Saturday, July 21, 2007

EL LOBO

Pogledao sam EL LOBO Miguela Courtoisa.

Reč je o filmu u tradiciji francuskog političkog filma koji se bavi sukobima baskijske oslobodilačke vojske ETA i agenata španske policije i tajne službe i naslovnom undercover agentu, Baskijcu, koji je zbog mešavine razočaranja u baskijske borce i potrebe za novcem postao doušnik.

Film je vrlo zanimljiv, pošto prikazuje mehanizme jednog sukoba koji nije često prikazivan na filmu. Međutim, isto tako Courtois ima i neke velike zbunjenosti na planu odnosa stilizacije i realističkog pristupa, motivacije likova i generalnog žanrovskog opredeljenja filma.

Baš zato EL LOBO definitivno nije MUNICH, ali jeste zanimljiv za ljubitelje političkog trilera, i deluje vrlo podsticajno. Courtrois je potom uradio i film GAL koji se bavi španskim prljavim ratom protiv ETAe za vreme vlade Felipea Gonzalesa.

* * 1/2 / * * * *

Friday, July 20, 2007

TUBE

Pogledao sam korejski film TUBE Woon Hak-Baeka, koji je izašao na Prooptikijevom low-cost DVDu na trafici.

Film mi se dopao, iako je vrlo derivativan i predug.

Reč je o klasičnom korejskom akcijašu koji je očigledan rip-off američkog filma, u konkretnom slučaju to su HEAT, DIE HARD, SPEED, THE ROCK i UNDER SIEGE 2. I ta deriuvativnost jeste zaista jedan od osnovnih problema filma. Naime, film se kreće unutar krajnje predvidljivih rešenja, koja na mikroplanu čak i nisu već viđena ali na makroplanu svakako jesu.

Ono što je paradoks i što filmu daje jednu naročitu notu jeste činjenica da je film briljatno realizovan, apsolutno na nivou američkih izvornika koje ripuje i moglo bi se reći da je sposobnost ove ekipe da falsifikuje američki film zastrašujuća. U tom smislu se postavlja pitanje zašto drugi južnokorejski filmovi nemaju tu neverovatnu uglačanost koja je apsolutno na nivou vrhunskog američkog filma?

Da li su oni savršeni falsifikatori ali svoj materijal ne umeju da urade tako dobro ili pak samo reditelji ovakvih indigo rip-offova dobijaju adekvatan budžet i saradnike.

Međutim, ovlašnim pogldom na saradbnike koji su radili film videćemo da ova ekipa (recimo DP) radi neki najrazličitiji asortiman korejskih filmova.

Film se otvara apsolutno savršenim falsifikatom završnog shootouta iz HEATa sa sve identičnim naoružanjem, pokretima kamere, rezovima, ritomom, čak i istim količinama čaura i srče.

Od tog momenta film ne popušta i Han-Baeku se mora odati priznanje da sam film u stilskom smislu drži u žstokoj stilskoj napetosti. Iako kritike kažu da je film non-stop akcija, nije baš tako. Ima dosta emotivnih pasaža, koji su naravno konfekcijski, uzevši u obzir celu rip-off narav filma, međutim, film u stilskom smislu apsolutno nema nijedan nepormišljen kadar koji se ne nadovezuje na prthodni na svim nivoima. Moglo bi se to čak uzeti i protiv filma pošto se čini da je sve akcentovano i da je sve prikazano kao važno, a ovo nije film u kome sve može da bude podjednako važno, međutim takav fokus u egzekuciji odavno nisam video ni u američkom filmu.

U svakom slučaju, iako je TUBE sigurno skup visokobudžetni korejski film, on je po mentalittu B-film i mogu reći samo da je srećna kinematografija koja ima ovakve B-filmove.

TUBE je u svakom pogldu korak napred za SHIRI koji je zanimljiv na svoj način, i iznenađuje tehničkom veštinom, ali nije ovako savršen falsifikat.

Mislim da je ovaj film svakako apsolutna preporuka za milana i Death Wisha.

