Thursday, August 31, 2017

AMERICAN MADE

Karijera Toma Cruisea je jedna od najosmišljenijih i najinteligentnije vođenih karijera u istoriji Holivuda o čemu svedoči i činjenica da se njegova serija komercijalnih uspeha i prisustva u vrhu popularnosti proteže na period od čitave četiri decenije. Nažalost, u poslednje vreme čini se da je od Cruiseove karijere najpre ostala ta inteligentna ljuštura i filmovi čiji dometi i komercijalni rezultate više liče na ono po čemu je Cruise čuven nego što su zaista to. Pa opet u protekle tri godine Cruise je snimio jedan od najboljih filmova u svojoj karijeri, to je EDGE OF TOMORROW Douga Limana.

U jednom trenutku je delovalo da će Doug Liman postati jedan od Cruiseovih kućnih reditelja i još nemamo dokaze da nije jer u protekle tri godine produktivni Liman nije snimio major film bez njega, ali ako mu je to već sudbina, onda je svakako Cruise izabrao jednog talentovanog čoveka sa atipičnim vizijama.

AMERICAN MADE je film o Barry Sealeu, američkom pilotu kog je CIA angažovala da radi prljave poslove za njih po Latinskoj Americi a onda se on povezao sa medeljinskim kartelom, pa na kraju uvezao i sve njih zajedno. Sealeova priča je dotaknuta u prvoj sezoni serije NARCOS i u nekim drugim ostvarenjima i ne možemo reći da je potpuno nepoznata javnosti.

Međutim, širi kontekst Sealeove priče je mnogo bitniji. Naime, ovo je još jedna priča o razbarušenom pojedicu koji je doživeo uspon i pad tokom pohledpnih osamdesetih, istovremeno namagarčivši vojnoindustrijski kompleks. U izvesnom smislu AMERICAN MADE na kraju ispada kao derivat WOLF OF WALL STREETa i WAR DOGSa s tim što nije ni približno dobar kao ta dva filma.

Jedan od razloga za to je između ostalog i utisak da priča o Barry Sealeu nimalo nije sveža. Uostalom, u međuvremenu smo imali Gaghanov film GOLD i još štoša a ovy tematiku obradili su filmovi u rasponu od BLOWa do PREPPIE CONNECTIONa. Dakle, AMERICAN MADE ima jedan nedopustiv nedostatak za film po istinitoj priči - deluje klišetizirano, deluje bajato, deluje kao da smo to već videli.

Doug Liman pokušava da celu stvar osveži kroz Chevronovu fotografiju sa dosta kamere iz ruke, dosta nervoznih pokreta kamere, kadriranjem koje pomaže efektu spontanosti na svakom nivou, detaljnom rekonstrukcijom epohe koja se ne estetizuje agresivno već boji sve iz pozadine, i to jeste umereno osveženje, ali prosto nije bolje od onoga što je pružio Scorsese ili onoga što je radio Todd Phillips a sasvim sigurno nije bitno dramaturški drugačije.

To sve ne znači da je AMERICAN MADE slab film. Naprotiv. Možda bi u više situacija trebalo da malo ukoči ili uspori jer se stvara rizik kao da ima više montažnih sekvenci nego dramskih scena, ali glumci su inspirisani, atmosfera je vibrantna. Sve je to dosta dobro. Nažalost, nekako je bajato.

Liman je reditelj koji vešto prenosi indie senzibilitet u žanrove koji su prepušteni mejnstrimu i AMERICAN MADE u sebi ima nešto one ustreptalosti koju stvarima ume da donese Oliver Stone, ali definitivno nema Stoneovu “težinu”, čak ni u poređenju sa njegovim recentnim radovima. Čak i Stoneove filkcije kao što je SAVAGES udaraju jače od ove istinite priče.

Jedan od najvećih paradoksa ovog filma jeste da je on prilično duhovit jer prirodno sama priča sugeriše da je reč o apsurdnom slučaju iz koga proističe puno humora. Međutim, na mnoge stvari iz ovog filma smo se već siti ismejali u ranijim iteracijama ne samo sličnih već i ove priče.

Liman je okupio izvanrednu glumačku ekipu. Predvodi je Cruise koji se prepušta nečemu što nije radio često a to su korozivni likovi iz istinitih priča, i on nosi film, i naravno, izuzetan je. Domhnall Gleeson je isto odličan kao agent CIAe koji je regrutovao Sealea, ali neki poput Jesse Plemonsa su nedovoljno iskorišćeni, ili je film bitno kraći nego što je prvobitno mišljeno.

AMERICAN MADE je koštao 80 miliona, i u određenom smislu to se i vidi i ne vidi u filmu. Upola jeftiniji WAR DOGS deluje duplo ambicicioznije, verovatno zato što je bitno maštovitiji a o WOLF OF WALL STREETu da ne govorimo (doduše to je nešto skuplji film od AMERICAN MADE). Zašto navodim budžet kad je to uostalom krajnje relativna stvar?

Navodim ga iz prostog razloga što to dobro ilustruje igru skupih poslova u koju se Cruise upleo i u kojoj je teško snimiti čak i ovakava zapravo starinski “običan” film bez hipoteke da mora napraviti čudo na globalnom tržištu.

Nažalost, AMERICAN MADE je film koji smo gledali puno puta od AIR AMERICAe do danas i parakoksalno plašim se da će njegove kvalitete više ceniti oni koje zanima proučavanje kinematografije i stila nego publiku kojoj će sve delovati prilično poznato.

Za razliku od letošnjeg MUMMYja koji je zaista zaslužio najstrašniju sudbinu i kod publike i kod kritike, AMERICAN MADE je jedan od onih Cruiseoveih filmova koji zaslužuje solidnu recepciju jer ovo jeste na neki način pravi put. Međutim, ovo nije projekat kojim Cruise na bilo kom nivou osvetljava ili probija novi put kao u periodu kada je postajao poznat. 

* * * / * * * *

ŠOLAJA

ŠOLAJA Vojislava Nanovića je slovio za kontroverzan partizanski film pošto je govorio o Simi Šolaji, velikom narodnom komandantu iz NOBa koji je podigao narod na bazi svoje lične harizma i postepeno prešao na stranu partizana. Film je bio kontroverzan zbog toga što je pokazao kako je Šolaja ispočetka bio u saradnji sa oficirama JVuO i onda je prešao na stranu partizana. Istovremeno film prikazuje snažnu netrpeljivost među narodima u Bosni. Glavni negativci su ustaše, dakle Nemci nemaju nikakav protagonizam, a s druge strane okosnica oslobodilačkog pokreta su Srbi, i prikazani su kao ustaške žrtve, a istovremeno postoji tenzija i sa muslimanima koja Srbe prirodno približava četnicima i usled čega pokazuju otpor saradnji sa partizanima.

Sam film ne prikazuje muslimanske zločine, ali se o njima govori jer je Šolajin narod ozbiljno raspoložen da sprovede osvetu nad muslimanima, dočim ih Šolaja u tome umiruje. Naravno, ima tu greenwashovanja, likova upadljivo “dobrih” muslimana, ili članova partizanske čete muslimanske veroispovesti. Pa ipak, snažna etnička netrpeljivost jeste najautentičniji segment ovog filma i deluje najubedljivije.

Paradoksalno ono što je najneuverljivije jesu “ideološke” deonice razgovora među oficirima JVuO ali i među komunistima. Dakle, Šolaja je uverljiv lik, ima harizmu, ima jasnu oslobodilačku ideju, a ovi ideološki usmereni junaci deluju plakatski. Naravno, kako oficiri JVuO iznose neke bizarno naivne konzervativne nazore, tako i partizanski oficiri iznose naivne priče o “samopregoru”, “prevazilaženju sebe” itd.

