Monday, January 31, 2022

JOHNNIE MAE GIBSON: FBI

Ove godine proslavljamo trideset godina od izlaska filma DEEP COVER Billa Dukea, nastalog po knjizi Michaela Levinea, nekadašnjeg agenta odeljenja za borbu protiv narkotika, jednog od najznačajnijih filmova o policajcima na tajnom zadatku.

Za nas je DEEP COVER naročito značajan zbog toga što je kod nas bio jedan od retkih filmova za vreme sankcija koji je stigao u bioskope, pa smo ga gledali i po nekoliko puta.

Temu iskušenja agenata na tajnom zadatku, i to pre svega iz vizure njihovog ličnog života, mentalne i emotivne stabilnosti, Bill Duke je obradio nekoliko godina pre DEEP COVER u televizijskom filmu JOHNNIE MAE GIBSON o jednoj od pet prvih afroameričkih žena u FBI i u trenutku nastanka filma i dalje aktivnom i najviše pozicioniranom osobom tog profila u toj agenciji.

JOHNNIE MAE GIBSON je u osnovi jednostavan televizijski biopic u duhu sedamdesetih i osamdesetih, pre svega produkciono, ali unutar tog dosta brzopotezenog Best Of koncepta dramaturgije gde se vodi priča koja obuhvata sve faze od detinjstva do profesionalne afirmacije i iskušenja, Duke pronalazi ključna mesta u kojima "obustavlja" izlaganje događaja i bavi se karakterom.

Na kraju, ovaj televizijski film bez mnogo intervencija u odnosu na formu ipak nudi različitu suštinu.

U vreme kada je snimio ovaj televizijski film, Duke je već bio rutiniran reditelj policijskih i kriminalističkih serija kao što su MIAMI VICE, CRIME STORY i prva HBO serija MAXIMUM SECURITY koje je radio malo pre i malo posle toga. Kasnije se na filmu pozabavio sa tri različite forma krimića, komedijom u RAGE IN HARLEM, visokooktanskog neon-noira u DEEP COVERu i gangsterskog biopica u HOODLUMu.

BOYCOTT

Da li je Clark Johnson Bill Duke našeg vremena? 

Možda to nije pravo pitanje jer oni nisu baš toliko različiti po godinama, a i Duke je imao mnogo veće mejnstrim uspehe od Johnsona jer je DEEP COVER dogurao do Criteriona, ali svakako da se određene paralele mogu povući.

Obojica su izgradili paralelne karijere kao glumci-epizodisti i televizijski reditelji sa povremenim izletima u bioskopski film. Obojica su u režiju doneli jedan konkretan, no-nonsense postupak u jasnoj, preciznoj naraciji koja krasi fundamente američkog filma kakvim ga znamo.

Johnsonov televizijski film BOYCOTT snimljen za HBO je pravi rediteljski tour-de-force i posle ovoga on i jeste dobio par major filmova koji su bili sasvim u redu, naročito SENTINEL ali nije opstao u tom miljeu.

U svakom slučaju, teško je posle BOYCOTTa ne postati neko i nešto. U bitno suženim produkcionim uslovima, Clark Johnson je napravio svoj mikro-JFK o Martin Luther Kingu. Jeffrey Wright se odlično nalazi u centralnoj ulozi Kinga a Erik Dellums u završnici kao izuzetno značajni ali marginalizovani lider Bayard Rustin krade šou i daje filmu jednu dodatnu dimenziju.

Johnson nepretenciozno, maltene neprimetno uvodi konvenciju snimanja dokumentarnog filma o događajima i kroz to svemu daje čitav niz estetskih slojeva. Prvo otvara mogućnost za jednu sinkopiranost koja daje određeni funk ritmu filma, zatim jako zanimljivo uvodi estetiku političkog, maltene novotalasovskog filma u nešto što bi inače bio straightforward biopic na kakav smo navikli.

Čak i finale u kom King posle svoje smrti hoda američkim ulicama koje u tom kratkom periodu jesu delovale kao da su pobedile rasizam nije ispao cheedy ali jeste ispao previše optimističan ako pogledamo kako stvari sada stoje.

BOYCOTT je jedan vrhunski primer biografskog filma fokusiranog na učešće jedne ličnosti u važnom istroijskom događaju i po mnogo čemu prevazilazi kapacitete televizijskoj produkciji kojoj nominalno pripada.

THE KID

Vincent D'Onofrio snimio je vestern THE KID u jednom veoma zanimljivom dramskom konceptu gde je uzeo istorijske ličnosti Billy the Kida i Pata Garretta i obradio ih u jednoj potpuno novoj priči, kakvu do sada nismo videli u brojnim ekranizacijama njihovog sukoba i konačnog obračuna. Billy kod igra Dane DeHaan i Pat kog igra Ethan Hawke postavljeni su kao dva različita uzora i oslonca dečaku koji je ubio oca zlostavljača, sjajno ga igra Jake Schur, i pobegao sa sestrom, koju takođe odlično igra rediteljeva kćer Leila George, naročito kada ih sustigne njegov ludi stric i otme njegovu zaštitnicu.

D'Onofrio dakle uvodi jednu novu priču u kanon o Patu i Billyju, a u pogledu žanra njegov vestern kombinuje istoričnost mračnijih prikaza Divljeg Zapada, sa melodramom modernijeg senzibiliteta i duhom avanture koji preuzima iz klasičnog. Dakle, ovde imamo kombinaciju revizionističkog i klasičnog vesterna u kom je osnovni balans teško postići kako bi stvari ostale uverljive.

U tom pogledu D'Onofrio se odlično snašao, pre svega uspevši da put centralnog junaka, dečaka koji želi da pobegne i spasi svoju sestru, učini uverljivim.

Dane DeHaan je sjajan kao Billy jer donosi ono što jeste njegova specifična harizma, taj neki "zli brat Lea DiCapria" koji ima boyish charm i mahom igra negativce, i ovde je naizmenično heroj, žrtva i lenji oportunista. Ethan Hawke pak igra Garretta kao jednu konzervativnu figuru koja shvata da je Billy postao proto-celebrity i brine se da bi to moglo da se ispostavi kao nešto veoma štetno na duže staze.

