Saturday, April 30, 2011

UNITED

Pogledao sam UNITED Jamesa Stronga, po scenariju Chrisa Chibnalla, priču o Manchesterovoj tragediji u Minhenu na povratku sa Utakmice u kojoj su igrali nerešeno za Zvezdom ali propšli dalje,. Ovaj događaj je naravno dobro poznat i navijačima Zvezde i navijačima Manchetsera a sam TV film pokušava da osvetli uticaj samog događaja na klub i ljude u njemu.

Priče o tragedijama koje zadese sportske ekipe, dakle kolektive koji su po definiciji zavisni od konkretnih i nezamenjivih pojedinaca prilično su česte. Zar filmovi poput WE ARE MARSHALL i REMEMBER THE TITANS ne govore o sličnim pričama? UNITED je britanska verzija toga koja nekako u skladu sa britanskim mentalitetom, sa dosta stiffupperlipperyja prevazilazi kritičnu situaciju.

James Strong režira UNITED pod velikim uticajem Tom Hooperovog remek-dela DAMNED UNITED ali nažalost Chibnallov scenario nije toliko zreo kao Peter Morganov te iza događaja i njihove rekonstrukcije nema jake priče a uprkos Stronogovom gaženju po sentimentalnosti ni previše emocije. Reklo bi se da je Stronga kao reditelja toliko ponela simulacija ZHooperovog stila da je usput zaboravio da igradi likove pa na kraju Matt Busby, Jimmy Murphy i Bobby Charlton deluju kao nekakvi tipski likovi iz ne naročito razvijene fikcije.

Rekonstrukcija epohe je solidna, opet na tragu DAMNED UNITEDa, ali Beograd je recimo u par scena potpuno neubedljiv i više podseća na SSSR nego na SFRJ deset godina posle istorijskog NE. Čak su i kostimi policije i naoružanje kojim raspolažu neuverljivi i prenaglašeni. Detalji koji ne liče na Jugoslaviju su do te mere brojni i to ne na planu same autentičnosti koliko na planu poimanja tadašnje Jugoslavije da se postavlja pitanje ne samo ozbiljnosti ralizacije već i ozbiljnosti samog promišljanja i literature korišćene u pripremi.

UNITED u krajnjoj liniji, sam po sebi, barem meni kao ljubitelju fudbala, ipak funkcioniše kao osrednji ali gledljiv televizijski rad. Šteta je što nimalo ne odskače od britanskog proseka, a ponegde pada i ispod tog nivoa.

HALL PASS

Pogledao sam HALL PASS Braće Farrelly. Sa ovim filmom, oni su se konačno vratili uspešnoj i konzistentno smešnoj komediji od koje su odlutali još od svog najvećeg uspeha THERE'S SOMETHING ABOUT MARY. Tokom tog lutanja, bilo je jasno da naizmenično pokušavaju da ožive svoj stari stil što im nije baš išlo od ruke, a isto tako nisu se nalazili ni u aproprijaciji tuđih stilova. Međutim, u HALL PASSu oni uspevaju da uspešno apropriraju Judd Apatowa, i prave kopiju njegovih relationship komedija, sa svojim pečatima tu i tamo, i u određenom smislu popunjavaju prazninu koju je stvorilo Juddovo lutanje.

HALL PASS međutim uspeva da bude vrlo efektan i da se nadoveže na naslove poput WEDDING CRASHERSa i KNOCKED UPa sa jednim ipak novim pogledom na okolnosti jer se ova dva tek pobočno bave ljudima koji su u braku i spadaju u domen onih komedija čija je konvencija da se završe brakom. Naravno, komedija kao konzervativni žanr čini da se HALL PASS takođe završava brakom, odnosno izlečenom verzijom već uspostavljenog formalnog odnosa

Owen Wilson i Jason Sudeikis su dorasli da iznesu ovu komediju, sigurno zahvaljujući otvorenosti publike prema novim komičarima nastalom u post-HANGOVER klimi. Wilson nije nov ali nije ni sasvim uspostavljen kao solo leading man. Ipak, u ovom filmu uspeva da dobro iznese taj zadatak.

U vizuelnom smislu, isto može da se prepozna uticaj HANGOVERa kao ozbiljno realizovane komedije koja pokušava da funkcioniše u rediteljskom smislu i izvan humora i fokusa na elementarne detalje.

Sa ovakvim, uslovno rečeno, kambekom, teško je ponovo upisati Farrellyjeve na mesto koje su zauzimali, jer ovaj film nije autorski kao njihovi raniji projekti ali je zato zaista dobar.

* * * / * * * *

BELI LAVOVI

BELI LAVOVI Lazara Ristovskog je film o kome sam morao da razmišljam par dana posle gledanja. Jednim delom zbog toga što je naša kinematografija ipak koliko-toliko zašla u domen relativno racionalnog pristupa stvarima sa po tri-četiri filma godišnje koji istinski privlače pažnju i zaslužuju malo ozbiljnije sagledavanje. BELO ODELO, Lazina debitantska režija, došla je u doba sunovrata naše kinematografije kada su ipak neke "veličine" još i uspevale da figuriraju, i kod nas i u inostranstvu. BELI LAVOVI dolazi u vreme ponovnog uspona naše kienmatografije, kada "veličina" zapravo više nema ali se u bazi dešavaju promene. U tom smislu, BELI LAVOVI su film koji je potpuno izvan svog vremna i kinematografskog trenutka. Poluprazan Sava Centar na premijeri bio je iznenađenje za sve nas ali on samo ilustruje koliko su BELI LAVOVI i novi rediteljski rad Lazara Ristovskog zapravo jedna marginalna stvar u aktuelnim tokovima.

Samim tim, za razliku od BELOG ODELA koje je bilo u Kanu jer ga je režirao Kusturičin glumac, BELI LAVOVI stoje kao u novi film jedne u međuvremenu kompromitovane i potrošene javne figure, u kinematografiji za koju on više uopšte nije relevantan.

Kada dakle više nema nikakvog rezona da se trpe hirovi jedne izbledele zvezde, BELI LAVOVI ostaju ostvarenje koje će eventualno zaintresovati malobrojne perverznjake koji gledau apsolutno sve domaće filmove. I ta malobrojna skupina dobiće film koj je meni bolji od BELOG ODELA ali je i dalje daleko od smislenog - mešavinu MALE NOĆNE MUZIKE i CREMASTERa na temu tranzicije, farsu i meta-film u jednom, nešto sa čim bi možda mogao da se izvuče neki etablirani reditelj poput Kaurismakija, Kusturice ili Žilnika, ranije Puriše Đorđevića, ali ne i Ristovski za koga više nema strpljenja.

Otud, iako nema dileme o tome kakav je ovaj film suštinski, kao i u mnogim slučajevima pre toga, bio bih licemer kada bih prećutao da postoje podjednake budalaštine koje neko smatra klasicima. Ristovski međutim nije imao sreće tako da je prilično jasno u koju kategoriju će upasti ovaj film koji pobuđuje na drastične procene.

No, kvalitet na stranu, uostalom ko još gleda evropske filmove radi kvaliteta, BELI LAVOVI u svom potpunom promašaju donose jednu retro dimenziju koja je krasila naše najveće blef-reditelje a to je vanfilmski koncept koji okružuje film. Ristovski je nesumnjivo obro prepoznao nezadovoljstvo i revoluciju kao motiv i BELI LAVOVI su jedan u stvari žilnikovski rad, s tim što za razliku od Ristovskog, Žilnik kao ličnost ima reputaciju koja legitimiše njegove koncepte. Pošto BELI LAVOVI uprkos tome što su farsa svakako imaju izraženu političku crtu, a ako imamo u vidu potpunu što namernu što slučajnu iščašenost od konvencija tipičnog bioskopskog filma, rekao bih da ovaj naslov ima može i veću budućnost kao žilnikovska instalacija nego kao repertoarski film, pa je šteta što kao takav nije i eksploatisan.

