Sunday, October 30, 2011

PANKOT NE E MRTOV

Pogledao sam PANKOT NE E MRTOV Vladimira Blaževskog, jedan od filmova iz bivše SFRJ koji je najčešće pominjan ove sezone posle TILVEE ROŠ i zbilja reč je o jednom dosta simpatičnom filmu u kome se osećaju određene osobine starog jugoslovenskog filma, kako pozitivne tako i negativne.

S jedne strane, Blaževski spada u onu staru školu reditelja koji poštuju filmsku priču i smatraju je značajnom, a to je prava retkost u današnjim okolnostima, i još je ređe da takav pristup filmu bude vrednovan. S druge strane, Blaževski je reditelj koji u svom postupku baštini sve ono što smatram najspornijim kod jugoslovenskih reditelja i mislim da je mogao da napravi znatno efektniji filma da se nije u tipičnom SFRJ maniru opterećivao nevažnim scenama, detaljima i digresijama umesto da je napravio fokus na kljulne dramske tačke filma. Ovako imamo filma koji je u pojedinim deonicama predug i isprazan a u pojedinim ako ne najdirektnije nejasan a onda baziran na masi podrazumevanja.

Kao i PARADA i ovaj film govori o okupljanju stare ekipe koja u novim okolnostima, u organizaciji nekog NGOa mora da odradi poslednji zajednički posao. Ovde je reč o pank bendu koji se raspao pre 17 godina (sic!) kada je bio najveći u zemlji. Iako pozicija benda o kome se u ovom filmu govori sugeriše da su imali mesto u SFRJ, hronologija sugeriše da se misli na FYRM, međutim, generalno godišta u ovom filmu su malo pomerena.

Kao i u HI-FI Blaževski dočarava teskobnu socrealističku atmosferu Skoplja, dodatno ruiniranog tranzicijom, ali je u prikazu miljea znatno ubedljivi nego što je bio u HI-FI i umesto stagnacije, Blaževski zapravo u trećem filmu postiže najbolji rezultat.

Čini se da je HI-FI imao temu koja se bazirala na dosta apstraktnom mladalačkom nezadovoljstvu i nekakvoj neubedljivoj subkulturi tok se u PANKOT NE E MRTOV, Blaževski bavi starenjem, prolaznošću, žanrom koji nije aktuelan i ljudima koje je pregazio život.

Naravno da u tom gaženju junaka, Blaževski dolazi do granice koju jugoslovenski reditelji inače i dotiču i prekoračuju da to je da imaju negledljive junake koji ne zaslužuju da se o njima snima film, ali to sve ide u rok službe, i to je u ovom filmu delimično prevaziđeno solidnom igrom glavnih glumaca.

PANKOT NE E MRTOV nije epohalan film, ali deluje kao naslov koji i u dobrom i u lošem smislu uspeva da oživi duh jugoslovenske kinematografije. Iako nema mladalačku energiju kakvu je imao Košakov AUTSAJDER kada smo doduše svi mi bili mlađi, može se tumačiti upravo na toj liniji.

* * 1/2 / * * * *

IN TIME

Pogledao sam IN TIME Andrew Niccola i posle ovog filma on i dalje ostaje autor koga treba pratiti iako PONOVO potpisuje film koji nije u pravoj meri zaokružen. Ako ostavimo po strani pisanje THE TRUMAN SHOWa i izvanrednu GATTACAu, Niccol je u ostataku svog opusa stalno bio nadomak velikog rezultata ali ga nije postizao. U filmu IN TIME on je verovatno najdalje od velikog rezultata do sada, ali je to opet dovoljno da nam pruži jedan vrlo zabavan i pre svega duhovit film.

Premisa o vremenu koje ljudi moraju da kupuju kako bi preživeli i uopšte o vremenu kao moneti nije nova u SF prozi, tako da možda i nije u redu što se Niccol potpisuje kao samostalni scenarista ovog filma. Time, međutim, s druge strane i preuzima odgovornost za ono što u ovom filmu ne valja a to je činjenica da on postavi premisu i onda nema tačnu ideju šta da radi sa njom tako da priča umesto da napreduje uglavnom stagnira, počinje da se vrti u krug i na kraju se razreši. Na tom putu od početka prema kraju Niccol uspeva da bude izuzetno duhovit, sporadično intrigantan, mada ne u meri u kojoj bi trebalo, uspeva da suptilno provuče blue collar ideološku emociju, ali sve to nije dovoljno da prikrije suštinske kako strukturalne tako i supstancijalne nedostatke ovog scenarija.

Kada se tome doda konceptualno čitljiv ali dosta aljkav dizajn retro-futurističkog sveta, onda IN TIME ponajviše počinje da liči na Carpentera iz THEY LIVE i ESCAPE FROM NEW YORK faze s tim što naravno Niccol više voli da se valja po glibu jeftine cerebralnosti nego totalnog pulpa koji privlači Carpentera. Ta carpenterovska dimenzija naravno u mom pogledu na stvari nije adut, ali iz nje Niccol crpi izvesnu naivnu blue collar anarhičnost koja da je IN TIMEu određeni šarm.

Kada se tome dodaju odlične zvezde Justin Timberlake, Amanda Seyfried i Cillian Murphy u glavnim odnosno Olivia Wilde u ključnoj sporednoj ulozi, dobijamo film koji se stalno graniči sa odlilčnim a na kraju tek na mah uspeva da bude vrlo dobar. S druge strane, upravo zvezde drže film u životu čak i u svetlu iznenađujuće salbih ostvarenja nekih dokazanih članova ekipe kao što je recimo čuveni DP Roger Deakins.

IN TIME ne deluje kao film koji je mnogo koštao i mislim da će biti zapamćen kao zanimljiv eksces i kao jedan od šarmantnih SF naslova kojih je zapravo sve manje i manje.

* * 1/2 / * * * *

Friday, October 28, 2011

TRESPASS

Vrlo je neobično gledati filmove poput TRESPASSa Joela Schumachera. Prvo, za nas koji volimo Waltera Hilla nikada neće biti drugog TRESPASSa i ovakvo ponavljanje naslova jednog kultnog filma samo odaje utisak bezobrazluka i nevaspitanja autora, ponašanja kao da oni ne znaju ili ne mare za ovaj izvanredan raniji film ili pak snimaju ostvarenje koje se nikada neće ni naći u istoj ravni. Rezultat je bez sumnje ovo drugo što opet čudi jer Schumacher je bio važan oslonac holivudskog mejnstrima, snimio je nekoliko odličnih filmova, i sad kad ga vreme pregazilo nije morao da posrne u neke čudne B ili pre bi se reklo polu A vode. Ako je Schumacher neko na koga se ne računa naročito ozbiljno, i ako je Nicolas Cage uspeo da napravi karijeru na dva koloseka i da nekako istovremeno hibernira u mejnstrimu i koprca se u B-produkciji, onda scenarista Karl Gajdusek i Nicole Kidman svakako nisu ljudi od kojih je industrija digla ruke.

Imena koja su nagažovana na ovom filmu sugerišu da je ovo ipak nekada bio relativno ozbiljan projekat, i otud je nejasno da se tako ozbiljni aduti odigraju na jedan prilično slab scenario koji ne predstavlja Gajduseka u naročito dobrom svetlu i da se prilično ozbiljni resursi utuku u nešto što spolja izgleda kao film za bioskope a na kraju ne dobija ni priliku da u tim bioskopima zaigra.

