Saturday, November 29, 2014

LIPTON COCKTON IN THE SHADOW OF SODOMA

Pogledao sam LIPTON COCKTON IN THE SHADOW OF SODOMA Jarija Halonena. Iako bi ovaj naslov mogao biti interesantan ljubiteljima queer filma i verovatno je uvršten u njihove selekcije, reč je o SF satiri koja se zapravo usputno služi queer temama i campy estetikom ali rezultira jednom dosta konfuznom pričom i idejom o svetu budućnosti koji je na izmaku energetskih resursa i seriji bizarnih spontanih detonacija koje istražuje naslovni junak.

Glavnu ulogu igra Jarmo Tommila, poznati finski glumac koga smo ptom gledali u sjajnim radovima Jalmarija Helandera a u ovom filmu on je bio umešan i u rad na scenariju. Tommila je odlična faca i uspeva da unese nešto staroholivudskog ali melvilovskog šmeka u lik queer detektiva koji istražuje zamršeni slučaj.

Halonen odstupa od queer estetike jednim delom i po tome što se toj sceni vrlo često podsmeva na jedan senzacionalistički, vrlo homofoban način a pitanje identiteta glavnog junaka prvo načinje a onda ostavlja po strani.

Trajanjem od 79 minuta, Halonen postiže da film bude dinamičan i da uprkos potpunom narativnom rasulu i proizvoljnosti nikada ne postane dosadan.

Iako takav film per se kod nas nikada nije snimljen, načitao sam se velikog broja sličnih scenarija za vreme studija na FDU, od osamdesetih do dvehiljaditih. U tom smislu, Jari Halonen je jedan od onih velikih srpskih reditelja koji toga nisu ni svesni.

* * / * * * *

HORRIBLE BOSSES 2

Pogledao sam HORRIBLE BOSSES 2 Seana Andersa, uspešan nastavak odličnog originala Setha Gordona. U ovoj vrsti filma, nastavci redovno ispadnu mnogo slabiji od originala, međutim u ovom slučaju iako nema one svežine koja je krasila Gordonov film, u principu i dalje ima puno toga u čemu se može se uživati.

Naime, kapitalizam i korporativna kultura su prepuni inspirativnih detalja i HORRIBLE BOSSES 2 se bavi obrtanjem premise. Naime, u ovom filmu junaci iz prvog dela postaju sami sebi gazde ali se onda suočavaju sa finansijerima i velikim korporacijama shvativši da ako je neko sam sebi gazda ne znači da postoji još neka struktura iznad.

U tom smislu, koliko je prvi deo zapravo govorio istinu o gnevu podređenih prema šefovima, drugi deo skenira opštu privrednu situaciju, u SAD a samim tim i na globalnom nivou. Ključna teza filma je zapravo vrlo sofisticirana i potvrđuje jednu od savremenih ekonomskih teorija da u savremenom svetu bogatstvo zapravo najbolje proizvodi zaradu i da se mnogo više isplati biti bogat nego raditi, odnosno da je rentijerstvo ove ili one vrste isplativije od rada, uprkos raznim bubble slulajevima.

Na nivou likova ima fininh minjona a naravno ima i gross out set-pieceova koji se vide na kilometar ali su opet jako smešni. Jednim velikim delom zato što Bateman, Sudeikis i Day, ovde pomognuti Chrisom Pineom zaista to umeju da plasiraju na vrhunski način.

New Line posle prvog HORRIBLE BOSSES i prošlogodišnjeg WE’RE THE MILLERS ponovo uspeva da baš “ubode” na terenu komedije i iskreno raduje me mogućnost trećeg dela jer ova ekipa očigledno kapira šta je smešno, ali i kako naći inspiraciju u naizgled dosadnim i sumornim temama.

Ako je prvi HORRIBLE BOSSES govorio o mentalnoj mikroekonomiji, onda drugi tematizuje uticaj makroekonomije na psihu.

* * * / * * * *

Friday, November 28, 2014

PATH OF DESTRUCTION

Pogledao sam PATH OF DESTRUCTION Stephena Fursta, televizijski film kanala SyFy na temu nanobotske apokalipse. Sa punim pravom se može postaviti pitanje zašto sam to uradio ako imamo u vidu njihovu ozloglašenost u pogledu produkcionog nivoa it’d.

Uradio sam to za početak zato što me je zanimalo da vidim kako su vizuelno prikazali, odnosno kako su zamislili da prikažu nanobotsku apokalipsu. Nažalost, sve se svelo na rojeve loših CGI muva, bez nekog ozbiljnijeg detaljnijeg dejstva nanobota. FIlm je sniman u Bugarskoj i taj balkanski šmek lokacija se oseća na svakom koraku.

U nekom “ljudskom” smislu film je interesantan jer se u glavnoj ulozi pojavljuje Chris Pratt. Zabavno ga je zamisliti kako snima PATH OF DESTRUCTION i ne sanja da će devet godina kasnije glumiti u najvećem box office hitu godine.

Ipak, ukupno uzev pored zarazne nepretencioznosti i dinamičnosti kao potpisa SyFy kanala ovo sve je prilično užasno i pokazuje da je ta subkultura filmova koji imaju zadatak da imitiraju nedostižno skuplje radove duboko ukorenjena i da će je teško zameniti masovnija produkcija radova koji pokušavaju da se nameću invencijom.

Što se nanobotske apokalipse tiče, tek čekam da vidim neko njeno kanonsko izdanje.

DJEČACI IZ ULICE MARKSA I ENGELSA

Pogledao sam DJEČAKE IZ ULICE MARKSA I ENGELSA Nikole Vukčevića. Reč je o svojevrsnom žalosno slabom rimejku MALOG BUDA u kome je sve ono što je smešno u BUDU tretirano smrtno ozbiljno i broj scena koje su vrlo slične po svom konceptu a opet potpuno različite po svom efektu je zapanjujući.

Siguran sam da bi ovaj film nekim studentima mogao biti ekstremno interesantan kao case study za poređenje kako slične situacije kroz različito žanrovsko situiranje i realizaciju mogu imati i dijametralno suprotan efekat.

Mnogi gledaoci navode Eda Wooda kao referencu kada govore o MARKSU I ENGELSU, no ja ne bih išao tako daleko, između ostalog zato što ne vidim ništa naročito zanimljivo u Woodu. Čak mi njegovi filmovi nisu toliki eksces. Vukčević sa Woodom deli tu neverovatnu pretencioznost u spoju sa neveštinom. Ono što je u BUDU plan likova koji nisu preterano inteligentni, kod Vukčevića postaje odluka antičke težine.

Njegov film je komičan upravo zbog toga što ga on smrtno ozbiljno shvata i kada bi sada recimo primio mejl od nekoga ko tvrdi da je selektor kanskog festivala. verovatno bi mislio da je to stvarno.

Međutim, pored enormne pretenzije, Vukčević ima i jednu vrlo pozitivnu osobinu. Pošto za razliku od Lungulova i drugih jahača filmske apokalipse nije obavešten o festivalskim tokovima, on svoju pretenziju ipak pakuje u formu movieja i u određenom smislu, ovo je kao neka istovremeno komunikativnija i pretencioznija verzija “geto” filmova kakve je za Smokija Samardžića pisao Đorđe Milosavljević (scenariste čiji je pozorišni komad ovde adaptiran) što ga barem čini dinamičnim. DJEČACI se mogu optužiti za sve osim da su dosadni.

Poseban gušt pruža glumačka podela koja je podjednako zamršena i supidna kao i scenario sa glumcima koji igraju dva vremenska toka, od kojih su neki zamenjeni starijim kolegama, neki nisu, a glavni junak je zamenjen s tim što stariji glumac izgleda kudikamo mlađe od onog koji ga igra kao maturanta.

U tom vihoru posebno zadovoljstvo predstavlja uloga Ane Sofrenović koja već sama po sebi obezbeđuje ovom filmu kultni status, od načina na koji je lik napisan do toga kako je odigran, pa sve do neobičnog akcenta gde to više nije pitanje dijalekta već izgovaranja nekih suglasnika.

Posle POGLEDA SA AJFELOVOG TORNJA koji je najavio jednog mladog sokola jugoslovenskog treša u najavi, Vukčević je ispunio obećanje. Zanimljiv je i novi ideološki manevar koji je u međuvremenu napravio.

Naime, u vreme POGLEDA aktuelna je bila “samostalna Crna Gora”, njena slika kao moderne države. Sada je moderno nešto drugo tako da Vukčević pored distanciranja od crnogorskog turbosrbovanja onog vremena, pravi i jedan lep omaž imaginarijumu ondašnjeg socijalizma. Tako se bend glavnog junaka zove Titograd, recimo a na očevom i đedovom grobu je petokraka.

No, sam bend Titograd, čija muzika inače nimalo ne liči na bend Beograd, je posebna priča. Naime, u filmu su momci iz grupe Titograd napravili mali hit početkom devedesetih. Paradoks je u tome što je taj “mali hit” zapravo pesma grupe U škripcu “Ne brini”. Možda upravo činjenica da autori filma nisu u stanju da naprave kakvu god “originalnu” pesmu za film koji govori o ljudima koji prave muziku dovoljno prikazuje stepen zanatskog apsurda sa kojim ovde imamo posla.

Ove je bila dobra godina za srpski film, a što se crnogorskog tiče donela je samo jedan film i to su DJEČACI. Ipak, mora im se priznati jedno - obnovili su staru srpsku tradiciju da najgori film godine snima profesor režije.

DJEČACI IZ ULICE MARKSA I ENGELSA je definitivno pun bisera i često ćemo mu se se vraćati.

* 1/2 / * * * *

THE END OF WATCH

Pogledao sam THE END OF WATCH Davida Ayera. Film sa jako puno kvaliteta i jednom ozbiljnom manom od čijeg prihvatanja umnogome zavisi vaše uživanje u njemu. THE END OF WATCH je koncipiran kao found footage film i Ayer istovremeno povremeno insistira na tome u domenu ponašanja junaka, a naravno to gaji i u vizuelnom postupku, iako se na kraju ispostavlja da film niti jeste found footage u vizuelnom smislu, niti su sve scene koje se “snimaju” na bilo kom nivou ubedljive kao nešto što bi iko pri zdravoj pameti snimao.

