Wednesday, May 31, 2017

PORK PIE

PORK PIE Matta Murphyje je rimejk filma GOODBYE PORK PIE koji je režirao njegov otac Geoff. Geoff je kasnije otišao u Holivud i nametnuo se kao dosta pouzdan žanrovski profesionalac kom je nažalost nedostajalo malo sreće da bolje iskoristi svoje prilike. Na kraju Geoff je završio asistirajući Peteru Jacksonu.

Geoffov sin Matt dobio je mnogo bolju priliku na Novom Zelandu od one koju je imao njegov otac kad je u jeku Ozploitationa snimio film sa kojim je uspeo da se probije u svetske filmske tokove. Nažalost, ovaj film nema šarm Geoffovog originala. Ne samo da su likovi manje simpatični i da automobilske potere nisu tako energične i uverljive iako je film skuplji i ambiciozniji već se prepoznaje i jedan dodatni - vrlo specifičan - problem.

Naime, Murphyjev film ne samo da nema anarhični duh originala već preveliki akcenat stavlja na predstavljanje prilično mlakih a rekao bih i klišetiziranih likova. Na neki način, akcenat na dramskim scenama je preveliki u odnosu na to da one zbilja ništa naročito ne donose. U određenom smislu, reklo bi se da Matt Murphy snima autobomobilske potere samo kako bi “komercijalno” pokrio svoje pretenzije u domenu karakterne romantične komedije. Ali, ako je tako onda on na tom polju nema šta da pruži.

* 1/2 / * * * *

THE FP

Pogledao sam THE FP Braće Trost, film koji istovremeno želi da parodira ali i da omažira filmove iz osamdesetih koji su spajali mlade likove, muziku kao životni kredo i pitanje života i smrti sa postapokalitičnim settingom. Ne možemo reći da je bilo puno tkavih filmova u osamdesetim, ali bilo ih je, setimo se kultnog STREETS OF FIRE.

THE FP govori o postapokaliptičnoj varoškoj pustoši u kojoj se mladi članovi bandi takmiče u igri koja podseća na Dance Revolution, populatni sadržaj arcade lokala širom sveta. Junaci svoje dvoboje na život i smrt imaju na Dance Revolution podijumu.

Jedan od braće Trost je direktor fotografije Brandon Trost koji se pokazao kao snalažljiv i talentovan na brojnim projektima, između ostalog i na CRANKu sa Neveldineom i Taylorom. Otud ovaj mikro-budžetni 80s throwback jako dobro izgleda. Nažalost, ovaj dugometažni film, potekao iz kratkog ostvarenja vrlo brzo potroši svoju ideju i vic na kome se bazira. Međutim, s druge strane ovaj film koji je navodno koštao 45 000 dolara nikada nije dosadan i ne testira strpljenje gledalaca. Pa ipak, samo fanovi exploitationa osamdesetih imaju šta da dobiju gledajući ovaj film jer je svima ostalima dovoljna informacija samo prepričavanje gimmicka,

Među producentima potpisan je Jason Blum. Ovo definitivno nije projekat koji spada u Blumov kanon ili delokrug ali jeste pokazatelj njegove proucentske raznovrsnosti koja je eto iskoračivala i u okvir maltene fanovske produkcije.

Pored vešte fotografije Brandona Trosta, treba istaći i izuzetan synth skor Georgea Holdcrofta.

* * / * * * *

THE PERKS OF BEING A WALLFLOWER

Pogledao sam THE PERKS OF BEING A WALLFLOWER Stephena Chboskog, film u kome je ovaj reditelj adaptirao vlastiti roman. 

Moram priznati da sam imao dosta teškoća da prepoznam šta je toliko dobro prepoznato u ovom indie comingofageru koji je prenatrpan raznim motivima, nijedan ne razrađije do kraja, nijedan ne biva adekvatno akcentovan, i ima jedan atribut po kome se izdvaja a to je zaista izuzetna glumačka ekipa mladih talenata u kojoj se nalaze Emma Watson, Logan Lerman, Ezra Miller, Johnny Simmons…

Dakle, Chbosky je okupio sjajne mlade glumce i oni uspevaju da učine film dinamičnim koliko god je to moguće, ali pored sjajnih mladih glumaca, Chbosky na istom mestu uspeva da saspe i veliki broj motiva, i veliki broj klišea koji donose iznenađenje samo utoliko što gledalac ne očekuje da se u istom filmu mogu naći zajedno svi ti klišei.

Nažalost, evokacija epohe a to je kraj osamdesetih odnosno početak devedesetih nije preterano ubedljiva i ne doprinosi mnogo filmu. Naprotiv, u nekim trenucima možemo reći da je smeštanje filma u epohu samo još jedan opterećujući kliše coming of age filma kojim se Chbosky koristi kao poštapalicom.

Kao što motive uvodi potpuno nekiritički, tako se Chbosky neprekidno laća raznih pripovedačkih tehnika pa i na tom nivou THE PERKS OF BEING A WALLFLOWER na kraju deluje kao čudnovata mešavina nepotrebno uvedenih tehnika.

Nisam čitao prozni izvornik, ali upadljivo je da film Stephena Chboskog pokušava da obuhvati priču romana mnogo više nego neku logičnu celinu. No, moguće je da se delu publike sav ovaj nesklad svidi, ukoliko do njih uspe da dobaci emocija ovog filma koji je dobronameran, pun zvezda ali ne i puno više od toga.

* * / * * * *

THE NUMBER 23

Sa velikim zakašnjenjem pogledao sam THE NUMBER 23 Joela Schumachera, jedan od onih filmova kojima je Jim Carrey želeo da se odmakne od svojih isključivo komičarskih rola, i snimio ga je u jednoj od svojih kreativno napotentnijih faza upravo na polju komedije. THE NUMBER 23 je baziran na scenariju Fernleya Phillipsa i nema nikakve sumnje da je autorska namera bila da upravo na bazi scenarija, odnosno na bazi same priče i načina kako je postavljena crpi ključnu atraktivnost filma. I nažalost, potencijalno zanimljiv zaplet o čoveku koji dobija na poklon knjigu koja naizgled govori o njegovom životu i razvija mu opsesiju brojem 23 (inače čestu među konspirolozima koji imaju numerološke fiksacije) slabo je realizovan iz više razloga. Jedan od osnovnih je taj što su scene u kojima se kao paralelna radnja prikazuje izmaštani svet romana, odnosno junakove projekcije u svet fantazije, deluje mahom jako nemaštovito, mehanički, i u pojedinim fazama repetativno tako da se taj dodatni sloj izraza umnogome gubi u nemaštovitoj egzekuciji na svim nivoima, od scenarističkog do rediteljstkog.

Potom, i u onim delovima koji su dobro dizajnirani i igrani, Schumacher ne uspeva da razvije neku pripovedačku virtuoznost, napetosti skoro i da nema, i ono što ima je nedovoljno u odnosu na materijal a to je šteta jer u pogledu fotografije u "realističnom" segmentu, uspeva da postigne zanimljivu atmosferu pa i dizajn.

Ako imamo u vidu da su glumci u filmu pre svega dobro izabrani, da je Carreyu odlično legao vehicle ovog profila, a da nmu je Virginia Madsen u svom post-SIDEWAYS ključu pružila izvanrednu podršku i komplikovane odnose među likovima učinila uverljivim, onda je zaista šteta što je film pao na nekim praktično mehaničkim detaljima filmske artikulacije.

* * / * * * *

Monday, May 29, 2017

MARKED FOR MURDER

MARKED FOR MURDER Mimi Leder je televizijski film po scenariju Dennisa Hackina, najpoznatijeg po par skriptova koje je pisao za Clinta Eastwooda. Mimi Leder je imala kratkotrajnu bioskopsku karijeru posle ovog filma sa par solidnih naslova ali najveći trag ostavila je na televiziji.

