i protivnici akcionog filma oduvek bili u pravu.

* 1/2 / * * * *

ALTER EGOS

Pogledao sam vrlo simpatičnu mikrobudžetnu komediju ALTER EGOS Jordana Gallanda koja poput nekog left-field stripa uzima mitologiju superheroja i podvrgava je preispitivanju. Doduše, danas se mnogo veća preispitivanja mitologije superheroja dešavaju u serijalima velikih izdavača, u realizaciji afirmisanih autora, ali na filmu još uvek nema ambicioznijih mejnstrim pokušaja na tu temu izuzev HANCOCKa i donekle INCREDIBLESa ili MYSTERY MENa.

ALTER EGOS je kamerni, mikrobudžetni film, prilično duhovit, smešten u svetu sličnom onom iz BOYSa, u kome dakle postoje superheroji ali odavno nemaju simpatije građana i države. Sam film govori o "maloj priči" jednog "minornog" superheroja koji se tokom rutinskog slučaja i u pauzi raskidanja sa devojkom suočava sa jednim od najmoćnijih supernegativaca.

Galland radi u vrlo skromnim uslovima, film je svedeno postavljen i vrlo dobro funkcioniše kao jedan kamerni vodvilj. Nijedna ideja koju uvodi nije dovoljno jaka da promeni naš pogled na žanr ali je sve dovoljno zanimljivo da nas zabavi 79 minuta koliko sve to traje.

Sean Lennon je napisao vrlo simpatičnu muziku za film i nekoliko finih pesmica i to podiže produkcija korak iznad malog novca kojim su raspolagali.

Da je ovakav film snimljen van Amerike sigurno bi dobio veliku pažnju na festivalima.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, August 19, 2012

DREAMSCAPE

Da bih se pripremio za THE EXPENDABLES 2 i obložio mozak nečim što ima smisla, reprizirao sam DREAMSCAPE, klasik koji je Joseph Ruben snimio 1984. godine. DREAMSCAPE se naravno prevashodno javlja kao preteča INCEPTIONa iako osamdesete obiluju efektnim pričama u kojima se na razne načine tretiraju snovi, telepatske moći i njihova hladnoratovska upotreba. Kada razložimo ono što DREAMSCAPE nudi na jednom mestu, onda pvo ne čudi da je jedan od scenarista uz Davida Lougheryja i samog Rubena bio Chuck Russell koji je tri godine kasnije snimio DREAM WARRIORS, jedan od boljih ELM STREET nastavaka, a s druge strane, Cronenbergova adaptacija Kingovog THE DEAD ZONE izašla je godinu dana ranije i bavila se sličnom temom vizija uništenja koje progone predsednika, a on se bavio telekinezom u SCANNERSu 1981. godine. Dakle, osamdesete su na određeni način zarobljene u DREAMSCAPEu.

I zbilja, Dennis Quad u glavnoj ulozi zarobljava šarm 80s leading mana, a scenario mu nudu odličnu ulogu šarmantnog gubitnika koga tajna vladina agencija želi da iskoristi za svoje mračne namere. U tom pogledu Quaidov lik nalazi koren i u literarnom SFu, recimo Dickovim romanima koji obiluju simpatičnim gubitnicima sa značajnim sposobnostima. Rubenova veština kao reditelja je evidentna upravo u tome što glavni junak nikada ne ispada iz fokusa i što se film bavi njegovom transformacijom, pored zapleta u kome se našao.

Za razliku od INCEPTIONa, Ruben kao veštiji reditelj od Nolana, nema potrebe za infodumpovanjima svakih dvadesetak minuta, priču uspeva da iznese elegantno i sa minimumom suvišnih tutoriala o tome šta treba da se desi. Međutim, ono što je drugi ključni kvalitet, to je upravo odnos prema glavnom junaku koga Ruben uspeva da "suštinski" promeni za razliku od Nolana kod koga DiCaprio ima razne nepromenljive traume i nalazi se u situacijama koje mu nimalo ne pomažu da se promeni kroz svoju priču, čime samo podvlači utisak da bi INCEPTION bolje pristajao nekom serijalu kao što je 007.

DREAMSCAPE kroz formu sna lako prevazilazi rudimentarnost svojih specijalnih efekata, san ne mora da bude fotorealističan, a kad je o vizuelnom aspektu reč, zanimljivo je da je DP na ovom filmu bio Brian Tufano koji je zapravo najpoznatiji po britanskim filmovima, pre svega po saradnjama sa Danny Boyleom.

Ruben ni u ovoj dosta ambicioznoj hladnoratovskoj fantastici ne izmiče svojim B-korenima i oni mu pomažu da sve realizuje pametno, jednostavno i elegantno. DREAMSCAPE je najfiniji primer 80s filmmakinga i film koji treba povremeno reprizirati.