Reklo bi se da je i gledaocima onog vremena bilo jasno šta je bolje i energičnije od ostalog, šta je najuverljivije a to je upravo ta oslobodilačka uloga Sime Šolaje koja je nadideološka i naravno etnička tenzija koju nose likovi koji ga okružuju.

Nanovićev film je snimljen 1955. i upravo tako i izgleda. Ne može se reći da ga je zub vremena previše nagrizao ali definitivno nije ni vanvremenski klasik koji je bio ispred svog vremena. Ipak, u kontekstu onoga što je partizanski film i Nanovićeva participacija u njemu, važno je napomenuti da spada u onu fazu ove produkcije u kojoj se prikaz okolnosti nije izmakao u stripovskom pravcu, niti je otišao u čistu plakatsku propagandu s jedne ili dekonstrukciju NOBa s druge strane. 

Nanovićev rediteljski stil je jednostavan, neposredan, artikulisan, a stilski se izražava vrlo jasno i efikasno, bez suvišnih ukrasa. Ukupan utisak je vrlo intrigantan jer više nego drugi partizanski filmovi pokazuje složenu etničku sliku koja je doprinela svireposti ratnih dejstava u Bosni.

* * * / * * * *

Wednesday, August 30, 2017

IT COMES AT NIGHT

IT COMES AT NIGHT Trey Edwarda Shultsa je atmosferičan kamerni triler smešten u postapokaliptični svet kojim vlada smrtonosna zaraza. Joel Edgerton predvodi vrlo solidnu glumačku podelu, film je tehnički urađen na visokom nivou. I manje-više tu se završava sve dobro što se o ovom filmu može reći. Naime, izuzev atmosferičnosti koja više proizilazi iz zanatske kompetencije nego iz autentičnog nadahnuća, film nažalost ne uspeva da razvije istinsku dramu niti da razradi sukobe među likovima, čak ni do nivoa opšteg mesta koje vreba sve vreme. 

Nažalost, čini mi se da je upravo ta zanatska kompetentnost i skup poznatih imena na špici i na ekranu doprineo da ovaj film bude hajpovan preko svake mere. Nažalost, ovo nije značajan kamerni triler ili horor čak ni u okvirima ove sezone a nekmoli u nekom dužem periodu.

* * / * * * *

Monday, August 28, 2017

ŽARKI

ŽARKI Đorđa Kadijevića jedan je od prvih i poslednjih pokušaja kinematografije u Pančevu pre nego što ju je obnovio Milan Todorović sa svojim filmom ZONA MRTVIH. Reč je o filmu koji je po osnovama svog nastanka komemorativan ali je po svom izrazu umetnički vrlo ambiciozan i sa potencijalom za višeslojno čitanje.

Ovaj film iz 1970. donosi niz vrlo interesantnih postupaka, ne samo u pogledu priovedačkih tehnika,već i na nivou sadržaja.

U određenom smislu, ŽARKI možemo posmatrati kao svojevrsni rimejk PRAZNIKA Đorđa Kadijevića koji je snimljen tri godine ranije. U PRAZNIKU grupa raspojasanih četnika spasava a onda ubija američke pilote tokom seoskog slavlja, dočim ovde grupa folksdojčera i mađarskih nacista meštana zarobljava i muči lokalnog partizana sa namerom da od njega izvuku informacije ili ga naprosto slome. Uprkos svojoj nadmoći oni u tome ne uspevaju.

Ovo kada se prepriča zvuči kao plakatski film, ali ŽARKI je sve samo to nije. Naime, ovo je egzistencijalistička priča o otporu i kolebljivosti onih koji su nadmoćni. Glavni junak je pasivan kroz maltene ceo film, ali vodi se svojim životnim principom, ne želi da se prepusti i umre na način na koji žele njegovi krvnici i Kadijević iz svega toga uspeva da izgradi jednu dublju priču o snazi čoveka, otpora, volje i zla.

ŽARKI je na špici označen kao komemorativni film ali je po svom duhu sve sem toga. Proizveo ga je pančevački Kino klub a estetika filma je kinoklubaška i crnotalasovska. Ovo je film stanja, izuzetno atmosferičan, sa razbarušenim mizanscenom, spontanošću u kompoziciji kadrova, karakterima koji odstupaju od bilo kakve ideološke matrice, i pričom koja samo kada se prepriča deluje ideološki “podobno” ali kada se gleda, što je i primarno za film, deluje vrlo autentično. Štaviše, u ponašanju glavnog junaka samo u tragovima možemo naslutiti da je on partizan. Samo u par dijaloških detalja možemo da identifikujemo kom pokretu otpora on pripada.

Otud je ŽARKI vrlo subverzivan film jer praktično subvertira formu komemorativnog filma u jednu univerzalnu priču o otporu koja nije isključivo vezana za antifašizam, čak naprotiv, primenjiva je na okolnosti svake represije među ljudima koji se dobro znaju u svojoj zajednici.

Dušan Janićijević igra nacistu koji je usto i Nemac i njegov lik je dat kao agens koji utiče na događaje sa strane, daje im ton, ali prepušta lokalcima da jedni drugima nanose zlo, i to je vrlo zanimljivo rešenje. Janićijević je igrao sličnu “mračnu” rolu i u PRAZNIKU, ipak sa drugim predznakom.

Paradoksalno, možemo reći da je Kadijević podmetnuo rimejk PRAZNIKA kao svojevrsni komemorativni film, i da je iznova snimio jedno od svojih najkontrovverznijih dela u formi nečega što je režim želeo.

Direktor fotorgrafije na ovom filmu je Milorad Marković i uradio je odličan posao zamenjujući Kadijevićevog nezamenjivog saradnika Aleksandra Petkovića.

Zahtevnu glavnu ulogu igra Jovan Janićijević Burduš a partner mu je u najevećem delu Pavle Vujisić. Interesantno je međutim kako Kadijević u ovom filmu tretira najveće zvezde filma. Bata Živojinović i Ljuba Tadić ginu u uvodnoj sekvenci, u maniru filma PSYCHO, i tada film kao da biva “prepušten” Kadijevićevom stock companyju ali u filmu i dalje ostaje jedan superstar partizanskog filma - Ljubiša Samardžić - i to u ulozi kolebljivog mađarskog naciste, sve vreme u crnoj uniformi i sa kukastim krstom na ruci.

ŽARKI u pogledu poigravanja simbolima deluje maltene kao neka Laibachova subverzija sa tim transformacijama konteksta u kojima se pojavljuju glumci, premda je Bata Živojinović odigrao svoju dozu Nemaca i kvislinga u karijeri.

Ovaj Kadijevićev film spada u njegova zaboravljena ostvarena ali zaslužuje da se iznova pogleda i promisli. U ovom filmu ima puno zanimljivih detalja, ali to je u krajnjoj liniji manje važno. Svi ti autocitati, reference i promene konteksta ne bi imali previše smisla da ovo nije jedan autonoman i istinski dobar film.

* * * / * * * *

Sunday, August 27, 2017

THE TANK

THE TANK Kellie Madison je još jedna od aproprijacija Ballardove priče THIRTEEN TO CENTAURUS, nažalost ovog puta, u verziji koja traje 85 minuta i nije previše opterećena smislom.

Junaci su zatvoreni u nekom tubusu na zaleđenom Severu i simulirau let na Mars a onda polude jer su usamljeni, teško podnose stres, kreću da se konfrontiraju itd.

Nema mnogo naročite motivacije ni zašto svemirska agencija podržava ovakav eksperiment niti ima nešto mnoho motivacije zašto se junaci izbezume osim što je eto teško biti izolovan.

