Friday, December 30, 2016

LIVE FROM BAGHDAD

Michael Keaton je u više navrata igrao novinare i na kraju je film SPOTLIGHT pokupio nagrade. Ipak, njegova najbolja uloga novinara i najbolji film kad smo već kod toga jeste HBO televizijska ekranizacija istinite priče o Robertu Wieneru i CNNovoj ekipi koja provela nekoliko meseci u Bagdadu pred invaziju 1990. i 1991. godine, zaključćno sa spektakularnim uključenjem tokom prve nović bombardovanja u Desert Stormu. Mick Jackson je ovaj film režirao neposredno pošto je snimio svoj poslednji major film i svoj najveći bioskopski spektakl, tako da ovde on još uvek ima snage da napravi vrlo vibrantnu rekonstrukciju života u Bagdadu i Kuvajtu, maksimalno koristeći budžet koji je televizijski ali pošto je ovo HBo sigurno nije mali.

Jackson je radio po scenariju nastalom iz Wienerove knjige a adaptirali su je pored sanomg novinara i John Patrick Shanley, Richard Chapman i Timothy J. Sexton. Scenario je precizan i dobro prikazuje protok vremena uz dinamično i sugestivno ilazganje karaktera i postavljanje situacija. Posebno zadovoljstvo u ovom TV filmu iz 2002. godine predstavlja lik Naji Al-Hadithija, tadašnjeg sekretara za štampu koji je u vreme izlaska filma bio irački ministar spoljnih poslova u LIVE FROM BAGHDADA je prikazan kao obrazovan i umeren Saddamov birokrata da bi 2003. početkom invazije pobegao u Kairo a 2006. razotkriven kao bitan izvor CIAe i zapadnih službi.

Najija igra David Suchet kao još jednog u galeriji enigmatičnih, elegantnih i elegantnih arapskih power brokera, kojoj pripadaju i likovi poput Hani Pashe iz BODY OF LIES, recimo. Keaton bez problema sparinguje sa Suchetom, a Helena Bonham Carter, Michael Murphy, Paul Guilfoyle, Lili Taylor, Hamish Linklater i ostali čine zbilja izuzetan glumački ansambl.

Keaton svojiom harizmom i energijom diktira tempo i u određenom smislu LIVE FROM BAGHDAD možemo posmatrati kao serioznu pretečui WHISKEY TANGO FOXTROTa. Međutim, suštinska razlika je u tome što Requa i Ficarra prave film o tome kako se Amerikanci teško snalaze i u zemlji koja je preživela njihovu "demokratizaciju". Međutim, strukturalne sličnosti su upadljive - tu su novinari koji osećaju grižu savesti zato što su možda doveli u opasnost sagovornika, tu su novinari koji na egzotičnom i opasnom mestu traže priču po kojoj će se izdvojiti, tu je komplikovani lokalni zvaničnik sa kojim se mora razviti složen odnos. Rečju, u LIVE FROM BAGHDAD istorija se prvi put desila kao tragedija a drugi put kao farsa.

Svakako da ove filmove treba tumačiti u nekakvoj relaciji ubuduće.

IT'S TRAD DAD

Pogledao sam IT'S TRAD DAD, debitantski film Richarda Lestera. Ovaj film snimio je tek pristigavši sa televizije i mora se priznati da u ovoj crno-beloj estetizaciji muzike mladosti iz 1962. godine pokazuje da je bez ikakve sumnje preteča estetike video spota. U ovom filmu ne samo da ruši "čevrti zid" i donosi razne vragolaste intervencije već zaista nudi i razna inovativna rešena u vizuelizaciji muzičkih nastupa. Ipak, IT'S TRAD DAD! biva sveden samo na seriju labavo povezanih i još labavije opravdanih muzičkih tačaka niza tada aktuelnih muzičara od kojih su neki u međuvremenu postali klasici a neki baš i nisu. Ni Lesterov humor ovde nije istinski efektan i više pobuđuje respekt za uloženi trud nego istinski smeh.

Ipak, tek u saradnji sa The Beatles, Richard Lester ove svoje inovacije uspeva da pretvori u umetnost, kao što su uostalom i oni uradili sa rokenrolom.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, December 28, 2016

HEAVY WEATHER

Pogledao sam HEAVY WEATHER, televizijsku adaptaciju P.G. Wodehousea koju je u formi TV filma snimio Jack Gold. Adaptaciju je potpisao Douglas Livingstone ali nije uspeo da prevaziđe digresivnost i epizodičnost Wodhouseovog narativa. Ono što je međutim pomoglo filmu jeste podela prekaljenih engleskih glumaca koji su u Wodehouseovim likovima prepoznali prostor da se ispolje. Jack Gold je takođe prekaljeni veteran. Ovo mu je bio među poslednjim radovima, i on naravno svemu daje old school film look, arhaiziran, taman da odgovara materijalu. Ukupan utisak ipak čini ovu ekranizacijunečim što je pre svega namenjeno Wodehouseovim fanovima.

Tuesday, December 27, 2016

PICCADILLY JIM

Pogledao sam PICCADILLY JIM Johna McKaya, treću bioskopsku ekranizaciju romana P.G. Wodehouse snimljenu 2005. godine. Teško je bilo upropastiti film sa ovakvom podelom koju predvodi Sam Rockwell. Pa ipak, iako je bilo teško, McKay je u tome uspeo. Scenario Juliana Fellowesa, čuvenog televizijskog scenariste, potpisnika DOWNTON ABBEYa je konfuzan i nedovoljno koristi potentne dramske situacije kako bi izgradio komiku ili dobrodošlu vodviljsku zabunu ili napetost, ali glavna krivica mora pasti na plaće reditelja Johna McKaya koji iz glumaca nije uspeo da izvuče apsolutno ništa iako je imao izuzetno jaku postavu gde su neki doajeni poput Toma Hollandera bukvalno pokrivali epizodne likove.

Film je klimavo glumljen, ali je skandalozno dizajniran. McKay je je želeo da proizvede utisak "anahronizma" u smislu da ubacuje neke savremene retrogardne detalje, tipa, odjednom se u noćnom klubu u džez aranžmanu pevaju savremene pesme ili junak vozi moderni automobil retro dizajna, ali sve to je neujednačeno, u iritantnom koloritu, i vrlo slabo slikano od strane Andrew Dunna, od kog to ne bih očekivao jer je radio neke jako dobro slikane komedije kao što je recimo bila CRAZY STUPID LOVE.

Međutim, ovde su svi zajedno podbacili tako da je PICCADILLY JIM film koji ne uspeva čak ni da poistigne naj tehnički standard angloameričkog filma uprkos evidentno ozbiljnoj produkciji o kojoj svedoče eminentni glumci i autori koji su bili okupljeni.

* 1/2 / * * * *

Sunday, December 25, 2016

NOCTURNAL ANIMALS

Pogledao sam NOCTURNAL ANIMALS Toma Forda. Posle odličnog, intimističkog, kamernog debija, Ford se u ovom filmu razmahnuo. I na neki način ovo je njegov "drugi debi". Naime, u ovom filmu, Ford je pokazao da u zanatskom pogledu može izrasti u ozbiljnog reditelja, da zna sve što je potrebno. Međutim, u adaptaciji romana Austina Wrighta izostao je dublji smisao. Ovo je film o ženi koja čita roman svog bivšeg, i počinju da se ređaju situacije iz knjige u kojima ona nega vidi kao protagonistu a ostale junake kao refleksiju svog stava o njegovom životu, sve to praćeno prisećanjima na njihovu ljubav i kako se ona završila. Zvuči zanimljivo, ali nije. Naime, priča romana je dosta mlak revenge triler koji bismo mi sada mogli da razumemo kao jednu interpretaciju njihovog ljubavnog brodoloma ali u suštini ono što gledamo ostaje mlak revenge triler. Drama glavne junakinje koja čita knjigu je potentnija, i ima nekih finih rešenja, ali na svako fino rešenje dođe i poneko preterano opšte mesto pa se na kraju gledalac nema čemu radovati.

Glumačka ekipa je zanimljiva premda mislim da su Isla Fisher i Armie Hammer zločinački slabo iskorišćeni. Amy Adams je već prekaljena indie figura ali treba imati strpljenja za Michaela Shannona, naročito jer je ovde uparen sa Jake Gylenhaalom i šmiraju nemilosrdno.

Ukupuno uzev, NOCTURNAL ANIMALS nije film koji je nezasluženo privukao pažnju, ali svakako jeste nezasluženo privukao pohvale. Ovo je možda bilo zanimljivo polazište za film, ali Ford na kraju nije uspeo da transcendira pojavni oblik svoje priče i dokopa se nekih "viših sfera" kojima je tako grčevito stremio.

