Monday, August 31, 2009

THE HIT

Reprizirao sam ako ne grandaddyja, a ono svakako daddyja savremenih hitman fiolmova sa art pretenzijom, THE HIT Stephena Frearsa iz 1984. godine. Ako je ikada bogati i često dosta konfuzni opus Stephena Frearsa uspeo da vas iziritira, treba se podsetiti njegovih odličnih filmova kako bi se nanovo razumelo zašto je on veliki reditelj.

THE HIT je film koji odjekuje dan-danas. Zar se SEXY BEAST Jonathan Glazera ili LIMEY Stevena Soderbergha ne mogu posmatrati kao produžetak ili eho ove priče u kojoj Terence Stamp igra engleskog gangstera koji je našao utočište u Španiji ali su ga stari prijatelji koje je izdao locirali i poslali par ubica koji čine John Hurt i Tim Roth da ga locira i privede u Pariz gde će ga oni lično ubiti.

THE HIT se ubrzo iz vrlo energičnog minimalističkog krimića pretvara u road movie i dramu o grupi vrlo interesantnih i specifičnih karaktera koji su u konstantnom mentalnom dvoboju i zbunjuju jedni druge. U tom smislu, iako je THE HIT nesporno krimić, ovo je istovremeno i road movie i ozbiljna psihološka drama, dakle reč je o genre bending ostvarenju.

Peter Prince kao scenarista pravi minimum grešaka. Naravno, postoje neki detalji koji su suvišni ili su mogli biti bolje osmišljeni, ali u samoj suštini, reč je o sjajnom scenariju. Frearsova režija je sigurna, kako na nivou rada sa glumcima, tako i kad je reč o kadriranju i dizajnu cele stvari.

Kao i uvek, najbolje niskobudžetne filmove snimaju najbogatije kinematografije, na to smo se maltene već navikli. THE HIT je primer pravog, ubedljivog filmskog minimalizma koji funkcioniše i kao žanr, i kao genrebending, i kao repertoarski krimić i kao film sa umetničkom petenzijom, a da pritom u samoj postavci ostane nepretenciozan već da funkcioniše iz miljea, karaktera i situacija.

U svakom slučaju, ko nije pogledao ovaj film, obavezno to treba da uradi.

* * * 1/2 / * * * *

Sunday, August 30, 2009

I, THE JURY

Pogledao sam I, THE JURY Richarda T. Heffrona. Reč je o vrlo slobodnoj adaptaciji romana Mickey Spillanea koju je napisao Larry Cohen. Ovaj naslov je već ekranizovan 1953. i to u 3D, pošto je tada bila prethodna, prva faza 3D histerije.

I, THE JURY je old school 2D fun. U stvari, pošto je reč o filmu iz 1982. ne bi se moglo reći da je to tada bio old school film i zbog svog spoja noir rešenja, velikih paradržavnih konspiracija i prilično visokookatnske akcije, rekao bih čak da je ovaj film u priličnoj meri anticipirao neka dešavanja u američkom policijskom filmu osamdesetih jer u sedamdesetim su bili policijski filmovi sa akcijom ali obično je akcija je bila obrnuto proporcionalna ozbiljnosti zapleta.

Cohen je konstruisao solidan zaplet koji atraktivnošću pojedinih detalja i visokim tempom uspeva da prevaziđe i određene nedostatke i nelogičnosti. Cohen u svom tipičnom maniru uspeva da sitnim detaljima obogati karaktere, naročito negativaca koji obično ostaju generic. Ovde recimo kroz scenu susreta Hammerove pomoćnice sa majkom psycho killera, savršeno uspeva da na pulpy nivou objasni njegov M.o. i učini ga u okvirima filma ubedljivijim nego što smo navikli. isto se odnosi i na radnje unutar scena, Cohen ume da ih obogati off-the-wall detaljima i I, THE JURY zaista na osnovu scenarističkih rešenja deluje bolje od tipičnih filmova tog tipa.

Sama zavera je isto vrlo zanimljiva i rekao bih da je odavde Brian Helgeland štošta aproprirao za svoj scenario CONSPIRACY THEORY u smislu onoga što radi CIA a on sad je dodao naravno ključni catch a to je opsednutost glavnog junaka teorijama zavere.

Armand Assante je u ovom filmu očigledno bio groomovan da bude leading man, međutim, upravo odavde je i jasno zašto on nije imao taj kapacitet. U fizičkom smislu bio je suviše nizak i zdepast za leading mana, i po stilu glume nije bio u underplayu, a s druge strane nije kalibar De Nira ili Pacina koji su bili leading men tog profila u tom trenutku. Assante je ostao negde između. Međutim, naravno, on iz ove vizure daje filmu vrlo simpatičnu hardboiled dimenziju koja funkcioniše na retro planu.

Richard T. Heffron je inscenirao nekoliko maestralnih sekvenci. Iako se Heffron ne snalazi idealno kada film koketira sa blagom komedijom i erotikom, te deonice prolaze dosta lako zahvaljujući visokom tempu a Cohenova scenaristička rešenja i energična akcija sve kompenzuju. Negde sam čitao ranije da je Cohen trebalo da režira ovaj film. Iako ga izuzetno poštujem, mislim da je dobro što je otpušten jer nisam siguran da bi on napravio film ovog nivoa.

I, THE JURY je nesumnjivo jedan ne samo underrated već i neobično kreativan film u podžanru kog je na kraju dotukla formulaičnost. Međutim, I, THE JURY spada u naslove sa početka tog talasa i objašnjava kako je cela stvar krenula.

* * * / * * * *

Saturday, August 29, 2009

SUPERFLY

Reprizirao sam SUPERFLY Gordona Parksa Juniora kako bih iz novog pokušaja uspeo da dokučim zašto ovaj naslov smatraju klasikom blaxploitationa. Nažalost, moram priznati, to mi ni u ponovnom gledanju nije uspelo. Za razliku od filmova njegovog oca Gordona Parksa koji ga je nažalost nadživeo jer je Junior poginuo u 45. godini u avionskoj nesreći u Nairobiju, sin je voleo da u svoj rad ubaci i neka avangardna arty rešenja, dosta distance između gledaoca i junaka i time je dodao nepotrebnu hladnoću svom filmu koji se trudi da bude realističniji od tipičnog blaxploitationa ali nema sadržaj koji s izlaže klinički. Ako tome dodamo da Ron O'Neal definitivno nije prvoligaška blaxploitation zvezda, onda je SUPERFLY film čiji se rediteljski minimalizam graniči sa diletantizmom, likovi su neupečatljivi i sve se svodi na to da muzika Curtis Mayfielda drži film na okupu.

Element realističnosti po kome se SUPERFLY razlikuje od tipičnog blaxploitationa izražen je kroz insistiranje na ekonomskoj dimenziji prodaje droge i manjem akcentu na nasilju i antibelačkom sentimentu. Štaviše, Junior ima dosta ciničan stav prema crnačkim radikalnim snagama koje dotiče u filmu.

Iako SUPERFLY stoji kao jedan od najvećih klasika blaxploitationa, moram priznati da to za mene i dalje ostaje sasvim neopravdano, no repriziraću ga još koji put pa ću možda shvatiti.

* 1/2 / * * * *

BREAKOUT

Pogledao sam BREAKOUT Toma Griesa iz 1975. godine. Tom Gries je bio iskuan TV reditelj koji se potom bavio repertoarskim filmom bez izraženijeg identiteta, ali ostao je zapaćeni kao pristojan zanatlija, o čemu svedoči i ovaj avanturistički triler sa Charles Bronsonom u ulozi pilota-plaćenika koji treba da spase ferjmovanog Amerikanca iz meksičkog zatvora kog igra Robert Duvall.

Gries se mnogo bolje snalazi u scenama koje su tvrde i grube, a za njih ima i oslonac i u Bronsonu i Duvallu, dočim film u principu pada kada pokušava da se prikloni lakšim tonovima za koje su zaduženi Randy Quaid i Sheree North. Štaviše, čini se kao da Tom Gries kombinuje dva filma u jednom a da je jedan od njih znatno efektniji.

Griesov tempo pripovedanja je visok, film je dinamičan, tako da i sa tim neuspelim komičnim detaljima, vrlo brzo prelazi preko stvari koje ne funkcionišu i vraća se na pravi put.

Akcione situacije su režirane vrlo mišićavo i nasilno a u samom finalu ima jedan dismemberment koji je vrlo prijatno iznenađenja i većina čak i najtvrđih exploitation reditelja bi ga ostavila off screen.

Zaplet BREAKOUTa sa izvlačenjem iz zatvora uz pomoć helikoptera, podsetio me je na jedan film koji sam voleo kao dete LA FILLE DE L'AIR iz 1992. godine koji je danas poprilično zaboravljen. Naravno, BREAKOUT nije istinita priča kao ovaj francuski film, ali očigledno su fikcionalni i stvarni likovi podelili neke iste ideje na kraju krajeva.

BREAKOUT zbog svojih neuspelih izleta u komično nije skladan film kakav je mogao da bude ali je vrlo dobar fiks za sve ljubitelje 70s akcije i Chucka Bronsona.

* * 1/2 / * * * *

BREAKING POINT

Pogledao sam canucksploitation film BREAKING POINT Boba Clarka iz 1976. godine. Ako izuzmemo Cronenberga koji je sa samo par naslova bio prisutan u canucksploitationu, i zaista bi bilo blasfemično ovog genija smeštati u taj okvir, Bob Clark je verovatno najveći reditelj ove škole exploitation filma.

BREAKING POINT je Clarkov upliv u klasičan 70s vigilante film. Clark je u principu izgradio ime radeći slashere i teen komedije ali je imao i vrlo uspešne izlete u druge žanrove, recimo MURDER BY DECREE o Sherlock Holmesu. Ipak, ne može se reći da je poznat po svojim akcionim trilerima što je možda i dobro jer se BREAKING POINT upravo izdvaja po tome što u rediteljskom postupku Clark iskazuje svoj horor senzibilitet.

BREAKING POINT donosi dosta akcije, ali ta akcija je koncipirna sa dosta brutalnosti i horor suspensea, većina akcionih situacija ima prilično kreativan akcioni uvod, sa sporadično vrlo spooky horor atmosferom, i to je Clarkov pečat koji čini da se ovaj film izdvoji.