Tako da THE TANK luta od opšteg mesta do opšteg mesta bez neke naročito vešte realizacije. Jack Davenport sa američkim akcentom igra glavni lik, komandanta misije, ali njegova bleda rola kao da postavlja ton glume u čitavom filmu.

THE TANK je želeo da bude kamerni triler, ali su mu nekako svi neophodni elementi za ikakav efekat izmakli. Šteta. 

* 1/2 / * * * *

THE HITMAN'S BODYGUARD

Jako me je obradovao povratak buddy akcijaša na vrh američkog box officea, pa makar proisticao iz toga što je ovogodišnja poseta bioskopima u Americi generalno u krizi. THE HITMAN'S BODYGUARD Patricka Hughesa je baš old school buddy akcijaš. Reditelj trećih EXPENDABLESa, pokazuje da nije slučajno bio odabran za taj posao. Kvantitet i kvalitet akcije u filmu su na visokom nivou, i ako imamo u vidu prijavljeni budžet od 30 miliona dolara, rekao bih da je svaki dolar na ekranu. Ryan Reynolds i Sam Jackson se u akciji odlično snalaze a to naročito važi za Reynoldsa koji je u punoj fizičkoj formi tako da je ubedljiv u scenama tuča, potera itd.

Drugi bitan element filma je humor koji je u tradiciji buddy filma ponekad i obnoksiozan, ali kada su Ryan i Sam tu uglavnom je solidan. To je uostalom stvar na koju su nas navikli veliki ali i nešto malo manji prethodnici THE HITMAN?S BODYGUARDa. No, ako imamo u vidu generalnu derivativnost ideje kojom se vodi ekipa ovog filma, možemo slobodo reći da je THE HITMAN'S BODYGUARD na nivou scenarija mnogo smisleniji, pa čak i svežiji nego što bi se očekivalo. Inače, ovaj scenario je bio zapažen na Black Listu pre nekoliko godina. Ne znam koliko je trasformacija prošao od te faze do ekrana, a rekao bih da se radilo na "pojačavanju humora", ali da smo u osamdedesetim ili devedesetim taj scenario bi bio plaćen zlatom i ne bi se ni našao na Black Listu.

THE HITMAN'S BODYGUARD spada u britansku fazu produkcije Avija Lernera uz naslove kao što su CRIMINAL i LONDON HAS FALLEN. Ovde se ponovo kombinuju britanski tax incentivei i ekipe, sa bugarskim, a zbog zapleta i sa holandskim. Ryan Reynolds i Gary Oldman su uostalom veterani upravo iz CRIMINALa koji je za mene bio jedan od prijatnijih radova prošle sezone.

Zanimljivo je da Hughes po drugi put snima film u kome bitnu ulogu u zapletu ima Haški Tribunal koji se sprema da sudi ubici u službi nekog post-sovjetskog despota. Za razliku od EXPENDABLESa 3 gde je to bila postsovjetska despotija u kojoj se govori srpski, ovde se dosta drsko govori o Belorusiji, pa ne znam da li će biti neke uobičajene reakcije koje imaju tamošnji režimi kada ih potkače američki filmovi. U ovom konkretnom sluačju međutim prilično je glupo potkačinjati Belorusiju jer se ni približno slični sukobi tamo nisu dešavali.

Film donosi nekoliko izuzetnih akcionih set-pieceova u kojima Avijevi specijalisti pokazuju svoju vrhunsku pripremljenost, među njima je i deo ekipe sa kojom smo radili JESEN što mi je takođe izuzetno drago. Svakako da potere u Amsterdamu i paralelni obračun u Hagu ostaju među najefektnijim akcionim sekvencama ove sezone.

U periodu kada je buddy akcijaš zapravo zamro i kada je bio oživljavan u jednom nostalgičnom ključu, Hughes snima jedan suštinski B-film i uspeva da mu podari novu dozu života. svemu tome su svakako doprineli Reynolds i Jackson koji su izuzetno raspoloženi za nadigravanje. Uprkos nekim sitnim viškovima, THE HITMAN'S BODYGUARD je dvočasovni eskapizam koji će biti rado gledan.

* * * / * * * *

Saturday, August 26, 2017

BUSHWICK

BUSHWICK Cary Murniona i Jonathana Millota je ambiciozan B-film koji je imao premijeru na Sundanceu. Sada je aktuelniji nego ikad jer je njegova premisa, iz domena fantastike prešla u zbilju posle incidenata u Charlotesvilleu. Naime, BUSHWICK govori o danu koji počne kao i svaki drugi a onda njujorški kraj Bushwick postaje poprište bitke iz novog američkog Građanskog rata. Naime, nekoliko država Juga, odnosno Bible Belta se ujedinjuje u nameri da izvrši secesiju i napravi društvo koje će se vratiti "idejama očeva". U sklopu toga šalju i privatnu vojsku u Njujork ne bi li tamo napravili bazu za svoja dejstva i odatle vršili pritisak na Predsednika da prizna secesiju.

Ono gde greše je što računaju na razjedinjost multietničkog Bushwicka ali zapravo ispostavlja se da je to snaga u odbrani hooda od secesionista. Pitanja rase i multietničnosti vrlo su prominentna u ovom politički angažovanom akcijašu koji u sebi nosi dosta carpenterovske atmosfere, ali su isto tako plasirana u taman dovoljnoj meri. Ipak, primarna tema ostaje spremnpost odnosno nespremnost savremenih ljudi da reaguju i snađu se u intenzivnom sukobu kakav bi bio eventualni novi Građanski rat.

Akcioni heroj i nekadašnji rvač Dave Bautista koji pravi ime po obodima Marvela igra ratnog veterana-marginalca koji vodi zbunjenu belu devojku kroz zaraćeni Bushwick. Iako je postavka umnogome carpenterovska, Bautistin lik definitivno nije Snake Plissken. Reč je o grubijanu zlatnog srca koji ne govori mnogo ali je istovremeno nezgrapan i efikasan. Bautista je dobio izazovan glumačka zadatak i jako dobro ga je izneo pokazavši da ima dosta širok glumački dijapazon za nekoga ko nije karakterni glumac.

Murnion i Millot u pogledu inscenacije akcije pokušavaju da prevaziđu nizak budžet time što će se osloniti na sada aktuelnu estetiku kadar sekvenci. Ovo nije novi CHILDREN OF MEN i nema nijednog set-piecea tog nivoa spektakularnosti ali je film vrlo inteligentno postavljen i to mu se mora priznati. Iako je dinamičan i estetizovan na zanimljiv način, film nema eskapistički ton kao PURGE serijal, već je nešto trezveniji.

Otud i pobuna Originalista sa Juga stoji dosta solidno na ničijoj zemlji između MacGuffina i teme filma, isto kao i tema multietničnosti, taman onoliko koliko treba a film očuva svoj žanrovski integritet ali i neprikriven politički angažman.

BUSHWICK verovatno nikada neće doći kod nas u nekoj formi koja će biti relevantna našim kritičarima, premda mislim da bi vredelo uvrstiti ga na FEST uprkos tome što je leakovao, ali da su ovo osamdesete stranice Džuboksa ili Ritma bi ga sigurno pratile opširnim tekstom.

* * * 1/2  / * * * *

Friday, August 25, 2017

STIĆI PRE SVITANJA

STIĆI PRE SVITANJA je mišićavo režiran film o bekstvu političkih zatvorenika iz kaznionice Sremska Mitrovica, inspirisan istinitim događajima i knjigama Paška Romca i Stanke Veselinov. Film je režirao Aleksandar Đorđević, žanrovsjki specijalista mahom vezan za televiziju koji je kroz OTPISANE izvršio potpunu reinvenciju partizanskog filma, odnosno estetike prikazivanja ilegalnih dejstava i NOBa generalno, a scenario je napisao Vlastimir Radovanović koji je uradio slične stvari sa filmom SAŠA i u saradnji sa Hajrudinom Krvavcem.