Daleko od toga da je TRESPASS dobar film, i daleko od toga da je uskraćen što nije bio u bioskopima ali gledali smo i gore stvari od ovoga. Otud, rekao bih da je ovaj film nastao kao neka opskurna kombinacija svojih producenata predvođenih Avi Lernerom. Ovaj nekadašnji asistent Menahema Golana iz godine u godinu deluje kao producent koji će konačno ispuniti Golanov san i uz dno DTVa istovremeno proizvoditi i art house favorite, i u tome je povremeno uspevao, setimo se izvanrednog SOLITARY MAN. Međutim, on nikako da se probije u sam centar klasičnijeg repertoarskog mejnstrima, a neverovatno je da uprkos angažovanju ovakvih profija (recimo DP je bio Andrzej Bartkowiak koji je prerastao ovu profesiju i jedno vreme bio čak i reditelj) ne uspeva da postigne pravi rezultat.

Jedan razlog može biti to što ovakav film, kakav se ne bi desio major studiju pokazuje koliko je ipak bitan ozloglašeni development i kreativni sektor studija a drugi je da je sve ovo neko opskurno pranje para koje rezultira ovakvim polu-proizvodima.

U svakom slučaju, TRESPASS je prilično vešto realizovan besmislen film sa campy glavnom ulogom Nic Cagea čije su ambicije i rezultati prilično čudni i neprilagođeni kontekstu savremene scene.

* 1/2 / * * * *

CONTAGION

Pogledao sam Soderberghov CONTAGION i ne mogu reći da se sasvim otrgao od onog lošeg manira u koji je zapao posle ERIN BROCKOVICH a opet ne mogu da osporim da je posle dužeg vremena snimio film za koji mu se ne mora previše gledati kroz prste. GIRLFRIEND EXPERIENCE je bio znak comebacka, zatim je usledio INFORMANT i ova dva filma je pokazao da je i dalje respektabilna sila u formama koje su bliske američkom nezavisnom filmu. U CONTAGIONu, Soderbergh igra na veliko, igra na mejnstrim uspeh, na film katastrofe, pokušava da snimi TRAFFIC na temu virusa i epidemija koje su se dešavale poslednjih nekoliko godina tipa SARS i H1N1, i u tome uspeva tek delimično. Soderbergh je napravio jedan od najefektnijih mejnstrim filmova devedesetih kad je snimio OUT OF SIGHT, i CONTAGION nije film tog kalibra, a ambicije su mu čak i veće.

CONTAGION je film koji bi retko koji reditelj uradio dobro, naročito u ovoj formi baziranoj na epskom zahvatu i sa prilično suvim scenarije Scott Z. Burnsa sa kojim Soderbergh često radi u poslednje vreme iako je ranije imao mnogo bolje saradnike. Burns je najslabiji pisac od svih Soderberghovih saradnika poslednjih godina i čini se da njegov scenario na nivou dijaloga ili maštovitosti postavljanja situacija ne uspeva da isprati tako ambiciozan zamah kome se reditelj okreće.

S druge strane, na pola puta između svog punog mejnstrim kapaciteta i indie javašluka kome je bio sklon, Soderbergh ne pravi ni neke naročite rediteljske bravure.

Ipak, CONTAGION ima odlične glumce, zvezde na svim mestima u podeli i ima u sebi dovoljno onog klasičnog političko-dokumentarnog potencijala koji je krasio francuski i italijanski a jednim delom i američki politički film sedamdesetih, tako da to sve uspeva da uveže ove razne elemente u celinu. VARIOLA VERA, recimo, ostaje nedostižni standard u odnosu na CONTAGION. Priča o tome kako se gledaocima peru ruke posle ovog filma je glupost, i likovima i bolesti se prilazi hladno, ali ne u cronenbergovskom smislu već naprosto nema tu nekog žara na bilo kom nivou.

Mislim da je lilit najpozvanija da prokomentariše ovo što smo videli u CONTAGIONu, koliko to ima smisla, i mislim da je to važno, naročito za sve nas koji volimo da se lečimo preko Wikipedija i filmova. Što se mene, kao relativno upućenog patofoba tiče, CONTAGION mi nije otkrio neka nova saznanja, ali ne mogu da kažem ni da mi je bio dosadan niti da se osećam da sam izgubio vreme gledajući ga.

Otud mi je i utisak o ovom filmu neutralan, Soderbergh se latio jedne zahtevne forme, a rezultat je podnošljiv, aseptičan.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, October 27, 2011

POONGSAN

Pogledao sam južnokorejski film POONGSAN Juhn Jaihonga koji je snimljen u produkciji i po scenariju Kim Ki Duka. Kim Ki Duk je meni bio jedan od gateway reditelja za savremeni južnokorejski film. Posle nekoliko remek-dela i nekoliko solidnih filmova početkom i sredinom dvehiljaditih zašao je u čudnu fazu u kojoj je između ostalog počeo da se gotovo lucbessonovski angažuje kao producent i scenarista, na filmovima svojih štićenika koji su često zalazili u žanrovske vode izvan art-house pristupa po kome je on poznat.

POONGSAN je jedan od tih filmova, akcioni film u osnovi kome Kim Ki Duk kao scenarista daje jednu egzistencijalističku dimenziju, pošavši od koncepta konstantnih dilema postavljenih pred junake u seriji 24 (sa kojom ima izvesnih dodirnih tačaka) prelamajući to sa svojim prepoznatljivim motivom junaka koji ništa ne progovara. U pojedinim momentima, Duk na nivou scenarija sjajne stvari ali isto tako neke dobre situacije razvodni ili ih iz potentne faze prevede u jeftinu političku alegoriju, ali mnogi od tih nedostataka nisu samo manjkavost scenarija nego i slabost Kim Ki Duka kao producenta koji je morao biti suroviji prema materijalu u montaži.

Jaihongov problem pak je to što je POONGSAN za nijansu slabije realizovan od ostatka savremenih korejskih akcijaša koji umeju da impresioniraju svojom veštinom. Jaihong je kompetentan ali isuviše konvencionalan i statičan u odnosu na ono što se recimo može videti u MOBY DICKu, SECRET REUNION, MARINE BOYu i sličnim naslovima.

To je šteta, pošto Kim Ki Dukov scenario ulazi dosta radikalno u neka pitanja ovog konflikta pokazujući vrlo detaljno igre između Severa i Juga, priče o oportunim disidentima koji beže sa Severa sa krajnje mutnim namerama, i južnjačkoj tajnoj službi koja ne preza od ucene kako bi ih iskoristila u propagandne svrhe. Kao i glavni junak, Kim Ki Duk nije ni na jednoj strani, ali ako imamo u vidu infantilizaciju sukoba Severa i Juga sprovedenu upravo kroz upliv disidenata onda je POONSANG jedan vrlo provokativan film jer dovodi u pitanje motive tih ljudi.

POONSANG je otud tehnički slabiji ali pripovedački i ideološki zanimljiviji od MOBY DICKa koji sam takođe nedavno gledao i sa kojim se tematski dotiče.

* * 1/2 / * * * *

Monday, October 24, 2011

RETREAT

Pogledao sam RETREAT Carla Tibbetsa, irsku mešavinu trilera, porodične drame i filma katastrofe. U osnovi ovo je home invasion film na tragu klasika žanra kakve su radili Roman Polanski i Phil Noyce. Međutim, u krajnjem skoru, između ta dva pola, između Polanskog i Noycea, Tibbets ne uspeva da se opredeli pa na kraju RETREAT više deluje kao spisak potencijalnih tema koje se mogu istaći u ovoj priči nego ostvarenje sa jasnom idejom.