Naročito značajan je Clarkov doprinos zbog toga što je u glavnoj ulozi Bo Svenson, jedan od svakako nižerazrednih akcionih heroja ove decenije, i ovaj naslov spada među Svensonove blistavije trenutke pošto on kao B-faca nije ni imao previše prilike da radi s vrhunskim rediteljima. Isto tako, Clarkov film bi sigurno bio zapaženiji da ga je snimio sa nekim akcionim herojem iz A-lige.

Slaba zvezda i prežvakani materijal, dakle, nisu umanjili Clarkovu kreativnost i BREAKING POINT spada među izgubljene dragulje 70s exploitationa, ako ne po ukupnom dometu, a ono barem po Clarkovoj sposbnosti da prevaziđe ograničenja produkcije.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, August 26, 2009

THE INFORMERS

Pogledao sam THE INFORMERS Gregora Jordana po zbirci kratkih priča Bret Eastona Ellisa. Ellis je jedan od pisaca koji uprono bivaju ekranizovani iako su filmovi po njihovoj prozi do sada uspevali da zarobe tek deo onoga što ta proza nudi. LESS THAN ZERO je konvertovao Ellisovu prozu u omladinsku melodramu o problemu narkomanije, dao joj izvesnu emotivnost i toplinu koje nisu svojstvene Ellisovoj prozi, i pokušao da u jednom vrlo konvencionalnom maniru pokuša da nađe "tipičan" film u njegovoj knjizi. Potom je snimljen AMERICAN PSYCHO, katasrofalana film u svakom pogledu koji je pokazao da je Ellisova proza iako naizgled ima jasan zaplet zapravo nefilmična jer je vrlo kontemplativna i u njoj detalji igraju važnu ulogu. RULES OF ATTRACTION je bio cirkus, kao AMERICAN PIE za edgy publiku, Avary je snimio farsu po Ellisu ali sam film je bio simpatičan nezavisno od knjige.

THE INFORMERS je produkcija samog Ellisa dakle po definiciji trebalo bi da je ovo najbliže onomoe kako on sam vidi svoju prozu. I zaista, ovo nema veze ni sa jednim dosadašnjim filmom. Nema topline i emocije kao u LESS THAN ZERO, bizarnost pojedinih dšavanja ne vodi put farse. Problem je samo u tome što emotivna hladnoća nije zamenjena inteligencijom i kliničkim pristupom, već je film banalan i hladan, sa likovima koji su namerno ispražnjeni ali u toj praznini nije ništa zauzelo mesto nedostajućeg duhovnog sadržaja.

Slično važi i za rekonstrukciju epohe. Gregor Jordan želi da ostavi utisak da se film dešava 1983. godine, ali to je pre svega postigao time što u kadru nema stvari koje izgledaju kao da su iz 2009. ali ne i time što se po nečemu vidi 1983.

Što se vizuelnog koncepta tiče, Gregor Jordan želi da sve izgleda glossy i to dovodi do toga da svin deluju ukočeno kao u SKORO SASVIM OBIČNOJ PRIČI. Naravno, gloss jeste deo Elisovog koncepta, i na neki način njegovi likovi jesu manekeni (u smislu i models ali i mannequins) ali ovde to šteti storytellingu. Isto tako rediteljski stil ne aludira na osamdesete, i čini mi se da je Jordan bolje mogao da evocira osamdeste da je išao linijom 80s glossa na trago Michaela Manna ili Ridley Scotta.

Barem jedna priča u celini je višak. Što se glumaca iče, Jordan je napravio neobičan spoj talentovanih i harizmatičnih glumaca sa nekim vrlo bledim i neupečatljivim glumcima koje iz kadra u kadar pokušavam da identifikujem koji lik igraju i tu često dolazi do disbalansa. Iznenađujuće zrelu ulogu napravio je Chris Isaak, autentična 80s ikona, ne samo u muzičkom već i u muzičkom smislu. Ipak, najtragikomičnija uloga je Amber Heard. Ona je u ovom filmu htela da pruži sve te je pola filma gola. Nekako je tužno videti njen pokušaj da se žrtvuje za umetnost, a da pri tom misli da je nesrećni INFORMERS ta umetnost. Amber Heard provodi toliku minutažu gola da to na neki način dovodi do demistifikacije nje kao sex simbola, što je šteta jer bila je na dobrom putu.

INFORMERS je imao dobru nameru ali nažalost ne da je nisje ispunio nego je na kraju ostavio slabiji utisak od nekih drugih ekranizacija koje nisu imale toliko dobru direkciju ali su bile vitalne kao filmovi, a to su LESS THAN ZERO i RULES OF ATTRACTION. Ipak, film se može podneti ukoliko u njemu ima išta što vas zanima.

* * / * * * *

Tuesday, August 25, 2009

ACROSS 110th STREET

Najzad sam popunio jednu veliku rupu u gledanju 70s krimića i, uslovno rečeno, blaxploitationa. Konačno sam pogledao ACROSS 110th STREET Barry Sheara iz 1972. i mogu eći da se radi o jednom od najznačajnijih krimića iz sedamdesetih.

Ovaj film se ne može definisati kao čist blaxploitation iz prostog razloga što mu ciljna grupa nisu crnci ili barem nisu isključivo crnci. Međutim, milje u kome se film dešava svakako jeste blaxploitation pošto je poprište dešavanja Harlem a podjednaku ulogu u filmu imaju tri low key harlemovska bandita koji rip-offuju mafiju, italijanska mafija koja u saradnji sa svojim crnim kolegama traže tu trojicu i par detektiva - iskusni belac i mladi, ambiciozni by the book crnac. Shears uspeva da napravi savršen balans u praćenju sve tri linije priče i što je još važnije uspeva da film učuini uzbudljivim a da niko ne postane apsolutni negativac ili pozitivac.

Oni koji sa najbliži tome da budu negativci su italijanski mafijaši koji se ponašaju kao kolonizatori Harlema, ali realno, i oni su vrlo dobro motivisani i njihova brutalnost je apsolutno isprovocirana neočekivanom brutalnošću trojice bandita prilikom pljačke. Rasizam postoji u svim porama društva, u ovom filmu, i među policajcima i među gangsterima samo što se različito manifestuje. Shear uspeva da zarobi tu nervozu ranih sedamdesetih, i tu rasnu tenziju proisteklu kako iz već odavno uspostavljenih društvenih odnosa tako i iz nepoverenja među ljudima koji godinama žive razdvojeno, a sada odjednom nekako moraju da žive zajedno.

Iako su rasne barijere bile prevaziđene u holivudskom filmu mnogo pre ovog filma, upravo je ta rasna tenzija koja postoji u ACROSS neverovatna i dragocena, i kladio bih se, mnogo bliža situaciji na terenu. U svakom slučaju, čini mi se da se strah od izlaska iz Harlema koji imaju crni likovi u ovom filmu kasnije preneo na geto-filmove iz ranih devedesetih.

Shearova režija je zapanjujuće zrela ako imamo u vidu da je on prevashodno bio televizijski reditelj, i da je snimio tek nekoliko interesantnih igranih filmova. Iz njegovog televizijskog iskustva svakako proizilazi sigurnost i efikasnost u pričanju priče, i jak tempo izlaganja, međutim neke inscenacije su toliko moćne, čak i skoro 40 godina kasnije, da u Shearu otkrivaju veliki talenat.

Ono što je još zanimljivije, to je Shearova okrenutost dokumentarističkim rešenjima. Ako pogledamo recimo THE STONE KILLER Michaela Winnera, violentan pandurski film iz 1973. godine videćemo da čak i vrlo hip reditelji (što je Winner svakako bio) početkom sedamdesetih još uvek imaju taj jedan malo ex-katedra pristup mizanscenu, smirenost u komponovanju scena u kojoj se insistira na tome da je sve to ipak koreografisano i da je sve to ipak movie. Shear takođe ne dopušta slučajnosti, ali njegove scene su pune ljudi, slučajnih prolaznika, policijska stanica je puna raznih nesrećnika koji upadaju u reč jedni drugima što filmu daje još frenetičniju atmosferu.

U akcionim scenama Shear se trudi da maksimalno razvije situacije, da se odnosi među likovima unutar akcione scene menjaju, da se dešavaju iznenađenja i improvizacije što svemu dodaje klasu više.

Anthony Quinn je odličan kao ostareli policajac koji ne može da se suoči sa time da više nije glavni a Yaphet Kotto mu parira kao mladi up and coming policajac, koji se razlikuje od drugih crnaca jer je savršen upravo u belačkoj igri. Anthony Franciosa kao mafijaš je takođe sjajan jer uspeva da odbrani sadizam svog lika.

Film je inače izuzetno nasilan i ima dosta krvoprolića, u kome se doduše dosta često koristi nešto svetlija lažna krv, karakteristična za 70s filmove.

ACROSS 110th STREET je apsolutna preporuka.

* * * * / * * * *

Monday, August 24, 2009

HICKEY & BOGGS

Postoje filmovi koji imaju ozbiljne probleme, međutim uspevaju da me zavedu nekim retkim kvalitetima i sklon sam da im dam previsoku ocenu koju objektivno ne zaslužuju, ali bih lagao kada bih rekao da na mene nisu ostavili moćan utisak. Jedan od njih je HICKEY & BOGGS Roberta Culpa, film za kojim sam tragao jako dugo i za koji sam saznao tako što sam video da je reč o scenariju Waltera Hilla. Za razliku od drugih Hillovih filmova, ovaj naslov nije imao sreće na home videu, imao je neke razne opskurne izdavače i maltene su bolji bili snimci sa TCMa nego regularni VHSovi i DVDovi. Ipak, zahvaljujći Kuncu uspeo sam da nabavim odličan rip.

Ono što je krupan problem ću naglasiti prvo, pošto ukoliko vam je ovaj aspekt filma bitan, mislim da treba odmah da prestanete da razmišljate o gledanju HICKEY & BOGGS. Dakle, priča je u globalu jasna, ali je na nivou detalja i praćenja svih karaktera i njihovih postupaka dosta konfuzna. U tom smislu, ne samo da je samo razrešenje malo nejasno, ali svakako zbog nasilja katarzično, nego je ovde ona čuvena anegdota o tome kako ni sam Chandler nije znao šta se desilo u BIG SLEEPu dovedena do paroksizma. Priča svakako sama po sebi nije hook ovog filma i ukoliko vam je praćenje priče do detalja esencija percepcije filma onda ovo nije film za vas. Štaviše, moguće je pratiti samu priču u širem smislu, detektive suočene sa slučajem, ali povremeno postoji problem zbunjujućih detalja i nejasne funkcije određenih likova. Mislim da je ova greška verovatno proistekla iz scenarija koji je bio jasan za čitanje ali kada je snimljen nije bio baš jasan za gledanje jer je mnoge stvari rešavao žargonom ili sitnim detaljima u dijalogu.