Dakle, mana je u tome što found footage kao koncept naprosto ne stoji na nivou narativa, Ayer ne uspeva ni da ga opravda ni da ga pripovedački istera do kraja. Međutim, ovo atipično kadriranje, pa samim tim i gluma, u pojedinim aspektima unapređuju film i daju mu jednu nekonvencionalnu formu koja mi je izuzetno prijala. Iako su mi pripovedački kvaliteti filma i uverljivost izuzetno važni, ipak mi je vizuelnost još važnija a odluka da se okrene ovom multicam divljanju kod Ayera daje odlične vizuelne rezultate i uprkos tome što fundamentima ovog filma gledaočev razum često govori “ne”, gledalački instinkt govori “da”.

Dakle, taj fundamentalni problem prepoznajem i smetao mi je, ali sam do kraja filma u njemu izuzetno uživao.

THE END OF WATCH je silovit hard-R policijski film o dvojici neustrašivih nekorumpiranih hardcore policajaca u South Centralu koji sreću sve i svašta na ulicama South Centrala. U jednom trenutku upadaju u nevolje sa kartelom iz Sinaloe i to nas vodi prema krvavom završetku.

THE END OF WATCH je epizodičan, junaci odnosno glavni glumci ga drže na okupu ali iz te epizodičnosti Ayer izvlači priličnu pripovedačku koherentnost. Slučajevi sa kojima se policajci susreću čine da WIRE i slične serije deluju kao Branko Kockica u odnosu na ovo a Ayer je možda i najodaniji Ellroyev đak tako da se stalno kreće tankom linijom između obožavaoca i mrzitelja LAPD iako na kraju oni bivaju tretirani kao “pali anđeli” koji štite LA od zla.

Bez ikakve sumnje, ako je neko uspeo da izgradi konzistentan opus mačo filma o ljudima u uniformama to je Ayer, a njegove režije ga čine možda i najozbiljnijim pretendentom na Mannov tron kada je reč o stavu njegovih junaka.

Ayer odlično kombinuje “masni realizam” i mačo fantaziju, smenjujući bromance, surove slučajeve i junaćke činove koji se graniče sa psihozom.

Jake Gylenhaal i Michael Pena imaju potrebnu fizičku snagu i šarm da pokriju mačo i bromance i teritoriju ali su obojica dovoljno dobri glumci i za realističku, naturalističku, dimenziju ove priče.

Ayer kreće u THE END OF WATCH sa predznanjem svih filmova o policiji, i do kraja nudi nešto novo, bitan dodatak tom kanonu i što je još važnije priču na čijem su kraju čak i najciničiniji gledaoci počeli da navijaju za njegove junake i njihovu stranu.

Direktor fotografije Roman Vasyanov u ovom filmu raspolaže čitavim zoo-vrtom raznih kamera sa raznim fakturama slike i montažeru isporučuje raskoš materijala iz kog nastaje ovaj vizuelno vrlo dinamičan film.

Fokus na junake iz kojih na kraju proizilazi priča je zapravo doveden do savršenstva u Ayerovom sledećem filmu FURY. Da nije tog kiksa sa found footageom, mislim da bi to savršenstvo bilo dostignuto već u END OF WATCH.

* * * / * * * *

Tuesday, November 25, 2014

ALL RELATIVE

Pogledao sam ALL RELATIVE J.C. Chandryja, indie romcom koji se nažalost na nivou premise i dramaturške realizacije oslonjen na mainstream uzore. Nažalost, izuzev Connie Nielsen podelu čine mahom drugorazredni indie glumci koji deluju kao kopije prvoklasnih indie ili mainstream glumaca, svejedno, uostalom te dve scene se preklapaju. Samim tim, niti J.C. Chandry ima scenartio i rediteljsku veštinu da izgura bolji film, niti glumci mogu da mu pomognu.

Uzori koje možemo pobrojati su u rasponu od CRAZY STUPID LOVE od MEET THE PARENTS, i naravno nema potrebe ni naglašavati.

* 1/2 / * * * *

Monday, November 24, 2014

PREDESTINATION

Pogledao sam PREDESTINATION Braće Spierig, adaptaciju kratke priče Roberta Heinleina, koji izbova dokazuje da ova dvojica australijskih reditelja imaju ozbiljan nedostatak talenta. Čini se da je PREDESTINATION, ako je suditi po kritikama, film koji im se do sada najviše isplatio i najviše je "zavarao" ljude, ali u samoj osnovi, reč je o vrlo tankoj SF postavci koja je viđena puno puta, što nije tako veliki problem, ali koja je isto tako nedovoljna za celovečernji film - što jeste problem.

Sam izvor forme, a reč je o Heinleinovoj kratkoj priči uopšte nije sporan. Naime, kratke priče nekada mogu biti bolji osnov za celovečernji film nego roman. Nažalost, Spieregovi nisu postigli ništa u pogledu nadgradnje premise koju priča nudi a nisu uspeli ni da zavaraju ono što je njen "preokret", niti da izgrade junake u dovoljnoj meri kako bi preokret koji se nazire iz daljine barem odisao nekakvim fatalizmom.

Štaviše, ovo je film čiji najveći deo, ceo prvi i drugi čin čini ekspozicija, odnosno predstavljanje junaka, iako bi neko rekao da je u ovom slučaju sam junak priča. Međutim, da je sam junak priča, onda bi se junak izlagao kroz dramski razvijene scene međutim kod Spierigovih deo prvog i ceo drugi čin veliki flešbek sa naratorom u kome ne postoji ni jedna prava dramska scena. Sve su ilustrativne scene bez dramskog sukoba, a čak i tamo gde ima dijaloga koji implicira dramski sukob, ishod je poznat.

Za PREDESTINATION ne možemo reći da je film koji nikada ne počne, ali počne prekasno i traje prekratko. To preterano korišćenje ilustrativnih scena i dosustvo dramskog naboja potpuno uništavaju film na nivou strukture tako da slaba i oskudna supstanca na planu fabule čak i nije problem. Ovakvo pripovedanje bi ubilo i najsadržajniju priču.

Jedina polusvetla tačka filma je Sarah Snook i to ne zbog svoje "ključne" transformacije koja je prilično tanka i glumački i u pogledu dizajna već kao jedno prijatno lice u prilično turnobnom užasu mediokritetstva ove dvojice nedarovitih filmaša.

* 1/2 / * * * *

Saturday, November 22, 2014

COVERT OPERATION

Pogledao sam COVERT OPERATION Mathieua Weschlera. Očekivao sam da će ovaj film biti zanimljiviji naročito jer je Weschler napravio zanimljivu machinima montažu THE TRASHMASTER. Nažalost, COVERT OPERATION je niskobudžetni film koji nije uspeo da prevaziđe svoja ograničenja niti da iskoristi slobodu koju bi taklva produkcija mogla da mu pruži. Naročito je ispuštenma premisa sa odlaskom tajnog agenta u Severnu Koreju gde taj milje uopšte nije iskorišćen i mahom je gurnut u pravcu isprazne komedije.

Sve u svemu, Wechsler je pokazao da nije na visokom nivou kada treba da snimi materijal, pa ne čudi da je ovaj film čekao dve godine na eksploataciju.

Friday, November 21, 2014

CLOUDS OF SILS MARIA

Pogledao sam CLOUDS OF SILS MARIA Oliviera Assayasa. U ovom filmu, Assayas se vraća na teren koji je već posetiou film u IRMA VEP, priči o glumici na koju utiče filmska uloga. Ovog puta se međutim oseća protok vremena. Koliko je IRMA VEP bila delo mlađeg reditelja koga snažno drži filmofilija i smatra da filmska uloga može transformisati glumca u junaka sve dok mu se život ne pretvori u parafrazu filma koji igra, i sve to spojeno sa fetišizacijom njegove tadašnje supruge Maggie Cheung, ovoga puta se odlazi u potpuno drugom smeru meta-filma.

Naime, sada je fokus na glumi kao terapijskom sredstvu. Ponovo imamo junakinju glumicu koja kroz pripremu nove uloge proživljava zapravo ono što je predmet zapleta materijala koji priprema ali ovog puta to proživljavanje je introvertnije nego i IRMI VEP. Naime, tamo je junakinja spremajući se za ulogu u rimejku FANTOMASa postala lopov-avanturista, a ovde glumica priprwem ulogu u komadu koji ju je proslavio samo što sada umesto devojke-uništiteljke treba da igra stariju uništenu ženu. Jasno je da sada kao starija glumica počinje sebe da doživljava baš kao stariju uništenu ženu a kako proba replike sa svojom mladom asistentkinjom tako se gubi odnos između "realnosti" i "probe" odnosno rečenice koje njih dve razmenjuju počinju da deluju kao razmena ličnih misli a ne kao citiranje komada-u-filmu.

Drugi meta-nivo je suptilniji mada neprikriven, to je uloga asistentkinje koju igra Kristen Stewart. U ovom filmu, ona definitivno pokazuje da je ozbiljna glumica i Juliette Binoche nema lak posao da joj parira. Unutar zapleta i postoji lik mlade glumice, kapriciozne zvezde šund filmova koja ima ozbiljne glumačke kvalitete, upada u skandalozne afere i nju igra Chloe Grace Moretz. Međutim, jasno je da kao što lik Chloe Grace Moretz želi da napravi ozbiljnu ulogu i da se dokaže to zapravo isto želi i Stewartova i u tome apsolutno uspeva.

Premda nije bilo sumnje da Kristen Stewart može postići ovoliki uspeh bez ikakvog glumačkog dara, CLOUDS OF SILS MARIA je pokazao da ona zaista može jako mnogo i ovo je jedan od najmudrijih poteza koje je mogla povući u svojoj karijeri. Posle ovog filma teško da će iko moći da je nadalje potcenjuje na osnovu TWILIGHTa.

