Saturday, June 30, 2018

TAU

Storibordista i dizajner efekata Federico D’Alessandro debitovao je kao reditelj filmom TAU snimljenim u Beogradu. Od naših istaknutijih filmskih radnika, važno je napomenuti da je scenografiju radio Miljen Kljaković Kreka a ona igra značajnu ulogu u filmu.

Sama Krekina scenografija nažalost nije uspela da me naročito ubedi ni u pogledu maštovitosti, niti funkcionalnosti niti karakterizacije protagoniste koji u toj scenografiji živi.

TAU je praktično duo-drama i govori o devojci koju je oteo kreator AI kako bi je koristio u svojim eksperimentima. Ona je zatočenja u njegovoj kući i vremenom razvija odnos sa njegovim AI robotom iz naslova filma.

Zanimljivo je da TAU izlazi posle EDERLEZI RISINGa, i iako je strani film siže i forma imaju sličnosti sa EDERLEZIJEM, maltene pretvarajući Beograd u Meku za snimanje filmova na tu temu.

Tau je dobio glas Gary Oldmana. Ed Skrein igra inženjera a Maika Monroe otetu devojku. U kratkim scenama kao jedan o korporativnih glavešina statira i Mićko iz Indeksovaca.

Oldmanov glas, Skrein i Monroe čine potentnu podelu ali D’Alessandrov film čini da sve to ne bude naročito iskorišćeno. TAU je Netflix Original, kamerno ostvarenje bez sposobnosti da prevaziđe budžetske limite. 

* 1/2 / * * * *

THE DOMESTICS

THE DOMESTICS Mike P. Nelsona je postapokaliptični akcioni triler o bračnom paru pred razvodom koji usled smaka sveta mora da obustavi svoju rastavu i kreće na put kako bi se dokopao do bezbednog doma njenih roditelja.

Dvestotinak milja koje treba da pređu pod kontrolom je raznih bandi koje su izrasle posle sloma svih institucija. Bande su groteskne i podsećaju na nešto iz MAD MAXa, iako Amerika kroz koju se junaci kreću nije razrušena pustoš već više prostor obustavljenih društvenih i infrastrukturnih procesa.

Tyler Hoechlin i Kate Bosworth igraju bračni par koji kreće na put, i oni su solidni ali ipak suviše “bledi” da bi se nametnuli u odnosu na čitav niz grotesknih negativaca sa najrazličitijim izopačenim namerama.

Negativci opet mahom nisu naročito maštovito postavljeni, neke od njih uspevamo da “provalimo” iz daljine iako nose u sebi nekakav preokret u pogledu identiteta i osobina.

Film donosi par zanimljivih akcionih set-pieceova, naročito u samoj završnici.

Producenstka kuća Hollywood Gang koja mahom radi bioskopski sadržaj je ovom filmu prišla ozbiljno i rekao bih da je želela da ga plasira u bioskope gde bi zadovoljio publiku koja čeka novi PURGE. Na kraju je film ipak završio mahom na VODu uz limitirano bioskopsko prikazivanje.

U filmu THE DOMESTICS nema puno toga što je jako slabo. Štaviše, sve je sasvim na mestu, ponešto je i maštovito i vrlo vešto. Ipak, tih delova po kojima se ovaj film izdvaja nema ni približno dovoljno da danas išta tražio u vrlo zahtevnoj bioskopskoj distribucji. 

* * 1/2 / * * * *

DISTORTED

Novi film u kome igra Christina Ricci je po pravilu nešto zanimljivo za nas, njene fanove. Poslednjih godina, međutim, Christina Ricci nije naročito prisutna na ekranu, mahom je viđamo na televiziji i to u serijama koje nemaju uspeha. DISTORTED Roba B. KInga je triler u kome Christina Ricci igra glavnu ulogu a John Cusak se pojavljuje u jednom značajnom “gostovanju”.

Film govori o mladoj ženi koja ima psihičke probleme izazvane traumom i nalazi se pod terapijom psihofarmacima. Kada se sa mužem preseli u novu zgradu, zapaža čitav niz subliminalnih poruka, dobija košmare i halucinacije i kreće da istražuje o čemu se radi - da li njen mentalni problem eskalira ili se radi o nečemu drugom…

Christina Ricci je maksimalno angažovana u glavnoj ulozi, ali igrajući sredovečnu ženu pokušava da nađe novu vrstu harizme u odnosu na onu koju je imala kada je bila mlađa i u tome se solidno snalazi. Pa ipak, u novim okolnostima, Ricci ne uspeva da u potpunosti prevede svoj magnetizam na novo “godište”.

Sam film je kratak, nepretenciozan i relativno dinamičan ako imamo na umu kamernost postavke i vezanost za jednu lokaciju. No, isto tako DISTORTED nije film koji potvrđuje da je takve kamerne žanrovske postavke raditi lako ili da u sebi nosi snagu za Christinin comeback. 

* * / * * * *

Friday, June 29, 2018

HEREDITARY

HEREDITARY Ari Astera je pristigao sa ogromnim hajpom, kao neki strašan film, dobar film, pametan film itd. a nažalost ono što smo dobili je MOTHER! za novu sezonu, film na kome pola publike spava a druga polovina se naglas smeje. Ovaj film traje nimalo nežnih dva sata i prvih sat i po je to jedna isprazna, pretenciozna priča o rtragediji i gubitku. I dobro, da je tako ostalo do kraja imali bismo još jedan film na tu temu. Međutim, u završnih pola sata film tone u preispoljni treš, u najnaivniji klišetizirani horor koji se da zamisliti i u toj deonici dostiže okvire parodije.

Asteraova realizacija onog pretencioznog dela o tugovanju je uspešnija od ovog koji je kao horor završnica, ali sve to je krajnje mediokritetski. Učešće ozbiljnih glumaca je verovatno stvorilo utiusak kao da o ovom filmu treba govoriti bez čistog podsmeha. Nažalost, sve sem podsmeha je iluzorno potezati kad je HEREDITARY u pitanju...

THE SALAMANDER

THE SALAMANDER Petera Zinnera je ekranizacija romana Morrisa Westa koji su adaptirali Robert Katz i čuveni Ron Serling. Kad sam bio mali ovaj triler o zaveri italijanskih fašista da ponovo preuzmu vlast putem puča ostavio je izuzetno snažan utisak na mene, bio mi je napet, na svakom nivou zastrašujući, nudio je preteću i paničnu sliku sveta. Doduše, to je bilo vreme neposredno pre ili baš u vreme Špegeljevih snimaka, pa je i ovaj film u kome ključnu rolu igra jedan video snimak, svakako imao potencijal za identifikaciju u tim danima.

