Saturday, October 31, 2020

RED: WEREWOLF HUNTER

RED: WEREWOLF HUNTER Sheldona Wilsona je televizijski film o lovcima na vukodlake u kom je maska pristojna ali ništa posebno, ali ostatak postavke u produkcionom pogledu, scenografija, pa i autorski doprinos u smislu fotografije su veoma skromni, i razočaravajući za reditelja koji je toliko puta prevazilazio produkciona ograničenja.


Friday, October 30, 2020

CARNY

CARNY je creature feature koji je Sheldon Wilson snimio za SciFi i u njemu je u potpunosti postigao film look tako da tu praktično nema one preoštre televizijske slike ili šupljeg zvuka, a sa Lou Diamond Philipsom u glavnoj ulozi i glumačka podela “miriše” na film.


Budžet kojim je raspolagao je očigledn bio veći nego inače, i rezultat nije izostao.


Creature je monstrum doveden u karnevalski freakshow gde se pored zaista bizarno izobličeni ljudi pojavljuje i to biće “koje nije od ovog sveta”. Odmah nam je jasno da se to biće hrani ljudskim mesom, a kada pobegne shvatamo da je predator, što je čak i obeleženo replikom “If It Bleeds We Can Kill It”.


Ovom imaginariju će se Sheldon Wilson vratiti u MOTHMANu sa sve finalom u luna parku, ali tehnička izvedba ta dva filma se ne može porediti. CARNY je za klasu bogatiji.


Film look zaista dosta doprinosi i na neki način i ceo način života junaka je malo low tech što evocira horore osamdesetih gde se domaćini u unutrašnjosti suočavaju sa nekim ovakvim pojavama.


Kao što se Rod Taylor kao član originalnog kasta Hitchovog BIRDSa uveličao dešavanja u KAW, ovde to zadovoljstvo ima Cronenbergov veteran Vlasta Vrana čije ime na špici nas uvek obraduje.


Wednesday, October 28, 2020

MOTHMAN

MOTHMAN Sheldona Wilsona je solidna monster movie snimljen za Syfy o istoimenom mitskom monstrumu koji ispravlja nepravde i sveti nevine žrtve čija krv nije namirena, naravno na neki prigorno convoluted način kako valja i trebaju, pre svega tako što se kreće u odrazima ogledala i izlazi iz staklenih površina.


Logika Mothmanovog delovanja nije nužno ubedljiva, kao ni način kako se javlja i nestaje, ali su glavni likovi postavljeni solidno i uspevaju da iznesu priču od set-piecea do set-piecea. U 2010. tehnika još uvek nije bila na tolikom nivou da Mothman bude išta bolji od problematičnog CGIja ali jeste nešto bolji od onoga što Syfy uu tom domenu plasira.


Za razliku recimo od filma THE UNSPOKEN, u ovom televizijskom radu Sheldon Wilson uspeva da sprovede sve ono što su pitanja karaktera i te neke opšte naracije i da na skromnom budžetu napravi sasvim upotrebljiv rad.


Monday, October 26, 2020

KAW

Rod Taylor iz Hitchcockovog remek-dela THE BIRDS igra jednu od uloga u filmu KAW Sheldona Wilsona koji prikazuje sinhronizovani napad gavranova u jednoj američkoj varošici.


Wilsonov film je epizodičan, prati uporedo napade i pokušaje lokalnog šerifa da na neki način locira razlog problema, i u pogledu same geneze napada stvari su prepletene sa karakterima. Naime, u blizini živi grupa verskih fundamentalista sličnih Amišima i ispostaviće se da napadi imaju veze sa njima.


THE BIRDS Alfreda Hitchcocka je bio seminalno deo u sklopu filmova gde se priroda okreće protiv ljudi, i gde se naizgled benevolentne životinje kao što su ptice pretvaraju u ubilačke predatore kako ih pre toga nismo posmatrali.


Hitchockov film nastao je pre CGI a morao se u izvesnoj meri bazirati na efektima i danas naivna tehnologija realizacije tog filma dala mu je specifičnu patinu i šmek.


Kod Wilsona imamo sličan problem, i na neki način moglo bi se reći da je napad ptica na ljude u ovom filmu slično “tehnički problematičan” kao Hitchcockov, samo danas u eri posle JURASSIC PARK to mnogo teže praštamo.


U tom smislu, Wilson donosi hrabru dluku da se osloni na krajnje hit-an-miss efekte, gde se ptice često javljaju sa tehničkim tegobama, mada on pokušava da ih kombinuje sa praktičnim efektima pa čak i prostetikom.


U tom pogledu, KAW stoji kao jedan efikasan film koji pokušava da prikaže apokaliptični napad ptica na ljude kroz nekoliko paralelnih grupa likova i solidno sve uvezuje na kraju.


Nažalost, film je previše strejt a nije dovoljno dobar da se izdvojio izuzev kao pošteno urađen posao u neuslovima.


Konekcija preko Roda Taylora je istovremeno i najkorisniji njegov pečat na ovom filmu jer glumački nije znatnije doprineo. 


* * / * * * *


Sunday, October 25, 2020

THE UNSPOKEN

THE UNSPOKEN Sheldona Wilsona je nažalost neuspeo bioskopski rad ovog veštog televizijskog profesionalca. Iako ga je radio i kao scenarista i kao reditelj, rezultat je zbunjujući haunted house film sa previše likova i premalo strave, i tek par solidno realizovanih efekata u kome ja najporaznije to što svoj iskorak iz industrijske proizvodnje za Syfy Wilson nije bolje iskoristio.

* 1/2 / * * * *

Saturday, October 24, 2020

BORAT SUBSEQUENT MOVIEFILM

BORAT SUBSEQUENT MOVIEFILM Jasona Wolinera pojavio se pred američke izbore sa ambicijom da pogura agendu protiv Trumpa, ali na tom putu naišao je na dva problema. Sacha Baron Cohen postao je globalna komičarska zvezda i kao avangarda drušštveno angažaovanog humora on je umnogome inspirisao razne edgelorde koji su osmišljavali humor alt-righta.


Naprosto, Cohen je odličan za razotkrivanje nekih duboko zakopanih kontradikcija unutar jednog upriličenog, našminkanog državnog aparata i u jednom narodu koji se ponaša civilizovano a ispod čuva mračnu tajnu. Trump je međutim sve to izvukao na površinu, umnogome sebe boratizujući ako imamo u vidu da je on krenuo iz pozicije ideološkog mejnstrima jednog njujorškog demokrate.


U tom smislu, šta Cohen može da pruži u zemlji gde je Trump u predsedničkom duelu rekao da ekstremno desna organizacija Proud Boys (koja je dobila naziv po stihu iz pesme u mjuziklu ALADDIN koji je nervirao njenog osnivača, inače jednog od pokretača medijske imperije Vice) neko ko treba da se povuče i da bude u pripravnosti?


Pa zapravo vrlo malo. Od Charlotesvilleskog govora, Trump ni ne krije svoje kokeitranje sa najekstremnijim i najbizarnijim slojevima američke javnosti i najzabačenijim rafovima u veoma bogatom američkom ideološkom supermarketu. Otud, Cohen ostaje zarobljen u eri koja ga je definisala a to je Bushovo vreme.


Dok je u sjajnoj seriji WHO IS AMERICA, Cohen uspeo da obuhvati Trumpovu eru i pokazao da je još daleko od bilo kako potrošenog autora, u ovom filmu on naprosto nema šta da pruži jer je karikatura odavno izašla na videlo u Americi i ne krije se.