RETREAT govori o bračnom paru koji posle tragedije odlazi na ostrvo da se osami i vidi šta će i kako će. Jednog dana pojavljuje se izubijani vojnik koji ih obaveštava da je svet pomorila pandemija i da moraju da se hermetički zatvore u kući. Pošto nema komunikaciju sa ostatkom sveta, par sa skepsom prihvata vojnikovu priču ali isto tako ne znaju kako da se izvuku iz te situacije bez nasilja. Ubrzo naravno kreću sukobi, nasilje i otkrivanje istine koja stoji iza vojnikove priče.

Jedan od problema filma je i to što jedina "istina" koju otkrivamo jeste vezana za vojnika kog igra Jamie Bell dočim traumatizovani par koji igraju Cillian Murphy i Thandie Newton zna sve što se među njima desilo. Otud osnovni konflikt ostaje između para i stranca i razvoj priče, ne razrešava nijedan njihov konflikt, ne produbljuje njihov odnos, ne transformiše njihove likove.

Tibbetsu ne može osporiti da je na lokaciji jedne kuće sa samo tri glumca uspeo da stvori dinamičnu radnju, da postavi relativno ubedljivo likove unutar jedne dosta nategnute premise, i da RETREAT nije dosadan. Međutim, čini mi se da je morao malo više da radi na rediteljskom opredeljenju i da od ponuđenih mogućnosti odabere jednu dimenziju priče koju će produbiti. Ovako RETREAT ostaje prijatan film lišen fokusa.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, October 23, 2011

MO-BI-DIK

ogledao sam južnokorejski MO-BI-DIK Park In-jea. Parku je ovo debitantski film i reč je o vrlo solidnom conspiracy trileru koji se srećom dosta razlikuje od recentne osvetničke ponude koja je postala prilično jednolična. Ovaj film će naročito biti zanimljiv ljubiteljima akcije iako nije akcioni film per se, zbog nekoliko maestralno izvedenih i nikada ranije viđenih zahvata, koji naročito mogu zanimljivi i profesionalcima. Park In-je u nekoliko detalja odlazi put nekih rešenja koja niko do sada nije preduzeo.

Ono što je problem filma jeste prilično konvencionalna a u izvesnom smislu i naivna "zavera" koja se plete izvan sistema. Park prikazuje Južnu Koreju koja ima klišetizirane vladare iz senke, tu neku super-strukturu koja vodi celokupan politički, ekonomski i javni život i ta premisa nije naročito ubedljiva, čak i kad je prilično realistično tretirana - naprosto takva zavera je istovremeno opšte mesto, a Park je ne "brani" dovoljno, kao da ni sam ne "veruje" u nju ni na nivou ideologije, ni na nivou žanra. Najbolji conspiracy filmovi svoj efekat nisu bazirali na tome koliko je zavera logićna već sa kolikim je ubeđenjem predstavljena i MOBY DICK upravo u ovom domenu ima najveće probleme.

Glavni likovi novinara su odlični, i glumci uspevaju da relativno ubedljivo predoče likove koji naslućuju da postoji nešto sumnjivo iza terorističkog napada na Balam most u Seulu 1994. godine i počinju da raspliću misteriju koja rezultira time da počinioci nisu osumnjičeni severnokorejski teroristi već da iza svega stoji Vlada ili neko ko stoji iza Vlade. Ovu premisu, nažalost, Park In-je nažalost samo potvrđuje bez značajnijih preokreta u jednom kompetentnom maniru kakav se i očekuje od korejskog repertoarskog filma visokog profila. Uprkos hemiji među karakterima i zanimljivim nijansama u njihovim odnosima, Park In-je ne uspeva da tako pozitivno vlada svim klišeima kojih se dohvata.

Možda i najmanji kliše jeste činjenica da se Park u samom finišu filma koristi najvećim klišeom koji u određenom smislu deluje inovativno baš zbog toga što je toliko pase. Gotovo je neverovatno da neko može u današnjim okolnostima da snimi takav kraj u kome etika, prekidanje štampe u poslednjem trenutku i ubacivanjem vesti koja rešava sve. Međutim, u MOBY DICKu se na kraju rešava baš to.

U određenom smislu čak Park pravi disbalans između zdrave postavke na mikroplanu i problema u sklapanju celine. Da je film na mikroplanu naivniji, celina bi bolje funkcionisala.

Poznato je da je južnokorejski film u većini slučajeva dosta obazriv prema tome kako tretira Sever, a u ovom slučaju, Sever je tretiran kao babaroga kojom Jug plaši svoj narod i zloupotrebljava mit o Severu za svoje opskurne svrhe. To je eto jedan filmski predvidljiv, ali ako imamo u vidu političke okolnosti ipak intrigantan aspekt ovog filma. Na tako nešto smo često nailazili u holivudskim filmovima, ali nešto ređe u kinematografijama zemalja koje stvarno imaju neki problem.

Uprkos svim nedostacima koji ga frustrirajuće slabe, MOBY DICK je vrlo solidan primer snage južnokorejskog repertoarskog filma.

* * 1/2 / * * * *

THE CHAIRMAN / PROBE

rotekle sedmice pogledao sam dva bondasta naslova.

Prvi je THE CHAIRMAN J. Lee Thompsona iz 1969. godine a drugi je pilot za seriju SEARCH pod naslvom PROBE iz 1972. godine. Oba ostvarenja, jedan bioskopski i jedan TV film imaju sličan koncept - glavni junak je tajni agent kome su u glavu ugrađeni odašiljači i prijemnici na osnovu kojih štab može da sluša sve šta mu se zbiva i da mu daje savete. U PROBEu postoji još i dodatni element video nadzora.

U oba flma ova vrsta rešenja samo hendikepira pripovedanje i opterećuje film dijalozima i statičnim paralalenim radnjama tokom kojih se kontrolori iščuđavaju ili savetuju oko toga šta bi agent trebalo da radi.

U određenom smislu čak u PROBEu, kontrolori preko ovih uređaja imaju aktivniju ulogu u priči, a s druge strane na nivou postavke CHAIRMAN je ipak zreliji i zanimljiviji film.

Dok je PROBE TV film sa Hugh O'Brianom u bondastoj ulozi high tech detektiva u potrazi za ukradenim nacističkim dijamantima, CHAIRMAN je film u kome Gregory Peck igra biologa poslatog u Kinu da otkrije tajnu enzima koji omogućuje da se biljke gaje na bilo kojoj nadmorskoj visini i u bilo kojoj klimi. Na tom putu Peckov lik susreće i naslovnog junaka, i Mao kao lik ima simpatičan cameo iako zapravo nije nosilac zapleta

Thompson međutim ne uspeva da se izbori upravo sa opterećenjem koje mu donosi insistiranje na toj tehničkoj inovaciji i rezultat je jedan hendikepiran špijunski triler koji previše vremena gubi na besmislene i suvišne scene u štabu.

* 1/2 / * * * *

S druge strane, PROBE više aktivira ljude u štabu a scenarista Leslie Stevens u saradnji sa rediteljem Russ Mayberryjem donosi fascinaciju tehnikom do nivoa kempa. Oni provode značajan deo trajanja diveći se, fetišizujući tehniku, maltene na nivou artefakta i današnjem gledaocu to deluje prilično smešno ali svakako i da beleži duh vremena.

Nažalost, na fundamentalnom nivou, PROBE je ispod proseka tadašnjih detektivskih TV radova od kojih je mnoge režirao baš Russ Mayberry. Međutim, ekscentričnost projekta je učinila da Warner Archive reizda ovaj TV film u formi DVDa. Serija SEARCH je inače išla samo jednu sezonu.