Skoro trideset godina kasnije sam ga reprizirao i moram reći da mi danas ovaj film naravno nije ni približno efektan kao onomad. Naravno, to je taj film, setio sam se nekih scena i kadrova ali osim prepoznavanja da je to isti film, sve ostalo je drugačije. Štaviše, danas mi film uopšte nije toliko napet kao tada. Završna scena u kojoj glavni junak - kog igra Franco Nero, mnogo više kao poliziotesschi karabinjera nego kao junaka iz kondorovih dana - prikazuje montažu svih okrivljenih u formi video snimka, deluje krajnje antiklimaktično. Fatalističko ishodište njegove romanse sa agenticom iz istočnog bloka danas deluje kao nepotreban i campy melodramski eksces.

Međutim, ključna stvar je zapravo ideologija. Tamo gde je forma prirodno zakazala, odnosno kako ju je nagrizao zub vremena kako sam odrastao - ne bi trebalo da zakaže ideologija. Neo-fašistički puč u Italiji delovao je tada zastrašujuće i ledio krv u žilama, sistem koji je oslonjen na ljude iz prošlog vremena, koji se tajno služi najbrutalnijim mučiteljima i ima ideju da vrati zemlju u vreme neslobode, delovao je košmarno. Danas je ta ideja potpuno pojeftinjena, prevaziđena i niko je se ne plaši jer su mnogi njeni elementi ušli u mejnstrim, i sada mogu biti strašni njeni zastupnici ali ne i njena suština.

THE SALAMANDER je bio jedan od onih filmova koji su spajali italijanske zvezde i prekaljene anglosaksonske tezgaroše kao što su Martin Balsam, Eli Wallach i Christopher Lee, i rezultirali manje ili više uspešnim internacionalnim produktima. Iako je snažan utisak koji sam nosio iz detinjstva novim gledanjem osporen, sećanje na to i dalje ostaje jako i podseća nas da uvek ostaju deca kao receptivna publika koja će bez ironije i rezignacije zauvek biti zahvalni gledaoci.

* * / * * * *

MIN BESTE FJENDE

MIN BEDSTE FJENDE Olivera Ussinga je danski problemski film namenjen tinejdžerima. Uprkos tome što u osnovi ima estetiku i jednostavnost "dečjeg" filma (u najboljem smislu te reči) nije reč o eskapističkom već pre svega didaktičkom ostvarenju koje u sebi nosi dovoljno zanimljivu postavku i dramsku realizaciju da prevaziđe svoju pedagošku funkciju.

Otud je možda i nepravedno što u uvodu prilazim ovom filmu kao nekom "programskom" ostvarenju, međutim, neki od mehanizama na kojima je baziran film, koliko god vešto realizovani deluju upadljivo. Stoga, ako je ikome odbojan ovaj "programski" prilaz neka ovaj film sagleda kao najuspešniji mogući postupak u izvođenju takvog projekta.

Tema ovog filma je vršnjačko nasilje koje se sve češće problematizuje kao visokotraumatična pojava. U određenom smislu, zanimljivo je kako je ta bully kultura kodifikovana u američkoj kinematografiji i njenim podelama među junacima omladinskog filma, a onda postala realnost i van američkog filma, prvo u evropskom filmu pa onda naravno i u stvarnosti. Reakcije stoga na tako kodifikovan prikaz više ne mogu biti iz asortimana prepoznavanja tropa američkog filma, već očigledno kao ukazivanje na problem.

U ovom filmu iz 2010. banda bullyja muči dvojicu dečaka u danskoj školi. Oni odlučuju da zaobiđu institucionalne vidove samoodbrane i da se okrenu gerilskoj borbi protiv grupe koja ih muči. Na nasilje počinju da odgovaraju asimetrično, podmetanjima i psinama koje oni sami uspevaju da osmisle, od kojih su neke reakcije krajnje brutalne. Vremenom, oni postaju glavna školska banda,. Jedan shvata da se pretvorio u svoju suprotnost, a drugi počinje da uživa u tome što je zamenio ulogu žrtve ulogom mučitelja.

Mehanizmi pouka su potpuno jasni a Oliver Ussing uspeva da solidnom glumom, jednostavnom i efektnom inscenacijom, i nepretencioznom dramaturgijom (koja je ipak puna fino nijansiranih psiholoških detalja) sve te elemente spoji u ubedljivu dramsku celinu. Direktorka fotografije na ovom filmu je kasnije otišla u Holivud i snimala film A QUIET PLACE.

* * * / * * * *

GHOST STORIES

GHOST STORIES Jeremy Dysona i Andy Nymana je došao sa hajpom jednog od najboljih britanskih horora u protekloj deceniji, ali uprkos tome što mi britanski horor u tom periodu nije bio neka velesila, smatram da je ovo neodgovorna tvrdnja. GHOST STORIES je mlaka kolekcija priča o spektralnim pojavama u kojoj je materijal koji povezuje priče daleko intrigantniji od onoga što se unutar "prikazanih slučajeva" dešava. Ovo je jedan od onih krajnje pretencioznih pokušaja da se odstupi od pravila žanra, da se unese neki bizarni pogled na svet (nekome je to možda humor) a sve ostaje neizlečivo konvencionalno i nažalost pokušaji "prevazilaženja žanra" završavaju u konfuziji.

* 1/2 / * * * *

Monday, June 25, 2018

MOGADISCHU

Nemački televizijski film MOGADISCHU Rolanda Suso Richtera donosi vrlo solidnu i uzbudljivu rekonstrukciju otmice Lufthansinog aviona i akcije GSG-9 u kojoj su taoci spaseni a teroristi eliminisani. Nemci imaju bogatu televizijsku produkciju, i ponešto od toga sada u epohi Peak TVa dolazi i do nas. MOGADISCHU nije Peak TV ali je jako solidan old school rad u kome se vrlo malo oseća da je televizijska produkcija, 

U pojedinim kadrovima faktura slike deluje digitalnije nego što bi trebalo, u nekim detaljima se pomalo oseti CGI ali u osnovi, MOGADISCHU nema čega da se stidi u odnosu na produkcije kao što je ENTEBBE Josea Padilhe, Čak naprotiv, ako imamo u vidu da je reč o istinitoj priči u kojoj nijedan lik ne uzima protagonizam na nivou celine već svako ima svoju ariju, treba imati na umu da je očuvan generalni osećaj celine.

U filmu postoje dve zvezde Thomas Kretschmann i Said Taghmaoui koji su marquee imena za ovu vrstu produkcije ali ne postoji disbalans između njih i ostalih. Isto tako, paralelne radnje u Kancelarovom kabinetu, na aerodromima gde nemački izaslanici sačekuju avion a komandosi spremaju upad i u samom avionu su vrlo lepo sastavljene i u jako su dobrom balansu.

MOGADISCHU je televizijski proizvod koji bez ikakve sumnje može da crossoveruje i van Nemačke, na televizijama širom sveta. Za one koje zanima “zlatno doba” terorizma sedamdesetih, ovo je obavezno štivo.