Film je snimio Michael J. Lloyd, obiluje zanimljivim pokretima kamere ali bez odlaska u ono što sada ova DP radi u blokbasterima, i uprkos tome što u nekoliko digresivnih deonica film deluje kao da ne zna kuda je krenuo, na kraju je ovo ipak jedan old school B-ugođaj koji me je veoma prijatno iznenadio. 

* * * / * * * *

Sunday, January 30, 2022

A 1000 KM DE LA NAVIDAD

A 1000 KM DE LA NAVIDAD  Alvaro Fernandez Armera je Netflix božićni romcom koji u ovom konkretnom slučaju iskazuje snagu španske kinematograifje u ovom žanru, ali pre svega kroz primer veoma visokog nivoa egzekucije i kad je generalno reč o nekom osrednjem izdanju.


Ovde imamo priču o revizoru, tihom i nenametljivom tipu koji je doživeo niz trauma za Božić pa ga zato ne slavi, koji preko praznika odlazi u varošicu koja ne samo da živi od fabrike božićnih poslastica već je i poznata po svojoj božićnoj predstavi koju baš te godine želi da izvede za Ginisovu knjigu rekorda.


Jasno je da će mu se za Božić desiti ljubav koja će mu promeniti odnos prema ovom prazniku i običajima.


I upravo negde kao da je ta svest o tome da će sve biti u redu uljuljkala Armera, te uprkos harizmatičnoj podeli, nikada zapravo ne uspeva da zaošti stvari i učini da bar malo posumnjamo da će ishod biti onakav kakav očekujemo, ili da neće biti toliko lagan.


Film je simpatičan ali nije preterano smešan, solidno je izveden, bez nekih bravura. Nivo svega u njemu je visok ali bez prevelikog dometa.


Pa ipak, ekipa je uspela da u osnovi napravi ono što je namerila, ali ne i mnogo više od toga. 


* * 1/2 / * * * *

WEB OF DECEPTION

Richard A. Colla, stari rutiner, snimio je 1994. televizijski triler WEB OF DECEPTION sa Powersom Bootheom u ulozi sudskog veštaka psihijatra koji biva upleten u bizaran zločin koji je inscenirala jedna žena koja se pojavila iznenada u njegovom životu i razvila patološku erotsku vezanost.

Psihijatar se ubrzo profiliše kao jedini osumnjičeni, potpuno zbunjen tako munjevitom eskalacijom nečega što je odmah prepoznao kao patološki odnos, ali policija nema milosti kada se čitav niz dokaza nakupi protiv njega.

Ovaj televizijski film je strukturalno zanimljiv. Publika zna ko je počinilac zločina i da to nije psihijatar, i ono čime se film potom bavi jesu policijska i privatna istraga kojom psihijatar biva okrivljen i na osnovu koje pokušava da se spase. U osnovi ovde imamo elemente sudske drame i detektivskog filma gde sudska drama odnosi prevagu utoliko što se razrešenje dešava na sudu.

Ova formula svakako je manje uspela od one koju su u formi dokaznog postupka - a to je bilo takođe inovativno - primenili Jimmy McGovern i Lynda La Plante u CRACKERu i PRIME SUSPECTu gde je pitanje počinioca manje važno od procesa dokazivanja. 

Bradley Whitford kao psihijatrov odani advokat "krade šou" čak i od samog Powersa Boothea koji je ikoničan sam po sebi. Jedan od hendikepa ovog televizijskog filma je svakako i to što tematski pokušava da se nadoveže na tada aktuelne erotske trilere kojima su se bavili recimo scenariji Joea Eszterhasa ali zbog emitovanja na televiziji ne može da prikaže i sam seks.

Ipak, ljubitelji i poznavaoci, a naročito oni koji planiraju da se bave pisanjem krimića treba da pogledaju ovaj televizijski film kao jedan formalni eksperiment koji je uglavnom neuspeo.

THIS GIRL'S LIFE

THIS GIRL'S LIFE Asha Baron-Cohena je američki indie film koji je po mnogim akademskim merilima nedorečen i neprecizan ali u sebi sadrži neke elemente i momente koji su vrhunski, retko se sreću, i samim tim što ih je zabeležio zaslužuje pažnju.

Centralna ličnost filma je Juliette Marquis koja je napravila star-making turn kao glavna junakinja, porno zvezda koja brine o ocu obolelom od parkinsonizma i prolazi kroz jedno životno i seksualno preispitivanje. Paradoksalno, Juliette Marquis posle ovog filma nije postala zvezda što je zaista neobično ako imamo u vidu snagu pa i neustrašivost njene uloge.

Prvopotpisani na špici je James Woods ali on je zapravo sporedni lik, igra bolesnog oca i ovde odrađuje svoju rutinu igranja bolesnog čoveka koju u principu nije izbegavao ali ga ni po jednoj od tih uloga ne pamtimo. Kip Pardue i Michael Rapaport imaju jako dobre sporedne uloge, koja se od jednog očekuje u indie miljeu od drugog ne.

Pažnja filma je disperzivna, tehnička izvedba neujednačena i to se možda može razumeti i kao produkciona uslovnost low budget filmmakinga. Međutim, veoma su česti momenti u kojima film doseže neke zaista vredne domete.

Šteta je što Juliette Marquis nije uspela da kapitalizuje ovako upečaljivu rolu. Niko ko pre ovog filma nije bio poznat nije doživeo neki boost u karijeri, uprkos kritikama koje su simpatisale film.

Zanimljivo je da je među producentima i naš čovek Boro Vukadinović koji je krajem devedesetih i početkom dvehiljaditih radio nekoliko indie filmova

* * * / * * * *

Wednesday, January 26, 2022

SMALL ENGINE REPAIR

John Pollono je ekranizovao vlastiti pozorišni komad i u njemu je odigrao glavnu ulogu. U jednom trenutku dok objašnjava gde se nalazi radnja iz naslova filma pominje "Mamet Street" i velikog pisca ne zaziva slučajno, njegov komad kao i činjenica da piše i režira čini ovaj autorski projekat i stilski i tehnički mametovskim mada bih tu dodao i malo Neil LaButea.