Film je smešan, naravno, Cohen je majstor gross outa, ali osim zaista lude situacije sa Giulianijem, nema tu nekih naročito uspelih autentičnih susreta, i ovaj film jeste smešan ali nije važan. A pošto je mnogo igrao na to da je važan i da je angažovan, postavljen je dosta jednostrano i solidarno sa jednom stranom što ga dodatno umetnički degradira.


Cohenovi filmovi nisu skupi ali njegov ugled dosta vredi. Ovim filmom on će sigurno kod svoje ciljne grupe u političkom pogledu dobiti poene, ali samo delo će biti zaboravljeno čim se izbroje glasovi, a biće naročito deplasirano ako Biden pobedi i onda bude na vlasti neko vreme. 


* * / * * * *


BAD HAIR

 BAD HAIR Justina Simiena je drugi film ovog reditelja u kom iz socijalno angažovane dramedije pravi skretanje u horor. U tom skretanju svakako da sledi trag Jordana Peelea, ostaje angažovan, vizuelno veoma interesantan ali ono u čemu manjka je imaginacija u domenu strave.

Naime, premisa kojom se bavi slična je onoj iz omnibusa BODY BAGS u kom su svojevremeno nastupili John Carpenter i Tobe Hooper. I Simien u priči o nadogradnjama kose, u ovom slučaju kod mlade stažistkinje na muzičkoj televiziji krajem osamdesetih gradi jednu širu priču o rasi i uspinjanju uz društvenu lestvicu ali nije tako precizan i ubitačan u tome kao Jordan Peele.

To je na neki način i dobro jer BAD HAIR nema tu jednodimenzionalnost GET OUTa ali s druge strane ta "punoća" ne dovodi do proširenja područja borbe i nužno nekih novih značenja.

Čest je slučaj da autor horor filma bolje postavi likove i okolnosti nego stravu koji će zadesiti likove i da onda film pati zbog toga jer mu strava nije dorasla onome što je karakterni build up.

Po tome koliko "horor sekvenci" u ovom filmu ima, možemo slobodno da ga nazivano hororom iako bi samom filmu možda bolje prijalo da ga opišemo kao melodramu sa horor kulminacijom. Nisam siguran da li bi neko "čišćenje" ove priče i fokusiranje (a koje bi moralo ići u smeru horora) mnogo doprinelo ovom filmu jer bi ga guralo prema onome u čemu je slabiji.

Ovako je to film koji je zanimljiv, interesantan za gledanje i vrlo solidno realizovan. Zapravo, film je efektniji nego što je na kraju krajeva dobar i prijao mi je kao nov doprinos tom novom indie filmu sa horor tonovima.

* * * / * * * *

Friday, October 23, 2020

THE WITCHES

Neću vas lagati. Bob Z spada u onaj mali broj reditelja koje ću čak i u najekstremnijim promašajima pokušavati da razumem na neki način. U tom smislu, THE WITCHES svakako jeste film koji bi mogao da testira moju odanost.


Reč je o novoj ekranizaciji Roalda Dahla, trideset godina posle Roegove sa Anjelicom Huston i efektima Jima Hensona. Zemeckisov film apriori ima u sebi dozu “antipatičnosti” jer dolazi posle Roegovog handcrafted klasika koji su današnji kritičari delovali kao deca kad su bili naročito prijemčivi za filmove koje će voleti ceo život. Na sve to reč je o CGI hibridu koji je snimljen za manje para u odnosu na ono što Zemeckis inače ište u ovakvim filmovima, dakle reč je o effects-heavy filmu koji nije tentpole a to je rizična zamisao uvek.


Speilberg je relativno nedavno ekranizovao Roalda Dahla u filmu THE BFG i rezultat je bio write off za Disney ali i film koji nije tipična speilbergovština, nije biilo stvaranja surogat porodice sa džinom, nije bilo neke visokooktanske akcije, ali bila je zanimljiva interakcija među likovima, maltene kao u nekom istočnoevropskom filmu.


Zemeckis međutim ide drugim putem. On se ne ustruučava da bude potera, da bude suspense scena, i one su na tragu filmova kao što je MOUSE HUNT i RATATOUILLE, OK je sve to ali smo već videli.


Ipak, strukturalno, film ima dva dela. Prvih dvadesetag minuta je naše upoznavanje sa dečakom koji je ostao siroče i sada o njemu brine baka. Umesto u Britaniji, film se dešava na američkom Jugu i to baš 1968. godine koja je po mnogo čemu prirodna, a Octavia spencer je maltene kao služavka iz TOM AND JERRYja, sa čime će se Zemeckis poigravati onda kada veštice pretvore dečaka u miša.  


Veštice su belkinje, sa ponekom token crnkinjom, vode poreklo iz Norveške, i žele da izvrše genocid na decom, nad svom decom na svetu. Planim je da ih pretvore u miševe otrovanim slatkišima i da ona onda budu istrebljena kao gamad.


Stvari se kreću prilično straightforward putem od tada pa nadalje, deca se nađu na pogrešnom mestu, veštice ih pretvore u miševe, ali baka ima razumevanje za ceo slučaj i pomaže im da ih poraze.


U tom smislu, ovo premeštanje u Southern Gothic i insistiranje na tome da veštice nalaze crnu, siromašnu decu i siročad da bi ih pretvarala u životinje, zaista deluje kao da je Jordan Peele uleteo i u ovu priču. U seriji LOVECRAFT COUNTRY imali smo priliku da vidimo prolazak Afroamerikanaca kroz čitav niz žanrovskih situacija, klišea i imaginarija. Ovde se čini kao da se jedna engleska, više britanska pa i evropska nego američka stvar preseljava u SAD i to baš u jedan konkretan milje.


Crn, pesimističan kraj kreće iz jedne neobično brutalne situacije poptuno “neumesne” za dečji film, da bi i celo zaključenje, otišlo daleko od Roegovog filma, i zaključilo se nečim što čak malo evocira uspomenu i na BLACK KKKLANSMAN.


U svakom slučaju, THE WITCHES je film koji je istovremeno rutinski, ponegde do tačke kada nije ni morao da ga snimi Zemeckis, a u nekim deonicama bezobrazan preko granica onoga što bi studio dozvoljavao.


Naročitu senku na ovaj film baca animirani SPIES IN DISGUISE u kom agent biva pretvoren u goluba i posle te simfonije - doduše animirane - THE WITCHES deluje pitomo. Isto tako ovaj film je premijerno prikazan na HBO Max a pravljen je za bioskop, mahom je dat u širim planovima i profilisan za 3D a to nije pravi put ako pakuješ nešto za striming.


Ako razmotrimo sve implikacije završnice filma, onda možemo reći da je ovo film posle kog će roditelji zaista imati o čemu da porazgovaraju s decom, i i da budu spremni da neće biti prijatnih odgovora.


U svakom slučaju, posle filma WELCOME TO MARWEN koji je bio Zemeckis od glave do pete ali u jednoj do te mere specifičnoj temi koja se od njega ne bi očekivala, i zbog koje je taj rad naišao na nerazumevanje, THE WITCHES će verovatno biti shvaćen kao njegov povratak u ono čime se ranije bavio. Međutim, ono čime se ranije bavio je manje zanimljiv segment ovog filma. 


* * * / * * * *


Thursday, October 22, 2020

DON JON

DON JON Josepha Gordon-Levitta je rediteljski debi glumca koji je atipičan je meša indie formu sa mejnstrim žanrom i pravi zanimljiv spoj.


Gordon-Levitt kao scenarista i reditelj filma uzima jednu u suštini jednostavnu romantičnu komediju sa jednostavnom strukturom i onda na nju dodaje neke elemente socijalne kritike i dekonstrukcije žanra.