MOGADISCHU je izašao negde u isto vreme sa talasom filmova koji su opisivali tu epohu i njene antiheroje, isto kada i MUNICH, CARLOS, BAADER-MEINHOF KOMPLEX, MESRINE, BEOGRADSKI FANTOM itd. i dostojan je dodatak toj filmografiji.

LICENSE TO WED

LICENSE TO WED je potcenjena komedija Kena Kwapisa, iskusnog prevashodno televizijskog reditelja koji je snimio i nekoliko solidnih filmova LICENSE TO WED je jedan od njih, u određenom smislu se nadovezuje na tashlinovske sex komedije iz šezdesetih, sa Rock Hudsonom i Doris Day, i spada u red onih retkih romantičnih komedija koje funkcionišu uprkos high conceptu koji “prisiljava” junake da se zavole. 

John Krasinski i Mandy Moore, on tada još uvek televizijska zvezda a ona tada još uvek zvezda teen filma, igraju mladi par koji želi da se venča kod sveštenika u crkvi koja je tradicionalno vezana za njenu porodicu. Ali, da bi to mogli moraju da dobiju dozvolu za venčanje od pastora koji ima strog kurs za pripremu mladenaca.

Pastora igra Robin Williams. Nisam preveliki fan Williamsa, naročito njegovih “emotivnijih” i “sentimentalnijih” rola, ali kada je anarhičan i crnohumoran, ume da bude dobar. LICENSE TO WED jeste snimljen u periodu kada je Williams bio strašan i negledljiv i kada svoj manirizam nije mogao da prilagodi celini. Međutim, u ovom filmu je u redu, i funkcionalan je, štaviše solidno zaokružuje film, pre svega kao nosilac nekih od više outrageous komičnih detalja.

Kwapisov film je okrenut glumcima, ali on je dovoljno iskusan reditelj da sve ne bude apsolutno vizuelno nezanimljivo, štaviše ima lepih, ponegde i dosta ekstremnih vizuelnih gegova. Toplina Krainskog i Mandy je postavljna u fini kontrast sa Williamsovim slapstickom i film istovremeno uspeva da održi tonus u domenu komedije a da ne obezvredi melodramu u potpunosti.

Kao što znamo, u međuvremenu su se stvari preokrenule i Krasinski je postao vrlo bitna figura u filmu a Mandy ima ogroman i neobičan uspeh u svetu televizije. U svakom slučaju, LICENSE TO WED je njihov rani rad kog ne moraju da se stide iako se kritika nepravedno obrušila na ovaj film kada je izašao.

Kwapis je ubrzo posle toga snimio neke od svojih najuspešnijih i najprestižnijih filmova. 

* * * / * * * *

Friday, June 22, 2018

THE YELLOW BIRDS

THE YELLOW BIRDS Alexandre Moorsa je američki indie film smešten u svet američkih trupa u Iraku i govori o prijateljstvu dvojice mladića koji dolazi na najtežu probu kada se nađu u smrtonosnim borbama.

Među scenaristima ovog filma je indie vedeta David Lowery, u glumačkoj ekipi su Alden Ehrenrich, Tye Sheridan, Jennifer Aniston i Jack Huston. Nažalost, projekat nije toliko zanimljiv koliko sugeriše ovako prestižna autorska i glumačka ekipa. Čak naprotiv, scenario koji se rasprostire u (najmanje) dva vremena, i dva rasploženja, dakle u Americi i na frontu u Iraku, pre za vreme i posle rata, i skače sa lokacije na lokaciju, iz vremena u vreme, iz raspoloženja u raspoloženje, pokazuje da su zapravo autori bili nemoćni da po redu slože ovu priču.

A ovako poslagana, ona tek deluje neinteresantno i mehanički, i moram priznati da je za film jako mnogo lošeg značila ovakva potrošena struktura. Moorsov film je vizuelno pretenciozan, u indie ključu. Nije raspolagao prevelikim budžetom ali sve to solidno izgleda, pa čak i scene borbe. Međutim, samo vođenje priče u spoju sa ispraznim sadržajem devalvira sav talenat skupljen iza i ispred kamere.

Alden, Tye i Jack definitivno mogu da pruže mnogo više a Jennifer Aniston je nekako “najbolje” prošla, ona je dobila još jednu priliku da igra uplakanu majku i da izbegne typecasting i u tome je uspela. 

Da je ovoj priči data mogućnost da se razvija linearno, dobila bi sigurno na nekom dubljem ubeđenju i morala bi da proizvede emociju kako bi opstala, ovako kako je rasparčana i poslagana ne proizvodi ni emociju ni ubeđenje.

* * / * * * *

Tuesday, June 19, 2018

RANI RADOVI

Reprizirao sam RANE RADOVE Želimira Žilnika i iznova ustanovio da i posle celih pedeset godina ovaj film stoji kao nesporno remek-delo i jedno od najznačajnijih ostvarenja jugoslovenske kinematografije, no iznad svega kao izuzetno značajno tadašnjeg svetskog filma. Žilnikov film iz današnje vizure pleni na svim nivoima, od zanimljive strukture u kojoj kombinuje estetiku visokoestetizovanog igrenjaka sa sirovošću dokumentarnosti, reafirmaciju i razaranje ideologije kroz smenu vibrantnih scena povišenog realizma sa teatralnim, pa i teatralističkim scenama, uvođenjem nadrealističkih postupaka koji pritom ne deluju nimalo proizvoljno, i odaje utisak hoda po proverbijalnoj živi iznad umetničkog ambisa koji je gotovo pa neponovljiv.

Ideja da se RANI RADOVI mogu ponoviti svakako je hendikepirala našu kinematografiju, pa i samog Žilnika u izvesnoj meri, ali to je slučaj autora i umetničkih pravaca koji na samom svom početku proizvedu remek-delo. Stoga, filmovi kao ŽIVOT I SMRT PORNO BANDE nastali daleko od epohe RANIH RADOVA možda i najuspešnije kapitalizuju zaostavštinu ovog filma, i to propušteni kroz prizmu realizma i bitno konvencionalnijeg rediteljskog postupka.

RANI RADOVI su vizuelno izuzetno uzbudljiv film. Žilnik je sa saradnicima ostvario jednu od najupečatljivijih crno-belih fotografija u istoriji naše kinematografije i na čisto tehničkom nivou estetizacija postignuta kroz osvetljenje i kompoziciju kadra u ovom filmu je impresivna. Paradoksalno, taj aspekt filmskog izraza u RANIM RADOVIMA nije dublje elaboriran niti se na njemu insistiralo.

Kao i mnoga remek-dela u istoriji kinematografije, tako su i RANI RADOVI u svom miljeu istovremeno uspostavila visok standard ali i stvorila utisak da se takvi autentični uspesi mogu lako ponoviti. Sve do danas postoje pokušaji da se sličnim sredstvima postigne nešto slično. Međutim, u slučaju RANIH RADOVA status remek-dela je vanvremenski ali su sredstva kojima je uspeh postignut duboko vezana za vreme kada je nastao film.