* * / * * * *

Saturday, December 24, 2016

DENIAL

Pogledao sam DENIAL Micka Jacksona. BBC je bio koproducent ovog filma, i njegova sudbina je ipak suštinski polutelevizijska, pa mu Jacksonova suštinski ipak televizijska režija ne smeta puno, naprosto zato što i scenario Davida Harea i sugeriše takav pristup. Mick Jackson je prekaljeni televizijski veteran, i sudnicu je već overio u izvanrednoj produkciji Olivera Stonea McMARTIN TRIAL, pa ne čudi njegova efikasnost u prikazivanju onoga što je u ovom slučaju najzanimljivije a to je proceduralni deo. Ono što je međutim dodato da bi DENIAL ipak bio film sa velikim F i da bi ličnosti Deborahe Lipstadt i njenih advokata postali likovi sa velikim L, uglavnom je slabo i suvišno. DENIAL je naprosto film o jednom zanimljivom slučaju koji je rešen zahvaljujući znanju advokata, a ne njihovom potpunom psihofizičkom angažmanu ili promeni karaktera. Čak naprotiv, u ovom filmu nema character arca, pa zato posle ekspozicije sve "karakterne scene" deluju potpuno suvišno.

Deo viškova proističe i iz potrebe autora da se "osiguraju" koje nosi kontroveznost teme. Naime, David Irving je harizmatično negator Holokausta. Taj utisak su sprečili prvo time što su angažovali Timothy Spalla da ga igra, a on nema ni fizičke ni harizmatske bliskosti sa Irvingom, a zatim i kroz niz scena u kojima se "osiguravaju" da niko slučajno ne dovede u sumnju stav filma prema Holokaustu. Obe ove ograde su potrebne ali su mogle biti veštije postavljene.

Međutim, sam slučaj, njegovi apsurdi, pravne implikacije, pitanja klevete, ostaju jako intrigantni. I zato uprkos svim nedostacima, DENIAL ostaje film koji treba da se pogleda.

* * 1/2 / * * * *

COLLATERAL BEAUTY

COLLATERAL BEAUTY Davida Frankela je film o gubitku i načinima na koje čovek može da se nosi sa tim. Međutim, ovaj kritičarski raznet film mnogo je zanimljiviji kao slučaj puta u pakao popločanog dobrim namerama. Naravno, za početak, važno je reći da COLLATERAL BEAUTY ni u kom slučaju nije zaslužio taj stepen uništenja od američke kritike. Film ima svoje probleme, ali pre koju godinu lako mogu da zamislim i hvalospeve za isto ovo ostvarenje. Ipak, izgleda da je Frankelov film doživeo kaznu zato što je reč o major filmu koji se "drznuo" da čeprka po imaginarijumu indie filma. U isto vreme hvalospeve dobija indie film MANCHESTER BY THE SEA na istu temu i kritičari su verovatno iz nekog razloga pomislili da indie film treba da ima tapiju na temu gubitka.

Stoga, eto, ako pogledamo agregatore kritika poput Rotten Tomatoes ili Metacritic videćemo da je Marvel u proseku jači u skorovima od filmova poput COLLATERAL BEAUTY koji je a) baziran na originalnom scenariju b) pokušava da bude grow up studio picture. Zanimljivo je da kritičari istovremeno vape za tim kako nema dovoljno major filmova na ozbiljne teme, za ozbiljne gledaoce, po originalnim scenarijima, ali kada se neko pojavi, bilo da je žanr ili melodrama, vrlo često biva ukopan, bilo da je reč o ACCOUNTANTu, ALLIEDu ili evo sada COLLATERAL BEAUTYju.

Kako rekoh, COLLATERAL BEAUTY ima određene probleme, i to je činjenica. Ali, problemi koje ima ovaj film su mnogo delikatniji od načina na koji je izgažen.

Međutim, nije samo kritička recepcija indikativna za ovaj film. Postoji tu još nekoliko vrlo zanimljivih i osetljivih elemenata. Ovaj scenario je bio glorifikovan na Black Listu, i godinama je "kuvan" kao prestige picture. Prvobitno je glavnu ulogu trebalo da igra Hugh Jackman i imao je drugog reditelja. Kada je Jackman zamenjen Smithom, originalni reditelj je napustio film i došao je Frankel. Mađutim, iz ove vizure, ako je i došlo do promene direkcije filma, onda je ona mogla biti samo u pravcu koji je "mračniji" jer COLLATERAL BEAUTY je moderna urbana bajka prepuna depresivnih likova, i Big Willie je u toj galeriji likova daleko najdepresivniji.

Sam scenario je prepun raznih lucidnih rešenja, i u pogledu dijaloga i u pogledu zapleta. Neka od onih iz dijaloga bez ikakve sumnje bolje funkcionišu na papiru nego u filmu. Jednim delom zato što naprosto bolje funkcionišu na papiru, a možda je nešto i do Frankela. Naime, COLLATERAL BEAUTY je izuzetno složen scenario za režiju i mislim da je Frankel naslutio u kom pravcu treba da ga radi ali da u pojedinim aspektima nije našao balans. Film nije ni sirov ni estetizovan, ni realističan ni liričan, i uprkos tome pšto ne bi bilo dobro da je otišao ni u jednom od tih pravaca do kraja, Frankelov balans nije optimalan. Jedan od faktora je svakako tempo. Film je dinamičan, traje 97 minuta, reklo bi se neočekivano kratko za ovu vrstu filma i u tom pogledu, Frankel zb ilja dopnosi jednu efikasnost, mada ne možemo reći da film isključivo ide iz poente u poentu.

Roger Ebert je imao tezu da je CONSPIRACY THEORY Briana Helgelanda patio od problema što ga je Dick Donner preubeličao kroz blokbuster tretman. Nisam se slagao sa tom tezom. U slučaju COLLATERAL BEAUTYja, možda bi se isto moglo reći ali ovaj film po svojim dimenzijama nije blockbuster, ovo je film od 36 miliona dolara što je ako imamo u vidu zvezde koje je skupio vrlo tesan budžet. Međutim, moguće je da su ta velika glumačka imena sa svojim velikim talentama zapravo "preopteretila" film.

Ono što je sasvim sigurno, to je da bi ovaj i ovakav scenario realizovan recimo u Francuskoj ili Belgiji, konkurisao za "oskara", pa čak i u istoj ovakvoj realizaciji.

COLLATERAL BEAUTY nije vehicle Willa Smitha. On je centralni lik pre svega po tome što se svi njime bave, ali na ekranu veći deo vremena provode drugi likovi, svaki sa svojom arijom. Te arije su jednim delom proistekle kao strukturalna uslovnost scenarija koji u sebi ima poučke poput CHRISTMAS CAROLa.

Ako imamo u vidu da screentime ne čini dominaciju Willa Smitha ali da je svakako čini čitav sklop događaja i odnosa, bitno je naglasiti da je on napravio odličan posao. U određenom smislu, film se može čitati i kao meta-priča o nepogrešivom čoveku kooga tragedija sa decom dovodi u situaciju u kojoj ne može da dođe sebi, kao priča o Smithu posle AFTER EARTH kao jednog prenaglašenog promašaja koji se tretira kao gamechanger u njegovom opusu. U ekipi punoj izuzetnoj glumaca, Smith pokazuje zašto je zvezda. Interesantno je da traumatičan odnos sa kćerkom predstavlja okosnicu oba ovogodišnja Smithova filma u kojima je bio okružen velikim i efektnim ansamblom, i SUICIDE SQUADa i COLLATERALa.

Paradoksalno, COLLATERAL BEAUTY je pokušaj da se praznični poučni film učini inovativnijim i mračnijim nego inače, a da se opet ne odstupi od kanona. To subvertiranje očekivanja imalo bi smisla da je Frankel pronašao pravi rediteljski balans. Pa ipak, čini mi se da oni koji žele da puste suzu uz praznični film, a da su plačljivi tokom holivudskih filmova, ovde itekako mogu dobiti ono što su tražili. Ja nisam publika za to, ali ne mislim da je to veći greh od plakanja uz indie filmove.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, December 22, 2016

THE AUTOPSY OF JANE DOE

Mnogo sam očekivao od novog filma Andre Oevredala. Posle TROLLJEGEREN, nametnuo se kao jedno od prvih imena savremene žanrovske scene. TROLLJEGEREN je bio važan film, svež film i što je najvažnije spektakularan i u izvesnoj meri inovativan film. THE AUTOPSY OF JANE DOE nažalost nije ništa od toga. Štaviše od toga, Oevredal je pošao putem na kome je pokazao apsolutno sve svoje rediteljske nedostatke.

