Wednesday, April 29, 2020

DAY OF THE DEAD: BLOODLINE

DAY OF THE DEAD: BLOODLINE je film koji je Hector Hernandez Vicens snimio u američkoj produkciji kada je postigao uspeh sa prvim filmom ANNA FRITZ. Nažalost, došao je u Avi Lernerov serijal rimejkova/ rebootpva/ sequala ili čega već nastalih na bazi Romerovih DEAD klasika.

Film je sniman u Bugarskoj, za veoma male pare, i nažalost Vicens ne uspeva da napravi ništa vredno pažnje. Po činjenici da je kao glavni scenarista filma potpisan Mark Tonderai, rekao bih da je ovaj film trebalo da ima i drugog reditelja, i da je Vicens tu uleteo kao backup, i to ne bez kredibiliteta, ali nažalost nije uspeo da se izbori sa užasnom produkcijom, neuslovima rada u Bugarskoj i svim ostalim.

Tako da Vicens nažalost nije uspeo da snimi nište reprezentativno onda kada je dobio priliku da dobije globalnu prezentaciju preko VODa i ostalih nebioskopskih kanala kojima raspolaže Lerner.

Rekao bih čak da je snimio jedan od onih filmova zbog kojih ni u kom pogledu nije trebalo da napušta Španiju. 

* 1/2 / * * * *

Tuesday, April 28, 2020

EL SILENCIO DEL PANTANO

EL SILENCIO DEL PANTANO Marca Vigila je ekranizacija romana Juanjoa Braulija o piscu krimića koji kreće da razobličava sistem korupcije u Valensiji tako što postaje vigilante, usput upadajući u nevolje sa lokalnim bandama i uvodeći svoju familiju u opasnost.

Marc Vigilo je veoma solidno inscenirao ovaj u suštini svedeni krimić i sve bi bilo u redu kada vrlo posle početka ovo ne bi prestao da biva film o tom junaku i njegovom romanu koji se odvija u stvarnosti (ili mašti) i pretvara se u priču o tim ljudima protiv kojih se bori.

Pomeranjem fokusa sa glavnog junaka na masu nekih, samih po sebi zanimljivih, likova, EL SILENCIO DEL PANTANO postaje film ni o čemu jer tim nekim raznim zanimljivostima više ne daje nikakav okvir.

Rezultat je film zanimljiv na mikro nivou, solidan u egzekuciji koji nažalost previše luta na suštinskom nivou. 

* * / * * * *

Sunday, April 26, 2020

SANGYAGUEI SIGAN

SANYANGEUI SIGAN iliti TIME TO HUNT Sung-hyun Yoona je jedan od najhajpovanijih južnokorejskih filmova 2020. godine. Prikazan je u Berlinu, na festivalu, potom je usledila bitka sa sales agentima koji su ga hteli za bioskope što je i dogovoreno da bi u sred pandemije COVID-19 otišao na Netflix.

A u osnovi, ovo je jedan za južnokorejske standarde mediokritetski krimić. Govori o Južnoj Koreji bliske budućnosti koju je pogodila recesija, i u kojoj trojica momaka sa margine odlućuju da izvrše pljačku kako bi započeli mali biznis.

Nažalost, okolnosti te bliske budućnosti se ne razlikuju u većoj meri od nekih tipičnih situacija koje junake inače, pa i u korejskom filmu nateraju na pljačku. A sama je pljačke je jedna od onih “pokradimo kriminalce oni nas neće prijaviti” stituacija koja naravno ubrze eskalira u borbu sa mnogo opasnijim protivnikom od policije.

Iskeno, muka mi je od takvih zapleta u bilo kojoj kinematografiji osim ako nisu urađeni vrhunski, a TIME TO HUNT naprosto ne dobacuje do visokog južnokorejskog standarda na koji smo navikli.

Naročito, u post-PARASITE svetu postaje osetljivo hajpovati južnokorejskim film pošto postoji veoma velika šansa da je publika videla bolji. I to se u slućaju TIME TO HUNT itekako oseća. 

* * / * * * *

Saturday, April 25, 2020

GENERALISIMO, LA VIDA DE FRANCO EN COLOR

Luis Carrizo napravio je dokumentarni film o generalisimusu Francu sastavljajući samo kolor arhivske materijale, uz ponešto crno-belih snimaka mahom iz igranih filmova tog vremena i ponešto žurnala i iz toga sastavio jednoipočasovni dokumentarac GENERALISIMO, LA VIDA DE FRANCO EN COLOR.

Materijali su posloženi po redu, a ispod ide naracija, tamo gde nema Francovog govora naravno i ona prati njegovu životnu biografiju povremeno se naravno vezujući za ono što vidimo na slici, za ono što nudi materijal kao značajno.

Naizgled, reč je o dokumentarističkom postupku koji je rutinski ali Carrizo uspeva da kroz ove materijale koji su u rasponu od oficijelne propagande de home movieja prikaže život jednog opasnog čoveka, sa zanimljivim životnim putem, od dana uspona do dana pada koji je doduše pre svega imao veze sa njegovom okopnelom životnom snagom.

GENERALISIMO, LA VIDA DE FRANCO EN COLOR je stoga nezaobilazna stvar za gledanje već zbog samog materijala, međutim, i naracija koja ga prati je jako solidna, i nudi jedan sasvim korektan sažetak njegove biografije.

* * * / * * * *

THE IMAGE

THE IMAGE Petera Wernera, po scenariju Briana Rehaka je jedan od primera kako je HBO kao “više od televizije” anticipatorski obrađivao temu televizije, i na koji način je pred stvari kao što su LARRY SANDERS SHOW ili NEWSROOM kroz TV filmove poput LATE SHIFTa, LIVE FROM BAGHDAD pa i ovoga, pripremao teren za neka od najboljih tumačenja televizije.

Brian Rehak je relativno nevažan televizijski scenarista, a Peter Werner je televizijski rutiner koji je radio i na filmu. Sa ovom ekipom su stvar mogle poći i na ovu i na onu stranu, ali kada us u glumačkoj ekipi okupljeni Albert Finney. John Majoney, Kathy Baker, mladi Brad Pitt i kad je sve to produkciono jako dobro zapakovano, rezultat je dinamičan, kombinujući vajb priča o starim novinarskim pacovima u potrazi za “dobrom pričom” i društvenim angažmanom sa “novim” okolnostima u televizijskom poslu.