* * * * / * * * *

Monday, June 18, 2018

KIБОРГИ

Ahtjom Seitbaljajev, ukrajinski reditelj tatarske nacionalosti snimio je fim KIБОРГИ, patriotski propagandni film o ukrajinskoj jedinici koja brani donjecki aerodrom od proruskih separataista. Seitbaljajev pokušava da snimi nešto što je u osnovi propaganda ali ima ambicije i da na širi način obuhvati rat i pored scena borbe i opsade ima jako puno diskusija o tome kako koji od junaka doživljava Ukrajinu i sa kojim motivima je tu. Dakle, imamo diskusije između tatinoh sinova i mobilisane sirotinje, tradicionalista i modernizatora, a svi oni su ujedinjeni u odbrani Ukrajine.

Ti dijaloški delovi su i najmanje zanimljivi i njima se ponajviše razotkriva plakatski karakter ovog filma. Sam prikaz Rusa je minimalan i ne bi me čudilo da je Seitbaljajev proučio LEPA SELA LEPO GORE pre snimanja ovog filma. Naravno, njegov film je formalno mnogo konvencinalniji i idejno znatno jednosmerniji, ali rekao bih da dosta power dynamica u ovom filmu duguje Dragojeviću.

Nije Dragojević jedini snimio film o junacima koji su sabijeni tokom rata u jedan prostor ali je svakako jedan od retkih koji takvu “zatvorenu situaciju” primenio na slućaj građanskog rata i “narcizma malih razlika”. Seitbaljajev tu temu pomlo razrađuje u scenama susreta zaraćenih strana ali mahom pokušava da dokaže tezu kako posle izbijanja ovog sukoba ne stoji argument da su Rusi i Ukrajinci “isti narod”.

Ulogu “Sandžaklija”, zastrašujućih došljaka koji svojom surovošću remete okolnosti komšijskog sukoba preuzimaju ljudi Ramzana Kadirova mada se na kraju njima ne daje ama baš nikakav protagonizam ali se pominju 

Akcione scene su urađene energićno, sa dosta shaky cam detalje, poigravanja shutterima itd. ali u redu ti trikovi se koriste i u boljim kućaa. Specijalni efekti su dosta solidni, recimo u sceni tenkovske bitke na aerodromu a scenografija razruđenog aerodorma je uverljiva i funkcionalna.

Po karakteru propagandnog izraza, Seitbaljajev je blizak ruskim filmovima, tu su hrabri vojnici koji evociraju sećanje na zemlju koju brane, tu je njihova žrtva koja za razliku od američkih filmova na ovu temu ima bitniju ulogu od ratničke veštine, i konačno tu je neizbežna esencijalizacija neprijatelja koji uprkos svim okolnostima, ostaje nepopravljivo pokvaren.

Poentiranje sa opelom palim ratnicima ispalo je decentnije kad se gleda nego kad se prepričava, ali je definitivno izgradila jasnu sliku propagandne dimenzije ovog filma. Seitbaljajev je snimio film koji se trudi da ne izgleda kao propaganda ali jeste, i to mu nije smetalo da ostvari odličan rezultat na ukrajinskim blagajnama.

* * / * * * *

BEIRUT

Ako BEIRUT zaliči na neki zastareli film, razlog za to je činjenica da je reč o scenariju koji je Tony Gilroy napisao početkom devedesetih i sada ga tek izvukao iz fijoke. Po svemu BEIRUT liči na malo unapređenu verziju hladnoratovskog trilera smeštenog u Bejrut kakav bi u slavno vreme u Izraleu snimali Cannonovci sa Robertom Mitchumom u glavnoj ulozi.

Ovog puta Brad Anderson, doajen žanrovskog indie filma, dobila priliku da BEIRUT radi u žanrovskom indie formatu sa respektabilnom glumačkom ekipom koju predvode Jon Hamm, Rosamund Pike, Dean Norris i Shea Wingham. Nažalost, Gilroyev scenario nije na nivou onoga što se danas očekuje od ovakvog filma, jer ovo ipak era posle MUNICHa i BRIDGE OF SPIES.

Činjenica je da Brad Anderson svemu daje jednostavbost B-filma, i da klišei iz Gilroyevog scenarija omogućuju takvu realizaciju, ali sam materijal žestoko odlazi van tračnica posle još koliko toliko utemeljenog klišetiziranog početka i u završnoj trećini u seriju nekih nadmudrivanja, preokreta, i lucidnih postupaka glavnih junaka koji sve to pretvaraju u nešto drugo u odnosu na ono što smo očekivali.

Tako BEIRUT na kraju postaje nešto što na kraju ni ne uspevam da rastumačim šta želi da bude, i šta na kraju jeste. Međutim, pozitivne kritike pokazuju da je filmska javnost željna ovako suštinski jednostavnog trilerskog sadržaja. Šteta je što BEIRUT evidentno tim ljudima bolje izgleda nego što zapravo jeste i time obara kriterijume.

Zanimlljivo je da je Rosamund Pike u poslednjih par filmova “zarobljena” u bliskoistočnim pričama smeštenim u pozne sedamdesete. S druge strane, Jon Hamm nije u potpunosti našao oslonac u holivudskoj produkciji i sebi može da dozvoli ovakve izlete. Navodno je ovaj projekat davnih dana nuđen Melu Gibsonu. Na kraju u njemu Jon Hamm u njemu ne nalazi svoju “godinu opasnog življenja”. 

* * / * * * *

OCEAN'S EIGHT

OCEAN’S EIGHT Garyja Rossa je slab film, tako da se samim tim automatski može reći da je reč o nepotrebnom ženskom rebootu serijala OCEAN’S ELEVEN. Gary Ross je nažalost reditelj koji nas je vodio iz promašaja u promašaj od momenta kada je ušao u ozbiljnu ligu sa filmom PLEASANTVILLE, međutim sve to što radi, na ovaj ili onaj način, ima prođu, bilo zbog oslonjenosti na postojeće IPjeve bilo zato što prosto ima sreće.

OCEAN’S EIGHT je u tom smislu slučaj gde je potentan IP u kom je opet Ross našao svoju sreću dobio svoj gender-reversed reboot što je jedan od aktuelnih trendova, a u Holivudu opterećenom diversity riderima i sličnim stvarima, maltene nema dileme da će imati i gledanost nego i nezasluženi respekt kritike.

Na generatorima kritika, OCEAN’S EIGHT ima bolje ocene nego FOCUS Reque i Ficarre i to dovoljno svedoči o tome koliko trenutna reputacija učesnika projekta može uticati na recepciju filma. Takav ishod je najbolji primer usiljene samilosti kritike prema ovom filmu zbog njegove “inkluzivne” prirode.