Gordon-Levitt je u 500 DAYS OF SUMMER zapravo overio jedan bitan romcom svoje epohe koji je takođe bio offbeat u mnogim aspektima i seže u domen klasičnog ljubavnog filma, dočim ovde on ide na jedan od onih mehanički postavljenih gde se ide u plot beata u plot beat unutar nekog high concepta.


Za samo tri miliona dolara on snima film u kom igra glavnu ulogu sa Scarlet Johansson, i u kom cameo role imaju Anne Hathaway i Channing Tatum kao protagonisti romcoma SPECIAL SOMEONE koji odlazi da gleda u bioskopu sa svojom simpatijom.


Kada gledajući film krene da nabraja plot beatove, junak anticipira ono što je zapravo struktura film u kom je on glavni junak.


Gordon-Levitt na tom putu pravi neke oštre zaokrete. Glavni junak je porno adikt koji ima krizu jer seksualni život sa stvarnim ženama ne dobacuje do iskustava koja ima kada gleda pornografiju. I on naravno pronalazi “pravu” osobu ali se onda otvara pitanje da li će kroz odnos sa njom, dat u tom maniru romcoma uspeti da dođe do sazrevanja na kraju svog character arca.


Elem, Gordon-Levitt pravi film koji ima tu udaračku snagu ranog James Tobacka, taj filmmakerski nerv da film mora biti zanimljiv i dinamičan, čak i ako pokušava da bude nešto više od toga, i u tom smislu je veoma old school.


Da li ti zaključci o našoj hipersesksualizovanoj realnosti nude nešto novo? Pa zaptavo, kad vidimo kako Gordon-Levitt zatvara film, da.


Iako je SHAME na čisto artističkom nivou mnogo impozantnije iskustvo na slične šeme, Gordon-Levitt itekako ima šta da kaže svojim mišićavim malim filmom.


DON JON je zanimljiv i pristojno napravljen film. Jasno je da je zafalilo budžeta za neku bogatiju vizuelnu orkestraciju i organizaciju ljudi u kadru. Međutim, u pogledu rediteljskih rešenja itekako se oseća da Gordon-Levitt ima šta da kaže. U tom smislu, ne znam koliko je ovo film koji najavljuje segment karijere do kog mu je stalo ili je ovo samo jedna priča koju je želeo da ispriča, ali bez sumnje u ovoj ulozi on ima šta da kaže. 


* * * / * * * *


Wednesday, October 21, 2020

7500

7500 Patricka Vollratha je kamerni triler snimljen u evropskoj produkciji čiji je osnovni adut to što glavnu ulogu igra Joseph Gordon-Levitt. Ne znam kako su ovi momci uspeli da dođu do ovog odličnog i prilično poznatog holivudskog glumca ali jesu, i film nesumnjivo dobija mnogo njegovim angažmanom.


Gordon-Levitt u ovoj priči jeste naravno protagonista i jeste jako važan za film, ali svakako da bih mogao zamisliti 7500 i sa nekim drugim, manje poznatim, recimo, evropskim glumcem. Dakle, ovaj film nije tipičan star vehicle ali jeste film koji nudi dominantnu mušku ulogu i eto ovi momci su imali sreće da naiđu na Gordon-Levitta u dobrom rasploženju.


Film je smešten ceo u kokpit aviona i govori o mladom kopilotu koji doživljava otmicu, zaključava se i prolazi kroz teško, neprijatno, zatezanje sa otmičarima koji su nemilosrdni i skloni da ubiju.


Scenario koji potpisuju Vollrath i Senad Halilbegović nije naročito inventivan ali meni je ostavio dijametralno drugačiji utisak od većine kritičara.


Naime, masa ih je opisivala 7500 kao nail-biting suspenser u prvuh 45 minuta. Meni je međutim utisak bio drugačiji. Film mi je postao zanimljiviji u drugih 45 minuta i to ne zbog toga što mi je drama psihološka drama od suspense trilera već zato što je situacija u kojoj su se likovi našli kasnije zanimljivija od te napetosti.


Isto tako u tom drugom delu, još više dolazi do izražaja Gordon-Levitt kao glumac i tu se više kapitalizuje.


Štaviše, iako ovo jeste triler zatvorene situacije i svakako jeste suspenser, potpuno je pogrešno tumačiti kao visokooktanski napeti rad jer on to naprosto nije. Ako je to želeo da bude, pogrešio je. Ovo bih pre definisao kao nekakv euro-triler koji želi da dođe do neke poente o stanju svojih junaka.


I kao takav je i najbolji za posmatranje. Ipak, recepcija ide mnogo više u smeru trilera, pa otud i skepsa i teza o neujednačenosti. 


* * * / * * * *


Tuesday, October 20, 2020

NIGHT CLASS

NIGHT CLASS Sheldona Wilsona je debitantski neo noir s početka dvehiljaditih, pomalo zakasneo među debijima u tom žanru koji je u post-tarantinovskom periodu bio na neki način najlakša ulaznica za Holivud.


NIGHT CLASS je imao alternativni naslov SEDUCED BY THE THIEF, mada u sebi nije imao neku jaku erotsku dimenziju kakvu takav naslov sugeriše. Od poznatih glumaca tu su Sean Young i Ron Perlman, 


Na kraju, NIGHT CLASS zapravo nije baš do kraja post-tarantinovski neo noir a ni heist flick, i ponajviše liči na neki krut TV triler kakav je u tome vreme i izlazio iza neprežaljene etikete World International Network koju i sam nosi.


To je šteta, u filmu sporadično ima zanimljive hemije među glumcima i zanimljivih rešenja ali je celina i najveći deo toka krajnje rutinski.


U tom smislu, čini se da je Sheldon Wilson u ovom filmu bio bitno pitomiji i dosadniji od onoga što će kasnije raditi kad bude prekaljeni profesionalac. Doduše krimić i nije format kojim se mnogo bavio. 


* * / * * * *


Monday, October 19, 2020

THE NIGHT BEFORE HALLOWEEN

THE NIGHT BEFORE HALLOWEEN Sheldona Wilsona je jedan od Syfy Halloween Originalsa sa zanmljivom premisom koja u sebi nosi određenu psihološku složenost, a ideja je da na grupu mladih pada kletva da će nastradati ako blisku osobu ne nagovori na ubistvo.


Takva premisa je zanimljiva ali njen problem je u tome što ona izizskuje psihološku ubedljivost i sigurno vođenje priče. THE NIGHT BEFORE HALLOWEEN ide veoma brzo, dinamičan je i šaren, ali maltene tu premisu ne uspeva da efektivno plasira sve dok jedna od junakinja ne objasni šta se dešava.


U tom pogledu premisa je protraćena i THE NIGHT BEFORE HALLOWEEN ostaje prazna žanrovska distrakcija.


Sunday, October 18, 2020

THE TRIAL OF THE CHICAGO 7

THE TRIAL OF THE CHICAGO 7 Aarona Sorkina je za ono što se očekivalo od Sorkina u suštini ispao solidno. Ipak, nota bene, izlazak pravo na Netflix mu nije smetao jer uprkos poznatim glumcima i nekolikim masovkama film nije sinematičan, čak ni koliko sudska drama može da bude.


Phedon Papamichael je film veoma korektno vizuelno spakovao film. Pre svega uspeo je da nađe dobar ključ kako da prikaže događaje u eksterijeru i flešbeku tako da ne stvore otpor prema sudnici kojoj je inherentna statičnost.


Sorkin je postao poznat zahvaljujući filmu A FEW GOOD MEN i sada se u njegovoj sudskoj drami može videti koliki je Reiner doktor kada je od njegovog materijala napravio onakav seminalni rad.


THE TRIAL OF THE CHICAGO 7 je u suštini veoma elegantna televizijska drama sa jako poznatim glumcima i nešto jačom produkcijom. 