THE IMAGE se kreće u okviru “povišenog realizma”, i ima dinamiku televizijske dramaturgije sa dosta melodramskih preokreta i ekscesa, sa pričom koja se vidno kreće konstruisanom klimaksu i character arcu, ali na kraju ipak ostaje ubedljiva.

Finney i Mahoney su sjajni kao dve alfa novinarske olupine koje probijaju rokove ali donose “suvo zlato” i ovakvi majstori to igraju bez teškoća.

Brad Pitt se pojavljuje u maloj ali upečatljivoj ulozi snimatelja sa lokalne teksaške televizije.

EXTRACTION

EXTRACTION Sama Hargravea je film koji je opterećen mediokritetstvom svojih scenarista i producenata Braće Russo koji ga isuviše guraju u mejnstrim vode što ovakva konfiguracija ekipe ne može da izgura bez vidljivih šavova koji povezuju različite elemente.

To međutim ne znači da je EXTRACTION slab film. Naprotiv, svaki od ključnih aduta u njemu izvanredno funkcioniše ii dobijamo ono što smo u osnovi želeli. Međutim, čini se da braća Russo svemu žele da daju još jednu dimenziju a za nju je potrebno velemajstorstvo da bi se uspešno plasirala.

EXTRACTION je akcioni triler sa Chrisom Hemsworthom u glavnoj ulozi u kome on odlazi u Indiju da spase otetog sina velikog narko dilera kog je kidnapovao njegov najveći rival.

I ono što Sam Hargrave kao stunt coordinator sa brojnih akcionih filmova i blokbastera među kojima su i filmovi iz MCU radi sada kao reditelj je da isporučuje visokooktansku akciju u formama i obimu koje do sada nismo videli. I u tome uspeva u barem jednoj sekvenci dok su sve ostale akcione situacije odlične.

Kada nastupi haos i bezumlje, Hargrave se u tome snalazi jer je on sasvim sigurno značajan savremeni tehnokrata u svetu akcionih sekvenci i donosi svoj pečat. Hargrave u odnosu na kolege Leitcha i Stahelskog, nije sklon poetizaciji, pa ni uvođenju previše humora, borbe su tvrde, nasilne, dinamične, elementi koji se javljaju u prostoru se koriste, CGI intervencije su postavljene tako da se minimalno vide i to je sve jako dobro.

Hargrave međutim ne iskoračuje izvan okvira holivudske percepcije akcije i nasilja, iako gura film u jasnom R-smeru, tako da kada krene akcije nema intruzije indonežanskog stila kao kod Petea Berga u MILE 22.

Međutim, MILE 22 je film sa kojim su poređenja neumitna i nažalost nepovoljna su po EXTRACTION.

Naime, EXTRACTION ima Chrisa Hemswortha u glavnoj ulozi, a to je i po harizmi i po fizičkoj spremi lead kakav se samo poželeti može. Ima dosta dobre akcije i budžet koji to može da isprati. I uprkos tome što ni u jednom od tih domena MILE 22 nije manjkao, ono u čemu je dominantan jeste devil may care attitude.

Naime, Pete Berg je snimio akcioni film za ljude koji su u određenom prezupču koji traže akcenat za akcentom, i on priču koja okružuje akciju tretira na sveden, inovativan način, bombarduje gledaoca "krtinom", bitnim detaljima, bitnim replikama, bitnim frazama, i rezultat je film koji ima jedan neobičan narativni postupak i pokušava da ode korak dalje u odnosu na uobičajenu naraciju.

EXTRACTION  s druge strane ostaje kruto vezan za neku tipičnu, skoro pa arhaičnu holivudsku naraciju. Imamo junaka koji ima traumu, imamo likove sa razrađenim motivacijama, imamo character arcove, imamo sve te stvari koje su bitne i koje su super pod jednim uslovom, da se izvedu ubedljivo kada se već javljaju u jednoj dosta izlizanoj formi.

Ne pokušavam da kažem da se scenario Joe Russoa ovde koristi stereotipima, više se koristi arhetipima, a za njihovo formulisanje je potreban reditelj koji ima više rafinmana od Hargravea.

Tako EXTRACTION ima deonice koje su meni, sa tim karakternim ekspozicijama delovale kao iz nekog udžbenika o tome šta sve mora imati scenario koji će se prodati i privući glumca, i umesto da u ovom filmu akcija deluje kao "obavezna figura", upravo su ti momenti delovali kao nešto kroz šta moramo da se nekako provučemo ne bi li došli do onoga zbog čega su se svi okupili na ovom filmu, i ovi ispred kamere, i oni iza kamere, i mi u publici.

U određenim elementima premise, pre svega bekstvu kroz grad, EXTRACTION nosi dosta elemenata prethodne produkcije Braće Russo 21 BRIDGES i u pogledu karakterizacije ima slične probleme sa opštim mestima.

Ta doza "ozbiljuše" urađena je časno ali ne i besprekorno da bi oba segmenta bila na istom visokom nivou.

Hemsworth je zvezda visokog napona, i glumci koji ga okružuju uglavnom to uspevaju da isprate, mada realno nema ovde istinskog partnera. Kod lika dečaka sa kojim se bonduje mi je falilo malo nečeg klinačkog, i ostao je mahom u funkciji "paketa" i "plemenite duše" koja izmeni našeg glavnog junaka.

Takvih problema u MILE 22 nije bilo iako su svi likovi imali neku predistoriju ali Pete Berg ju je sabio na svoje mesto i dao joj onoliko prostora koliko zaslužuje. I to je lekcija koju ova ekipa nije do kraja izučila.