Friday, October 21, 2011

THE THREE MUSKETEERS

Pogledao sam THE THREE MUSKETEERS Paul WS Andersona u 2D i mogu reći da je završna posveta Berndu Eichingeru apsolutno zaslužena. Bernd je dobio posvetu na jednom filmu koji apsolutno potvrđuje njegovu filozofiju pravljenja evropskog repertoarskog filma sa holivudskim produkcionim kapacitetima ali i sa dimenzijom nekog evropskog doprinosa. Iako je Holivud poslednjih nekoliko decenija za svaku od nih pripremao po jednu Dumasovu ekranizaciju i uprkos tome što je iz tog domena posle Lestera najveće rezultate imao Wallace u MAN IN THE IRON MASK, Andersonov film pravi viđenje za drugu dekadu ovog milenijuma koje je istovremeno kičasto, tehološki aktuelno, steampunkersko i na vrlo zdrav način retro. Anderson svesno rizikuje da opterećujući svoj film aktuelnim specijalnim efektima snimi verziju Musketara koja će najbrže izaći iz mode, ali isto tako kroz saradnju Andrew Daviesa na scenarija, jednog barda BBCjeve škole pisanja, donosi sasvim dovoljno domišljatosti da do kraja cele priče glavni aduti ovog filma budu zapravo vrlo staromodni, vezani za dijaloge, nadmudrivanje i maštovite akrobacije koje su sticajem okolnosti realizovane kroz CGI.

Jedan od ključnih paradoksa na nivou vođenja priče je to da su sporedni likovi kudikamo razrađeniji od musketara među kojima samo Atos i D'Artanjan imaju nešto razvijenije karaktere, i to opet dosta je neobično da nejaki kralj ima razvijeniji lik od Rišeljea koji je dosta pitomo postavljen ako imamo u vidu da ga igra Christoph Waltz. Milla Jovovich kao Milady je odlična u svakom smislu i njen lik je recimo, disproporcionalno razvijen u odnosu na značaj u priču.

Međutim, uprkos ovim neobičnim pripovedačkim greškama, Dumasov roman je toliko podmazana mašina da tu praktično nema greške, a Anderson u pojedinim situacijama uspeva da čak i unapredi neke naizgled očekivano dobre, kao što je recimo maštovit, funkcionalan i upečatljiv kostim koji je dizajnirao Pierre-Yves Gayraud (kakvo prezime za kostimografa ).

Ostatak tehničkih rešenja je na nivou i iako sam gledao film u 2D jasno je šta je pripremano kao atrakcija za 3D i srećom film se ne bazira na tim detaljima, i u pojedinim fazama je izuzetno old school što mi je moram priznati prijalo.

THE THREE MUSKETEERS je spada u red filmova koje je naravno teško gledati bez izvesne doze ironije i samim tim nailazi na velike prepreke kako da tu ironiju prevaziđe. Naprosto posle dijaloga u CLERKSima o preduzimačima i radnicima koji su nastradali u STAR WARSu nije lako bez podsmešljivih komentara prihvatiti olako ubijanje pripadnika Kardinalove straže. Ali, ironija je u samoj suštini ekranizacija ovog romana jer reč je o delu u kome su Englezi negativci a najbolje ekranizacije su upravo oni napravili.

Kod nas naravno postoji još ta specifična dimenzija jer nas podseća na ljude koji su svojevremeno verovatno vođeni ovakvim sadržajima poželeli da služe Francuskoj. Shodno tome naša verzija bi bila priča o dečku sa selu nekadašnje Crvene beretke koji želi da pođe očevim stopama ali kada stigne u prestonicu shvati da oni više nisu na ceni...

Kraj filma je postavljen kao poziv publici da ovu inkarnaciju Dumasovog romana učini franšizom, nadam se da će narod to i uraditi.

* * * / * * * *

Sunday, October 16, 2011

AGNOSIA

Pogledao sam španski romantični triler AGNOSIA Eugenio Mire. Moram priznati da sam sa izvesnom nostalgijom uživao u određenim naivnostima Mirinog postupka jer je to vrsta filma kakve smo svojvremeno kao studenti mislili da ćemo snimati kada porastemo, mešavina istorijske rekonstrukcije, Euro-miljea, trilera, intrige i sl. Na kraju, na tom tragu snimljen je samo ČARLSTON ZA OGNJENKU kod nas, a AGNOSIA je zapravo vrlo sličan film, samo sa čvršćim i složenijim zapletom.

Film govori o devojci koja posle encefalitisa ima problem da filtrira senzacije iz svoje okoline i zbog toga živi u svojevrsnoj poluizolaciji. Kao ćerka poznatog industrijalca, za nju se pretpostavlja da zna tajnu njegovog izuma koji početkom 20. veka može da bude izuzetno značajan u vojnoj industriji. Nekoliko strana pokušava da dođe do te tajne i počinje da se odvija jedan vrlo kompleksan plan kako da se to ostvari.

Ako imamo u vidu da je AGNOSIA mešavina žanrova, film dosta dobro funkcioniše kao celina i nije previše nekoherentan. Činjenica je da se ne može eksploatisati kao jasno žanrovski profilisan rad, ali mislim da je dovoljno jasan za evropsku publiku. Eugenio Mira i Antonio Trashorras postavljaju svoj film na pola puta između Soderberghovog KAFKE i nekog konvencionalnijeg trilera iz epohe, i otud utisak da je reč o filmu koji je u žanrovskom smislu nedorečen. Naročito je zanimljivo to da se trilerski deo priče razreši pre samog razrešenja filma i da je finale isključivo bazirano na melodrami i odnosima među likovima što je zanimljiv preokret u odnosu na očekivanje koje Mira i Trashorras dotle izgrade.

Kao i inače kad je reč o španskim filmovima, realizacija je na vrhunskom nivou, i Mira gradi odličnu atmosferu i poigrava se sa artificijelnošću svoje rekonstrukcije epohe na vrlo pametan način, uspevajući da plasira dosta lepih slika koje na kraju ipak nisu same sebi svrha. AGNOSIA je Mirin ozbiljan ulazak u predvorje prve lige savremenih španskih reditelja koji imaju međunarodnu perspektivu. Ipak, sasvim je moguće da ga kao i Mateo Gila čekamalo duži put do pune afirmacije.

* * * / * * * *

Saturday, October 15, 2011

BOMBA U 10 I 10

BOMBA U 10 I 10 Časlava Damjanovića je specifičan partizanski film koji govori o urbanim diverzantima za koje mi samo na osnovu aktivnosti naslućujemo da su partizani, pošto ne bi inače u SFRJ bio snimljen film o nekim drugim antifašističkim herojima, koji pripremaju ubistvo ozloglašenog SS pukovnika. Činjenica da se za junake ne zna da li su komunisti odnosno partizani proističe iz toga što je film nastao u koprodukciji sa američkim partnerima i namenjen je bio internacionalnom tržištu na kom je čak prošao dosta solidno i uspeo da se dokopa američkih bioskopa, dobivši čak dosta solidne kritike ako imamo u vidu da je ipak reč o filmu B-kapaciteta snimanom u SFRJ.

Drugi specifičan aspekt ovog filma jeste veliki akcenat stavljen na akciju koje inače ima i u partizanskom filmu ali kod Damjanovića su to akcioni set-pieceovi u kojima nema nikakve ni sentimentalne ni političke dimenzije. Ovo je čista akcija, i to prilično solidno razvijena.