* 1/2 / * * * *

Tuesday, April 26, 2011

UNSTOPPABLE

Sa zakašnjenjem sam pogledao UNSTOPPABLE Tony Scotta. Cini mi se da je ovaj film koliko god sam po sebi stajao kao solidan repertoarski suspenser, zapravo ipak znak jedne stagnacije u kojoj je Tony izgubio svoj prepoznatljvi ritam snimanja scenaristicki i stilski provokativnijih naslova poput TRUE ROMANCE, MAN ON FIRE ili DOMINO sa više generic naslovima poput DEJA VU koji ponekad postižu vrhunski rezultat kao u slucajevima CRIMSON TIDE ili ENEMY OF THE STATE.

Ipak, posle PELHAMa, sada ima UNSTOPPABLE koji se ne samo bavi slicnom temom žleznice, vec ima jednu prilicno nezanimljivu "malu" akcionu pricu, koju Tony uspeva da ucini vrednom filma, ali jednog sasvim malog filma koji pristaje nekom reditelju sa manjim ambicijama i mogucnostima za izbor projekata.

U tom smislu, cini se da je Tony i u okvirima ovog materijala mogao postici više, ali cini mi se da nedostaci u odnosu na sam materijal nisu toliko važni kao kljucni problem izbora projekta.

Ono što Tony uspeva da uvede kao novinu, iz pozicije "velikog" i moćnog reditelja, u jedan "mali" film jeste to što radi sa zvezdama ali one na ekranu nisu tretirane kao zvezda opterećene glamurom i sl. Uspeo je da ih koliko god je to moguće približi nekakvom sivilu i blue collar okruženju teme.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, April 23, 2011

UNKNOWN

Pogledao sam UNKNOWN Jaume Collet-Serre, novu produkciju Joela Silvera sa kojom je dosta agilno reagovao na uspeh TAKENa, reklo bi se znatno bolje nego sam Besson u filmu FROM PARIS WITH LOVE. Silver je proizveo TAKENast film sa malo odjeka Bournea, što na nivou zapleta o amneziji što na nivou Berlina kao lokacije koju je uostalom vrlo efektno koristio Greengrass u svojim filmovima. Neeson u centralnoj ulozi čini da se premisa ovog filma upravo kupi na onom nivou na kom treba, dakle da ne bude preglupo za nekoga ko očekuje moderni paranoidni triler a da opet ne bude ni previše pretenciozno za ljubitelje malo tvrđe bioskopske akcije. Dakle, UNKNOWN je po svom duhu taman uspeo da se nadoveže na TAKEN, da u određenom smislu još zrelije postavi likove i da napravi jednu priču koja je pre svega rediteljski konsekventno sprovedena i moram priznati sporadično maestralno rešena.

Collet Serra definitivno zna šta radi i imali smo priliku da se uverimo da ovaj mladi reditelj u usponu napreduje iz filma u film. Međutim, on u UNKNOWNu nezavisno od nekoliko bravura u suspense i akcionim sekvencama, kako u tučama tako i u automobilskim poterama, već na nivou vođenja likova, njihovog dizajna i pretvaranje tipskih likova u svojevrsne karaktere pokazuje da je pravi naslednik Renny Harlina čiji se akcioni filmovi upravo izdvajaju po tome što imaju upečatljive henchmene. Tako i kod Collet Serre, svi likovi su upečatljivi, od glavnih do henchmena koji vode poteru, i svi oni uspevaju da zaigraju kad zatreba, i u vizuelnom smislu i kao generator napetosti. UNKNOWN je film koji je efektan ne samo zbog dobro dizajniranih likova već i zbog toga što srazmerno mali broj ljudi sprovfodi jednu zanimljivu zaveru i on odlično koristi njihove fizionomije kao ključ razumevanja zavere.

Sama akcija je izvanredna, i Collet Serra sa DPjem Flaviom Labianijem vrlo efektno uspeva da na malom budžetu stvori niz izuzetno kvalitetnih i ritmički vrhunski postavljenih akcionih situacija. Samo nasilje u sukobima je vrlo visceralno i ima niz osvežavajuće brutalnih detalja.

Bruno Ganz i Frank Langella, Hitler i Nixon, sa posebnim uživanjem igraju par "starih kadrova" a January Jones i Diane Kruger (koja igra ženu iz Bosne u Nemačkoj, nešto kao Lilit ) daju odličan support i drži nivo filma.

UNKNOWN je film bez previše slabih mesta. Njegova osnovna slabost je što nije TAKEN, i što nije imao priliku da se pojavi pre njega pa da bude preteča. Ovako će ostati nepravedno potcenjen kao nekakav epigon, iako po svom kvalitetu to ne zaslužuje.

* * * / * * * *

Wednesday, April 20, 2011

A-TEAM

Pogledao sam sa zakašnjenjem A-TEAM Joe Carnahana, reditelja u kog sam imao ogromno poverenje od prvog "pravog" filma NARC, i čija smo prva tri filma smatrali svojevrsnim "mlečnim" filmovima koje će kasnije zameniti nekim pravim. Međutim, na kraju kad je snimio "pravi" film koji košta preko 100 miliona dolara, sa velikim ambicijama, rekao bih da je snimio ne samo najslabiji film u svom opusu, već možda i jedan od najslabijih filmova te vrste koje je Holivud produkovao uopšte poslednjih godina.

Prošla sezona je bila obeležena guys on a mission filmovima, naslovima poput LOSERS i A-TEAM, odnosno EXPENDABLES i RED. Od ova četiri filma, RED je daleko najbolji, EXPENDABLES je verovatno imao najzanimljiviju "priču" oko sebe, a LOSERS i A-TEAM su bili više konfekcijski, B i A film tog tipa.

Nije teško primetiti da je A-TEAM najgori film od sva četiri uključujući i EXPENDABLES koji je prilično grozan ali ima ipak neku vrstu filmskog izraza, tona i priče - koji su od reda jadni i pogrešni ali postoje. A-TEAM je hrpa nezaokruženih karaktera, nezaokruženih i neubedljivih akcionih scena u potrazi za nekakvom vrstom priče koja bi to sve povezala. Nažalost, ovaj film je pre svega uprkos ogromnoj i gotovo neprestanoj akciji u pokušaju, gotovo nepodnošljivo dosadan, a Carnahan po prvi put pdobacuje čak i u tehničkoj realizaciji akcije koja je u najmanju ruku zbrzana. Međutim, ono u čemu Carnahan naročito uspeva da podbaci jeste odnos prema mešavini akcije i komedije, i taj balans nikako ne uspeva da uspostavi. Tako da film nije naročito smešan iako to očajnički pokušava a akcija je nedovoljno energična i elaborirana da bi bila istinski uzbudljiva.

SMOKIN' ACES je pokazao da Carnahan ume da snimi vrlo efektnu akciju i rekao bih da je u A-TEAMu naprosto zalutao birajući rediteljski postupak kojim će se služiti.

A-TEAM je meni kao ljubitelju ovog žanra ostavio utisak totalnog trainwrecka, moguće je da nekome ko ne voli ovu vrstu filma možda može biti i okej jer ništa ne očekuje.

* 1/2 / * * * *

Sunday, April 17, 2011

LIMITLESS

Pogledao sam LIMITLESS Neila Burgera, snimljen po romanu Alana Glynna, i mogu reći a bi neki zlobnik ovakj film možda nazvao LIMITED i to pre svega zbog toga što je ograničen svojom ključnom premisom - a to je ideja da treba da posluži kao showcase za Bradley Coopera kao leading mana. Ceo film je pravljen sa tom idejom - da se Cooper nametne kao leading man, da podeli vreme sa de Nirom na ekranu, da bude deo jedne character-driven priče i da on nosi taj ključni karakter.