TROLLJEGEREN je bio norveški film, smešten u tamošnji krajolik, tamošnji mentalitet, i objekte, dočim je JANE DOE američki film, smešten u provinciju viđenu nebrojeno puta. Oevredal nažalost pokazuje da nema ništa novo da nam pokaže u odnosu na ono što su drugi redotelji već snimili.

TROLLJEGEREN je bio film sa profilisanim i specifičnim vizuelnim konceptom. Kretao se found footage i mockumentary linijom. JANE DOE je međutim film koji režiran konvencionalno, sa postavljeni “četvrtim zidom” i to Oevredal pokazuje da nažalost nema šta da pruži kada nema neki efektan konceptualni gimmick.

U ovom filmu, Oevredal je na neki način tražio priču koja iziskuje jake rediteljske fundamente i pokazao je da ih zapravo nema, da može da pruži jedan prilično konvencionalan, neinventivan film.

Kada tome dodamo priču koja je stupidna i mogla bi funkcionisati samo u briljantnoj realizaciji, koja je kako rekoh, izostala, rezultat je tipičan primer minornog filma sa poznatim glumcima. 

Nažalost, Emile Hirsch i Brian Cox ne donose ništa naročito da bi se film podigao na neki viši nivo. Sve u svemu, drago mi je da barem kritika nije odbacija ovaj film, mada realno ima dosta marginalnu distribuciju i zarad ove vrste ekspanzije, Oevredal nije nužno morao ići u Holivud, i TROLLJEGEREN je maltene ovako pušten. 

* 1/2 / * * * *

Wednesday, December 21, 2016

BARRY

Pogledao sam BARRY Vikrama Gandhija, drugi ovogodišnji film o Obami. Ovaj film je dramski mnogo veštiji od SOUTHSIDE WITH YOU i na vrlo sličan način prikazuje formativne odnose Baracka Obame sa ženama, u ovom konkretnom slučaju, odnos sa majkom i sa belom devojkom. Nažalost, Obamina neprilagođenost, neprestano optećenje svojim mešanim rasnim nasleđem i nepripadanje ni beloj ni crnoj Americi, koliko god bili zanimljivi i potentni ostaju apsolutno jedino svojstvo ovog lika i na kraju umnogome hendikepiraju ovaj film.

Gandhi je do sada mahom radio dokumentarce ali BARRY je vrlo zgodno realizovan film, i u dramskom pogledu uspeva da se dobro postavi, pre svega strukturalno. Ipak, čini mi se da je sam Obama na kraju tu ostao kratkih rukava, i ostao vrlo ravan i jednostran lik.

Ipak, BARRY nudi zanimljiv uvid u imaginarijum Obaminog sazrevanja i vredi ga pogledati. Realizacija je vrlo solidna, i u tom pogledu film zaslužuje barem * * *. Nažalost, Gandhi nije uspeo da odoli replikama koje "definišu" odnose i poentiraju, i time ja malo i opteretio inače solidne melodramske odnose.

* * 1/2 / * * * *

CHECKPOINT

Pogledao sam CHECKPOINT Ralpha Thomasa, prilično konfuzan i neuverljiv 60s triler iz čijeg se vrlo dobrog dizajna i živopisnih lokacija može prepoznati izvesni uticaj na THE MAN FROM UNCLE Guy Ritchieja. Ovo nije poznat film i ne spada u "obaveznu lektiru" iz ovog podžanra ali iznenadio bih se da ga Guy nije pogledao dok se pripremao.

Zaplet je konfuzan i neuverljiv - govori o lopovu koji prilikom krađe formule za gorivo italijanskog tima u Formuli 1 počini ubistvo i izlazi na poternici. Naručilac posla tada odlučuje da ga izvuče iz Italije tako što će ga njegov takmičarski vozač prevesti u bolidu do Švajcarske.

Na putu do realizacije tog plana stoji niz besmislenih intriga. Srećom kolorit je sve vreme usput prijatan za gledanje.

* * / * * * *

Monday, December 19, 2016

SOUTHSIDE WITH YOU

Pogledao sam SOUTHSIDE WITH YOU Richarda Tannea. Reč je i istinitoj priči o prvom ljubavnom sastanku na koji su izašli Barack i Michelle Obama i kako se tokom tog popodneva i večeri u Čikagu, rodila ljubav, jednim delom proizašla i iz Obaminih liderskih sposobnosti, sasvim sigurno. Ovaj film je jedno veliko prepričavanje njihovih životopisa, njihovih dilema, stremljenja, ideala i zabluda, i nažalost mrtva slova sa papira ne uspevaju da zažive na ekranu. Glumci su prilično dobri, ali tekst koji potpisuje sam reditelj je neuverljiv, arhaičan, u mnogim aspektima zaista previše sličan nekoj konstrukciji.

Ovaj film ipak ima mesta za eksploataciju kao televizijski film. Pitom je, bez pokušaja da zađe iza dobro poznatih činjenica. Nažalost, ovo jeste produkt, samo ne dobar.

* 1/2 / * * * *

QUEST FOR LOVE

Pogledao sam QUEST FOR LOVE Ralpha Thomasa po kratkoj priči Johna Wyndhama. Reč je o romantičnom SFu o fizičaru koji tokom velikog eksperimenta prelazi u drugu, paralanu vremensku ravan u kojoj su se stvari drugačije odigrale, nije bilo ni Drugog svetskog rata ni Vijetnamskog ali povrh svega ni on u tom toku nije fizičar već književnik. Ali, u toj istoj ravni on shvata da je pronašao ženu svog života, i da postoji šansa da su oni jedno za drugo i u njegovom svetu.

Nažalost QUEST FOR LOVE ne uspeva da iskoristi vrlo upadljiv potencijal ni u romantičnom ni u SF pogledu i ovo se do kraja pretvara u jedan ravan, prazan film u kome je intrigantna premisa apsolutno protraćena.

* 1/2 / * * * *

CHE!

Pogledao sam CHE! Richarda Fleischera, bizaran holivudski pokušaj da se eksploatiše tada enormna Cheova popularnost. Film je bizaran ne samo po producentskoj nameri već i po stilu. Naime, CHE! je izašao 1969. godine, kada je Stari Holivud, sa svojim studio-sistemom i artificijelnošću već bio gotov iako toga nije bio u potpunosti svestan. Novi Holivud je već ušao na vrata ali još uvek su nastajali i filmovi stare škole. Che je bio ikona mladih, samim tim onih koji su gledaoci i autori Novog Holivuda, međutim radila ga je old school ekipa, prekaljeni profesionalac Richard Fleischer i dugo vremena blacklistovani scenarista Michael Wilson. Ono što je zanimljivo jeste da se u pojedinim dijalozima, itekako prepoznaje da Wilson zna šta je socijalizam, a još je zanimljivije to što Fleischer prepoznaje kako CHE! ne treba da se radi u nekoj tipičnoj iluzionističkoj formi već pod uticajem spojeva igranog i dokumentarnog materijala kakav je bio prisutan u levičarskom filmu te epohe.

U tom čudnom spoju nastaje zapravo osnovni kuršlus. Fleischer se mnogo bolje snašao u kombinovanju igranog filma i stilema dokumentarnog filma samo godinu dana ranije u THE BOSTON STRANGLERu - koji će kasnije poslužiti kao okosnica filma DAVITELJ PROTIV DAVITELJA Slobodana Šijana - ali su uzori ovde bili potpuno drugačiji, ponikli su u Evropi, i kada je Fleischer pokušao da ih rekreira ispao je smešan.

Che je prikazan kao višeslojna ličnost, istovremeno idealista, fanatik, vrhunski organizator ali i robespjerovski pobornik revolucionarnog terora. Ipak, revolucionarni teror koji Che sprovodi, on kao filmski lik pokupšava i da opravda, i to na način koji nije sasvim besmislen. U toj podeli karata, Fidel prolazi mnogo bolje. Prikazan je kao strpljiv, kontemplativan političar, sklon tome da prihvati dobar savet ali i da napravi kompromis, dočim Che ide beskompromisno, ali i sa velikom dozom sujete.

Ako imamo u vidu neku preptpostavljenu recepciju ovog filma u Americi, onda naravno neke stvari mogu biti tumačene na različite načine. Cheov predlog da Fidel raskine sa Sovjetima i preuzme njihove nuklearne projektile deluje radikalno ali u duhu samostalnosti i borbe za slobodu, dočim Fidelov stav da Sovjeti ipak sve odnesu može biti tretiran kao priznanje da se Kubanci postali marionetski režim. Iako iz današnje vizure Kubansku revoluciju poistovećujemo sa komunizmom, bitno je naglasiti da ona nije tako čisto bila definisana u vreme kad se dešavala.