Veoma veliki izazov ovog filma je produkcioni dizajn. Savremeni Indija i Bangladeš nisu često poprište holivudskog akcionog filma i nema jednostavnih žargona u pogledu toga kako treba da izgledaju. Zato treba istaći i doprinos naše Bojane Nikitović koja je dizajnirala kostime u ovom filmu i dala jedan svež pogled na odeću i izgled junaka u žanru u kom je to mnogo kompleksnije nego što izgleda. Postigla je dobre kontraste u odevanju između kasti, uspela je da istakne protagoniste unutar rulje, čak i kad pokušavaju da se uklope u nju, i sve u svemu uradila je sjajan posao koji je bitno doprineo utisku produkcione zrelosti ovog filma.

Šteta je što braća Russo, nisu bila spremnija da se malo odmaknu od holivudske "zone komfora" kad je reč o generalnoj naraciji ovog filma, i da prilagode karakterne segmente onim akcionim u pogledu svežine, ali na kraju krajeva to su možda i više zahtevi koji proističu iz angažmana Chrisa Hemswortha koji ako hoće da zauzme prostor na kom je nekada bio mladi Mel Gibson, a ima predispozicije za to, mora pronalaziti materijal koji se po svim aspektima izdvaja. U EXTRACTIONu je u tome tek delimično uspeo ali je imao dovoljno harizme da iznese celinu. 

* * * / * * * *

Friday, April 24, 2020

EL CADAVER DE ANNA FRITZ

EL CADAVER DE ANNA FRITZ Hectora Hernandeza Vicensa je španski triler koji uzima jednu senzacionalističku premisu i smešta je u kamerne uslove vešto realizovanog niskobudžetnog filma, pokazujući razvijen osećaj za žanrovski izraz.

Vicens je snimio dobar film, a oni segmenti u kojima je rutinski i ono gde nije svež, nadoknađeni su tim prevazilaženjem budžetskih ograničenja kojim zapravo "kupuje" simpatije - taman kad poželiš nešto bolje ili više, upitaš se ko bi u ovim uslovima to pružio.

David Cronenberg je u jednom svom razgovoru pomenuo pitanje da li su nekrofili pohrlili u mrtvačnicu u koju je doneta Marilyn Monres i EL CADAVER DE ANNA FRITZ upravo ima takvu premisu - stradala je poznata i glamurozna španska glumica, par zgubidaba dolaze kod svog druga bolničara da vide leš a onda se polakome i imaju seksualni odnos sa njom od kog se ona reanimira.

Ovo smo viđali i ranije. Sličnu temu u Španiji je radio Almodovar u filmu HABLA CON ELLA, kod nas imamo kultni kratki film Dejana Začevića NEKRO FILM. Dakle, ovo nije novo, ali nije rađeno u ovom ključu, kao weird set up ali u prilično mainstream realizaciji.

Od tada kreću dileme i razdor među drugarima šta raditi sa njom, ali i kako rešiti moralni konflikt koji se javlja među njima.

Film je smešten u nekoliko prostorija ali je za njih organski vezan, izuzetno estetizovana je fotografija, sve dobro izgleda i kao takav funkcioniše uprkos brojnim ograničenjima. Pritom, u smislu plasmana nizak budžet nadoknađuje kroz hook iz premise - naprosto ona je toliko off the wall (mada nije ništa revolucionarno) da neumitno mora probuditi kontroverzu i privući pažnju.

Vicens je posle ovog filma dobio priliku da radi na američkom VOD hororu i na taj način ostvari kontinuitet rada.

* * * / * * * *

Wednesday, April 22, 2020

...tick... tick... tick...

...tick... tick... tick... Ralpha Nelsona je film sa Jimom Brownom iz 1970. godine namenjen belcima. Reprizirao sam ga posle petnaestak godina od prvog gledanja i još uvek imam samo jedan krupan problem sa ovim filmom a to je muzika.

Umesto da ima skor koji će pojačavati atmosferu i dramatičnost pojedinih situacija, Ralph Nelson koristi pesme i one strašno razvodnjavaju inače veoma tenzičnu priču koja je izgrađena u scenariju, glumi i slici.

Film govori o malom južnjačkom gradu u kome još uvek postoji Klan i segregacija je i dalje veoma živa u kom poštenog belog šerifa kog igra George Kennedy treba da zameni novi crni šerif koji je izabran na glasanju. Prvih deset minuta gledamo tenziju poslednjeg dana tog belog šerifa na poslu. Tek onda prvi put vidimo Browna i sledećih dvadesetak minuta pratimo njegov prvi dan, praćen neprijatnostima i tenzijama na svakom koraku, tokom kog je sve što mora da uradi na neki način prepreka.

Bivši beli šerif zapaža da crni naslednik ima teškoće, a gradić preti da potone u bezakonje i linč kada novi šerif privede sina lokalnog moćnika koji je pijan za volanom izazvao saobraćajnu nesreću i pritom usmrtio jednu belu devojčicu.

Može li gradić da se ujedini iza crnog šerifa u pokušaju da se spase haosa, i da li ljude više ujedninjuju rasa ili društveni položaj, nameću se kao osnovna pitanja Nelsonovog filma.

Prikaz rasizma na Jugu u ovom filmu vrlo je zanimljiv jer na kraju krajeva nije ni toliko esencijalan koliko je socijalni, klasni. Belci naprosto ne mogu da prihvate mogućnost da im naređuje i rukovodi neko ko je crnac i ko je do juče bio osoba kojoj se naređuje.

Zanimljiv je način na koji se među belcima govori o crncima u njihovom prisustvu. To su nivoi degradacije koji pokazuju potpunu razdvojenost svetova i odnos dominacije.

Nelsonov film je angažovan ali na jedan veoma interesantan način i oslonjen je na tri zanimljiva lika koje igraju Jim Brown, George Kennedy i Frederic March. Sva trojica predstavljaju po jednu društvenu grupu. Brown crnce, Kennedy belce iz radničke klase a March progresivnu diksikratiju.

Formalno film jako mnogo duguje vesternu, i HIGH NOON je naravno temeljno ostvarenje oko kog se gradi ova priča, i to je jasno, međutim sve ostalo je dovoljno sveže da se ovaj film izdvoji i preživi društvene okolnosti u kojima je nastao.