BOMBA U 10 I 10 je pre svega uspeo B-film gledano iz američke vizure. Jugoslovenski filmski radnici su mu dodali klasu više i približili ga nekim ozbiljnijim produktima i to se vidi već u prvim kadrovima filma.

Scena sukoba na ruševini u kojoj gine diverzant kog igra Rade Marković spada u red najmaštovitijih, najnasilnijih i najuzbudljivijih akcionih scena u našem filmu. Očigledno je zahtev američkih korpoducenata bio da se uvede više exploitationa, i Damjanović je to vrlo vešto sproveo. Iako je u par scena na granici da sklizne u čist exploitation, on uspeva da te zahteve vešto integriše u narativ.

Scenario je pisam sam Damjanović u saradnji sa Vincent Fotreom, scenaristom živopisnog opusa u kome se nalazi i jedan od kultnih kratkometražnih Red Scare filmova edwoodovskih dometa, i Vlastom Radovanovićem koji je u ovo vreme bio još uvek svež posle uspeha izvanrednog SAŠE. Njihov scenario je odličan, precizan je, ima zanimljivu intrigu i lukavog Nemca negativca koji ima vrlo specifičnu personalnost i pravi je filmski villain u najboljem smislu. Igra ga Branko Pleša koje je već u filmu VETAR JE STAO PRED ZORU igrao sjajnog islednika Nedićeve policije, i ovde ponovo igra Nemca sa masterplanom kako da namami urbane gerilce u klopku.

U glavnoj ulozi je američki B-glumac George Montgomery, pa pošto su svi nahovani on ne odudara previše od ostatka ekipe koja je odlična, njegovog sidekicka pri početku igra Rade Marković koji je u borliačkim scenama začuđujuće agilan, a potom ga preuzima Aleksandar Gavrić kao sidekick. Rada Đuričin igra nežnu devojku koju su Nemci ucenili da se infiltrira. Dakle, ekipa je na nivou i svi se postavljaju dobro, u funkciji jednostavne i efektne priče.

BOMBA U 10 I 1O definitivno nije klasik partizanskog filma jer se u startu može postaviti pitanje govori li ovaj film uopšte o partizanima i vrlo je zanimljivo pitanje da li je u ono vreme kritika uopšte postavila to pitanje totalne apolitičnosti junaka. Ovde se čak kao dominantan motiv pre svega uzimaju lični razlozi, borba za opstanak i osveta. Čak glavnog junaka ni ne zanima okupator već ubistvo SSovca koji mu je ubio brata.

Film je snimao Nenad Jovićić u dinamičnom stilu koji je imao i u SAŠI, i po korišćenju pokreta kamere i stilu ova fotografija više liči na radove Đorđa Nikolića nego na Jovičićev takođe izvanredni stil.

Damjanović je kasnije režirao jedan slabiji partizanski film REKVIJEM. Ali BOMBA U 10 I 1O ostaje obavezna lektira kako za ljubitelje WW2 filma tako i za one koje zanima jugoslovenski triler.

* * * / * * * *

Thursday, October 13, 2011

U OLUJI

U OLUJI je debitantski film Vatroslava Mimice, snimljen po scenariju koji je reditelj napisao u saradnji sa Veljkom Bulajićem i DPjem Franom Vodopivecom. Bulajić je inače u filmu ostvario zapaženu i začuđujuće zrelu ulogu kao smutljivi katolički sveštenik u malom primorskom mestu. Ovaj film je generalno mali pregled "ko je ko" u hrvatskoj kinematografiji pa se pored Mimice, Bulajića i Vodopiveca na špici mogu videti još i imena Vladimira Tadeja, Mate Relje i sl.

U OLUJI je konvencionalna melodrama koja u sebi sadrži sve potrebne elemente od zabune, preko zavere pa sve do zabranjene ljubavi i Mimica do kraja uspeva da je zadovoljavajuće sprovede. Ipak, čini se da je u pojedinim deonicama nekim stvarima prišao dosta impresionistički tako da je film pre svega u početku morao biti malo jasniji u pripovedačkom smislu. Očigledno je da se Mimica u radu na ovom filmu borio sa nizom ličnih ambicija, pokušaja da već na početku prevaziđe određene pripovedačke forme, i ovu dosta jednostavnu i zbog toga automatski pitku priču pokušavao je da oneobiči nekim zahtevima kojima tu nije bilo mesto.

Ipak, u krajnjem zbiru, U OLUJI uspeva da profunkcioniše upravo zahvaljujući svojoj čitljivoj i jasnoj melodramskoj postavci.

U glavnoj ulozi pojavljuje se Dragomir Felba, i već u prvim filmovima u istoriji našeg filma igra jednog prilično patiniranog junaka iako je tada imao tek 31 godinu. Mia Oremović u ulozi supruge njegovog brata i stare ljubavi je mogla biti žustrija i ona je nosilac te ukočenije starinske glume u ovom filmu.

Kako već rekoh, Veljko Bulajić je scene stealer u ulozi sveštenika.

Vodopivec je vrlo ambiciozno slikao ovaj film i uspeo je da isprati Mimičin dar za upotrebu detalja koja ponekad čak u ovom filmu više postaje neka vrsta demonstriranja rediteljskih moći nego suštinski bitan rediteljski postupak kao npr. u sceni hvatanja hobotnice. Vodopivec i Mimica takođe dosta eksploatišu raskošne primorske lokacije i na vrlo direktan način koriste oluju kao dramski akcenat.

Slična, doduše arhaičnija, melodrama bila je NEVJERA snimljena po Ivi Vojnoviću godinu dana kasnije, u režiji Vladimira Pogačića. U OLUJI i NEVJERA mogu biti odličan double bill primorskih melodrama iz ovog perioda.

* * * / * * * *

Wednesday, October 12, 2011

SJENKA SLAVE

SJENKA SLAVE iz 1962. godine je drugi i poslednji film Vojislava Vanje Bjenjaša našeg čuvenog montažera koji se vrlo uspešno oprobao kao reditelj i sa svojim malim opusom uspeo da ostavi naslove koji stoje i dan-danas. Partizanski film PUCNJI U NEBO bio je vrlo zanimljiv i tretirao je motiv osvete na prilično uzbudljiv način ako imamo u vidu politička ograničenja na koja je bio osuđen.

SJENKA SLAVE je u tom smislu potpuno apolitičan film jedna klasična sportska priča o ukletom šampionu koji je nadomak da nađe spas iz životne krize ali na kraju shvata da život mora da ostavi na sportskom borilištu. U tom smislu, SJENKA SLAVE spada u red jednostavnih, mišićavih melodrama predcrnotalasovskog tipa koje su imale hawksovsku jednostavnost i efektnost Warnerovih predratnih melodrama.

Izvesnu literarnost scenariju donosi činjenica da ga je pisao Vitomil Zupan tako da pojedini dijalozi dobijaju filozofsku dimenziju. Reklo bi se čak da u određenom smislu Zupan čak i previše ističe podtekst ako imamo u vidu žanrovski štih na koji se Bjenjaš oslanja.

Međutim, sve ostalo, od glumačke ekipe, preko precizne crno-bele fotografije Branka Ivatovića do efektnih trkačkih scena uspeva da isprati Bjenjaševu zamisao i plasira njegovu priču vrlo jasno i konkretno.