MARKED FOR MURDER je televizijski film iz 1993. koji je dobrano mariniran u tradiciji 80s pandurskog akcijaša. Powers Boothe igra osuđenika kog puštaju iz zatvora kako bi pomogao u radu policije, u sklopu posebnog programa rehabilitacije. Po izlasku, ubrzo, osuđenik naravno postaje one man army koji se obračunava sa raznim kriminalcima vrhuneći sa bandom dilera kreka koju predvodi lik u tumačenju Michaela Ironsidea.

Nažalost, Boothe i Ironside nemaju priliku za ozbiljan sparing u ovom filmu, čemu doprinosi i prilično epizodična struktura unutar koje se njihov sukob javlja tek u drugoj polovini filma a intenzivira se i razrešava dosta naivno praktično u završnom činu filma.

Ovaj strukturalni nedostatak scenarija je dosta čudnovat i moram priznati da ga nisam često sretao u ovako razrađenim i dosta eksploatisanim formulama. Otud, i sam MARKED FOR MURDER je prevashodno namenjen fanovima žanra i glumaca koji se u njemu pojavljuju.

Neke od postavki u kadriranju, naročito u sceni pregovora u zatvoru, Mimi Leder je kasnije doslovno prenela u svojoj epizodi serije JONNY ZERO koja ima neke slične elemente.

Sunday, May 28, 2017

HOOT

HOOT Wila Shrinera, po romanu Carla Hiaasena, dečji je film sa ekološkom porukom koji bi verovatno danas bio poprilično zaboravljen da se u podeli nisu zadesili danas vrlo aktuelni glumci Logan Lerman i Brie Larson. I uprasvo glumačka podela i evfektno razrađeni mladi likovi čine da ovaj film danas i dalje može da se gleda i izdvoji. Paradokslano, scene sa stariojim glumcima su mnogo artificijelnije i eventualno tek funkcionalne za zaplet, u odnosu na one sa klincima. To sve postepno pomera fokus same priče sa ekološke dimenzije na odnose među klincima i zaplet o ugroženim sovama na kraju odlazi u drugi plan.

Carl Hiaasen je poznati američki satiričar i ovaj film to ne prikazuje, premda ima nekoliko duhovitih detalja. Shriner koji inače mahom radi televiziju drži fokus primarno u domenu dečjeg filma pa Hiaasenov smisao za humor nije u prvom planu. Paradoksalno, u obe Hiaasenove ekranizacije (druga je STRIPTEASE) nešto drugo je izbijalo u prvi plan.

Logan i Brie pokazuju da su pred njima velike stvari i to je vidljivo iz ovog filma. Štaviše, možemo reći da su upravo oni svojom igrom dali HOOTu jednu neočekivanu dimenziju koju autori verovatno nisu ni anticipirali.

* * 1/2 / * * * *

A CURE FOR WELLNESS

A CURE FOR WELLNESS je film koji je doneo katastrofalan gubitak New Regencyju i Foxu ali sigurno je da su oni uvereni kako je vredeo svakog centa. Naime, sada kad god neko ima primedbe na mešanje studija u rad autora, oni mogu da pokažu ovaj film i kažu "evo šta ste dešava kad autori imaju punu nesputanu slobodu".

A CURE FOR WELLNESS je toliki trainwreck da bih rekao kako Fox nije čak tražio ni da se skrati na neko razumno trajanje sa svojih apsurdnih 146 minuta jer su shvatili da mu nema spasa, što na kraju možda čak i nije bilo fer prema Verbinskom jer ovaj film je mogao da stekne kudikamo više pohvala da pored svih svojih gluposti barem nije i nepodnošljivo dugačak.

Kako je do svega ovoga došlo, teško je reći, ali smrdi mi da je sve ovo nusprodukt odlaganja PYONGYANGa, filma koji je Verbinski trebalo da snima sa Steve Carrellom (jednim delom i u Srbiji) i da je on unovčio moralni highground koji mu je iznenada dopao kada je Fox u strahu od Kima otkazao taj projekat. Prosto je neverovatno da Fox pri zdravoj pameti da 40 miliona dolaza za film po ovom scenariju, sa ovom glumačkom podelom i da očekuje nekakvu gledanost.

A CURE FOR WELLNESS spada u novu etsetiku tzv. Cinemageddon filmova, gde autori poput Refna ili sada Verbinskog pokzušavaju da uneku vrstu mejnstrima uvedu stileme italo i onog horora i shock cineme. Refn to pokušava da uradi sa festivalskim formatom u NEON DEMONu a Verbinski to pokušava da napravi sa holivudskim filmom. Kakav je to "holivudski" film Verbinski želeo da snimi, teško je razumeti, ali moguće da je hteo da se izrazi u onim formatima koji su u prošlosti bili dostupni Cronenbergu.

No, Cronenberg je ipak jedan od najvećih sineasta svih vremena a Verbinski je obrni-okreni ipak umišljeni reditelj reklama sa grižom savesti koju je u nekoliko navrata pokušavao da leči indie izletima u pauzama beskrajnih nastavaka PIRATESa.

A CURE FOR WELLNESS stoga jedino možemo objasniti pokušajem da se snimi prestige picture, baziran na premisi koju bi verovatno Fulci još smatrao osnovom za prestige picture, a rezultat je jedna salata scena od kojih poneka funkcioniše kao set-piece, a neke i ne baš. Dramski materijal koji povezuje sve te scene je uvredljivo slab i pokazuje kako se na kraju krajeva film ne može bazirati samo na pokušajima set-pieceova, ako između njih nema neki smislen narativ, ili ako barem nije potpuno lišen pokušaja da se gradi neka priča. A CURE FOR WELLNESS nije AMER pa da se slobodno udari briga na veselje, a nije ni SAINT ANGE pa da se nađe balans između horor invencije i priče koja nije nužno u prvom planu.

Verbinski želi da ima sve u prvom planu i rezultat je poražavajući. Kada se tome dodaju neka "umetnička iskliznuća" poput 80s throwback posete "nemačkoj" krčmi u podnožju švajcarskog sanatorijuma koja deluje kao italo omaž lože prepirčanoj sceni iz Fassbinderovog filma, i koja je školski primer scene koja u potpunosti i funkcionalno i stilski odudara od filma i treba da se izbaci ako se već omaklo da bude snimljena.

Dane DeHaan je sjajan mladi glumac i čini sve što može u ovom nezahvalnom filmu ali ni on ne može da pomogne Verbinskom, kome očigledno u ovom slučaju nije bilo pomoći. Ipak, fanovi žanra svakako treba da pogledaju ovaj film, pošto horor retko kada dobija ovu vrstu vanity tretmana, i verovatno nikada u istoriji ovakva premisa neće biti snimljena sa toliko para.

* 1/2 / * * * *

Saturday, May 27, 2017

EL BAR

Pogledao sam EL BAR Alexa De la Iglesije. Od LA COMMUNIDADa ovaj reditelj je samo bleda senka ono što je bio do tog filma. Od pomenutog remek-dela, nažalost krenuo je nizbrdo iako ne možemo reći da je mnogo odstupao od formule koja ga je proslavila. Štaviše, rekao bih da je De La Iglesia sve to vreme bio u stanju permanentnog kambeka koji mu je izmicao.

EL BAR se u tom smislu možda može izdvojiti kao njegov ponajbolji post-LA COMMUNIDAD film. Za početak, ovaj film ima barem jedan urnebesni set piece, i barem jedan urnebesni dijalog. I ima dosta dobrih scena između. Hawks bi rekao da je to na putu da bude dovoljno za dobar film.

De La Iglesia ovog puta pravi kamerni film, suspense komediju o grupi ljudi zatočenih u madridskom snack baru koji ne shvataju o čemu je reč da bi ubrzo skopčali da se nalaze u situaciji koja bi mogla imati apokaliptične razmere.