U sporednoj ulozi pojavljuje se i velika nemačka glumica Angela Winkler koja je odigrala po mom mišljenju jednu od najmoćnijih filmskih rola koje sam ja ikada gledao u klasiku KATHARINA BLUM Volkera Schlondorffa i njen meta-filmski ulog je naprosto u odavanuu počasti bitnoj glumici koja dolazi iz drugog miljea, nemačkog filma i pozorišta i u ovom konkretnom slučaju nema šta da radi osim da predstavi jedan šarmantan lik iz ekipe koja se u ovom filmu krije "iza zavese".

Film nije slikao Assayasov redovni snimatelj Denis Lenoir sa kojim radi "spektakularnije", "akcionije" filmove već Yorick Le Saux sa kojim obično radi kamernije stvari. Fotografija je odlična i rekao bih da ambijenti i priroda, kako i sam naslov kaže, igraju vrlo bitnu ulogu u ovom filmu što fotoghrafiju čini negde i lenoirovskom.

Osnovna idejna linija sa glumicom koja se korz pripremu nove uloge i asistentkinju punu života suočava sa svojom prolazbošću ne nudi puno toga novog ali zato nudi puno toga dobrog u Assayasovoj sigurnoj realizaciji. Naročito je zanimljiva fizička transformacija Juliette Binoche koja prati svoje starenje i izmeštanje iz sveta sex simbola kroz suptilnu butchizaciju, i kako je film podeljen u poglavlja tako se i ona između pogalvlja menja.

Jedno rediteljsko rešenje ostavlja utisak enigmatičnosti i intelektualno mi je bilo opravdanije nego gledalački ali ga neću eksplicirati sada kako ne bih spoilovao tu situaciju.

CLOUDS OF SILS MARIA je produžetak IRMA VEP drugim sredstvima. Assayas se služi drugim sredstvima, njegov odnos prema likovima i prema glumcima je drugačiji kao i prioriteti junaka kojima se bavi. Ovim filmom Assayas ne otvara novo poglavlje u svojoj karijeri ali svakako kruniše ovo aktuelno kao što je to uostalom svojevremeno uradio i sa filmom IRMA VEP.

* * * 1/2 / * * * *

TRAVELATOR

Pogledao sam TRAVELATOR Dušana Milića. Posle ČETVRTOG ČOVEKA sa svim njegovim trapavostima i NEPRIJATELJA sa svim njegovim unapređenjima, a potom i USTANIČKE ULICE, srpski “žanrovski film” mejnstrim opredeljenja dobija novi korak napred u formi filma TRAVELATOR. Nažalost, ovaj korak napred se nije desio u repertoarski prihvatljivoj formi jer TRAVELATOR jeste bioskopski film ali okolnosti kod nas još nisu sazrele da se on kao takav apsorbuje.

Ako bismo tražili neki uzor u stranom filmu onda bi to svakako bila LUCY Luca Bessona, s tim što TRAVELATOR nije all out stripovska extravaganza, već više liči na globtroterske hitman fllmove kao što je BOARDING GATE ali sa stilskom agresivnošću LUCY. Film je dugo nastajao i teško je proceniti da li je on mišljen ovako, čak bih se i kladio da nije, ali u međuvremenu se desio DRIVE i onda je ova vrsta priča dobila novu arty infuziju.

LUCY mi pada na pamet kao referenca zbog vrlo eklektičnog, impresionističkog pristupu izlaganju glavnog lika, s tim što je Milić nelinearan i u pogledu izlaganja priče. Otud ovaj film ne može računati na rezultate kao LUCY koja je loopy u pogledu junakinjine subjektivnosti ali prilično straightforward u pogledu izlaganja fabule.

TRAVELATOR nije konfuzan jer srećom ima niz detalja kojima uspeva da se diferencira u pogledu vremenskih tokova u kojima dosta hrabro ali, što se mene tiče, jasno skače, iako je jasnoća u tom domenu uvek prilično relativna i zavisi od koncentracije gledaoca.

No, to sve ne smeta opštem utisku da je sa ovim filmom srpski žanrovski film dobio svoje avangardno ostvarenje, arty triler kakav se nije očekivao. Iako bi strateški gledano bilo dobro da se desio još jedan film sa box office potencijom bliskom ČETVRTOM ČOVEKU, posle nezasluženog fijaska USTANIČKE ULICE koji je pokazao da srpska publika nema strpljenja za konvencionalnu mejnstrim postavku trilera, možda je i logičnije da se ovaj žanr gurne u pravcu arta.

Nikola Rakočević igra gejmera koji biva angažovan zbog svoje efikasnosti u pucačkim igrama da ode u Las Vegas i ubije zaštićenog svedoka koji je problematičan i haškom i kriminalnom klanu. Tu radikalnu odluku dodatno motiviše teška bolest njegove majke. Ovo je ujedno i najslabiji segment filma. Naime, pretpostavka da je igrač pucačkih igara fizički spreman da ubije čoveka vatrenim oružjem je svakako u domenu simbola, i kao takva je u redu, ali onda nema potrebe za istovremenim naturalističkim motivom majke na samrti.

Mislim da je ta idejna konfuzija u motivaciji junaka ujedno i jedini krupniji dramaturški problem filma. Sve kasnije spada u onaj red problema koji se mogu podvesti pod poslovicu da dobri filmovi imaju sto mana a loši samo jednu.

Od prve scene koja deluje kao machinima a zapravo je shooter napravljen za potrebe filma u kojoj glavni junak roka NATO zavojevače u Đakovici, Milić najavljuje da ćemo gledati film kakav u Srbiji nije viđen. I to obećanje ispunjava do kraja.

Iako ima nekih već poznatih stilema “mladog evropskog filma” sa dugim kadrovima u kojima se junak prati sa leđa i sl. Milić i dalje nudi old school efikasnost i nikada ne luta u odnosu na osnovne temelje priče. Kroz montažno preplitanje dva toka, junaka koji se sprema da ide da zaradi novac i pomogne majci u izbegličkom kampu, i junaka koji je već u Las Vegasu i prati svoju metu pred ubistvo, Milić unosi efekat trilera u film-stanja jer kada bi se priča raščlanila, film se svodi na dve situacije razrađene u serije scena. Međutim, ovakvom montažom između dva toka, sa otkrivanjem bitnih detalja u nekim nekonvencionalnim tačkama filma, Milić stvara intrigatnu celinu iako su svi odgovori koje na kraju dobijamo manje-više očekivani.

Ovo je prvi film sniman foto aparatom i degradiran kvalitet slike daje filmu poseban utisak, i na nivou eksperimenta sa digitalnom opremom deluje bliže mejsntrimu od prvih Mannovih eksperimenata na ovu temu, što svakako treba da imponuje direktoru fotografij Petru Popoviću. Brojni trikovi sa kamerom u fazi kada se film preseli u Las Vegas odlično koriste atmosferu Grada Greha, prikrivaju često gerilske načine snimanja i u najboljem smislu podsećaju na dela autora iz šezdesetih koji su upravo izašli sa projekcije nekog novotalasovskog filma. Još od dana Kokana Rakonjca se gerila i bezobrazluk nisu ovoliko isplatili nekom reditelju.

Šteta je što za razliku od Assayasa u BOARDING GATEu, Milič nije imao Madsena ili članove Sonic Youth da mu posluže kao kopča sa stranim tržištima ili festivalima jer je u pogledu integracije srpskih likova u američki milje, uradio sjajan posao. Jedan od problema filmova koji dovode neameričke likove u SAD i snimaju se u režiji i produkciji neameričkih ekipa je upravo integracja “stranaca” u lokalni milje.

Milić je snimio gerilski film i to mu je sjajno uspelo. I Las Vegas i Srbi su u tom susretu sačuvali svoj integritet. Odnos između mladog ubice i Srba koje prati je vrlo suptilno režiran, sa dosta indie zahvata, posmatranja, maksimalno korišćenje detalja na lokacijama, a čak i obilje psovanja među junacima koju su mete deluje “istinito” i desilo se svakome od nas kada smo u inostranstvu sreli Srbe koji su pomislili da su “sami”. U tom smislu, ono što bih smatrao idiosinkratičnim glumačkim rešenjima u ovom filmu funkcioniše.

Kada krene rokanje, ono je urađeno agresivno, sa rediteljskim konceptom koji je artificijelan ali ne lišava obračune energije i u tom pogledu Milić pokazuje dobrodošao akcioni instinkt i sklonost da se snalazi kako bi snimio dobar set-piece.

Za razliku od akcije u ČETVRTOM ČOVEKU koja je mahom na liniji konvencionalne i samim tim slabo realizovane kopije stranih uzora (jer mi nemamo infrastrukturu za to) u TRAVELATORu imamo reditelja koji se grčevito bori da postigne što bolji efekat i tu koristi apsolutno sve zahvate koji su mu na raspolaganju od žanrovskog do art arsenala.

Ja sam fan JAGUAROVOG SKOKA Ace Đorđevića, i TRAVELATOR sa njim ima dosta sličnosti, opet je reč o usamljenom Srbinu na zadatku u Americi. Ali za razliku od Đorđevićevog oslanjanja na američki krimić sedamdesetih i uvođenja Srba emigranata kao novuma u taj univerzum, Milićev film pripada svom vremenu i govori o izolovanoj maloj grupi Srba.

Milić je posle dužeg vremena snimio film koji maksimalno koristi sve ono što su mu bili produkcioni nedostaci, izvlači korist iz gerilske realizacije, i posebnu poetiku iz snalaženja. Najveća ironija je da su čekanja izazvana nedostatkom novca produžila postprodukciju što je rezultiralo izlaskom novih filmova koji su potom mogli biti iskorišćeni kao dodatna inspiracija za TRAVELATOR.

Prava je šteta što je dve festialske set lopte Milić potrošio sa JAGODOM U SUPERMARKETU i GUČOM, jer TRAVELATOR ne samo da je bolji i zreliji film nego je u određenom smislu kao delo nekog potpuno drugog, zrelijeg, smelijeg reditelja.

Milićeva suštinska okrenutost konzervativnoj tročinskoj strukturi scenarija i high conceptima na nivou premise je oduvek činila da on bude reditelj na kog se mora obratiti pažnja, međutim kvalitet se svodio na kratke bljeske lucidnosti kao što je bio pilot za FOLK.