* * * 1/2 / * * * *

Saturday, August 18, 2012

HARLAN - IN THE SHADOW OF JEW SUESS

Pogledao sam zanimljiv dokumentarni filma Felixa Moellera HARLAN - IN THE SHADOW OF JEW SUESS. Ovaj film opet ne uspeva da u potpunosti rasvetli Harlana kao reditelja ili kao političku figuru, i čini mi se da ima dosta suštinski irelevantnih segmenata pošto se u značajnom delu bavi time kako Harlana vide njegovi unuci što zapravo samo svedoči o dubokoj porodičnoj traumi koju je priredio i malo čemu osim toga. Sinovi naravno imaju relevantniju ulogu, naročito Thomas koji je svoj život posvetio levici, osporavanju oca, revoluciji i eksperimentalnim filmovima.

Film se više bavi ličnom nego profesionalnom biografijom Veita Harlana ali daje relevantan pregled ključnih biografskih i filmografskih tačaka u njegovom životu i radu. Prirodno, niko ne uspeva da prodre u to koliku je krivicu osećao sam Veit a čak je i porodica u dilemi koliko je i da li je bio primoran da snima JUD SUESS kao što je govorio u svojoj biografiji.

Zanimljivo je naravno i to da je Kubrick upoznao Harlana. Poznato je da su Kubrickova supruga i šurak Harlanovi nećaci ali ovde imamo i detaljnije priče o tome kako je izgledao Kubrickov susret sa Harlanom i njegova želja da snimi film o nastanku nacističkih filmova.

Dinamika među Harlanovim potomcima je zanimljiva, ima tu dosta besa i neslaganja i Moeller je to uspeo da zabeleži. Ipak, na kraju ovaj dokumentarac zapravo istovremeno uspeva da zahvaljujući samoj snazi teme ostane nedorečen i impresivan. Uostalom i sam Harlan je reditelj čiji su filmovi istovremeno impresivni i bizarno artificijelni, a paradoksalno sam JUD SUESS je možda i najmanje zanimljiv ali i najmaligniji rad u njegovom opusu. U tom pogledu, zanimljivo je kako su članovi porodice istovremeno šokirani sadržajem filma (s pravom) ali i sporadično oduševljeni (ne s pravom) veštinom kako je taj film realizovan, iako JUD SUESS pošteno govoreći ostavlja snažan utisak gotovo isključivo zbog svoje strašne ideooške funkcije a ne toliko zbog zanatske veštine. Harlan u tom pogledu ima relevantnijih filmova.

Moellerov film je značajan doprinos rasvetljavanju Harlanovog slučaja, ali nikako nije definitivan rad na tu temu.

* * * / * * * *

THE WATCH

Pogledao sam THE WATCH Akive Schaffera, jedan od neopravdano oklevetanih filmova ove godine. Nije reč o klasiku, ali je reč o odličnoj, prljavoj, jako smešnoj R-rated komediji koja je u Americi još od incidenta sa Neiborhood Watchom koji je ubio nedužnog klinca nailazila na teškoće, prepreke, uklanjanje trejlera i sl. Zatim je naišao na nestrpljivu i nezadovoljnu kritiku i tako je THE WATCH marginalizovan i gurnut na stranputicu promašaja.

Međutim, THE WATCH ne zaslužuje takvu sudbinu. Schaffer je debitovao sa zanimljivom komedijom HOT ROD koja ipak nije bila sasvim uspešna i u THE WATCH se bavi jednom zanimljivom mešavinom star komedije, awkward humora i žanrovskog hibrida sa SFom. Otud neke metode plasiranja prljavog, infantilnog humora, deluju nešto soifisticiranije, smirenije, gegovi su manje agresivni nego što bi se očekivalo od komedije koja ima ovakav broad appeal .

Opet, moram priznati da je doista gledalaca sinoć izašlo iz bioskopa, i to baš za vreme nekih od najsmešnijih scena, čak su i nezadovoljno vikali na nas koji smo ostali zašto se smejemo. Dakle, nema sumnje da je THE WATCH film koji ima problem u komunikaciji. Čini mi se da je taj problem upravo vezan za ta neka suptilnija glumačka plasiranja humora koji sam po sebi nimalo nije suptilan i ponekad prijatno iznenađuje svojom prljavštinom.

Koliko je Ben Stiller izgubio na ubojitosti, i koliko je Vince Vaughn ušao u manir, premda i dalje donose dovoljno onoga zbog čega ih volimo, toliko su svežine doneli Jonah Hill i Richard Ayoade. Svemu tome doprinosi i prilično R-rated odnos prema vanzemaljcima, krvoproliću i sl.

Otud THE WATCH na kraju ne samo da donosi dosta materijala za smeh već na kraju na neki dementan način uspeva da profunkcioniše i kao priča o prijateljstvu, tim karakterima itd.