* * * / * * * *

Tuesday, April 21, 2020

THE NOTORIOUS BETTIE PAGE

THE NOTORIOUS BETTIE PAGE Mary Harron je biopic pin up ikome snimljen u produkciji Johna Welsa za HBO ali i pušten u bioskopski indie circuit.

Gretchen Mol igra Bettie Page u u toj podeli Mary Harron je "završila" krupan deo posla. Gretchen je krenula kao indie zvezda, onda izgubila dah i igrajući Bettie Page se vratila. Nažalost, film Mary Harron je zanimljiviji u konceptu nego u sadržaju pa i egzekuciji.

Naime, Mary Harron snima film crno-belo, ubacuje dokumentarni materijal kao stock footage i po svemu pokušava da imitira i - verovatno - parodira socijalno angažovane . problemske - filmove iz vremena kada je Bettie Page bila "slučaj" i društveni problem.

U tom konceptu koji je načelno zanimljiv, Mary Harron isporučuje površan film koji nam pokazuje deo tog nevinog, naivnog i baš zato perverznog šarma Bettie Page i ne mnogo više od toga.

Stoga, film ostaje na površini, kako u odnosu na fenomen, tako i u odnosu na ličnost kojom se bavi i svodi se na zabavnu i simpatičnu slikovnicu iz života jedne ličnosti o kojoj već znamo ono što nam se pokazuje.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, April 19, 2020

LEGADO EN LOS HUESOS

LEGADO EN LOS HUESOS Fernanda Gonzaleza Moline je ekranizacija romana Dolores Redondo. Ovo je klišetizirani serial killer film u kom se nažalost u jednom filmu dešava previše klišea, i imamo junakinju koja je detektivka ali je istovremeno i centralni element misterije sa okultiostima u Pamploni.

Čini se da Fernando Gonzalez Molina nije uspeo da iskontroliše stvari u fazi adaptacije i pisanja scenarija, tako da je na kraju dobio film koji je preopterećen predistorijom koju su očigledno propustili da izbace iz romana, a ostale su i neke zaista filmski neuverljive koincidencije.

U vizuelnom pogledu Fernando Gonzlaez Molina je ambiciozan. Do kraja filma nisam siguran koliko je pokrića za to imao u svojim idejama.

* * / * * * *

THE RHYTHM SECTION

THE RHYTHM SECTION Reed Morano je nastao u produkciji Barbare Broccoli i kompanije Eon koja inače proizvodi Jamesa Bonda. Otud je zanimljivo da je to akcioni triler sa ženom, civilkom koja želi da se osveti teroristi koji je srušio putnički avion u kom je bila njena porodica.

Ona prolazi kroz psihološku krizu, a onda ide da se obuči i da sprovede osvetu.

Cela ta priča je izložena na krajnje generic način i sa minimumom inventivnosti, tako da bih rekao da se u ovom filmu ponajviše potrudila Blake Lively, da bi dokazala da može biti akciona zvezda i da može tome da doprinese glumačkom snagom. I u tome uspeva. Nažalost, ovo nije film kao THE SHALLOWS koji je u stanju da izvuče maksimum i iz nje i iza žanrovske postavke, tako da napor ove glumice ostaje umnogome nenagrađen.

Reed Morano ima zanimljivu ideju kako da snimi ovaj film, sa dosta kadar sekvenci, dosta vezivanja za junakinju i praćenje stvari kroz njeno kretanje i otkrivanje novih ambijenata, i Blake Lively je idealna protagonistkinja za to, međutim, sam lik je toliko isprazno postavljen da naprosto nema nekih rezultata.

Akcione scene, barem dve su odlično postavljenje, tu pre svega mislim na automobilsku poteru u Tangieru i borbu u tramvaju, pa na kraju ovaj film ima da ponudi nešto, ali to nažalost nije ni približno odovljno.

Čini se da odlična glumačka podela kojom je orkužena Blake Lively, pre svih Sterling K. Brown i Jude Law ipak nije bila sve što je neophodno za dobar film.

* * / * * * *

Friday, April 17, 2020

THE SLAMS

THE SLAMS Jonathana Kaplana nastao je u produkciji Genea Cormana i po scenariju Richarda L. Adamsa i izašao 1973. godine, dakle u istim okvirima kao Witneyev DEVIL’S ISLAND.

I ovo je izvanredan film sa Jimom Brownom, s tim što je za razliku od Witneya, Kaplan već bio osvedočena Blaxploitation kuka. Otud nema mnogo iznenađenja u tome što se Kaplan odlično snašao u ovom miljeu. Uprkos tome što znamo da je porodica Corman bila sklona raznim vidovima ponekad suludog exploitationa tipa snimanje više filmova u jednom dekoru i sl. ovde su sve sličnosti samo na nivou pojedinih delova zapleta.

Naime, ovde je glavni junak Jim Brown kao najsposobniji član nemilosrdne bande lopova koji uspeva da jedini izvyče živu glavu kada je uzeo plen od milion i po dolara od Organizacije. Ranjen, završava u zatvoru a organizacija na razne načine pokušava da “dopre” do njega, da ga ubije ili uceni ili nešto treće.

Međutim, ni glavni junak nije veverica, ume da se brani, ume da se dogovara.

U DEVIL’S ISLANDu, Witney prikazuje egzotičan svet zatočenika na Đavoljem ostrvu u Francuskoj Gvajani, sa akcentom na queer ekipu “devojaka” među zatvorenicima koji međutim imaju svoj integritet i načine da se brane.

THE SLAMS se manje dotiče te ekipe “devojaka” mada ih ima, ali vrlo zanimljivo predstavlja rasnu dinamiku između crnaca i Italijana koji predstavljaju Organizaciju i sveopštu korupciju koja vlada između uprave zatvora i zatvorenika u kojoj su svi oni zajedno jedna banda.

Na Brownovoj strani je kao u SLAUGHETR’S BIG RIP-OFFu ponovo jedan pimp koji je prikazan sa simpatijama, apsolutno bez osude i jedna je od retkih figura iz podzemlja u ovom filmu koja ima neku vrstu morala.