Da li je Bradley Cooper sazreo da bude leading man? Pa, i jeste i nije. U ovom filmu on nije pokazao da je glumčina kao Di Caprio ili neki drugi sličan momak iz njegove generacije, i čini se da ga LIMITLESS dovodi do granica mogućnosti u ovom trenutku, međutim, ovaj film je dobar test i skrojen je u najboljem holivudskom maniru vrhunskog profesionalizma. Dakle, Cooper je sasvim sigurno uspeo da dovede film do nivoa vrlo solidnog, ali možda bi neki jači glumac uspeo da ga prevede i na teritoriju baš baš jakog.

Sama premisa o nelegalnom leku ili narkotiku koji omogućuje konzumentu da koristi puni kapacitet svog mozga, relativno je svež pogled na faustovsku matricu, i Burger u saradnji sa scenariskinjom Leslie Dixon uspeva da prilično uverljivo predstavi ovu suštinski SF premisu i da je učini delom jednog prilično uverljivog sveta.

U tom smislu, ključni ideološki aspekt filma, koji bi se mogao smatrati i ključnim intelektualnim problemom jeste pitanje zašto čovek sa takvom ekspanzijom uma prelazi iz svoje umetničke vokacije (on je SF pisac koji želi da crossoveruje u mejnstrim) u svet berze i da li je to zapravo krajnji horizont postojanja u savremenom svetu. Dok bi neko mogao reći da je ta vrsta prelaska u svet biznisa možda problem premise LIMITLESSa, mislim da je to zapravo ključni ideološki adut jer junak prelazi put od umetnosti preko biznisa i završava u politici, upravo u fazi kada ima povećanu sposobnost "shvataja" funkcionisanja sveta. U tom smislu, ja sam njegov put video pre svega kao ideološko sazrevanje a ne znak puke želje za bogaćenjem koju on zapravo nikada i ne pokazuje jer uprkos vrtoglavom skoku u materijalnom smislu, on stalno živi u istom stanu itd.

Burger je vrlo precizno, sa jednom jasnom mehanikom uspeo da predstavi halucinogeni apekt pojačane percepcije sveta i LIMITLESS je u tom smislu vrlo precizan i konzistentan. Unutar scena ima nekih sjajnih mizanscenskih rešenja i u poslednje vreme LIMITLESS se može izdvojiti kao vrlo kreativan srednjebudžetni film iz slične lige kao i SOURCE CODE.

Nemoguće je u popunosti uporediti LIMITLESS sa INCEPTIONom jer je Nolanov film ipak prošle godine bio jedna vrsta fenomena koji je nadrastao same moći i kvalitete filma. LIMITLES je s druge strane savršeno usklađen sa onim što jeste. Za sada, LIMITLESS bi se mogao smatrati ovogodišnjim pokušajem INCEPTIONa. Naravno, ishod je ostavio manji trag ali ne bih rekao da je reč o slabijem filmu.

* * * / * * * *

Saturday, April 16, 2011

MODERNO ROPSTVO

Konačno se pojavio TV film a možda i prva epizoda serije MODERNO ROPSTVO koja je deo velikog projekta o trgovini ljudima.

TV film režirao je Vladimir Paskaljević koji je već pokazao svoje tintobrassovske sklonosti u filmu ĐAVOLJA VAROŠ, u kome nažalost ceo sadržaj nije bio usklađen sa onim što je njemu očigledno jača strana a to je nestašni, pubertetski pristup filmu sa akcentom na prljavu, naivnu erotiku i popriličan nemar prema tehničkoj realizaciji u jednom gonzo maniru za koji je odgovoran naš poznati DP Milan Spasić Papi. Iako je ovde reč o TV filmu, SESTRE su ipak kudikamo zahtevnija forma, naprosto reč je didaktičkom filmu koji treba da ukaže na zastrašujuće razmere i opasnosti trgovine ljudima.

Međutim, Paskaljević u najboljim delovima svog filma postiže efekat cormanovskog exploitationa, i u najefektnijim momentima deluje kao campy film "moralne panike" u kome se moralna panika stvara oko trgovine ljudima i tržišta seksa.

Ispovesti žrtava trgovine ljudima generalno u sebi nose izvesnu dozu neuverljivosti, delimično i zato što žrtve ponekad prenebregavaju određene detalje koji su doprineli da nasednu na ponude trgovaca ljudima. U ovakvim slučajevima život ume da bude znatno bizarniji od neke dramske konvencije na koju smo navikli. Sa ovako niskim stepenom ubedljivosti, otud ceo uvod u svet prostitucije deluje apsolutno eksploatatorski, iako jasno to nije bila namera. Prosto okolnosti koje dovode do toga da devojke postanu žrtve same po sebi su na granici uverljivosti a u Paskaljevićevoj realizaciji deluje podjednako kao i pijetet koji može osećati Pam Grier dok se tušira i razmišlja o ubijenom ljubavniku koga planira da osveti.

I u tom domenu javne kuće, moralne panike, seedy erotike i sl. Paskaljević najbolje funkcioniše. Međutim, kada iskorači izvan prenaglašene prljavštine u svet policije (tradicionalni problem srpskog filma) i suda, onda sve postaje manje ili više negledljivo.

Otud, SESTRE deluje kao i sama ĐAVOLJA VAROŠ kao dosta svež zaokret u odnosu na tipične "pitome" programe koji se kod nas nude. U tom smislu, čini mi se da će imati svoje mesto na TVu. Naše televizije odavno nisu snimale serije koje govore o nečem ozbiljnom, a reklo bi se da ni TV filmovi nemaju veće pretenzije uz NEKO ME IPAK ČEKA kao izuzetak.

U poređenju sa NEKO ME IPAK ČEKA, može se reći da su SESTRE znatno življe i zabavnije za gledanje, pa čak i da im je poruka jasnija od onog dosta neubedljivog pro life poetskog prenemaganja. S druge strane, SESTRE isto tako jesu ipak manje uglađenje i zastarele od NEKO ME IPAK ČEKA a to je nešto što naša publika ume da ceni.

Ipak, ono što je mene ponajviše razgalilo i inspirisalo jeste scena u kojoj Dušan Premović, glumac i scenarista, koga sam svojevremeno definisao kao rodonačelnika "ginekološkog neorealizma" zbog svojih radova NEKO ME IPAK ČEKA i FLEŠBEK, prisustvuije sceni abortusa. To je u ravni uzimanja Cronenberga da igra obducenta ili lekara u filmovima kao što su THE FLY ili EXTREME MEASURES. Taj touch je onac koji delo krasi, čak i da je potpuno slučajan!

Što se glumaca tiče, Ljubiša bandović je ostvario odličnu ulogu kao Tadija Tasić, ozloglašeni pimp dok su Ivana Vuković i Ana Mandić u naslovnim ulogama solidne s tim što Vuković ima od starta izraz žrtve dok Ana Mandić uspeva da ponudi nešto intrigantniji i bolje transformisan lik, u čemu joj je doduše pomogao i scenario.

Ostatak ekipe manje više ne zaslužuje pažnju izuzev zabavnih kameo pojavljivanja Strongmana Jovanovića i Krčmarika iz SRPSKOG FILMA u ulogama ozloglašenih pimpova-siledžija.

Vlada Paskaljević je ponovio svoju formulu iz ĐAVOLJE VAROŠI sa svim njenim problemima. Nadam se da će se uskoro opredeliti da se pozabavi nekim nepretencioznijim formama gde će ta opipljiva energija sa kojom prilazi stvarima doći do izražaja...

WORLD INVASION: BATTLE LOS ANGELES

Stvarno je teško naći film koji će nekome kao što sam ja biti preglup i previše naseckan u montaži. Ipak sam ja jedan od retih koji misli da je Michael Bay istinski talentovan filmmaker i uopšte svaki vid prostitucije filmske umetnosti radi podilaženja najnižim nagonima publike nailazi na moje simpatije.