Šteta je što ovakav, u suštini dobar pokušaj, nije adekvatno nagrađen na blagajnama, a ni među gledaocima. Ipak, čini mi se po prvim britanskim kritikama da će biti bolje prihvaćen u Evropi.

* * * / * * * *

Friday, August 17, 2012

THE CABIN IN THE WOODS

Pogledao sam THE CABIN IN THE WOODS Drew Goddarda. To je film koji pretenduje da bude inteligentan, strašan i smešan. Problem je u tome što nije do kraja jasno koji delovi pretenduju inteligentni, koji strašni a koji smešni. Međutim, ono što je sasvim sigurno je da onoga što je najzanimljivije u filmu ima srazmerno malo i da koliko god želeo da parodira konvencije "cabin in the woods" horora na kraju ipak najviše vremena provodi upravo u tom miljeu. Štaviše, ovaj film je ponajmanje horor, pre bi se reklo da je neuspešni žanrovski esej i parodija horora, koji tu ideju koju nosi (a koja nije ni naročito nova, i u suštini je anti-horor i više je na liniji spielbergovske fahtastike ili stripa) slabo plasira. Misterija koja se krije u osnovi ove priče bi mnogo bolje funkcionisala da je načeta posle prvog čina a ne da se ukratko rasplete u trećem.

Sa ovim prikrivanjem temeljne ideje, CABIN IN THE WOODS se svodi na niz zapravo nezadovoljavajućih scena koje nas odvraćaju od priče umesto da je pričaju i u tom pogledu podseća na filmove kao što je IDENTITY i slični naslovi koji krupnim preokretom na kraju pokušavaju da daju smisao dosta rutinskom sadržaju koji imaju u većem delu trajanja.

THE CABIN IN THE WOODS ne samo da nije neki novi preokret u žanru ili novi SCREAM već je reč o jednom minornom, jedva pa interesantnom fenomenu unutar filmske ponude koji nažalost nikada nije izrastao u punokrvni film.

* 1/2 / * * * *

Wednesday, August 15, 2012

SPACECAMP

Pogledao sam SPACECAMP Harry Winera, vrlo zanimljiv avanturistički dečji film iz 1986. godine. Iako glavnu ulogu u filmu glumi Spielbergova supruga Kate Capshaw, ovo nije njegova produkcija, iako u sebi ima ponešto od Amblina u drugoj polovini filma. Međutim, ono što nepogrešivo pokazuje da nije reč o Spielbergovoj produkciji jeste upravo prva polovina filma u kojoj su predstavljeni likovi, dosta nezanimljivo i slabo, kroz niz traljavih scena koje spadaju u neku light varijantu omladinskog filma i opšte mesto. U Amblin produkcijama takve stvari obično stoje jako dobro zato što je Spielberg svoj fokus na likove preneo i na svoje učenike.

Međutim, druga polovina, uprkos sumnjivim specijalanim efektima uspeva da u pojedinim deonicama bude impresivna i prilično napeta za standarde filma za decu. Winer je zbilja napravio odličnu drugu polovinu i prava je šteta što film ne može da se pamti isključivo po tom delu već i po uvodu.

U filmu imamo zanimljiva imena kad su bili mladi - Kelly Preston i Joaquina Phoenixa dok se još potpisivao kao Leaf.

Weiner nije napravio značajniju karijeru na filmu ali je kasnije dosta režirao na televiziji. Scene u svemiru pokazuju da je imao dar za akciju i suspense i šteta je što se ponovo nije oprobao u tom žanru.

* * 1/2 / * * * *

KISS TOMORROW GOODBYE

Pogledao sam KISS TOMORROW GOODBYE Gordona Douglasa, Cagneyev direktni produžetak uspeha koji je imao sa Walshovim WHITE HEAT. Nastao po romanu Horace McCoya, KISS TOMORROW GOODBYE je old school Warnerov gangsterski film. Nastao je kao nezavisna produkcija Braće Cagney, Williama i Jamesa ali ga je Warner distribuirao, i ima sve karakteristike nekog njihovog in house gangsterskog rada.

Cagney igra psihotičnog begunca koji počinje da gradi veliko ime u svetu podzemlja a zatim nalazi lakši način da se dokopa novca, kroz brak sa bogatom naslednicom imperije jednog od najmoćnijih ljudi u državi. Douglas je kasnije snimio dosta vrlo dinamičnih i modernih exploitation filmova ali u KISS TOMORROW GOODBYE se drži matrice koju su četrdesetih napravili Warnerovi reditelji što dovodi do blagog utiska arhaičnosti ovog Cagneyevog filma koji je forsirao sličnu personu prethodnih petnaestak godina. U tom trenutku su u Holivudu već postojali intenzivniji i moderniji filmovi na slične teme.