TRAVELATOR je odlazak na viši nivo za Milića i iskreno se nadam da je ovaj film pouzdanije ogledalo njegovih mogućnosti od prethodna dva.

* * * / * * * *

100 YEARS OF EVIL

Pogledao sam 100 YEARS OF EVIL Erika Egera i Magnusa Oliva, švedsko-američki mockumentary o jednoj od najtrošenijih tema u ovoj vrsti filma, posle dolaska vanzemaljaca - a to je premisa da je Hitler živ. Eger i Oliv snimaju film koji pokušava da bude i mockumentary i dosta brižljivo pravi lažne materijale ali istovremeno idu i pravcem found footage trilera.

Na kraju, segment u kome film ponajviše posustane jeste upravo pseudo-dokumentarni segment, dok u domenu found footage trilera uspeva da se održi do samog kraja, mada ne na nivou filmova kao što je CONSPIRACY.

U jednom trenutku ideja da je Hitler živeo u Americi postaje vic, i to je u duhu ovog filma koji koketira sa komedijom, međutim, na kraju ipak remeti mehaniku dela. Susreti Hitlera sa grupacijama koje je proganjao nose određenu pregnantnost ali kasnije ideje da je bio preteča McDonald'sa i da je pravio paralelni program odlaska na Mesec sa NASAom, nemaju podjednak efekat.

Eger i Oliv u ovom filmu pokazuju da umeju da izgrade dobru atmosfe5ru i da izvuku autentičnost iz ekipe okupljene da glumi. Isto tako, vrlo dobro se snalaze na lokacijama. Ipak, umerena potrošenost koncepta da je Hitler i dalje živ i ova mockumentary/ found footage forma pokazuju da je u određenom smislu ovaj film više pozivnica za neke nove poslove nego što je samostalno delo.

Ipak, svi oni koji pretenduju da uđu u žanrovski film i ljubitelji teme, definitivno treba da ga pogledaju.

* * 1/2 / * * * *

TRASH

Pogledao sam TRASH Stephena Daldryja, adaptaciju romana Andy Mulligana koju je napisao Richard Curtis. Nažalost, reč je o čudnom promašaju - internacionalnoj produkciji smeštenoj u Brazil i odigranoj na portugalskom koja je namenjena publici van Brazila, ali ne sa ciljem da publika uživa u filmu već sa ciljem "podizanja svesti" o problemu korupcije i represije u ovoj regionalnoj sili koja sve više pokazuje zube SAD.

Richard Curtis, jedan od mojih omiljenih scenarista, nažalost vrlo često "pere" svoju savest ovakvim "angažovanim" projektima i to su mu redovno najslabija dela. Primer je TV film o malariji MARY AND MARTHA.

Za razliku od MARY AND MARTHA koji je suv angažovani pamflet, TRASH je ipak film ali ostaje duboko u senci Danny Boylea i SLUMDOG MILLIONAIREa jer naprosto nije dovoljno kvalitetan da prožme lokalnu kulturu i ornamentalnost sa zapadnim stilom filmmakinga.

"Pokroviteljski" likovi i role Martina Sheena i Rooney Mare nažalost i deluju kao par zapadnih glumaca dovedenih u Brazil unutar nekog, rekao bih skromnog, produkcionog paketa kako bi film mogao da se kasnije eksploatiše na English-speaking tržištu.

TRASH je bezvredan kao film ali ako imamo u vidu poziciju Brazila u odnosu na SAD, onda je i toksičan u geopolitičkom smislu jer pokušava da positoveti korupcionaške incidente sadašnjih suverenističkih vlasti sa ekscesom ranijih proameričkih diktatora što je neumesno. Otud i likovi misionara deluju kao parafraza katoličkih sveštenika koji su ustajali protiv diktatura u Latinskoj Americi, a to poređenje je krajnje nategnuto.

* 1/2 / * * * *

Thursday, November 20, 2014

SUPER

Reprizirao sam SUPER Jamesa Gunna, nezavisni film iz 2010. godine, svojevrsnu indie parafrazu Millarovog KICK-ASSa koji je u to vreme takođe dobio svoju ekranizaciju. Iako KICK-ASS nije deo Marvelovog univerzuma jeste pobočno Marvelovo izdanje, i uprkos tome što se SUPER ne bavi nekom temom koja je ekskluzivna samo za Millara, zanimljivo je kako je na kraju svega Gunn završio režirajući GUARDIANS OF THE GALAXY.

Naime, moglo bi se reći da je SUPER bio uvod u nešto što će dostići svoj vrhunac u GUARDIANSima, Marvelovoj ekranizaciji, odnosno da će Gunnovo interesovanje za strip-mitologiju od alternativnog korena doći do krajnje mejnstrim konsekvence. Međutim, niti je GUARDIANS superherojski film per se jer su glavni junaci ljudi koji nemaju supermoći a ostalo su vanzemaljci i božanstva koja takođe imaju moći u skladu sa svojom genezom, i zapravo se ne kostimiraju izvan običaja kultura iz kojih dolaze, niti je SUPER nudio interesovanje za superheroje u pravcu njihove afirmacije već upravo dekonstrukcije.

U tom pogledu Vaughn je prešao drugačiji put. On jeste posle KICK-ASSa snimio X-MEN: FIRST CLASS, ali je to bio prirodan razvoj, da se od priče o dečaku bez supermoći koji postaje superheroj pređe na priču o par excellence superherojima koji su i biološki superiorniji u odnosu na ljude, dakle čije je herojstvo esencijalizovano. Vaughn je dakle prošao put konstrukcije herojskih identiteta od pretvaranja junaka bez moći u heroja, do pretvaranja mutanta u običnog "ljudskog junaka".

U Gunnovom slučaju, SUPER je bezobrazan mali indie film koji prikazuje superherojstvo kao vid društvene patologije indukovane šund-literaturom i religijskom mitologijom koja je prožela popularnu kulturu. Kada je izašao MAN OF STEEL uostalom dosta se govorilo o hrišćanskoj simbolici u filmu a u SUPERu Gunn se poigrava sa "hrišćanskim" superherojem koji u televangelističkoj emisiji preuzima kostim superheroja kako bi širio konzervativne i hrišćanske vrednosti.

Iako SUPER ne osporava postojanje društvenih problema kroz prikaz junaka koji iživljava svoje pravedničke afekte u popularnoj formi superherojstva, na prilično jasan način secira i kritikuje moralnu, religijsku, kulturalnu i seksualnu politiku superherojstva. I naravno, relativnu "mekoću" superherojskog ili pak estetizovanog "kickassovskog" nasilja, zamenjuje sirovim mada opet ne manje grotesknim indie nasiljem. Na kraju, film odlazi u pravcu treš estetike koja je Gunnu poznata iz dana kada je radio za Tromu.

Šta je Gunna onda preporučilo Marvelu koji je sada u Disneyevom vlasništvu? S jedne strane, Gunn je radio na vrlo komercijalnom serijalu SCOOBY DOO za Warner, dakle ume da sarađuje. Određeni amblinovski small town dar u žanrovskom pogledu pokazao je u filmu SLITHER koji je uostalom imao i major distribuciju i podsetio je na neke simpatične klasike tog podžanra kao što je TREMORS. Uostalom, i sa malim budžetom filma SUPER pokazao je da ume da snimi dinamičan, duhovit film sa intenzivnim akcionim prizorima.

Dakle, SLITHER i SUPER su potvrda profesionalnog standarda. Kad je reč o idejnom standardu, međutim, Gunn svakako nije reditelj koji kao Vaughn konstituiše filmske heroje, i Marvel ga je verovatno i angažovao zbog tog anarhičnog, dekonstruktivističkog pristupa. To je dalo vrlo šarmantne rezultate u GUARDIANSu uprkos brojnim dramaturškim i fundamentalnim estetskim nedostacima. Međutim, uprkos tome što je GUARDIANS simpatičan film, upadljivo je da Marvel u svojoj Disney inkarnaciji upadljivo ne angažuje reditelje koji uverljivo konstituišu heroje i njihov univerzum, i da Fox sa Singerom i Vaughnom recimo radi to mnogo bolje.

Gunn je međutim, za razliku od Braće Russo na primer, bio kocka koja se isplatila i snimio je i duhovit i simpatičan i uspešan film, naprosto jer je talentovan reditelj. Međutim, to što je kocka uspela ne znači da Marvelov odabir reditelja nije zapravo pogrešan.

* * * / * * * *

100 YEARS OF EVIL

Pogledao sam 100 YEARS OF EVIL Erika Egera i Magnusa Oliva, švedsko-američki mockumentary o jednoj od najtrošenijih tema u ovoj vrsti filma, posle dolaska vanzemaljaca - a to je premisa da je Hitler živ. Eger i Oliv snimaju film koji pokušava da bude i mockumentary i dosta brižljivo pravi lažne materijale ali istovremeno idu i pravcem found footage trilera.

Na kraju, segment u kome film ponajviše posustane jeste upravo pseudo-dokumentarni segment, dok u domenu found footage trilera uspeva da se održi do samog kraja, mada ne na nivou filmova kao što je CONSPIRACY.

U jednom trenutku ideja da je Hitler živeo u Americi postaje vic, i to je u duhu ovog filma koji koketira sa komedijom, međutim, na kraju ipak remeti mehaniku dela. Susreti Hitlera sa grupacijama koje je proganjao nose određenu pregnantnost ali kasnije ideje da je bio preteča McDonald'sa i da je pravio paralelni program odlaska na Mesec sa NASAom, nemaju podjednak efekat.

Eger i Oliv u ovom filmu pokazuju da umeju da izgrade dobru atmosfe5ru i da izvuku autentičnost iz ekipe okupljene da glumi. Isto tako, vrlo dobro se snalaze na lokacijama. Ipak, umerena potrošenost koncepta da je Hitler i dalje živ i ova mockumentary/ found footage forma pokazuju da je u određenom smislu ovaj film više pozivnica za neke nove poslove nego što je samostalno delo.