Međutim, ono što je sjajno to su atmosfera, ambijenti, glumci i generalna postavka na niovu zapleta i karaktera. Robert Culp je sa ovim svojim prvim i jedinim filmom pokazao da bi se mogao uvrstiti među talentovanije reditelje američkog krimića sedamdesetih. Ono što čini da bude slabiji od Siegela i drugih teškaša jeste upravo dimenzija vođenja priče ali to je nešto čime bi sigurno ovladao da se više bavio režijom. Culp je slovio za velikog prijatelja sama peckinpaha, tako da mu je sigurno i on dosta pomogao u snalaženju.

Bill Cosby i Robert Culp su sjajni kao dvojica depresivnih private dickova čiji se privatni i profesionalni životi raspadaju. Iako nisam do sada nailazio na otvorne refreneca mislim da se uticaj HICKEY & BOGGSa proteže do Shane Blacka, da je ovaj film jedna od karika koja u evoluciji američkog krimića vodi do njega. S druge strane, naravno na samog Hilla je nesumnjivo uticala hardboiled klasika sa svojim složenim zapletima u koje se uključuju iznureni i posrnuli detektivi. Međutim, tu klasičnu postavku, Hill boji reakcijom na šđezdesete tako da se među likovima pored Organizacije, nalaze i crni revolucionari koji iza paravana svoje političke borbe kriju kriminalne aktivnosti, a među negativcima ima i homoseksualaca i pedofila, iako je ovaj film vrlo decentan i ne ide putem otvorene homofobije kao BUSTING ili FREEBIE AND THE BEAN.

U ovom filmu prepoznajem i uticaj na ranog Ellroya. Na neki način HICKEY & BOGGS je anticipacija njegove serije sa Lloyd Hopkinsom. Uostalom u ovom filmu se pojavljuje i James Woods, Lloyd Hopkins lično, a zaplet je vrlo složen što je upravo karakteristično za njega.

Sunčani Los Anđeles je sjajno slikao legendarni Bill Butler koji će ubrzo potom slikati i JAWS, i danas spada među najpoštovanije DP veterane. Culp i Butler su postavili i nekoliko izuzetnih akcionih scena koje spadaju među vrhunce 70s krimića.

Culp je dakle zaista istinsko otkrovenje kao reditelj i prava je šteta što uprkos relativno pozitivnom utisku kritike, ovaj film nije našao svoju publiku koja je verovatno navikla da gleda Culpa i Cosbyja u kontekstu serije I SPY i ovako depresivan film ih je potpuno zbunio i odbio. Da je Culp nastavio da se bavi režijom, sasvim je moguće da bi postigao čak i veći uspeh kao reditelj nego kao glumac, i zaista spada među retke glumce-filmmakere čija režija zasenjuje glumački rad.

Iako je realna ocena oko * * 1/2 ili * * * usled ozbiljnosti navedenog problema ja ću sada malo preterati kako bih preneo svoje uživanje.


* * * 1/2 / * * * *

Sunday, August 23, 2009

BLOOD: THE LAST VAMPIRE

Pogledao sam BLOOD: THE LAST VAMPIRE Chris Nahona. Nesumnjivo je da u većini slučajeva ljubav prema žanrovskom filmu proističe iz oduševljanja vrhunskim naslovima koji su bili sposobni da prevaziđu žanr, ili u slučaju izuzetaka koji potvrđuju pravilo - iz ljubavi prema nakaradnim primercima žanrovskog ekscesa koji uništava filmove. Iz ta dva ekstrema stvorile su se dve tradicije u kojoj s jedne strane, deo autora pokušava da unapredi i prevaziđe žanr a u drugoj su oni koje zanima izvrgavanje žanra ruglu. usled ove dve tendencije, negde se izgubila srednja linija žanrovskog filma u kome se pravila poštuju, ni ne unapeđuju, ni ne skrnave.

BLOOD pripada toj srednjoj liniji. Nahon je snimio petparački film po petparačkoj premisi i to je nekima neoprostivo pošto je prethodna anime interpretacija te premise bila znatno interesantnija, bogatija i umetnički vrednija. Slično filmu WOLVERINE u odnosu na X-MEN, Nahon je sveo priču na ono što je njen denotativni sadržaj i snimio film u skladu sa tim.

Srećni smo što živimo u svetu u kome filmovi sa vioelntnim japanskim učenicama mogu da budu umetnost - jer, hm, takve priče inače su obično šund. I to nam Nahon potvrđuje.

Što se mene lično tiče, dosta sam se nagledao hongkonškog i japanskog filma da mi japanski setting i manga nisu po definiciji nešto hip tako da od BLOODa nisam očekivao isto što i prosečan zapadni gledalac koji je navikao da dobija samo vrhunske primerke azijskog žanrovskog filma i/ili evropske režije. BLOOD ne donosi ništa čega u Holivudu inače nema, kao što ni većina azijskih filmova nastalih u ovakvom aranžmanu ne postiže ništa naročito novo. BLOOD sigurno nije tip internacionalnog superhita, međutim, sam film nije ništa gori od nekog tipičnog azijskog akcijaša za lokalnu upotrebu.

Iako na umetničkom nivou ne dobacuje do izvorne anime, Nahon priča ovu priču sa efikasnošću i žarom. Rezultat je petparački film o petparačkoj temi koji je istovremeno potpuno nepretenciozan i razoružavajuće iskren u svojoj besmislenosti.

Iako se na nivou detalja jasno vidi da je Nahon oksientalni reditelj, pre svega na nivou tempa, a ztim i koetiranja sa nekim wongkarwaijevskih rešenjima na planu fotografije - čemu su skloni zapadni reditelji kada snimaju urbanu Aziju - u filmu su vrlo snažni azijski uticaji.

To se pre svega oseća u akcionim scenama koje su svima sporne. U njima je Nahonov zapadni uticaj izražen kroz quick-cutting kojim je očigledno želeo da povisi energetski nivo borbe, dočim je preterana upotreba digitalnih efekata potpuno azijski fazon i masovno je prisutna u borilačkim filmovima iz post-MATRIX vremena kada je zlatno doba HK već prošlo. Upravo je slavljeni Cory Yuen, što se mene tiče manje talentovani Yuen (Yuen Woo Ping je prava vera), bio prvi popularizator te ekstremne upotrebe efekata koja je potom tek u Koreji dobila neku vrstu umetničkog digniteta u filmu VOLCANO HIGH gde su SFX wire fu borbe imale barokne dimenzije i nadmatriksile MATRIX. Imajući sve ovo u vidu, meni borbe ovakve-kakve su, nisu previše smetale, ali razumem i one kojima to ne odgovara.

Naročito mislim da orotodoksnijim fanovima Nahonov eklektični pristup može delovati prenatrpano. Naime, ono što je interesantno u BLOODu je da Nahon i Yuen imaju u polazu HK pristup koreografiji u filmu koji govori o Japanu i japanskim borbenim tehnikama. Međutim, s duge strane, Nahon insistira na presecanju i komadanju protivnika što je totalno japanski prilaz snimanju swordplaya još od Kenji Misumija. Štaviše, kod Misumija su komadanja i sečenja protivnika na pola akcenti dok je kod Nahona to redovna praksa. Čini se da je Nahon mogao potpuno da se opusti jer su ti koji bivaju komadani demoni u ljudskom obliku i prema njima je legitimno nemati milosti. Konačno, treći bitan sastojak je korejski high gloss i heavy CGI. Osim možda ponegde u Koreji, nije često pravljen ovakav miks raznih tehnika i pristupa.

Što se glumaca tiče, Nahon je blagotvorno uticao da ne bude konfuzije među azijskim likovima.

Inače, od Nahona sam puno očekivao. BLOOD nije ispunio to očekivanje ali nije ni potpuno dezavuisao moje poverenje u ovog reditelja. Kao što sam već ranije pisao, apsurdnim spletom okolnosti, Francuska je postala centar za interpretaciju HK filma. Olivier Assayas je pišući za Cahiers otvorio tu priču a kasnije ju je i kreativno dotakao kroz IRMA VEP i BOARDING GATE pa na neki način i DEMONLOVER. Christophe Gans je takođe pisao a posle je snimio CRYING FREEMAN, ekranizaciju mange. Međutim, Nahon je možda i najdalje otišao jer debitovao je režirajući Jet Lija, jedno od najvećih božanstava hongkonške bioskopske akcije, u Bessonovoj produkciji KISS OF THE DRAGON a sada je praktično uradio i punokrvni azijski film, doduše tempiran za internacionalno tržište. Nahon se, u tom smislu, može smatrati jednim od pionira aktuelnog francuskog akcionog revivala.

S jedne strane, šteta je što u trenutku apsolutnog trijumfa bessonovskog/francuskog pogleda na akciju sa filmom TAKEN, Nahon igra marginalnu ulogu na svetskoj sceni, ali s druige strane, veliki je čast biti Zapadnjak i raditi azijski akcioni film, u Aziji, i za azijske producente, sa mahom lokalnom ekipom. Štaviše, Nahon je na azijskom terenu, uprkos već napomenutim zapadnim uplivima, uspeo je da napravi film koji je zarobio u sebi tu iracionalnost azijskog repertoarskog filma, što je u konkretnom slučaju i dobro i loše.

Naravno, sasvim je jasno da veći deo publike i kritike nema ovu vrstu studioznog pogleda na Nahonov opus te se nadam da mu relativni neuspeh ovog filma neće zatvoriti vrata za dalji rad. BLOOD je pristojno prošao u Aziji a sasvim sigurno će privući veliku pažnju na kućnim formatima. Gde god da skonča sa sledećim filmom, makar to bio i DTV, Nahon je reditelj koga i dalje treba pratiti sa pažnjom.

* * * / * * * *

THE STONE KILLER

Imao sam velika očekivanja od filma THE STONE KILLER Michaela Winnera. Ovaj film iz 1973. godine bio je Winnerov pokušaj da odgovori na Siegelov DIRTY HARRY uzevši Charlie Bronsona umesto Clinta.