Štaviše, reklo bi se da izvesna lirsko filozofska dimenzija koju donosi Zupanov scenario daje jugoslovenski pečat prilično jednostavnoj melodrami i platonskom ljubavnom trouglu izmeđz dva trkača i devojke. Ono čega recimo kod Bjenjaša nema to je hawksovski homoerotizam koji je recimo Joca Živanović mnogo efektnije uspeo da zabeleži u filmu TE NOĆI. Kod Bjenjaša postoji potencijal za tako nešto ali možda baš Zupanov predložak sprečava da se to realizuje.

SJENKA SLAVE je jednostavan repertoarski film, sportska melodrama u najzdravijem smislu te definicije i jedan od primera snage tadašnje jugoslovenske kinematografije koja je imala kvalitet i u sporednim a ne samo u glavnim naslovima.

* * * / * * * *

FREERUNNER

Pogledao sam FREERUNNER Lawrence Silversteina. Čovek ne mora da bude baš kompletista kako bi završio gledajući ovaj film ali nije baš ni da ne mora. Reč je o parkoursploization naslovu u kome Sean Faris koga znamo iz prvog NEVER BACK DOWN traći svoju popriličnu harizmu i atletske sposobnosti na film čiji se zaplet svodi na tešku šmiru Tamera Hassana i Danny Dyera, što je šteta jer parkour scene nisu rđavo urađene. One definitivno nisu na nivou francuskih izvornika zbog kojih smo i zavoleli ovu veštinu ali su na prilično solidnom nivou za ovu vrstu shakycam/multican pristupa.

Međutim, ono što je pokretač akcije ne samo da nema smisla nego ni elementarnog ukusa u izvedbi i ovaj film bez prevelikog razloga zaista ostavlja gori utisak negp što u onome što mu je osnovna građa zaslužuje. Nadam se da će Sean Faris uspeti da se dokopa nekih prestižnijih projekata barem u DTV okolnostima jer je talentovaniji od ovog nivoa.

* 1/2 / * * * *

Sunday, October 9, 2011

PET MINUTA RAJA

Pogledao sam PET MINUTA RAJA Igora Pretnara po scenariju Vitomila Zupana. Reč je o vrlo zanimljivom ratnom filmu koji se dotiče teme Holokausta i doživljaja zarobljenika, jedne od slabije doticanih tema u jugoslovenskom filmu. Doduše, ne može se reći da nema filmova o zarobljenicima i logorima, setimo se TV filma o banjičkom logoru, priče o našim zarobljenicima u Norveškoj u KRVAVOM PUTU, LAGER NIŠA, Mimičinog HRANJENIKA ili Mitrovićevih GORKIH TRAVA. Ipak, i pored ovih naslova, logori i Holokaust nisu naišli na veću filmografiju, premda najpopularniji filmovi o Holokaustu pout Spielbergovih, Benignijevih ili Polanskog dolaze u vreme kada se na prostoru bivše SFRJ ionako nije više nalo ko su bili pozitivci a ko negativci u Drugom svetskom ratu.

Zupan donosi nešto ličnih robijaških iskustava, a nešto i svog ženeovskog postupka u priči o dvojici logoraša iz "nebeskog odreda" koji služe za razmontiranje neeksplodiranih savezničkih bombi po nemačkim gradovima. U jednoj od kuća u koju nemački vojnici ne smeju da uđu oni nalaze svoj raj a ubrzo počinju da razmišljaju o bekstvu.

U žanrovskom smislu, Pretnar je snimio melodramu sa elementima trilera ali sasvim je jasno da PET MINUTA RAJA i po vremenu kad je izašao spada u red egzistencijalističkih ratnih filmova. Takvih ratnih filmova smo imali nekoliko poput VETAR JE STAO PRED ZORU ili OSMIH VRATA, ali kod Pretnara imamo dva osveženja u odnosu na ove naslove. Pre svega, ovde nema priče o komunistima niti bilo kom drugom pokretu otpora, ovde su dva robijaša od kojih je jedan vojnik, dakle iz neke "predratne" vojske a drugi je civil. Ovi junaci nemaju ideološki predznak.

s druge strane, kao što je Zupan u parabiografskom romanu LEVITAN bio sklon tome da izbegne romantizaciju vlastitog solženjicinovskog stradanja, tako su i njegovi junaci ovde ipak istovremeno i žrtve i mangupi. Depatetizacijom njihove pozicije, Zupan uspeva da im da naročit kvalitet, i samo pred kraj, u fazi kada se sve mora rešiti velikim melodramskim gestom kroz koji se iznosi ideja priče, on ulazi u domen neuverljivog.

Ženeovski postupak je prisutan u tome što u izvesnom smislu Zupan parafrazira njegov komad SLUŽAVKE, sa sve presvlačenjem junaka, promenom uloga i role playom u koji ulaze.

Pretnarova realizacija je precizna, suspense uspeva da izgradi vrlo dobro, i film je pre svega vrlo tačno i efikasno režiran, naročito u delu koji prethodi njihovom dolasku u kuću u kome stvari naravno polaze putem "filma stanja". Ono što je dosta bitno to je da film iako meša suspense, zaplet i film stanja nije nekonzistentan u stilskom smislu.

Što se kopije tiče, gledao sam vrlo pristojan rip sa bioskopskim titlovima bez kojih bi gledanje ovog multilingualnog filma bilo nemoguće.

* * * / * * * *

MOJA LUDA GLAVA

MOJA LUDA GLAVA Vuka Vuča je delom jugoslovenski spoof James Bonda a delom odgovor na američke krimiće koji će upravo u tom periodu doživeti svoj vrhunac sa DIRTY HARRYjem. Međutim, po svom mačizmu i zgražavanju nad dekadencijom, MOJA LUDA GLAVA više podseća na COOGAN'S BLUFF a u određenim deonicama kada Vuče pokušava da se skloni od tipičnog žanrovskog rediteljskog postupka i ubaci poneki arty detalj podseća i na britanske avangardnije krimi i špijunske filmove.

Ako imamo u vidu da se MOJA LUDA GLAVA pojavljuje u jugoslovenskom filmu u sred nekih drugih potpuno drugačijih kinematografskih tokova onda je rezultat koji je ekipa postigla iznenađujuće dobar. Ipak su u domenu žanrovskog i repertoarskog filma tehnička usavršenost i tradicija bitni aduti, a ovde se oni eventualno mogu prepoznati kroz angažman Đorđa Nikolića koji je meni uz Branka Ivatovića jedan od najpotcenjenijih DPjeva u istoriji naše kinematografije. Nikolić je najbolje vladao snimanjem akcionih scena i u pojedinim filmovima je nudio izuzetno moderna snimateljska rešenja. Drugi je pomoćnik režije Časlav Damjanović. Jako je teško procenjivati akcione scene u filmu koji je desetak minuta kraći u stanju u kome sam ga sada gledao nego što bi trebalo da bude i priustni su razni diskontinuiteti ali MOJA LUDA GLAVA nije ništa više campy od većine stranih filmova iz tog vremena. Štaviše, mislim da je naročito Nikolić doprineo vrlo dobroj atmosferi.

Bata Živojinović je naravno dovoljno samouveren da bez ikakvih dilema bude ultimativni jugoslovenski mačo, neodoljiv ženama koliko Bond i blaxploitation heroji, a sticajem okolnosti primoran da rešava slučajeve u kojima se kriminalci kriju iza legalnih poslova ko što su moda i manekenstvo. Paja Vuisić igra plmnitog ballbuster šefa koji je našao Batinog junaka dok je bio maloletni prestupnik i napravio od njega čoveka. Jedan od osnovnih problema našeg policijskog filma bilo je i ostalo to što šefovi nikada nisu pravi ballbusteri već uvek imaju ne samo humanu dimenziju već i visok stepen kompetencije i razumevanja za svoje inspektore.