Omar Sharif na vrhuncu snage igra Chea, dočim Jack Palance igra Fidela. Iako bi se očekivalo obrnuto, suptilniji Sharifov stil igre ne donosi suptilniju interpretaciju, naprotiv, Jack Palance ima zadatak da kanališe Fidelovu vatrenost i harizmu ali njegov lik na kraju deluje bitno kontemplativnije.

CHE! govori o revoluciji koja je iz niza razloga bila osuđena na neusopeh, i Che poprima svojstva antičkog heroja. Ipak, film pokušpava da prikaže obe strane, sa svemu priđe "dijalektički", i u tome na kraju ispada još brehtovskiji nego "uravnotežen". U tim pseudo-dokumentarnim ispovestima koje post festum objašnjavaju Chea, ruši se "četvrti zid" ali se ne menjaju ni faktura slike, ni stil glume pa onda ti detalji izgledaju lažnije od onih "konvencionalnih".

* * / * * * *

Friday, December 16, 2016

GORAN

Pogledao sam GORAN, treći film Nevija Marasovića u kome se nažalost opet nije desio onaj napredak koji se očekivao posle THE SHOW MUST GO ON. Posle vrlo veštog low budget debija, Marasović je snimio znatno tipičnije ostvarenje niskog budžeta koje se oslanjalo na metafikciju, krajnje suvišnu i dodtano mistifikovanu idejom da jednog dana snimi film o čijem nastanku VIS-A-VIS govori. Međutim, GORAN nažalost uspeva da značenjski bude još jedno veće koješta. Iako dinamičniji, u nekoliko scena čak i vizuelno zanimljiv, scenario koji je zakuvao norveški pisac Gjermund Grisvold, inače debitant na filmu, sugeriše neki predložak fargovskog kapaciteta. Sada bi ta neka konekcija FARGO-Skandinavija mogla zazvučati potentno jer postoji kod Coenovih, ali GORAN naprosto nije taj film. 

GORAN je mešavina neo-noira, bez tragova Skandinavije ali i Hrvatske, a naričito bez tragova Coenovih, u kome se lokalni balkanski mentalitet unekoliko očuva barem u završnom haosu i pokolju koji nažalost podseća na tipičnu neinventivnost naših scenarista kada treba da se osmisli kraj filma.

GORAN kreće kao pokušaj melodrame ali potom tone u površnu karakterizaciju, a onda i u senzacionalistički triler. Neki komentari ovog filma sugerišu da u njemu ima horora, i to je pogrešno, trunka eksplicitnog nasilja data u njemu nažalost, ne rezultira bilo čime iole blizu horora, i u najboljem slučaju efekat mu je da malo prene već umorenu publiku.

Marasović je redirelj koji radi puno reklama i u pogledu tehničke realizacije za njega nema puno tajni. Isto tako, izvesna svojeglavost i inat su bili potrebni da snimi već treći igrani film sa malo ili nimalo javnog novca. Pa ipak, posle GORANA, ideja da mu snima prequel i sequel deluje potpuno samoubilački. Jako me zanima šta će snimiti sledeće ali povratak u GORAN-verzum bi bio greška i nadam se da će proći kao snimanje filma iz VIS-A-VISa. 

* * / * * * *

INCARNATE

Pogledao sam INCARNATE Brada Peytona, Blumhouse triler o egzorcizmu koji je prepun old school elemenata i uprkos tome što nema ni trunku originalnosti meni je prijao. Peyton ga je uradio sa punim ubeđenjem i svaki kliše, svaki dobro poznatid detalj plasirao je kao da to radi prvi put, i spoj mišićave režije sa odličnom glumačkom podelom definitivno je imao efekta.

INCARNATE je skupio odličnu podelu koju predvodi Aaron Eckhart i u određenom smislu možemo reći kako su ovi glumci čak i overqualified u odnosu na ono što se od njih traži. Međutim, upravo kalorični glumci pomažu da se relativno prazna dešavanja nadoknade i da im se doda energija. Možemo naravno uvek da kontempliramo o tome kako svi ovi glumci "zaslužuju" bolje. Složio bih se da se nisam uverio kako masa tih filmova u kojima su posezali za boljim na kraju nisu bili lošiji od ovoga što im je "ispod nivoa".

Prvi rip-off element je lik egzorciste-ateiste kog igra Eckhart koji je na tragu Johna Constantinea. Drugi rip-off elemnt je njegov metod rada koji je na liniji DREAMSCAPEa Joea Rubena, iliti INCEPTIONa za one mlađe. Sve to je upakovanu o priču posednutom dečaku kog odlično igra mladi David Mazouz.

Peytonova egzekucija rezultira filmom pristojne vizuelne kulture, efikasnog pripovedanja i intenzivnog tempa koji čak i kada zađe na teritoriju opšteg mesta ne testira strpljenje gledalaca odnosno "nije dosadan".

Sasvim sigurno je da cipelarenju ovog filma doprinosi i jasan utisak da je INCARNATE "odležao" neko vreme bez premijere. Pre svega Mazouz je u međuvremenu postao tinejdžer, što znamo iz GOTHAMa a i smartphonei danas drugačije izgledaju i verovatno bi imali još veću ulogu u zapletu zbog raznih mogućnosti.

INCARNATE je solidan B-film koji pre svega vrlo dobro zna koji su mu kapaciteti i kako da ih plasira.

* * * / * * * *

Thursday, December 15, 2016

STADO

Pogledao sam STADO, rediteljski debi Nikola Koja. Do ovog debija došlo je slučajno. Film je prvobitno trebalo da režira Goran Gajić i na osnovu njega je projekat i dobio pomoć Filmskog centra Srbije. Međutim, neposredno po završetku konkursa, javljeno je da Gajić ne može da režira film jer je iznenada dobio neki posao u Holivudu, što je dosta zanimljivo pošto je u STADU ostvario zapažen cameo kao reditelj "serije unutar filma", dakle bio je na dva mesta u isto vreme.

U svakom slučaju, umesto povratka jednog od cenjenijih reditelja u naš film, dobili smo rediteljski debi jednog od naših najboljih filmskih glumaca. Rekao bih da je ovaj rediteljski debi iznuđen, pa ceo film tako i izgleda. Režija nije Kojova jača strana i verujem da nema nameru da je praktikuje u kontinuitetu.

Film je zanatski vrlo skromno realizovan. Scenografija Dukana Radenovića i ton Vladana Koraća su ispod uobičajenog nivoa za srpski film, a samim tim, bez rediteljske invencije i dobrih objekata u koje se može uperiti kamera, ni fotografija nije baš imala prostora da se istakne. U produkcionom smislu, STADO je ponajbliže nečemu sa televizije.

U pogledu onoga što su osmislili Kojo i scenarista Nebojša Romčević, a to je priča, STADO verovatno može da se promoviše pre kao antivučićevski film nego kao komedija. Publika se nasitno smejala tokom filma ali STADO nema neke big laughs ali ima tu jednu antivladinu dimenziju koja možda može nekoga animirati. Šteta je što dobrodošla antivučićevska podloga često kliza i u antisrpstvo, pa tako recimo kao najveću kletvu u filmu junak kaže "Dabogda doživeo duboku starost u ovoj zemlji" ali dobro, nisu ovo ni dovoljno suptilni ni dovoljno ideološki pismeni autori da spreče svoj zanos, naročito kad su pomislili da rade nešto što je subverzivno.

E sad ta subverzija je dvosekli mač. Ne verujem da će SNS reagovati ali kada bi želeo mogao bi da podseti kako je sam Kojo u sred najtvrđeg SNSa imao dve sezone onog slabo gledanog i slabo gledljivog showa na RTSu, a u STADU mu je RTS neprekidna meta kritike. Ili, u brojnim scenama u kojima se glumci "gade" političkog angažmana a jednog od gadljivih igra Zoran Cvijanović koji je u vreme DSa bio savetnik u Vladi za pitanja ekologije!

Ipak, ako postoji veća ironija od ovog "gađenja nad RTSom i strankama", to je priča STADA o ljudima koji ne mogu da plasiraju svoju svoju "kvalitetnu seriju" na nacionalni servis pretočena u oblik ovako slabog i neveštog filma.