SMALL ENGINE REPAIR je komad baziran na velikom preokretu i otkriću i govori o trojici prijatelja koji su ceo život zajedno gde je prirodno da se nekada možda i pokaže i posvađaju. Jednog dana okupljaju se zajedno za celodnevnu terevenku, a ni ne slute kakva ih je tragedija izmirila i dovela na isto mesto.

Kada se do tog preokreta i otkrića dođe, film neumitno ili dobija ili gubi na snazi. meni je izgubio, ali sledeća faza u kojoj dodatno gubi je razrešenje, u kom se lišava svoje dublje tragične dimenzije i odlazi u jednu maltene griftersku prevarantsku priču u kojoj junaci stavljaju najednom veći akcenat na svoju slobodu nego na veliki gest koji ih inicijalno okuplja.

Možda to daje slojevitost filmu, ali meni oduzima arhetipsku snagu okolnosti.

Stoga, svaki gledalac treba sam da odluči da li je ovo priča koja gubi snagu na kraju ili slika likova koji nisu sposobni za veliki gest.

Pollono je dobar reditelj i dobro igra svoju ulogu noseći se sa facama kao što su Jon Bernthal i Shea Wingham sa kojima deli ekran u najvećem delu. James Badge Dale u blink and you'll miss roli dodaje star wattage filmu na papiru. Pollono se ovde definitivno dokazao kao neko ko može da parira, ako dotle dođe.

Da li će dalje režirati, ne znam, svakako ću pogledati sledeći film. Ali ovom se neću naročito vraćati.

* * / * * * *

FORSAKEN

FORSAKEN je film koji su snimili Kiefer Sutherland i Jon Cassar dokazani saradnici sa serije 24. Cassarov rediteljski rukopis u ovom nepretencioznom vesternu donosi jedan televizijski no nonsense pristup, iskusnu podelu koju čine još Kieferov otac, Brian Cox, Michael Wincott i Demi Moore - sa kojom bi nekada ovaj leading man snimao blokbaster. Ali, devedesete su prošle, Demi više nije najveća ženska zvezda a Kiefer više nije bioskopski bad boy, i slično njihovom  životu i karijeri i ovaj film donosi jednu elegiju u kojoj su njih dvoje veteran Građanskog rata koji se prekasno vratio kući i njegova draga koja se u međuvremenu udala za drugoga.

Tu su još i veteranova odluka da ne uzima oružje u ruke, i grupa siledžija koja radi za lokalnog gazdu na otkupu zemljišta i čitav splet događaja koji rezultirati uzimanjem pravde u svoje ruke. Brad Mirman je gospodar rip-offova sa ocvalim zvezdama i FORSAKEN je jedan od njih i u njemu on - hteli mi to ili ne - pokazuje zašto je majstor svog posla.

Sve deluje kao real thing ali, šta možemo, nije, ali opet prijatno je za gledanje jer tu su dobro razgaženi glumci u zapletu koji ne iziskuje mnogo truda ni da se napiše ni da se gleda, u efikasnoj režiji bez bravura ali i bez grešaka, sve na tragu klasičnog vesterna, i malom dozom nostalgije iz onoga što će sedamdesetih stići u žanr.

FORSAKEN je dobar, ai ništa posebno, vrhunska maloekranska zabave za one koji vole ovako nešto, i pristojna za sve ostale.

* * 1/2 / * * * *

THE SHOW

THE SHOW Nadie Hallgren je dokumentarni film o Weekndovom nastupu na Super Bowlu, prvom velikom muzičko-scenskom spektaklu izvedenom od početka pandemije.

Reč je o velikom spektaklu, i dokumentarni film to maksimalno kapitalizuje, prati njegovu realizaciju na veoma atraktivan način, i neko će reći da je dosta lako od takvog događaja, sa takvim protagonistima napraviti dobar film. Ali, koliko puta je to zapravo uspelo?

Nadia Hallgren gradi vlastiti vizuelni koncept i film izgleda jako estetizovano iako govori o dešavanjima iza scene, ali uspeva ne samo da zarobi nastanak glamura već i glamur sam.

S druge strane, film ima jako dobru strukturu i tu može biti zaista poučan jer ima osnovni događaj čiji nastanak prati kroz radni proces, ima glave protagoniste koje snima kako u akciji tako i u razgovoru,  pronalazi dva sporedna junaka i o njima pravi dve fine digresije potom ih uključujući u tu osnovnu akumilaciju likova i pravi fina rešenja u montaži i zvuku kada se konačno dođe do Weekndovog nastupa.

Ima dosta značajnih ličnosti koje ovde vidimo u poslu, pored samog Weeknda, pre svih reditelja spektakla Hamisha Hamiltona i poznatu scenografkinju Es Devlin, ali i čitav niz white collar i blue collar likova koji su iza scene, sa ozbiljnim radnim biografijama.

THE SHOW je zanimljiv i vešto izveden film koji zbog svoje teme i mejnstrim egzekucije neće dobiti priznanje koje zaslužuje.

* * * 1/2 / * * * *

THE VOYEURS

THE VOYEURS Michaela Mohana je erotski triler sa mladim glumcima, sada aktuelnim, da ne kažem seksualno aktivnim, pre svih Justice Smithom, Sydney Sweeney i Benom Hardyjem. Sydney je tu ključna i ona ima noseću ulogu.

Ono što mi je u ovom filmu nedostajalo, jeste upravo istinski seksualni naboj u scenama koje su ga zahtevale i baš u tom pogledu film mi je bio malo prazan. Da li je to do glumaca - premda Sweeney nema taj problem u seriji EUPHORIA - da li je do režije i načina na koji se pravi atmosfera, da li je to neka generacijska stvar ili zaista moj krajnje subjektivni utisak - tek film mi je u tom aspektu bio prazan. I to ne bi bio problem kada ne bi donosio nekoliko scena u kojima treba da se stvari učine uzbudljivim za gledaoca.

Upravo zbog subjektivnosti ovog utiska neću sada zazivati Adriana Lynea ili Paula Verhoevena i uopšte tu neku generaciju koja je izvela erotski triler u ravan holivudskog blokbastera. Ali THE VOYEURS upravo želi upravo to, iako referiše i na stare majstore kao što de De Palma, nema nikakve sumnje da gađa taj najviši ešelon blokbastera, po svojoj podeli i po svojoj vizuelnosti.