Iznova, Gary Ross dobija prostor da relativno mirno realizuje film i možda u njemu postigne nešto više jer kako vidimo ima sva vrata otvorena. Rezultat je nažalost gotovo negledjiva salata medokritetskog pisanja, neinspirisane subtelevezijske inscenacije i glumačke podele u kojoj su pomešane vibrantne mlade zvezde kao Awkwafina, Anne Hathaway i Cate Blanchett kao karakterne glumice koje ne izbegavaju konercijalu i Sandra Bullock, skočanjena od plastične hirurgije. Time se na kraju dovodi u pitanje i šta je afirmativna, da ne kažem inkluzivna agenda ovog filma jer na kraju ovde sigurno ženama nije “dopušteno da budu ono što jesu” a ne ono što im “muškarci dodeljuju”, uostalom sama pljačka vezana je za modnu reviju, odnosno Met Galu, par excellence isprazni tabloidni događaj, iznad kog se junakinje nažalost ne izdižu jer se na kraju i one doteraju i one koje su ružni pačići postaju Met Gala labudovi.

Dakle, sve to je jedan mish-mash i jedno veliko, ogromno ništa. 

* 1/2 / * * * *

Sunday, June 17, 2018

ESCAPE PLAN 2: HADES

ESCAPE PLAN 2: HADES Stevena C. Millera je nastavak dosta solidnog filma Mikaela Haefstroma koji je u pogledu tretmana Arnolda i Slya bio neočekivano inteligentan upravo u domenu postavke njihovih karaktera i glumačke interpretacije. Među njihovim povratničkim radovima ispostavio se i kao jedan od najisplativijih, a umetnički svakako najzaokruženijih. Otud je šteta što se na bazi tog filma sada pravi DTV franšiza u kojoj Sly praktično ima epizodnu ulogu, i tu se pojavljuje sa ciljem da “začini” svojim prisustvom. Umesto Arnolda, ovde se pojavljuje Dave Bautista ali i on je zapravo epizodista. Možda kao glavnog glumca možemo definisati Xiaominga Huanga. Dakle, pored degradacije same franšize, ovo je još jedan primer pokušaja da se eksploatiše kinesko tržište.

U filmu je okupljena ekipa televizijskih glumaca da popuni tu podelu između marquee glumaca koji su tu dovedeni da učine ovaj produkt koliko-toliko spremnim za prodaju. Tako recimo imamo Titusa Wellivera i još poneku TV facu potpuno zalutalu u sve ovo.

DTV veteran Steven C. Miller koji već godinama, rekao bih nezasluženo, dobija projekte sa velikim zvezdama, i ovde pokazuje da nema po čemu dase izdvoji ili nametne. Uprkos tome što je scenarista Miles Chapman pisao i originalni ESCAPE PLAN, HADES je konfuzan, besmislen, bez jasnog konflikta ili definisanih protagonista.

Treći deo u režiji “palog” Johna Herzfelda je već snimljen.

Wednesday, June 13, 2018

7 DAYS IN ENTEBBE

7 DAYS IN ENTEBBE Josea Padilhe je film koji kao da je svesno sniman kao nešto što će primarno biti prikazano na televiziji. Izraelska akcija u kojoj su oslobođeni taoci na aerodromu u Entebeu je tri puta direktno ekranizovana a barem jednom je imala bitnu ulogu u filmu u kome je obrađivan Idi Amin. U tom pogledu, PAdilha dolazi na teren koji je zaista zasićen raznim radovima eminentnih reditelja a ono što pruža je mlak, korektan film o otmici i oslobađanju u kome se paralelno prate teroristi, izraelska Vlada i vojnici koji treba da sprovedu akciju. Sve to je postavljeno korektno, i scenaristički i rediteljski, ali priča ostaje i dalje mnogo zanimljivija od filma koji nam je predstavlja.

Odluka da se u uvodu filma počne sa baletskom predstavom koju sprema devojka jednog od komandosa i dalje jukstapozicioniranje tog plesa sa ključnim momentima u priči moram priznati deluje neobično i čini mi se kao očajnički pokušaj da se na neki način 7 DAYS IN ENTEBBE na neki način učini artističkim ostvarenjem i možda plasira na neke festivale. Ti detalji su nekako silom uklopljeni ali deluju zaista idiotski.

No, priču o Entebeu čovek jako teško može da upropasti tako ni Padilha u tome nije sasvim uspeo. Rosamund Pike i Daniel Bruhl su zanimljivi kao nemački levi teroristi sa raznim dilemama, i nisu slučajno glumačke zvezde. Ovo je uostalom prvi slučak da je u filmovima o Entebeu Brigitte Uhlmann dobila ime.

Sve u svemu, posle uspeha serije NARCOS čini se da je Padilha osetio da je vreme da snimi film po značajnoj istinitoj priči. Međutim, o tome je snimio nevažan film koji će na kraju najviše smisla imati baš na televiziji. 

* * 1/2 ? * * * *

BEOGRADE, DOBRO JUTRO

BEOGRADE, DOBRO JUTRO je televizijski film koji je nastao kao svojevrsni nus-proizvod snimanja filma LIJEPE ŽENE PROLAZE KROZ GRAD Želimira Žilnika. Reč je o televizijskom filmu koji je sniman uporedo sa LIJEPIM ŽENAMA i reč je o metafilmskom radu - priči o snimanju fikcionalizovane verzije filma LIJEPE ŽENE PROLAZE KROZ GRAD. Film koji se snima u filmu se zove LIJEPE ŽENE PROLAZE KROZ GRAD ali ga ne režira Želimir Žilnik već fikcionalni lik Dragan. Snežana Nikšić igra producentkinju filma koja pokušava da skupi sredstva za snimanje i u tom pokušaju upada u teške nevolje a na kraju dospeva i na robiju.

LIJEPE ŽENE PROLAZE KROZ GRAD je film koji u sebi ima ćitav niz vrednih elemenata, među kojima je i uloga Titovog ključnog istoričara Vladimira Dedijera koji igra samoga sebe i na neki način formuliše jednu od osnovnih vrednosti filma a to je koncept “brisanja istorije”. Ako imamo u vidu ko je Vladimir Dedijer, i koliko je bio značajan njegov položaj u Titovom režimu, ovo je svakako mnogo više od kameo uloge Billa Murraya u filmu ZOMBIELAND gde igra samog sebe.

Međutim, dok je Dedijer bio dostupan Žilniku za LIJEPE ŽENE, zanimljivo je da mu za BEOGRADE, DOBRO JUTRO nije bio dostupan nijedan značajni protagonista iza kamere u našoj kinematografiji. Ako je Dedijer merilo, očekivalo bi se da se u nekoj ulozi pojavi barem Ratko Dražević. Međutim, izuzev glumaca iz filma LIJEPE ŽENE PROLAZE KROZ GRAD koji igraju sami sebe, nema značajnijih rola ljudi iz kinematografije. Zanimljivo je da se kao i u LIJEPIM ŽENAMA i ovde pojavljuje Ljubiša Ristić u fikcionalnoj ulozi.