Ono što mene najviše zanima u pogledu plasmana ovog filma jeste to koliko tema glumačkog života i kritikovanja njihovog teškog ostvarivanja u ulozi producenta zapravo zanima publiku kod nas. Mi inače imamo taj bizarni talas filmova o snimanju filmova i filmova o kinematografiji koje rade debitanti, pa iako Kojo nije nov u našem filmu, on jeste reditelj debitant. Nisam siguran koliko su te teme per se zanimljive našoj publici jer je opšte interesovanje za kinematografiju kao takvo opalo. Otud, mislim da je recimo izlazak ove peticije simpatizera Saše Jankovića na kojoj je ekipa STADA dosta zastupljena, dobar tajming da se ovaj film prepozna u "političkom ključu" i da na taj način spinuje ovaj film.

ALICIA EN EL PUEBLO DE MARAVILLAS

Pogledao sam ALICIA EN EL PUEBLO DE MARAVILLAS Daniel Diaz Torres. Reč je o jošp jednom primeru ozbiljnosti i autorske slobode kubanskog filma. Daniel Diaz Torres je reditelj sa autorskim kontinuitetom, a ovo je njegov film iz 1991. godine. Radi se o adaptaciji klasika Lewisa Carrolla - koncept Alise u Zemlji čuda apropriran je u priči o savremenoj kubanskoj televizijskoj novinarki koja jednog dana napušta sve i odlazi da bude "kulturni radnik" u varošici "Maravillas" gde ubrzo sve postaje izlet u onostrano.

Ovakva estetika u kojoj se spajaju društvena kritika, satira mentaliteta i državnog aparata sa književnim uzorima kao dramaturškim kosturom, u principu nama je dobro poznata kroz raodve Puriše Đorđevića ili Želimira Žilnika. Ono u čemu je Torres jedinstven jesu uverljivost filmsog prizora i estetizacija koju Puriša nikada nije dostigao a Žilnik nije ni pokušavao da dostigne. U tom pogledu, Torresov film evocira uspomenu na najbolje dane Gorana Markovića.

Moja poređenja sa našim rediteljima su namerna pošto su sličnosti zaista upadljive. Ono što je međutim različito jeste odnos prema sistemu. Naime, Torresov film ne pokazuje da se na bilo koji način obazire na Castrov sistem, ali opet s druge strane svoj izraz ni ne ograničava na reakciju proisteklu iz lokalnih okolnosti. Film se dešava u izokrenutoj carrollovskoj verziji Castrove Kube ali je ne postavlja u uži istorijski kontekst. Dakle, balans lokalnog i univerzalnog je vrlo povoljan kod Torresa, pa ne čudi što je ovaj film prikazan i nagrađen u Berlinu, doduše ne glavnom nagradom.

Kubanska kinematografija je pravi produžetak leve avangarde, i estetike "nesavršenog filma", ali u slučaju ovog filma, ako pogledamo fotografiju, glumce i lokacije, možemo govoriti o vrlo solidnom zanatskom nivou, sasvim na nivou tadašnjeg SFRJ filma. Međutim, rekao bih i da filmovi takvog profila kod nas nikada nisu imali ovaj zanatski nivo, a ni veštinu.

* * 1/2 / * * * *

PARANORMAL ACTIVITY 3

Pošto su me ove godine prijatno iznenadili Henry Joost i Ariel Schulman čija prva dva igrenjaka nisam pogledao pošto pripadaju serijalu PARANORMAL ACTIVITY koji mi nije interesantan, odlučio sam da ispravim tu grešku. Pogledao sam PARANORMAL ACTIVITY 3 i zaključio da nažalost, čak i u njihovoj režiji, to nije za mene. Film je vešto realizovan, ali nažalost, to što oni snimaju meni nije uspelo da bude strašno, možda baš zato što mi je prethodno bilo nepodnošljivo dosadno. Moram priznati da je PARANORMAL ACTIVITY fenomen čiji rezultati pokazuju da je ovaj pristup filmu uspeo da iskomunicira sa vrlo širokom publikom i tu nema dileme. Ipak, za mene ostaje potpuna nepoznanica kako je u tome uspeo jer bih ja ovu vrstu filma, da nemam predznanja o uspehu na blagajnama, lagano otpisao kao nešto što može da komunicira sa malim brojem posvećenika.

Zbog potpunog odsustva razumevanja za ovaj serijal, iako sam zapravo prilično otvoren prema found footage estetici, ni ne znam da li sam možda propustio neku etapu razvoja žanra koja bi me senzbilizirala za ovo?

* * / * * * *

Monday, December 12, 2016

SPECTRAL

Pogledao sam SPECTRAL Nica Mathieua, Netflixov film koji je nastao u produkciji Legendaryja, i ovog puta bez ikakve sumnje reč je o ostvarenju koje ima atribute bioskopskog filma u produkcionom pogledu. Ono u čemu SPECTRAL nije "na nivou" bioskopskog filma jesu samo dva detalja - jedan je naprosto obim akcije i budžetskog ulaganja, danas ovaj žanr u bioskopima uglavnom predstavljaju JOŠ SKUPLJI filmovi, i to se delom odnosi i na glumačku podelu koja više stavlja akcenat na umeće nego na star power; a drugi je kreativni domen jer bi bioskopski film imao unekoliko drugačiju pretnju po glavne junake.

SPECTRAL bi se na nivou koncepta mogao posmatrati kao Guys on a Mission film, mešavina PREDATORa i GHOSTBUSTERSa. Smešten u bliskoj budućnosti, film govori o naučniku zaposlenom u vojnoindustrijskom kompleksu kog šalju na ratište u Moldaviju (doduše Moldavija u ovom filmu nema veze sa pravom Moldavijom) da tamo istraži pojavu hiperspektralne pretnje, odnosno smrtnosnih "duhova" koji ubijaju američke vojnike.

Stvari se ubruzo izmiču kontroli i naučnik mora da postane borac a borci moraju da postanu naučnici i kako to već biva.

James Badge Dale je odličan u glavnoj ulozi kao i Emily Mortimer koja igra CIA rezidenta dok je Max Martini očekivano pouzdan mačo u ulozi vođe specijalne jedinice. Sama spektralna pretnja nije naročito zanimljiva, i moram priznati da su mi ljudi u ovom filmu bili mnogo zanimljiviji i ubedljiviji, pa i snažniji od protivnika sa kojim se suočavaju. U određenom smislu, SPECTRALu nedostaje taj "If it bleeds we can kill it" momenat iz PREDATORa, ali zato je PREDATOR to što jeste.

Ovde imamo sve detalje na ivou zapleta koji nas vode ka tom momentu, ali nedostaje ta emocija koju je McTiernan uspeo da poizvede u svom remek-delu. U odeđenom smislu dizajn bliske budućnosti podseća na EDGE OF TOMORROW ali su i tamo protivnici bili ubedljiviji.

Dakle, možemo reći da je naslovna pretnja najslabija tačka ovog filma. Ali dizajn i glumci su prilično dobri, kao i sam narativ koji je izgrađen oko spektralne pretnje. Otud, SPECTRAL predstavlja vrlo solidno žanrovsko pojačanje koje umnogome može da se postavi i u gejmerski kontekst sa kojim deli puno sličnosti u pogledu dizajna i imaginarijuma u najširem smislu - od izgleda junaka i pretnje do definisanja lokacije na kojoj se sve dešava.

Da je film namenjen bioskopu ocenio bih ga sa * * 1/2 ali kao straight to Netflix film zaslužuje -

* * * / * * * *

Saturday, December 10, 2016

KICKS

Kako već ranije rekoh, ovih dana ghetto-film ima svoj revival u art house formi. Na toj liniji najuspešniji naslov je MOONLIGHT, ali ove godine zapažen je bio i KICKS Justina Tippinga. Ovo je u suštini prototip debitantskog filma u kome reditelj pokušava da pokaže sve što zna, a evidentnio zna do sta, i onda na tom putu dođe do inflacije izražajnih sredstava, dođe i do spajanja nespojivog ali ako film ima zdrav nukleus, a ovaj ga ima, onda je razultat jedan energičan mladalački film posle kog sa nestrpljenjem očekujemo dalje poteze ovog reditelja.

KICKS je priča o klincu iz ouklednskog predgrađa koji želi da prođe ritual inicijacije nabavljanjem ultimativnog fetiša, replike Jordanovih patika, kultnog "keca". Kada ih nabavi bivaju mu otete i sa svoja dva najbolja verna druga kreće u epopeju povraćaja patika put Ouklenda gde živi gangabanger koji mu ih je uzeo.