Nažalost, Mohan nije zakazao samo u pogledu seksa. I sama priča koju zaokružuje sa dva izrazita preokreta, nekako nije takva da se može zadovoljavajuće iscrpi žestokim trilerskim iznenađenjima. Nije ovo Čehov pa da se mora lagano razrešiti ili ne razrešiti uopšte, ali takav jak depalmijanski preokret podrazumeva i jači autorski postupak a ovde ga opet nema, i Mohan je dosta konvnecionalan u vođenju priče.

Lepo je da ovaj žanr doživljava svoj kambek i regrutuje neke nove zvezde. Međutim, mora imati i adekvatne reditelje. Videćemo kako se Sam Levinson snašao kao skriptaš kod Lynea u DEEP WATERu, možda je baš on to ime koje se traži. Mohan se još nije dokazao.

* * / * * * *

Tuesday, January 25, 2022

DER MANN, DER SHERLOCK HOLMES WIR

DER MANN, DER SHERLOCK HOLMES WIR Karla Hartla iz iste godine, svakako da ima značaj nezavisno od okolnosti kod koga se zatekla kopija. A pronađena je u Hitlerovom bunkeru.

Glavnu ulogu u ovom filmu igra Hans Albers, najveća filmska zvezda Trećeg Rajha i glumac koji nikada nije javno podržao režim, čak je preživeo i odlazak svoje partnerke jevrejskog porekla u izgnanstvo, i praktično do kraja ostao jedan od najpopularnijih protagonista nemačke filmske produkcije.

On i Heinz Ruehmann (po nekim izvorima omiljeni glumac Anne Frank) igraju dvojicu prevaranata koji se predstavljaju kao Holmes i Watson, koriste strahopoštovanje koje ljudi imaju prema njima i izvode svoje akcije. Međutim, oni imaju zlatno srce i na kraju kreću da istražuju slučaj veoma opasnih kriminalaca koji ucenjuju i njih, i državu.

Film je razigran, vedar, dinamičan i inteligentno postavljen. Hartlova režija je vešta u svim aspektima, i u izvesnom smislu evocira nešto od Wilderovih filmova iz tog perioda. Hartl je bio austrijski reditelj koji je posle Anschlussa uključen u nacističku kinematograifju. Kuriozitet je da je Hartl na početku svoje karijere i sarađivao sa Wilderom.

Wilder je kasnije snimio možda i ponajbolji film o Sherlocku Holmesu.

Iz današnje vizure, Albers deluje kao neobična zvezda, možda najpre uporediva sa Spencer Tracyjem koji je igrao i u komedijama, a ozbiljnost produkcije je zaista impozantna i u pogledu inscenacije i scenografije.

Ovaj film po značaju svakako da prevazilazi tu okolnost da je nađen u Hitlerovom bunkeru i danas ga treba iznova videti.

* * * 1/2 / * * * *

Monday, January 24, 2022

LUX AETERNA

Ako je CLIMAX bio znak Noeove stagnacije u kojoj se pretvorio "u odsjaj nekadašnjeg reditelja" onda LUX AETERNA pokazuje potpunu eroziju njegovog rukopisa. Ovaj film koji traje jedva 52 minuta sa noeovskim pretencioznim špicama bavi se snimanjem filma, skupljajući razna opšta mesta o tome kako je to sve jedan haos, dezorganizacija, sukob raznih sujeta, dat kroz pokušaj da Beatrice Dalle i Charlotte Gainsbourg igraju verzije sebe, i lutaju kroz besmislena ošta mesta dok Benoit Debie pokušava da sve nadoknadi jakom vizuelnom agresijom.

Debie je ovde činilac koji ovaj film čini ako ne interesantnim a onda barem šarenim, očajnički pokušavajući da potpuni raspad barem ne izgleda kao poprište nesreće. Međutim, ovo je baš slabo, i baš lišeno smisla.

THE LAST CHAMPION

Cole Hauser je doživeo renesansu posle serije YELLOWSTONE, pa je film THE LAST CHAMPION Glenna Withrowa to kapitalizovao posle nekih tri godine od snimanja, i što je još zanimljivije, od početka produkcije koja je krenula pre Sheridanove serije. Međutim, kada se pogleda ovaj film, deluje baš kao da je nastao u koheziji sa Hauserovim imidžom.

Ovo je priča smeštena u ekonomski depresirani Heartland i govori o bivšem olimpijskom šampionu, osramoćenom posle doping skandala koji počinje da trenira lokalni srednjoškolski tim, i od palog zabludelog sina iznova nalazi put ka iskupljenju.

Glenn Withrow je po vokaciji glumac, i Coppola ga je angažovao za svoj output tokom osamdesetih. Realizovao je ovaj film pristojno, ništa posebno, ali sa nivoom koji je na ničijoj zemlji između bioskopskog i TV filma. Osnovni problem je nešto drugo - priča ima preširok zahvat, ona je istovremeno i studija karaktera, i slika života u jednoj varošici i sportska melodrama o iskupljenju. To ne bi bio preširok zahvat da su ti elementi jače prožeti. Nažalost, nisu, i to onda dovodi do raslojavanja priče.

Međutim, THE LAST CHAMPION funkcioniše, naročito na malom ekranu i mnogo je bolji nego što mu je sudbina pokazala na kraju.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, January 23, 2022

TOD ODER FREIHEIT

TOD ODER FREIHEIT Wolfa Gremma je slobodna adaptacija Schillerovih DIE RAUBER, nažalost u jednoj sirovoj, simplifikovanoj formi koja se estetski kreće po terenu krutih i neubedljivih swashbucklera te ere. Uprkos tome što je u svojoj ekipi imao tako briljantnog direktora fotografije kao što je Jost Vacano, Gremm to nažalost nije iskoristio i potpisao je jedan krut i neinspirisan film u kom ni intriga u dvoru lokalnog aristokrate, ni narodna buna pa ni avanturistički duh nisu dobili adekvatnu izvedbu.