Dakle, Paško Romac i Stanka Veselinov su dobili ekipu vrsnih žanrovskih specijalista i njih dvojica su opravdali poverenje. STIĆI PRE SVITANJA je u suštini kamerni, sveden film velikog bekstva, sa dosta napetosti, šarmantnim junacima, dinamičnim i dijaboličnim negativcima. Bata Živojinović, Branko Đurić, Čedomir Petrović, Bekim Fehmiu i Radoš Bajić igraju jezgro ekipe ilegalaca u zatvoru i među njima je Đorđević izgradio odličnu atmosferu među tipskim ali ipak nijansiranim likovima. Isto važi i za negativce - upravnik zatvora kog igra Velimir Životić je mlak kraljev službenik, sklon kompromisu, pa čak i humanim gestovima, ali njegov prvi saradnik kog igra Slobodan Lobi Dimitrijević je dijabolični negativac koji posle pada Kraljevine postaje ustaški upravnik zatvora.

U paralelnoj radnji prikazano je delovanje komunističkih ilegalaca koji pomažu ekipi u zatvoru, logistički i obaveštajno, a među njima je i lik ilegalke Vere koji je inspirisan Stankom Veselinov a igra je Zlata Numanagić, jedna od alumnusa iz OTPISANIH. Zanimljivo je inače da je Stanka Veselinov jedna od komunističkih funkcionerki koja je najčešće porikazovana na filmu. Njeno delovanje inspirisalo je i lik u filmu BEKSTVA Radoša Novakovića koji se bavi sličnom temom, a snimljen je 1968. godine. Zatim, tu je STIĆI PRE SVITANJA iz 1978. godine i konačno televizijski film DOSIJE 128 iz 1998. godine. Dakle, u intervalu od trideset godina, njena sudbina je tri puta ekranizovana, od toga dva puta teme iz ilegalnog rada a jednom posleratna obaveštajno-romantična afera. U sva tri slučaja, Stanka Veselinov je bila fikcionalizovana, ali je isto tako zanimljivo da su svaki put aluzije autora na nju bile potpuno jasne. Sva tri filma se takođe stilski razlikuju. Slučaj ekranizacija Stanke Veselinov, i način na koji je njen lik bio fikcionalizovan, zapravo može biti tema zasebnog eseja. Naročito je zanimljivo to da sve ekranizacije njenih životnih situacija dolaze u vreme pošto je bila osramoćena a zatim rehabilitovana 1966.

Direktora fotografije je Dušan Ninkov. Đorđević je od njega tražio dosta pokreta kamere, snimanja iz ruke, i film je energičan, vrlo nesporedan u prikazivanju likova i akcije. Kao ni u scenariju, tako ni u kadriranju, nema viškova, sve je u funkciji priče i kreiranja napetosti. Otud ne čudi da STIĆI PRE SVITANJA nema tipičnu komemorativnost koja bi se očekivala od ekranizacije čuvenog bekstva iz avgusta 1941. godine, i što bi se moglo reći da je na njemu primenjen stilski postupak akone identičan a ono vrlo blizak OTPISANIMA.

Uprkos tome što se može sumnjati u punu istorijsku verodostojnost filma, čim su i imena izmenjena, ono što je nesporno jeste da uprkos "otpisanizaciji" priče, ona nimalo nije pojednostavljena ili banalizovana te da obiluje zanimljivim detaljima. Recimo, ilegalna komunistička mreža pred okupaciju je prikazana kao vrlo ozbiljno, sa sve "krticama" unutar policije i sposobnošću da naprave buku u štampi zbog kršenja prava političkih zatvorenika. Dakle, prikaz ilegalne komunističke mreže unekoliko odksače od tipične slike nemoćnih pravednika koji nemaju nikakve mogućnosti i prava kao u većini drugih ekranizacija. Jedan od najboljih mikro-preokreta u filmu upravo se bazira na tezi o rasprostranjenosti komunističkih agenata.

STIĆI PRE SVITANJA je film koji nema veliku reputaciju ali verujem da zaslužuje "rehabilitaciju", kao i ličnost koja ga je inspirisala.

* * * / * * * *

Wednesday, August 23, 2017

6 DAYS

Kao neko ko je odrastao uz WHO DARES WINS Iana Sharpa, i seća se prvog gledanja tog filma pre četvrt veka kao da je bio juče, sa velikom pažnjom sam dočekao 6 DAYS, realističku rekonstrukciju opsade iranske ambasade koju potpisuje Toa Tucker. Sharpov film je imao Lewisa Collinsa u glavnoj ulozi i prikazivao je SAS u jednom fikcionalizovanom svetlu, smeštajući se u desni spektar tačerističkog pogleda na svet. WHO DARES WINS bio je jedan od onih filmova koje bi verovatno rado plasirale vlasti u stripu V IS FOR VENDETTA.

6 DAYS je skrupuloznija realistička rekonstrukcija koja prati četiri linije dešavanja - policijskog pregovarača Maxa Vernona, SASov tim koji se sprema da upadne u ambasadu i novinarku koja stoji pred zaposednutom zgradom i prati dešavanja. Pomalo ima i četvrtog toka a to su događaji u samoj ambasadi. Toa Tucker ni u jednom trenutku ne uspeva da zaista zaiskri, i da pretvori 6 DAYS u supernapetu priču iz istorije borbe protiv terorizma.

Međutim, s druge strane, rekonstrukcija dešavanja, vremena, načina razmišljanja je vrlo detaljna, vrlo pregledna, u pojedinim aspektima fetišistička i 6 DAYS mi deluje kao odličan materijal za mali ekran, za koji kao da je i sniman u nekoj elitnoj BBC produkciji. Ako se na takav način gleda ova priča, onda svakako i zaslužuje višu ocenu.

Glumačka podela koju prdvode Mark Strong, Jamie Bell i Abbie Cornish je na visokom nivou sa odličnom podrškom starijih sporednjaka. Toa Tucker pokušava da bude taksativan i da vrlo precizno isprati protok vremena u svojim paralelnim radnjama pa možda i u tome možemo tražiti razlog što su neke od njih više stavljene u funkciju dokumentaristike nego suspensea.

Pa ipak, kada dođemo do onoga što dele 6 DAYS i WHO DARES WINS a to je finale u kom SASovci upadaju u zgradu, Toa Tucker ga radi dobro i izuzetno ubedljivo, pokazujući sve gafove, saplitanja i greške koje su se desile tokom ove - zapravo- uzorno izvedene akcije spasavanja. U tom delu prirodno i puls filma skače.

6 DAYS je film koji treba videti, a za one koje zanimaju ove teme gledanje je naravno neophodno.

* * * / * * * *

Monday, August 21, 2017

ORBITA 9

U sklopu industrijske špijunaže pogledao sam novi španski SF ORBITA 9 Hatema Khraichea. Poznato je da sam totalni sucker za španski SF, a naročito kad je reč o nečemu kamernom što mi prirodno privlači pažnju i zbog EDERLEZI RISINGa. Elem, ovog puta imamo posla sa jednim od brojnih rip-offova Ballardove sada već klasične SF priče THIRTEEN TO CENTAURUS.

Khraiche se mnogo ne usteže od preuzimanja Ballardovih motiva pored same premise ali ga naravno kao inspiraciju nigde ne pominje na špici. No, ako je ASCENSION uspeo da se izvuče sa tim, onda svakako prekaljeni žanrovski scenarista Khraiche ne mora mnogo da se stidi na svom rediteljskom debiju.