Scenarista M.M. Lango je potpisao Mitrovićevo UBISTVO... i ovde se takođe sasvim solidno snalazi, donoseći dosta svoje novinarske dovitljivosti u scenario, i nudi nekoliko zaista simpatičnih detalja. Pa ipak, ako se neko osim samog bate izdvaja u ovom filmu to je Nikolić koji je čini mi se najzaslužniji za celokupan funk ovog filma.

Bojan Adamič je pisao muziku a glavni junak kao Bond i njemu slični ima i svoju pesmu koju peva Nada Knežević. Bata će kasnije opet imati takvu temu u filmu HALO TAXI koju je pevala Zana Nimani.

* * * / * * * *

Friday, October 7, 2011

BEAUTIFUL BOY

Pogledao sam BEAUTIFUL BOY Shawn Kua, mlodramu o gubitku i krivici u kojoj glavne uloge igraju Maria Bello i Michael Sheen. Iako nema zbora da je Sheen veliki glumac, činjenica je da kada ne igra likove opterećene istorijskom reputacijom pokazuje izvesnu prazninu koju ne uspeva do kraja da nadogradi. U tom smislu, Maria Bello nudi zaokruženiji lik što verovatno proizilazi i iz toga što ona igrajući suprugu ima i širi asortiman manifestacija patnje.

BEAUTIFUL BOY je priča o bračnom paru pred razvodom čiji sin jednog dana izvrši samoubistvo pošto je prethodno pobio par desetina kolega na koledžu. Ovako težak razvoj događaja ne biva olakšan time što pored gubitka sina, krivice zbog onoga što je on uradio, porodica odjednom biva pritisnuta medijskom pažnjom koja je naravno vrlo često neumesna, agresivna i osvetoljubiva i to njihov odnos dovodi do paradoksa - od ljudi pred razvodom oni postaju upućeni jedno na drugo.

Iako su okruženi sa nekoliko soildnih epizodnih glumaca, u centru pažnje su Maria Bello i Michael Sheen i uspevaju vrlo ubedljivo da predstave stanje svojih likova i da bez prenaglašenih melodramskih preokreta ispričaju i samu priču i dovedu je do stanja zaokruženosti. U tom smislu, ovo bi bio dobar prototip onoga što naši reditelji konstantno žele da postignu.

Naročitop treba obratiti pažnju na vrlo atraktivnu fotografiju koju je uradio Michael Fimognari koja je istovremeno doprinela dinamičnosti pripovedanja ali bez agresije, sa ubedljivim prikazom ambijenata u koje je priča smeštena.

BEAUTIFUL BOY nije film koji će mnogo postići pre svega zato što sličnih filmova već ima a to što je u okvirima te vrsta filma vrlo solidan očigledno nije dovoljno.

* * * / * * * *

Wednesday, October 5, 2011

LAHKO NOČ, GOSPODIČNA

Pogledao sam LAHKO NOČ, GOSPODIČNA Metoda Peveca. Reč je o prilično tankoj melodrami o ženu koju izneveravaju muškarci koja uprkos svojoj nedorečenosti i slabostima na nivou priče i idejnosti ipak pokazuje visok opšti nivo slovenačke kinematografije. Naime, u Sloveniji još uvek nije izgubljen odnos prema filmu kao jednom skupom sportu koji podrazumeva određenu tehničku usavršenost ili barem ispravnost.

Tako i kod Peveca, iako je film u suštini prilično šupalj i tanak, u čisto tehničkim aspektima ovo odaje utisak ozbiljne kinematografije. Dok se uvek možemo sporiti oko toga da li je uvođenje digitalne tehnike u srpski film i hiperprodukcija proistekla iz toga u dovoljnoj meri rezultirala kvalitetom (nekim kvalitetom svakako jeste) sasvim sigurno je rezultirala ozbiljnim srozavanjem svih standarda i u krajnjoj liniji gubitkom aure koju je kinematografija imala.

Iz perioda u kome se kao ključno pitanje postavljalo šta sve iz nekog razloga nije snimljeno, odjednom smo došli u situaciju da se pitamo šta sve jeste snimljeno.

Iako Pevecov film u određenom smislu spada u naslove koji svakako nisu bili neophodni ni slovenačkoj kinematografiji ni njemu samom kao reditelju, nema nikakvog spora da barem tehnička ispravnost i elementarni zanatski nivo ne vređaju publiku.

Otud, ako imamo u vidu šta nam sve priređuje "regionalna" kinematorafija, LAHKO NOČ ima neke vrline koje se inače podrazumevaju ali se kod nas moraju istaći.

Isto tako, šteta je što jedna u osnovi jednostavna i pitka (malo)građanska melodrama kao što je ova nije nešto ubedljivije i interesantnije urađena jer u istoriji jugoslovenskog filma a naročito na savremenoj sceni nedostaju tako čisto postavljeni žanrovski filmovi.

Inače, uz celovečerni IZLET i još jedan kratki film, LAHKO NOČ predstavlja treći film na ovogodišnjem FSF koji se dotiče teme raka dojke. Ne znam da li je to neka goruća društvena tema ili moda, niti je to iko od Slovenaca uspeo da mi objasni, ali ova bolest se ove godine često koristi kao detalj za opisivanje karaktera.

* * / * * * *

Monday, October 3, 2011

CRAZY STUPID LOVE

Pogledao sam CRAZY STUPID LOVE John Reque i Glenn Ficarre, jedan od filmova koje sam najviše očekivao pre svega zbog rediteljskog dvojca koji je još u vreme rediteljskih početaka stekao reputaciju za ceo život. Još od CATS & DOGS preko BAD SANTAe, Requa i Ficarra su pokazali da ih zanima prevazilaženje žanrovskih ograničenja, kako na planu uvođenja neočekivanih rešenja iz drugih žanrovskih postavki, tako i po ozbiljnosti pristupa koji je ćesto nadilazio profil projekata na kojima su radili. Kada su režirali I LOVE YOU PHILLIP MORRIS bilo je jasno da kao reditelji prevazilaze tipična očekivanja koja bi u tom domenu imali kad imamo posla sa scenaristima, kako u vizuelnom smislu tako i na planu samog postupka – ovaj film je istovremeno uspeo da bude i pitak i duhovit kao najisplativiji Jim Carrey-vehicle a po drastičnosti svog odmaka od njegovog family-friendly miljea spadao je u najradikalnije među njegovim Oscar-bait filmovima. U tom smislu, I LOVE YOU PHILLIP MORRIS ostao je kultni upečatljivi naslov, sa određenim komercijalnim uspehom van SAD i visokom reputacijom kod kritike.

CRAZY STUPID LOVE Requa i Ficarra snimaju po scenariju Dan Fogelmana koji je najveće uspehe imao kao Disney/Pixarov scenarista, ali nije imao sreće sa pokušajem high concept igrane komedije FRED CLAUS koji su radili u tom trenutku najaktuelniji hitmejkeri David Dobkin i Vince Vaughn. Sa CRAZY STUPID LOVE, međutim, Fogelman uspeva da opravda svoju poziciju bogato plaćenog scenariste i prilično visoku cenu od dva i po miliona dolara koliko mu je Warner platio za ovaj scenario.