Ipak, WORLD INVASION: BATTLE LOS ANGELES Jonathana Liebesmana je čak i za mene bio vrlo krupno iskušenje. Naime, ovaj film ima suštinski problem na nivou vođenja priče i likova, dakle krupan problem u samoj osnovi filma, i ništa od toga ne uspeva da izleči prilično soildnom tehničkom realizacijom, a nažalost ni širi okviri premise nisu dovoljno zanimljivi da zabašure taj osnovni problem.

Prilično mi je jasno zašto je Liebesman posle ovog filma postao go-to guy za velike spektakle u Holivudu. Očigledno je da on vlada kompleksnim načinima snimanja uz obilnu upotrebu specijalnih efekata i da to može da radi u razumnim budžetskim okvirima, međutim, Liebesman nije novi Neill Blomkamp, nije tako vešt pripovedač i njegov film izgleda kao neka igra koju pred tobom igra grupa ljudi a ti nikako da dođeš i da se uključiš. Ali, rekao bih da upravo taj utisak da je reč o multiplayer igri čini da gledanje tih prizora nije do kraja zanimljivo čak ni samim igračima pošto se fokus smenjuje pa nema konzistentnosti čak ni na tom nivopu pasivnog praćenja situacije.

Ako bi trebalo da se stilski definiše "inovacija" koju Liebesman donosi u podžanr alien invasion filmova, onda je to varijanta u kojoj se priča o vodu marinaca koji se sukobe sa vanzemaljcima a sve je realizovano u mešavini HURT LOCKER - CLOVERFIELD - DISTRICT 9 - BLACK HAWK DOWN koncepcija. Dakle, "velika priča" se priča kroz malu priču, ali ne baš ni malo, nego kao u CLOVERFIELDu, kroz "mikro-priču".

Reći za BATTLE LOS ANGELES da je gung ho regrutni film za marince je istovremeno i pleonazam i netačno. Ovaj film je do te mere gung ho, da na tom putu zaboravlja da napravi bilo kakve likove kao što je recimo bio Clint u HEARTBREAK RIDGE koji bi imali harizmu da privuku regrute. U tom smislu, u ovom filmu jedva da ima bilo kakvih likova i osim nekih vojničkih klišea u rasponu od onog, kome smo videli ženu znamo da će da strada i sl. gotovo da nema nekog upečatljivog karaktera tako da film ne uspeva da izvuče reakciju čak ni iz tih no brainer situacija.

Međutim, glavni no braineri u filmu su vanzemaljci koji su došli preko pola svemira da kolonizuju zemlju a to planiraju da urade tako što će ići sa nekim svojim trooperima i čistiti ulicu po ulicu. Ne želim da zvučim kao humor sa Crackeda pa da nalazim nepraktičnost i nelogičnost u takvom pristupu jedne evidnetno superiornije civilizacije, niti sam došao da gledam film o isključivo ingenioznim vanzemaljcima, međutim, velika slabost ovog filma je u tome što su protivnici Zemljana zapravo jako bezveze.

Vanzemaljci se posle klasičnog "if it bleeds we can kill it" momenta ispostavljaju kao "hard to kill" ali ne naročito nezgodni protivnici, koji čak nisu nešto ni previše gadni na nivou dizajna niti sa sobom donose neku infekciju, zarazu ili tako nešto.

Otud, film nije previše interesantan, a sama lokacija koja se besomunčno lomi i razbija i nije u pravom smislu urbana sredina koja bi se izdvojila svojim specifičnim izgledom jer je LA zapravo većim delom sačinjen od malih i ne naročito zanimljivih kuća. Otud, akcione scene mogu da se dešavaju u bilo kom gradu a Liebesman svojim trešenjem kamere i quick-cuttingom ne eliminiše sasvim svest o prostornim odnosima ali ne bi se reklo ni da ih akcentuje.

Liebesman će sa svojim sledećim filmom definitivno morati da pokaže da li može da pruži nešto više od odlične tehničke realizacije za srednju količinu para, jer ovo definitivno nije DISTRICT 9, film koji bi ulivao poverenje.

* 1/2 / * * * *

Friday, April 15, 2011

HOBO WITH A SHOTGUN

Pogledao sam HOBO WITH A SHOTGUN Jasona Eisenera, Grindhouse produžetak pomame koju su počeli Rodriguez i Tarantino koji je nesumnjivo na rodrigezovskoj strani spektra promišljanja exploitation tradicije, s tim što je efektniji i od PLANET TERRORa i od MACHETEa kao predstavnika ovog pravca u RRovoj karijeri.

HOBO WITH A SHOTGUN počinje jednom 70s špicom ali u sebi ponajviše podseća na 80s grindhouse film, naslove poput ranih radova Mark L. Lestera, sa gradovima koji trule pod pritiskom korupcije i kriminala i specifičnom dozom psihopatskog ponašanja koje nalazi plodno tle u takvim okolnostima. I dok se kreće u tom domenu 80s ekspolatacije, HOBO je i najbolji. Ono čime ga Eisener opterećuje jeste splatter koji doduše jeste u konvenciji Lesterovog poimanja filma, da se razumemo, ali je isključivo u funkciji brutalnog ponašanja negativaca ali nikada nije sam sebi svrha. Eisener međutim ovde ima nekoliko splatter situacija koje su same sebi svrha i one žanrovski remete svedenost njegovog filma i teraju ga na nekakvu peterjacksonovsku teritoriju bez ikakvog naročitog razloga. Otud, HOBO WITH A SHOTGUN koji je mogao da bude simpatični spomenik 80s eksploataciji poput DOOMSDAYa Neila Marshalla na kraju postaje i neka vrsta iskompleksiranog mlađeg brata Jacksonovih showcase filmova.

Hauer u naslovnoj ulozi naravno komentariše svoje ozbiljne i manje ozbiljne uloge koje je upravo ostvario u osamdesetim i devedesetim ali ovo definitivno nije podsećanje na Hauera koji je radio sa Verhoevenom ili Ridley Scottom već na onog koji se dobro razumeo sa Gary Shermanom i sličnom bratijom u naslovima poput WANTED DEAD OR ALIVE. Lepo je kada čovek uspe da ostavi značajan pečat radeći kako izazovne projekte tako i tezge.

Eisener je snimio pristojan niskobudžetni showcase film u kome je pokazao da ima dosta razvijen smisao za humor i da ima dara za simuliranje žanrovskih obrazaca za male pare. Međutim, nisam siguran koliko ovaj film može biti ulaznica za nešto ozbiljnije pošto nije ni dovoljno duhovitiji od onoga što se na ovu temu inače produkuje niti je dovoljno vešto urađen da sasvim prevaziđe budžetska ograničenja. U tom smislu, ostaje pitanje koliko bi pojačanje Eisener predstavljao sa ulaskom u neku ambiciozniju produkciju no svakako njegov sledeći film zaslužuje pažnju.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, April 12, 2011

SOURCE CODE

Pogledao sam SOURCE CODE Duncan Jonesa sinoć, u nažalost potpuno praznom Tuckwoodu. Očigledno je sam bioskop Tuckwood u krizi jer ne pamtim da su čak i ovako manje kurentne projekcije ranije bile toliko prazne.

SOURCE CODE je svojevrsni "drugi debitantski film" Duncana Jonesa. Posle MOONa koji je bio postavljen kao showcase, i SOURCE CODE je opet takav film, pošto se u njemu oseća da Duncan Jones sigurno neće imati ishodište u ovakvim filmovima već da ima potencijala za nešto više. Da li je dobar potez rizikovati da se zarobiš kao "osrednji", mid-profile reditelj, ili odmah rizikovati nešto veće da drugim filmom, ostaje pitanje na nivou cele Duncanove karijere. No, siguran sam da on ima načine kako da se sada nametne i za nešto veće.