Nažalost, Bronson, iako ogromna ikona, nije uspeo da učini glavnog junaka, surovog i efikasnog detektiva, podjednako efektnim kao što je Clint svog, a Winner nije dostigao eleganciju Siegelovog rediteljskog rukopisa, i što je još važnije, nije koncipirao svoj film kao jednostavnu priču o sukobu karaktera i sistema nego ga je preopteretio suviše komplikovanom i konfuznom trilerskom pričom (bližom MAGNUM FORCEu BTW) tako da THE STONE KILLER u svom većem delu prikazuje neke suštinski sporedne scene u odnosu na samu suštinu DIRTY HARRY-like filma.

Ovo je vrlo neobično za Winnera, koji je nesumnjivo imao iskliznuća ka komplikovanim pričama kao što je recimo bio SCORPIO, ali kad god je radio sa Charliejem znao je koji su njegovi aduti i nije grešio. Ovde je Bronsona smestio u vrlo komplikovanu priču, u kojoj ga je primorao da ima dosta dijaloških scena, što Bronsonu nije jača strana, i što je još gore, mnogi drugi likovi imaju dosta dijaloških scena.

Isto tako, kasnije su ovakve priče o sukobu policajca i velike zavere, poput LETHAL WEAPON, postale standard ali su tada rađene u veštije postavljenoj strukturi dok bi se za THE STONE KILLER reklo da ima dosta slabu strukturu, i da je priču trebalo izlagati na drugi način.

Što se akcije tiče, ovo svakako nije najbolja Winnerova režija, ali nesumnjivo je da su neke scene majstorski snimljene a naročito se izdvaja scena kada Bronson juri jednog osumnjičenog na motoru i nekoliko pucnjava u zaršnici.

Interesantno je da se THE STONE KILLER smara jednim od cenjenijih Winnerovih filmova, a Ebert ga je u svoje vreme smatrao najboljim post-DIRTY HARRY filmom što je zaista interesantno.

U svakom slučaju, ovaj film je samo za Winnerove i Bronsonove fanove.

* * 1/2 / * * * *

Friday, August 21, 2009

SEXY KILLER

SEXY KILLER Miguela Martija je film koji sam, uprkos pomešanim reakcijama, dočekao sa pažnjom, I to je bila najveća greška. reč je o crowd-pleaseru koji ne zaslužuje naročitu pažnju i koji najbolje funkcioniše ako od njega ništa ne očekuješ.

Što se mene lično tiče, reditelj Miguel Marti i scenarista Paco Cabezas počinili su najveći mogući filmski greh - snimili su film koji ne pretenduje da bude išta više nego zabava, i da bi to postgli, rekao bih, namerno su ga lišili smisla. Iako su meni najdraži oni filmovi kojima je prevashodna svrha da budu zabava, i iako duboko verujem da je prevashodna svrha filma kao forme da bude zabava, a da je umetnost nadgradnja - svakako dobrodošla ali ne i nužna - ono što me izbezumljuje su filmovi koji pokazuju da su ih autori nekako namerno zaglupljivali.

SEXY KILLER je jedan od takvih filmova. Spolja gledano, to je jedna vesela horor-triler-komedija sa solidnim nivoom egzekucije u odnosu na filmove svog profila. Međutim, u dubokoj suštini krije se zatomljena pretenzija koju autori zatrpavaju naslagama benignih aseptičnih atrakcija, kao da mi nismo sposobni da to shvatimo.

Pre svega, tu je odnos ovog filma prema Almodovaru. Nije samo španski milje asocijacija na Almodovara, sama suština filma je almodovarovska - priča je bazirana na melodramskom ekscesu u krajnje neobičnim okolnostima. Razlika je međutim u tome što ovaj film forsira neobične okolnosti kao atrakciju umesto da ide Almodovarovom linijom i zapravo ih učini prihvatljivim i naizgled normalnim.

Slično važi i za socijalnu kritiku. Ona je načeta kroz seciranje nekoliko prepoznatljivih slojeva da bi se posle od nje odustalo, ne samo u smislu angažmana nego i u okvirima žanrovskog poigravanja određenim elementima. Odjednom, u ovom filmu ne važe čak ni one tipične žanrovske odrednice kažnjavanja za prekršaj i sl.

Konačno, koketiranje sa filmofilijom, tako svojestveno postmodernim, parodičnim, hororima ovde je konfuzno, nedosledno, bez jasne agende. Film kreće kao neka post-SCREAM varijanta koja u svoje reference ubraja i SCREAM i onda kasnije, čak u ključnoj situaciji koju ne bih spoilovao počinje da funkcioniše u nekoj vrlo nejasnoj konvenciji.

Svi ovi nedostaci bi se olako mogli prebaciti na neveštinu autora. Međutim, neki detalji u realizaciji tih zahvata sugerišu da su to vešti ljudi koji umeju kad hoće ali su SEXY KILLER namerno dumb downocvali.

Tako zaglupljen SEXY KILLER je vrlo prijatan za gledanje i živahan, ali nema taj suštinski koncept da ga poveže u celinu. Čak i mnogo gluplji filmovi, mnogo manje talentovanih i kompetentnih ljudi, uspevaju da bolju funkcionišu od SEXY KILLERa jer su u svojoj nameri, koliko god glupoj, iskreni.

SEXY KILLER izgleda kao vic koji duhovit čovek pokušava da prilagodi debilu i u tom prilagođavanju niti vic funkcioniše niti su debili, to jest mi, toliko glupi da ne procene da ih neko ozbiljno potcenjuje i "štedi".

SEXY KILLER ne samo da potcenjuje publiku već i špansku kinematografiju koju istovremeno citira ali i tretira kao neku trećesvetsku industriju kojoj se može prodati neka trećerazredna ili barem halfhearted interpretacija američkog žanrovskog šunda iz post-indie ključa Roberta Rodrigueza. Španija međutim ne samo da nije Treći svet nego je svakih nekoliko godina u poziciji lidera na svetskoj žanrovskoj sceni.

Nadam se da će Marti i Cabezas posle ovog filma snimiti neki u kome će biti spremni da nas tretirau kao sebi ravne pošto u pojedinim deonicama SEXY KILLERa pokazuju potencijal.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, August 20, 2009

INGLOURIOUS BASTERDS

Moram priznati da me nikada nije preterano zabavljalo kada podbaci neki veliki reditelj kao što je recimo Tarantino, naročito ne sada, kada je oskudica dobrih filmova i zanimljivih autora jer se postavlja pitanje - ako je on izgubio kompas, ko će onda da snima dobre filmove?

Međutim, INGLOURIOUS BASTERDS je nezapamćen promašaj čija je promašenost do te mere impozantna da je verovatno ona i najveća vrlina ovog filma. Naime, ako bi se čisto nepatvoreno izdrkavanje izbacilo iz filma, ostala bi jedna potpuno šuplja WW2 komedija, ne mnogo bolja od DRUGA CRNOG, sastavljena iz oko pet dugih dijaloških scena sa sporadičnim humorom.

Samo čist eksces Tarantinovog postupka, da film sa toliko malo radnje traje dve i po sata, uzdiže ovaj film u ravan nekog kanskog promašaja kakav bi recimo snimio Wim Wenders da je duhovit. Harry Knowles je pokušao na AICN da spinuje ovaj film kao WW2 film kakav ne očekujemo, ali to eventualno važi samo za Amerikance jer ga oni sebi ne mogu opisati. Međutim, mi imamo tradiciju u koju ipak možemo da ga smestimo. Mi smo imali filmove o WW2 koji su kombinovali sentimentalnost Holokausta i komediju, kao recimo BALKAN EKSPRES, na koji BASTERDSi liče u svojim najboljim momentima, zatim filmove u kojima Srbi nadmudruju Nemce gde su ratne strahote nekako u drugom planu kao što je recimo PLJAČKA TREĆEG RAJHA, i konačno imamo totalno smeće na koje BASTERDSi liče u scenama kad se pojavi Hitler, a to je CRNI GRUJA.

Tretirati ovaj film kao delo u tradiciji KILL BILLa je možda teorijski delimično tačno, ali sve ono što postoji u KILL BILLu ovde nedostaje. KILL BILL je bio autoreferentan film koji polemiše sa grindhouse tradicijom ali je po ugođaju u suštini dorastao pravom grindhouse filmu, ima napetost, karaktere, akciju. BASTERDS nema ništa od toga, štaviše nedovoljno je i autorefrentan, a čitava deonica koja se bavi tradicijom nemačkog filma, pre i za vreme Goebbelsa (što je BTW artiest i nažalost najzabavniji deo filma) je dosta površna i liči na neku naivnu festivalsku foru ispod Tarantinovog nivoa.

Brad Pittova uloga je bukvalno u maniru Nenada Jezdića iz DRUGA CRNOG, jedna besmislena persiflaža neusklađena sa ostatkom ekipe koja kao da igra u nekom potpuno drugom filmu. Njegova uloga pored toga što je grozna, izuzetno je i mala tako da je Pitt kao name above the title laž u slučaju ovog filma.

BASTERDSi nisu guys on a mission film, što je u principu kritika i najavljivala, te nema nekog naročitog smisla referenca na Castellarijev naslov. Međutim, teško je definisati šta BASTERDSi jesu - jel to FOUR ROOMS sa nacistima? Jel to prva polovina DEATH PROOF samo sa nacistima?

Dakle, imao je Tarantino u svom opusu filmove koji su najavljivali potencijal za ovakvo iskliznuće ali nikada zapravo nije i snimio u celini takav film. Sada jeste i to baš sa temom od koje se toliko mnogo očekivalo. I na projektu koji je imao tako sjajnu reputaciju.

I za kraj, ono što je najstrašnije od svega - nije problem BASTERDSa u tome što nisu ono što sam ja mislio da će biti, što nisu ono što je on najavljivao, što su dosadni, besmisleni, nekonzistentni i sl. Problem je u tome što su BASTERDSi jedan jako slabo realizovan film, koji tehnički jako loše izgleda, sa fotografijom koja je možda najslabija u opusu inače vrsnog DPa Roberta Richardsona, scenografijom koja liči na najskromnije WW2 filmove a da to nije namerno. Film deluje snimljen na brzaka (a snimljen je dosta brzo, počeo je prošle jesen a prikazan je sad u Kanu), bez mnogo truda, i QT nas ni u tom domenu nije ispoštovao. I to je ono što je možda i najtragičnije u vezi sa BASTERDSima.