* * * / * * * *

Thursday, July 19, 2007

KONTAKT

Prvo sam pogledao film KONTAKT Sergeja Stanojkokog u bioskopu, no iako sam ga pogledao u bioskopu, mogao bih da kažem da je courtesy of otaku. Naime, ne znam da li ste posetili ovaj link
http://www.popboks.com/film/kontaktss.shtml

ali to je otaku žešće jevanđelizovala ovaj film.

Ja ne mogu da kažem da se do kraja slažem sa ovako afirmativnom ocenom, ali takođe mogu da kažem da sam u ovom filmu iz regiona u kome su scenarista i glavni glumac odavde, video neke stvari koje odavno nisam video u srpskom filmu.

Ono što sam video to je da sam sat i po vremena gledao neke ljude za koje sam mislio da su neki likovi, a ne, kao što mi se dešava sa našim filmom da zurim u glumce koji me ni na sekund ne ubede da gledam likove.

I to je zaista veliki domet koji zvuči smešno kada se uporedi sa onim što inače očekujemo od filma, zar ne? Praktično prebacivanje rampe podrazumevamo kod svakog filma. Međutim to se u srpskom filmu odavno nije desilo a KONTAKT ima taj fundamentalni kvalitet.

Same reference na SKORO SASVIM OBIČNU PRIČU i STVAR SRCA koje iznosi otaku su tačne, s tim što se KONTAKT evidentno nastavlja i na tradiciju crnog talasa u kojoj je Mihić zauzimao izuzetno značajno mesto kao scenarista, kako u saradnji sa Ljubišom Kozomarom, tako i sam.

Međutim, srpski film je na tom putu negde zalutao i vrlo je zanimljivo da su tu autori-debitanti (iako je Mika Aleksić mator) zapravo raskinuli taj neki glumački kontinuitet. Zar nisu upravo naslovi poput KLOPKE, HADERSFILDA, SKORO SASVIM OBIČNE PRIČE i sl. bili među prvima istinski lišeni toga da gledamo likove (ovde namerno napadam filmove koji se smatraju glumački uspelim, ne govorim o smeću poput USLOVNE SLOBODE)?

Još je užasnija emocija kada neko oseti nostalgiju za zadovoljstvima koja ti je pružala već arhaična SFRJ kinematografije, što je samo po sebi grešna pomisao, u ravni incesta. Međutim, šta mogu, priznajem, tako je.

* * / * * * *

Monday, July 16, 2007

FREE JIMMY

Pogledao sam FREE JIMMY Christophera Nielsena, courtesy of Ginger.

Mislim da je ovo film kome je zagarantovan status u cult kolekcijama. Ponovo je reč o nordijskoj adult-oriented animaciji, s tim što je ovog puta reč o norvešno-britanskoj ko-produkciji tako da je za britansko tržište urađena ambiciozna britanska verziju za koju je scenario adaptirao Simon Pegg, a glasove su uz njega dali i likovi poput Jim Broadbenta i Woody Harrelsona.

Animacija je kompjuterska i uglavnom je prilično bezveze mada ima i jako dobrih i fino urađenih scena. Ono što se ističe kao poseban problem je zapravo to što veći deo filma zapravo ne opravdava potrebu za animacijom i uglavnom sve to se moglo uraditi u klasičnom igranom filmu. I to čak ne ni u nekom skupom igranom filmu.

To naravno podrazumeva obilje scena koje je razotkrivaju slabosti animacije, čak i u ozbiljnijim produkcijama, tu pre svega mislim na brojne dijaloške scene.

Priča o grupi probisveta kojima pobegne slon u čije su meso ušili par kila heroina, radikalnim eko teroristima i laponskoj mafiji koja ih juri je zaista na tarantinovsko-kaurismakijevskoj teritoriji, i to kažem u najboljem smislu. I možda tu najpre animacija devalvira celu stvar pošto bi te scene da su snimljene kao live action bile mnogo bolje.

Kada je reč o scenama koje su bazirane na akciji, karakterima životinja, i sl. onda tu animacija dolazi do punog izražaja i Nielsen je dobro koristi.