SOURCE CODE je film koji ima brojne probleme na nivou celine, međšutim pripada danas vrlo retkoj klasi filmova koji koketiraju sa hard SFom iako sam po sebi nije hard SF i zapravo je vrlo daleko od toga, međutim, već to koketiranje mu daje jednu produbljenost koja često nedostaje u recentnoj produkciji.. Naprosto, SOURCE CODE pripada onoj srednjebudžetnoj struji koja je i ranije imala tendenciju da daje najbolje filmove ali danas je ona izumiruća vrsta u Holivudu.

U tom smislu, SOURCE CODE uspeva da mnoge svoje nedostatke prikrije time što postoji okudica ovakvih filmova i time prikuplja jako velike simpatije.

Osnovni problem filma je u disbalansu između scena u kojima je junak isključen iz source codea i nalazi se u "svojoj realnosti". Naprosto, te scene su pravilu ne samo manje uzbuldjive, manje vizuelno interesantne, već i nude neka otkrića na nivou zapleta koja su poptilično očigledna. Doduše, Duncan se ni ne pravi da nam nudi neka "velika otkrića" ali naprosto mnoga odugovlačenja u informisanju junaka o njegovoj situaciji čine da opadne pažnja.

S druge strane, film potpuno oživi u vozu, u tom ulasku uSOURCE CODE i tu Duncan Jones u saradnji sa zmeckisovim DPjem Don Burgessom nudi konzistentnu, neprekidnu atrakciju. U tom domenu jedino što štrči je akcenat na romantični zaplet koji je u načelu u redu kao ideja ali reklo bi se da u datim okolnostima nije previše verovatno da junak stavi toliki akcenat na jurenje žena.

Isto tako, i sam kraj ima jedan ogroman logički gap koji sam po sebi čak i nije greška ali je perverzan kao ishodište i sasvim sam siguran da Duncan nije planirao da se film čita na takav način, no ovom prilikom to neću spoilovati. Ipak, mislimd a tu ima prostora za diskusiju, iako je sam kraj koncipiran kao vrlo čisto ishodište.

U svakom slučaju, SOURCE CODE je izašao u pravom trenutku i priznajem to mu svakako povećava ocenu sa * * 1/2 na * * *. Kao i sa MOONom, u odnosu na koji je napredovao, Duncan je ponovo imao sreće.

* * * / * * * *

Monday, April 11, 2011

STREET KINGS 2: MOTOR CITY

Pogledao sam STREET KINGS 2: MOTOR CITY Chris Fishera. Reč je o DTV nastavku vrlo simpatičnog krimića Davida Ayera u čini je nastanak bio uključen i James Ellroy. Nastavak pokušava da se nadoveže na ton prvog filma, ali je snimljen u dosta brutalnim low budget uslovima, radnja je premeštena iz LA u Detroit, što je postalo inače tendencija novih DTV naslova pa je sličnoj migraciji pribegao i SWAT.

Chris Fisher se u ovom filmu potrudio da kao reditelj što više postigne tu B-atmosferu prljavih policijskih krimića, međutim istovremena potreba da sve bude glossy i da se kreće nekim "akcionijim" putem a sa druge strane budžetska ograničenja, čine da MOTOR CITY na kraju ipak deluje dosta hendikepirano i da u potpunosti funkcioniše tek od scene do scene.

Pa ipak, sama činjenica da je sniman u Americi, i da Fisher u saradnji sa Ray Liottom i Shawn Hatosyjem uspeva da mu ulije neki duh B-filma čini da se MOTOR CITY ipak izdvoji. U filmu ima i jedna odlična potera koja mu daje kredibilitet u akcionom domenu.

Posle faze snimanja po Istočnoj Evropi koja je u priličnoj meri ograničila DTV, STREET KINGS 2 uostalom kao i sam STREET KINGS vraća stvari na američke ulice i u ključ B-filma što je vrlo značajna stvar. Nažalost, MOTOR CITY je ostao samo nadomak zbilja zrelog B-naslova ali je svakako korak u dobrom pravcu jer se umesto na imitaciju skupljih filmova okrenuo pričanju vlastite priče.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, April 10, 2011

EAST SIDE STORY

Pogledao sam EAST SIDE STORY, dokumentarni film o mjuziklima nastalim iza Gvozdene Zavese koji su režirali Dana Ranga i Andrew Horn. Dokumentarac je u načelu interesantan i informativan iako ima preveliki akcenat na istočnonemački mjuzikl uprkos tome što čak i sami inserti u filmu sugerišu da je u drugim zemljama, naročito recimo u Čehoslovačkoj bilo još specifičnijih predstavnika ovog žanra. EAST SIDE STORY ne može da zaobiđe sovjetski mjuzikl koji uostalom datira još pre rata, reditelje poput Aleksandrova i Pirjeva, međutim, na kraju fokusira se na istočnonemački mjuzikl koji je nastajao u periodu relativne otvorenosti DDRa i ponajviše je delovao kao kopija zapadnog mjuzikla, između ostalog i po tome što se uz manje socijalističke korekcije zaista bavio eskapističkim temama i simulacijama zapadnog eskapizma. U sovjetskom mjuziklu to nije bio slučaj, on je slavio radost rada a plesne numere su bili stilizovani primeri fizičkog rada koji je koreografisan i sproveden uz muziku. Češki je pak više govorio o urbanom lifestyleu, slično našem LJUBAV I MODA.

No, u svakom slučaju, u odsustvu drugih ozbiljnih radova na ovu temu, čak i sa ovakvim insistiranjem na istočnonmačkm mjuziklu koji dakle niti je bio dominantan niti je bio naročito socijalistički obojen, EAST SIDE STORY opet stoji kao dosta bitno ostvarenje za ljubitelje filma i one koje zanima istorija.

* * * / * * * *

Saturday, April 9, 2011

TEENAGE PAPARAZZO

Pogledao sam TEENAGE PAPARAZZO Adriana Greniera koga znamo pre svega kao Vincea Chasea iz ENTOURAGE premda je on kao Di Capriov back up godinama pre toga vrlo uporno radio u indie filmovima. Ovo je njegov rediiteljski rad, dokumentarni film sa kojim dodatno želi da ojača svoju poziciju novog multitalentovanog indie filmmakera pošto je već postao svojevrsna zvezda igrajući zvezdu.

U ovom filmu on pokušava da napravi refleksiju u odnosu na svoju poziciju zvezde i to zvezde koja je postala zvezda igrajući zvezdu time što se fokusira na slučaj dečaka koji radi kao paparaco. Ovaj kurozitet, da postoji home schooled dečak koji uz dozvolu roditelja provodi noći po pločnicima snimajući zvezde nudi dosta zanimljivih mogućnosti za dokuemnatrni film ali isto tako zalazi i na jednu vrlo problematičnu teritoriju kada je reč o moralu.

Naime, ponašanje tog dečaka je nesumnjivo infantilno i pogrešno i ono se savršeno uklapa u ponašanje paparaca inače, s tim što je dečak ipak nezreo i zbog toga je budala a oni su iskompleksirani i prilično ljigavi. Grenier međutim dolazi na granicu da ovo pogrešno ponašanje analizira i objašnjava što je jedan moralno krajnje diskutabilan postupak. Ipak, na kraju, Grenier zauzima stva, iskoračuje iz analize i čini "sve" da dečaka "istera" na pravi put iz pakla u koji je zalutao uz pomoć okoline, medija i roditelja.

Grenier je snimio vrlo atraktivan i dinamičan film, vođen godarovskom paradigmom da dobar dokumentarni film liči na igrani a u realizaciji je pomoglo i dosta ljudi iz tehničke ekipe serije ENTOURAGE. Sebe je stavio u glanu ulogu naratora i istraživača i uprkos tome što, kao i većina "istraživača" dosta glumi kod njega to prosto ide prirodno upravo zbog specifične glumačke karijere na koju uostalom i sam referiše u ovom filmu.