Wednesday, August 19, 2009

DIAGNOSIS DEATH

Pogledao sam novozelandski low budget horor DIAGNOSIS DEATH Jasona Stuttera. Hype za ovaj film bio je neumeren, između ostalog poredio ga je i sa SHAUN OF THE DEAD. Ovaj film međutim nema veze sa tim. Jedino što ga može povezati sa SHAUNom jeste to što u filmu igraju glumci iz kultne televizijske komedije - u konkretnom slučaju manje uloge u filmu imaju glumci iz HBO serije FLIGHT OF THE CONCHORDS. I tu se poređenje završava.

Stutterov film je snimljen na razmeđi no budgeta i low budgeta, kompetentno na nekom elementarnom nivou da se vidi šta rade i ko govori ali bez nekih rešenja kojima bi se prevazišla očigledna ograničenja budžeta. Isto važi i za scenario koji je nepretenciozan i efikasan ali teško da prevazilazi konvencije ghost filma ili J-horora na koje se nadovezuje.

Kada se sve uzme u obzir, DIAGNOSIS DEATH je čak upadljivo podnošljiv, ako imamo u vidu koliko je zapravo beznačajan.

* * / * * * *

Tuesday, August 18, 2009

BANLIEUE 13 ULTIMATUM

Pogledao sam BANLIEUE 13 ULTIMATUM Patricka Alessandrina.

Iako me je ovaj film po definiciji zanimao kao nastavak izvornog B13 koji predstavlja bitnu kariku u evoluciji savremenog akcionog filma - iz najmanje dva razloga - prvo zbog uvođenja parkoura u svetski akcioni mainstream (iako ovo nije prvi parkour film), drugo zbog pomeranja Pierre Morela sa mesta DPa na poziciju reditelja što je kasnije rezultiralo filmom TAKEN. Sporedni efekti kao što je odlazak Cyril Rafaellija u Holivud su takođe bitni.

Međutim, dodatnu pažnju privukao je zbog toga što je sniman u Beogradu. Prošle godine sam bio u poseti jednom od setova, i drago mi je što je baš scena čije smo snimanje gledali ušla u film. Tokom posete setu, srpski filmski radnici su se ponašali kao da to što rade reditelj Alessandrin (stari Bessonov saradnik koji ipak nikada nije bio u prvoj ligi njegovih ljudi) i DP Jean-Francois Hensgens nije ništa posebno, da su oni viđali i ozbiljnije ekipe.

Međutim, rezultat je jedan od najinteresantnijih prikaza Beograda ikada privoljenih na filmsku traku. Beograd u principu najviše glumi naslovni geto i novobeogradske zgrade su okosnica svih situacija u B13. Scenografski i kostimografski, NBG je potpuno transformisan i izgleda kao osavremenjena apokaliptična geto vizija iz nekog Carpenterovog filma tipa ESCAPE FROM NEW YORK, samo sa, naravno, modernijim prikazom bandi koje su etnički još egzotičnije.

Novi Beograd je poprište i nekih sjajnih akcionih scena, među kojima se naravno izdvaja potera za David Belleom po novobeogradskim soliterima. Mislim da oni koji žive na Novom Beogradu mogu još preciznije konstatovati šta je snimano u kom kraju odnosno bloku.

B13 je bio inovativan film zbog uvođenja parkoura ui mainstream (raniji parkour filmovi su bili više francuski fenomen) ali je u pojedinim segmentima bio nešto slabije dizajniran. B13 ULTIMATUM je zaokruženiji na nivou ukupnog produkcionog dizajna i dok je B13 bio šupalj u tom domenu, ULTIMATUM deluje kao da je temeljno urađen. Kad je reč o rediteljskom konceptu, Alessandrin uvodi dosta kadrova snimljenih steadicamom, i dosta kadrova u kojima praktično kruži oko glumaca a pogled oko glumca od 360 stepeni daje filmu naročitu produkcionu vrednost i atmosferu. Alessandrin i Hensgens insistiraju na pokretima kamere, i prenose sve one najpozitivnije uticaje britanskih i američkih televizijskih serija.

Borilačke scene su sjajne, i imaju taj utisak da su ih ljudi stvarno izvodili pred kamerama, dakle nema quick-cuttinga, sve je jasno. Štaviše, pojedini kadrovi se ponavljaju u različitim brzinama što s jedne strane jeste tradicija potekla od Peckinpaha, i kasnije Hong Konga, ali u suštini, mislim da je u ovom filmu više u službi reprize dobrog poteza iz sportskog prenosa, odnosno da postoje kadrovi kojima je ekipa bila izrazito oduševljena i da je prosto želela da ih ponovi. Međuim, to je sasvim u konvenciji žanra.

Ono što bi se na širem planu, kako scenaristički, tako i rediteljski, moglo zameriti filmu B13 ULTIMATUM jeste prilično antiklimaktično finale. Umesto velike spektakularne akcije, film se završava sa par cheesy mrinih scena, čiji problem nije u tome što su cheesy, to je usotalom takođe u konvenciji, nego zato što na kraju nema velike katarzične borbe već se katarza odvija na nivou karaktera a bez fizičke manifestacije. Ne mogu reći da pe toga nisam bio zadovoljen količnom borbe, ali očekivao sam da će i negativci imati neke borilačke skillove. Nažalost, Besson ih je koncipirao kao wimpove manipulante bez borilačkih veština.

Ono što iz današnje vizure deluje potpuno neverovatno jeste činjenica da uparvo Francuska proizvodi back to basics akcijaše u kojima su ponovo u prvom planu fizičke sposobnosti performera što je ranije bilo isključivo vezano za HK, zatim da su to priče koje imaju taj neki američki, otpadnički, geto pristup kakav smo viđali kod Carpentera i Hilla, i samim tim se obraća publici sa margine. Dok se ranije i sam Bessonov opus mogao smatrati nekom vrstom upmarket žanrovskog filma, za elitizam unutar repertoarskog filma, danas je američki repertoarski film postao više elitistički od francuskog. Filmovi poput B13 i TAKEN su naslovi koje je zaista lako zamisliti da se puštaju u 20. oktobru. I ono što je još važnijem, ti filmovi su zaista stilski relavntni i nude nešto novo, iako se bave onim što bi se uslovno moglo smtrati "starim" na neki način i prevaziđenim.

Posle dosta dugog perioda proizvodnje polovičnih akcionih filmova Europa Corp. najzad pravi kvalitetne, zaokružene filmove i ima svoje mesto na savremenom akcionom tržištu, i to ne samo u komercijalnom već i u estetskom smislu.

Što se Beograda tiče, mislim da je B13U zanimljiv showcase za beogradske lokacije a i priličan šamar našim rediteljima koji često sa mnogo manje uspeha slikaju Novi Beograd.

* * * / * * * *

Monday, August 17, 2009

BULLETPROOF

Reprizirao sam danas već zaboravljenu akcionu buddy komediju BULLETPROOF Ernesta Dickersona. Početkom devedesetih, proslavljeni Spike Leejev DP Ernest Dickerson počeo je da ražira, mahom B-akcijaše i horore, ali i pokušaje "autrskog" filma na Leejevoj liniji. U svetu horora se bolje snašao tako da je tu ostvario neku vrtu kontinuiteta.

BULLETPROOF je buddy akciona komedija sa Damon Wayansom i Adam Sandlerom na tragu buddy filmova kao što su 48 HRS. ovo je bio jedan od ranih Sandlerovih vehiclea, i jedan od ranih hitova. Sa izuzetkom ZOHANa u izvesnom smislu, Sandler kasnije nije koketirao sa akcijom.

BULLETPROOF danas izgleda bolje nego u svoje vreme pošto su 1996. još uvek stari klasici buddy akcionog filma bili nedavna prošlost. U tom smislu, naravno da BULLETPROOF nije mogao da prođe kod ondašnjih fanova. Međutim, koliko sam se onomad gnušao ovog filma, toliko mi je danas sasvim u redu.

Osnovni problem je u Dickersonovom prilazu inscenaciji akcionih scena koje deluju dosta neubedljivo i tačno su vidljivi šavovi uz pomoć kojih reditelj "lažira" situaciju. Isto tako humor koji se koristi nije previše smešen, međutim, nije ni naporan, začuđujuće je vezan za priču i služi joj, a priča se razvija munjevito pošto i sam film traje kraće od 90 minuta.

Sandler i Wayans su sasvim okej buddies, i po Sandleru je već ovde vidljivo da ima veliki potencijal, naročito u odnosu na Wayansa koji je pak imao veliki hype bez pokrića u to vreme, i nije mogao da iznese film sam. U BULLETPROOFu, Wayans je nominalno glavni lik, ali je Sandler ipak scenestealer.

Scenarista BULLETPROOFa je Joe Gayton, čovek koji je već dugo prisutan na sceni. Prvi veliki projekat mu je bio scenario za UNCOMMON VALOR a najrecentniji je DTV naslov BORDER PATROL sa Van Dammeom. Gayton svakako nije klasa velikih scenarista buddy filma kao što su Shane Black i Steven De Souza. Inače, njegov brat je poznatiji Tony Gayton koji je pisao SALTON SEA i MURDER BY NUMBERS.

* * / * * * *

Sunday, August 16, 2009

4

Pogledao sam najzad film 4 Ilije Hržanovskog. O ovom filmu sam čuo još za vreme FESTa, čini mi se 2005. ili 2006. godine ali nikako da se nakanim da ga overim i konačno sam uspeo. Hržanovskij je snimio jedan vrlo interesantan film, u jednom art house maniru koji ne podnosim, međutim, uprkos tome, smatram da je reč o filmu velike energije i naročitog hipnotičkog vizuelnog kvaliteta.

Iako je ideološka agenda Vladimira Sorokina jasna iz njegovog književnog rada, i iako se ovaj film o potpunom truljenju ruskog društva, suštinski uklapa u nju, za ovaj film bi se moglo reći da se bavi naslagama groznih stvari koje prevazilaze uzani ideološki krug Sorokinovog antiputinizma.

Štaviše, autorasizam ovog filma ne osporava mogućnost da negde, an nekom mestu postoje Rusi koji su u redu, ali ovi konkretni kojima se ovde bavi su apsolutno užasni, zarobljeni u jednom spletu vlastitih groznih odnosa i vladajućeg sistema koji se ne obazire na ljudski život.