Međutim, BEOGRADE, DOBRO JUTRO je pre svega kompaktniji od LIJPEIH ŽENA i nosi jednu bitnu dimenziju Žilnikovog rukopisa a to je smisao za humor. Ako imamo u vidu da Žilnikova dela nisu nikada bila opterećena koherentnošću, bitno je naglasiti da je ovaj film i prilično koherentan. 

Žilnik i Miroslav Mandić koji su zajedno pisali LIJEPE ŽENE ovde dobro vode priču i vešto je iskorišćen materijal iz LIJEPIH ŽENA kao ready made.

Snežana Nikšić je maksimalno posvećeno odigrala ovu ulogu i ceo film je oslonjen na njena pleća. Od autentičnih gradskih faca u filmu vidimo arhitektu Predraga Ristića, čuvenog “Peđu Isusa”, jednu od ikona tog vremena, a njegovo izlaganje se danas može smatrati krajnje politički nekorektnim.

Vjeran Miladinović u ovom filmu igra samog sebe, ali samo u kontekstu položaja glumca u filmu, bez seksualne dimenzije.

BEOGRADE, DOBRO JUTRO je televizijski rad ali bez ikakve sumnje spada u red najzanimljivijih meta-filmskih radova ne samo u istoriji našeg filma već čak i u evropskim okvirima pošto je malo koji autor sebi mogao da dozvoli snimanje ovakvog companion piecea.

Ovaj film upravo u tom metafilmskom ključu zaključuje da iznova bude otkriven i prepoznat.

EVEL KNIEVEL

EVEL KNIEVEL je televizijski film o čuvenom daredevilu, kaskaderu, motoristi, vozaču-akrobati koji je postigao veliki uspeh tokom šezdesetih i sedamdesetih. Još 1971. godine nastao je igrani film o Knievelu u kom ga je igrao George Hamilton, no taj film je danas zanimljiv samo po tome što je miscastovan i što je na scenariju radio John Milius.

U ovom televizijskom filmu nastalom u produkciji Mela Gibsona i kuće Icon za mrežu TNT, Evel dobija znatno odmereniji tretman a da pritom ne gubi ni na faktoru nostalgije niti spektakularnosti svojih eskapada.

Scenario je pisao Jason Horwitch jedan od neznanih junaka američke televizije i predložak je istovremeno skrojen po mustri biografskog filma o usponu i padu, a u ovom slučaju i ponovnom usponu, sa svim ključnim tačkama koje takva priča mora imati poput situacije iz detinjstva koja će formirati junaka, prelomnim situacijama u kojima on postaje to što jeste, fascinaciju uspehom, kvarenje usled uspeha.

Film ima sve te elemente ali umesto da deluje mehanički uspeva da bude energičan, stilizovan u pravoj meri i pre svega uspeva da nas veže za Evela i njegovu životnu borbu koja je prožeta sa rizičnim poslom za koji se opredelio i kojim jedino zna da se bavi.

EVEL KNIEVEL nikada ne postaje kritika društva koje se hrani nečijom neustrašivošću i rizikovanjem života ali dosta vibrantno pokazuje ko je bila Evelova publika u nekom socijalnom pogledu i kome je to što on radi bilo značajno u životu.

Glumačka podela je odlična, šarmantna i ubedljiva a režija Johna Badhama je sigurna kako bi se od ovakvog veterana i očekivalo. Neke epizode koje film dotiče su nestvarne, recimo dolazak Johna Dereka i Linde Evans da snimaju čuveni Evelov nastup kada je nastradao u Vegasu.

EVEL KNIEVEL nije hagiografija ali nije ni potpuna dekonstrukcija ovog junaka. Rekao bih da Evel ne bi trebalo da bude nezadovoljan ovakvom slikom sebe.

Na nekom metafizičkom nivou, šteta je što Johnny Knoxville nije dobio priliku da u ovom filmu odigra Evela ali čini mi se da će on biti tema još nekih ostvarenja jer takvi ljudi ipak nikada ne izlaze iz mode.

Tuesday, June 12, 2018

LIJEPE ŽENE PROLAZE KROZ GRAD

LIJEPE ŽENE PROLAZE KROZ GRAD je naučnofantadstični, postapokaliptični film Želimira Žilnika, smešten u Beograd u julu 2014. godine u kome grupa “starih kadrova” poučava lepe devojke iz internata istoriji države i društva koje više ne postoji. Junaci rekapituliraju jugoslovensku istoriju, sećaju se sistema koji je funkcionisao i njegovih kontradikcija. U jednom trenutku, starci iz grada odlučuju da se povežu sa virilnim ljudima iz pustoši koji žive oko grada, što je posledica antiurbanizacijskog procesa koji je nastupio kad je krenula apokaliptična kriza Susret “odgajenih” lepotica i virilnih divljaka postaje potencijalno volatilan. Uporedo u parnoj lokomotivi gradu se približava grupa regionalnih kontrolora u kožnim kaputima koji žele da potčine ljude i citiraju fraze revolucionara u kojima je oličena represivnost bez ikakvog ideološkog sadržaja. 

Cilj kontrolra je da obustave prosvetiteljske procese koje izvode stari kadrovi poučavajući devojke istoriji.

Kontrolore u parnoj lokomotivi koja evocira Braću Lumiere igraju reditelji Goran Marković, Ljubiša Ristić i Tom Gotovac. To je zanimljiv, znakovit detalj koji je ipak više nego in-joke. Verujem da je ideja iza ove podele da se reditelji postave kao simbol osoba zaduženih za insceniranje stvari, za insceniranje i kontrolu procesa u realnosti.

Ljuba Tadić igra starog novinara koji poučava devojke istoriji zajedno sa edukatorima koje igraju Nikola Milić i Rahela Ferari. Ceo koncept devojaka koje oni poučavaju istoriji nešto je mutniji u pogledu simbolike i to pre svega prepoznajem kao znak nekakve plodnosti koju treba indoktirnirati kako bi davala adekvatne plodove. Naravno, u filmskom pogledu, lepe žene su uvek privlačan prizor pa one imaju i exploitation dimenziju, vrlo često sa dozom erotomanskog. Želimir Žilnik nije reditelj kome je vizuelnost primarna pa u tom pogledu njihova tela nisu estetizovana onoliko koliko su mogla biti ali pokušaj je evidentan.

Ono oko čega nema nikakve sumnje, naročito recimo u skoru jeste da estetika postapokaliptičnog filma kao što je pre svega drugi MAD MAX po civilizacijskoj nultoj tački, mora biti da je uticala na ovaj film. Naravno, LIJEPE ŽENE nisu visokooktanska akcija, mada zapravo ima tu i nekih potera i akcije, ali su sukobi koji su postavljeni intenzivni a svakodnevica ljudi posle kraha civilizacije je vrlo slična onome što se da videti u MAD MAXu, kad je reč o odeći frizurama i sl.

Iako apokalipsa i kriza kreću 1995. dakle deceniju posle trenutka kada je film snimljen, junaci ostaju zarobljeni u fazi osamdesetih.