Ipak, svi oni koji pretenduju da uđu u žanrovski film i ljubitelji teme, definitivno treba da ga pogledaju.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, November 18, 2014

KRISTY

Pogledao sam KRISTY Ollyja Blackburna,

Pamtim njegov debi i o samom Ollyju tada sam kazao...

Pogledao sam DONKEY PUNCH Olivera Blackburna.


Ono što je vrlina filma DONKEY PUNCH je odlična fotografija i solidna režija, kao i izvesna dinamičnost događaja. Naravno, to što se nešto stalno dešava ne znači da film nije povremeno dosadan ali ta dosada ne proističe iz sporosti ili odsustva dešavanja nego iz banalnosti radnje koja je poverena junacima.

Ipak, DONKEY PUNCH je pristojan debi za Olivera Blackburna koji ima dar za pravljenje atraktivnih filmova i u budućnosti bi mogao biti solidan profi. Ono gde je njegov film pao su ipak elementi koji se inače ne sreću često i koji su karakteristični za vrhunske majstore.

* * ½ / * * * *

KRISTY je definitivno korak napred, mada iste 2014. godine, Olly ima još jedan sjajan rad, tri epizode serije GLUE. No, kad je reč o KRISTY imamo posla sa jednim izuzetno atraktivno režiranim slasherom na tragu filma THE PURGE ali bez Blumove svedenosti, i oskudice, iako je ovaj film suštinski vezan za jednu lokaciju sa raznovrsnim objektima unutar nje. Međutim, u Blackburnovoj egzekuciji ove premise nema nikakve oskudice, film je bogato snimljen, sa vrlo efektnom fotografijom, obiljem pozicija kamere koje čine da u montaži film dobije punu dinamiku, i da lokacije budu iskorišćene u filmu-potere visokog tempa.

Blackburn u ovom filmu uvodi slasher u domen survival filma koji je postao vrlo aktuealn u poslednjih par godina sa naslovima kao što su GRAVITY i LONE SURVIVOR. Činjenicu da junakinja "preživljava" tako dugo pravda time što su ubice pripadnici sekte kojima je cilj da se "poigraju" sa lovinom a ne da je zakolju po kratkom postupku.

U pogledu dramaturgije, film stavlja osnovni akcenat na poteru i scene suspensea, međutim Blackburn vrlo korektno rešava pitanja postojanja policije i drugih osoba/ slučajnih prolaznika/ porodice & prijatelja tako da ovo srećom nije slasher smešten na mestu gde nema mobilnog dometa, ili su policajci toliko glupi da budu ubijeni s leđa, a opet na kraju obrni-okreni sve pada na pleća glavne junakinje.

Inače, naslovni lik (u izvesnom smislu naslovni) igra Haley Bennet, teen zvezda koju sam zapazio u filmu MUSIC & LYRICS a onda izgubio iz vida. Uprkos tome što ne donosi upečatljivu rolu sasvim je solidna u Blackburnovom sistemu i odgovara na sve izazove koji su pred njom postavljeni, i na kraju uspeva da stvori i identifikaciju kod publike. No, ostaje žal što ovu ulogu ne igra neka poznatija/ perspektivnija glumica čime bi KRISTY možda dobio i veće priznanje i jaču distribuciju.

Sadržaj očigledno nije primarni adut ovog filma. Međutim, Blackburn toliko vlada forma da suspense i potera postaju sadržaj. U tom rizičnom pokušaju da se formom nadoknadi sadržaj Blackburn uspeva i potvrđuje da je uprkos svojoj spotty karijeri reditelja i scenariste, 2014. godine sa serijom GLUE i filmom KRISTY konačno izašao na pravi put.

Šteta je što zapravo ova vrsna mišićavog, old school suspense filmmakinga više nema svoje mesto u horor-ponudi holivudskih studija koji su pošli nekim čudnim high concept putem slično indie hororu i negde na tom putu zagubili zanatsku kompetentnost.

* * * / * * * *

STARRY EYES

Pogledao sam STARRY EYES Kevina Kolscha i Dennisa Widmyera. Nažalost i pored prilično solidnog rediteljskog umeća koje su pokazali ovi momci u pogledu insceancije, vizuelnog koncepta i rada sa glumcima, kao i sveukupnog produkcionog dizajna, reč je o jednom ispraznom indie hororu koji je dobar u svim apsektima osim u domenu priče. idejnosti i samog horora.

Prava je šteta što su ovi autori verovatno želeli da zloupotrebe horor žanr i da ga iskoriste kao sud u koji će izliti svoju žučnu kritiku filmske indusrije u kojoj se još ni nisu 'leba najeli. Alex Essoe je sjajno odigrala glavnu ulogu i ima sve fizičke atribute kraljice vriska ali i sve glumačke atribute indie heroine pa je prava šteta što njena posvećena i jako dobra centralna uloga nažalost nije iskorišćena unutar neke osmišljenije ideje.

Film govori o neafirmisanoj glumici koja ide na audicije i na razne časove ali živi od kelnerisanja. Kada dobije ponudu slavnog horor studija (sic!) ispostavlja se da je vrlo nepristojna. Međutim, kada pod uticajem droge ipak odluči da je prihvati, život je kliza niz neki dosta klišetiziran put body horrora - otpadaju nokti i kosa, ispadaju zubi, kreću crvljanja i krvarenja, rečju business as usual a kasnije usledi i nekoliko ubistava.

Nažalost, ovaj film ne zna šta da radi ni sa svojim hororom ni sa svojim likovima a samim tim i odlična atmosfera ostaje neiskorišćena i devalvirana. Naročito bih istakao Alex Essoes kojoj bi ovaj film mogao biti dobar showcase iako se svake godine pojavi po nekoliko glumica ovog profila.

STARRY EYES je naišao na iznenađujuće i nezasluženo dobro prihvatanje kod kritike, tako da će ekipa možda imati više koristi nego što je kvalitet filma. Ne mogu reći da je ta korist nezaslužena opošto su zanatske veštine reditelja i glumaca očigledno daleko iznad dometa ove celine.

* * / * * * *

Sunday, November 16, 2014

THE GUEST

Pogledao sam THE GUEST Adama Wingarda, pokušaj da odigra sličan gambit kao njegov parnjak sa scene Jim Mickle u filmu COLD IN JULY. THE GUEST doduše nije smešten u epohu ali ima sličnu retro-estetiku. Nažalost, za razliku od Micklea, Wingard se opredeljuje za koketiranje sa treš aspektima repertoarskog B-filma osamdesetih bez ikakve ideje kako da to produbi ili nadgradi, i kada se ta ispraznost spoji sa krajnje jednostavnom postavkom kroz koju je takođe želeo da aludira na osamdesete i kroz smeštanje svega u savremeni milje, bez onih aduta koje može proizvesti imaginarijum epohe, dobijamo THE GUEST. Lišen harizmatičnih glumaca kakve su imali autori ovakvih filmova pre tridesetak godina, tipova poput Rutgera Hauera ili Kurta Russella, THE GUEST je potpuni promašaj, koji u svoju odbranu jedino može staviti evidentan pokušaj pastiša i omaža i time se distancirati od "pokušaja da se snimi dobar film".

* 1/2 / * * * *

ST. VINCENT

Pogledao sam ST. VINCENT Theodorea Melfija, još jedan od filmova u kojima Bill Murray igra džangrizavog matorca u komunikaciji sa decom. Ovog puta, Melfi ide utabanim mejnstrim putem, i ST. VINCENT je besramno sentimentalan film, do tačke u kojoj čak ni džangrizavost Murrayevog lika ne može da mu da bilo kakvbu oporost. Čak naprotiv, ST. VINCENT podseća na elegične priče iz čitanke za osnovnu školu kroz koje se deca upoznaju sa gorkim aspektima života pre nego što im se oni zbilja dese. U tom smislu, rekao bih da ovaj film nije toliko za Murrayevu publiku koliko baš za decu osnovnoškolskog uzrasta gde Murray može da posluži kao jedan fini upmarket glumački ukras.

Melfijeva režija je konvencionalna, bez ikakvih promašaja ali i bez velikih pogodaka. Zanimljivo je da Murray nije toliko u centru pažnje Melfijevog rediteljskog koncepta, tako da je film podjednaki showcase i za talentovanog dečaka-glumca Jaedena Lieberhera koji će od ovog filma zapravo i imati više koristi.

* * 1/2 / * * * *

Friday, November 14, 2014

BEFORE I GO TO SLEEP

Pogledao sam BEFORE I GO TO SLEEP Rowana Joffea, ekranizaciju romana S.J. Watsona. Joffe je sa ovim filmom potpuno zaokružio svoju tranziciju iz pozicije scenariste u poziciju reditelja i uprkos ranijim obećavajućim radovima sada nudi i zaokruženo delo koje ne samo da ima svoje mesto na rpertoaru već i spada u deficitarnu grupu trilera koji se obraćaju odrasloj publici.

Nicole Kidman, Colin Firth i Mark Strong čine glumački nukleus ove priče o ženi sa amnezijom koja kreće na terapiju ne bi li počela da se seća vrlo krupnog dela svog života koji je zaboravila posle teške povrede glave. Naravno, ono čega treba da se seti je takvo da se sve pretvara u triler.

Da se film ne bavi pitanjem sećanja, i da se toliko ne oslanja na fleševe prošlosti, mada ne i flešbekove per se, mogao bi se definisati kao hitchcockovski rad. Međutim, Hitchcocka je ipak definisalo manipulisanje neznanjem junaka, dočim Joffe u svom postupku drži i publiku u neznanju. Uprkos tome što je razrešenje filma BEFORE I GO TO SLEEP bazirano na "red herring" rešenjima i preokretima, film se nikada ne svodi na senzacionalizam i radikalno izmicanje tla ispod gledaočevih nogu.

Joffeov rediteljski postupak u vizuelnom pogledu je siguran, sveden, i za razliku od tipičnih filmova u kojima scenaristi pokušavaju da se istaknu "vizuelnim pripovedanjem" time što snimaju jako puno detalja i namerno insitiraju na prevazilaženju dijaloga kao izražajnog sredstva, vrlo je odmeren, precizan i ne beži od izgovorene reči i kao načina da se prenese informacija i kao dela zvučne slike.