Ono što se dečacima dešava je punokrvna avantura ali i studija maskuliniteta među urbanim mladim afromaerikancima kod kojih razni nivoi obespravljenosti i nevolja prelaze sa kolena na koleno. Tippingova priča je jednostavna i prati jednu vrlo jasnu dramsku liniju ali je njegov rediteljski postupak snažno oslonjen na slow motion, na pokušaj da u pojedinim situacijama postigne wongkarwaijevsku hipnotičnost i kontemplativnost. U tome ponekad uspeva, ali i kada ne uspe taj postupak ima efekat zanimljive estetizacije.

Debitantsko lobovanje jeste i ovaplćenje sna glavnog junaka, a to je želja da bude astronaut, i ona se javlja u pojedinim oniričkim deonicama. Međutim, najbolji znak koliko bazična priča funkcioniše jeste to što kada se u drmaatičnom finišu filma pojavi ovo rešenje, ono ne smeta jer je ipak ono što je u prvom planu itekako uzbudljivo.

Pa ipak, ako se pored izvanrednog osećaja za priču i za visoku estetizaciju geta, Tipping zbog nečega mora pohvaliti to je čarobna podela u tri glavne uloge. Protagonista je Jahking Guillory, koji zaista uspeva da bude ne samo emotivni već i vizuelni centar filma što se za malo kog glumca može reći. Christopher Jordan Wallace (Biggijev sin) i Christopher Meyer su izuzetna podrška kao njegovi verni drugari, i uspevaju da ulogu sidekicka dignu na viši nivo, štaviše pokazuući da su potpuno spremni za najozbiljnije izazove.

KICKS je po svom efektu na gledaoca negde na ničijoj zemlji između onog starog ghetto filma iz vremena Braće Hughes i Mario Van Peeblesa i ovoga što se radi danas. Lako mogu da ga zamislim kao kultni film među današnjim klincima. Pa ipak, odluka da krene tim arty putem limitiraće mu distribuciju u velikoj meri i pitanje je da li će do današnjih klinaca doći kao što su kod nas dolazili MENACE2SOCIETY itd.

* * * / * * * *

COLD WAR KILLERS

Pogledao sam COLD WAR KILLERS Williama Braynea, drugi televizijski film kompiliran iz epizoda serije CHESSGAME po Anthony Priceu. Terence Stamp je opet u modu britanskog Radeta Šerbedžija u ulozi atipičnog obaveštajca iz akademske zajednice Davida Audleya, i Brayne uspeva da napravi nekoliko izueztno znimljivih i atmosferičnih scena pomognut odličnim glumcima i jako dobrim produkcionim dizajnom za televizijske uslove, pa ipak naveći problem predstavljaju izvorni materijal Anthony Pricea i scenario Murraya Smitha koji su zamršeni i bazirani na misteriji koja ni na jednom nivou nažalost ne deluje ni intrigantno ni urgentno. Junaci rešavaju slučaj koji ne deluje ni kao nešto što uopšte mora da se reši niti sdo tog rešenja treba da se dođe pod hitno, a pokušaji drugi strane da ukloni svedoke i sama se dokopa McGuffina deluju krajnje disproporcionalno investiciji u slučaj koju su proizveli junaci i autori. Iz serije je kompiliran još jedan televizijski film ALAMUT AMBUSH.

Friday, December 9, 2016

WODEHOUSE IN EXILE

Pogledao sam WODEHOUSE IN EXILE, BBCjev televizijski film o P.G. Wodehouseu i njegovom slučaju kolaboracije sa Nemcima. Scenario Nigela Williamsa ne uspeva da ponudi definitivni odgovor na ovaj dosta bizarni slučaj. U režiji Tima Fywella i po Williamsovom scenariju dobijamo onu manje-više zvaničnu verziju Wodehouseove nezgode sa nacistima, naime ispada kako je on bio suviše posvećen svojim romanima, sprdnji i razonodi, da bi u potpunosti razumeo eventualne posledice svojih obraćanja na kratkotalasnom nemačkom radiju čiji je program bio namenjen američkim slušaocima.

Ono što se pre svega postavlja kao pitanje jeste osnovna dilema - da li je Wodehouse bio do te mere rasejan da nije shvatio za šta ga koriste? Njegovi biografi kažu da je to itekako moguće zbog njegovog specifičnog odrastanja bez roditelja koji su vodili svoje poslove po kolonijama što je malog Pelhama navelo da izradi "svoj svet". A opet, svi mi koji smo iole upoznati sa Jeevesom i Woosterom znamo da se on otvoreno podsmevao Oswaldu Mosleyu i britanskim fašistima, prepoznajući ih kao istovremeno karikaturalnu ali i opasnu pojavu. Dakle, Wodehouse je ipak znao za naciste i za tu pojavu i ideologiju.

Iz današnje vizure, Wodehouseova "izdaja" naročito nama iz Srbije deluje krajnje naivno. Naime, on je na šaljiv način govorio o svom boravku u internaciji kada su ga Nemci priveli tokom okupacije Francuske, a njegova internacija iako nimalo prijatna zbilja nije mogla da mu otvori uvid u Holokaust i druge opasnije stvari koje su se dešavale kasnije. Ipak, pomisao da se njihov omiljeni pisac šali na talasima nacističkog radija dok je Britanija pod bombama bila je dovoljna da se Wodehouse u Britaniji proglasi za izdajnika. Zbog nekih delikatnih detalja, istraga tajne službe koja je pokazala da Wodehouse nije izdajnik nikada nije publikovana, ali se on potom ipak nije vratio u Britaniju. Posle nekoliko odbijanja, ovenčan je titulom viteza 1975. godine, nekoliko sedmica pre smrti u 93. godini.

Film prikazuje Wodehousea kao čoveka koji je vrlo prijatan, rasejan, posvećen pisanju i potpuno nesposoban da pojmi propagandni efekat svog obraćanja svetu, iako su Nemci isto tako prikazani kao manipulatori koji vešto kapitalizuju ta obraćanja. Tim Pigott-Smith odlično igra rasejanog Wodehousea sklonog da u svemu prepozna priliku za šalu, premda ostavlja u njegovom pogledu i malo prostora za ambivalenciju. Doduše, ta ambivalencija se ne odnosi na Wodehouseov eventualni nacizam koliko na kukavičluk i slabost pod pritiskom koju je prikrivao humorom i rasejanošću.

Williams i Fywell efikasno i ubedljivo rekonstruišu milje nacističkih teritorija tokom rata, na poslovično skromnom ali značački iskorišćenom BBCjevom budžetu. WODEHOUSE IN EXILE nije definitivni film o Wodehouseu, pa verovatno ni o ovom slučaju. Ipak, rezultat je istovremeno dovoljno konkretan ali i ambivalentan da bi mogao poslužiti kao početak diskusije-

THE FITS

Pogledao sam THE FITS Anne Rose Holmer, niskobudžetni art house film koji se može uključiti u talas ekspanzije ghetto filma u indie i arty uslovima koja je nastupila prošle godine sa DOPEom a nastavila se ove godine sa MOONLIGHTom. Da li je prošlogodišnji skandal sa belim "oskarima" uticao da se više filmova sa temama iz afroameričke svakodnevice plasiraju na festivale i u art house ne znam, ali ovo je trend koji je potpuno suprotan onom sa početka devedesetih kada je na talasu Spike Leeja, ghetto film iznedrio čitav niz filmova i reditelja koji su mirili komercijalni uspeh sa socijalnom relevantnošću. Mnogi od tih reditelja su danas pravedno zaboravljeni ali neki su i nepravedno u zapećku, recimo izvanredno talentovana Braća Hughes.

Elem, nova generacija ide više na liniju art housea i indieja. THE FITS je nastao uz podršku venecijanskog Bijenala i ovo je dosta radikalni art house, maltene bez klasične priče, bez objašnjenja, sa dugim kadrovima u kojima se dešavaju stvari pa sad ko preživi pričaće.

Film traje 72 minuta tako da nije nemoguće preživeti, ali na kraju se kao ključni problem javlja upravo ono što najviše liči na intrigu i zaplet a to je tema iz naslova, "fits" koje dobijaju junakinje filma. Na kraju bih rekao da je to ostalo  kao svojevrsno izneveravanje inicijalnog svedenog koncepta. No, ovo zbilja nije film za mene, pa verujem da ima pozvanijih da ga tumače.

* * / * * * *

Wednesday, December 7, 2016

SLASH

Pogledao sam SLASH Clay Liforda. Liford se već godinama kreće marginom indie scene sa raznim žanrovskim projektima koje realizuje u microbudget uslovima. SLASH je u tom smislu izuzetak jer je reč o indie filmu sa malim budžetom ali ipak nije microbudget projekat. Ovih dana vrlo aktuelna Hannah Marks koja je ostvarila zapaženu ulogu u američkog televizijskoj ekranizaciji DIRK GENTLYja igra glavnu žensku ulogu u ovoj priči o srednjoškolcima koji uprkos tome što su maloletni pišu erotski fan fiction za jedan fanfic sajt. Uprkos neodobravanju okoline oni u tome istrajavaju, zbližavaju se ali se otvara pitanje koja je priroda njihovog odnosa zbog konfuzije u pogledu seksualnih identiteta.