Međutim, Douglasova priča je čista, jasna, i sa vrlo zanimljivom Cagneyevom energijom i ovo je naslov koji obavezno treba da pogledaju ljubitelji gangsterskog filma.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, August 14, 2012

MONOLITH

Reprizirao sam MONOLITH, mešavinu buddy cop filma i SFa koju je 1993. snimio John Eyres pre nego što je potonuo u svet totalnog DTV beznađa. Ovaj film međutim uopšte nije loš. Ostavio mi je sličan utisak kao i na prvo gledanje, kao pristojan B-rad, dosta oslonjen na uspešnije naslove iz holivudskog visokobudžetnog miljea, sa ekonomičnom upotrebom onoga što je dostupno a to su pre svega glumci .- Bill Paxton i Lindsay Frost igraju "slučajne partnere", John Hurt je vladin službenik-negativac, Louis Gossett Jr. je šef policije - ballbuster.

Specijalni efekti su dosta slabi i film je mnogo tanji u SF nego u policijskom domenu. Pa ipak, primetna je znatna razlika između tadašnjeg B-filma i onoga što danas gledamo kao paralelu tome, a to je DTV i ona je u korist radova iz devedesetih.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, August 12, 2012

TOTAL RECALL

Pogledao sam rimejk TOTAL RECALLa. Sve oko ovog filma je dosta apsurdno i pogrešno, i u tom smislu već od samog početka postoji paradoks - naime, Verhoeven je snimio ekranizaciju Dickove priče a Wiseman snima "rimejk filma". Naravno, ono što su O'Bannon i ekipa napravili od Dickove priče nadilazi piščevu viziju, ali mislim da činjenica kako se literarni predložak gotovo ni ne pominje u promociji filma govori o tome kako su stvari potpuno promenjene - ne bi me čudilo da uskoro ROMEO I JULIJA budu ekranizacija Luhrmannovog filma, a da se drama pomene eventualno na špici...

Tako se na špici TOTAL RECALLa pomene Dickova priča ali se pominju i autori Verhoevenove filmske priče. I zbilja, prevashodno TOTAL RECALL rimejkuje tu filmsku priču, ali u odnosu na Verhoevena ima potpuno drugačiji rediteljski pristup.

Verhoevenov film je klasik i jedno prilično jedinstveno, u svakom pofgledu autorsko iskustvo dočim Wiseman pokušava da ga mejnstrimizuje koliko god može, ali opet ne ide u pravcu simuliranja nekog ozbiljnijeg trilera, misterije ili pseudo-filozofske postavke kao Spielberg u MINORITY REPORTu. Štaviše, rekao bih da Wiseman pokušava da prevede priču koju je radio Verhoeven u prostor savremenog mehaničkog blokbastera, bez naročitog korišćenja bilo kog aspekta Dickove premise. Kod Verhoevena svakako mindbending dimenzija nije glavni adut ali ipak čini važan deo priče. Kod Wisemana je ona gotovo minorna, i scene koje se bave samim "problemom" Rekalla su više date da se publika ne bi pitala kako to da neka pitanja nisu postavljena.

Colin Farrell je dosta tanak leading man. On nažalost nije novi Mel Gibson i Holivud već godinama neuspešno pokušava da ga proglasi za nosioca ozbiljnijih high concept projekata iako on nema snage za to. Da je Farrell iole potentniji za glavnu ulogu, film bi bio znatno bolji. Uostalom kad se već ne rimejkuje Dick već Verhoeven zar nije prva stvar da se nađe zvezda koja će zameniti Schwarzeneggera i zar nije jasno da to mora biti neko upečatljiv.

Wiseman je inače u ovom filmu napravio potpuno početničke greške na nivou podele - Bill Nighy i Bryan Cranston igraju Dobru i Zlu mentorsku figuru i kao glumci su jako slični, a Kate Beckinsale i Jessica Biel su opet identične po građi, boje kose i tipu izgleda a igraju dve sukobljene žene. To su potpuno neverovatne greške za jedan film od 125 miliona dolara na koji se verovatno dosta ozbiljno računalo.

Sasvim je dakle sigurno da bi sa boljim i raznovrsnijim glumcima ovo bio natno bolji film.

Kad je reč o promenama na nivou scenarija, iako Verhoevenov TOTAL RECALL mnogo veću snagu crpi iz rediteljskog postupka i živopisnih glumaca nego iz scenarija, Wimmer i Bomback su gotovo u svemu pokvarili ono što je postojalo u prvom filmu. Bez namere da ulazim u detalje jer je to besmisleno ipak moram da naglasim da je budućnost u kojoj se RECALL dešava jedna od besmislenijih.