BEFORE I GO TO SLEEP je uspešan primer onoga što kolokvijalno nazivamo "malim" filmom. Sudeći po odzivu u Tuckwoodu sinoć, zvezde mogu da privuku pažnju i da dobro podrže ovu izumiruću vrstu na repertoaru.

* * * / * * * *

Thursday, November 13, 2014

GUARDIANS OF THE GALAXY

Pogledao sam GUARDIANS OF THE GALAXY Jamesa Gunna, i mislim da je ovo jedan od vesnika sumraka civilizacije u kome se nalazimo. Potresno je gledati jedan od najgledanijih filmova godine koji se obraća deci i mladima koji je u samoj svojoj postavci toliko okrenut prevaziđenim starim tekovinama nečijeg tuđeg detinjstva. Naravno, zar nisu još serijali blaženopočivšeg studija Republic zapravo bili osnov za filmove koje su sedamdesetih i osamdesetih snimali Lucas i Spielberg? Svakako da jesu, ali su u tiom slučajevima oni preuzimali uzore iz tih serijala, modernizovali ih, dodavali im čak još jedan sloj, i reinterpretirali njihove kvalitete u skladu sa novim tehnološkim trendovima. Pa čak i u tom slučaju, kada je ta tendencija rezultirala klasicima ne možemo se oteti utisku da je rezultat bio davanje A-tretmana B-materijalu i da je to na duže staze nepovratno infantilizovalo Holivud i dovelo do globalnog slabljenja uticaja filma i povećanja njegove komercijalne eksploatacije u isto vreme.

Kad govorim o slabljenju globalnog uticaja onda pre svega mislim na žanrovsko raslojavanje u kome čak i filmovi sa najvećim komercijalnim rezultatima poput GUARDIANS OF THE GALAXY uspevaju da budu najgledaniji zato što imaju najveću ciljnu grupu a ne zato što su najšire prihvaćeni. Otud savremeni Holivud teško može da generiše nove odgovore na klaisike kao što je GONE WITH THE WIND.

U tom miljeu pojavljuje se GUARDIANS OF THE GALAXY, film koji ne samo da je oslonjen na stare filmove već zapravo ni ne nudi ništa novo u njihovoj realizaciji kao što su radili Spielberg i Lucas. U suštini, GUARDIANS je preuzimanje raznih obrazaca postolovnog filma sedamdesetih i osamdesetih kao i space opera iz tog perioda, uključujući i njihov dizajn. Ono što bi u odnosu na tu vrstu filma bio savremeni odgovor u ravni Spielbergovog i Lucasovog bio je THE FIFTH ELEMENT, film koji danas izgleda kao klasik vrhunske ozbiljnosti i umetničke ambicije. James Gunn međutim ne snima to, on donosi neku "bajatu maštu", ponovo oživljava i likove i dizajn iz starih filmova, sa tom razlikom što ih "osvežava" upotrebom novih specijalnih efekata, premda je to osveženje načinio Besson u ELEMENTu.

Gunn u pogledu estetike, sada ne polemišem sa stripom jer sa njime nisam  ni upoznat, zapravo snima svojevrsni visokobudžetni produžetak SPACE TRUCKERSa Stuarta Gordona, i uopšte cele te Blue Moon estetike. Razlika je u tome što su ljudi iz Blue Moona snimali u starim kostimima i setovima jer su ih kupovali na đubrištu a Marvel ih rekonstruiše za veliki novac ali to je zapravo to.

Iako ne mogu reći da je Gunnov film sumrak civilizacije u "Velikom stilu", ne mogu prikriti da sam uprkos ovim tmurnim mislima prilično uživao u filmu.

Jako mi je žao što je strip diktirao određena dramaturška dupliranja kao što je recimo lik Draxa koji je suvišan kada je tu Groot, ali mi je žao i zbog određenih strukturalnih problema a to je da film nema celovitu i zaokruženu priču u kojoj elementi uvedeni na početku imaju znatniju ulogu jna kraju, u kojoj se priča neumitno razvija i kreće prema razrešenju, a ne da u svakom trenutku zapravo može da se završi itd. GUARDIANS OF THE GALAXY je skup situacija koje su povezane labavim narativom čija je ključlna a zapravo najslabija tačka negativac.

GUARDIANS OF THE GALAXY ima problem negativca koji je vrlo sličan prvom Abramsovom STAR TREKu. Uprkos činjenici da svojim supermoćima može da parira glavnim junacima, kao karakter je bled i krajnje statičan, i zbog svoje zle namere koja je više deklarativna nego aktivna, deluje slabije. Premda, zanimljivo je da negativca igra Lee Pace koji je iste godine pružio vrlo zanimljivu enigmatičnu ulogu u seriji HALT AND CATCH FIRE, dočim ovde igra karikaturu zlog vladara, i fino sublimira lutanje glumaca između umetnosti i potpune budalaštine.

Uprkos svemu ovome što u normalnim okolnostima ne bi smelo da se dopustui u ovako skupom filmu, lagao bih kada bih rekao da nisam uživao u GUARDIANS OF THE GALAXY. Chris Pratt je neočekivano izrastao u vrlo milog leading mana koji zbilja uspeva da pridobije simpatije publike, a Gunn odlično koristi njegov spoj komičarskog talenta i fizičke pripremljenosti. Gunn znalački, uvek na ivici parodije vodi scene koje smo videli stotinama puta i čini ih relevantnim upravo time što se podmsehuje njihovim klišeima, što bi činila i publika. Međutim, iako bi svakako bilo vrednije da je svaku od njih uspeo da oživi i realizuje sa punim ubeđenjem, dobro je što im se ne podsmeva već im se smeje zajedno sa junacima.

Ukratko, Gunn uspeva ono što je većini Marvelovih najskorijih filmova izmicalo a to je da razvije likove, da ih učini simpatičnim, da veže publiku za njih, više kroz humor nego kroz herojstvo ali ukupno uzev ima i jednog drugog. U tom smislu je upadljivo da Marvel zapravo u svojim superherojskim filmovima uprkos opštim estetskim problemima koji te filmove zapravo dovode u pitanje na nivou forme, ponajviše ima problem da izgradi HEROJE. Gunnu to uspeva i to dobro rukovanje "ljudskim faktorom" je dovelo do dobrih rezultata.

Dobro postavljeni likovi rezultirali su i mnogo boljom akcijom nego u recentnim Marvel ekranizacijama. Gunn je postavio likove pa mu samim tim nije bilo teško da uspostavi i njihovu vizuru unutar akcionih scena, kao i da izgrađuje njihov odnos kroz akciju i naravno, odmah se to osetilo i na ekranu, gledaoci su mnogo angažovaniji kada krenu obračuni. Rekao bih isto tako da je sa fokusom na likove i njihovu ulogu u akciji, Gunn izbegao puno repeticije i film ima pravu meru što se tiče vizuelnih nadražaja koje nudi i trajanja koje je krajnje uviđavno.

Specijalni efekti su savremeni ali je dizajn retrofuturistički i naslonjen na pulp i stripovsku tradiciju. U tom smislu, Gunnu je bilo nešto lakše jer je imao tu mogućnost da svoje strip-junake postavi u svemirsku avanturu, dakle nije imao izazov da ih uklapa sa realizmom svakodnevice na Zemlji. Sličnu "olakšicu" imao je i Matthew Vaughn u X-MEN: FIRST CLASS kada ih je pomerio u epohu a ovog puta Gunn je preuzeo njegovog DPa.

Posle gledanja filma LUCY napisao sam


Isto tako, pokazuje da je Luc Besson, što je pokazao i sa FIFTH ELEMENTom i dalje jedan od najboljih reditelja za tretiranje stripovske stilizacije i šteta je što on verovatno nema volje da se bavi tim ekranizacijama jer mislim da bi mnogi imali šta da nauče od njega.

GUARDIANS OF THE GALAXY i LUCY su ove godine dodatno razradili ovu tezu da je Luc Besson u stvari ključni reditelj strip-ekranizacija našeg doba iako se njima praktično ne bavi. Gunn po svojim dometima svakako nije uspeo da prodre u suštinu kao Besson ali je imao dovoljno sreće i dovoljno pameti da gorku pilulu sumraka savremene kinematografije umota u preslatku glazuru, i da uprkos opštem utisku da nije dobro što strip-ekranizacije dominiraju na blagajnama, u slučaju GUARDIANS OF THE GALAXY bude jasno zašto je tako, i da simpatični junaci i humor budu razlog, a to su aduti koji nikada ne bi trebalo da izađu iz mode.

* * * / * * * *

Wednesday, November 12, 2014

A HARD DAY

Pogledao sam  Seong-hoon Kima, dinamičan i duhovit južnokorejski triler o korumpiranom policajcu koji na dan majčine smrti zgazi čoveka i biva raksrinkan od strane Unutrašnje konrole. Nevolje se gomilaju, policajac pokušava da ih prevaziđe ogromnom žrtvom i počinje da prerasta u simpatičnu figuru.

Dok filmove o antiherojima u centru često krasi cinizam, A HARD DAY je više oslonjen na ironiju i priču o odvratnom junaku koji do kraja filma uspeva da se izbori sa još većom odvratnpšću okoline.

Seong-hoon Kim odlično vodi priču a u scenama suspensea pokazuje da izvanrtedno vlada fundamentima. Perverzno uživanje u potapanju junaka i napete situacije podsetilo me je na De Palmu. Doduše, razlika je u tome što Seong-hoon Kim iako govori o "privatnim poslovima" glavnog junaka ipak ne iskoračuje suviše iz domena policijskog filma.

Ako imamo u vidu da je u Južnoj Koreji nedavno rimejkovan Fred cavaye, ovaj film je najbolji primer da tamošnja kinematografija nema potrebe da uvozi strani suspense.