* 1/2 / * * * *

Friday, January 21, 2022

DEN NAMENLOSE TAG

Volker Schloendorff je u svojoj bogatoj karijeri nekoliko puta čačnuo kriminalistički žanr, između ostalog potpisavši jedan od najboljih neo noir naslova devedesetih PALMETTO po romanu Jamesa Hadley Chasea a na samom početku rada i MORD UND TOTSCHLAG. 

DER NAMENLOSE TAG je Schloendorffova ekranizacija poznatog nemačkog pisca krimića Friedricha Anija. Nažalost, ovaj njegov pozni film iz 2017. godine ne uspeva da prevaziđe nivo onoga što pežorativno nazivamo televizijskim filmom.

Schloenforff nekada poznat po upečatljivom rediteljskom rukopisu, ubedljivoj filmskoj slici i glumcima koji ponekad igraju bolje nego što priča može da ih isprati sada ne nudi ništa naročito, samo jednu površno izvedenu priču u svakom pogledu o ostarelom detektivu koji je proveo život obaveštavajući porodice nastradalih ljudi da su im bližnji mrtvi.

U Anijevom romanu, progoni ga slučaj jednog samoubistva u koje ljudi koji su okruživali žrtvu ne veruju, sumnjiče jedni drugo ili za ubistvo ili nasilje koje ju je navelo na to.

Nažalost, izuzev samog razrešenja koje je zanimljivo, glavni junak prolazi kroz asortiman uopštenih sumnji svojstvenih našem vremenu, od porodičnog do vršnjačkog nasilja, maltene katalogizujući opšta mesta. To bi bilo zanimljivo da je film tako i postavljen, kao skup predrasuda i strahova koji nas danas muče, ali plašim se da to nije bila namera.

* 1/2 / * * * *

Tuesday, January 18, 2022

SOUTH CENTRAL

Steve Anderson, reditelj sa robijaškim stažom, snimio je film SOUTH CENTRAL pod pokroviteljstvom Olivera Stonea. Ova socijalna drama naišla je na pažnju i priznanje kada je izašla pre trideset godina ali nažalost zub vremena je nije poštedeo, vreme je nije mazilo i danas ova cela priča još koliko toliko i stoji ali Andersenova izvedba deluje anahrono, gluma je jako naivna, čak i kod pouzdanih profesionalaca kao što je Glenn Plummer i jedino još stoji dobro kurirani soundtrack sa zanimljivim funk i hip-hop numerama.

* * * / * * * *

A MAN NAMED SCOTT

A MAN NAMED SCOTT Roberta Alexandera je izvanredan dokumentarni film o Kid Cudiju, visoko estetizovan, bez mnogo naratorskih intervencija, sa sjajnim sagovornicima koji u spoju sa zanimljivim teatralnim inscenacijama, izuzetnim arhivskim materijalom i opštim dizajnom postepeno stvaraju sliku umetnika koji je bio veliki inovator u svetu hip-hopa a onda potonuo zbog politoksikomanije i mentalnih problema.

Naizgled, film je baziran na disbalansu. Najviše se bavi nastankom prvog albuma, a potom Kudijevom životnom krizom kroz čiju prizmu sagledava njegove ostale radove. Međutim, time stvara kumulativni efekat. Prvo nam prikazuje njegovu kreativnost, značaj i uspeh, da bi potom pokazao, bez mnogo popovanja i nametanja zaključaka kako su stvari pošle nizbrdo sve do samog ambisa, a onda koliko-toliko nazad.

Jako je teško izgraditi takav narativ bez momenta u kom će autor da obustavi tok svojih materijala koje ređa i iznese neku intervenciju kroz naratora, natpis i sl. ali Robert Alexander u tome uspeva, i gradi pripovedanje kroz druge, i kroz arhivu što je izuzetno značajno, ako imamo u vidu koliko precizno ovaj film uspeva da iznese svoju poentu.

Nekome može smetati činjenica da A MAN NAMED SCOTT na kraju krajeva ima jasnu tezu, ali do nje se došlo kroz dijalektiku ljudi koji su okruživali Cudija i njega samog, pa joj ja naprosto verujem.

U svakom pogledu ovo je uzoran, atraktivan dokumentarac o veoma zanimljivom čoveku, sa puno estetizacije, zanimljivih rešenja i jasnom idejom kuda ide.

* * * 1/2 / * * * * 

Monday, January 17, 2022

HERE ARE THE YOUNG MEN

HERE ARE THE YOUNG MEN Eoina Mackena snimljen je po naslovu pesme Joy Divisiona, i ovaj bend iz nekog meni nejasnog razloga ima određene reference na taj bend iako ne pripada ni približno istom kulturnom krugu. Ima još nekih njihovih pesama koje su njemu izvode bez jasnog povoda.

Glavni junaci su obesni i izgubljeni mladi dablinski momci. Poznati glumci poput Finna Colea i Anne Taylor-Joy lutaju kroz ovaj besmisleni film čiji hi-nrg pristup ne vodi nikuda i podseća na neki bajati irski nihilizam od pre dvadeset godina poput komada i filma DISCO PIGS.

Ipak, to je sve prvi put bilo bolje.

* 1/2 / * * * *

Saturday, January 15, 2022

SOUTH OF HEAVEN

SOUTH OF HEAVEN Aharona Keshalesa je holivudski film koji su po svom scenariju (u saradnji sa Izraelcem Kai Markom) snimili autori prehvaljenog filma BIG BAD WOLVES. Ovog puta snimili su Texas noir, sa zanimljivom premisom, zanimljivom pričom ali krutom i nedovoljno propulzivnom režiju koja filmu dodaje dozu pretenzije koju on prosto ne može da izdrži.

BIG BAD WOLVES je bio izraelski film koji je onomad Quentin Tarantino stavio na vrh svoje godišnje liste i dodatno afirmisao Keshalesa i Papushada. Jedan od osnovnih utisaka koje je taj film ostavljao bio je relativna neveština u inscenaciji i nije sugerisao da su oni zreli za Holivud.