Kaplan fetišizuje Jima Browna i ima materijal za to. Pronalazi mu i barem jednog fizički dostojnog takmaca, i svaka borba deluje neizvesno, u atmosferi paklenog zatvora koji prikazuje u neobičnom spoku žanrovske ortodoksije i košmarnog dokumentarizma.

THE SLAMS jeste star vehicle ali Kaplan sebi dozvoljava “luksuz” i da malo raširi priču, i da je prikaže izvan onoga što je osnovni zaplet oko glavnog junaka. U tom smislu taj dokumentaristički duh u mnogim situacijama daje zanimljive rezultate i Kaplan evidentno proširuje okvire izraza dok god dobro rešava osnovni zadatak.

Upotreba snimanja iz ruke, daje filmu izuzetnu propulzivnost, scene borbe su energične, elegantne a film je izuzetno dobro slikan, a kako i ne bi bio kad ga je radio Andrew Davis, čuveni snimatelj koji je kasnije postao holivudski reditelj A-lige i potpisao nekoliko odličnih akcionih trilera.

Davisovi grindhouse koreni su uzbudljivi, ali u ovakvim filmovima je potpuno jasno da su i on i Kaplan u rediteljskom postupku mnoge postupke realizovali izuzetno vešto i uticaj ovih filmova na savremeni žanrovski film, na reditelje poput Zahlera recimo, ili Tarantina mnogo je veći od velikog dela mejnstrima tog vremena.

Cormanove produkcije lansirale su mnoge čuvene reditelje, doduše više Rogerove nego Geneove. Ipak , ovde je jasno da su reditelji koji su radili neke od ovih filmova možda snimali za Grindhouse ali su stvarali za večnost.

Snaga realizacije ovog filma, politički angažman, antiestablišmentska drskost, sve to se danas teško može zamisliti u B-produkciji jer ona upravo i pokušava da bude prijemčiva najširoj publici i da nadmejnstrimi mejnstrim. U Blaxploitationu su ljudi očigledno mislili potpuno drugačije, premda ovi naslovi koje ja sada fetišizujem nisu bili toliko prepoznati u prvom krugu reafirmacije Blaxploitationa.

* * * 1/2 / * * * *

Thursday, April 16, 2020

CORONA ZOMBIES

CORONA ZOMBIES je zanimljiv eksces i zato ga moramo zapamtiti. Naime, Charles Band iz Full Moona je prvi reagovao na COVID-19 time što je sklepao CORONA ZOMBIES koristeći metod Serbian Cuttinga.

Iskombinovao je footage iz filmova raznih epoha, od Bruna Matteija do Jay Leeja, i dodao nešto malo novosnimljenog materijala, a onda na to dodao i izmotavanje u dubu. I to je manje-više to. Nema se u ovom filmu šta videti, ali Band ponovo uspeva da se nametne kao činjenica. Nažalost, nedavni tragični odlazak Stuarta Gordona, podseća nas na vreme kada je Band zapravo umeo i da lansira autore.

CORONA ZOMBIES je mogao da nekoga učni zvezdom, ali ovo nije takav projekat.

Я НЕ СПЛЮ

Я НЕ СПЛЮ Pavela Hvalejeva je novi film reditelja kog smo upoznali na FESTu sa filmom INVOLUTION. Ovo je sada mnogo klasičniji horor film iz podžanra torture porna. I ponovo Hvalejev pokazuje da je direktor fotografije po vokaciji. Film je sjajno slikan i mašta mu je mahom fokusirana na sliku u fotografskom pogledu.

Međutim, već u pogledu radnje fotografija manje zanima Hvalejeva, i film ima specifičan vid verbalnosti. Priča se mahom u objavama sa razglasa i kroz poruke koje se javljaju u formi kompjuterskog četa. Dakle, film je verbozniji nego što bi se očekivalo samo na zaobilazne načine.

Nisam siguran koliko na kraju cele priče ovaj film može zadovoljiti ljubitelje torture porna, kao što nisam siguran da će ovo proći kao art house. Film je ni tamo ni ovamo ali nekako mi se čini da će ljubitelji horora biti milostiviji. 

* * / * * * *

Wednesday, April 15, 2020

PLAN DE FUGA

Inaki Dorronsoro snimio je triler PLAN DE FUGA 2016. godine, nešto pre nego što će Španija zahvaljujući seriji LA CASA DE PAPEL postati centar heist filma. Ovo je zamršen krimić o undercover panduru koji se upliće sve dublje u slučaj jedne planirane pljačke ne bi li obezbedio nagodbu za svog druga iz detinjstva koji je u međuvremenu postao džanik i poštao stranputivom.

Inako Dorronsoro gradi film solidno, ali osim na nivou celine priče gde ima određenih inovacija i osveženja u tome kako se film bazira na junaku a ne na slućaju, situacije među likovima su uglavnom dosta rutinske.

Jedan od razloga što ovaj film ne dobacuje dalje je i Alain Hernandez u glavnoj ulozi koji neprestano želi da bude jako hladan da bi prikazao svog junaka kao profesionalca od čelika ali na kraju deluje samo prazno.

Ipak, Inako Dorronsoro sve vreme uspeva da dostigne solidan profesionalni nivo i da na kraju sve ovo ostvari kao zanimljivu stvar za ljubitelje i poznavaoce krimića. 

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, April 14, 2020

LOVE WEDDING REPEAT

LOVE WEDDING REPEAT je romantična komedija koja je izašla kao Netfliv Original. Režirao ga je po svom scenariju Dean Craig, potpisnik uspešnog filma DEATH AT THE FUNDERAL i još nekoliko scenarija koji su imali uspeha.

Ovaj romcom sniman je u Italiji, to je ideaalna lokacija za tu vrstu filma, ali Dean Craig na barem dva nivoa nije uspeo da ga uradi kako treba. Vizuelno, iako ima dobre lokacije, u dve ključne scene potpuno promašuje tema i dve scene koje su morale da izgledaju sjajno ispadaju najslabije i čine da film počne klimavo i završi se klimavo.