Međutim, pošto je ceo attitude filma jako dobar, i sve je vrlo edgy i gory, film je u principu dovoljno zanimljiv da se prevaziđu svi nedostaci koje sam naveo.

U dijalozima se oseća Peggov stav, i kao i uvek kod njega, na smenu su sadržajni i smešni. Problem je amo u tome što engleski scenario nije dovoljno smeštne u skandinavski kontekst tako da sve izgleda kao film koji se dešava u Skandinaviji a likovi kao da to izbegavaju da nam priznaju.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, July 11, 2007

HADERSFILD

Pogledao sam HADERSFILD Ivana Živkovića.

Film je nesnosan. Ne znam kako se ovo moglo dopasti Ghoulu da bi izguralo dvojku pošto je reč o dostojnom nasledniku NORMALNIH LJUDI.

HADERSFILD u najboljoj tradiciji NORMALNIH LJUDI, filmski krajnje nepismeno pokušava da zabeleži pozorišnu predstavu bez ikakve formalne invencije na bilo kom polju.

Fotografija Vladana Pavića je bazirana na mešavinama svetlosti i tame, licima koja su pola u mraku, pola u senci, i čini se da HADERSFILD ne bi mnogo odmakao od nivoa Olegovog SUTRA UJUTRU da nije te advertajzing estetike koja se provlači kroz fotku. Pavićeva kamera se ne cima kao Čolakovićeva u SUTRA UJUTRU, ali ne mogu reći da se iza njegove slike krije neki ozbiljan koncept izuzev da sve bude spakovano kao artikulisan film, čija čistoća čini da sve ode malo u pravcu fetišizacije socijale.

Međutim, Živkovićevo kadriranje je kardinalno. On uspeva da pogreši u situaciji kada tekst, toliko teatralan, ne nudi pravo na grešku. Živković krajnje nemarno hendluje smene planova i vrlo često ničim izazvano iz razmene krupnih kontraplanova ode u neki širi plan, potpuno neobjašnjivo i bez opravdanja, sugerišući da junake neko posmatra, samo ne znam ko.

U sceni u parku, recimo, Živković toliko nasilno ode u širi plan da mi se čini kao da je u širem planu odradio prilično intimnu deonicu razgovora za koju nema razloga da bude tako slikana.

Od Živkovićevih nemotivisanih širokih planova, u filmu ophrvanom krupnim, naročito se ističe potpuno ničim izazvano snimanje dveju devojaka iz daljine, pored škole, u kome one ne kažu aposlutno ništa važno za film i ta scena je pored heavy handed režije i za sam zaplet poptuno redundantna.

Široki plan nam uskraćuje i mogućnost da shvatimo šta je devojčica "bacila niz rijeku" sa mosta. Ja pretpostavljam da je to video traka sa seksom svojih roditelja, no možda Ghoul i Žika Kišobranac imaju neku drugu teoriju?

Zatim, fleševi sa likom neke devojke u masi ljudi? Je li to Šušljikova izh+gubljena ljubav? Ko je ta osoba? Uašto se ona javlja u fleševima?

Kako možemo da imamo scenu sna na kraju filma kada prethodno nismo uspostavili oniričku atmosferu? Kako može ta scena sna da vodi u besramni, neuračunljivi hepiend a da se za autora i dalje kaže da ima ukusa, i da mu se odmah ne oduzme diploma FDU?

Ipak, to sve je zaobilaženje oko glavnog problema ovog filma a to je gluma. Šušljik, Glogovac i Ćetković su troglavi auralni udar na civilizovanog čoveka, nesaglediva tortura za svakoga ko shvata da je ključ filmske glume underplay.

Propraćeni tekstom koji je teatralan, scenama koje su pune jasno postavljenih dramaturških skela koje nisu uklonjene posle izrade teksta, ovi velikani najmračnijih godina naše kinematografije su konačno odlučili da nam se najebu majke.