ORBITA 9 je priča o predapokaliptičnoj planeti Zemlji na kojoj se narod sprema za veliki egzodus na drugu planetu čija atmosfera podseća na našu. U toku su eksperimenti sa živim ljudima zatvorenim u simulatore svemirskih brodova na kojima se proverava mogu li da izdrže put do tamo. Jedan od inženjera zaljubljuje se u devojku koja je "rođena" u simulatoru i ubeđena je da su zbog kvara njeni roditelji napustili brod kako bi ona preživela.

Khraiche kombinuje melodramu sa pomalo hard SFa i trilera potere. Film je sniman u Kolumbiji i na skromnom budžetu pokazuje da Khraiche dobro ekonomiše sredstvima, izvlači maksimum iz solidnih lokacija i svedene ali vrlo kvalitetne podele.

ORBITA 9 nije veliki film, i moguće je da sam ja malo subjektivan i pozitivniji prema ovom filmu nego što zaslužuje, ali daleko je manje odjeknuo nego što je trebalo. Štaviše, paradoksalno bolje je prošao u ruskim nego u španskim bioskopima. Ipak, verujem da je ORBITA 9 film koji će iznova biti otkriven i dugo će se gledati na kućnim formatima.

* * * / * * * *

Sunday, August 20, 2017

WHAT HAPPENED TO MONDAY

WHAT HAPPENED TO MONDAY Tommy Wirkole je novi Netflixov Original. Reč je o SF akcijašu smeštenom u 2073. godinu, u period kada je došlo do prenaseljenosti na planeti usled nus-efekata GMO hrane. Uvodi se politika jednog deteta a svi prekršioci bivaju kažnjeni oduzimanjem i hiberniranjem dece za "bolja vremena".

Iskreno, nije mi nikada delovalo da će Wirkola dobaciti daleko, ali WHAT HAPPENED TO MONDAY je jedan od onih filmova kakvi nam nedostaju, a to su loopy SFovi srednjeg budžeta koji nastaju negde između Amerike i Evrope. WHAT HAPPENED TO MONDAY je snimljen na engleskom ali glavnu ulogu i to sedam likova igra Noomi Rapace koja će ove godine imate jednu tiho redefinišuću sezonu. Noomi Rapace je u Aptedovom UNCLOCKEDu pokazala da ima kapaciteta za akcionu heroinu a u WHAT HAPPENED TO MONDAY to dodatno razrađuje.

Noomi Rapace se nalazi pred više izazova u ovom filmu. Prvo igra ulogu koja zahteva dosta harizme i borilačke ubedljivosti, ali sa druge igra i sedam različitih likova. Na oba izazova, Noomi Rapace kao prevashodno karakterna glumica uspeva da odgovori i da čak tih sedam likova koje igra dosta suptilno nijansira, ako imamo u vidu čisti obim zahvata.

Wirkola je intimno možda ubeđen da je snimio film koji je superinteligentna dickovska diverzija, i on to nije, ali ono što jeste je mišićavi soft-verhoevenovski rad, koji u sebi nosi pomalo one SF naivnosti iz dana SOYLENT GREENa ali i dosta bespoštedne akcije i suspensea.

Film je snimljen u Rumuniji. Valuta koja se koristi 2073. je euro. I taj euro-šmek je prisutan u detaljima dizajna. Međutim, engleski je glavni jezik a rediteljski pristup je holivudski, dakle Wirkola ga je tempirao za globalnu distribuciju. Sudeći po evropskim producentima koje je okupio, rekao bih da Netflix nije bio izvorni cilj kao doistributer ali sada je sasvim sigurno da će baš zahvaljuući Netflixu ovaj film dobiti adekvatan globalni exposure koji svakako zaslužuje.

Do kraja godine, Noomi Rapace čeka Ayerov BRIGHT. Sa UNLOCKED i WHAT HAPPENED TO MONDAY, nema sumnje da se potvrdila kao prvoklasna žanrovska heroina koja može da ozbilno "zaglumi" ako zatreba.

* * * / * * * *

ATOMIC BLONDE

ATOMIC BLONDE Davida Leitcha iznova pokazuje žestoku rediteljsku limitiranost ovog bivšeg kaskadera. Nažalost, posle ovog filma sve mi više deluje da on nije pravo rešenje za novog Deadpoola jer u njemu su ipak karakteri bili ključni element. Leitch nažalost ima paradoksalan put u karijeri. Naime, u dosadašnjim režijama, dakle i JOHN WICKu i ATOMIC BLONDE imamo glavnog junaka u naslovu, ali paradoksalno najslabiji element njegovih filmova su upravo karakteri.

U ATOMIC BLONDE imamo Charlize Theron a ona je toliko filmična, da je ona sama po sebi film. Uostalom u Millerovom FURY ROADu koji je više bio cirkus nego film, upravo je ona bila sidro koje je to delo ipak učinilo filmom sa nekakvim likom u centru. Nažalost, kod Leitcha, Charlize Theron ne uspeva da "usidri" ništa jer je neozbiljna priča vuče tamo-vamo kao stihija, a ona se pojavljuje u nizu potpuno ravnih, često maltene narativno ispražnjenizh scena ispresecanih scenama tuče u kojima je Leitchu bitno da pokaže kako je to Charlize kicking ass i to je hvale vredno, ali struktura i milje kojih se poduhvatio prosto vape za nešto ozbiljnijim pripovedanjem.

ATOMIC BLONDE je imao zanimljivo polazište. Reč je o ekranizaciji stripa smeštenog u vreme Hladnog rata sa dosta stripovske stilizacije ili persiflaže, ali Leitch nažalost nema istančan rediteljski nerv da to izgura kako treba. Kada svemu tome dodamo da je format od dva sata apsolutno neprilagođen ovakvom sadržaju ili stilizaciji, rezultat je veliko razočaranje.

Leitch je pekao zanat kao Van Dammeov dubler i film ima par upečatljivih akcionih scena, pa svakako da fanovi akcije treba da ga vide. Međutim, materijal koji se obrađuje imao je veće mogućnosti a Leitch ih nije ni načeo.

* * / * * * *

Saturday, August 19, 2017

BASKAVIGIN

BASKAVIGIN je dokumentarni film sa igranim rekonstrukcijama o zanimljivom događaju koji se zbio 1615. godine kada su baskijski kitolovci provesli sezonu lova na islandskoj obali, da bi potom upali u konflikt sa meštanima i završili masakrirani.

Sam slučaj je neobičan, naročito jer ni Islanđane ni Baske ne zamišljamo kao narode koji su bili u intenzivnom kontaktu a nekmoli u sukobu. Sam film međutim, nudi čudi spoj talking heads postupka sa iznanđujuće ambicioznim ali ipak šupljim igranim ilustracijama. 

BASKAVIGIN je nažalost prevashodno televizijski materijal koji govori o zanimljivom ali suštinski ne preterano značajnom istorijskom događaju koji u sebi nema čak ni mnogo bizarnog. Stoga nisam siguran koliko ovakav film može da crossoveruje van Španije i Skandinavije.

* * / * * * *

BABY DRIVER

BABY DRIVER Edgara Wrighta je filmčina za koju je izuzetno važno što je doživela izuzetan uspeh na blagajnama. U sezoni koja je konačno donela propast velikih franšiza, beskrajnih nastavaka, filmskih univerzuma i sl. Wrightov film se ispostavio kao veliko iznenađenje, hit koji niko nije anticipirao, ali pre svega film koji ima krajnje osobenu poetiku i nikako se ne može ubrojati u mejnstrim.

Naime, BABY DRIVER ima kontakt sa mejnstrimom isto koliko i Refnov DRIVE. Oba komentarišu neke žanrovske obrasce koji su u nekom trenutku bili deo glavnog toka ili okosnica repertoara, oba svemu tome daju autorski pečat koji se ogleda ne samo u intervencijama unutar sadržaja i forme već i u određenim odstupanjima od pravila. Naravno, na zanatskom nivou, Wright je daleko veštiji reditelj od Refna pa je njegov film samim tim i barvurozniji i spektakulraniji, premda proporcionalno zahtevima priče nije nužno skuplji.