Među likovima mladića-divljaka izdvaja se Vjeran Miladinović Merlinka koji će kasnije biti protagonista Žilnikovog filma MARBLE ASS. Merlinka se nameće kao harizmatičan interpretator a što je još važnije, ni u ovom filmu ne krije svoje homoseksualne sklonosti iako ima samo jednu, vrlo karikiranu scenu presvlačenja u žensko, i nije zapravo prikazan kao transvestit.

Žilnikov film naravno uvek sadrži i dozu dokumentarnosti, čak i onda kada zapravo govori o svetu koji ne postoji (premda twist ending to relativizuje) i to je svakako jedan od brojnih problema ovog filma. Naime, razgovori i prikazi života marginalaca i Roma u ovom filmu nemaju previše mesta jer prosto ne dešava se danas, i njihova zarobljenost u “sadšnjosti” deluje kao da su nesposobni da uznapreduju i ponude neku vrstu alternativnog futurizma.

LIJEPE ŽENE PROLAZE KROZ GRAD je mogao biti antologijski film, društvenokritička postapokaliptična priča ali naprosto čini se da je igrana forma takve zahtevnosti, u pogledu discipline bila ipak preveliki zalogaj za Žilnika. To ne znači da ovaj film ne zauzima svoje mesto u istoriji  našeg filma a naročito SFa, ako imamo u vidu da je u tom žanru jedan od naših najčuvenijih reditelja ostavio svoj pečat.

Uporedo sa LIJEPIM ŽENAMA, nastajao je i film BEOGRADE, DOBRO JUTRO, reč je o televizijskom filmu koji je metafilmski companion piece ovog filma. Taj film je izuzetno zanimljiv i zaslužuje posebnu razradu.

* * / * * * *

Friday, June 8, 2018

JURASSIC WORLD: FALLEN KINGDOM

JURASSIC WORLD: FALLEN KINGDOM je nastavak nove iteracije JURASSIC PARKa. Colin Trevorrow više nije reditelj ali on je sa Derekom Connollyjem i dalje aktivan kao scenarista. Moram priznati da Trevorrow nije ispunio ono što sam očekivao od njega posle filma SAFETY NOT GUARANTEED. Ušao je u JURASSIC WORLD, potom u STAR WARS, da bi se u JURASSICu utopio a iz STAR WARSa bio izbačen. Kasnije je pokušao da snimi non-franchise film sa THE BOOK OF HENRY. Tu je doživeo debakl i sada se sigurno grozničavo drži za franšizu.

Na početku filma ne vidimo ko je potpisan kao scenarista, ali kada sam na kraju filma video Trevorrowa i Connollyja bio sam neprijatno iznenađen jer je osnovni prolem ovog filma baš to što je ekstremno glup. Moram priznati da je ovaj film obeležen dubokom glupošću i to ne samo junaka filma već i autora.

Da bi se neko u petom delu ovakve franšize upleo u nevolje, za početak mora da uradi nešto glupo. Međutim, u ovom slučaju, junaci su nedopustivo tupavi čak i za standarde junaka koji moraju da pokrene zaplet petog dela ovakve franšize.

Međutim, nije problem u tome što su oni glupi kada pokreću radnju, pa ni u tome što su glupi na nivou mikrosituacija, nevolja je što izgleda da ni autori nisu pametniji.

Naime, FALLEN KINGDOM se dešava u svetu u kome se polemiše da li treba sačuvati dinosauruse sa Isla Nublar. Dakle, da ovaj film prikazuje svet koji je poludeo. I to bi bilo zanimljivo kada takvi sentimenti ne bi bili deo motivacije čak i među nosećim likovima sa kojima treba da se identifikujemo. A to su već ozbiljne frekvencije jer pokazuju da u potrazi za senzacionalnim preokretima ovaj film gubi moralni kompas.

A creature feature naprosto mora imati moralni kompas, u protivnom se otvara pitanje zbog čega postoji. Tu zapravo cela stvar i ulazi u domen potpune demencije gde kraj filma u kome se najavljuje opšta dinokalipsa i produbljuje franšiza sa potencijalnim lokacijama, nije do kraja istretiran kao sasvim katastrofičan već kao eto jedna od mogućnosti kako se stvari mogu razvijati.

FALLEN KINGDOM dakle aposlutno gubi jasnu poruku o tome kako ljudi ne treba da se igraju stvaranja već nudi jednu stupidnu, konfuznu, ambivalentnu sliku.

Da su Trevorrow i Connolly nekakvi provokatori, neki angažovani umetnici koji žele da potpuno promene paradigme creature featurea, ovakav idiotizam bi se i mogao oprostiti, međutim, kada je reč o likovima i o načiunu kako se razvijaju priča i dramske situacije, ovo je iznova pitom i mlak film.

Bayona u sve ovo donosi malo tog deltorovskog postupka u kome personalizuje monstrume, pokušava da profiliše diniosauruse kao likove u priči i u tom pogledu je drugačiji od ostalih reditelja u serijalu. Imaginarijumu “krvave” bajke pomaže i to što se kao bitan lik pojavljuje jedna devojčica a događaji se pomeraju i u jedan dvorac na kopnu.

Bayona je logistički svakako veštiji reditelj od Trevorrowa, pa je njegov film za nijansu zanimljiviji od prethodnog, ali je prodor na polju scenarija u ovom filmu učinio da idejno ovo ipak bude slabije delo.

Chris Pratt je ušao u fazu franchise fatiguea. Ne na nivou jedne franšize već na nivou činjenice da su mu ključne uloge one koje ostvaruje u franšizama. GUARDIANS OF THE GALAXY su sjajna stvar ali Pratt evidentno ne uspeva da kapitalizuje ono što stiče u franšizama van njih. U ovom filmu, Pratt je suštinski epizodni lik. Tehnički, on je glavni i to dokazuje minutaža ali u scenariju je on zapravo nerazrađen, nezanimljiv lik, baziran na nekim zamornim klišeima. I Harrison Ford je gradio svoju karijeru u franšizama, u STAR WARS i INDIANA JONESu kao mlađi a u Jack Ryanu kao stariji, ali je pored toga snimao dobre i važne filmove. Pratt će kao pretendent na Fordovo presto nadam se raditi to isto.

Iako film ima potencijal da vulkansku erupciju na Isli Nublar iskoristi kao simbol reprize događaja koji je doveo do istrebljenja dinosaurusa, niko to ne uspeva da kapitalizuje. Isto tako, FALLEN KINGDOM nudi zaokruženu priču ali na kraju ima taj efekat gap movieja pre kog postoji nešto i posle kog će uslediti nastavak u novim okolnostima.

Inače, davnih dana je najavljivano da je John Sayles imao pitch o weaponizovanju kloniranih dinosaurusa, i izgleda da je sada došao trenutak da se u sledećem filmu to razradi do kraja.