De La Iglesia voli glumce i u želji da ima što više zanimljivih stripovskih faca u ovom filmu možda ima kudikamo koji lik viška. Međutim, na kraju svakome uspeva da nađe funkciju. U vizuelnom pogledu takođe možemo reći da je maksimalno angažovan i da se trudi da maksimalno dinamizuje sve ono što njegovu priču čini kamernom. I u tom pogledu, iako EL BAR nije masterclass prevazilaženja klaustrofobije kao TALK RADIO Olivera Stonea, jeste film kome samonametnuta ograničenja ne smetaju i ne čine ga monotonim.

Ono što u određenom smislu utiče na izvesnu limitiranost atraktivnosti filma jeste premisa sa grupom ljudi zatvorenih u baru gde De La Iglesia samo deklarativno uspeva da "pokrije" opšta mesta ali se onda istim tim rešenjima potom obilato služi. Otud, možemo reći da su De la Iglesia i Guerricaechevarria više svesni koliko je njihova premisa u osnovi potrošena nego što su spremni da to prevaziđu.

No, obrni-okreni, EL BAR je film koji funkcioniše i koji podseća na De la Iglesiju, ali nikada ga baš nećemo ubrojati u njegov kanon.

* * * / * * * *

Friday, May 26, 2017

FREE FIRE

Pogledao sam FREE FIRE Bena Wheatleya, novu žanrovsku egzibibiciju britanskog hiperpropduktivca. Taman kada sam uživao u njegovoj ekranizaciji Ballarda koja je, ako ništa drugo, barem ponudila jedno otelotvorenje imaginarijuma ovog velikog romana, FREE FIRE je bedan posttarantinovski pokušpaj da se napravi barvurozni kamerni krimić.

Zaplet je jednostavan. Trgovina oružjem polazi naopako u jednom putoim skladištu i posle pola sata ekspozicije, kreće sat vremena puškaranja u kome nit je pucnjava naročito vešto urađena i koreografisana, niti su humoristički detalji naročito efektni. FREE FIRE nažalost ostaje jedno veliko ništa u kome poneki glumac, pre svih Armie hammer pokazuje da bi mogao biti zvezda nekog "pravog", dobrog filma, ovog žanra, ali i nekog drugog, i da je ovo jedna od onih mea culpi koje mora da izgovori ne bi li iznova počeo da dobija "prave" uloge posle nekoliko promašaja.

Doduše, ima u ovom filmu i glumaca poput Brie Larson koje nijedna muka nije naterala da se tu pojave. Ima tu svega i svačega, jedino nema dobrog filma, iako su naizgled godardovski uslovi u pogledu žene i pištolja definitivno ispunjeni.

* 1/2 / * * * *

THE CIRCLE

Pogledao sam THE CIRCLE Jamesa Ponsoldta. Baziran na romanu Davea Eggersa, ovaj film je imao prostor da unapredi prozu zanimljive premise i limitirane egzekucije. Nažalost, rekao bih da je Ponsoldt propzustio jednu od retkih prilika da se roman popravi i učini sadržajnijim kroz film. Štaviše, rekao bih da je upravo u pogledu dramaturgije, Ponsoldt čak pokazao i manju zrelost od Eggersovog romana.

Naime, Eggersov roman se bavi opasnostima frictionless kapitalizma i imperativa prožimanja socijalnih mreža, piosla i razonode, gde se gubi granica između ličnog i profesionalnog javnog i privatnog i stvara neka nova forma društvenog uređenja. Dok je kod Eggersa u romanu dosta dobro izgrađena aura te impresivne naslovne firme i data je fetišistička slika frictionless kapitalizma, da bi se potom razvio zaplet i ishodište koji nisu na nivou, ovde se od starta publici sugeriše kako nešto nije u redu sa tom firmom. Potom, isto tako, neki mistifikovani junaci iz romana koji su bili previše isprazni za prozu ali su nudili prostor za vizuelnu nadogradnju u filmu, ovde bivaju potpuno ispušteni, da bi konačno svaka tehnika pravljenja drame ustupila mesto izgradnji jedne relativno jednostavne i slabo uverljive situacije u završnici filma.

Emma Watson, Karen Gillan, Tom Hanks i ostali, čine vrlo potentnu glumačku podelu. Međutim, oni su nažalost svedeni na ulogu žiove scenografije u ovom inače vrlo lepo dizajniranom filmu za koji se zaista može reći da je "zgodan" u pogledu toga kako je tehnički ostvaren. Međutim, u svemu ovome naprosto nema drame i to je krivica scenarija koji ne otvara mogučćnosti za adekvatnu razradu likova i njihovih dilema, ali pre svega pored krajnje oskudne strukture, kao drugi problem nameće se i to što su sve karte na stolu od prvog sekunda filma.

Otud na kraju THE CIRCLE deluje kao neka paranoična priča koja polazi od preptpostavke da je protivnik potpuno jasno iskazao svoje zle namere, a smisao priče je upravo u toj podmuklosti i tom nedostatku frikcija koji proizvodi zavodljivi šarm korporacija tog tipa.

* * / * * * *

Wednesday, May 24, 2017

BECOMING BOND

Dokumentarac o George Lazenbyju BECOMING BOND osvojio je nagradu publike u programu “Visions” na festivalu SXSW. Nesumnjivo je reč o crowd pleaseru, i o zanimljivoj formi igrano-dokumentarnog filma, sa dosta veštom realizacijom, ali nažalost čini mi se da publika nije imala previsoke kriterijume kada je dodeljivala ovu nagradu.

BECOMING BOND je ispovest Georgea Lazenbyja, bez ikakvog kritičkog otklona u odnosu na ono što on priča, i bez ikakvog pokušaja da se stupi u komunikaciju sa drugim svedocima događaja, te stoga ovaj igrano-dokumentarni film u suštini i nije neki naročiti dokument već više beleška jedne subjektivne ispovesti. Igrane rekonstrukcije se date komično, sa idejom da podvuku njegov već dosta nadahnut i zbilja duhovit način izlaganja, i stilski imaju mnogo više veze sa komedijama poput PILLOW TALKa nego sa Bondom iz te epohe.

Reditelj Josh Greenbaum je uspeo da izvuče maksimum iz Lazenbyja kao pripovedača i da celu stvar sa rekonstrukcijama načini vrlo efektnom. Zbilja trenutni efekat u tim rekonstrukcijama mu nikada ne izmiče. Međutim, na kraju, ovaj film ipak ostaje nedorečen.

Naime, tema BECOMING BOND data u naslovu zapravo nije tema ovog filma jer je cela poenta u tome da Lazenbyju Bond ni u jednom trenutku nije bio ključna stvar. Film prati njegovu nesumnjivo zanimljivu životnu priču, ali onda negde posle odluke da odbije dalji rad na Bondovima i staje. Stoga, mi ne vidimo da li je ta odluka i na koji način promenila njegov život.

Na kraju, BECOMING BOND se prodaje na bazi toga što je Lazenby bio Bond, ali fanovima agenta 007 nudi manje od onoga što se o njegovom radu i potonjim odlukama zna, a nažalost ta primarna priča o velikoj ljubavi koju je poluneobjašnjivo uspeo da uništi, nekako na kraju ostaje bez poente.

BECOMING BOND je na kraju samo dopadljivo gledalačko iskustvo što nije mala stvar ali supstanca mu je izmakla i o slučaju Lazenby još nije rečena zadnja reč. Ovaj film na to nije ni pretendovao, ali nije do kraja jasno na šta jeste i da li je to na šta jeste bilo vredno evidentnog truda.