Konačno, pripovedački, ne koristi u dovoljnoj meri gimmick entropije i celog tog SLIDING DOORS momenta kako su stvari mogle ići a nisu ili jesu jer ga iskoristi samo jednom i to na potpuno proizvoljnom mestu na potpuno proizvoljan način, ostavljajući ceo gimmick pomalo nejasnim i nečitljivim što je možda i najveći problem… 

Konačno, okosnica filma a to je romansa Sama Claflina i Olivie Munn je nešto što čitamo iz harizme zvezda (mada je Olivia pomalo indisponirana) ali nam film ne pomaže previše da se to razvije i nametne. 

Ne kažem da publika ne navija da se to desi ali bih rekao da simpatija za tu ideju više proističe iz fetišističkog izgleda Olivie Munn i simpatije za Sama Claflina, odnosno više se identifikujemo sa njegovom nego njenom željom.

Sam Claflin podosta imitra Hugha Granta, i to čini njegovu rolu generičkom ali to solidno radi pa mu se nema šta zameriti.

Kada nema prave stvari, dobra je i ovako neka ali ovo svakako nije prva klasa romcoma koja postoji.

* * 1/2 / * * * *

MY SPY

MY SPY je akciona komedija iz već dosta trošenog kalupa KINDERGARTEN COPa i cele te priče o džinovskom, zastrašujućem superšpijunu koji čuvajući prepametno slatko dete otkriva svoju mekanu unutrašnjost.

Sad je došao red na Davea Bautistu da prođe taj dril i da uradi tu obaveznu figuru, i on ima sve predispozicije za to, iako radi u eri kada je to mesto posle Arnoldovog odlaska iz A-produkcije popunio Dwayne Johnson.

Ipak, zahvaljujući radznim okolnostima, Bautista uspeva da bude samostalna akciona zvezda na razmeđi bioskopa i VODa, s tim što tvrđu akciju mahom šalje na kućne formate a u mejnstrimu nastupa kroz akcione komedije. Moguće je da MCU koji je Bautistu učinio household imenom na kraju krajeva ipak svojim komičnim odnosom prema njegovom liku diktira i ovu okolnost.

Bautista je dovoljno talentovan da se snalazi u mahom tipskim ulogama. STUBER prošle godine mi je legao a MY SPY Petera Segala je imao predispozicije za nešto slično na papiru.

Peter Segal je pokušavao da reši gambit akcije u komediji u GET SMARTu, usput praveći nešto zaista dobre akcije, i u principu je talentovan reditelj. Scenario su potpisali Hoeberovi, žanrovski rutineri čiji rad mi je prijao u Schwentkeovoj adaptaciji Ellisovog REDa.

Elem, ovog puta, Hoeberovi isporučuju supergeneric scenario koji Segal dosta letargično režira iako ima odličnu glumačku ekipu na raspolaganju. Međutim, ovo je ipak akciona komedija, nije baš nevažno gde se dešava i td. a ovaj film naprosto ružno i jeftino izgleda, nije prijayan za gledanje, čak i zima u Čikagu koju snima nije filmična, kao da su snimali po blendi koja nije baš idealna za snimanje a nisu umeli da je transformišu rasvetom.

MY SPY su međutim radili dovoljno kompetentni profesionalci koji su u više navrata pokazali da umeju sve tako da naprosto izgleda da ostalim članovima ekipe nije bilo dovoljno stalo kao glavnim glumcima koje predvoste Bautista, Scahaalova i dete glumac Chloe Coleman.

Ovom filmu sam se radovao kao Segalovom povratku u bioskope. Plašim se da mu se on radovao dosta manje od mene. 

* * / * * * *

Sunday, April 12, 2020

WE SUMMON THE DARKNESS

Marc Meyers snimio je slasher WE SUMMON THE DARKNESS posle filma MY FRIEND DAHMER sa kojim je zagolicao arty žanrovski svet. WE SUMMON THE DARKNESS je takođe pretendovao da bude slasher koji će da izvrne neke premise ali u tome nimalo nije uspeo.

Umesto jednog tropey genrebendera kakav je bio THE BABYSITTER, što je sa svojom fakturom pokušao i Meyers praveći blago ironični slasher setup u osamdesetim u campy miljeu satanističkih ubistava motivisanih heavy metal muzikom,  ono što Meyers isporučuje je  nategnut priglup slasher koji pada iznad svega u domenu realizacije jer način na koji gradi suspense, način na koji gradi situacije, pokušaje ripper sekvenci i sl. mahom razočarava.

WE SUMMON THE DARKNESS svoju pemisu i drušvenu kritiku istroši u prvih pola sata ili 45 minuta i ostatak vremena ulazi u suspense i poteru i to bi bila legitimna zamisao da Meyers ume da je vodi. Umesto toga dobijamo sve one potrošene klišee, sa “sindromom Martina Balsama” i svim ostalim stvarima koje već iscrpljujuće deluju.

Nažalost, Meyers uspeva da spiska odličnu glumačku podelu u kojoj ima i Johnny Knoxvillera i i Alexandru Daddario (koja doduše propušta da odradi ono što je Samara Weaving pružila u BABYSITTERu)

* * / * * * *

Saturday, April 11, 2020

ADIOS

Paco Cabezas je ostvario respektabilnu karijeru u Americi, naročito kada je ušao u komunikaciju sa Maxom Landisom sa kojim je radio na seriji DIRK GENTLY i po čijem je scenariju radio film MR RIGHT koji je umnogome osvežio pogled na post-tarantivnovske plaćene ubice.

Posle nekoliko nestašnih žanrovskih radova sa kojima je započeo karijeru u Španiji, zatim B-zlopaćenja sa Cageom, u novom filmu Cabezas snima seviljsku krimi priču koja je obeležena komplikovanim a zapravo vrlo jednostavnim zapletom, obiljem pokušaja da se nekako uhvati lokalni kolorit i da se nekako osveži pojava Maria Casasa.

Nažalost, rezultat je film ADIOS koji pokazuje da je Cabezas sazreo u tehničkom pogledu ali da na kraju krajeva ipak nije uspeo da napravi nasilni, kompleksni seviljski krimi triler o podzemlju, osveti, iskupljenju itd.