U vlastitoj produkciji su konačno snimili film u kome mogu da urade sve ono što nisu uspeli u KROJAČEVOJ TAJNI, KLOPCI i ZONI ZAMFIROVOJ, HADERSFILD je njihov HOT FUZZ, uloga po kojoj žele da ostanu upamćeni, neznajući da bi većinu njihovih najradije zaboravili.

Film o tranziciji su snimili ljudi koje ne znaju apsolutno ništa. Formalno neznanje je ispraćeno piotpuno ličnom ispraznošću. Živković i Pavić su se zaustavili na pokušaju da svemu daju neku vrstu zanatske ekspertize koja za ovu vrstu soula nije važna, a tekst i glumci su uspeli da razotkriju svoju ispraznost čak i onima koji najbenevolentnije žele da se poprave da ih zanimaju "problemi tranzicije".

Očigledno je reč o klasičnom primeru eksploatacije tuđe nesreće koji možda i ima neku kontemplativnost u pozorištu, mada kontemplacija je uvek gledaočeva a ne autorova, a na filmu pokazuje svoju nisku hranljivost.

Potpuno je suluda ta pobednička atmosfera koja je stvorena oko filma i koja još uvek traje čak i posle prikazivanja posle koga bi ljudima trebalo da bude jasno o kakvom je smeću reč.

* 1/2 / * * * *

Sunday, July 8, 2007

THE CONTRACTOR

Pogledao sam THE CONTRACTOR Josepha Rusnaka, courtesy of Ginger.

THE CONTRACTOR je DTV film sa Wesley Snipesom koji je režirao jedan reditelj u koga su se mnogi kleli, Joseph Rusnak, čovek koji je u inače odličnoj sezoni 1999. imao zapažen film 13th FLOOR.

Međutim, očigledno Rusnaka život nije mazio, i evo sada radi sa Wesleyem.

Wesley je ovaj projekat doduše radio u prestižnijim okolnostima. Uz njega tu glume Charles Dance i Lena Headey, i za film nije očigledno da je sniman u nekoj od članica Lagera.

Štaviše, CONTRACTORov problem je u tome što previše liči na na LEON i BOURNE filmove i ne uspeva da tu derivativnost nadoknadi nekom lucidnošću na planu akcije niti nekom posebnom svežinom.

Međutim, Wesley je u odličnoj formi a Rusnak mu daje neku prilično sofisticiranu formu unutar DTV univerzuma. Štaviše, Wesley je u boljoj formi od mnogih aktuelnih theatrical akcionih heroja.

Stoga, CONTRACTOR je prilično osveženje u Wesleyevim DTV danima, mada nije dovoljno dobar da bi opravdao Rusnakov nedostatak vatrenosti i ziheraški postavljene scene. Naprosto, rusnak se trudio da drži što viši nivo u filmu koji je ipak šupalj za ikakve sofisticirane i svedene zahvate, i samim tim možda to najprekaljenijim ljubiteljima akcije može postati dosadno.

No, Wesley je u formi, film je dostojanstven i to je ono što ja najvažnije.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, July 5, 2007

ZAVET

Pogledao sam ZAVET Emira Kusturice, courtesy of Bjela.

Već sam Mehu poslao poruku, a to i ovom oprilikom mogu da potvrdim da ZAVET ponajviše liči na Mehov intervju sa Radošem Bajićem i koncept serije LEPO SELO LEPO GORI A BABA SE ČEŠLJA NOŽEM.

Meni lično je ZAVET najzanimljiviji Kustin film pošto izgleda kao mešavina BORATa i INSPECTOR GADGETa sa određenom dozom nasilnosti čiji je stilski reprezent recimo Jan Kounen. Sad, naravno, morate imati na umu da je sve ovo jako rudimentarno realizovano, i da je to sve ipak Kusta, ali sa druge strane, ovo zaista jeste neka vrsta bizarnog naivnog rollercoaster filma, nešto kao TRUE LIES za Bosance, i upravo ta oslonjenost na američke žanrovske idiome u spoju su freakshowom daje film neki naročit bizaran kvalitet.