* * / * * * *

Sunday, May 21, 2017

KILL SWITCH

KILL SWITCH Tima Smita je holandsko-nemački SF akcijaš koji headlinuje Dan Stevens. U ovom trenutku, Dan Stevens je glumac najgledanijeg filma godine i vrlo je luksuzno imati SF film sa njim u glavnoj ulozi, naročito ako imamo u vidu da je njegova reputacija u žanru vrlo visoka, počev od THE GUESTa preko serije LEGION pa do filma COLOSSAL. Tim Smit je holandski majstor za specijalne efekte čiji je put do prvog filma pravi žanrovski success story. Snimio je kratki film koji je stavio na YouTube i to mu je bio showcase za nastanak domišljatog KILL SWITCHa koji se pojavljuje i pod naslovom REDIVIDER.

Naime, domišljatost je pre svega u tome što Dan Stevens igra glavnog junaka bez kog nema nijedne scene u filmu ali je zapravo imao manji broj snimajućih dana jer znatni deo priče izložen je u formi subjektivnih kadrovao, kao u filmu HARDCORE HENRY. I zbilja, u poređenju sa HARDCORE HENRYjem, KILL SWITCH nije tako dosledan u postavci jer nisu sve scene date u subjektivcu, dakle Dan Stevens ima actual screentime, i sama akcija nije toliko barokna, ali opet poređenja su neumitna. Sve ono što je delu publike bilo odbojno u HARDCORE HENRYju važiće i ovde ali dobra vest je da - kome nije bilo odbojno, biće im sasvim prijatno.

Ostatak glumačke ekipe nije sasvim lišen imena, recimo tu je Berenice Marlohe, francuska glumica koja je nastupala u holivudskim hitovima, ali Tim Smit očigledno zna da je "ljudski faktor" najsoetljiviji segment filmmejkinga i zato je opustelost gradova i postapokaliptični posmrtni ambijent ono na čemu naročito insistira.

Premisa je izrazito hard SF za film koji ima jaku akcionu dimenziju i bazira se na putovanju između dve paralelne dimenzije koje se odvbija radi eksploatacije energije ali se potom pretvara ui potencijalni apokaliptični ishod.

Dan Stevens igra neustrašivog fizičara i astronauta koji iz našeg sveta treba da otputuje u paralelni i kada u taj svet stigne gledamo sve kao njegov POV. ta konvencija se vrlo brzo usvaja, a Tim Smit sve smešta u vrlo atraktivno i veštu izvedenu viziju bliske budućnosti, recimo na liniji Limanovog EDGE OF TOMORROW.

Jasno je da je Smitu CGI ključno oružje i naravno ima ga dosta ali to sve ne bi funkcionisalo bez vrlo ozbiljnog kadriranja, odabira lokacija i rada sa glumcima. Uprkos tome što CGIa ima dosta kvantitativno, Smit nema ni približno holivudski budžet tako da jako mnogo efektnosti crpi iz načina na koji ga smešta u prvi i drugi plan i izmešta ga iz uobičajenih konteksta. KILL SWITCH nije skup film ali evidentno je poverenje u Tima Smita i on zaista uspeva da na njega uzvrati.

Ne znam da li je i u kojoj postavci KILL SWITCH mogao biti bioskopski film ali ja bih ga na velikom ekranu svakako gledao. Međutim, ono što je evidentno jeste da je Stevens u međuvremenu postao toliko veliko ime da ovakav film sada pre dobija tretman "greha iz mladosti" nego nečega što bi moglo da iskoristi njegov uspon.

U svakom slučaju, oni koji odluče da gledaju film samo zbog Stevensa, iako njegov top billing jeste trik, sasvim sigurno neće biti prevareni. Nadam se isto tako da će Tim Smit dobiti još neku priliku da radi jer KILL SWITCH zaista ima jako puno B-filmske lucidnosti a ona zaslužuje da bude nagrađena.

* * * / * * * *

Saturday, May 20, 2017

FOLK HERO & FUNNY GUY

FOLK HERO & FUNNY GUY Jeffa Gracea je vrlo solidna niskobudžetna, svedena indie komedija, sa jakim melodramskim tonovima u kojoj glavne uloge igraju Wyatt Russell i Alex Karpovsky. Wyatt Russell je sina Kurta Russella i ima dosta očeve harizme, a Karpovskog znamo iz GIRLSa i mase dosta skromnih indie ostvarenja.

Njih dvojica u ovom filmu uspevaju da naprave jako dobru saradnju kao dvojica najboljih prijatelja na turneju. Wyatt Russell igra country rock poluzvezdu koja je blago nesvesna realnosti, a Karpovsky igra stand up komičara koji je pak prviše svestan i vrlo pesimističan. Njih dvojica čine odličan par i dobro se dopunjuju zbog u suštini različitih energija i pristupa glumi.

Ako imamo u vidu vrlo visoku voltažu njihovog partnerstva, ono što je jako efektno u filmu jeste relativno low key ljubavni trougao koji se u jednom trenutku formira.

Jeff Grace nije vrhunski stilista, ali svakako nudi jedan jednostavan i efektan rediteljski postupak u kome fino plasira glumce i karaktere u prvi plan.

FOLK HERO & FUNNY GUY je stoga jako uspeo primerak one vrtste filma koja je jako prisutna u američkoj indie produkciji ali retko daje zaista kvalitetne naslove. 

* * * / * * * *

ALIEN COVENANT

ALIEN: COVENANT je novo teturanje Ridleya Scotta kroz "univerzum" Osmog putnika, jedan glomazan, besmislen spoj potpunog pulpa i nepotkrepljene pretenzije u kome nažalost, Scott kao pokušava da se nadoveže na svoj izvornik a zapravo ga izneverava na svakom koraku. Naravno, nije ALIEN neko sveto pismo pa da je preveliki greh izneveravati ga, davnih dana je taj serijal žestoko prostituisan, međutim način na koji mu Scott prilazi, od PROMETHEUSa do danas deluje gotovo perverzno.

Naime, Scott pokušava da snimi filmove koji će nam pokazati šta se desilo "pre" onoga što smo videli u ALIENu i sada možemo ozbiljno postaviti pitanje šta je smisao te eskapade. I PROMETHEUS i COVENANT su filmovi koji nas upoznaju sa nečim što nam je u prvim filmovima bilo misteriozno i baš zato zanimljivo. Sada on to demistifikuje i to na način koji je uvredljivo glup, i još uvredljivije pretenciozan.

Ne samo da je Daniel Espinosa u filmu LIFE snimio najbolji ALIEN film ove godine, već je taj po mnogo čemu klišetiziran predložak prava raznica filozoske intrige i dramaturške lucidnosti u odnosu na COVENANT. Otud je velika nepravda kad se suočimo sa situacijom da je LIFE olako otpisan kao "dobra zabava" a COVENANTu se prilazi strplčjivo i oprezno, ne bi li se kao videlo šta veliki genije misli.

A Ridley očigledno već odavno ne misli ništa. Njegov film bi u najboljem slučaju mogao biti nekakva denikenovska papazjanija ali je nejasno kome se obraća jer oni koje baš zanima šta se zbiva sa Alienom odavno nisu mali, a kako je film stekao status remek-dela i dobio legtimitet klasika, ti ljudi nisu ni glupi, i ovo što im Ridley pruža je ispod vsakog nivoa.

Sa rediteljskim postupkom koji kombinuje teatralnost PROMETHEUSa, sa sve space opera svemirskim brodom u kome postoji gravitacija, stupidnim silaskom na planetu u kome junaci izađu u običnoj odeći napolje jer planeta je naseljiva pa kao jel, nema nekih rizika, a onda kada ih napadnu spore smrtonosnog patogena, i dalje su skloni tome da se zapiraju na potoku; zatim pretencioznu vagnerijansku dimenziju stvaranja i uništenja sveta; a sve to dato u maniru RTSove emisije o kulturi gde ćemo klasu i intekekt simulirati time što junaci govore o klasičnoj umetnosti i stoje pored vaze. Na kraju, kada u filmu neumitno nešto mora da se desi, Ridley sve rešava kroz dva sub-cameronovska set-piecea/citata ALIENSa, ali ni tu stvar ne oživi onoliko koliko bi trebalo jer Ridley nema snage da tako nešto uradi na nivou na kom bi mogli Cameron ili Blomkamp.