JURASSIC PARK je bio uzbudljiv film koji je vratio Spielberga na vrh A lige, a ako se setimo njegove tadašnje situacije, možda i u A ligu uopšte. Danas JURASSIC filmovi nisu inovativni, kao što ni JAWS nastavci nisu bili. Međutim, JURASSIC WORLD je iznenađujuće, pa i neobjašnjivo privukao veliku publiku. Nota bene, izašao je u trenutku kada je stasala nova generacija gledalaca kojoj bi JURASSIC PARK mogao biti nešto novo, ako ne tehnički a ono pripovedački, a sve u skladu sa poznatom fascinacijom dece dinosaurusima.

FALLEN KINGDOM nažalost brzo ofucava ovu franšizu i kreću vrlo rano jumping the shark momenti. Šteta je što su u ovom galimatijasu zarobljeni neki ljudi poput Pratta i Trevorrowa koji će koliko god love naprave u ovim filmovima, u svemu tome neumitno stagnirati.

* * / * * * *

Wednesday, June 6, 2018

FAHRENHEIT 451

FAHRENHEIT 451 je HBO ekranizacija klasika Raya Bradburyja koji je već snimljen u režiji Francois Truffauta. Poznati su pokušaji Mela Gibsona da snimi ovu ekranizaciju tokom devedesetih, a sada je ona realizovana za HBO sa Michael B. Jordanom i Michaelom Shannonom u glavnim ulogama. Jordan se vraća na HBO gde je počeo svoju glumačku karijeru kao klinac-diler u seriji WIRE, Shannon je na HBO igrao u BOARDWALK EMPIREu. Dakle, obojica su HBO veterani. Ramin Bahrani je dolazi na HBO posle nominacije za oskara.

Nažalost, njihova ekranizacija je tupava i suštinski bajata. Naime, Bradburryjev roman ima jednu od onih radikalnih premisa kroz koje se preklapaju razne aksioznosti, ali ono što Bahrami nudi je isprazna futuristička priča koja komunicira ovaj klasik na najbazičnijem nivou.

Film se dešava u svetu budućnosti posle Drugog građanskog ratau kome se spaljuju knjige jer se veruje da se u njima krije zlo koje seje sumnje ideologije, izaziva sukobe itd. Samo tri knjige su dozvoljene ali svet poprilično funkcioniše, ljudi su funkcionalni i socijalno inteligentni a uništavanje knjiga izgleda nikome nije uništilo ni radoznalost ni želju za čitanjem.

Kada se na to doda da su glavni junaci retrofuturistički postavljeni, vrlo kruti, bez ikakvog pokušaja da se stvari postave iole ubedljivije, da se junaci nekako istinski smeste u tu priču, FAHRENHEIT 451 deluje kao neka muzejska ekranizacija koja nam nudi jednu zastarelu i površnu sliku čuvenog romana.

U tom smslu BRIGHT Davida Ayera odstaje dobar primer kako se preko žanovskog oslonca može postaviti world building. Kod njega je film buddy cop priča o dva pandura u patroli kojima se dešava intriga u svetu gde je fantasy zapravo realnost. U FAHRENHEIT 451 ne dobijamo tu okosnicu. Naprotiv, dobijamo dva junaka koji kao da su svesni da dolaze u ekranizaciju romana, i kao da dolaze iz epohe prethodne ekranizacije, a istovremeno obojica ne pokazuju nikakvu inicijalnu lojalnost tom svetu i ne vidimo šta ih u startu čini tako lojalnim ljudima sistema za koji prvo instinktivno a onda i konkretno osećaju da ne valja.

Bahramijev film je podbacio i u domenu world buildinga i u domenu karaktera i spada u red retkih HBO promašaja u ovom formatu.

Tuesday, June 5, 2018

LADY BLOODFIGHT

Dugo sam čekao novi film Chrisa Nahona ali LADY BLOODFIGHT je nažalost B-naslov čak i po DTV standardima, svojevrsni produžetak Kumite filmova samo ovog puta sa ženama. Fotografija u ovom filmu deluje preoštro, digitalno. Borbe su solidne ali ne i epohalne, ni na borbama je fokus i na njima se prepoznaje da je uložen i najveći trud. Otud je sve ostalo u ovom filmu zbilja kriminalno.

LADY BLOODFIGHT ima nekog digniteta kao C-projekat koji samo bira “krtinu” i materijal za exploitation ali svakako je žestok pad za reditelja koji je obećavao kao što je bio Nahon. Ako imamo u vidu na šta ovaj film liči, slobodno možemo reći da ga je kritika još i dobro prihvatila. 

* 1/2 / * * * *

Sunday, June 3, 2018

DANS LA BRUME

DANS LE BRUME Daniela Robyja izlazi posle izvanrednog A QUIET PLACE Johna Krasinskog a po zapletu i osnovoj ideji ima čitav niz sličnosti koje podstiču na razna poređenja. Ona su u svakom pogledu na strani A QUIET PLACE, i nema sumnje da je Krasinski u svakom aspektu snimio bolji film. To međutim ne znači da DANS LA BRUME nije dobar i da ne nudi neki svoj ugao, u skladu sa mogućnostima.

DANS LA BRUME je priča o Parizu vrlo bliske budućnosti ali praktično savremenom, u kome se dešava prirodna katastrofa. Iz zemlje izbija toksični gas koji ubija sve pred sobom, ali prevashodno ljude. Glavni junaci su bračni par čija kćer boluje od retke, ali u tom trenutku sve češće bolesti, koja iziskujke da pcaijent živi u sterilnoj kabini. Odjednom i roditelji postaju izolovani, sakriveni na gornjim spratovima svoje zgrade do kojih gas nije uspeo da dopre. Vremenom, međutim, silazak dole postaje neumitan a ulice su zakrčene ugašenim automobilima, leševima i životinjama bez nadzora.

Po budžetu DANS LE BRUME je nešto malo jeftiniji od A QUIET PLACE ali sa cenom od skoro 13 miliona evra ovo je ipak skup evropski žanrovski film. Scenaristički ir diteljski je vešto i interesantno postavljen a zadržavanje daha kao generator saspensa nikada ne gubi na aktuelnosti. Daniel Roby ima osećaj za suptilnu spektakularnost i fino stvara utisak postapokaliptičnog Pariza kroz scene zadimljenih ulica i kretanje glavnog junaka po krovovima.

Uprkos tome što pojedini preokreti koji krunišu film padaju na pamet gledaocu tokom filmu, to su oni ishodi kojima se "gledalac nada" i koji kada se obistine postaju izvor zadovoljstva a ne razočaranosti u razrešenje filma.

DANS LA BRUME je vrlo solidan spoj filma katastrofe i napetog trilera o opstanku koji ne pokušava da simulira holivudske uzore ali nema razloga ni da se stidi u poređenju sa njima. Svakako je reč o dostojanstvenom uključivanju franmcuske kinematografije na teren gde se najbolje snalazi Holivud.

* * * / * * * *