Uprkos svemu, međutim, TEENAGE PARAZZO uspeva samom temom da se zaštiti od statusa zadovoljavanja Adrianove sujete i pokazuje se kao vrlo pristojan rediteljski rad.

* * * / * * * *

PAUL

Pogledao sam PAUL Grega Mottole koji se, barem što se mene tiče, pojavio sasvim iznenano na našem bioskopskom repertoaru. Šteta je što Pegga i Frosta u svom "Cornetto" fazonu nismo imali priliku da prvi put vidimo na velikom ekranu u nekom filmu Edgar Wrighta ali sada, šta možemo, poklonu se u zube ne gleda, mislim da je neverovatan eksces što smo uopšte dobili i PAULa. Uz sve to, PAUL je stvarno odličan film, vrlo zabavna komedija o dvojici britanskih geekova na road tripu kroz Ameriku, tokom kog u povratku sa Comic Cona žele da obiđu ključne UFO lokalitete. Na tom putu oni nailaze na pravog vanzemaljca, onog koji je zapravo sleteo na Zemlju i decenijama potom sarađivao sa američkom vladom između ostalog ne bi li senzibilirali Zemljane za susret sa bićima sa druge planete.

PAUL istovrmeno funkcioniše kao dinamična i prilično zabavna road movie komedija, koja se ubrzo prtvori u svojevrsni chase movie - ali isto tako kao i uvek sa Frostom & Peggom sve to je i komentar popularne kulture. Raznih detalja u kojima se podseća na čuvene filmove i priče ima jako puno ali srećom oni nisu sami sebi svrha tako da u filmu sasvim dobro može da uživa i neko ko nije toliko upoznat sa temom. Ipak, naravno, skoro je sigurno da niko neće zalutati na PAULa, a tako mi se čini i po publici koja ga je sinoć gledala u Koloseju - reklo bi se da niko nije zalutao da gleda komediju sa smešnim Englezima.

Greg Mottola je uspeo zahvaljujući svom radu na televiziji a zatim i sa SUPERBADom da se nametne kao ozbiljan reditelj komedija, i da izbegne tavorenje u nekim generic projektima, tako da je PAUL ne samo dobar povratak za njega u svet komedije posle ADVENTURELANDa već je i po svemu vrlo ambiciozan film. Iako Mottola nije formalno atraktivan kao Edgar Wright, rediteljski postupak koji nudi je odličan, ima integritet i PAUL stvarno izgleda kao ozbiljan film bez nekih tipičnih propusta koji se javljaju u vizuelnom ili tehničkom smislu u komedijama.

Isto tako, Mottola je okupio sjajnu ekipu svojih saradnika iz ARRESTED DEVELOPMENTa koji su danas ioanko okosnica američke komičarske scene. U tom smislu PAUL je All-Star kolekcija komičara kao što je u svoje vreme bio BLUES BROTHERS sa kojim deli dosta sličnosti i moglo bi se reći da je PAUL svojevrsni BLUES BROTHERS za savremene geekove.

U svakom slučaju, treba ga ispoštovati na velikom ekranu jer to definitivno zaslužuje. Čini se da za razliku od SCOTT PILGRIMa i u svetu uspeva da izvuče geekove iz kuće.

* * * / * * * *

ZDUHAČ ZNAČI AVANTURA

Teško je biti pametan prilikom suočavanja sa filmom ZDUHAČ ZNAČI AVANTURA Milorada Milinkovića Debelog koji bi se mogao smatrati svojevrsnim prequelom tinejdžerske serije TNT. Naime, s jedne strane ovo je film koji dolazi od reditelja koji iza sebe ima tri filma, od toga dva blokbastera i jedan sasvim solidno gledan ako imamo u vidu koliko je grozan, reč je o žanru koji kod nas ima svoje mesto i nekakvu ciljnu grupu, a sve to je opet do te mere grozno da je gotovo ispod svake kritike.

Međutim, s druge strane, na nekom bizarnom nivou, ZDUHAČ samo u pojedinim domenima uspeva da se zapljune u domenu najgoreg, čak i u okvirima recentne domaće produkcije koja je u proseku reklo bi se nešto bolja nego što je bila. Naime, taman kada bi se ZDUHAČ počeo ismevati zbog naslova, setimo se da je u bioskopima trenutno film koji se zove MA, NIJE ON TAKAV, dakle film koji će još jako dugo abolirati svaki glup naslov srpskog filma. S druge strane, kada bi se ZDUHAČU prišlo tehnički, on je i ovakakav-kakav je ipak AVATAR u odnosu na PLAVI VOZ recimo koji je postavio nove standarde apsolutne nemuštosti kod nas. Međutim, ono u čemu je ZDUHAČ ipak nenadmašan jeste domen vođenja priče, čak ne ni scenarija, već vođenja priče u najširem smislu, od režije preko montaže do scenarija iz koga je sve to proisteklo.

Otud je ZDUHAČ jedna salata slabo povezanih scena, koje same po sebi ni ne nude neki naročiti kvalitet i osim par relativno vitalnih stonerskih gegova, sve to je mahom samo mučno za gledanje.

Međutim, manje više što je rezultat mučan, dešava se to i u boljim kućama i kod boljih autora. Problem je u tome što ovaj film pokazuje apsolutno odsustvo bilo kakvog truda, kako na nivou celine tako i na mikroplanu, i ta potpuna nebriga, taj totalni javašluk na kom je izgrađen ovaj film čine da bude toliko grozno iskustvo.

Prosto naša kinematografija je premala za ovu vrstu uzaludnog trošenja vremena i strpljenja publike, naročito ako imamo u vidu da je posle MONTEVIDEA situacija bila zrela da se publika vrati srpskom filmu. Međutim, sa komercijalnim pokušajima poput MA NIJE ON TAKAV i ZDUHAČA teško da će se bilo gde vratiti. ZDUHAČ po prvi put, i u još drastičnijoj meri od SREĆKA, pokazuje Debelog u znatno manjoj komunikaciji sa publikom nego inače. U bioskopu sinoć bilo je nešto malo smejanja i to na silu, ljudima je bilo glupo što su došli na komediju a ne smeju se pa su onda sami nekako nalazili povode da se nasmeju za svoje pare. Ali ni taj bedni i proređeni smeh nije bio autentičan.

Wednesday, April 6, 2011

NADINE

Pogledao sam NADINE Roberta Bentona, krimi-komediju iz 1987. godine u kojoj on pokušava da napravi podsećanje na nekoliko starih holivudskih žanrova kao što su screwball, noir i hičkokovski triler. Nažalost, u ovoj mešavini Benton uspeva da izvuče jedan dosta jednostavan primer star-driven vodvilja što samo po sebi nije loše, film je dinamičan, ali to definitvno nije nivo koji bi trebalo da ima film u kome igraju Jeff Bridges, Kim Basinger i Rip Torn.

Benton se revizijom holivudskih žanrova bavio mnogo uspešnije ranije ali ovo sad je više pokušaj da se spoji revitalizacja starih žanrova i komercijalni film ali NADINE nije vrhunski primer ni jednog ni drugog.

* * 1/2 / * * * *

JOE KIDD

Pogledao sam JOE KIDD Johna Sturgesa, star western sa Clint Eastwoodom, snimljen po scenariju Elmore Leonarda. Zanimljivo je da je Sturges režirao ovaj film dosta drugačije od svojih ranijih klasičnih vesterna, očigledno je da mu je bio zadatak da Clinta sinhronizuje sa novim vestern tokovima čiji je on i bio rodonačelnik kao glumac u Evropi i Americi. U rediteljskom smislu, Sturges međutim donosi kako niz kvaliteta tako i osnovni problem ovog filma. naime, Sturges donosi jedan svež odnos prema scenografiji Divljeg zapada, ambijentima koje tretira bliže tadašnjim krimićima na tragu PRIME CUTa nego kaubojskog filma - međutim, s druge strane ne uspeva da prevaziđe suštinski problem a to je da nije dovoljno potencirao adute Clint Eastwooda u filmu koji je po efiniciji ipak star western. Ali star western u kome se star ne ističe kako treba, i onda na kraju epizodisti poput Don Strouda uspevaju da zasene ne samo Eastwoda već i Duvalla koji igra negativca.