Akcija je urađena pristojno ali je dosta repetitivna, manje-više se ponavlaju situacije i vezane su za kretanja na pokretljivim platformamna koje se kreću horizonatlno i vertikalno i to je zanimljivo do neke tačke ali onda postane dosadno. Produkcioni dizajn sa gradom koji se vertikalno razvija je zanimljiv i nadovezuje se na zaostavštinu METROPOLISa, FIFTH ELEMENTa i mnogih drugih radova, i mogu reći da mi je dok sam gledao RECALL bilo malo i žao što je jedna prilično velika količina veštine i osećaja za lepo utrošena na nešto što je tako kvarno u samom korenu.

Opšta veština realizacije i dizajn čine ovaj rimejk nečim što treba da vide ljubitelji žanra i oni koji se profesionalno bave filmom. Međutim, u samoj osnovi rediteljskog postupka Lena Wisemana ostaje ogromna praznina i masa neoprostivih grešaka koji čine da TOTAL RECALL bude sve ono što se inače napamet spočitava holivudskim filmovima. A opet s duge strane, svaki uloženi dolar se vidi, žanrovske konvencije ne dozvoljavaju da film postane nepodnošljiv premda jeste malo dosadnjikav, i na kraju ovaj film čak nema ni tu ekskluzivnost nekog opscenog promašaja.

* * / * * * *

TRUE BELIEVER

Pred gledanje TOTAL RECALL rimejka, obložio sam mozak reprizom filma TRUE BELIEVER Josepha Rubena. To je film sa kojim je zbilja teško pogrešiti - Ruben je jedan od najtalentovanijih američkih reditelja osamdesetih, pa i devedesetih, James Woods igra glavnu ulogu - advokata koji istražuje i zastupa slučaj nedužnog Korejanca osuđenog za ubistvo Trijade koje nije počinio. Wesley Strick, jedan od značajnih scenarista repertoarskog filma iz osamdesetih i devedesetih, prepoznatljiv po maštovitim trilerima visokog intenziteta, napisao je scenario koji spada u kanon Woodsovih rola - ako se u njegovom opusu može prepoznati jedna konstanta to su inteligentni likovi.

Otud ne čudi da je Eddie Dodd kao lik kasnije zaživeo i u televizijskoj seriji gde ga je igrao Treat Williams.

Ruben spada među reditelje koji su se dobro snašli u osamdesetim zato što su jako dobro vladali jednim aspektom tadašnje estetike a to je B-film. Kada je posle vrhunske decenije sedamdesetih, američki film doživeo blagu regresiju osamdesetih, odnosno kada je umesto da se nastavi sa sazrevanjem B-formi došlo do uvođenja zrelih formi u B-kalup, Ruben se ispostavio kao reditelj koji savršeno vlada upravo tim B-aspektom i uspeo je da vrlo vešto profiliše svoje radove. Tako je i TRUE BELIEVER film sa jasno postavljenim prioritetima, karakterima, odličnim razdvajanjem važnog od nevažnog i o tome najbolje svedoči činjenica da je Robert Downey koji igra Woodsovog učenika potpuno potčinjen glavnom glumcu iako je već tada bio prepoznatljiv kao upečatljiv i neobuzdan glumac. Međutim, Rubern vrlo precizno određuje ko je glavni i ko ima pravo na svoje arije a Downey nije taj iako ima značajan lik za priču.

Sam Rubenov junak je na neki način relikt sedamdesetih, advokat koji danas brani narko dilere a u svoje vreme je bio politički angažovani student, i Strick vrlo simpatično tretira taj transfer junaka iz nekog političkog filma sedamdesetih u krimić oamdesetih. Uostalom, početkom devedesetih, sličan potez pravi Phil Alden Robinson u filmu SNEAKERS, pomerajući kontrakulturne buntovnike u fokus mejnstrim žanrovskog filma.

Rubernov vizuelni prisup u sradnji sa stalnim DPjem John W. Lindleyem je elegantan i jednostavan, kao i uvek, sa vrlo dobro postavljenom atmosferom i sklonošću kako kao ka hičkokovskoj napetosti tako i ka pokretima kamere svojstvenim hororu, u kome je u krajnjoj liniji ovaj reditelj ostavio značajan trag.

TRUE BELIEVER je film svog vremena, ali se drži i danas, a sve ono što je u njemu anahrono u međuvremenu je postalo retro.