Lifordov film izbegava da se svede na tipičnu boy meets girl priču sa tipičnim character arcom a osnovni način tog izbegavanja jeste upravo ta konfuzija seksualnih identiteta. Naime, glavni junak isprva misli da je gej ali posle nije toliko siguran jer se zaljubljuje u devojku. Međutim, Liford se na kraju zaigra sa ovom temom pa izbegavajući odgovor pretvara sam film u jednu konfuznu stvar u kojoj ljudi ne znaju šta hoće, ali na jedan pogrešan način.

Lifordov film ima dosta jako dobrih momenata ali na kraju, moramo priznati da ima i neke koji ostaju nerazrađeni idejno, ali i u realizaciji, pa utisak na kraju mora biti polovičan iako je film imao potencijala da bude sasvim pristojna indie coming of age priča. Liford hje potrošio puno energije bežeći od klišea da bi nam na kraju pružio film kome su klišei mogli dosta pomoći.

* * 1/2  / * * * *

Monday, December 5, 2016

MORGAN

Pogledao sam MORGAN Lukea Scotta, Ridleyevog sina. Film govori o biokiborgu čiji razvoj pođe po zlu. Luke Scott međutim nije pošao očevim putem i snimao nešto na tragu BLADE RUNNERa što bi se u ovakvoj priči očekivali i sa i bez porodičnog pedigrea. Štaviše, rekao bih da je recepciji ovog filma znatno i doprinelo to iznevereno očekivanje - priča je bila zrela da postavi neka pitanja o tome šta je čovek, šta je veštačka inteligencija, šta je evolucija, sanjaju li androidi električne ovce, ko može a ko ne može da oseti ljubav i sl.

Scott i njegov scenarista međutim prave film u kom su i androidi naspavani i električne ovce na broju i opredeljuju se za jedan fini slasher, atmosferični triler koji zbilja krene kao još jedna priča o grehu stvaranja novog bića ali se onda vrlo brzo pretvori u klaustrofobični, a potom i agorafobični triler.

Luke Scott bez ikakve sumnje ima zanat u malom prstu, podjednako dobro realizuje i upmarket uvod u naučnoj stanici sa zanimljivim likovima za koje je okupljena odlična glumačka ekipa, kao što se vešto snalazi i u situaciji kada krenu obračuni.

Moguće je da glumačka podela u kojoj su Kate Mara, Rose Leslie, Boyd Holbrook, Michelle Yeoh, Paui Giamatti, Jennifer Jason Leigh sugeriše film sa većim pretenzijama, ali oni i u ovakvim okolnostima imaju šta da odigraju (izuzev možda JJL) i vrlo je zanimljivo kako je Luke Scott napravio "ženski" žanrovski film u kome su glavni antagonisti žene - s tim što se rod novostvorenog bića namerno problematizuje u početku filma.

U pogledu razumno postavljenih pretenzija, Luke je očigledno povukao na strica Tonyja. Ipak, čini se da kritika nije imala razumevanja za njegovo realno sagledavanje kapaciteta materijala. Ipak, verujem da će na duže staze MORGAN naći svoje popštovaoce među ljubiteljima slashera pa i akcionog trilera.

* * * / * * * *

Sunday, December 4, 2016

KPEMEHЬ

Pogledao sam KPEMEHЬ Alekseja Mizgirjeva, debitantski film reditelja koji je privukao veliku pažnju svojim ovogodišnjim filmom. Nažalost, KPEMEHЬ je debi koji nije previše obećavao. Sama premisa o mladom demobilisanom mladiću koji postaje policajac u Moskvi i završava u najkorumpiranijoj jedinici deluje odlično i ima nekoliko zbilja potentnih situacija na nivou zapleta i odnosa među junacima ali Mizgirjev naprosto ne uspeva da ih kapitalizuje. KPEMEHЬ je slab i u pogledu glume, i na nivou priče ali i u vizuelnom pogledu. Ako bi se neki od aspekata mogao izdvojiti kao obećavajući to je ipak vizuelni segment u kome se pokazuje da Mizgirjev sklon osmišljavanju jasnog vizuelnog pristupa i doslednog pridržavanja tog koncepta. Nažalost, u ovom slučaju izuzev doslednosti nije bilo drugih atributa.

* 1/2 / * * * *

ARRIVAL

ARRIVAL je film o tome kako je ćoveka moguće naučiti vanzemaljski ali je nemoguće naučiti Denisa Villeneuva da režira.

Nažalost, čini se da su PRISONERSi bili samo incident i da je Denis Villneuve jedan od onih reditelja kojima ozbiljno nedostaje osećaj za ritam i strukturu čime su isprva uspevali da osveže žanrovske forme koje iziskuju upravo ritam i strukturu ali je to u kasnijoj fazi postalo opterećenje i da razare filmove gde su koketirali sa žanrom.

ARRIVAL je ekranizacija Terry Changove priče ali zapravo je rimejk Zemeckisovog CONTACTa. Ovi dani jesu možda obeležni komemoracijom Zemeckisovog opusa jer on ovih dana ima svoj novi film ali posle ovlašnog poređenja CONTACTa i ARRIVALAa, zaključak je da se ubuduće ovaj ima zvati "Zemeckis doktor Robert". Naime, Zemeckis je u svom filmu uspeo da spoji sve ono što je Villeneuve hteo da napravi u svom, dakle da ima produkciju koja se ležerno prostire na više kontinenata, spaja hardver SF spektakla, sa softverom tvrđe naučne fantastike, da kroz malu ličnu priču, odnosno razrešavanje traume ispriča veliku prviču o "prvom kontaktu".

Sve to su stvari koje pokušava da uradi i Villeneuve ali ne uspeva. Za početak, sebi je dosta olakšao posao jer je priču fokusirao na jednu junakinju i rediteljskim konceptom u kome se sve limitira na nju rešio je niz pitanja i ozbiljnih prepreka sa kojima se suočava "ozbiljan" reditelj a to je kako sada voditi jednu komplikovanu priču, u koju je uključen ceo svet. Villeneuve se opredeljuje za arty rešenje, prikazivanja jedne junakinje, razrađivanja jednog karaktera, maltene do fizičkog praćenja samo jednog lika. Time je napravio subverziju u odnosu na žanr, "suzio" je vizuru što nije svojstveno ovakvim filmovima kada imaju veliki budžet, ali na kraju sa tim ništa nije uradio.

Nije uradio iz više razloga. Prvi razlog je u tome što je nemaštovit. Segment u svemirskom brodu scenografski izgleda kao pozorišna predstava, sve je dato na prvu loptu i jako statično - išao bih toliko daleko da kažem sledeće - venzemaljci se u filmu ponašaju kao da su gledali jako puno filmova o prvom kontaktu i odlučili da naprave prilagođene ambijente koji sublimiraju imaginarijum čovečanstva stvoren kroz te priče.

Scene pokušaja da se venzemaljci pouče nekom vidu komunikacije nisu naročito uzbudljive ni junacima koji u njima učestvuju a za publiku su direktno ubistveno dosadne, a onda kada film konačno uđe u neki svoj kontra-ritam, Villeneuve uspeva da poklekne, što kineskim koproducentima, što nekim žanrovskim konvencija pa pravi neki kilavi suspense koji tada naravno deluje nakalemljeno i suvišno.

Međutim, osnovni problem ovog filma jeste istovremena autorova potreba da subvertira žanr i nemaštovitost koja rezultira time da u svakoj bitnoj situaciji deluje gotovo muzejski. Oslanjanje na ta već puno puta viđena rešenja deluje gotovo parodično u pojedinim situacijama.

Villeneuve naravno aplicira umetnost tamo gde joj nije mesto, pa onda u priči koja eskalira temom percepcije vremena odlučuje da bude "enigmatičan", da ne ponudi konkretno razrešenje, tako da verujem kako znatnom delu publike apsolutno neće biti jasno šta se u filmu desilo - i uživaće u tome.

Uprkos svim svojim umetničkim pretenzijama, vidljivi su kadrovi u kojima je Villeneuve jasno želeo da poentira, ipak je on populista u duši, pa imaš momenat kad narod treba da kaže "Au, ovo nisam očekivao", naravno i "Kako me je film razneo" itd. Ali, veliki majstori kada prave takve konstrukcije to urade tako da se efekat desi a ne da se mehanički prepozna.