Verujem da je Spielberg onomad sa najavljenim powerhouse castom u kom je trebalo da budu Will Smith i Ben Stiller možda imao neku jaču ambiciju, ali Sorkin je stvar prilagodio sebi i uz sve primedbe koje prate njegove rediteljske radove, ali i scenarističke navike sa tim verbalnim zakucavanjima koja ponekad deluju kao da su došla izvan scene.


Sacha Baron Cohen je masterirao na Oskfordu baveći se ovom epohom i odličan je kao Abie Hoffman, a sa glumačkom ekipom u kojoj su Joseph Gordon-Levitt, Jeremy Strong, Frank Langella i ostali, nema tu mnogo grešaka.


Michael Keaton je harizmatičan i vrlo kul kao Ramsey Clark, američki pravnik kog mi jako dobro znamo i to baš po dobru. U ovoj priči je on heroj sa mudima do poda.


Ovo svakako jeste Oscar-bait, ali nije bravurozan film čak ni u detaljima. Međutim, sama priča i ljudi koji je izvoda pred nama su dovoljno dobri da se može reći kako je sve ovo mnogo bolje nego što je moglo biti i kako u najmanju ruku može služiti kao dobar školski čas.


* * * / * * * *


LOVE AND MONSTERS

 LOVE AND MONSTERS Michaela Matthewsa je realizacija scenarija MONSTER PROBLEMS Briana Duffielda koji je u izvesnom smislu uz BABYSITTER bio njegov calling card.

MONSTER PROBLEMS je pošteno govoreći bio predložak za potencijalni klasik žanra koji je mogao nastati u onim okolnostima koje je imao recimo Robert Zemeckis kada je snimio CAST AWAY, i zaista mogao da uzme Hanksa i snimi film samo sa njim, a da to pritom ne bude niskobudžetna monodrama.

Svi ostali su ipak takve zamisli mogli ili da ne snime, kao Braća Coen TO THE WHITE SEA ili da ih adaptiraju nekim mejnstrim nazorima kao Milius CONAN THE BARBARIAN. Ideja da junak luta sam kroz pustoš, a da je to pritom film sa elementima bioskopskog spektakla je nažalost gotovo nemoguća sem ako je ne radi neki izuzetno uticajan autor kao što je bio Zemeckis. Stoga, ako živimo u svetu u kojoj Conan ima comic relief i to se ipak smatra kultnim i tough guy filmom, imamo li pravo da kritikujemo studio što je na MONSTER PROBLEMS doveo Matthewa Robinsona i prilagodio ga svojim potrebama.

Osnovna razlika između Duffieldovog izvornog scenarija i onoga što je na kraju snimio Matthews je to što je ono bio autorski film koji je kombinovao ciničnu omladinsku komediju i postapokaliptičnu odiseju, sa nizom politički nekorektnih momenata od kojih je presudni onaj na kraju, a LOVE AND MONSTERS je offbeat YA film koji zapravo u zadovoljavajućoj meri uspeva da očuva ono što je postojalo u onom drugom zamišljenom filmu.

U tom smislu, ko nije čitao Duffieldov scenario ima sreće jer ga ne prati taj crni oblak onoga što je ovaj prethodno napisao. I taj koji nije čitao može da uživa u LOVE AND MONSTERS baš na način kako treba.

Zaplet je beat by beat adaptiran iz pomenutog autorskog okvira u žanrovski ukalupljeniji, očišćen je od ekstremnih rešenja, politički nekorektnih elemenata u završnici, ali je zadržao one efekte koji su bili neophodni u smislu da su elementi menjani alternativama sličnog karaktera.

Isto tako i sama premisa o apokalipsi je promenjena u jednu mejnstrimniju.

Elem, hajde da vidimo šta LOVE AND MONSTERS jeste.

Glavni junak je mladić traumatizovan smrću roditelja koje je ubio džinovski mutirani insekt posle apokaliptičnog zagađenja zemlje kada su nuklearnim raketama gađali asteroid koji je mogao da zbriše Zemlju. Zemlja nije zbrisana ali čovečanstvo jeste jer su mutirani insekti i ostale hladnokrvne životinje napravile pomor ljudi i sada preživeli žive po zbegovina dok izopačena priroda polako preuzima svet.

Kada stupi u kontakt sa svojom devojkom koju je poslednji put video na dan apokalipse, momak odlučuje da je pronađe te napušta podzemni zbeg i luta 85 milja po negostoljubivoj površini zemlje.

Na tom putu susreće starog survivalista i malu devojčicu koju je ovaj usvojio i od njih uči korisne lekcije koje će ne kraju primeniti sam.

Uprkos svim intervencijama koje su mejnstrimizovale ovaj film, on je i dalje ostao dovoljno duhovit i dovoljno offbeat da se nametne kao izuzetno prijatno izennađenje. Shawn Levy je kao producent bio all over the place, kao što je uostalom posle odlične prve sezone lutala i njegova serija STRANGER THINGS i ovo nije njegov prvi pokušaj da napravi YA film, i YA franšizu, ali ovog puta je u tome uspeo i to na bazi originalnog scenarija. Međutim, film nije izašao u bioskope tako da će ostati one shot, što mu nimalo ne smeta.

Matthews je snimio film koji ima zahteve blokbastera ali nema njihov budžet na vrlo vešt način, sa osloncem na glumce i odlične australijske lokacije, a sarađivao je sa izvrsnim novozelandskim DPjem Lachlan Milneom koji je slikao izvanredni LITTLE MONSTERS. Iako film nudi svoju dozu spektakla i visceralnosti, u principu su kreće Amblin okvirima, ali nije throwback kao SUPER 8 ili STRANGER THINGS već je ipak svoj.

Svakako da referenci ima koliko hoćeš počev od psa kog klinac nađe na svom putu što automatski asocira na A BOY AND HIS DOG pa nadalje, ali sam film ako išta možda najviše pored Amblina evocira Ozploitation namenjen mladima, od BMX BANDITS do THUNDERDOMEa.

Matthews je došao iz jedne potpuno drugačije žanrovske senzacije i snimio je nešto namenjeno mladima i najširoj publici, u najboljem smislu te reči. REAL STEEL je nedostignuti autorski vrhunac za Levyja, ali LOVE AND MONSTERS je posle STRANGER THINGS njegov do sada najozbiljniji pokušaj da bude Amblin umesto Amblina.

Dylan O'Brien u glavnoj ulozi je solidan, mada on meni nije toliko poznat kao zvezda jer sam gledao samo prvi MAZE RUNNER i nisam bio impresioniran. Okružen Jessicom Henwick i Michaelom Rookerom, on je možda manje upečatljiv od Jesse Eisenberga u ZOMBIELANDu ali nema sumnje da je LOVE AND MONSTERS bolji ZOMBIELAND od ZOMBIELANDa samog.

* * * 1/2 / * * * *

NEVERKNOCK

NEVERKNOCK Sheldona Wilsona sličan je STICKMANu i THE NIGHT BEFORE HALLOWEEN, govori o klincima koji su suočeni sa kletvom. Sa THE NIGHT BEFORE deli i to što je smešten oko Noći veštica.


U NEVERKNOCK kletva je vezana za ukletu kuću i vrata koja uvode u prokletstvo trick or treatere koji izgovore određene reči.


Ovo je jedan od onih horora u kojima se ovaploćuju strahovi ljudi, dakle to su one situacije kada nešto jeste stvarno, nešto nije stvarno nego je samo vizija i Sheldon Wilson to na malom budžetu veoma vešto inscenira ali u nekom trenutku se malo izgubi jasna vizija o tome šta je šta, kad je stvarno, kad je umišljeno, 


No, ovo je film od osamdeset i kusur minuta, dinamičan je i koloritan, i na kraju krajeva, oslonjen je u dovoljnoj meri na jasan koordinatni sistem očekivanja da taj određeni nivo nejasnoće u “pravilima igre” ne smeta.