I nažalost, uprkos tome što je SOUTH OF HEAVEN izveden pod iskusnim vođstvom Dallasa Sonniera, kod kog reditelji vrlo često mogu da prevaziđu svoj dotadašnji nivo - uzmimo primer Kylea Rankina - ovde ipak nije došlo do takve saradnje. I zbilja, SOUTH OF HEAVEN, iako je baš američka priča, ima u sebi taj spoj hipertrofirane Amerikane, prepleten sa glumačkom podelom u kojoj je masa poznatih, kako filmskih tako i televizijskih glumaca, ovde se tako Jasonu Sudeikisu pridružuju Shea Wingham i Evangeline Lilly. Samim tim, deluje da su Keshales i Papushado došli u Holivud sa idejom da očuvaju svoj identitet. A njihov subholivudski nivo je nažalost deo njihovog rukopisa.

Glavni glumci su dovoljno talentovani da održe priču na nivou. Texas noir je sam po sebi veoma zanimljiv i SOUTH OF HEAVEN je film koji vredi pogledati iako nije dobar. Ipak, u njegovim pojedinim deonicama i u pojedinim ulogama ima šta da se vidi, uprkos tme što celina ne postiže potrebni efekat.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, January 13, 2022

EL DIPUTADO

EL DIPUTADO Eloya de la Iglesie je jedan od njegovih filmova iz tranzicionog perioda u kojima kombinuje quiqui film o mladim delinkventima sa viskontijevskom gay melodramom o starom levičarskom kadru koji konačno ulazi u politički mejnstrim, i njegovoj ženi koja je puna razumevanja kada posle kratkotrajnog boravka u zatvoru ponovo uđe u homoseksualne vode sa mladim rent-a-boyevima.


Rent-a-boyevi naravno ga prepoznaju i svoje usluge nude desničarima sa vezama u neraznontiranoj policiji koji kreću da prave mrežu za eventualno sramoćenje, hapšenje ili nešto treće. Međutim, momak koji je zaveo ministra  polako postaje deo njegovog ne samo tajnog već i bračnog života, kreće da se emancipuje sa njim, i nije više siguran da li želi da služi u slamanju perspektivnog političara.


Eloy de la Iglesia je francuski đak sa IDHECa pa možemo reći da EL DIPUTADO ima u sebi uticaj francuskog, a malo i italijanskog političkog filma tog vremena, sa užarenom melodramom punom strasti u centru ali relativno hladnim i kliničkim tretmanom svega toga.


Film ima stila, ima doduše jednu dozu polemičnosti koja je za današnje standarde malo usporavajuća ali kao delo svog vremena ipak nije previđe podlegao njegovom zubu.


* * * / * * * *

FIRST MATCH

Olivia Newman ekranizovala je iznova svoj kratki film FIRST MATCH o devojci koja se uključuje u muški rvački tim u siromašnom crnačkom delu Njujorka i nameće se kao ključni deo ekipe. Sreću joj kvari otac koji ju je naučio rvanju a sada je upravo izašao sa robije. Isprva ne želi da komunicira sa njom ali onda se iznova vezuju preko ljubavi prema rvanju, sve dok njemu ne padne na pamet da mu ćerka učešćem u ilegalnim borbama donese početni kapital ili novac za vraćanje dugova.

Glavni lik mlade rvačice napravljen je jako zanimljivo. Ona nije u nekoj crno-beloj podeli, i ona ima svoje greške, svoje grehe i slabosti ali do kraja priče ipak uspeva da postane heroina kada sve to savlada. Elvire Emanuelle je izuzetna u glavnoj ulozi, kojoj donosi i jak karakter, i emociju, pa konačno i fizičku pripremljenost kad se akcija prebaci na strunjaču.

Yahya Abdul-Mateen II je karakterni glumac koji poslednjih godina ima i komercijalne uspehe te se iskreno nadam da se neće ofucati jer u ovom filmu sjajno prikazao lik oca koji je odavno erodirao kao ličnost, mučen svojim slabostima i porazima. Ovo je izuzetno ubedljiva karakterna uloga u kojoj Yahya uprkos slabiću kog igra ima energiju i izgled zvezde.

Konačno, Colman Domingo igra trenera u jednoj od onih "šerifovskih" rola koje traže stamenog crnog junaka dubokog glasa, sa puno razumevanja i autoriteta i tu tačku izvodi izuzetne.

Oliviu Newman sam zapazio kad je režirala seriju DARE ME, jednu od najboljih, i najbolje režiranih američkih serija poslednjih godina. Trik koji izvodi u filmu FIRST MATCH je da pravi jednu efikasnu old-school sportsku priču, kakvu znamo iz mase bokserskih filmova, sa tim jednostavnim pripovedanjem koje samo američki reditelji umeju da izvedu tako mišićavo, ali onda svemu tome dodaje neke lepe vizuelne ukrase i ubedljivu glumu koja je jako ozbiljna, ali nikada ne potopa osnovne energetske potrebe filma.

Čini se da FIRST MATCH sa tim svojim old school, maltene B-duhom, možda ni ne bi mogao da napravi neko čudo u bioskopima, ni ne znam kako bi bio tretiran, kao indie ili kao major film. Ali, kad su ovakvi filmovi pravljeni u staro vreme bili su major naravno. Srećom, tu je Netflix.

* * * 1/2 / * * * *

DER HUND VON BASKERVILLE

DER HUND VON BASKERVILLE Karela Lamaca je adaptacija romana Arthura Conana Doylea snimljena u produkciji nacističkih filmskih studija 1937. godine i poznata po tome što je pronmađena u Hitlerovom bunkeru posle pada Berlina.


Bruno Guettner igra Sherlocka Holmesa ali slavni Doyleov detektiv uopšte nije protagonosta ovog filma što bi bilo revizionistički i zanimljivo da film ima jasniju priču i nekog drugog istinskog protagonistu. Film luta negde posle prve trećine uopšte uvede Holmesa a on tek u samoj završnici postaje bitan lik. 


Jako je zanimljivo kako je u toku filma zapostavljena istraga. A pet nisu izgrađeni karkateri koji bi naterali publiku da naslućuje na osnovu njihovog ponažanja.


Plašim se da u filmu Karela Lamaca to sve što izmiče klasičnim postupcima u ekranizaciji Holmesa nije namera već greška koja nije kontrolisana.