U oba slučaja, ima posla sa jednom studijom Amerikane, američke svakodnevice prelomljene kroz vizuru američkog filmskog žanra ali i američkog imaginarijuma par excellence, a to je "film velike pljačke" dat iz vizure vozača. Wright je britanac i snimio je već jedan u Americi, nije Danac kao Refn, ali BABY DRIVER ima senzibilitet evropskog reditelja koji nudi svoju viziju Amerike.

Razlika između Refna i Wrighta u tom uobličavanju svoje vizije Amerike kao lokacije, kulture pa i njene kinematografske slike je u tome što Wright zahvaljujući svomradu u Holivudu nema fascinaciju glumcima, ne okuplja zvezde raznih profila i godišta već upečatljivim igračima okružuje Ansela Elgorta, maltene svoje otkriće u glavnoj ulozi. Dakle, Wright gaji svoju ikonu za razliku od Refna koji je u Goslingu već imao brendiran repro-materijal.

U određenom smislu, BABY DRIVER bi se mogao smatrati sublimacijom svega onoga čime se bavio Walter Hill u jednom filmu, sa tim paradoksom što se sam Hill nikada nije bavio sublimacijom svega što je radio, i što pojedine stvari Wright bolje radi nego što ih je Hill radio a to je pre svega pitanje integracije rokenrola i visokooktanske bioskopske akcije. Međutim, sve ostalo je tu, taj junak koji je na čudnoj ničijoj zemlji između noira i vesterna, u prostoru koji je definisan vanvremenskom Amerikanom, okružen arhetipskim odmetnicima, gubitnicima i zločincima.

Kada film krene jasno je da Wright želi da kontroliše i koreografiše sve kao mjuzikl, i od toga odstupa samo u nekolikim dramskim scenama što ne smeta mnogo ali moglo se i to uraditi na taj način. Međutim, izuzev tih par scena koje je wright prepustio glumcima, film je maestralan u svemu onome kada su njihova tela pod njegovom apsolutnom kontrolom i kada sve što se radi i govori dobija jednu vrstu muzičke dimenzije.

Akcija je uzbudljiva, odlonjena na praktično izvedene akrobacije i u pojedinim deonicama vrlo krvava što iznenađuje ne samo na prijatan već i na visceralan način, odnosno dolazi niotkuda i pojačava efekat onoga što junaci rade jedni drugima.

BABY DRIVER je comeback Edgara Wrighta. Uprkos tome što možemo reći da je ostao unutar svog kanona, dakle i dalje se bavi reinterpretacijom žanrovskih obrazaca kroz vlasiti ključ, od čega je na neki način odstupio jedino u SCOTT PILGRIMu, mada i u njemu možemo prepoznati razne uspostavljene elemente i Hillov STREETS OF FIRE, ovde on vrši lični a ne širi kulturalni proces. Naime, mimo PILGRIMa, Wright se bavio reinterpretacijom žanrovskih obrazaca kroz britanski milje u kome ih je dekonstruisao, parodirao i ponovo sklapao. Ovde on donosi svoje poetiku na lice mesta, na gostujući teren, u američki film namenjen Amerikancima i sa ozbiljnim plasmanom na američkom tržištu i postiže odličan rezultat.

BABY DRIVER ima neobično jak "inostrani" pečat koji nije svojstven britanskim rediteljima u Holivudu. Objašnjenje je izgleda u tome što je sam Wright inspirisan američkim rediteljima koji su danas bitniji u Evropi nego u Americi.

* * * 1/2 / * * * *

Wednesday, August 16, 2017

MY COUSIN RACHEL

MY COUSIN RACHEL, adaptacija Daphne Du Maurier iz pera i u režiji Rogera Michella, kvalifikuje se za možda i najsabiji rad u opusu ovog reditelja. Naprosto, čini se da je Michell iako velemajstor jednog konzervativnog, akademskog stila, tradicionalno poznat po tome šti ume da izvuče maksimum iz glumaca i priče, čak i u limitiranim žanrovskim formama, ovog puta ne uspeva da obogati literarni predložak često ekranizovane spisateljice.

Naprosto, rekao bih da Michell nije uspeo da napravi atmosferu u svojoj ekranizaciji i da ju je sveo na ređanje događaje u dosta jakom tempu ali potpuno lišeno dinamike u svakom pogledu, i rediteljski i glumački.

Rezultat je jedan film koji nimalo “ne liči” na Michella, a naročito ne na njegovu jasnu viziju i preciznost u obradi priče i likova. Ovog puta, Michell kao da nema šta da kaže i kao da nema ideju kako usmeriti likove. Film nije dosadan ali je jako ravan, mlak, a osnovni odnosi na kojima se priča bazira deluju apsolutno neuverljivo i potrošeno u mnogo boljim izdanjima.

Šteta. 

* * / * * * *

Sunday, August 13, 2017

ARMED RESPONSE

ARMED RESPONSE Johna Stockwella je DTV rad sa Wesley Snipesom u glavnoj ulozi čija uvodna scena pokazuje da je na delu reditelj koji zna šta radi i da u pogledu talenta i iza i ispred kamere, možemo dobiti jedan natprosečan DTV ugođaj. Nažalost, kasnije film implodira iz prostog razloga što za početak žanrovski ne zna šta želi da bude, da li horor ili nešto kao PREDATOR, derivat akcionog filma u kome se tipski junaci bore sa pretnjom iz domena strave i užasa, ili sve treba da bude neki akcioni tehno triler.

Na kraju film zapravo ne biva ništa od toga, a što je najgore, u tom lutanju u potrazi za vlastitim žanrom ne gomila motive, već naprostiv izbegava da se izjasni i na kraju je u pogledu nekih žanrovskih nadražaja, da ne kažem exploitation elemenata, prilično prazan.

Stockwell i ekipa su evidentno nešto želeli da postignu ovim filmom i nešto da kažu. O tome svedoče atipični ljudi u podeli poput Anne Heche na koju nismo navikli u ovakvoj produkciji, kao i ozbiljni pokušaji da se objasni šta je traumatsko jezgro iz krog proističe strava koja sustiže likove. Nažalost, film je potpuno zakazao u onom žanrovskom domenu koji bi trebalo da razradi tu stravu i napetost.

Ipak, kao pokušaj upmarket DTVa, ARMED RESPONSE ima određeni šmek koji treba ceniti.

* * / * * * *

Friday, August 11, 2017

YELLING TO THE SKY

YELLING TO THE SKY Victorie Mahoney je zanimljivo snimljen ali nažalost konfuzan indie film o afroameričkoj devojčici koja odrasta u siromašnom i opasnom kraju. Zoe Kravitz je izuzetna u glavnoj uloci, i Victoria Mahoney se trudi da izbegne klišee u prikazivanju tog miljea. Međutim, ono što je uneto izvan klišea nažalost slabije je od mnogih stvari koje su bazirane na klišeima. Teskoba života u kući glavne junakinje deluje usiljeno i potpuno artificijelno kao i mnogi konflikti koje izaziva ili trpi.

Pored glume, na strani ovog filma je fotografija Reed Morano koja je postala izuzetno poznata ove godine zahvaljujući seriji HANDMAID’S TALE. 

* * / * * * *

Wednesday, August 9, 2017

Время первых

Время первых Dmitrija Kiseljeva je ekranizacija sovjetske misije tokom koje je Leonov uradio prvi spacewalk. Tehnički gledano, ovaj film uvodi ruski film u doba GRAVITYja, i tehnika je iskorišćena da se prikaže realistična slika jedne svemirske misije iz šezdesetih. U tehničkom pogledu, ovaj film nije loš, mada svakako nije na nivou GRAVITYja i LIFEa, jednim delom zato što u sebi nosi ograničenja istinite priče.