* * * / * * * *

Saturday, August 11, 2012

OUTLANDER

Sa zakašnjenjem sam pogledao OUTLANDER Howarda McCaina i film mi se mnogo više dopao nego što sam naslućivao. Neverovatno je da reditelj bez velikog imena i respektabilnog opusa snimi ovako solidan i ambiciozan film u kome uspeva da vrlo zrelo rediteljski obuhvati spoj roberthowardovske avanture sa ortodoksnijim SFom, da dobro izloži junake i priču, napravi finu atmosferu i u priličnoj meri prevaziđe osrednji CGI i ne naročito inspirisan dizajn čudovišta. Upravo činjenica da čudovište nije naročito zanimljivo onemogućuje OUTLANDER da bude značajan film, a sasvim sigurno da je i Jim Caviezel u glavnoj ulozi, iako u njoj uopšte nije loš, onemogućio da film dobije zasluženo mesto u bioskopima.

No, OUTLANDER je dinamičan, inspirisan, u osnovi dobro dizajniran film u kome je Caviezel okružen kako mladim TV uzdanicama kao što su Jack Huston i Sophia Myles tako i bardom John Hurom i exploitation ikonom Ron Perlmanom. I rekao bih da su svi, čak i oni koji su ovde samo zbog paychecka kao Hurt izuzetno dobro raspoloženi, a Ron Perlman je našao ulogu koja mu savršeno odgovara. BEOWULF je u rasponu od nekoliko godina dobio nekoliko ekranizacija i OUTLANDER u osnovi nudi denikenovsku interpretaciju te priče - šta ako su junak i čudovište zajedno pali u vikinške zemlje iz svemira? Uprkos tome što su Howard McKain i Dirk Blackman potpisani kao scenaristi, nema nikakve sumnje da je BEOWULF zapravo mitska matrica koju OUTLANDER pokušava da reprodukuje i to sa namerom.

McCain je izvanredno snimio lokacije, i uspeo je da vrlo dinamično zabeleži priču koja se većim delom zapravo dešava u samo jednom utvrđenju. U svakom pogledu, McCain je snimio savršen B-film i prava je šteta što OUTLANDER nije tako i prošao već je prošao kroz seriju potpuno apsurdnih osporavanja i sagledavanja iz pogešne vizure. Umesto posmatranja iz vizure B-filma sa pričom koja je bukvalno od prvog do poslednjeg frejma bazirana na maštovitim žanrovskim postavkama, OUTLANDER je poslužio kao "minorni" film nad kojim će se kritičarti praviti pametni tog vikenda, iako inače puštaju da prođu mnogo veće gluposti.

* * * / * * * *

Friday, August 10, 2012

THE GOOD GERMAN

Pogledao sam THE GOOD GERMAN Stevena Soderbergha, ekranizaciju romana Josepha Kanona po scenariju koji je napisao Paul Attanasio. Nisam čitao roman, ali film je svojevrsni rimejk Wilderovog remek-dela A FOREIGN CORRESPONDENT, sa ukinutom komedijom i podvlačenjem trilerskog elementa. Ono što je kod Wildera jedna od postavki a to je priča o američkom oficiru koji je u vezi sa udovicom ili još uvek suprugom značajnog naciste, ovde biva stavljeno u prvi plan. Međutim, THE GOOD GERMAN nije samo svojevrsni rimejk već i rekonstrukcija rane faze američkih filmova koji su neposredno posle rata snimani u razrušenom Berlinu.

Soderbergh gotovo kao da snima DOGME film pokušava da se drži tehnoloških konvencija filmova iz četrdesetih i u tome je dosledniji od Braće Coen koji su pokušali nešto slično u svom noir-pastišu THE MAN WHO WASN'T THERE. Kao i Coneovi tako i on ovde na nivou događaja u kadru malo pomera stvari u odnosu na ono što se moglo videti četrdesetih - seks i psovanje su za nijansu eksplicitniji. Rekao bih da je suštinski Soderbergh bolje od Coenovih uspeo da dokuči i predstavi ono što su bili aduti starih reditelja, naročito u domenu mizanscena, tretmana lokacija i stila glume.

Srećom, rekonstrukcija tehnoloških i pripovedačkih konvencija ne hladi priču previše i THE GOOD GERMAN funkcioniše kao punokrvni triler, bez ikakve sumnje, ima i napetosti i misterije, a ponešto od tog retro elementa je svakako ugrađeno i u priču, neka iznenađenja za publiku iz četrdesetih su preneta i u 2006. i isto tako rediteljski tretirana - iako današnjoj publici nisu iznenađenja per se.

Soderbergh stvara lažno očekivanje stavljanjem Tobey Maguirea u fokus pri početku filma ali se THE GOOD GERMAN ubrzo pretvara u sofisticirani vehicle za George Clooneya. Cate Blanchett je kudikamo mogla biti autentičnija kao berlinska femme fatale, parafraza Marlene Dietrich iz Wilderovog filma, doduše ovde se ona koristi drugim glumačkim sredstvima i igra svoju junakinju sa punim ubeđem bez trunke cinizma koji je Marlene imala.