* 1/2 / * * * *


Saturday, January 8, 2022

A MOTHER'S COURAGE: THE MARY THOMAS STORY

Dvadesetak godina pre televizijskog filma o Wandi Durant snimljen je film A MOTHER'S COURAGE: THE MARY THOMAS STORY o majci Isiaha Thomasa. Ovaj televizijski film prekaljenog prekaljenog televizijskog profesionalca Johna Pattersona iz 1988. godine, dakle kad je Thomas hoš uvek bio na igračkom vrhuncu, daleko je uspešniji od filma o Durantovoj majci, što su pokazale i Emmy nagrade na kraju krajeva, iako je u pogledu istorijske distance izašao praktično u sličnoj fazi karijere NBA zvezde o kojoj govori.


Mary Thomas igra Alfre Woodard, čuvena afroamerička glumica koja je obeležila film od osamdesetih naovamo, i ona je u centru priče kao i njena junakinja, dajući svemu uverljivost i provodeći nas kroz ono što su neka "opšta mesta" odrastanja na siromašnim i opasnim čikaškim ulicama.


Mary Thomas je provalila da su projectsi opasna stvar i opirala se selidbi tamo što je uspelo da spase deo njene dece od odlaska stranputicom. Daleko od toga da su "privatne kuće" u crnom kraju bile garant bezbednosti. U ovom filmu, glavni činioci na ulicama su "crni revolucionari" koji se malo ponašaju kao pravednici, malo kao glavna banda.


Isiah Thomas je svojeglav i ko zna kojim putem bi krenuo da majka nije imala izuzetan autoritet nad njim. Film ga prikazuje kao povodljivog u detinjstvu i impulsivnog u dečaštvu, sa košarkaškim darom kao jedinom nespornom konstantom, ali i senkom brata Michaela koji je napustio i košarku i porodični dom uprkos blistavoj mogućnosti koja mu se otvarala na terenu.


Sličan motiv filmu o Durantu imamo u majčinom oklevanju kada deca treba da se odvoje od kuće, iako ruku na srce, kada Isiah ode, i ima razloga za brigu.


Film je snimljen u stilu "televizijskog realizma" osamdesetih, rekonstrukcija epohe je uspela, dinamičan je i odoleo je zubu vremena.

Friday, January 7, 2022

LA MUJER DEL MINISTRO

LA MUJER DEL MINISTRO je politički triler Eloya de la Iglesie iz perioda tranzicije. Govori o mladom konobaru koji radi kao žigolo u jednom letovalištu. Kada posle intimnog susreta sa jednom ostarelom groficom izgubi posao, dolazi kod nje u Madrid, očekujući da mu ona nađe posao. Ona mu i nalazi posao da radi kao baštovan kod moćnog ministra gde on ubrzo posle bašte, kreće da brine i o ministrovoj supruzi, polako postajući nemoćna igračka raznih interesa, od matore markize Montenegro do levičarskih terorista.

Eloy de la Iglesia je krenuo nekuda sa ovim filmom, ali opet osim puke melodramske intrijge i dosta uopštene društvene kritike nije iskopao ništa preterano bitno. Njegov neposredan i energičan stil režije je tu. Ali, malo šta drugo ima da ponudi.

* * / * * * *

Thursday, January 6, 2022

NORTH HOLLYWOOD

NORTH HOLLYWOOD Mikeya Alfreda, poznatog reditelja skejt videa i impresarija, stoji kao veoma zanimlji dugometražni debi, delimično inspirisan autorovim vlastitim iskustvom o odrastanju u North Hollywoodu i pokušaju da postane profesionalni skejter.


Film je stilski izbrušen, atmosferičan, sa pričom koja je fluidna, relaksirana u pogledu narativnog tonusa, ali postoji. U tom smislu, ovo nije film velikih melodramskih preokreta iako jeste film u kom je reditelj sa usmeravanjem našeg pogleda veoma prisutan, pa moju razumeti i one koji će reći da je ovde stil jači od supstance. Međutim, na filmu stil je suština, i suština jeste stil, tako da to nije prepreka već samo pojašnjenje šta je u ovom filmu ključno.


Glavni glumac fino dočarava izgubljenost glavnog junaka koji luta između racionalne, porodično podržane ideje da ide na koledž i svojim ambicija za koje nisu siguran koliko su ostvarive.


Vince Vaughn je ostvario sjajnu indie dad ulogu kao njegov otac i u njoj je filmu dao malo zvezdane galvanizacije, dok su ostatak ekipe mladi i dobro odabrani glumci pred kojima je sigurno budućnost.


Film je pedantno realizovan i inscenacijski je ambiciozan. Zanimljivo je kako Alfred umesto skate punka u većini scena, sem na jednoj sceni koncerta, korisi stare doo wop hitove, dajući filmu jednu vanvremensku coming-of-age vizuru.


* * * / * * * *

GOSNELL: THE TRIAL OF AMERICA'S BIGGEST SERIAL KILLER

GOSNELL: THE TRIAL OF AMERICA’S BIGGEST SERIAL KILLER u režiji Nicka Searcyja, bio je prvi igrani projekat koji su tehnikom crowd fundinga izveli propagandisti alt. righta Phelim McAleer i Ann McElhinney u saradnji sa poznatim piscem krimića i scenaristom Andrew Klavanom koji je pored velikog broja kriminalističkih romana, od kojih su neki i ekranizovani, poput recimo TRUE CRIME u režiji Clinta Eastwooda i pisao scenario za neke kultne adaptacije drugih pisaca kao što je A SHOCK TO THE SYSTEM Jana Eglesona, po romanu Simona Bretta.


GOSNELL: THE TRIAL OF AMERICA’S BIGGEST SERIAL KILLER kreće kao policijski procedural gde jedno hapšenje prodavaca lekova koji se prodaju na recept, dovodi detektive do klinike za abortuse Kermita Gosnella, gde se ispostavlja da je on ne samo jedan aljkav rukovodilac, sumnjive stručnosti i lekarske etike već i da vrši abortuse u poznim fazama trudnoće kada su oni zabranjeni.


Potom, film prelazi u fazu sudske drame tokom koje pomoćnica javnog tužioca i detektiv pokušavaju da se izbore sa predrasudama koje pokušava da proizvede Gosnellov advokat i nađu način da predoče čime se on bavio.