Međutim, uprkos ovom krupnom nedostatku JOE KIDD itekako unosi svežinau u američki vestern svoga doba, ne samo kroz priču o krajnje moralno ambivalentnim junacima i dosta direktnu kritiku ulaska kapitalizma na Divlji Zapad već i na planu prilaza bioskopskoj akciji po kojoj je vestern bio poznat. Sturges iako dolazi iz jedne druge škole vesterna uz direktora fotografije Bruce Surteesa, Siegelovog učenika, unosi dosta svežeg i modernog pristupa ambijentima i akciji, i šteta je što filma naprosto nije kompletniji u svom izrazu.

Doduše, dosta kratka minutaža sugeriše da se filmu nešto desilo u montaži. Ipak, upravo efikasnost filma i omogućuje da se nedostaci prevaziđu i da JOE KIDD stoji i kao pitak i kao istorijski zanimljiv naslov.

* * * / * * * *

Monday, April 4, 2011

IZA STAKLA

Pogledao sam IZA STAKLA Zrinka Ogreste, vrlo interesantnu urbanu melodramu iz 2008. godine. Reč je o filmu koji na planu inscenacije i rediteljskog koncepta ide jednom dosta poznatom ali za naše uslove dinamičnom i svežom linijom, gde priču smešta u par dana, u jednostavan ljubavni trougao i pripoveda je uvodeći gledaoca u središte situacije umesto da konstituipe narativ u jednom "pričam ti priču" kalupu koji bi regionalnom filmu bio svojstven. U tom smislu, IZA STAKLA dosta podseća na nekakav danski ili britanski film sa svojom neposrednošću, efikasnošču, situacijama u koje gledalac samo bane a onda sam mora da poveže konce.

Ogresta uz asistenciju Ivana Gorana Viteza na poziciji pomoćnika, a Viteza znamo kao reditelja jako zanimljivog ŠUMA SUMMARUM, uspeva da ovaj film učini vrlo dinamičnim i na planu inscenacije, sa dosta mizan-kadrova, pokreta kamere, modernih rešenja, i u slučaju ovakvog rediteljskog pristupa jedino što se nameće kao problem zapravo jesu glumci koji ne mogu da isprate ovu dinamiku, ne mogu da se priviknu na takav tempo, na situacije koje nisu postavljene tipično, od "Akcije!" do "Stopa!" nego se moraju igrati dosta spontanije. Pa ipak, mislim da je IZA STAKLA uzorna urbana melodrama za regionalne okvire, neuporedivo efektnija od recentnog Grlićevog rada NEKA OSTANE MEĐU NAMA koji je pokušao da se nametne kao neki "zlatni standard".

IZA STAKLA jeste autsajderski pa samim tim i naslov lakši za sticanje simpatija od Grlićevog, ali nezavisno od tog odnosa mejnstrima i oboda glavnih tokova, reč je o mnogo boljem filmu.

Oni koji očekuju od filma da bude neki groundbreaking naslov za razotkrivanje ovoga ili onoga, a to je hipoteka koja se nameće regionalnim filmovima, uvek mogu da kažu da ovaj film "nije nišpta naročito". Možda je i tako ali je ovo vrlo pristojno urađeno "ništa naročito" koje po svom korespondiranju sa savremenim dostignućima deluje impozantnije od mnogih drugih regionalnih naslova sa većim ambicijama.

* * * / * * * *

Sunday, April 3, 2011

THE MAN FROM NOWHERE

Pogledao sam THE MAN FROM NOWHERE Jeong Beom Leeja južnokorejski akcioni triler koji u sebi spaja ono što je dobro i sveže u južnokorejskom pogledu na tradicionalne američke žanrove i ono što je slabost njihovog pristupa tim temama.

Naime, Južna Koreja usled relativnog nedostatka tradicije žanrovskog filma naročito u ovim tipičnim repertoarskim formama u kojima Holivud dominira, poput akcionog trilera još uvek uspeva da tim temama priđe sa izvesnim žarom i nekonvencionalnošću sa kojima Holivud odavno ne samo da im ne prilazi već ih ni ne tretira ozbiljno. Štaviše, čini se da Holivud danas u stvari podjednako pokušava da ponovo pronađe smisao u tim žanrovima ali na drugi način, tretirajući ih postmoderno ili sa nekim dodatnim spinom poput angažovanja reditelja koji nisu specijalisti za to. Otud su holivudski filmovi koji su poslednjih godina uspeli da se nametnu kao standard za tu vrstu filma naslovi poput THE BOURNE SUPREMACY ili RED.

Ostatak strejt ponude, bez nekih naročitih dodataka, Holivud je prosledio na DTV gde tim žanrom suvereno vladaju nekadašnje bioskopske zvezde koje su ga i učinile popularnim.

U Koreji pak, još uvek postoji kapacitet da se bez stida snimi film o nekadašnjem operativcu tamošnje tajne službe koji sada radi kao tihi, usamljeni, vlasnik zalagonice ali spreman je da ponovo stupi u akciju kako bi zaštitio jednu devojčicu čija je mati pošla stranputicom.

Stepen ozbiljnosti sa kojom prilazi ovoj premisi koja je već od opisa lika potpuno seagalovska je impresivan i još da nema ozbiljnog problema koji datira iz ranih dana razvoja ovoga što danas znamo kao korejski repertoarski film a to je užasna derivativnost, a ovde je deriviran LEON, mogli bismo reći da je THE MAN FROM NOWHERE imao potencijal da bude veliko osveženje. Međutim, slično nama poznatom slučaju ČETVRTOG ČOVEKA u kome je sličnost sa Bourneom bila veliki hendikep i znatno degradirala film, ovde je isti slučaj sa LEONom. Doduše, LEON objektivno nije bio toliko skoro da bi stvorio problem kao što je BOURNE ULTIMATUM stvorio ČETVRTOM ČOVEKU kad su izašli praktično u isto vreme, ali u principu u ovo vreme se i u Holivudu kuvalo par filmova sa akcijom i spojem male dece sa herojima poput KICK ASS i sl. Dakle, THE MAN FROM NOWHERE je svoj utisak pokvario oslanjajući se na jedan trenutno eksploatisani koncept.

S druge strane, sasvim je razumljivo da ako pogledamo prilično visok nivo realizacije ovog filma, možemo pretpostaviti da je ova pozajmica više bila namera nego greška, odnosno da je reč o ekipi koja zna šta radi i da su naprosto osetili kako je korejskom filmu potreban film sa takvom karakternom dinamikom.

Drugi problem, ako se to može smatrati problemom a ne lokalnom idiosinkrazijom jeste sam format filma. Naime, THE MAN FROM NOWHERE traje skoro dva sata iako nema previše razloga za to. Znamo da jak akcijaš može bez problema da traje toliko, ali ovaj film prosto ipak nije to i ima dosta praznog hoda, suvišnih karakternih vinjeta, rekao bih čak ustupaka bizarnostima koje se očekuju od korejskog filma, možda i baš od stranaca. Otud su protivnici seagalovskog lika ovde bizarni kriminalci skloni tipičnim chanwookovskim vidovima kriminala poput trgovine organima i sl.

Ako se puka bizarnost i drastičnost chanwookovskog tipa mogu smatrati kao exploitation adut, ono gde THE MAN FROM NOWHERE onda tupi svoju oštricu jeste odricanje od onog što je možda najsnažniji adut korejskog filma o opsesivcima, psihopatama i osvetnicima a to je transformacija "običnog čoveka" u izopačenu mašinu za ubijanje, premda čak i Kim Ji Woon u svom I SAW THE DEVIL nudi glavnog junaka koji je pripadnik službi bezbednosti.