* * * / * * * *

RDEČI BOOGIE ALI KAJ TI JE DEKLICA

Pogledao sam RDEČI BOOGIE ALI KAJ TI JE DEKLICA Karpa Aćimovića-Godine. Reč je o filmu koji se uklapa u Karpov svetonazor i ponovo je reč o tabloima iz istorije, sa vrlo labavom naracijom, velikom zastupljenošću muzičkih numera (sa jednim izletom i u nedijegetički mjuzikl kada se kroz pesmu iskazuje emotivni odnos među junacima) i ambivalentnim odnosom prema ideologiji u kome se istovremeno pokazuje fascinacija imaginarijumom Titove Jugoslavije u Prvoj pšetoljetki i parodira pokušaj da se umetnost uključi u politički rad.

U izvesnom pogledu, RDEČI BOOGIE je produžetak Karpovog SPLAVA MEDUZE, pokušaj filmske rekosntrukcije i estetizacije jednog trenutka u razvoju jugoslovenske popularne kulture. Naravno, kako je jazzu inherentan populizam tako i RDEČI BOOGIE ima manju "udžbeničku" dimenziju i manje "rekonstruiše" već kanonizovane umetnike i dela.

Žilnikovska postavka i sličan koncept, te lapidaran odnos prema istorijskim činjenicama, čak i bez Vučićevića, nagoveštavaju svojevrsno produžavanje SPLAVA dve godine kasnije.

Od prisutnih glumaca, najupečatljivija figura, "punktum" u kadrovima postaje Zoran Predin čija fotogeničnost i interpretatorski žar dolaze do izražaja u filmu koji zapravo ne postavlja dramske izazove pred glumce. To se najviše oseća kod Borisa Cavazze i Iva Bana čije role ne samo da su blede već je u izvesnom smislu njihov "dramski" glumački dar zapravo višak.

Karpo koncipira film kroz duge, vidno komponovane i koreografisane tabloe koji estetizuju pojedine situacije. Dosta se služi statičnim kadrovima mada ima i zanimljivih pokreta kamere. Ipak, kamera se nikada ne uključuje u akciju i drži distancu u odnosu na izvođače. Film su snimale dve legende jugoslovebnskog filma - Vilko Filač i sam Karpo i pojedine scene nude retko viđenu estetizaciju Prve petoljetke.

Karpo uključuje i dosta zanimljivog arhivskog materijala u film, sučeljavajući BAL NA VODI kao kulturalni upliv Zapada sa agitpopvskim filmskim novostima Triglav Filma.

Jedan od savremenih filmova koji bi se mogli pridružiti ovom Karpovom filmu svakako jeste i savremeni produžetak ove tradicije DOKTOR REJ I ĐAVOLI Dinka Tucakovića.

U krajnjem utisku, rekao bih da je estetitzacija umetničkog angažmana omela Karpa Godinu da u potpunosti poentira i iskaže trenutak kada se menja kulturna paradigma i nastupa KOKA KOLA SOCIJALIZAM, kako ga naziva Radina Vučetić, što ovaj film lišava punog "istorijskog efekta".

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, November 11, 2014

NAHRANI ME Z BESEDAMI

Pogledao sam NAHRANI ME Z BESEDAMI Martina Turka. Reč je o mešavini melodrame i okultnog trilera u kojoj melodrama odnosi prevagu, ali se poneki melodramski detalj režira sa intenzitetom trilera. Reditelj i scenarista Martin Turk se opredelio sa rašomonski prilaz priči, nudeći tri ugla gledanja na iste događaje, i u strukturalnom pogledu ovaj eksperiment ima određenog smisla jer prve dve priče "podgrevaju misteriju" a treći ugao gledanja je i razjašnjava.

U pogledu napetosti, možda i najsnažniji segment jeste naizgled najpitomiji - o boravku žene sa ćerkom kod senilne svekrve - dočim su uvodni detektivski segment i završni "okultni" zapravo jači u domenu melodrame.

Film je zanmljiv ali ne i sasvim uspešan na nivou vođenja priče. Međutim, kroz svoju svedenost uspeva da se nametne kao pristojan "mali regionalni film". Ono što ga na tom putu jako remeti jeste Turkova malograđanska estetizacija junaka. Ovo je jedan od onih filmova u kojima su junaci savršpeno ispeglani i spavaju obučeni u dnevnu odeću a i kada se skinu u opižamu izgledaju kao da su izašli iz televizijske reklame.

Kod Turka su čak i beskućnici besprekorno dizajnirani, u idealno odabranu odeću beskućnika.

Takav dizajn produkcije dosta ometa ukupan utisak i stvari čini neubedljivim.

Boris i Sebastian Cavazza igraju oca i sina koji polaze u potragu za nestalim drugim sinom koji je netao u Italiji istražujući Isusov rukopis. Dosta biografskog se može učitati u njihov odnos na ekranu ali glumački, Boris i Sebastian nažalost ne pružaju zbir svojih talenata već nude jedan zanimljiv ali ipak osrednji nastup, sa dosta praznog hoda i promašenih prilika.

* * / * * * *

Sunday, November 9, 2014

VDOVSTVO KAROLINE ŽAŠLER

Pogledao sam VDOVSTVO KAROLINE ŽAŠLER Matjaža Klopčića. Reč je o zanimljivom filmu smeštenom u slovenačku provinciju u kome se prepliću pesimizam i naturalizam Crnog talasa sa razigranom, humorističkom vizurom reditelja Praške škole.

Sama fabula je crnotalasovska. Naslovna junakinja je razvratna udovica koja posle smrti svog muža-pijanca postaje meta svih muškaraca u maloj slovenačkoj varoši ali i žrtva iznuđenih veza sa pogrešnim muškarcima.

Milena Župančič ima težak glumački zadatak i sa njim se nosi relativno uspešno. Dok se vrlo sigurno snalazi u scenama u kojima je akcenat na čulnosti, scene Karolininog pijanstva su uvek na granici uverljivosti. Srećom, Klopčič uspeva da kroz češku razigranost proizvede efekat košmara u kome je Karolina okružena "demonima", ljudima koji imaju minimum ljudskosti i još manje pozitivnih osobina.

Zanimljiv je način na koji naizgled vesela rekonstrukcija varoškog života uspeva da stvori utisak košmara kada se na nivou priče izmeni predznak dešavanja, i u tom pogledu Klopčič nudi nešto novo u našoj kinematografiji. Takva rediteljska rešenja nisu korišćena sa takvim efektom.

Zanimljiv je i prilično otvoren, deklarativni otklon prema sećanju na revoluciju, kako u formi partizanskih filmova, tako i društvenih narativa koji "ne pomažu" marginalcima i ne popravljaju im "život".

Od muškaraca u Karolininom životu, najzanimljiviju kreaciju napravio je Boris Cavazza, latinski zavodnik sa mračnom tajnom koji pokušava da se sakrije od svoje istinske pozicije iza urednosti, talenta za pevanje i šarma. Radko Polič je takođe interesantan kao pohotni radnik koji se često laća harmonike.

Klopčičev film ima zanimljivu atmosferu, uspešno stvara efekat košmarne egzsitencije i unosi neke inovacije u crnotalasovsku estetiku. Svet to postiže uz dobre nastupe personality actora koji su svoje kvalitete stavili u fukciju priče i rediteljskog koncepta.

* * * / * * * *

Friday, November 7, 2014

INTERSTELLAR

INTERSTELLAR je film koji počne odlično i dok traje na Zemlji, obećava da će biti dostojan naslednik CONTACTa. Nažalost, kada junaci odu u svemir, film se raspada na elementarne čestice i pretvara se u jednu neobičnu vrstu blokbastera u mome zapravo nema puno blockbusting momenata ni u vizuelnom ni u emotivnom ni u glumačkom pogledu.

INTERSTELLAR najbolje stoji ako se gleda kao novi Warnerov film koji sumira dostignuća tog studija u domenu popularizacije puta u svemir. U njemu se mnogu prepoznati tragovi THE RIGHT STUFFa, CONTACTa i GRAVITYja. Nažalost, od Nolana su nasleđeni samo problemi, odnosno preuzeto je sve ono što je bilo mana filmova kao što je INCEPTION.

Sećate se kako je u INCEPTIONu svakih dvadesetak minuta film zastajao da bi gledaoci prošli kroz tutorial da shvate šta se dešava na ovom "nivou"? E, INTERSTELLAR je u celom drugom i trećem činu praktično jedan veliki tutorial u kome sve stoji u pogledu odnosa među likovima pa čak i priče a talože se "propozicije igre" koje do kraja filma i važe i ne važe, a u tom pogledu su naročito osetljive montažne sekvence gde s jdne strane u svemiru vreme prolazi znatno sporije, ali u montažnoj sekvenci gotovo da postoji rakord između dešavanja u svemiru i onoga na Zemlji.

Inače, te paralelne montaže i montažne sekvence su jedna od neuralgičnih tačaka filma i nije mi do kraja jasno kakvu vrstu paralele je Nolan želeo da postigne na taj način, naročito jer ceo film govori o nekim kvantnim skokovima čija je osnovna karakteristika da je nemoguće povlačiti paralele.

Završnica filma je bazirana na preokretu koji je jasan od početka ali je realizovan u duhu lude hrabrosti. Nolan naime ulazi u završnicu koja parafrazira Kubrickovu 2001 a onda ima hrabrosti da je malo dramski razradi i naravno ta situacija je priličan trainwreck.

Kraj filma u sebi spaja nehotičnu morbidnost i potpunu idejnu konfuziju kakvu je samo Spielberg umeo da proizvede u danima kada je radio recimo A.I. Mlak emotivni odjek takve završnice, ne samo u odnosu publike prema likovima već i likova jednih prema drugima pokazuje da je Nolan potpuno ispustio "ljudski faktor" a da ga nije zamenio lepim prizoprima i uzbudljivom akcijom.

Ako izuzmemo početak koji je režiran sigurno i napisan dosta bistro i sa neobičnim smislom za humor, posle odlaska u svemir INTERSTELLAR ulazi i u potpunu žanrovsku konfuziju, smenjuju se situacije od kojih nijedna nije rađena sa punim ubeđenjem niti je za te scene jasno koja od njih zapravo treba da bude ADUT filma i okosnica njegove bioskopske atraktivnosti. tako imamo diskusije koje evociraju CONTACT samo bez istinske misterije i intrige, imamo McConaugheya koji kanališe Rusta Cohlea i Chucka Yeaghera iz THE RIGHT STUFF i imamo par napetih situacija sa svemirskim brodovima koje deluju kao nedorasli GRAVITY rip-off.