THE GOOD GERMAN je minuciozan rad, u suštini reč je o indie filmu, svojevrsnom eksperimentu, u formi vrhunskog mejnstrim filma jednog prošlog vremena. Ipak, Soderbergh i Attanasio su dovoljno vešti da ovaj film, iako to na blagajnama nije potvrđeno, uspe da bude mnogo više od puke rekonstrukcije i da zauzme relevantno mesto i kao priča u vreme svog izlaska. Soderberghov film ne zaostaje puno za nagrađivanim Von Trierovim klasikom EUROPA i može se reći da je ovo američka strana istog pogleda na tu epohu i film.

* * * 1/2 / * * * *

Monday, August 6, 2012

THE MAJOR AND THE MINOR

Reprizirao sam Wilderov klasik THE MAJOR AND THE MINOR i ponovo sam uživao. Ginger Rogers je u ovom filmu ostvarila jednu od svojih najsnažnijih uloga i u principu teško da ijedan savremeni film može da bude toliko perverzan kao film iz 1942. ako su ga napravili pravi stručnjaci. Ginger je naravno ključni faktor tog spoja erotike i dečje naivnosti, bez nje se ne bi mogla prihvatiti premisa da je Ray Milland u dvanaestogodišnjoj devojčici prepoznao privlačnost zrele žene i ona na izuzetan način manipuliše svim aspektima svog lika. Kao talentovan plesač, ona izuzetno igra upravo telom i pravi trasformaciju između dve manifestacije svog lika. Ginger Rogers je zapamćena kao velika glumica i velika zvezda svog vremena ali zapravo u svojoj karijeri nema toliko klasika kao neke druge glumice, između ostaog zato što je bila vezana za neke žanrove koji su u međuvremenu zamrli.

Ray Milland je odličan partner za Ginger Rogers a i ostatak podele je izvanredan, naročito su dobro izabrani razni dečaci koji igraju kadete u vojnoj školi.

Ovaj film je bio Wilderov holivudski debi kad je reč o režiji i već u prvom ostvarenju pokazuje zrelost kao da mu je reč o filmu koji radi na vrhuncu svojih kreativnih moći. Kako je vreme odmicalo, Wilder je pomerao akcenat na glumce i dijaloge, sa jednostavnijim mizanscenima, ali na početku snima punokrvan film koji je ostvaren na svim poljima, sa odličnim vizuelnim rešenjima u crno-beloj fotografiji.

Wilder i Charles Brackett su izvanredno skrojili scenario po pozorišnom komadu, i ako bi se radio rimejk, mnoga rešenja bi i dalje bila validna, uprkos tome što su se običaji i mnoge okolnosti naravno promenile, ali su njih dvojica vrlo vešto izvukli esenciju onoga što je ovaj materijal nudio. Doduše, ovaj materijal je već i poslužio za svojevrsni rimejk ali je praktično validan i danas.

* * * * / * * * *

Friday, August 3, 2012

LARRY CROWNE

Pogledao sam drugi rediteljski film Toma Hanksa LARRY CROWNE. Hanks je što se mene tiče mnogo zanimljiviji producent i reditelj nego glumac. O njegovim brojnim sjajnim produkcijama nema šta da se doda ali svakako da njegov rediteljski debi THAT THING YOU DO! zaslužuje da se napomene onima koji ga još uvek nisu pogledali.

LARRY CROWNE nažalost nije na nivou debija. Reč je o dobrodošlom konceptu, indie romantične komedije za zreliju publiku sa superstarovima kao što su Tom Hanks i Julia Roberts u glavnim ulogama. Hanks uspeva da ponudi nekoliko dobrih rešenja, ali u krajnjoj liniji scenario koji su napisali Nia Vardalos i on nekako ne uspeva da prikaže kako se zbilja razvija odnos između glavnih likova.

Film je low-key na jedan prijatan indie način, ali to ne znači da mu ne bi pomoglo nešto dramskog intenziteta. Ovako pre svega opstaje zahvaljujući glumcima i solidno ostvarenoj atmosferi.

Za razliku od prvog filma u kome je uspeo da dobro kanališe svoju good guy personu i pogled na svet, u LARRY CROWNEu se Hanks previše opustio i snimio je film u kome nema prave drame.

* * / * * * *

CLOSE ENCOUNTERS OF THE THIRD KIND

Posle duže pauze, reprizirao sam CLOSE ENCOUNTERS OF THE THIRD KIND. Spielbergov film spada u red onih radova koji su toliko duboko ušli u popularnu kulturu da već sada verovatno postoje generacije koje ga nisu gledale a misle da jesu, i oni koji su ga gledali pre trideset godina a misle da su ga gledali juče. Upravo zato ovaj film i treba zbilja pogledati. Ne samo zato što je reč o delu izuzetne snage već i zato što zapravo ono po čemu je najpoznatiji i ono što se najčešće citira uopšte nisu najbolji i najznačajniji delovi filma.