Za to vreme, film nema nikakvu koheziju, raslojen je na peripatetisanje androida koji maštaju o nastanku sveta, neke stupidne shenaniganse sa alienima tipa "slobodno pipni jaje, neće ništa da se desi", i gomilanje nekih raznih likova koje je maltene nemoguće identifikovati. Naravno, pošto ništa od ovoga nema naročite veze jedno s drugim, film je strukturiran kao salata u kojoj na po petnaest-dvadeset minuta junake potpuno gubimo iz vida i zaboravljamo, da bismo im se vratili.

Životni ciklus Aliena sada više apsolutno nije jasan. Šta se kad dešava, kako se taj proces odvija, to više ni policija ne može da utvrdi.

U filmu je sve urađeno na nekom produkcionom nivou mada, ruku na srce, očekivao sam neke zanimljivije lokacije u pogledu planete na koju ekipa sleće jer planeta na koju su sleteli jako liči na Zemlju, a pritom nema PLANET OF THE APES tvista, i realno, trećinu filma se jure sa alienima po kukuruzištu što nije baš najzunimljivija stvar.

Na kraju, zapravo, film pada pod idejom toga da COVENANT nosi veliki narativ koji prethodi ALIENu i ta grandomanska ideja kako postoji velika PRIČA koju treba prikazati na kraju guši i likove pa i same aliene. Jer u osnovi, COVENANT nije film o alienima kao pretnji, nije ni o likovima, ni o tome kako u svemiru nema ko da te čuje kada vrištiš. Ovo je film o androidu kog igra Michael Fassbender i o tome kako on želi da istrebi čovečanstvo, uz pomoć aliena kojih je inače u filmu zapravo vrlo malo. Ali na kraju ovo nije film ni o čemu jer je primarna ideja da se nekako dopuni ta "velika priča" koja prethodi "svemu", a ona je svakako najslabija karika i najmanje zanimljiv element ovog serijala.

Za razliku od pomenutog LIFEa u kome junaci znaju da postoji film ALIEN i imaju zdrav rezon o tome kako tretirati vanzemaljce pa opet naprave greške, ovde imamo autora koji kao da je zaboravio vlasiti film i šta je u njemu dobro, praveći likove i situacije koji funkcnionišu samo pod uslovom da se svi zajedno ponašaju kao potpuni moroni i da publika iz nekog razloga to prihvati. Međutim, mislim da to 2017. nije prihvatljivo. Što ne znači da i sam nisam otišao i pomogao box office rezultatu ovog filma, na samom otvaranju.

* 1/2 / * * * *

Wednesday, May 17, 2017

MINDHORN

Pogledao sam MINDHORN Seana Foleya, kreativni poduhvat poznatog komičara Juliana Barratta u kome pruža dugomentaržnu verziju svog junaka, ocvalog glumca iz 80s krimi serije koji naravno ne može da se prilagodi tome da ga je vreme pregazilo itd. Dakle, to je stara, dobro potvrđena postavka koja je dostigla jedan od svojih vrhunaca u seriji GRINDER gde je scenaristički i glumački maestralno iskazana višeslojna deluzija jednog televizijskog glumca koji se povlači u rodni kraj po završetku snimanja advokatske serije koja mu je bila smisao života.

Barratt nije ni blizu glumačke ili scenarističke razrade GRINDERa. Njegov projekat je bitno jednostavniji i svodi se na dosta jednostavnu postavku. Glumac dolazi u kraj gde je snimana serija MINDHORN i ima zadatak da pomogne policiji da privede psihopatu koji veruje da je Mindhorn stvarna ličnost.

Tu se dešava serija mahom zabavnih shenaningansa, ali nažalost ni u jednom trenutku ne dolazi do suštinskog prožimanja realnosti, fikcije, glumčeve ličnosti i fiktivnog lika. Sve se svodi na mahom uspešne gegove i na solidan zaplet.

Ne mogu reći da su Barratt i Foley istinski propustili priliku. Uradili su šta su mislili i to je u osnovi dovoljno. Uostalom, GRINDER je serija koja je ukinuta posle jedne sezone i praktično možemo reći da je MIGHTY BOOSH iz koga ova ekipa dolazi mnogo održivija televizijska pojava. Međutim, GRINDER je u ovome postavio standard kome se oni nisu približili i to treba zabeležiti.

* * 1/2 / * * * *

TRACKTOWN

TRACKTOWN Alexi Pappas i Jeremy Teichera je jedna od onih američkih indie komedija koje toliko pokušavaju da budu quirky da na kraju u tome preteraju i samo se nagomilavaju bizarnosti i groteskni detalji. Ko-rediteljka Alexi Pappas igra trkačicu koja je čitav život posvetila atletici i tokom oporavka od jedne povrede otkriva život izvan sporta, uključujući i ljubav. Međutim, autorima je quirk važniji od bilo čega tako da ta čudnovata melodrama koja na kraju započne ne uspeva da zaživi jer reditelji teško razdvajaju važno od nevažnog.

Slično Leni Dunham i ovde rediteljka i glumica voli da se našali na temu vlastitog tela i ono je u ovoj ili onoj formi promeninentno u filmu i deo je njegovog quirka. Moguće je da će ovaj film na neki način doći do pozitivnijih utisaka kod ljubitelja ortodoksnijih indie formi. U domenu filmova o sportu, a naročito atletici, ostaće kao superbizarna fusnota.

* 1/2 / * * * *

Saturday, May 13, 2017

OPERATION SANDMAN

Pogledao sam OPERATION SANDMAN Nelsona McCormicka. McCormick je televizijski reditelj, specijalizovan za krimi serije u kojima se ne libe da prikažu poteru ili pucnjavu a njegov televizijski film OPERATION SANDMAN je dugometražni SF triler sa elementima horora o vojnicima koji su uključeni u eksperimentalni program uskraćivanja sna tokom kog su izloženi virtuelnim simulacijama borbenih scenarija. McCormick se u ovome jako dobro snalazi, pre svega jer ga je rad na televiziji pripremio da vrlo efikasno, kroz atraktivan izbor uglova kamere i sugestivna montažna rešenja gradi napetost i privlači gledaočevu pažnju. Iz izvesne strukturlane konfuzije unutar scenarija možemo naslutiti da je ovo možda prvobitno trebalo da bude pilot za nekakvu seriju (mada sama premisa ne nudi veliki potencijal za neki razvoj u jednoj ili više sezona) alio tome nisam našaoi više informacija.

Ovo je jedna od uloga Rona Perlmana pre nego što je u potpunosti izgradio kult u fandomu i igra negativca koji nije previše prisutan na ekranu i nažalost nema puno prostora da se iskaže.

OPERATION SANDMAN je zanimljiv pre svega ljubiteljima žanra kao dostu funkcionalan ali ipak sekundarni izvor zabave. Kudikamo može biti zanimljiviji onima koje zanima sam filmmejking da se upoznaju sa nekim trikovima koje je Nelson McCormick primenio.

FIST FIGHT

Pogledao sam FIST FIGHT Ritchija Keena, i u filmu sam izuzetno uživao iako mislim da je mogao biti bitno bolji. Naime, Keen je kao reditelj došao raspoložen za nadigravanje, i film je relizovao sa puno smisla humor, sa puno energije i visokom ambicijom. Scenario je baziran na high conceptu i sam po sebi je nudio dosta prostora, i pružio je dosta u pogledu situacija i pojedinih situacija ali ukupno uzev, možemo reći da scenario ima određene viškove, uprkos velo ekoniomičnom trajanju filma i vrlo intenzivnom tempu koji nabija Keen.