CRAZY STUPID LOVE je s pravom poneo etiketu novog LOVE ACTUALLY ili HE'S JUST NOT THAT INTO YOU koji stoje kao svetao primer savremenih romcoma. Međutim, dodao bih da je u ponečemu i bolji od ova dva naslova – doduše ja sam kao veliki fan Richarda Curtisa uvek i bio rezervisan prema značaju LOVE ACTUALLY i od takvih ensemble radova ovog pisca i reditelja više cenim THE BOAT THAT ROCKED. HE'S JUST NOT THAT INTO YOU je u stvari na istoj liniji pošto iza osnovnih efekata romcoma pokušava da funkcioniše kao priča o karakterima i prirodi njihovih odnosa. CRAZY STUPID LOVE na to sve dodaje svoj meta-filmski, žanrovski, komentar i dozu nestašnog često crnog humora.

Uprkos uplivu intenzivnijeg humora i dekonstrukcije žanra, CRAZY STUPID LOVE ne ispoušta ni svoj melodramski osnov ni odnos prema karakterima tako da se automatski kvalifikuje za mesto u nizu savremenih romcima koji ne prestaju da budu priče o konkretnim likovima.

Kvalitetan i skup scenario privukao je izvanrednu glumačku podelu, sa zvezdama na svim pozicijama, a činjenica da je Steve Carrell glavni junak ne znači da je on i glavni činilac u ovom ansamblu. Najveću korist od ovog filma imaće Ryan Gosling i Emma Stone koji su ionako obeležili 2011. godinu svojim neverovatnim usponom dok su Julianne Moore i Marisa Tomei samo potvrdile svoj već izboren status.

Requa i Ficarra u rediteljskom postupku vrše proboj na dva fronta – prvo u radu sa glumcima vešto balansiraju između žanrovskih konvencija, nemaju problem ni sa tim da imaju grandiozni Richard Curtis – scene sa kišom ni preiskrenu javnu izjavu ljubavi jednog od glavnih junaka, ali imaju i čisto humorističke scene i situacije koje su igrane sa punim ubeđenjem a uprkos ovoj mešavini sve deluje vrlo konzistentno ako imamo u vidu da su od učesnika zahtevani različti pristupi u pojedinim scenama.

Isto tako u vizuelnom smislu, CRAZY STUPID LOVE je vrlo estetizovan ako imamo u vidu da je reč o vrsti filma za koju je presudnije šta glumci rade u kadru nego kako taj kadar izgleda. Direktor fotografije Andrew Dunn u njihovom filmu pokazuje da je kada radi sa ambicioznim rediteljima više od pukog egzekutora, kako se pokazao u većini projekata koji nisu bili britanske projekti. Njegov dar nikada nije ni bilo sporno, on je između ostalog slikao Campbellovu mini seriju EDGE OF DARKNESS koja sapda među najatmosferičnije serije u istoriji televizije ali u Holivudu nije imao značajnije domete.

Prevazilaženjem očekivanja u većini aspekata ali bez gubitka fokusa na osnovnu repertoarsku funkciju svog filma, Requa i Ficarra potpisuju jedan od retkih holivudskih filmova koji je uspeo da u priličnoj meri zatekne kritiku i da ih natera da preispitaju svoj inače rutinerski odnos prema romantičnoj komediji kao žanru kome se ne prilazi previše ozbiljno. Stoga, Requa i Ficarra uspevaju da se izdvoje kao autori unutar žanra u kome su se više izdvajali glumci i scenaristi nego reditelji.

* * * ½ / * * * *

STANJE ŠOKA

STANJE ŠOKA je treći film Andreja Košaka koji je imao retku priliku da snimi slovenački film koji je bio blokbaster u Srbiji. AUTSAJDER je u svoje vreme imao kultni status ali od tog filma, Košak je snimio samo još dva što je dosta neobično i oba su u izvesnom smislu primljena kao promašaji. ZVENENJE V GLAVI, njegov drugi film, nisam gledao ali ako imamo u vidu da govori o zanimljivoj temi i da se Košak potvrdio kao reditelj koji elementarno vlada zanatom, ne očekujem da je reč o totalnom career killeru. Ipak, STANJE ŠOKA pokazuje da Košak ni sa trećim filmom neće postići kultni status AUTSAJDERA.

STANJE ŠOKA je slovenačka parafraza GOODBYE LENINa o radniku fabrike iz vremena socijalizma koji 1986. godine zapada u neko katatonično stanje pošto je previše pozitivno iznenađen nagradom za samoupravljača godine i onda dolazi sebi 1996. kada se Jugoslavija raspala, došao je kapitalizam i sl.

Moram priznati da je meni i GOODBYE LENIN kao primer tadašnjeg talasa "ostalgije" bio dosta tanak film ali je u njemu, kao i inače u nemačkom mejnstrimu bila dosta jasna mehanika po kojoj funkcioniše i taj film je dobro prošao jer je u pozadini senzacionalističke postavke o sinu koji radi majčinog zdravlja simulira postojanje DDRa ipak bio jedna porodična melodrama.

Kod Košaka, porodična melodrama postoji u začetku ali se onda ne samo raspadne nego on njom prestaje i da se bavi u toj meri da inicijalni zaplet o tome kako je supruga odustala od katatoničnog muža i udala se za njegovog prijatelja do kraja ne biva ni elementarno razrešen.

Srećom prijatelj je Srbin i igra ga Nikola Kojo tako da barem on nudi neke elemente najosnovnijeg crowdplasinga u ovom prilično šupljem filmu. Podela inače nije baš najbolja tako da recimo junakovu osamnaestogodišnju ćerku igra tridesetpetogodišnja Aleksandra Balmazović koju znamo iz SIVOG KAMIONA.

Produkcija STANJA ŠOKA deluje dosta bogato i ambiciozno, nekoliko zemalja je učestvovalo u nastanku ovog filma. Pa ipak, čini se da ova investicija uopšte nije opravdana jer filmu nedostaje elementarna vitalnost, nema nikakve ubeđenosti u priču a rekao bih da je i high concept preuzet iz nemačkog filma u međuvremenu postao bajat.

Osim opštih mesta o tome kako je Jugoslavija u osnovi bila humanija od kapitalizma, za STANJE ŠOKA se ne bi moglo reći da na kraju zauzima bilo kakav konkretan stav prema svojoj osnovnoj temi, mada je outlook generalno jugonostalgičan.

Zanimljivo je koliko se slovenački filmovi za razliku od naših bave problemima radnih ljudi, i koliko u njima činjenica da je junak zaposlen i da nešto radi igra značajnu ulogu. U tom pogledu, gotovo apsurdno deluje konstantno bavljenje krizom i ekonomskim problemima koji muče junake, ako imamo u vidu generalno viši standard Slovenaca u odnosu recimo na nas gde su pitanja rada i prihoda gotovo sasvim odsutna iz filmova.

Iako STANJE ŠOKA ima veće pretenzije, mislim da će najbolju budućnost imati ako bude plasiran kao populistička komedija pa me ne bi začudilo ako na tom tragu bude ostvario i značajniji rezultat na slovenačkom box officeu. S druge strane, Slovenci nemaju baš naročito povoljan odnos prema svojim etabliranim rediteljima i njihova kinematografija se po tome dosta razlikuje od naše, a Košak je već posle prvog filma postao u toj meri etabliran da je odmah generisao otpor, što mu je verovatno i onemogućilo da ostvari bogatiji opus kao recimo Damjan Kozole. Nisam siguran kakva će atmosfera usled toga biti stvorena oko ovog naslova ali postoji mogućnost da zbog unutaresnafskih tenzija ne ostvari ni ono što bi eventualno mogao.

* * / * * * *