4 je film koji pokazuje da je Hržanovskij reditelj velikog dara pošto unutar ovog stilski poprilično nedoslednog filma, u kome se mešaju duge dijaloške scene, pokazivačka dramaturgija i (ono što je najefektnije) prikaz životnih tokova maltene bez dramarurške intervencije, on vrlo dobro realizuje svaki od tih segmenata. Šteta je samo što svoje očigledno velike sposobnosti nekritički pokazuje umesto da ih sačuva za neki sledeći film (koga BTW, već četiri godine nema, uprkos solidnom festivalskom uspehu filma 4).

Svi oni iracionalni, metafizički, hipnotički zahvati koje Hržanovskij sprovodi, ostaju upadljivo neoptećeni smislom. Ne kažem da to smeta filmu dok se gleda, ali kada se napravi lista istinski značajnih fiolmova u istoriji, većina njih obično ima neku stilsku i značenjsku zaokruženost koju ova mizantropska filmska opera nema. To naravno ne znači da je film bezvredan već bi se pre reklo da dosta nemarno prilazi svojim vrednostima.

Ono što je ključ uspeha ove vrste filma, ne samo u slučaju Hržanovskog, nego i inače, jeste zapravo krajnje ozbiljan pristup, bez ustupaka publici, ili politici. Samo na taj način ovakva priča može zaista da funkcioniše, i upravo zato, samo retki naši filmovi ovog tipa nude ovakvu snagu. Drugi značajan detalj jeste visoka vizuelna kultivisanost njegovog rediteljskog rukopisa. Ovaj film je u vizuelnom smislu ambiciozniji od većine art house filmova, i fotografija sjajno uspeva da zarobi prljavštinu, bez ikakvog glamura koji se često nenamerno stvara.

Tim pre je šteta što na kraju mnoge stvari na nivou priče, a samim tim i značenja nisu jasne i što film uprkos svojoj snazi ostaje prilično nedorečen.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, August 15, 2009

MOTHER, JUGS & SPEED

Pogledao sam MOTHER, JUGS & SPEED Peter Yatesa, komičnu dramu iz 1976. godine u kojoj je na crnohumorni, provokativan način, tretirana tema privatnih sanitetskih službi u (tada) savremenom Los Anđelesu.

Iako bi se za ovaj film moglo reći da izgleda kao jedna prilično neuravnotežena žanrovska mešavina, bez naročite poente i sa nejasnim stavovima, Yates ga je upriličio kao dinamičnu i gledljivu 70s varijantu prljave dramedije koja meša razne žanrove i iznosi često oprečne i svakako politički nekorektne stavove. Primeri takvih filmova su recimo FEEBIE AND THE BEAN ili BUSTING u domenu policijskog filma, a i paramedic film na neki način ima veze sa policijskim filmom pošto je reč o ljudima koji u suštini rade sličan posao. Mešđutim, čini se da uvođenje nasilja i podzemlja u svet, uslovno rečeno, medicine, deluje dosta neobično, a neki junaci, iako su vrlo negativni nisu totalno satanizovani, pa ne čude reakcije dela kritike koja je bila zbunjena stilskom nedosledošću i čistom amoralnošću nekih deonica. Ono što takođe sprečava mnoge delove da profunkcionišu jesu grčeviti pokušaju reditelja i scenariste, uglednog Yatesa i tada vrlo aktuelnog Tom Mankiewicza da konstatntno proizvode atrackije, bez prevelikog obaziranja na film kao celinu u bilo kom smislu.

Glumačka podela je sjana, puna zvezda kao što su Bill Cosby, Harvey Keitel i Raquel Welch, dok su u epizodnim ulogama glumci popur Bruce Davisona. Iako nijedan od njih nije ostvario svoju najbolju ulogu, svako pokazuje zašto je u tom trenutku bio zvezda.

Danas je ovaj film sa punim pravom zaboravljen i realno, osim onima koji vole nekog od ovih glumaca, ili naprosto ljubiteljima Peter Yatesa, teško da bi i imalo smisla gledati ga. Međutim, iako nije značajan, nije potpuno za otpisivanje. Yates čak i u ovako konfuznoj celini donosi tu nepodnošljivu lakoću i pitkost 70s filmmakinga, sjajne lokacije i sjajna kola i konačno velike zvezde koje čak ni osrednji materijal ne može previše da omete u isporučivanju onoga što najbolje rade.

* * 1/2 / * * * *

Friday, August 14, 2009

CIPELICE NA ASFALTU

Pogledao sam CIPELICE NA ASFALTU, omnibus sa tri priče o deci iz 1956. godine.

To je bio film u kome su afirmisani tada mladi reditelji Boško Vučinić, Zdravko Randić i Ljubomir Radičević. Boško Vučinić je ostvario karijeru kao reditelj kratkih i dokumentarnih filmova dok su Randić i Radičević imali i dugometražne filmove iako su obojica mogli postići i više. Randić je snimio nekoliko filmova ali je ostao poznatiji kao pomoćnik reditelja, dok je Radičević potpisao klasik LJUBAV I MODA, ali nije radio više celovečernjih filmova.

ZORICA

Najbolju priču u omnibusu snimio je Boško Vučinić i njegov kratki film o maloj devojčici koja ima dve-tri godine (po mojoj laičkoj proceni) koja izađe iz dvorišta vrtića i pođe sa svojim ljubimcem-psom, da bi zatim zalutala u gradu stoji kao jedan od najinteresantnijih kratkih filmova snimljenih kod nas. Iako nije reč o slapsticku kao što je bio recimo BABY'S DAY OUT, Vučinićev film impresionira svojim reditelsjkim rukopisom u kome postoji minimum dijaloga i sve je koncipirano kao film bez dijaloga o lutanju male devojčice kroz grad. Na tom putu se smenjuju scene kako fizičkog suspensea tako i znakovite situacije o društvenim odnosima pošto ljudi ili ne primećuju ništa čudno u tome što malo dete luta gradom ili se pak ne potrude se dovoljno da je vrate roditeljima.

Ako uzmemo u obzir zanimljivu, bizarnu premisu, Vučinićev film je pre svega izuzetno uverljiv, a pored toga sa akcentom na čist film, gotovo sasvim lišen dijaloga, on potpisuje delo visoke umetničke vrednosti koje je relevantno i dan-danas.

* * * * / * * * *

LJUTKO

Priča Zdravka Randića LJUTKO je po svom postupku klasičnija i manje elegantna od Vučinićeve i govori o grupi dece koja žele da drže u zgradi malog psa uprkos tome što im to ne dozvoljava nastojnica zgrade. Deca započinju rat sa njom oko psa i taman kada se uičini da su je ubedili da ih psuti da drže psa, pas nestaje...

Randićev film je malo konfuzan na nivou scenarija, i nema vizuelnu eleganciju kao Vučinićev, ali zato vrlo vešto koristi decu. Naime, za razliku od mnogih reditelja koji očekuju od dece da izađu u kadar i odglume sve što treba, Randić dosta koristi efekat Kulješov i interpretaciju dece-glumaca gradi kroz snimke njihovih lica i kontraplanove dešavanja ispred njih, stvarajući značenja. Time uspeva da izvuče nešto efektnije dečje role.

Za razliku od ZORICE koja je vrlo energičan i veseo film, LJUTKO koketira i sa izvesnom sentimentalnošću i depresivnošću koji su inherentni dečjim filmovima.

* * * / * * * *

GVOZDENI ORAO

GVOZDENI ORAO je priča Ljubomira Radičevića. Očigledno je da u CIPELICAMA NA ASFALTU postoji gradacija, da se film razvija od mlađe ka starijoj deci, i treća priča je kao srpski STAND BY ME, o grupi malih uličara koji se, iako su već na pragu puberteta, igraju kauboja i Indijanaca i onda odlučuju da se u toj igri posluže pravim pištoljem.

Radičevićev film je interesantan i energičan, vizuelno zanimljiviji od Randićevog, sa provokativnom pričom koja ima i neke napete situacije.

Upravo Radičevićev film postavlja ključnu dilemu vezanu za CIPELICE NA ASFALTUa to je pitanje da li je reč o filmu sa decom ili o filmu za decu. Iako u ovoj trećoj priči postojemračniji elementi, reč o cautionary taleu, poučnom slučaju i čini se da su CIPELICE NA APSFALTU kda se sve sabere i oduzme ipak i film za decu.

* * * / * * * *

Sva trojica reditelja su na nivou rediteljskog postupka unela nešto sveže i novo u tadašnji jugoslovenski film i ovaj omnibus je odličan showcase. Stoga je prava šteta da niko od njih kasnije, izuzev Randića, nije ostvario bogatiju karijeru sa celovečernjim igranim filmovima pošto su sa CIPELICAMA pokazali da su zreli da obnove našu kinematografiju.

THE BACHELOR AND THE BOBBY-SOXER

Pogledao sam THE BACHELOR AND THE BOBBY-SOXER Irvinga Reisa, iz 1947. godine.

Reč je o romantičnoj komediji sa Cary Grantom, Shirley Temple i Mirnom Loy koja je pre svega zapamćena po tome što je za nju Sidney Sheldon osvojio oskara.

Shedlonov scenario za BACHELOR AND THE BOBBY-SOXER je preteča savremenih high concept romantičnih komedija u kojima se iza koncepta razvija ljubavna priča, ali se ponekad ne zna šta je bitnije autorima, koncept koji spaja junake ili emocija koja se razvija među njima.

U tom smislu, iako je film konstatno zabavan, ono što je osnovni emotivni sadržaj priče, ostaje sporedno, a u prvi plan izlaze sjajne komičarske role Cary Granta i Shirley Temple.

Iako se BACHELOR AND THE BOBBY-SOXER ne ubraja među najveće Grantove klasike, nesumnjivo je reč o filmu koji potvrđuje konstano visok kvalitet njegovog outputa, i što je još važnije može da prođe kao zabavan film i preko 60 godina kasnije.