Mario Casas je doneo solidnu rolu kao kriminalac sa dna kace koji želi da osveti smrt svoje kćeri u saobraćajnoj nesreći koju su izazvali neki lopovi. Ali lik mu je pasiviziran. Mnogi sporedni likovi dobijaju suviše prostora, odvlače nam pažnju sa osnovng zapleta ka nekim intrigama koje na nivou celine nisu bitne.

Na kraju se sve svodi na osvetu, na rat zaraćenih bandi i policije, časne i korumpirane i sve je to moglo biti dato mnogo efikasnije.

Cabezas je sazreo u tehničkom pogledu, ima lepih rešenja, lepih scena, nažalost filmu nedostaje elegancija, pregrub je u svom postupku, nedostaje mu uglađenosti u naraciji.

Sve u svemu, Cabezas se u ovom filmu potrudio iz petnih žila da snimi krimić u rodnoj Sevilji koji bi je mogao izbaciti na filmsku mapu. Međutim, krajnji rezultat je tek negde korektan. 

* * / * * * *

SEA FEVER

SEA FEVER Nease Hardiman je častan pokušaj kao što su i junaci ovog filma vredni, skromni, irski ribari na olupanom starom brodu koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Ovo je pošteno urađen žanrovski film koji časno brani boje žanra i u tom smislu uprkos utisku koji je bliže oceni * * 1/2 dao bih mu nešto viših * * *.

Naime, ovo je priča o mladoj naučnici koja se otisne na more sa ekipom ribara koji su u panici da će ako ne ulove nešto krupno ubrzo izgubiti btod. Ona je žensko, plus je crvenokosa i prekaljeni mornari je vide kao pretnju i kao znakl nesreće i u pravu su. Zadesiće ih mnoge gadne i neprijatne stvari jer će ih prvo kapetan povesti u predeo u koji ne smeju da idu a onda će tamo sresti morsko biće koje će ih na ovaj ili onaj način ugroziti.

SEA FEVER nije vizuelno preterano nadahnut film ali je dobro urađen, uspeva da dočara tu jako blue collar atmosferu ribarskog života, uspeva da zarobi ako ne visceralnost u nekom jakom kinematografskom izrazu a ono barem da stvori osećaj da gledamo prave ljude na pravim setovima.

Samo biće koje sretnu je pak ipak mnogo više specijalni efekat ali nekako u tok kontekstu pravilh ljudi na brodu, na nemirsnom moru, ostavlja solidan utisak.

Ono gde film padne jeste zapravo to što samo biće krene kao nekakav creature, a onda se ispostavlja da je samo ubacilo fatalni parazi među članove posade, a onda se ispostavi da i oni koji nisu oboleli usled svega toga razvijaju psihozu. I tu film negde padne, iako ne gubi na dinamici. Međutim, u jednom trenutku problemi junaka postaju malo proizvoljni, odnosno bitnije je da ih ima nego koliko su prilagođeni priči u širem kontekstu.

Dougray Scott igra skippera, Connie Nielsen igra njegovu vernu ljubu i saborca ali glavni scene stealer je Hermione Corfield koja je od nerdy naučnice koja ume da iznenadi lucidnošću napravila zaista upečatljiv lik.

Otud, ovaj pošten žanrovski rad iako u pojedinim momentima pokazuje znaje nesigurnosti u domenu scenarija ipak zaslužuje podršku jer se hrabro hvata u koštac sa nekim old school zadacima i časno ih rešava. 

* * * / * * * *

Friday, April 10, 2020

SI YO FUERA RICO

SI YO FUERA RICO je rimejk francuskog filma o luzeru čiji se život raspada i upravo ga napušta ženu koju voli i potencijalno rešenje i/ili put u sunovrat se javlja u obliku pobedničkog loto tiketa koji donosi 25 miliona eura.

Alvaro Fernandez Armero snimio je pitak, neposredan film koji je mogao i na inventivniji način da prikaže ovu premisu, ali na kraju ostaje više kao nategnuta geg komedija koja u odnosu glavnih junaka promeni ukupno tri situacije. 

Dakle, sa ovom premisom se moglo uraditi mnogo više, ali ono što je Armero uspeo da napravi funkcioniše na svoj pomalo usiljeni i nategnuti način. Gegovi su smešni, likovi su simpatični, glumančka podela je energična, i sve to na kraju je sasvim u redu.

Otud ne čudi da je film zaradio solidan novac u bioskopima.

* * 1/2 / * * * *

RAVERS

RAVERS Bernharda Puchera kreće kao potencijalno trashy osveženje ali onda vremenom postaje repetitivan, naizmenično banalno nasilan, i preopširan u ispoljavanju karaktera, i rezultat je intenzivan ali relativno ravan, i nedovoljno vešto realizovan horor koji je mogao biti mnogo bolji da je predantnije realizovan, i da je jasnije pripovedački koncipiran. 

* * / * * * *

PROXIMA

Alice Winocour sam zapazio još na filmu MARYLAND u kom je (nezavisno od njenih neočekivanih veza sa našim filmom) uspela da snimi film koji maltene doslovno kanališe ono kako srpski reditelj krimić. Posle tog uspešnog filma sa velikom pažnjom sam čekao njeno novo ostvarenje PROXIMA, savremenu, ili da kažem nekoliko dana u budućnost smeštenu priču o ženi koja se sprema da zazume mesto astronauta na dugotrajnoj misiji na Mars, u kojoj mora da prevaziđe sve one intimne lomove koje ima kao kao majka, ali i da se izbori sa seksizmom muških kolega koje nemaju razumevanje za njene probleme i pate od predrasuda.

Iako u tom domenu emancipacije žena, Winocourova u par situacija dolazi na ivicu pravljenja jeftinih, pojednostavljenih dramskih situacija - recimo u sceni govora američkog kolege u kom se sa dosta predrasuda odnosi prema svojoj francuskoj koleginici, na nivou celine PROXIMA ipak uspeva da postigne ono što joj je cilj, a to je da prikaže drugi ugao putovanja u kosmos a to je pogled na sve to iz vizure majke.