Zanimljiva je otud ta ideološka dimenzija prisutna u THE MAN FROM NOWHERE i I SAW THE DEVIL gde imamo junake iz tajnih službi koji čiste ulice od šljama, što je jeste u izvesnom smislu bilo prisutno kao tema naročito u reakcionarnom američkom exploitationu u post-vijetnamskom periodu sa tipičnim narativom o iscrpljenom ratnom heroju koji je krvario za pogrešnu politiku a onda se vratio kući i zatekao groznu hipokriziju među onima koje je otišao da brani/zastupa. Ne uspevam tačno da prepoznam simptome u južnokorejskom društvu koji bi mogli objasniti to okretanje bezbednjaka prema "unutrašnjem" neprijatelju. Naime, koliko god se južnokorejski film trudio da postojanje Severne Koreje tretira prevashodno kao tragediju grupe ljudi pa tek onda kao neki represivni režim i protivnika, Južna Koreja definitivno ima protivnika koji je za njihove pojmove vrlo prisutan i aktivan i za razliku od Vijetnama nije preko sedam mora i sedam gora. Otud okretanje bezbednjaka unutrašnjem neprijatelju ili ima neko značenje ili je potpuno kopiranje američkog modusa, u kome pak itekako ima značenje. Ne znam, ali pokušaću da saznam.

U triptihu osvetničkih filmova koji čine DEVIL, VENDETTA i NOWHERE, ne naročito kvalitetni VENDETTA mi je ostavio najsnažniji utisak. Ipak, isto tako, NOWHERE i nije tipičan korejski revenge film, već pre akcioni triler koji svoju priču shvata ako ne ozbiljno a ono ambiciozno pa se u tom smislu tu i tamo nadovezuje na korejski revenge film kao legitimisanu "umetničku formu". Kao fan akcionog filma, naravno, radujem se da ih neko tako ozbiljno radi, i u svakom slučaju ovaj film je obavezna lektira za fanove žanra, uprkos svojim, kako već rekoh brojnim i često vrlo ozbiljnim nedostacima.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, April 2, 2011

AMERICANIZATION OF EMILY

Pogledao sam AMERICANIZATION OF EMILY Arthura Hillera, ekranizaciju romana William Bradford Huieja koju je napisao Paddy Chayefsky. Chayefsky je imao upečatljiv stil i obeležio je kako američki film tako i televiziju, ali meni je lično ovo njegov najuspeliji scenario. Sasvim sigurno je da dosta toga vezano i za režiju i za epohu u kojoj je nastao film. Naime, Chayefsky je u periodu Novog Holivuda ekranizovan u nizu razbraušenih filmova koji su previše isticali satiričnu dimenziju njegovog pisanja i iscrpljivali se u raznim apsurdima, samodovoljnim arijama za glumce i sl. Ta vrsta filma ipak još nije mogla da se desi 1964. od kada datira AMERICANIZATION.

AMERICANIZATION OF EMILY međutim uspeva da odlično uklopi romantičnu komediju sa ratnim filmom koji u pojedinim deonicama postaje vrlo tvrd i antiratnu satiru koju donosi Chayefsky. Satira je ovde ubojita pre svega zato suštinski utiče na zaplet, proističe iz karaktera i odnosa junaka.

Međutim, čak i u nekom najužem smislu, AMERICANIZATION OF EMILY je najsubverzivniji film po Chayefskom. Naime, ovo je antiratna satira o ratu koji u principu nije do tada dovođen u pitanje konflikt, a bogami ni posle. Jedno je napraviti film koji je satiričan pogled na rat koji je politički problematičan a sasvim drugo napraviti film o Drugom svetskom ratu u kome se nacizam kao ideologija nijednom ne pominje. U tom smislu, ovaj film ne samo da je provokativan, išao bih čak još dalje pa bih rekao da je politički nekorektan a zašto ne reći - mislim da bi neko imao pravo da kaže da je politički direktno degutantan.

Naime, AMERICANIZATION apolotično tretira Drugi svetski rat uprkos tome što je on već tada temeljni narativ savremene civilizacije i kamen temeljac savremene politike kao neku vrstu oportunog sukoba u kome su herojstva proizvod mutnih vojnoindustrijskih i promotivnih interesa pojedinih elita. U filmu se ne pojavljuju Nemci niti se u bilo kom momentu na bilo koji način problematizuje njihova ideologija, ili se objašnjava/opravdava borba protiv njih. U tom smislu, AMERICANIZATION je priličan kuriozitet a ova dimenzija je do te mere šokantna da može proći čak i neprimećeno iza jedne efektne romantične komedije i dobro sprovedene satire koja se vešto kreće utabanim stazama. Ipak, ovakva staza relativizacije Drugog svetskog rata je retko viđena.

Ovakve priče su se obično smeštale u ratove poput Korejskog ili kasnije oko angžaovanja u Vijetnamu, ili je pak bilo tako nečega i u filmu o Drugom svetskom ratu ali uvek sa katarzičnom dimenzijom suočenja sa nacizma.

James Garner i Julie Andrews su vrhunski kao zaljubljeni par, posilni važnog admirala i devojka-šofer u britanskoj vojsci. James Coburn je takođe efektan kao oficir koji odluči da postane ratnik iako je uljuljkan u pozadini.

Hiller nikada nije bio u boljoj formi, ne samo u radu sa glumcima veće i u vizuelnom smislu. Otud je ovaj film klasik na svim nivoima, i čini se da je kvalitet učinio da se osnovna kontradikcija ovog filma potpuno zakopa pod naslagama raznih kvaliteta.

* * * * / * * * *

Friday, April 1, 2011

RED HILL

Pogledao sam RED HILL Patricka Hughesa i mogu reći da je naš film istog naslova bolji.

RED HILL je savremeni vestern smešten u australijsku varošicu koju jednog dana pohodi brutalni osvetnik polu-aboridžinskog porekla, sa surovošću najtvrđeg vestern ubice i nezaustavljivošću šamana i odlučuje da uveliča prvi dan na poslu mladome pomoćniku šerifa.

Hughes namerno insistira na vesternu kao modelu po kome je ovaj film oblikovan, međutim, problem je u tome što njegova aluzija na vestern kao žanr i uopšte doživljaj filma nije produbljena dalje od bukvalne sličnosti njegove priče sa vesternima. On nažalost kroz akcentovanje žanrovske dimenzije samo načinje potencijal meta-filma kao koncepta ali ga ne produbljuje na nivou sadržaja, i na kraju RED HILL deluje kao nekakva osavremenjena parafraza vesterna, suviše stilizovana u tom pravcu da bi iole realistički funkcionisala.

Hughes se, rečju, bavi jednom ne naročito zanimljivom i gotovo potpuno neuverljivom pričom na jedan stilski ambiciozan ali pre bih rekao pretenciozan nego istinski efektan način. Njegov stilski zahvat je izlišan a rudimentarnost priče, nema ishodište u nekoj univerzalnosti, već samo deluje kao jeftina egzibicija, slabog saspensa i predvidivog zapleta.

Hughes sam po sebi nije reditelj bez perspektive, ali RED HILL je suviše pretenciozan i u realizaciji suviše strejt da bi nam pokazao kako je on reditelj koji sad zaista može da pruži nešto novo. U najboljim deonicama on pokazuje kako je reditelj koji može da nam pruži ono što većina profija zna, a pitanje je da li je to dovoljno da bi se kvalifikovao za reditelja vrednog pažnje.

Ova vrsta showcasinga naprosto nije na nivou onoga što bi se očekivalo od australijskog filma koji nam je dao niz ne samo značajnih reditelja i značajnih filmova već i brojne inovatore koji su se u međuvremenu nametnuli kao klasici.

* 1/2 / * * * *