Problem sa ovim scenama je u tome što sve one deluju kao filler dok se čeka "glavna stvar" a te stvari naprosto nema.

INTERSTELLAR je daleko od dobrog filma ali barem zalužuje priznanje da u svom trajanju od skoro 170 minuta barem nikada nije dosadan.

* * / * * * *

Thursday, November 6, 2014

LA PORTA DEL CANNONE

Pogledao sam LA PORTA DEL CANNONE Leopolda Savone, adaptaciju romana Guiliana Friza. Reč je o ratnom filmu snimanom jednim delom u Sloveniji, u koprodukciji sa Triglav Filmom, na sličan način i sa sličnim dometom kao OPERATION CROSS EAGLES. Doduše, LA PORTA DEL CANNONE nema apsolutno nikakvog geografskog dodira sa Jugoslavijom, dešava se mahom u Beču, Budimpešti i Čehoslovačkoj. Ipak, u filmu glumi dosta naših glumaca, među kojima se izdvaja Boris Cavazza u ulozi Đule, vođe mađarskih partizana koji kanališe harizmu kakvu danas recimo ima Matthias Schoenaerts i uspeva da potpuno zaseni italo-lepotana Gianni Garka.

Garko igra fašističkog tajnog agnta koji se ubacuje u Čehoslovačku kako bi eliminisao tamošnjeg antifašističkog vođu ali tokom infiltracije zavoli jednu Jevrejku a potom upoznaje i partizane i menja mišljenje o svemu, pridružujući se postepeno pokretu otpora.

Cela situacija sa Čehoslovačkom, antifašizmom, Mađarskom itd. je istorijski prilično nekonzistentna i film je jako neprecizan u tom pogledu. To meni u principu ne bi smetalo da film ne donosi nekoliko krajnje bizarnih anahronizama usled kojih sam pomislio da se dešava u savremenom svetu, recimo pojava nekih evidentno posleratnih automobila ili mlaznih aviona na civilnom aerodromu koji se ne vide samo po obodu kadra već praktično imaju ulogu u priči. Međutim, ne, film nema dva vremenska toka i ne dešava se u vreme rata i u savremeno doba već je naprosto krajnje nemarno realizovan. To je prilično čudno ako imamo u vidu da se u ovom slučaju prekaljeni Leopoldo Savona pokazao kao prilično pouzdan pripovedač sa nekim vrlo solidnim rediteljskim rešenjima, i smislom za humor.

Film je teško žanrovski odrediti, u njemu ima i trilera i akcije i melodrame i to je takođe prilično čudno ako imamo u vidu Savonin žanrovski bekgraund. Sasvim je moguće da je on upravo sa ovim filmom želeo da napravi žanrovski crossover i stavi priču ispred reopertoarskih zahteva. U tom pogledu, svakako da je tek delimično uspeo.

Od kultnih italo faca u filmu se pojavljuje i Horst Frank, čuveni negativac evropskog filma tog vremena koji nažalost nije napravio crossover u Holivudu. Ipak, zanimljiv je disbalans koji izazove glumac poput Borisa Cavazze kada se pojavi na ekranu nasuprot nesumnjivo iskusnog ali nedovoljno prekaljenog i jednodimenzionalnog Giannija Garka. U tom disbalansu kao da se krije objašnjenje zašto Savona nikada nije uspeo da postane istinski bitan italo-reditelj niti da se Garko izbori za mesto istinski bitne italo-face.

* * / * * * *

Tuesday, November 4, 2014

THE BABADOOK

Pogledao sam THE BABADOOK Jennifer Kent, jedan od najhajpovanijih horor naslova ove sezone. Ako imamo u vidu mali budžet i vrhunsku estetizaciju materijala koji je napravila Jennifer Kent, rediteljski koncept koji je promišljen u svim aspektima inscenacije, i odlična glumačka rešenja, THE BABADOOK stvarno ima niz aduta. Ono u čemu je slab zapravo jeste sam horor. Naime, THE BABADOOK je prilično eksplicitna priča o ovaploćenju psihičke traume u formi monstruma, o tenziji koja nastaje kada strah postaje ono čega junaci zapravo treba da se boje itd. i to su sve prepoznatljivi motivi koji su u međuvremenu postali svojevrsni žanrovski evergrin.

Problem je u tome što Jennifer Kent uprkos veštoj realizaciji zapravo na nivou celine ne uspeva da dosledno sprovede tu horor dimenziju po čemu njen film podseća na prozu Stephena Kinga, stilski je osmišljen, i u svemu je dobar sem u hororu. Kentova se naprosto ne snalazi sa materijalom, i meša slow-burning horor sa nekonzistentnim filmom, a dečju maštovitost horora kao put do lakanovskog Realnog sa infantilnošću.

Međutim, ono što je možda najveći dokaz slabosti Kenticinog rediteljskog koncepta jeste arhaiziranost odeće i ambijenta glavnih junaka. Iako se film dešava u sadašnjosti, junaci žive u kući koja kao da je došla do nas iz horora sedamdesetih, tako su i odeveni i opremljeni. Naravno, razne aluzije u pogledu pitanja da li su junaci zapravo još uvek živi i sl. se automatski postavljaju i Kent se sa njima poigrava do tačke u kojoj svi ti elementi postaju prilično proizvoljni i nevažni.

Međutim, ta stiluizacija iz sedamdesetih pokazuje suštinski problem njenog postupka a to je da ona ne može da osmisli ubedljiv horor milje i karaktere izvan nekog od kanonskih horor imaginarijuma po dekadama. Dakle, ona nije sposobna da artikuliše ubedljiv horor sa junacima koji su savremeno obučeni i žive u savremenom ambijentu, i njihovu "horor auru" postiže time što žive u kući iz De Palmine CARRIE.

No, da je film bio u celosti smešten u sedamdesete, ovaj efekat bi bio samo za nijansu manji, ali ne bismo mogli da pobegnemo od toga da Jennifer Kent izbegava da artikuliše savremeni horor milje. Mnogi porede THE BABADOOK sa THE CONJURING i oba filma dele to koketiranje sa epohom, s tim što je THE BABADOOK ipak znatno zanimljiviji.

Glumci su, kako rekoh, odlični i Kent uspeva da sa njima razvije vrlo dinamičan odnos među likovima koji u spoju sa sugestivnom atmosferom pruža određene rezultate. Nažalost, niz fundamentalnih problema u oblasti strave i užasa čini da ovaj film ipak ne bude onoliko važan kao što se priča.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, November 2, 2014

THE TARGET

Pogledao sam Changov PYOEOK, poznat još i kao THE TARGET. Reč je o rimejku filma A BOUT PORTANT Freda Cavayea. Cavaye je jedan od reditelja čiji se svi filmovi stapaju u jedno gledalačko iskustvo koje nažalost jako teško mogu da rekonstruišem. Otud dobro je da se prisetim šta sam onomad pisao o filmu A BOUT PORTANT pošto se iz tog filma apsolutno ničega više ne sećam...

Pogledao sam A BOUT PORTANT Fred Cavayea, aktuelnog francuskog reditelja krimića koji je postigao veliki uspeh i američki rimejk sa svojim filmom POUR ELLE. Moram priznati da me ni sa jednim od ta dva filma Cavaye nije ubedio da ima da pruži išta sem pristojnog ali teško čak i solidnog krimi rada, u kome ne vidim naročite razloge za veću internacionalnu pažnju. Štaviše, mislim da Francuzi i na nivou priča, a naročito na nivou reditelja mogu da ponude mnogo bolje i ubedljivije radove tako da je Cavayeov uspon dosta neobičan. Njegovi filmovi funkcionišu na nivou krajnje bazičnih hičkokovskih zabuna a njegove rediteljske moći čine okolnosti i postupke junaka poprilično neuverljivim.

Otud kao i POUR ELLE, i A BOUT PORTANT vrlo brzo postane neuverljiv, a kada krene da se opterećuje scenama potere i tehnikalija vezanih za samo sprovođenje neke akcije gde Cavaye nažalost nije čak ni prva evropska liga a o svetskoj da i ne govorimo. Amerikanci ipak ovu vrstu filma rade mnogo ubedljivije a Cavaye ne nudi dovoljno nečeg autentično francuskog da bi se nametnuo na tom tržištu.

Inače, paradoksalno, Cavaye kao da stvara imidž prepoznatljivog francuskog reditelja krimića u svetskim okvirima kao što je svojevremeno bio Jacques Deray. Plašim se da takav hype on ne zaslužuje.

Ako svemu tome dodamo da je A BOUT PORTANT praktično repriza zapleta POUR ELLE i da se premisa o mužu spremnom na sve kako bi spasao ženu ponavlja, onda ovo deluje kao repriza jedne, što se mene lično tiče, ne naročito uspele formule, ali čak i da uzmemo uspeh POUR ELLE kao znak da je to sve imalo smisla, svejedno je reč o reprizi.

* * / * * * *

Zvanični južnokorejski rimejk sadrži sve Cavayeove pripovedačke nedostatke, iznad svega tu neoverljivost da neki everyman može da se u sukobu sa kriminalcima i korumpiranim policajcima ponaša kao Jason Bourne. Međutim, za razliku od Cavayea koji zapravo jako mnogo insistira na fizičkim konfrontacijama koje mahom ne ume da realizuje na neki autentičan a često i na iole kompetentan način, Chang barem dobro vlada tehnikom, tako da je THE TARGET kao A BOUT PORTANT na nekim jako dobrim steroidima.

Chang dobro vlada akcijom, južnokorejske lokacije su kao i uvek vrlo zanimljive i bazična neuverljivost snalaženja glavnog junaka u napetoj situaciji lakše može da se zamaskira kada je barem akcija dobra.

Cavaye je iz nekog razloga često rimejkovan i to na raznim meridijanima. Južna Koreja je definitivno mesto gde se njegov izvorni materijal može znatno unaprediti. Nažalost, i dalje tu fali mnogo toga da bi rezultat bio istinski dobar film.

* * 1/2 / * * * *