Imajući u vidu da je ovo jedan od onih Syfy Originalsa namenjenih proslavi Noći veštica, ima dosta solidan CGI u konstrukciji monstruma koji se ovaploti u relativno velikom broju navrata.


Saturday, October 17, 2020

SNOWMAGEDDON

SNOWMAGEDDON je zimski prigodni Syfy film u režiji Sheldona Wilsona, koncipiran na goofy premisi da jedna porodica dobija enigmatični snow ball kao poklon za Božić, i onda dete shvata da ono što se dešava u snow ballu počinje da se pojavlja u stvarnosti a to su zemljotresi, erupcije vulkana i bizarne snežne oluje.


Film nažalost pruža priliku za onaj grozni CGI po kom je Syfy poznat ali je produkcija na kraju ipak ispala začuđujuće “fizička”, za standarde televizijskog filma.


Wilson je definitivno poterao ekipu na sneg, na planinu i CGI deonice ne obezvređuju neke fundamentalno ozbiljno urađene stvari.


Priča nije disaster movie u klasičnom smislu ali po tome što ptati sudbine nekoliko likova tokom jednog krupnog događaja definitivno koketira sa tim žanrom.


Sheldon Wilson efikasne izlaže likove, suvereno vodi priču, tako da čak i onda kad mu scenario ne pruža usluge u pogledu originalnosti radi veoma solidan posao i SNOWMAGEDDON mišićavo privodi kraju.


Thursday, October 15, 2020

THE PLOT AGAINST THE PRESIDENT

THE PLOT AGAINST THE PRESIDENT snimila je Johnova kćer - Amanda Milius. Reč je o dosta bombastičnom protrumpovskom dokumentarcu.


Eto, bar u nečemu su Miliusovi srpski fanovi uspeli da preteknu velikog uzora, 


Film govori o Comeyeveoj i Muellerovoj istrazi da li je Trump petljao sa Rusima i reč je o jednom krajnje jednostranom izlaganju slučaja u kom je Trup jedan nevini i zbunjeni čovek kog su hteli da poklope manipulatori iz “vašingtonske močvare” i da spreče njegov pokušaj da reformiše Duboku državu.


Nijedan sagovornik u filmu ne prikazuje drugu stranu, ali to ne znači da ne govori dovoljno o ljudima koji okružuju Trumpa. Njih karakteriše dosta naivnosti i manjak iskustva u radu u administraciji ali i jedna čudna doza podsmešljivosti pa u nekim slučajevima i neozbiljnosti.


Među sagovornicima ima ozbiljnih činovnika kao što je recimo Ric Grenell, nama dobro poznat predstavnik američke administracije i pomalo čudi da on učestvuje u ovako nečemu, ali i poptunih šarlatana kakav je Mike Cernovich. Tu su i neki ražalovani Bannonovi ljudi kao Sebastian Gorka i Kash Patel koji pomalo deluju i šokantno da su uopšte bili deo administracije ako se vidi njihov način izražavanja.


Gorka sa svojim držanjem ozbiljnog akademskog građanina i skandali sa lažnim diplomama koji se ovde ne pominju, deluju naročito bizarno a Kash Patel je u međuvremenu uprkos vrlo nediplomatskom nastupu samo napredovao do funkcije kod Grenella.


U svakom slučaju, Amanda Milius napravila je dinamičan i šaren film, i žvaku svojih sagovornika koja je mahom u talking heads maniru spakovala je celinu koja nije dosadna. Ako obratimo pažnju na ono iz kog ugla se ovde brani Trump, to je pre svega njegov obračun sa trulim i lenjim establišmentom koji ne želi da ikome odgovara već mu je samo interes da dalje nastavi da parazitira na javnom novcu iz izdašnih budžeta.


To je pored objašnavanja kako nema govora da je Trump izdajnik druga najbitnija tema ovog filma i svakako da pojačava taj anit-establišment duh koji je mnogo pomogao Trumpu prilikom prvog izbora.


Sam film je sklopljen solidno ali nema sad tu nekih bravura, pa ni pokušaja da se obrati bilo kome do onih koji su već animirani da se sa njim slože i da se malo podsete zašto veruju Trumpu pred izbore.


U tom smislu, može se reći da film ne nosi ni trunku ozbiljne propagande koju bi ipak odlikovao nekekav pokušaj uravnoteženosti. 


DEAD IN THE WATER

DEAD IN THE WATER Sheldona Wilsona od prvih kadrova otvorenog mora kojim plovi jedan ribarski brod pokazuje da ima onaj loš CGI koji kao da je rezervisan za projekte kanala Syfy, iako ruku na srce, mnogi od njih poslednjih godina ne izgledaju tako. 


Na svu sreću film se nadalje dešava na brodu i taj loši CGI nema bitniju ulogu u pripovedanju odnosno javlja se kao prikaz otvorenog mora u drugom planu i nekim totalima.


U enterijeru broda se dešava priča o grupi feministkinja boraca protiv lovokradica koje tokom jedne od misija, suočene sa neprijatnom olujom i pokvarenim motorima broda koji im otešavaju preživljavanje nevremena pronalaza nekakvog misterioznog brdolomnika koji se ubrzo ispostavlja kao nekomunikativan, ubilački nastrojen, a možda čak i kao  neko ko zapravo možda i nije sasvim čovek.


Sheldon Wilson dobro radi sa glumačkim ansamblom i junakinje imaju prilično dobru hemiju, s tim što ovoj priči zatvorene situacije ipak fali još jedan nivo kreativnosti na nivou zapleta pre svega da bi se nekako nametnula izvan svog produkcionog okvira.


Da nema tog Syfy CGIa, Sheldon Wilson ponovo pruža gledaocu the bang for his buck i sa niskim budžetom televizijskog horora pravi pristojan creature feature namenjen malom ekranu.


Sam creature je srećom fino napravljen i ne spada u taj korpus CGIa po kome je Syfy poznat.


Ono u čemu Wilson ima najviše sreće jeste zapravo koncept u kome je glavno pitanje ljudi u odnosu na creaturea, odnosno koga je alienovski sam creature obuzeo, inficirao, na kome parazitira i tu dobra glumačka podela pre svega dolazi do izražaja. Međutim, ono što filmu definitivno fali jeste jači klimaks, jer ovakav kamerni je nažalost ipak previše sveden. Baš zbog toga DEAD IN THE WATER nema potencijala za neki jači crossover van fanova žanra.


Wednesday, October 14, 2020

SHARK KILLER

 SHARK KILLER Sheldona Wilsona je akcioni triler čiji naslov nije greška. Naime, imamo film KILLER SHARK ali ovo zbilja jeste film o čoveku koji je ubica ajkula. Dakle, da, naslov ne vara. Glavni junak je ubica ajkula sa Havaja kog angažuje južnoafrički kriminalac da pronađe, ubije i raspori ajkulu koja je progutala dijamant koji mu je jako važan.

Derek Theler igra naslovnog junaka i sa dosta šarma i fizičke pripremljenosti se nosi sa ovim junakom, negde na pola puta između B-verzije Chrisa Pratta i B-verzije Chrisa Hemswortha (premda Chris ima braću, tako da je Derek onda D-verzija možda) a akcija u koju je uključen je možda čak i malo više na suvom sa raznim goonovima nego u vodi sa ajkulom, mada ima i jednog i drugog.