Nažalost, Shawn Levy je kao reditelj i producent sa REAL STEELom i STRANGER THINGSima imao savršen amblinovski track record. ARRIVAL se neumitno mora porediti sa CLOSE ENCOUNTERSom, i naravno nije ni blizu tog klasika a ni Amblina, ruku na srce. Međutim, recepcija ARRIVALa je potpuno drugačija, i kritika i publika deluju zadovoljno, dakle Levy i Villeneuve su obavili posao.

Ljubiteljima srpskog filma će biti zanimljivo da u ARRIVALzu prepoznaju neke elemente Terry Changa koji su rip-offovani u RIFTu. Reklo bi se da je čak RIFT u jednom trenutku trebalo i više da liči na Changa, sudeći po sledećoj izjavi jednog od scenarista, "Tako je prvi sinopsis Procepa u sebi imao i „slomljeno vreme“, odnosno, dešavanja i scene postavljene izvan uobičajenog uzročno-posedičnog toka. Onda smo shvatili da bi to verovatno bilo veoma zbunjujuće za gledaoce, pa smo čitavu stvar postavili dosta svedenije." Ovako, očuvana je glavna junakinja koji ima praktično identičan backstory i traumu kao u ARRIVALu i još poneki detalj.

* 1/2 / * * * *

Friday, December 2, 2016

LAYLA M.

Pogledao sam LAYLA M. Mijke de Jong. Reč je o vrlo zanimljivom "komercijalnom" filmu, koji po svojoj suštini nije blokbaster, ali na vrlo pitak, atraktivan i jasan način tematizuje gorući fenomen radikalizacije mladih Muslimana u zapadnoj Evropi, konkretno Nizozemskoj. Ovde je prikazan slučaj naslovne junakinje, mlade devojke iz Amsterdama koja postepeno ali vrlo sigurno biva radikalizovana i sa momkom vrlo brzo završava na Bliskom Istoku.

Mijke de Jong ne ulazi u neku preveliku psihološku suptilnost radikalizacije glavne junakinje, i moram priznati da mi to u odnosu na ovaj konkretni film nije smetalo. Štaviše, rekao bih da je suptilnija razrada tog psihološkog procesa nešto što pre očekujemo od ovakvog filma nego što to vidim kao istinsku neophodnost u konkretnom slučaju.

Ono što je mnogo bolje i suptilnije jeste sam tretman celine, taj paradoks da usled svog nesnalaženja junakinja postaju islamista u Holandiji i Belgiji a onda na pragu Islamske Države počinje da se budi Evropljanka u njoj. Isto tako, same ćelije islamističkih terorista nisu prikazane kao mastermindovi koji jedu decu, čak naprotiv, među njima ima neke skoro prozaične svakodnevice u kojoj se povremeno ode u samoubilačku akciju.

Film sam proglasio "komercijalnim" ne toliko zbog neke njegove neposredne sposobnosti da generiše box office koliko zbog istinske sposobnosti da zainteresuje najrazličitije publike, od onih koji bi gledali priču o aktuelnim društevenim problemima, preko onih koje zanima politički triler pa sve do ženske publike koja se vezuje za melodramu i priču o porodičnim odnosima.

Ovo je message movie u svojoj suštini, a ono što je važno jeste da su "kontejneri" u kojima se poruka prenosi jako dobro postavljeni i široko komuniciraju.

* * * / * * * *

ALLIED

Zemeckisov novi film ALLIED predstavlja još jedan njegov izlet na teritioriju filmofilske perverzije spojene sa sposobnošću da se zaintrigira savremena publika. Iako ALLIED svakako nije prvi Zemeckisov grown up movie, ovo jeste njegov prvi triler sa smrtonosnim i masovnijim konfrontacijama. Iako je područje Drugog svetskog rata dotakao kao scenarista filma 1941 Stevena Spielberga, to je pre svega bila komedija, dočim je WHAT LIES BENEATH bio triler smešten u domaćinstvu. Za razliku od njih ALLIED je špijunski triler smešten u vreme Drugog svetskog rata, u kome se ljudi otvoreno ubijaju a konflikti rešavaju oružjem što je generalno nesvojstveno Zemeckisovom opusu, iako je "industrijski standard" u epohi kada se on bavio filmom. U tom pogledu vrlo je zanimljivo kada shvatimo da on do sada zapravo nije napravio ni približno sličan film u pogledu žanrovskog konteksta jer i kada je radio triler bilo je to nešto drugačije.

ALLIED se nadovezuje na hitchcockovske špijunske trilere u kojima su intrige, predmeti za koje su junaci bore, pa i politički sporovi zapravo McGuffin oko koga se prelamaju odnosi među karakterima. Nota bene, ALLIED se više bavi Drugim svetskim ratom nego što se NOTORIOUS zapravo bavi nacističkim pokušajem da u Južnoj Americi naprave atomsku bombu, ali u oba slučaja, ključni su junaci i glumci koji ih igraju. Ovde su u glavnim ulogama Brad Pitt i Marion Cotillard pa je samim tim i on više Gary Cooper nego Cary Grant a i ona je više Barbara Stanwyck nego Ingrid Bergman, ali svakako to je ta ista vrsta holivudskog filma starog kova sa glumcima u prvom planu.

Koliko god u ono vreme star vehicle filmovi delovali kao rutina, u velikom broju slučajeva konfekcija, tek danas shvatamo koliko je to bila "ozbiljna kinematografija". Za početak u prvom planu su bili glumci, a to znači da su morali da imaju nekakve "likove" i nekakve priče u koje su ti likovi upleteni. Danas, ALLIED stoji kao maltene Oscar-bait baš zbog tog gotovo dekadentnog bavljenja ljudima i zvezdama koje su u prvom planu umesto koncepta ili IPa. Gotvo je neverovatno da je film sa zvezdama u prvom planu danas postao takva ekskluziva i do te mere upmarket product ali očigledno je tako. U periodu kada institucija filmske zvezde kao takve zamire, Zemeckis snima jedan film te izumiruće vrste.

Nisam preveliki fan Stevena Knighta kao scenariste ali srećom, u njegovom novom predlošku nema ničega što Zemeckis nije uspeo da prevaziđe. Knightov starinski i prilično kamerni špijunski triler Zemeckis uspeva da ispuni tenzijom vešto kombinujući autentičnu atmosferu četrdesetih sa stilemama na koje smo navikli iz filmova o tom periodu. U tom ispravnom balansu između rekonstrukcije epohe u kojoj nam je demistifikuje i filmske interpretacije koja ju je izrazito mistifikovala, Zemeckis uspeva da izbaci junake u prvi plan, i da napravi čitav niz bravura-sekvenci koje su ovog puta u drugom planu u odnosu na njih dvoje.

Odnos između glavnih junaka je ključ filma i Zemeckis izvlači maksimum iz Knightovog scenarija pre svega zato što neprestano tumači odnos između autentičnih osećanja i pretvaranja dovedenog do savršenstva. U jednom trenutku, povlači se znak jednakosti između performativa svojstvenih braku i rada iza neprijateljskih linija, u kome čak i najvećigestovi i žrtvovanja ostaju enigmatični jer je teško dokučiti njihov pravi smisao. U pogledu melodrame, Knight kreće putem surovog ekscesa koji praktično nadilazi i ono čime se bavio Holivud šezdesetih i maltene zalazi u domen nemačkog filma istog tog vremena.

U određenom smislu, ALLIED se može postaviti u odnos sa Gibsonovim HACKSAW RIDGEom. Oba se bave Drugim svetskim ratom, oba se nadovezuju na filmski stil klasičnog studio filma, oba imaju ljude u prvom planu, i bave se temom žrtve. Paradoksalno, u ovom poređenju Gibson ima jednu neočekivanu prednost - na njegovoj strani je faktor impresioniranja publike nečim što do sada nije videla. Tehnički gledano, svojom upotrebom CGIa na najneočekivaniji način ALLIED i dalje nudi nešto što do sada nije viđeno, ali primarni cilj ovog filma bio je da moderno, sveže telo klasičnom trileru i melodrami velikih majstora iz crno-bele ere. Tehnički to su stvari koje smo videli, samo nikada na ovakav način.

Na tom ispitu, bez ijedne očigledne senzacije u vizuelnom i tehničkom pogledu, Zemeckis prolazi ispit upravo na nivou karakterne studije u formi trilera. Slično Verhoevenu u filmu ELLE, rekao bih da je zagazio na teritoriju na kojoj skoro nikada ranije nije bio i ostavio je trag kao da je oduvek bio tu.

* * * 1/2 / * * * *