U tom pogledu, veoma je zanimljivo da je ovo evropski film. Protagonisti su Francuzi, Nemci, Amerikanac i Rusi, najvećim delom se dešava u Rusiji, u Moskvi i Zvezdanom gradu, malo u Bajkonuru, i to je jedan potpuno svež ugao gledanja.

Ne mogu da kažem da su mi NASA postrojenja dosadila, naprotiv, ali veoma mi je zanimljivo da vidim i druga, i ovaj film to omogućuje.

Alice Winocour je omogućila da se u isto vreme stekne utisak o zahtevnoj i kompleksnoj misiji koja čeka junakinju ali da se istovremeno pokaže i slika jedne svakodnvne rutine koja deglamurizuje život i rad astronauta. I to su vrednosti koje daje potpuno novu svežinu ovom filmu koji zaista donosi nešto novo u domenu filmova o astronatima koji ovih godina imaju svojevrsni revival.

Eva Green u glavnoj ulozi je potpuno deglamurizovana, svedena je na nivo “obićne žene” i bez šminke pristaje da se potpuno “poništi” kao zvezda i seks simbol.

Ryuichi Sakamoto je radio diskretnu muziku u svom maniru, uz animljiv izbor arhivskih pesama raznih žanrova. 

* * * / * * * *

Tuesday, April 7, 2020

SHARE

SHARE Pippe Bianco je drama sa elementima trilera o devojci srednjoškolki čiji neprijatan snimak mbilnim telefonom biva šerovan na mrežama.

Pippa Bianco tu premisu tretira realistički, bez nekih velikih i intenzivnih preokreta, bez nekih velikih dramskih čvorišta i to je sve u redu ali moram priznati da uprkos dobroj glumi i zanimljivoj realizaciji ovaj film nije uspeo da mi zadrži pažnju, iako nemam šta mnogo da mu zamerim. 

* * 1/2 / * * * *

Sunday, April 5, 2020

808

Alexander Dunn je snimio dokumentarni film 808 koji govori o nastanku ikonične ritam mašine Roland 808 i njenom uticaju na popularnu muziku koja bi danas bila praktično nezamisliva bez nje.

Moram priznati da je mene kao ljubitelja zvuka te ritam-mašine, ali i kao ljubitelja mnogih izvođača koji su je koristili i ostavili dubok trag kroz njenu upotrebu, ovaj film oduvao.

Reč je o mahom talking heads documentaryju ali sa odličnom arhivom, energičnim postupkom u kom se kroz nekoliko detalja sjajno oslikava atmosfera, i sagovornici koji su prekaljeni u medijskim nastupim i jako dobro dolaze do poente. Naročito je zanimljivo što se ovde u najvećem broju slučajeva govori o pesmama koje su klasici pa govore i njihovi tvorci i njihovi fanovi koji su kasnije stvorili nešto drugo i na svoj način važno.  

Verujem da će mnogi ljubitelji savremenog arty dokumentarca lako otpisati ovaj kao nešto što je više televizijska reportaža nego autorsko delo ali je meni jednostavnost i informativnost onoga što sam video izuzetno prijala.

Na neki način, ovaj film ima neposrednost traka na kojima se čuo Roland 808 i u tom smislu jako se dobro uklapa sa temom njegova estetika.

* * * * / * * * *

Saturday, April 4, 2020

THE SECOND CIVIL WAR

THE SECOND CIVIL WAR Joe Dantea je HBO televizijski film iz 1997. godine koji je tada bio manje aktuelan nego sada jer se bavio jednom premisom koja je tad delovala neosnovano po više osnova. U ovoj farsi, jedan guverner iz Ohaja odličuje da zatvori svoju državu za dolazak izbeglica iz Pakistana i kako ih je tamo smestila vlada SAD, dolazi u situaciju da predloži secesiju svoje države u jednom populističkom gestu.

Predsednik SAD nije ništa manji oportunista, takođe vođen željom da se očuva na vlasti, a tu su i razne druge karikaturalne spodobe iz medija, vojske i sl.

Film je producirao Barry Levinson koji će samo godinu dana kasnije snimiti WAG THE DOG, mnogo ubitaćniju satiru koja će kod nas steći kultni status kao što se sećamo iz vremena rata. WAG THE DOG je bio bitno relevantnija satira od ove.

Nažalost, sada kad su teme kojima se bavi Dante na neki način postale aktuelnije, dok SAD nisu baš na ivici raspada ali Trump svakako vodi radikalnu anti-imigrantsku politiku i time žestoko polarizuje svoju javnost - ovaj Danteov film ne može da doživi revival jer naprosto nije dovoljno dobar.

I to je šteta, 23 godine ranije, Dante je napipao temu ali nije uspeo da od nje napravi dobar film...

Thursday, April 2, 2020

AU NOM DE MA FILLE

AU NOM DE MA FILLE Vincenta Garenqa je neobičan film. Reč je o filmu o slučaju Bamberski, neobičnom zločinu i još neobičnijoj strazi i sudskom procesu u kome je otac morao godinama da juri novog supruga svoje bivše žene koji je silovao i ubio njegovu kćer.

Daniel Auteil igra Andrea Bamberskog a Sebastian Koch igra ubicu Krombacha. Ova glumačka podela je zbilja na All-Star nivou evropskog filma, međutim Garenqov film sabija sve događaje u 87 minuta i čini ovaj film jednom brzom taksativnom salatu scena koje vode priču napred ali ne čine ništa na planu karakterizacije, pa na neki način i zapostavljaju neka bitna pitanja.

Ne znam da li je film bio slab u nekoj normalnoj minutaži, pa je onda sabijen da barem bude dinamičan, ali naprosto sada izgleda kao svojevrsni prototip, najava filma koji bi trebalo snimiti o slučaju Kalinke Bamberski. 

Međutim, slučaj je sam po sebi tako bizaran da ga je bilo teško upropastiti lošom izvednom. Ovde izvedba svakako jeste loša ali je priča na kraju krajeva gledljiva. Otud, koga zanima ovaj slučaj i naleti na ovaj film na televiziji, može i da ga pogleda. No, slučaj kao što je ovaj zaslužio je daleko bolji film.

* 1/2 / * * * *