Južna Afrika je jaka DTV lokacija i ovog puta nudi solidne pejzaže, more, pa i siromašne kvartove, a Sheldon Wilson je imajući u vidu karakter priče, zapravo dosta old school u pogledu tehnike. Naravno, sa ajkulom je nešto CGI neizbežno, ali ima i dosta starih rešenja, a i dosta montažnih trikova i sugestivnosti.

U pogledu uzora, SHARK KILLER je zapravo poprilično 80s i 90s u odnosu prema priči i junacima i to prija. Pritom se ne ponaša kao throwback iako sve vreme ima finu dozu humora.

Od same inverzije u naslovu gde nije KILLER SHARK već SHARK KILLER, jasno je da Wilson želi da pravi osveženja u odnosu na klišee, ali na kraju najveća mana filma ostaje to što u jednom trenutku previše stvari počinje da "podrazumeva" i u središnjem delu naprosto utone u jednu narativnu inerciju koju bi paradoksalno lakše podnosio neki klišetizirani projekat. Daleko je SHARK KILLER od subverzije očekivanja ali kad iz dobre postavke promeni brzinu i prebaci se u neko rutinsko nabacivanje dogđaja, da bi se pred kraj srećom vratio sebi, to teže podnosi nego od nečega što je od starta bilo po kalupu.

Sudeći po opusu Dereka Thelera, on nije dostigao čak ni status B-Pratta ili D-Hemswortha iako ga zaslužuje, i uprkos tome što on igra ovaj lik i bolje nego što bi radio neki poznati glumac u ovoj vrsti produkcije, lako mogu da zamislim kao slavljeni povratak u formu za nekoga kao što je onomad bio recimo Michael Pare.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, October 13, 2020

SCREAMERS: THE HUNTING

Još se sećam kada su SCREAMERSi pre četvrt veka bili mini žanrovska senzacija. Kanadski hacker Christian Duguay snimio je ovu ekranizaciju Dickove priče SECOND VARIETY kao jedan intergalaktički ratni film.


Grupa blue collar likova i vojnika na dalekoj planeti ulazi u rat sa pobunjenim mašinama za ubijanje koje postepeno dobijaju i sposobnost da evoluiraju u mašinske alienolike pretnje.


Peter Weller se posle dužeg vremena vratio u bioskop sa ovim filmom, opet suočen sa mehaničkim užasom. Duguay je sve snimio izuzetno vešto i sa utiskom da je film skuplji nego što jeste. Posle ovog filma kreće Duguayev pokušaj da uđe u skuplji studio film, sa promenljivim rezultatima.


Natavak SCREAMERS: THE HUNTING režirao je Sheldon Wilson, tip koji nije uspeo da se probije do bioskopa ali koji dosta pouzdan radi one od boljih Syfy filmova.


Wilsonov film je rehash prvog filma, sa potpuno novom podelom od koje je potom najdalje dogurao Stephen Amell. Snimljen je sa niskim budžetom ali isto tako i sa visokim nivom žanrovske preciznosti, domišljatosti, i film ostavlja utisak da Wilson itekako zna šta radi.


Ovaj film ni ne pretenduje da se nametne kao nešto što bi išlo u bioskop. I produkciono ovo je surov DTV i to iz ravni koja bi išla pravo na Syfy.


I koga to zanima, i ko može da podnese taj okvir, reč je o pošteno urađenom poslu u kom se naravno malo više vide šavovi od pozajmljenih elemenata nego kod Duguaya. Prvi tilm je pisao Dan O’Bannon sa Miguelom Tejada-Floresom koji je ozbiljna Canucksploitiation njuška sa ozbiljnom reputacijom saradnje sa Stuartom Gordonom i na filmu REVENGE OF THE NERDS. 


THE HUNTING je stvar za ljubitelje i poznavaoce (koju limitira kontekst) ali oni neće ostati nezadovoljni. 


* * * / * * * *


Sunday, October 11, 2020

STICKMAN

STICKMAN Sheldona Wilsona je Syfyjev horor televijski film sa Hayley Law u glavnoj ulozi. Ovog puta za razliku od filma SPONTANEOUS nije komičarka, naprotiv, uloga je veoma humorless jer igra devojku koja je optužena za ubistvo majke i sestr koje je navodno počinila kao devojčica a zapravo je bila žrtva demona koji se javlja deci u snvima, na bazi crteža, pesmice i prizivanja.


STICKMAN nije preterano originalan u svojoj zamisli ali Wilson ga je odlično kastovao i veoma energično inscenirao. Film ima izuzetno kadriranje, sjajno rešen drugi plan u mnogim scenama i jako dobro odabrane i dizajnirane lokacije.


Glumačka podela je odlična. Hayley Day je atipična heroina, naročito za ovakav supernatural slasher jer je njena lepota prevashodno unutrašnja, da tako kažem. Međutim, donosi harizmu i karakternu tajnovitost kojim plasira dubinu lika i kad je on po tekstu nema.


Otud STICKMAN kao produkcija pravljena za Syfy je zapravo sjajan domet, vredan pažnje za sve ljubitelje žanra.


Saturday, October 10, 2020

FULCI FOR FAKE

FULCI FOR FALE Simonea Scafidija u samom naslovu preuzima naziv poznatog klasika Orsona Wellesa. Činjenica da su Welles i Fulci imali susret na filmu gde je ovaj zajedno sa Sergio Leoneom bio asistent nije razrađena u ovom filmu ali jeste u jednom drugom ranije.


U svakom slučaju, ovaj dokumentarni film kreće iz jedne postmoderne zamisli, biće formatiran kao istraživanje glumca koji planira da igra Fulcija u biopicu danskog reditelja po imenu Saigon.


Međutim, naravno Saigon ne sprema film a tip koji vodi razgovor nije glumac, i ovaj pripovedački okvir ostaje simpatičan, delimično čak i filmičan i svakako osvežavajući u odnosu na ono što često viđamo kao te okvire a to su one fejk priče o autoru koji želi nešto da sazna jer ga se priča mnogo tiče.


Fulcijeva životna priča je kompleksna i po mnogo čemu tragična. Film naravno ne može a da je ne učitava u njegove filmove, i to je okej jer jednom delu sagovornika, kao što je njegova ćerka Camilla to evidetntno ima i terapijsku vrednost.


Svi sagovornici tretiraju Fulcija sa dužnom pažnjom i velikim uvažavanjem, mada niko ne govori stvari koje nisu istina, na nekom nivou. Pa ipak, film je izgrađen na razgovorima, igranim fejkovima glumčeve pripreme i na arhivskim fotografijama, sa vrlo malo inserata tako da se o Fulcijevom rukopisu više priča nego što se vide žive slike.


U tom pogledu, film nije sasvim fer pema Fulciju jer ne objašnjava u potpunosti okvir u kom se on izražavao a to je često bio veoma nevešt italo exploitation sa dna kace.


S druge strane, lepo je što se film nije pretvorio u šegačenje i sprdnju jer Fulci opet nije bio autor koji to zaslužuje, što je vrlo zanimljivo. On je imao čudan spoj dobrih filmova, užasnih filmova, irelevatnih radova za rediteljski rukopis i u svemu tome je zadržao autorski pečat i nekakav dignitet da nije potpuni mentol, kao recimo Albert Pyun.


Camilla Fulci je ključni sagovornik i ona sa puno ljubavi ali i sa italijanskom pikantnošću, kao i douzom šoumenskog pripovedanja, drži sećanje na oca. Drugi relevantni sagovornici su takođe tu kao Michele Soavi i drugi bitni saradnici i prijatelji.


FULCI FOR FAKE nije jedini dokumentarac o Fulciju. Njegova DVD izdanja su puna dopunskih materijala koji ga obrađuju, ali ovo je zanimljiv pristup jer se ne bavi insertima, niti mnogo insistira na anegdotama. Pokušava da prodre do Fulcija ko čoveka i umnogome uspeva. 