* * * / * * * *

Friday, August 7, 2009

SOLDIER

Postoje filmovi koje povremeno repriziram pošto po svom konceptu nude nešto što bi trebalo da mi prija ali nekako nije uspelo prilikom ranijih gledanja. Jedan od takvih filmova je SOLDIER Paul WS Andersona. U vreme kada je izašao, to mi je bio među najočekivanijim filmovima godine. Svemirski rimejk Stevensovog SHANEa sa Kurt Russellom je delovao kao nešto što bi moralo da mi legne. Ne samo da je Kurt ikona, već su tu bile još neke, u ono vreme sam već imao oformljenu ljubav za Gary Buseya a u međuvremenu sam zavoleo i Connie Nielsen i Jason Isaacsa. Međutim, koliko god ovaj film imao adut u Russellu i, što da se lažemo, Andersonu, stvar koja me je od starta naročito ubeđivala da je reč o važnom filmu bio je scenario David Webb Peoplesa, pisca koji nije pisao mnogo ali je sa onim što je uradio nesumnjivo obeležio žanr. Naravno, uz BLADE RUNNER, UNFORGIVEN i TWELVE MONKEYS, Peoples je uradio i SALUTE OF THE JUGGER no, i taj film je drag na neki svoj dementni način.

Nekako, susret Russella i Peoplesa značio je da taj film nije bez đavla i sad sam posle ko zna koje reprize uspeo da dijagnostikujem njegovu osnovnu vrlinu koju mu je paradoksalno i osnovna mana.

Naime, SOLDIER jeste film koji je režirao paul WS Anderson, u kome Kurt Russell igra supervojnika bačenog bukvalno u đubre na planetu smetlište. Ali, istovremeno, koliko god to suludo zvučalo za film te premise, to je ozbiljan film o ponovnom očovečenju jednog robotizovanog ratnika.

I zaista, Andersonova režija tome ide u prilog, on pokušava da bude ozbiljan koliko god može u tako specifičnom SF ambijentu. Za SOLDIER se ne može reći da je hard SF kao što neki govore jer naprosto u njemu ne postoji premisa koja u skladu sa nekim novim naučnim pronalaskom tumači pitanje ljudskosti i sl. Međutim, to jeste jedna vrlo ozbiljna priča u psihološkom smislu, smeštena u petparačke okolnosti.

Već mogu da zamislim Andersona, tada mladog britanskog hot shota u Holivudu, kako bira Peoplesov scenario zato što je sjajan, zato što stiže od pedigriranog pisca i sjajno se čita, i snima SOLDIER, film koji će verovatno biti upamćen kao njegov najveći umetnički i poslovni promašaj.

I upravo bi se SOLDIER mogao uzeti kao paradigma tog best unmade scripta o kojima se stalno priča. Očigledno je Anderson u tom trenutku imao mogućnost da se izbori da snima takav scnario, a Peoples je poznat kao pisac best unmade scriptova -setimo se slučaja sa Braćom Coen - i vidimo je završio sa filmom koji je daleko od bezvrednog ali je svakako vrlo nepristupačan ako se uzme u obzir obim zahvata u produkcionom smislu.

Bez ikakve namere da branim šefove studija, mislim da svakako SOLDIER stoji kao primer best unmade scripta i zašto unmade scripts uglavnom i treba da ostanu unmade, odnsno da posluže kao showcase piscima za neke izvesnije projekte.

SOLDIER je film koji tek sada, sa desetak godina distance, počinje da ima smisla. Dok je u svoje vreme izgledao kao dosadan, patetičan, sporadično čak i nevešto režiran tentpole akcijaš, sa tih desetak godina patine, on dobija dostojanstvo retro SFa, kakav bi ranije snimali sa Chuck Hestonom.

Kurt Russell vrlo dobro preuzima Hestonov tip ozbiljne ali ipak cheesy glume i gradi jedan fizički monumentalan i prenaglašeno psihički traumatizovan lik. smatram da ova rola izmeštena iz konteksta filma od 80 miliona dolara i preneta u svet serioznog SF filma iz 70ih savršeno ima ima smisla. Ipak, 1998. godine, Kurtova uloga u kojoj on izgovori 79 reči za 99 minuta smatrana je apsurdnom.

Štaviše, smatram da je i sam Anderson bio prilično svestan kakav film snima jer SOLDIER u suštini nije režiran kao akcioni film. SOLDIER je baš režiran kao genre bender sa dugim kadrovima u kojima Kurt biva suprotstavljen apokaliptičnim pejzažima, sa brojnim situacijama u kojima se on, bez reči, suočava sa duševnim i fizičkim stihijama. te scene naprosto ne bi tako izgledale u tipičnom akcionom filmu već bi sve bilo ubrzano, apsolutno u funkciji zapleta i spektakla. SOLDIER je definitivno pretenciozniji od toga.

Ono što bi se moglo prebaciti Andersonu jeste to što nije definisao neki savremeni rediteljski postupak nego se držao već pomenutih sedamdesetih, ali to je primedba čiji značaj vremenom bledi jer, realno, danas je SOLDIER retro. Ipak, znajući hipness Andersonove režje inače, i komunikativnost Russellovih uloga, rekao bih da je ovo sve bio deo koncepta.

Pored herojskog SFa sedamdesetih, naslova kao što su PLANET OF THE APES, SOYLENT GREN, OMEGA MAN, na film je uticao i akcioni opus osamdesetih. Zbog setova prva refreneca je MAD MAX ali po načinu borbe prepoznatljiv je i RAMBO. upravo taj RAMBO aspekt priče na neki način sugeriše da se Anderson blago ironično postavlja prema materijalu iako ne kliza u pravcu STARSHIP TROOPERSa. Štaviše, znatno satiričniji Verhoevenov film zapravo ima znatno moderniji rediteljski koncept iako svesno forsira retrofuturističnost.

Peoplesov scenario je u samom korenu tog koncepta i taj tekst je započeo to podizanje letvice koje Anderson i publika nisu mogli da isprate. o Peoplesovim neskrivenim pretenzijama govori izjava da je on smatrao SOLDIER "sidequelom" BLADE RUNNERA. Ljudi iz studija obično vrlo dobro prepoznaju takve scenarije i to su ti koji uprkos svom kvalitetu na kraju ne bivaju snimljeni. To su scenariji za koje industrija i publika uslovno rečeno nisu dorasli. Uostalom, industrija se dugo opirala i samom SOLDIERu. Scenario je čekao 15 godina na snimanje.

U slučaju SOLDIERa to je bio scenario o retrofuturističkom ratniku koji postaje čovek. Da bi taj film bio snimljen, zbog scenografije i miljea u kome se dešava morao je da bude skup. Da bi bio skup, morao je da bude marketovan kao akcioni film. A u suštini, to nije bio akcioni film, već drama sa nešto akcije, i tako je stekao etiketu skandaloznog flopa.

Oni koje ne cene Andersona ovom spisku pogrešnih odluka mogu dodati i uslovnost da režiju tog filma ne dobija najkvalitetniji već najaktuelniji reditelj. Međutim, kod Andersona se mogla naslutiti sklonost ka kontemplativnosti. On jeste bio golden boy koji je potpisao MORTAL KOMBAT, ali je isto tako snimio i EVENT HORIZON.

Paradoksalno, u širem smislu, Anderson je naročito na planu pokušanog, u stvari snimio svoj ključni film u SOLDIERu. Iako ne bih išao toliko daleko da SOLDIER smatram Andersonovim najboljim filmom, svakako mislim da mu je ovo daleko najznačajniji film i najhrabriji projekat u koji se upustio. Štaviše, čini mi se da je upravo SOLDIER film u kome bi se eventualno mogao kriti neki Andersonov kultni status, ukoliko neko bude zainteresovan da se bavi takvim stvarima. zanimljivo je da fandom nije prepoznao suštinske ambicije SOLDIERa, naročito ako imamo u vidu da taj krug ceni i daleko opskurnije naslove manjeg dometa. Izvesni bezobrazluk SOLDIERa svakako je razlog što Anderson dugo posle ovog filma nije snimao prave studio-filmove, praktično sve do DEATH RACE.

Ispod naslaga pogrešnih odluka i što je još važnije pogrešnih očekivanja krije se jedan zapravo vrlo ortodoksan retro SF koji sa starenjem dobija na značaju i kvalitetu.

* * * / * * * *

Thursday, August 6, 2009

CHARADE

Pogledao sam CHARADE Stanley Donena, čuveni romantični triler sa Cary Grantom i Audrey Hepburn.

Nekoliko faktora čini ovaj vrlo solidan triler subhičkokovskim. Pre svega, iako se u glavnoj ulozi pojavljuje Cary Grant, on je već u godinama i više nije materijal za virilnog hičkokovskog heroja. Daleko je CHARADE od nekog filma sa ocvalom neuporebljivom zvezdom, naravno. Cary je i dalje vrlo sposoban, ali čini se da je u ovom filmu on sam previše svestan svojih godina. Naime, Cary Grant je glumac koji je poznat po tome da je svoju karijeru maksimalno osmišljavao. U tom smislu, on se povukao tačno u trenutku kada je shvatio da ne može više da bude leading man. U filmu CHARADE, on je leading man koji je svestan svojih godina i to u više navrata naglašava Audry Hepburn tokom njenih romantičnih pokušaja. Međutim, čini se da ta situacija sa Grantovim godinama u nekom krajnjem zbiru nije naročito zaigrala i da je on kao zvezda sa bogatom konotativnom vrednošću slabije iskorišćen. Ipak, nesumnjivo je zadovoljstvo gledati Granta čak i kada iz njega nije izvučen maksimum.

Uključivanje Granta u ovakav zaplet aludira na Hitchcockove trilere NOTORIOUS i NORTH BY NORTHWEST. Međutim, u scenarističkom smislu, predložak Peter Stonea nudi barem dva izneveravanja Hitchovih principa koja u načelu ne bi bila problem da su zamenjena nečim boljim. Pre svega, Stone ne prikazuje konspiraciju kao McGuffin već je pojašnjava što je dosta pojeftinjuje. Zatim, preokreti u priči ne generišu uvek suspense. Svakako da neki od njih bivaju produbljeni suspenseom ali neki ostaju tek preokreti i time devalviraju gledaočevu vezanost za priču.

Stoneov scenario ima i dva vanhičkokovska problema. Prvi je izvesna neuverljivost ponašanja junaka suočenih sa opasnošću - oni umesto da beže ili da se obrate nekoj višoj instanci, ostaju tamo gde su ugroženi i bez razloga igraju neke međusobne igre a drugi je izvesna naivnost glavne junakinje koja u svakom smislu ima slabu transformaciju do kraja filma. I sam Hitchcock često ima zaplete u kojima junaci ostaju u opasnosti iako bi im bolje bilo da pobegnu ali on to uvek i motiviše.