Otud FIST FIGHT paradoksalno ima par likova bez kojih je mogao da probđe ali koji se nisu mogli izbaciti jer jednog od njih igra Tracy Morgan, kao što je i trenutak kada junak doživi "transformaciju" u jednoj sceni prenaglašem ali u svim ostalim dosta dobar.

Charlie Day je zvezda sitkoma IT'S ALWAYS SUNNY IN PHILADELPHIA i do sada se pokazao kao odličan sidekick baš u New Line komedijama, a ovo mu je prva glavna uloga. New Line je poslednjih godina kroz HORRIBLE BOSSES ili WE'RE THE MILLERS izgradio svoju školu R-rated komedije a Day je bio bitan činilac svega toga. Ovde pokazuje da ima štofa za glavnu ulogu ali dobro je što je tu Ice Cube da svemu tome dodatnu težinu.

U podeli su još razni glumci s tim što je Christina Hendricks nedovoljno iskorišćena, i mogla je imati nešto veći protagonizam.

Ovakve košmarne prikaze života u školi smo već viđali, recimo u britanskoj seriji BAD EDUCATION, a ovakav zaplet u raznim filmovima recimo davnih dana kod Phil Joanoua. Međutim, u rediteljskom pogledu ovoj komediji se ne može prebaciti "lenjost". Keenov film kipti od energije a završni odnosno naslovni fist fight između Daya i Cubea je tonalno briljantan spoj nasilja i komedije i jedna od najboljih tuča privoljenih na ekran ove godine i klasičan primer rediteljske bravure. Uprkos tome što je proveo vreme režirajući mahom vizuelno nezahtevne sadržaje Keen je zaista pokazao ozbiljnu klasu u ovom filmu i nadam se da će ostati da radi na velikom ekranu.

FIST FIGHT je energična i prijatna komedija, a mogla je u pojedinim aspektima da bude još bolja.

* * 1/2 / * * * *

Friday, May 12, 2017

KING ARTHUR: LEGEND OF THE SWORD

Guy Ritchie i Matthew Vaughn i dalje ostaju u trci. Vaughn je poništio Ritchieja LAYER CAKEom koji je znatno nadmašio sve što je Ritchie radio na polju krimića. Potom su iste godine imali KINGSMAN i UNCLE, oba su filma bila odlična, KINGSMAN je prošao bolje ali meni je na kraju ipak UNCLE daleko uzbudljiviji i rafiniraniji na nivou rukopisa. Pre skoro deceniju, Vaughn je snimio STARDUST, neočekivan izbor za reditelja koji je radio LAYER CAKE i ova ekranizacija Neila Gaimana donela je dosta klasicističkog postupka i pamtim je kao dosta dobar film. KING ARTHUR je međutim potpuna suprotnost. Naime, Richie nastavlja svoju "britansku" seriju reinvencije "ostrvskih" mitologija. Prvo je obradio Holmesa, zatim Bonda kroz UNCLE i sada to čini sa arturijanskim legendama.

Po mnogo čemu, KING ARTHUR je arturijanski KINGSMAN u kome na ideološkom planu, Ritchie pokušava da projektuje niz savremenih kontradikcija i eksplicitno ih ubaci u priču. Ovo jeste film mača i magije, ali je istovremeno i priča o klasnom sukobu, o rasnim tenzijama, o pitanjima manjina, pa čak i o Brexitu. I Ritchie nema zazora da sve te teme vrlo eksplicitno otvori i bez mnogo alegorija, direktno progovara o tome.

Otud, ko želi da vidi priču o Kralju Arturu, Camelotu i Excaliburu, neka zaboravi sve što zna o tome, ili neka ne dolazi u bioskop. Ritchie je snimio svoju grungy varijantu u kojoj je Arthur odrastao u bordelu i izvlačenje mača iz kamena ga zatiče kao londonskog makroa zlatnog srca.

Zli stric je srednjevekovni nacista, u dugu prema magijašima i monstrumima, u nepovoljnim dilovima sa prekomorskim silama gde Vikinzima plaća "danak u krvi". Magovi su progonjena populacija, skoro istrebljena, a deo dvorske gospode koja zna put do vlasti aktuelnog vladara drži pokret otpora koji u jednom trenutku pomaže Arthuru da uzme ono što je njegovo.

Ritchie u pogledu naracije koristi sve svoje montažne trikove, i ponekad čak i preteruje u prelitanju flešbekova, lažnih rakorda i montažnih sekvenci, ali film na kraju krajeva ne samo da stoji, i da je dinamičan u svoja dva sata trajanja već možemo reći da je u ključnim momentima vrlo intereantno koncipiran i da se priča izlaže kroz čisto filmsko pripovedanje. bez mnogo reči, Ritchie vizuelnim sredstvima izlaže transformaciju svog junaka, i KING ARTHUR je gotovo trainspottingovski u tretmanu odnosa junaka i mača odnosno moći koju Excalibur ima nad Arthurom.

Ritchie pokušava da narativno i vizuelno prevaziđe konvencije fantasy žanra, i u tome sam na njegovoj strani jer nisam neki preveliki fan. Međutim, u pojedinim tačkama osećamo kako Ritchie zapravo prezire fantasy, u čemu mogu da ga razumem, ali postavlja se onda pitanje zašto ga se latio jer je jasno da u filmu ovakvih kapaciteta i teme, pre ili kasnije mora da mu se povinuje. U toj borbi, Ritchie na kraju ne uspeva da reformiše fantasy ali uspeva da napravi jedan krajnje unikatan film u tom žanru. Film koji definitivno nosi njegov pečat.

Warner je mislio da je KING ARTHUR uvod u šestofilmje. Plašim se da nije, barem na osnovu rezultata koje će napraviti u Americi. Pored Ritchiejevog ludila, jedan od razloga za to je Charlie Hunnam kome je ovo druga ili treća promašena meč lopta u pokušaju da postane bioskopska zvezda. Odličan je glumac, radi sve što treba ali za sada ipak nema ono što je potrebno da iznese ovakav film kao zvezda, mada radi odličan posao kao glumac i nema mu se šta zameriti jer ono što je neophodno za zvezdu, to se ne može naučiti.

Kako god bilo, KING ARTHUR je jedinstven fantasy film, pravljen za one koje ovaj žanr u bioskopskoj formi inače ne zadovoljava i ne zanima.

* * * / * * * *

Thursday, May 11, 2017

ALEX OF VENICE

Glumac Chris Messina snimio je rediteljski debi ALEX OF VENICE kao porodičnu melodramu sa Mary Elizabeth Winstead i Don Johnsonom u glavnim ulogama. Nažalost, rezultat je relativno vibrantna melodrama prenatrpana motivima gde uporedo pratiumo dva podjednako snažna pokretača zapleta - razvod i pokušaj advokatice da nastavi sa svojim životom solo a to uključuje brigu o bolesnom ocu, malom detetu i ekološki spor koji vodi u korist lokalne zajednice; dočim je drugi unutrašnja drama samog starog oca koji polako počinje da pati od demencije.

Svaki od tih motiva je zanimljiv i ukrštanje privatnog problema sa poslovnim iskušenjima, ljubavnih i porodičnih prepreka itd. deluju istinito. Međutim, Messina ne uspeva da ih spoji u koherentnu celinu. Film mu se raslojava i deluje kao da svaki problem dobija svoju deoniocu umesto da to bude celina, tako da onda i sam efekat priče ostaje mlak i parcijalan u najboljem slučaju.

Losanđeleski ambijent je prijatno snimljen i daje svemu jednu finu mellow atmosferu ali ta postignuta atmosferičnost na kraju samo podvlači sve navedene nedostatke.