* * * / * * * *


SPONTANEOUS

SPONTANEOUS Briana Duffielda je adapracija romana Aarona Starmera o razredu maturanata u maloj američkoj varoši koji jednosg dana počinju da iznenada i bez objašnjenja eksplodiraju. 


Glavna junakinja je u centru priče i ona je stub naracije koja je nekonvencionalna kroz probijanje četvrtog zida, korišćenje voiceovera i raznih rešenja kojima se stvara posebna prisnost sa junakom, ali i ubrzavaju i prevazilaze delovi koji su složeni za pripovedanje.


A ova priča je upravo takva. Ona u sebi kombinuje punkorvnu ljubavnu priču, temu odrastanja, jednu bizarnu gore situaciju koja kao da je stigla do nas iz nekog filma Petera Jacksona ili Sama Raimija i konačno ono što je najspecifičnije, a što je i sam Duffield naglasio kao uticaj pa čak i pomenuo u replici - Davida Cronenberga.


Cronenberg se naime javlja ne samo u bizarnoj dimenziji body horora koji se odvija u ovom filmu, sa decom koja se naprosto raspuknu iz neobjašnjivih razloga već i po tome što Starmer i Duffield svemu tome prilaze na racionalan način i razrađuju priču kako bi se ona odvijala u “stvarnosti”, sa sve vladinim agencijama koje dolaze da istraže slučaj i pomognu unesrećenima.


Duffieldov film je jako uzbudljiv stilski hod po žici. Znamo ga kao scenaristu filma THE BABYSITTER koji je zapravo bio prva uspešna ekranizacija njegovog solo projekta. Pre toga su snimljeni njegovi atipični radovi a BABYSITTER je bio upravo to, tonalno intrigantan, uzbudljiv, postmoderan i McG mu je u saradnji sa glavnim glumcima dao specifičnu kinetičnost.


UNDERWATER koji je usledio potom bio je baziran na Duffieldovom predlošku kome se desilo ono što će pratiti njegove druge radove, a to je da će scenario biti uzet i prerađen. To je ono što ga čeka i u sledećem filmu koji izlazi za koji dan.


U tom smislu, SPONTANEOUS iako nije originalni scenario jer je baziran na romanu, jeste Duffieldov originalni FILM jer ga je on režirao. Uz McGa naravno, Duffield je pokazao kako njegove tekstove treba snimati, i kako treba prevazići njihovu formalnu višeslojnost, pripovedački avanturizam i razne dekonstrukcije koje unutar njih vrši. Uprkos tome što se posle ovog izuzetno vešto izvedenog filma postavlja pitanje da li će Duffield ikada više biti samo scenarista ili će sada raditi kao kompletan autor.


Iako za UNDERWATER i dalje mislim da je bio po onome kako je izgledao kad je prodat nesnimljiv, posle SPONTANEOUSa nema sumnje da je jasno da Duffieldovi scenariji itekako imaju smisla ako naiđu na autore raspoložene za rizik i formalni eksperiment koji na kraju rezultira nečim zapravo veoma komunikativnim.


Katherine Langford kanališe mladu Drew Barrymore u glavnoj ulozi a Charlie Plummer je sjajan kao njen momak u glavnim ulogama. Piper Perabo ulazi u generaciju roditeljskih likova a Hayley Law je apsolutna scenestealerka kao najbolja drugarica glavne junakinje.


SPONTANEOUS je film koji krši mnoga pravila, i spaja neke elemente koji deluju skoro nespojivo. Ipak, Duffield u saradnji sa direktorom fotografije Aaronom Mortonm na kraju pravi celinu koja je uprkos svim tim miksevima konzistentna, a na nivou celine i emocionalno ubedljiva.


SPONATENOUS je imao specifičnu rezonancu zahvaljujući izlasku za vreme pandemije jer se pojeinim svojim elementima nadovezuje na nju. Međutim, nažalost, ovo je vrsta kvalitetnog i izazovnog filma koji verovatno ni u vreme najboljeg funkcionisanja bioskopa ne bi stigao na veliki ekran. To je šteta, jer SPONTANEOUS možda po etiketi jeste Young Adult ekranizacija, ali ovaj film daleko prevazilazi okvir tog žanra.


* * * 1/2 / * * * *


BLACK BOX

BLACK BOX Emmanuel Osei-Kuffoura je Blumhouse triler sa nagoveštajima horora o čoveku koji se podrvrgava eksperimentalnim tretmanima za lečenje amnezije ne bi li ponovo počeo da funkciniše posle teške saobraćajne nesreće i nastavio da brine o kćeri sa kojom je ostao sam, kao udovac.


Film je izašao na Amazon Prime i mislim da je ovo bila mudra odluka Blumhousea pošto ne verujem da bi ovaj film dobro prošao u bioskopima. Naprosto nedostaje mu istinski dramski konflikt, povrh toga što ne nudi nikakvo uzuđenje ili stravu.


Moguće je da Osei-Kuffour pokušao da izbegne klasične tehnike građenja dramske tenzije među likovima, kroz sukob, kroz situacije i sl. ali to sve nije nadomestio nečim drugim. U pogledu vođenja karaktera film je mlak, bez ikakve frikcije, nema napetosti, nema strave, a svi ti neophodni sastojci nisu ničim drugim zamenjeni. 


Ako je ideja bio nekakav genrebending ovde se nažalost nije desio jer naprosto dobili smo prazan film. 


* * / * * * *


Thursday, October 8, 2020

THE SOVIET GARDEN

Dragoš Turean snimio je THE SOVIET GARDEN po tipičnoj modernoj dokumentarističkoj mustri, dakle ulazi u priču koja je veoma zanimljiva na bazi nekog klimavog ličnog motiva da bi sve ovo delovalo kao nekakav autorski film a ne televizijska reportaža.


Međutim, što se mene tiče, ovaj film nema nikakav rizik da zaliči na televizijsku reportažu jer je priča zanimljiva, i tiče se nečeg što je neobično i zastrašujuće a opet krajnje lagano i relaksirano sprovedeno.


Naime, u SSSRu je odlučeno da Moldavija dobije status “sovjetske bašte” u kojoj će cvetati poljoprivreda i sve tehnologuje koje se budu uvele u poljoprivredu će tamo biti isprobane, i primenjene. U SSSR se razvija bioradiologija, odnosno ideja da se radioaktivnim zračenjem može uticati na DNK semena i vršiti bioindženjering.


Elem, bioradiiologija se pokazala kao nešto što na kraju nije dalo rezultate, nije davalo plodove koji su zdravi i na kraju je uništila biodiverzitet Moldavije.


Naravno, Moldavci su nezadovoljni time što im se desilo, i sasvim je moguće da ima određenih gnevnih motiva u potrebi da se ovo sve prikaže.


Međutim, koliko god neverovatno zvučalo, ovkavi eksperimenti se i danas izvode u samoj Moldaviji i to od moldavske ruke, dakle bez sovjetskog pritiska.


Film nedovoljno ulazi u naučni aspekt onoga što su radili naučnici i to pomalo fali, čak i meni koji nisam baš naučnik ali su mi neke stvari previše površno objašnjenje. Čini mi se da u toj priči postoji još jedan naučni sloj koji nam je morao biti prikazan.


Sagovornici su zanimljivi, psihološki upečatljivi i njigove priče su zbilja efektne.


THE SOVIET GARDEN je film o nečemu o čemu smo svi mi načuli, i ovde dobijamo priliku da upoznamo ljude koji su to radili, ali ne i da dobijemo punu sliku svega što se dešavalo. 