Ono što se uzima kao ključno jesu scene samog kontakta sa vanzemaljcima a one se dešavaju samo u završnici filma. Sve do tada, CLOSE ENCOUNTERS OF THE THIRD KIND je film o ljudima, junacima koji su opsednuti porukom o kontaktu, porodici i njenom raspadu zbog misterioznih događaja. Upravo su te scene, sukobi među junacima, prikazi histeričnog porodičnog života itd. pravi masterclass iz filmske režije. Spielbergova karijera traje već toliko dugo da je on imao vremena da sazri, istrune i ponovo se vrati, ali ovaj film iz 1977. prikazuje njegovu vrhunsku formu, i otkriva da je njegova kompetencija u osmišljavanju spektakla mogla da dođe do izražaja jedino zbog još veće veštine u postavljanju i vođenju likova.

Takva koncentracija nekog reditelja se retko viđa.

Otud je gotovo pa perverzno primećivati i greške koje se javljaju unutar vrhunske celine a one se pre svega odnose na protok vremena između Dreyfusovih doživljaja i Lacombeovih otkrića u paralelnoj radnji. Ta nekonzistentnost daje svemu specifičan šmek.

CLOSE ENCOUNTERS OF THE THIRD KIND je film koji zapravo nudi mnogo više od onoga po čemu je zadužio celokupnu kinematografiju i spada u red filmova koje treba reprizirati pre svega kao podsetnik šta sve podrazumeva vrhunska filmska režija.

* * * * / * * * *

Thursday, August 2, 2012

THE SALUTE OF THE JUGGER

Reprizirao sam THE SALUTE OF THE JUGGER jedini rediteljski igrenjak David Webb Peoplesa, jedne od najenigmatičnijih figura među holivudskim scenaristima. Peoples ne samo da izbegava publicitet već je imao i jednu vrlo paradoksalnu karijeru. Sa jedne strane potpisao je kultne filmove sa izvanrednim scenarijima kao što su BLADE RUNNER, UNFORGIVEN i TWELVE MONKEYS a sa druge čitav niz dosta čudnih B-promašaja kao što su LEVIATHAN, FATAL SKY pa u krajnjoj liniji i SALUTE.

THE SALUTE OF THE JUGGER međutim uopšte nije tako nezanimljiv film kako je oklevetan. Zbilja, JUGGER nije film u kome scenario igra naročito značajnu ulogu a pošto ga je Peoples sam režirao pretpostavljam da je integritet scenarija ipak očuvan u znatnoj meri. SALTUE bi se slobodno mogao ubrojati u Ozploitation, sniman je u Australiji, u pustinjama koje nas podsećaju na MAD MAX i smešten je u enigmatične postapokaliptične okolnosti u kojima se kao najpopularniji sport nametnuo jugging, neka vrsa ragbija u kome je cilj da se pseća lobanja nabije na štap.

Peoples snima film sa minimumom dijaloga a backstory o razlozima apokalipse u kojoj žive junaci je dat krajnje svedeno. Mnogo više se insistira na fizičkom prisustvu junaka, istrošenosti njihovih tela, brutalnom sportu kojim se bave i užasu u kome žive. U tom pogledu, SALUTE je prevashodno izložen kroz putovanja junaka i jugging, i uprkos tome što postapokaliptični milje i sport prepun nasilja i sakaćenja sugerišu exploitation dinamiku, ovaj film ipak ima neku nesumnjivui arty dimenziju. Otud poređenja sa Altmanovim filmom QUINTET nisu sasvim bez osnova, iako je SALUTE potpuno visceralan a QUINTET insistira na mutnoj cerebralnosti.

Peoples jke okupio odličnu glumačku ekipu, tim predvodi Rutger Hauer u svojim poslednjim theatrical danima, tu je Joan Chen koja će ubrzo potom sa Rutgerom overiti i odlični Teagueov WEDLOCK, zatim Delroy Lindo i Vincent D'Onofrio. Ovaj spoj B-zvezda i karakternih glumaca je zanimljivo koncipiran, premda je ovo film u kome se sve rešilo u underplayu.

Direktor fotografije je David Eggby, jedna od ikona Ozploitationa, čovek koji je Milleru snimao prvi MAD MAX i njegov doprinos je izuzetno prisutan - ne samo da izuzetno energično beleži borbe među junacima već i svim lokacijama daje izuzetno živopisnu atmosferu.

SALUTE je mnogo respektabilniji film nego što je većina kritika tvrdila iako je i u svoje vreme imao ponegde podršku. Sasvim siguno da ovaj film nije na nivou Peoplesovih klasika, ali je svakako reč o naslovu koji je uspeo da se izdvoji kao eksces u domenu B-produkcije.

* * 1/2 / * * * *