* * / * * * *

BANDSLAM

BANDSLAM Todda Graffa je film sa ozbiljnim strukturalnim problemima na nivou scenarija koji ipak uprkos tome jako dobro funkcioniše jer ima izuzetno dobru glumačku podelu i duhovito napisane scene, uprkos manjkavostima na nivou sklapanja celine. Ono što bi se moglo definisati kao osnovni problem jeste izvesno neiskustvo u radu Todda Graffa na strukturama koje nisu mjuzikl. BANDSLAM jeste muzička komedija ali nije mjuzikl, niti tih muzičkih numera u filmu ima dovoljno niti su one toliko značajne kao vid ispoljavanja drame. I sa tim u vidu, Graff ima teškoće da izvuče linije priče u prvi plan. Na kraju, BANDSLAM ostaje pre svega priča o ličnom životu junaka a mnogo manje o onome što je naslovna tema filma a to je srednjoškolsko takmičenje bendova.

Na kraju je verovatno taj fokus na melodramu među junacima, koja opet pa meandrira između klasičnije ljubavne priče i studije karaktera, i uspela da pretvori ovaj film u prijatno iznenađenje. U određenom smislu čak, rekao bih da od naslova i estetizacije u režiji i gradim svoja strukturalna očekivanja od ovog filma a pitanje je da li su Todd Graff i Josh C. Kagan imali na umu da naprave nešto drugačije od ovoga. Dakle, možda BANDSLAM nije muzička komedija koja se otela kontroli i postala nešto drugo, neočekivanije i razbarušenije, možda je to "kvarenje" strukture bilo namera od starta. Ipak, rediteljski postupak je toliko na mikroplanu baziran na konvenciji muzičke komedije da se ovaj disbalans oseća kako god mu mi prilazili.

Gaelan Connell i Vanessa Hudgens predvode glumačku podelu u kojoj takođe ima određenih disbalansa, deo podele igra karikaturalnije od ostatka ali njih dvoje daju svemu izvanredno emocionalno jezgro a Gaelan Connell je na sve to izvanredan mladi komičar, a to ćemo za Hudgensovu otkriti kasnije, tek u seriji POWERLESS. Ipak, njih dvoje uspevaju da jasno centriraju pažnju gledalaca i da iznesu film dajući mu jasan temelj.

Kvalitet scena i glavnih glumaca je toliko visok da čini krupne zamerke na nivou strukture ne samo podnošljivim već i simpatičnim idiosinkrazijama koje svemu daju poseban pečat. BANDSLAM nije ispunio očekivanja Summita i Walden Medie na blagajnama ali uveren sam da je reč o filmu koji jako dugo i jako uspešno može da funkcioniše na kućnim formatima gde će na kraju sigurno biti prepoznat kao favorit iz senke.

* * * /  * * * *

Sunday, May 7, 2017

HUNTER'S PRAYER

Jonatham Mostow je krenuo iz surovih niskobudžetnih uslova a onda je u jednom trenutku postao pouzdani korporativni reditelj. Međutim, neki od filmova koje je radio nisu baš naišli na razumevanje, usledila je pauza, rad na televiziji, i novi film HUNTER'S PRAYER u tragovima nosi ono što bi bilo svojstveno njegovim ranijim radovima ali naprosto to nije to. Mostow je bio pouzdan žanrovski operativac koji nije bio najinventivniji ali se jako dobro snalazio kad god je trebalo sprovesti žanrovske obrasce, i činjenica da za njega u savremenom Holivudu nema mesta dosta je zbunjujuća. Doduše, neke od projekata koje je Mostow trebalo da radi preuzeli su drugi, recimo REAL STEEL, i moguće je da su izmicanjem tako nekih naslova (među njima je i HANCOCK) njegove akcije u Holivudu počele da padaju. Ili su pale pre a izmicanje projekata je bilo posledica.

U svakom slučaju, HUNTER'S PRAYER je nemačka produkcija, što samo po sebi ne mora da bude loše, i pokušaj da se započne franšiza sa Sam Worthingtonom po romanu Kevina Wignalla. Sam igra plaćenog ubicu koji je navučen na heroin i ima zadatak da ubije kćer mafijaškog advokata, ali on to ne može i odlučuje da joj pomogne. Sve to je uvod i seriju sub-TAKENOovskih zgoda, koje su sporadično vešto realizovane jer ipak je to Mostow, međutim film nažalost odiše promašenošću, lenjošću, i čini se da su još na setu svi shvatali da je ovo franšiza-nerotkinja.

Ovo svakako nije dobar ishod ni za Worthingtona, ali on sada ima dosta široko područje delovanja, dočim Mostow svakako posle ovoga nije nikoga u studijima podsetio da treba da mu se obrate za bilo šta. Otud, iako ovo nije rasulo na nivou poslednjeg Hillovog filma, reč je o marginalnom radu DTV dometa.

* * / * * * *

Saturday, May 6, 2017

WAKING UP IN RENO

Pogledao sam WAKING UP IN RENO Jordana Bradyja, neuspešnu Miramaxovu komediju u čijem su centru bili Billy Bob Thornton, Charlize Theron te pokojni Patrick Swayze i Natasha Richardson. Brady je dobio na raspologanja izvanrednu glumačku ekipu i vrlo darovite komičare, i među njima je čak Billy Bob Thornton uspeo da se snađe jako dobro sa ovim materijalom, pa čak ni za ostale ne možemo da kažemo da su loši, ali ova južnjačka romantična komedija ne funkcioniše pre svega zato što je izuzetno oskudna u pogledu događaja. Naprosto, film je vrlo sveden, i nema jasne ideje šta da radi kada postavi osnovnu premisu, osnovne zabune, osnovne vodviljske detalje i preokrete. Dakle, film je zakazao u razradi.

Međutim, jedna od prednosti filmova sa ovako talentovanim zvezdama je to šti može da se gleda samo zbog njih. I zbilja, ne morate biti čak ni patološki fan Billy Bob Thorntona da uživate u onome što on donosi, niti je teško prepoznati kvalitet koji donosi ostatak ovog talentovanog kvarteta. Otud, čini se da je ovaj film, iako slab, zapravo nepravedno zaboravljen jer nije toliko loš koliko je zapravo samo morao biti dobar. 

* * / * * * *

Friday, May 5, 2017

THE CHAMBER

THE CHAMBER Bena Parkera je kako mu samo ime kaže kamerni film koji govori o norveškom batiskafu u severnokorjskim vodama koji američke službe žele da zloupotrebe ne bi li se dokopale podataka sa bespilotne letelice koja je pala u more. Postavka podseća na THE ABYSS jer ponovo imamo civilne blue collar ronioce nasuprot obaveštajaca i SEALSa ali nažalost, ovaj film se najvećim delom odvija kroz dijaloge i verbalne pretnje i nema ništa od onog vizuelnog izraza koji je nosio Cameronov zapostavljeni klasik.

THE CHAMBER je naprosto film koji je očigledno baziran na premisi koja može da se snimi za malo novca i Ben Parker to radi korektno ali potpuno je jasno da on u ovim okolnostima nije uspeo da prevaziđe ograničenja materijala kojim je raspolagao. 

Sada je inače situacija zrela da Manic Street Preachers sviraju u Severnoj Koreji. Ne znam da li će se to desiti ali James Dean Bradfield je radio skor za ovaj film. Nažalost, Bradfieldov skor se ni po čemu nije istakao, što mu se ipak može uzeti kao vrlina jer Preacher barem nije uzeo da silom ističe bez razloga i smeta priči. Ali, nije joj mnogo ni doprineo.

Ceo film je zapravo sličan Bradfieldovom doprinosu. Definitivno ne smeta ali nimalo ne doprinosi. 

* * / * * * *

Thursday, May 4, 2017

GUARDIANS OF THE GALAXY VOL.2

GUARDIANS OF THE GALAXY VOL.2 ponovo predstavlja najbolju trenutnu produkciju u Marvelovom Disney delovanju. Kao što je prvi film imao jako duhovit i dinamičan odnos prema temi i uspeo da profunkcioniše kao efektan pastiš uprkos modularnosti svoje dramaturgije, ovde James Gunn pravi nekoliko zanimljivih iskoraka.