U određenom smislu, Rusi još uvek nisu snimili sovjetski RIGHT STUFF, ali po samom karakteru misije, ovo je zapravo sovjetski APOLLO 13. I u osnovi, kao takav funkcioniše pristojno ali ipak ne dobacuje do Howardovog klasika.

Problem ostaje krutost u prikazu života na Zemlji, gde se autori trude da prikažu autentične okolnosti, birokrate koje naređuju inženjerima, zatim hrabre pilote koji svesno rizikuju živote u nepripremljenim letelicama, napetost u kući i u kontrolnoj sobi. I sve to deluje u redu, ali definitivno nikada ne postaje dovoljno vibrantno.

Otud je film nešto bolji u prikazu samih okolnosti misije, leta i komplikovane evakuacije i tu Kiseljev uspeva da izgradi malo atmosfere survival trilera i da u svemu tome bez sumnje isplasira neke dobro poznate klišee na ubedljiv način.

Štaviše, u tom segmentu postaje zanimljiv čak i onima koji su do kraja upoznati sa okolnostima Leonovljeve misije.

Film je producirao Timur Bekmambetov, i u domenu ruskih komemorativnih filmova, ovaj spada među solidnija ostvarenja. Svakako da treba da ga pogledaju svi one koje zanima tema putovanja u svemit. Kiseljev je sarađivao sa Bekmambetovim na nekoliko projekata ali nažalost do sada nije pokazao da raspolaže veštinom da snimi film koji bi mogao napraviti crossover izvan okvira manje uspelih parafraza američkih filmova. Otud je kapacitet ovog filma da crossoveruje van okvira zainteresovanih space buffova van Rusije minimalan. 

* * 1/2 / * * * *

LOST IN THE SUN

LOST IN THE SUN Treya Nelsona je jedan od onih teksaških indie neo vesterna u kojima savremeni odmetnici proživljavaju svoje fatalističke doživljaje. Neki od njih kao što je HELL OR HIGH WATER dožive veliki uspeh, neki potonu u opskurnost indie ponude i B-filma. Ovoj drugoj grupi pripada LOST IN THE SUN, po mom uverenju potpuno nezasluženo.

Za razliku od zašećerenih motivacija glavnih junaka koji pljačkaju banku u HELL OR HIGH WATER, LOST IN THE SUN nudi ipak gorču dozu saharina. Film govori o prevarantu, lutalici, sitnom lopovu koji na sahrani jedne mlade majke kupi dečaka da ga preveze do bake i dede. Njihov odnos je naravno gledaocima jasan, iako njegova priroda do kraja filma ostaje neizgovorena, a ono što je rezultat je fina parafraza Eastwoodovog PERFECT WORLDa u kome Josh Duhamel izvanredno igra glavnog junaka a dečak Josh Wiggins mu izuzetno sparinguje.

Nelsonov film je jedostavan, fokusiran na karaktere, elegičan i nepretenciozan sa vrlo artikulisanim vizuelnim konceptom i dobrom upotrebom Amerikane koja je toliko vanvremenska da film deluje čak i temporalno izmešteno u neko stanje Amerikane koje večno traje. 

Duhamel i Wiggins su dorasli da iznesu stvar i verujem da LOST IN THE SUN nema čega da se stidi u poređenju sa filmovima ovog profila. Kako je Amerikana vanvremenska, verujem da vreme radi za njega...

* * * / * * * *

Saturday, August 5, 2017

TOOMORROW

TOOMORROW Vala Guesta je sitna dekadentna fusnota u istoriji britanskog SFa. Naime, producent koji je lansirao Monkeese želeo je da ponovi ta uspeh sa novim bendom nazvanim Toomorrow. To se nije desilo ni muzički, ni medijski, ali iza tog pokušaja ostao je film TOOMORROW koji je trebalo da posluži kao showcase za tu grupu.

Priča filma prati naslovni bend koji čine studenti britanskog art collegea i vanzemaljce kojima se dopala “vibracija” njihove muzike. Kako bi spasili svoj svet blagorodnim vajbovima Toomorrowsa, oni ih odvode u svemir i žele da im ovi sviraju kako bi shvatili šta je to tako okrepljujuće u njihovoj muzici.

Val Guest ima iskustva sa ovakvim sadržajima, i TOOMORROW iako jeste potpuni ekces zapravo nije onoliko loš koliko bi se očekivalo. Ono što mu prevashodno nedostaje jeste autentična drama. Naime, članovi benda nemaju autentičnu hemiju među sobom, niti se sa vanzemaljcima razvija adekvatan sukob. Čini se da je film dramski umekšan do tačke da se sve svodi na jednu ilustraciju umesto na pravo dramsko zbivanje.

Iako se te stvari ne mogu povezati, pa čak ostaje i pitanje da li je ovaj film bio dostupan kod nas, zanimljivo je da deli neke plotpointe pa i probleme sa Raosovim dečjim SF romanom OD RATA DO ZVIJEZDA.

Ako izuzmemo odustvo autentičnog dramskog naboja, i činjenicu da bend u središtu priče nije uspeo da zaživi jer nije imao dovoljno kvaliteta, TOOMORROW je pošteno urađena tezga Vala Guesta kojoj ne fali mnogo više od ovih par fundamentalnih stvari. 

Olivia Newton-John u ovom filmu ostvairila je svoju prvu veliku ulogu i vidi se da bi od nje moglo biti nešto, mada ne mogu reći da je totalni scene-stealer.

Ako TOOMORROW postavimo u kontekst SF priča koje su u neku ruku i rokenrol filmovi koji prikazuju imaginarijum protagonista - onda je svakako CHAPPIE Neilla Blomkampa u tome najdalje otišao. Ali TOOMORROW jeste preteča sa kojom treba da se upoznaju oni koje ova vrsta filma zanima.

* * / * * * *

MESSAGE FROM THE KING

Pogledao sam MESSAGE FROM THE KING Fabrice du Welza, holivudski debi ovog talentovanog belgijskog žanrovca koji je na početku karijere krenuo munjevito da bismo kasnije mogli reći da je manje-više posustao. Otud negov holivudski debi dolazi u fazi kada se on ne bi očekivao, štaviše kada je već u evropskim okvirima krenuo da koketira sa nekim generic sadržajima, recimo filmom COLT .45.

MESSAGE FROM THE KING je na kraju izašao kao Netfliox original content iako ne verujem da je to bila inicijalna namera. Podela koju predvodi Chadwick Boseman, velika zvezda Marvelovog univerzuma sa podrškom u vidu Lukea Evansa i Alfreda Moline sugerisala je upmarket žanrovski ugođaj, ako ne potpuno bioskopski a ono zasigurno festivalski. Na kraju je film izašao na Neflixu, na ničijoj zemlji između bioskopske i DTV distribucije.

Najzanimljiviji utisak posle gledanja ovog filma jeste to što izgleda kao da od VINYANa, du Welz nije snimio ovako zanimljiv film. MESSAGE FROM THE KING je uzoran debi za jednog evropskog žanrovskog favorita festivalskog profila. Reč je o dosta rabljenoj matrici GET CARTERa - ovog puta policajac iz Južne Afrike odlazi u Los Anđeles da sazna šta mu se desilo sa sestrom.

du Welz međutim nije snimio straight up kopiju GET CARTERa ali opet nije snimio ni Soderberghov LIMEY već se našao negde između, istovremeno isporučujući dosledan losanđeleski detektivski noir sa elementima filma osvete, ali istovremeno sve to papreći nekim offbeat detaljima koji bi se od du Welza očekivali. Likovi poput trans ljubavnika holivudskog mogula i ceo podzaplet sa pedofilijom su nešto što upravo dolazi iz imaginarijuma koji nam je dao du Welza ili Spasojevća, ali opet sve je to urađeno tako da rezultira holivudskim produktom.