ZAVET je s druge strane snažan auralni šok, slike i zvuci koje nam ruža nisu za svaki stomak, i potpuno mi je jasno zašto je strana kritika otpisala ZAVET kao primer Kustine dekadencije. Međutim, meni je sada tek kad je postao tako dekadentan, Kusta postao zanimljiv.

Ovo je film u kome dečak od dvanaest godina klještima štroji Mikija Manojlovića, u kome Ljiljana Blagojević u sub-AMERICAN PIE ključu igra MILF fetiš, u kome Stribora Kusturicu koriste kao balvan koji se ruši zid bordela, gde ima scena u kojoj Stribor pregrize cev pištolja insertiranog u suta a zatim čoveku čiji je pištolj pregrisao gura ručnu bombu u usta i detonira ga, film u kome čoveka nabiju na vulkanizersku cev za punjenje guma, pune ga kiseonikom dok se ne naduje i ne počne da divlje leti po radnji.

ZAVET otud balansira između Kounena, Miikea i Abdulaha Sidrana, i za mene predstavlja daleko najzanimljiviji Emirov film i jedno od intrigantnijih gledalačkih iskustava u ovoj sezoni.

* * * / * * * *

Sunday, July 1, 2007

ROMASANTU

Pogledao sam ROMASANTU Paco Plaze, courtesy of Kunac.

Paco Plaza mi je privukao pažnju sa svojom pričom u PELICULAS PARA NO DORMIR i oduševio me je svojom old school Hollywood-ready egzekucijom kakva se retko sreće kod Evropljana. Njegova TV epizoda je izgledala kao američki bioskopski film iz 80ih, što se mene tiče, najbolje dekade.

Dočim, njegov theatrical film ROMASANTA mnogo više liči na neki TV rad. No, prilično soldian američki TV rad da se razumemo.

Plaza uspeva da vrlo precizno, ispriča jednu relativno arhaičnu priču o likantropiji, vešto balansirajući između rekonstrukcije i stilizacije, ne uspevajući da reši osnovni problem projekta a to je što je sve to uglavnom već viđeno.

Međutim, tako sigurnom egzekucijom, Plaza uspeva da dosegne nivo evropskog proizvoda koji može da ostvari crosover i komunicira sa internacionalnim tržištem.

Moj favorit Julian Sands je mogao biti još više iskorišćen, ipak je on jedan od jačih živih weirdoa britanskog glumišta.

U svakom slučaju, ROMASANTA je vrlo pristojan rad, od koga je Plaza znatno odmakao kasnije.

* * 1/2 / * * * *

INTACTO

Pogledao sam INTACTO Juna Carlos Fresnadilla, courtesy of Ginger.

Moram priznati da me je film pre svega rastužio pošto sam se setio koliko smo se moji drugovi i ja 1999. ložili da u Srbiji pravimo filmove po uzoru na novi španski žanrovski film, likove poput Amenabara i Gila, a u međuvremenu su stvar otišle toliko u kurac da mi je potrebno da pogledam film ne bih li se setio na šta sam se ložio.

Za koju godinu ću se verovatno jedva sećati i šta sam završio i sa čim sam diplomirao.

INTACTO je film iz 2001. godine i ne predstavlja baš vrhunac tog pravca. Reč je o mešavini kockarskog noira i latinskog magijskog realizma.

Koncept koji Fresnadillo prdstavlja je ingniozan, bazira se na ideji da postoje ljudi koji mogu drugima da kradu sreću, međutinm, negde od prve trećine filma, Fresnadillo ne zna tačno šta da radi sa tom idejom, i film poprima prilično rutinske obrise.

Međutim, reč je o zanimljivom i superiorno koncipiranom komadu, prilično pristojne tehničke egzekucije koje uglavnom uspeva da drži pažnju, ali ipak nije onoliko pametan koliko misli da jeste. Fresnadillo j posle ovoga otišao u Holivud i snimio 28 WEEKS LATER.

Tako prolaze dobri dečaci.

* * 1/2 / * * * *