Andrew Klavan je ozbiljno pero ali je vremenom otišao u političku isključivost i postao je autor vodećeg alt.right medija Daily Wire na kom ima podcast. Otud ovaj scenario jeste delom policijski procedural, delom sudska drama ali sve to na kraju postaje politički pamflet, kako protiv abortusa kao takvog, tako i protiv dela javnosti koji je otvoren prema ovim slobodama.


Klavan se doduše trudi da ponudi balansirano viđenje stvari, da se razdvoji ono gde je Gosnell ubica a gde ginekolog, ali u nekoliko situacija je ipak očigledno da film ima jaku agendu.


No, sama tema je vešto izabrana, i na bazi je nje svakako moguće napraviti propagandu, naročito kada se uzme u obzir ta konfuzija koju Klavan namerno stvara gde iz izuzetka gradi generalizaciju. Naročito u fazi kada je ovo prevashodno krimić. Međutim, ulazak u sudnicu ipak na kraju dovodi do plakatskijih monologa, ne uvek vešto izvedenih.


East Billings kao Kernit Gosnell je zanimljiv. Michael Beach kao policjski starešina je uvek ubedljiv ali neke face poput Deana Caina, otkrivaju da su se tu ipak našli i ljudi iz jednog isključivog dela ideološkog spektra.


Nama je ovo naročito zanimljiv slučaj jer su nedavno McAleer i ekipa u Beogradu snimali film Roberta Davija o Hunteru Bidenu. Ova produkcija nije na nivou radova Dallasa Sonniera, ali jeste iznad tipične alt.right kinematografije. Sam Gosnellov slučaj je veoma bizaran i zaslužio je i ekranizaciju koja neće biti pamflet. 


Možda će je nekada i dobiti.


* * / * * * *

Wednesday, January 5, 2022

SLAUGHTERHOUSE RULEZ

Crispian Mills iz Kula Shakera je u produkciji Simona Pegga i Nicka Frosta dobio priliku da se iskaže kao - ako ne novi Edgar Wright a ono barem novi Joe Cornish, no ono što smo dobili je u najbolju ruku verzija ovog drugog namenjena publici sa plićim džepom.

Joe Cornish za siromašne je imao sve predispozicije da snimi jedan simpatičan nevaljao film - fenomenalnu podelu koja se ne zna gde je jača - da li među mladima koje predvode Finn Cole i Asa Butterfield, da li među zvezdama gde jedna Margot Robbie igra cameo a Simon Pegg, Nick Frost i Michael Sheen uredno igraju epizode. Imao je i sasvim solidnu tehničku izvedbu onoga čime se bavi. Međutim, uprkos referenci na klasični film o nezadovoljstvu mladih školaraca IF oličen u jednom posteru Malcolma McDowella, Mills naprosto ne zna šta snima.

Njegov film je na momente zaista duhovit ali tih momenata nema dovoljno i evidentno je hardver komedije prisutniji od softvera. Njegov film je solidno realizovan u slici, ali je onda potpuno raspušten u montaži gde je mogao biti bitno skladniji. Konačno, efekti maske i monstruma su dosta solidni, ali film nije ni smešan ni uzbudljiv, ni dovoljno crnohumoran s njima.

Samim tim, SLAUGHTERHOUSE RULEZ neumitno deluje gori nego što jeste. Resursi kojim je Mills raspolagao su ekskluzivni i na kraju cele priče, on ih je potrošio uzalud jer nije imao ideju šta snima a nije imao ni veštinu da snimi film koji obuhvata mnogo različitih tema i žanrovskih zahvata.

* * / * * * *

Monday, January 3, 2022

PERCY VS GOLIATH

PERCY VS GOLIATH Clarka Johnsona, nastao je po istinitoj priči kanadskog poljoprivrednika Percy Schmeisera kog je Monsanto pokušao da nabedi kako je prekršio njihovo autorsko pravo i sadio njihovo seme iako je njegov metod rada bio starinski, baziran na sakupljanju semena selekcijom najsnažnijih biljaka.


Uz određenu podršku eko-aktivista, Percy odlazi na sud i ulazi u višegodišnju borbu ne bi li dokazao da Monsantu ništa ne duguje.


Christopher Walken igra glavnog junaka i samim tim imamo jednog veoma atipičnog glavnog junaka, a odlični glumci poput Christine Ricci, Zacha Braffa ili Martina Donovana ga okružuju, što u spoju sa mišićavom i efikasnom režijom Clarka Johnsona, glumca i reditelja koji je u naše živote ušao sa serijom HOMICIDE i nikada iz njih nije izašao. daje izuzetno dobar prinost.


Ovaj film nije neka bitna američko-kanadska produkcija, ali upravo to što dolazi izvan prestige picture kalupa, daje mu snago old school američkog filmmakinga, sa zanimljivim likovima u zanimljivim situacijama koje su inače bazirane na istini.


Johnsonovo izlaganje je efikasno, estetizacija prostora je vrhunska, sve je izvedeno moderno ali bez komplikovanja. Ovo je zaista pozitivan primer televizijske efikasnosti sprovedene na filmu.


Otud PERCY VS GOLIATH dolazi niotkuda ali lako osvaja simpatije i pažnju, kao i sam junak u Walkenovoj interpretaciji. 


* * * / * * * *


Saturday, January 1, 2022

EL SACERDOTE

EL SACERDOTE Eloya de la Iglesie je film iz faze demokratske tranzicije 1978. godine, verovatno koncipiran kao shock cinema u tom trenutku.


Priča prati sveptenika mučenog seksualnim nagonom. On se žali starešinama u nadi da mu oni mogu pomoći savetima ali shvata da su u Katoličkoj crkvi dosta česti sveštenici koji su izgubili veru ili je zamenili nečim drugim, ali svakako da nema nikoga ko mu može pomoći.


Mučen krivicom, on pokušava da se izbori sa tim, ali tone u sve veće ludilo i samokažnjavanje.


Nažalost, Eloy de la Iglesia ne može da pruži neke dublje uvide i odgovore. Film je dinamičan i relativno atraktivan ali sem šok taktike ne nudi ništa više.


* * / * * * *