MESSAGE FROM THE KING u pogledu dekonstrukcije žanrovskog izraza nije ambiciozan kao što je to bio DRIVE. Naprotiv, čini mi se da du Welz dosta klasicisitički prilazi projektnom zadatku - a scenario su napisali Oliver Butcher i le Carreov sin Stephen Cornwell koji su najpoznatiji po skriptu za odlični UNKNOWN Jaume Collett- Serre. Dakle, znalci su pisali predložak ali su oni svakako pisci koji ostavljaju prostora za neke intervencije autorskog tipa kakve bi mogao dodati du Welz. 

Belgijanac je definitivno fasciniran chandlerovskim imaginarijumom losanđeleskog noira, ali je isto tako raodznao i prema američkom krimiću sedamdesetih, međutim, ne dozvoljava da ga te fascinacije obuzmu te snima film koji vrlo umereno odaje počast prošlim klasicima ali pokazuje da zna odakle je potekao.

Glumačka podela je odlična, Chadwick Boseman pokazuje da ima snage da iznese film. Za razliku od svog evropskog krimića koji se ugušio u rutini i nedorečenosti, u holivudskom debiju du Welz pokazuje da može da se odmerava sa zrelim holivudskim profesionalcima a da usput ne izgubi svoj rediteljski pečat.

* * * / * * * *

Thursday, August 3, 2017

МОЛОТ

Kirgiski reditelj Nurbet Egen snimio je film МОЛОТ, uz ВОИН još jedan ruski MMA film. Dok je ВОИН bio dosledan rip-off WARRIORa Gavina O’Connora, МОЛОТ je rip-pff svega ostalog. Dakle to je film o MMA borcu koji je imao tešku povredu glave i ne sme da se bori jer bi mu jedan rtežak udarac u glavu mogao biti fatalan, ali je istovremeno i priča o ljubavnom trouglu između borca, njegove simpatije i kriminalca koji ju je potajno želeo i na kraju dobio zahvaljujući svom novcu, ali tu je onda i krimi zapletom sa mafijom koja želi na on izgubi povratničku borbu u koju se upustio uprko upozorenjima lekara…

Dakle, ovaj film vrca od klišea, a u njemu nema baš ni mnogo borbe da to kompenzuje. Ono čega ima je glossy realizacija, i dosta akcije u formi automobilskih potera što je dosta neobično jer je ovo film koji se dešava u MMA ringu. Međutim, Egen očigledno ne štedi tako da je napravio jedan žanrovski derivat. Nevolja je u tome što je  ovo film koji u sebi ne donosi dovoljno novog, a ne ni naročito lokalnog da bi nadoknadio sve one elemente amerikanizacije koje Egen neuspešno radi.

Ipak, za МОЛОТ se može reći sve osim da nije ambiciozan, a rekao bih i tehnički ispoliran. Nažalost, jedina tehnika koja je izmakla Egenovim saradnicima jeste tehnika drame, pa na kraju slabosti na nivou zamisli i scenarističke realizacije dosta skupo koštaju ovaj film i rekao bih onemogućavaju mu da kapitalizuje sve ono što je u njemu dobro. 

* * / * * * *

Wednesday, August 2, 2017

THE WALL

THE WALL Douga Limana je promašaj za ovog veštog reditelja koji je poslednjih godine donosio dosta svežine u formu blokbastera. Njegov prethodni film je verovatno najbolji Cruiseov film u proteklih deset, možda i petnaest godina EDGE OF TOMORROW a THE WALL je film koji spada u “manje projekte” koje Liman povremeno snima između ambicioznijih radova.

Nažalost, THE WALL je film koji prvo ne zna šta želi da bude, a potom ni u tome što načinje nije naročito vešt. Naime, THE WALL želi da bude minimalistički high concept suspenser na liniji BURIEDa, ali da istovremeno bude i kritika rata.

Nažalost, ne uspeva ni u jednom ni u drugom. Za početak, Liman nije našao čak ni vizuelni stil u kome bi na svež način odradio BURIED. THE WALL se iscrpljuje u opštim mestima, deskriptivnim dijalozima, junaku koji se u maniru novog talasa survival trilera nosi sa ranama i nevoljama. Sve to je već puno puta viđeno, a neki elementi su cringe-worthy u pogledu toga kako Liman pokušava da osmisli junakovu fizičku radnju. Detalji poput junakovog pokušaja da sebi nacrta uglove iz kojih dolazi metak a kako bi to bilo jasno i publici, gledaoca od ukusa zaista mogu ispuniti samo podsmehom. U akcionom i suspense pogledu THE WALL nudi manje od filma MINE sa Armie Hammerom a i to je bila promašena prilika. Isto važi i za glumački domet.

Ono što se može smatrati antiratnom dimenzijom jeste dijalog iz kog Liman crpi i nešto svog suspense elementa, a to je dijalog u kome sezatočeni američki snajperista koji je upao u klopku upoznaje sa svojim dušmaninom. Irački snajperista koji se sa njim sadistički poigrava prikazan je istovremeno kao čovek od krvi i mesa kog je inspirisala američka vojna bahatost ali je istovremeno i textbook primer filmskog psihopate sadiste.

Liman nijedan element ne realizuje preterano dobro, ali nota bene, scenario Dwaina Worrella je svakako koren problema. Međutim, ako imamo u vidu Limanovo iskustvo i veštinu onda je svakako on ipak krivlji jer je izabrao da radi takav skript. Da bi stvari bile još bizarnije, ovo je film skromnog budžeta u kom je Liman sasvim sigurno imao vrlo visok stepen slobode.

Ruski DP Roman Vasyanov nažalost nije imao prostora za neki naročit doprinos. Film je korektno realizovan ali nema naročito inspirativnih scena.

THE WALL je flm koji ne dobacuje ni blizu HURT LOCKERa, naravno, ali nažalost daleko je ispod i MINEa. Od Limana sam očekivao neuporedivo više. Nadam se da će njegova druga meč lopta u 2017. AMERICAN MADE biti znatno bolji film.

* * / * * * *

Tuesday, August 1, 2017

IT STAINS THE SANDS RED

IT STAINS THE SANDS RED Colina Minihana je indie horor o ženi koju kroz pustinuu progoni zombi u toku zombi apokalipse. U početku, to je igra mačke i miša ali vremenom usled usamljenosti ali i situacija u kojima se ljudi ispostavljaju kao opasniji od zombija, njen zombi pratilac dobija funkciju lika kome se poverava i bića sa kojim razvija nekakav odnos.

Ideja je zanimljiva, unutar žanra koji je done to death (ako je ovo i dalje na bilo kom nivou pun) ali realizacija nažalost ne uspeva da izgradi nekekav crossover potencijal izvan onoga što jesu kapaciteti ovog filma. Naime, Colin Minihan sve ovo realizuje pristujno ali odnos između žene i zombija nikada ne dobija neku dodatnu emotivnu ili intelektualnu dimenziju, i on ne postaje efektan kao lopta Wilson u Zemeckisovom CAST AWAYu, recimo.

A opet, za film sa dva lika u pustinji, IT STAINS THE SANDS RED je ostvarenje kome se nema puno šta zameriti. Stoga ovo ostaje sadržaj pre svega za ljude koji zanimaju zombiji u bilo kojoj formi i indie horori koji barem pokušavaju da probiju ograničenja žanra. 

* * 1/2 / * * * *