* * * / * * * *


ONE MAN'S WAR

ONE MAN’S WAR je produkcija u kojoj su se udružili HBO i Film Four sa ciljem da prikažu jednu od istinitih priča iz Stroessnerovog Paragvaja. Bez namere da umanjujem ovaj slučaj nedužnog momka koji je mučen do smrti, u suštini to je jedna od brojnih i veoma sličnih priča koje su se dešavale u Latinskoj Americi tog vremena kojim su dominirali marionetski i praktično fašistički režimi i tenzije sa komunustima, levičarskim grupama i svima onima kojih su se SAD plašile u to vreme.


U Paragvaju je bilo bitno luđih priča od ove, no dobro, one tek čekaju adekvatnu ekranizaciju na igranom filmu. Uostalom, i u kolektivnom sećanju SFRJ, Paragvaj je ostao upamćen kao najtvrđe mesto za najtvrđu ustašku ekipu što je negde i logično jer se tamo sklonila i dosta tvrda nacistička ekipa.


Paragvaj u ONE MAN’S WAR je tipična južnoamerička zemlja, sa bahatom policijom, zidom ćutanja, institucijama koje ne funkcionišu itd. Nažalost, ne oseća se ta specifičnost stroessnerizma, sve je dosta uopšteno pa samim tim priča o lekaru i dobrotvoru čijeg sina ubijaju policijski mučitelji na kraju nema pravi odjek.


Sergio Toledo je režirao ovaj film sa Anthony Hopkinsom u glavnoj ulozi i Tony je poptuno u funkciji priče, te dosta doprinosi filmu i na svu sreću niti je nezainteresovan niti je uzeo i sve pretvorio u svoj šou. Nažalost, kako priča postaje predvidivija tako ni on više nema šta da pruži.


Sve u svemu, ONE MAN’S WAR nije uspeo da donese ono što je u Paragvaju atipično i ostaje jedna plemenita ali bajata istinita priča.


Tuesday, October 6, 2020

SAVE YOURSELVES!

SAVE YOURSELVES! Alex Houston Fischera i Eleanor Wilson je zabavan indie film o hipsterskom paru koji odlazi na izlet i odlučuje da ode offline te ne saznaje na vreme da su vanzemaljci izvršili invaziju na Zemlju.


Film je indie i niskobudžetni je i vanzemaljci su goofy, mada ne i bezopasni, i moram priznati odavno nisam video film koji na ovakav način, gotovo terrygilliamovski bezobrazno pokušava da prevaziđe svoje produckiono ograničenje.


Glavne junake igraju Sunita Mani i John Reynolds i sjajni su, premda nenametljivi i bez nekog star-wattagea ali uspevaju da narave likove koji su istiniti  i zabavni.


Film je naravno primarno romantična komedija, ali je i u svom SF apokaliptičnom segmentu zabavan pa u izvesnoj meri i originalan. U tom smislu SAVE YOURSELVES! je svakako više za ljubitelje indie komedije nego za one kojima se gleda film o invaziji vanzemaljaca. Ali na neki način on obogaćuje i taj drugi kanon.


* * * / * * * *


Monday, October 5, 2020

VAMPIRES VS. THE BRONX

VAMPIRES VS. THE BRONX Oza Rodrigueza je film koji možemo da postavimo u dva žanrovska konteksta. Jedan je post-jordanpeeleovski talas angažovanog horora, ali u njemu ne može da zauzme mesto na isti način kao ANTEBELLUM jer ima relativno vedar pristup temama i u odnosu na problem koji razobličava i u odnosu na likove i u odnosu na žanr. Dakle, možda bi se VAMPIRES VS. THE BRONX mogao nadovezati na to u najširem konceptualnom pogledu - kao priča o rasi, socijalnim problemima i savremenom trenutku data kroz žanrovsku prizmu, ali svakako da nije na toj liniji u estetskom pogledu.


Druga linija su filmovi kao VAMPIRE IN BROOKLYN Wesa Cravena gde imamo spoj afroameričke komedije i horora. I tu je možda bliže toj liniji, ali nije sasvim ni to.


Jedan od razloga zašto se VAMPIRES VS. THE BRONX ne uklapa u ove okvire jeste njegova realizacijska nedorečenost. Kao film o klincima koji istražuju misteriju nije dovoljno harizmatičan, kao horor nije dovoljno strašan, kao komedija nije dovoljno smešan.


Od svega toga načeo je ponešto, sa snažnom tendencijom da ide u smeru family entertainmenta i na kraju je nastao film koji nije dobar ali je pitak i u suštini OK, zanimljiv u konceptu i mlak u realizaciji, i spada u red relativno slabih i nerazrađenih ostvarenja koja čak i u tom okviru dok su doprli autori ipak funkcionišu. 


* * / * * * *


Sunday, October 4, 2020

2067

2067 Setha Larneya je sa ekipom koju predvode Kodi Smit-McPhee i Ryan Kwanten pokušava da bude loopy SF o putovanju kroz vreme i eko-apokalipsi, u maniru TWELVE MONKEYS, ali onda nažalost inventivnost reditelja i scenariste potpuno presuši, a čini se da ni budžeta baš nije pilo napretek i onda nažalost film ulazi u stagnaciju iz koje ne uspeva da se izvuče.

Kod Smit-McPhee je pokazao u filmu ALPHA pokazao da može da iznese ovu vrstu filma, da on sam nosi priču i možda bude jedini protagonista. Ryan Kwanten s druge strane - koji se profilisao kao solidan B-leading man - nažalost u ovom filmu kao supporting guy nema neku naročitu harizmu, a pošto film gubi i fokus onda i on ima teškoće da se snađe.

Larney nudi neke zanimljive zamisli, ima dobrog glumca u centralnoj roli, ali nema ideju koja može da isprati celovečernji film i u tom problemu se negde nalazi jezgro svega onoga što ovde ne valja i širi se u sve aspekte.

Pa ipak, za hardkor fanove žanra, ovo je film koji svakako treba nekada da pogledaju.

* * / * * * *

Saturday, October 3, 2020

BLACK CAT RUN

BLACK CAT RUN je akcioni film koji je za HBO, po scenariju Franka Darabonta režirao DJ Caruso 1998. godine. Nekih pet-šest godina kasnije, Caruso je od televizijskog profesionalca uspeo da se nametene i kao mejnstim reditelj sa nekoliko mod-budget naslova.


Spoj Darabontovog predloška i Carusove režije nagoveštava nešto posebno i možda žanrovski provokativno ali zapravo reč je o klasičnom car crash/ chase filmu, po mustri iz folkish grindhouse filmova sedamdesetih sa mladićem koji živi u malom mestu sa obesnim šerifom i u ljubavnoj vezi sa njegovom kćerkom kojanje zabranjena. Tu su naravno pored šerifu i overeager deputy kom se kćer takođe sviđa i grupa robijaša koji je otimaju.


Film počinje scenom koja deluje dignuto iz remek-dela Waltera Hilla 48 HRS i kasnije u scenu prepoznajemo da je ceo ovaj film sastavljen iz pouzdanih polovnih delova kao uostalom i muscle car koji vozi glavni junak i u kome ganja krvoločne robijaše koji su mu oteli dragu i dovodi do pileupova policijskih kola koja greškom jure njega.


Caruso je u punom Peckimpah - Hillu štimungu naglašenog slow motiona koji je u to vreme dosta veliki revival doživeo zahvaljujući Woou i danas je malo passe. I celu stvar realizuje solidno, praveći neo-grindhouse sa punim ubeđenjem. Darabont se nije pretrgao s inentivnošću u scenariju ali sve je ovo u redu, naročito ako imamo u vidu da nije išlo u bioskope već pravo na HBO.