U strukturalnom pogledu, prvi film je bio mnogo konvencionalniji ali se bazirao na seriji set-pieceova koji su maltene jedan za drugim zaključivali film. Iz situacije u situaciju film je donosio potencijalne krajeve, ali je ipak u tom pogledu imao manje akutne probleme od WINTER SOLDIERa koji je to doveo do paroksizma. S druge strane likovi Draxa i Groota su se duprlirali u prvom filmu i to je davalo dosta reduntantnosti u hemiji unutar ekipe.

Drugi film ima Baby Groota umesto odraslog Groota i samim tim ne deli isti problem dupliranja likova kao prvi film. Zatim, ono što je jož važnije jeste još izraženiji humor u drugom delu koji pomaže još dubljoj rekosntrukciji tradicije pop filma osamdesetih i space opere i ovog puta, GUARDIANS više nije pastiš promenljive samosvesti već jedna vrlo uspešna parodija.

Jedan od najvećih aduta filma je nešto što je u njemu možda i najatipičnije a to je struktura. Naime, VOL. 2 nije ni približno strukturiran kako bi jedan pustolovni film trebalo da bude postavljen. Gunn stavlja akcenat na karaktere, slobodno možemo reći da je uzor ovog filma EMPIRE STRIKES BACK, da se otvara pitanje odnosa oca i sina, i geneze odnosa među junacima, i za početak VOL. 2 donosi manje akcije i što je još važnije , ima drugačiji dramski odnos prema akciji od prvog filma. Ovde je akcija prisutna kao ispoljavanje junaka, i praktično svaka akciona situacija proističe iz junaka a ne iz situacije. Tako su i inscenirane akcione scene.

Štaviše briljantna kadar sekvenca u slow motionu, u uvodu filma daje jasnu sliku kako Gunn planira da tretira akciju. A tretira je atipično, dosta detalja ostavlja u off prostoru, dosta konfrontacija daje u vrlo neobičnim inscenacijama, i uprkos tome što nas na kraju čeka veliki grandiozni obračun, za ovah film svakako možemo reći da je umnogome uzeo da se igra sa pravilima plasiranja i koncipiranja comic book akcije.

U tom pogledu, VOL.2 transformiše pristup akciji na sličan način kao Ayerov SUICIDE SQUAD. Naprosto u VOL. 2 akcione scene i bekstva nisu glavne scene u filmu, ne samo po značaju, nego i po trajanju.

Gunn je dao glumcima da se ispolje i meni je to bilo supersimpatično. Ipak, pretpostavljam da je moguće zamisliti gledaoca koji će smatrati da je VOL. 2 možda previše dosadan za jedan letnji blokbaster. Međutim, uprkos tome što akcije nema onoliko koliko bismo očekivali, Gunn je režira jako dobro i što je još važnije jako neobično. Verujem da će to publika prepoznati čak i ako nije u stanju da to artikuliše.

LOGAN po mnogim svojim osobinama jeste meni poetički bliži film, i strukturalno je daleko ispravniji. Međutim, VOL. 2 nosi u sebi sličan “bezobrazluk” u pogledu toga da je autor dao sebi za pravo da se autorski ispolji znajući da ne mora da brine za rezultat sa blagajne. 

* * * / * * * *

REALIVE

REALIVE Mateo Gila takođe spada u red naslova koje sam mnogo očekivao. Još od filma NADIE CONOCE A NADIE, bilo mi je jasno da se na duže staze pre treba kladiti na Gila nego na Amenabara, i uprkos tome što je i on menjao žanrove, nikada se nije ogrešio i nikada nije skrenuo sa linije u svojim rediteljskim projektima. Zato je on za razliku od Amenabara prema čijim novim potezima u vrh glave imam vrlo opreznu umerenu radoznalost, Gil ostao autor čiji me novi projekti i dalje izuzetno zanimaju.

REALIVE je hard SF priča, aproprijacija FRANKENSTEINa, i govori o čoveku koji odlučuje da se kriogenski zamrzne kada shvati da boluje od neizlečive bolesti. Odmrzavaju ga sedamdeset godina kasnije i on postaje prvi "vaskrsli" čovek unutar naučnog programa. Iako se našao u svetu koji se ne razlikuje bitno od sadašnjosti koju je do tada poznavao, novo stanje u kome se "probudio" otvara mu jednu kontemplativnu fazu o živou, starenju, prolaznosti itd.

REALIVE je u osnovi SF triler, ali je isto tako i vrlo snažna melodrama sa psihološki nijansiranim likovima i kontemplativnim pristupom temama koje muče glavnog junaka. U tom pogledu, Mateo Gil ne pravi puno kompromisa i ne tera triler da silom preuzme primat u odnosu na melodramu i psihološku razradu, ali kada dođe do tih sekvenci, ne uzdržava se da zamasti stvari.

Film se dešava u Americi, mada Gil ne insistira na tome da se lokacija previše definiše i direktor fotografije Pau Esteve Birba uspeva jako dobro da dočara taj "neutralni" a opet vibrantni ambijent. Ovo je jedna od onih English-speaking produkcija koje pravi Filmax, i koje povremeno uspevaju da budu vrlo efektne, s tim što je ovoputa reč o filmu koji verovatno ima jače umetničke od exploitation ambicija. Iznenadio bih se ako producenti misle drugačije.

Gil je u periodu kada je ozbiljan SF plasirao nekoliko sličnih projekata, uspeo da ponudi svoje delo koja apsolutno može stati uz rame naslovima kao što je EX MACHINA, recimo. Činjenica da ovaj film nije imao tako veliki odjek, ne znači da ga nije zaslužio.

U određenom smislu, ovo je film kakvom smo se mogli nadati kada je stigla vest da će Houellebecqov LA POSSIBILITE D'UNE ILE biti ekranizovan.

* * * 1/2 / * * * *

Wednesday, May 3, 2017

AJMO ŽUTI

Pogledao sam televizijski film AJMO ŽUTI Dražena Žarkovića, po scenariju Pava Marinkovića. Reč je o vrlo solidnom televizijskom radu koji sa svojih osamdesetak minuta trajanja zaista može da odmeni bioskopski film kada se nađe na televizijskom repertoaru.

Žarkovićev film govori o malom yagrebačkom trećeligaškom klubu koji se godinama “romantičarski” bori po nižim rangovima. Pojavu blistavog lokalnog talenta u kog navijači počinju da polažu velike nade prati i pojavljivanje enigmatičnog biznismena koji je spreman da napravi velika ulaganja u klub.

Iskreni navijači kluba prepoznaju da biznismen ima nečasne namere ali deo uprave to ne prepoznaje i polakomi se na velika obećanja koja dolaze sa novim predsednikom kluba.

Žarkovićeva ključna greška u realizaciji ovog filma jeste izrazito antipatična podela koja naprosto ne funkcioniše na nekom ozbiljnom nivou. Glavni junaci nisu ni simpatični ni harizmatični onoliko koliko bi priča zahtevala i na kraju film pre svega zbog njih ima limitiran domet.

Sam fudbal je vrlo solidno insceniran a mladog talentovanog fudbalera igra i na terenu i van njega danas poznati hrvatski reditelj Ivan Goran Vitez. Žarković svojom u suštini svedenom inscenacijom ovoj “maloj lokalnoj” priči daje simpatičnu dozu low fi arhaičnosti koja i ovaj film čini “malim lokalnim” televizijskim radom.

Scenario Pava Marinkovića se oslanja na konvencije sportskog filma i poneki feelgood kliše ali sve to uspeva da isplasira sa punim ubeđenjem i da postavi u funkciju same priče. Ukupno uzev, AJMO ŽUTI je dosta solidan primer televizijske dramske produkcije koja valjano uklapa društvenu kritiku sa lakom zabavom.