Izvan ovih nedostataka, Stoneov scnario je vrlo atraktivan i dinamičan, sa nekoliko sjajno osmišljenih scena i pametnim dijalozima.

Režija Stanley Donena je solidna ako imamo u vidu da ovaj žanr nije njegov fah. CHARADE je bliži holivudskom spektaklu opšte prakse nego nečemu što bi snimili specijalisti za triler poput Hitchcocka ili Siegela.

CHARADE je primer kvalitetnog staroholivudskog filma iz vremena kada se Novi Holivud već kuvao i spremao da počne svoju dominaciju. Reč je o odličnom fiilmu u kome se ipak osećalo da gubi korak sa senzibilitetom publike.

U tom smislu je Grant kao najveća zvezda ovog doba vrlo mudro napustio glumu kada je bilo jasno da tu više nema ničega za njega. Tada su ne samo njegovi omiljeni reditelji bili u defanzivi već se čak i u slučaju uspelih filmova poput CHARADE osećalo kako bi to neko bolje uradio. Mladi leading manovi sa novim stilom glume već su mu disali za vrat. Međutim, sam finiš njegove karijere činili su odlični filmovi kao CHARADE iz 1963. godine. Njihov kvalitet nije bio sporan ali relevantnost jeste i Grant je već 1966. godine snimio svoj poslednji film.

* * * / * * * *

Tuesday, August 4, 2009

CODE NAME SOLDIER

Pogledao sam CODE NAME SOLDIER Jamesa Glickenhausa. Ranije nisam gledao ovaj Glickenhausov film iako njegov opus smatram jednim od interesantnijih opusa B-reditelja iz osamdesetih. Glickenhaus nije dugo radio. Povukao se pre 50. godine, i nije ušao u DTV fazu. U vreme kada je tokom osamdesetih radio, potpisivao je prilično stylish i prilično nasilne exploitation filmove. Verovatno najkvalitetniji film koji je snimio je BLUE JEAN COP, verovatno najpopularniji je EXTERMINATOR a pokušaj ulaska u major mainstream bio je PROTECTOR sa Jackie Chanom.

SOLDIER je 80s akcijaš sa samog početka njegovog rada. U njemu glavnu ulogu igra Ken Wahl, hunk iz 80ih koji pored izvanrednog hunky izgleda nije imao dovoljno energije da se izbori za svoje mesto i ubrzo je izbledeo iako je dobio masu prilika da se pokaže. U Glickenhausovom filmu, Wahl igra glavnu ulogu ali realno, njegov lik je više najvažniji deo slagalice nego nisilac filma.

Glickenhaus je u dramaturškom smislu vrlo pretenciozno postavio film, u ključu soficticiranih hladnoratovskih trilera poput TELEFONa Dona Siegela i sličnih naslova koji su spajali elegantne likove sa senzacionalnim lokacijama, raznim zanimljivim radnim procesima, i koncipirali priču kroz seriju radnji koje tek na kraju akumuliraju smisao. Međutim, Glickenhaus s druge strane i pored takve strukture pokušava da pruži publici biggest bang for the buck tako da se umesto nekih sofisticiranih vinjeta akumuliraju manje ili više efektne akcione scene pa ne čudi da deo kritike smatra SOLDIER primerom filma u kome je zaplet potpuno podređen akciji. pre bi se reklo da je u ovom filmu zaplet podređen Glickenhausovom pokušaju da definiše neku sofisticiranu formu.

u svakoms lučaju, Glickenhaus ne uspeva do kraja u pokušaju da pruži publici sofisticirani akcioni triler, ali sa druge strane svakako da potpisuje jedan od zanimljivijih B-akcijaša iz osamdesetih u kome su pokušani izvesni transgresivni postupci koje treba ceniti iako nisu do kraja uspeli.

Slično samom ken Wahlu, tako i Glickenhaus u ovom filmu ne uspeva da potentne elemente sastavi u celinu. Očigledno je da je sebi želeo da privuče sofisticiranu publiku a na kraju je završio sa naslovom koji se može dopasti samo njegovim hardcore fanovima.

* * / * * * *

Monday, August 3, 2009

ATTACK FORCE Z

Reprizirao sam ATTACK FORCE Z Tima Burstalla, australijski WW2 akcijaš navodno baziran na istinitim pričama australazijske specijalne jedinice koja je opreisala protiv Japanaca. Ovaj film sam gledao kao davno, pre skoro 20 godina, i ostao mi je u sećanju kao vrlo dinamičan i nasilan WW2 akcijaš. O najčuvenijem podvigu ove jedinice, infiltraciji u singapursku luku, kod nas je prikazivana i TV serija THE HEROES.

Ono po čemu je danas poznat film ATTACK FORCE Z jeste glumačka podela u kojoj je bio vrlo mladi Mel Gibson, još uvek neafirmisani Sam Neill i to je pružilo priliku John Philip Lawu da, ni kriv ni dužan, ima first billing.

Radost ubijanja okupatora je na nivou Brian G. Huttona, da ne kažem Hajrudina Krvavca. Štaviše, vojnici Sila osovine su verovatno najlegitimnija meta za iživljavanje filmskih autora u istoriji medija. Čak i neke životinjske vrste ili izmišljeni monstrumi bivaju tertirani humanije od njih.

U konkretnom slučaju ATTACK FORCE Z, egzekucija Japanaca je krajnje hladnokrvna i surova. Reklo bi se čak da su saveznički komandosi suroviji od Japanaca. Upravo su hladnokrvnost i surovost saveznika, iako ih igraju simpatični glumci, nešto po čemu se ATTACK FORCE Z izdvaja. Naime, komandosi ne prezaju od toga čak ni da uklone nedužne civile ukoliko bi moglui dovesti Japance do njih a isto važi i za ranjene drugove.

Drugi adut filma je to što je snimljen krajem sedamdesetih/početkom osamdesetih, i donosi neka rešenja akcionog filma tog doba te u nekim sekvencama deluje modernije od "guys on a mission" filmova jer su oni nastajali dosta ranije.

Uprkos modernizaciji ono što ATACK FORCE Z nije uspeo da prevaziđe jeste rasistički prikaz Japanaca koji je tradicionalan za WW2 filmove i ide u dva ekstrema gde je jedan prikazivanje Japanaca kao izbezumljene horde budala a drugi hipertrofiran prikaz časnih i sentimentalnih aristokrata. Japanci u oba slučaja bivaju tretirani rasistički. Od svih pripadnika Sila osovine, Japanci svakako imaju najgoru reprezentaciju na filmu i retki su filmovi koji to prevazilaze.

Burstallova režija je vrlo sigurna sa naročito efektnom prvom deonicom filma u kojoj skoro deset minuta nema fijaloga u scenama iskrcavanja na ostrvo.

Što se akcionih scena tiče, Burstall se u njima snalazi bolje nego u melodramskim a jednih i drugih ima podjednako. Dok akcione scene imaju dobar tempo, melodramske su vrlo spore i flah, sa neubedljivom razmenom emocija koja je u najboljim deonicama cheesy a u slabijim skoror pa nenamerno smešna.

John Philip Law ima veću ulogu od Gibsona i Neilla, međutim, njih dvojica se svojim šarmom izdvajaju iako role hladnokrvnih komandosa ne daju puno pilika za bravure.

ATTACK FORCE Z je prijatan guys on a mission film ali ne nudi ništa naročio onima koji nisu ljubitelji WW2 filma ili pak nisu fanovi Mela Gibsona.

* * 1/2 / * * * *

OBSERVE AND REPORT

Pogledao sam najzad OBSERVE AND REPORT Jody Hilla.

Ono što na početku moram da kažem jeste da Jody Hill nije poklekao u svom prvom filmu koji su producirali Warner i Warnerov partner za preskupe projekte, Legendary, već da je snimio film koji je korak napred u odnosu na FOOT FIST WAY i to u pravom smeru.

O FOOT FIST WAY sam svojevremeno pisao na http://www.znaksagite.com/diskusije/index.php?topic=1352.msg157638;topicseen#msg157638 a OBSERVE AND REPORT je tu istu poetiku prilagodio prepoznatljivijim zvezdama koje su svemu dale dodatni kvalitet i komunikativnost.

Međutim, suštinski i dalje je reč o komediji koja svoj humor ne zasniva na smešnom već više na tragičnom ili na neki groteskan način, istinitom. Seth Rogen igra junaka koji je Travis Bickle u najavi, i nekako je za ovaj film i dobro i loše što se PAUL BLART pojavio neposredno pre ovog filma. Loše je zato što u principu nije dobro kad se slični filmovi pojave u kratkom rasponu, a naročito kad jedan od njih bude neuporedivo uspešniji na blagajnama od drugog kao što je bio slučaj sa BLARTom, čime je na mala vrata PG-13 komedija odnela prevagu nad R-rejtovanom. Ali, s druge strane, upravo je činjenica da je PAUL BLART family komedija koju je producirala Sandlerova kuća pokazao kako istu temu mall copa oni tretiraju na različit način i koliko se razlikuje polaz tipične studio komedije i Jody Hilla.

U oba slučaja imamo likove autsajdera koji pokušavaju da dokažu da njihov besmisleni posao nije besmislen i dobijaju priliku za to. Razlika je samo u tome što je Paul Blart simpatični buca koji zaslužuje da pobedi a Ronnie iz OBSERVE AND RPORT je prilično poremećen lik krajnje sumnjivih moralnih vrednosti, opterećen snovima čija je validnost krajnje diskutabilna. Međutim, upravo ta mračna, opasna, za Amerikance zastrašujuća strana Ronniejevog lika je ključ kvaliteta Jody Hillovog filma.

Teško je reći da se gledalac može identifikovati sa Ronniejem iz prostog razloga što onaj ko ima iste mane kao on neće sebi to priznati, naravno, ali isto tako Ronnie jeste jedan od onih potentnih likova koji čine američku komediju psihološki relevantnom, o čemu se već ranije govorilo. Ronniejeva sudbina ispričana na filmu ima terapeutsko dejstvo i njegova apsolutno tragična sudbina je još tragičnija pošto je smeštena u komediju.

Naime, da je ovaj film tragedija, kao TAXI DRIVER, Ronnijeva agonija bi imala neku vrstu katarze. Međutim, pošto je reč o komediji a struktura komedije je da vraća red u poremećeni sistem, tako se i Ronnie na kraju priče vraća na početak, samo za nijansu zreliji nego što je bio ali suštinski neizlečen od svog suludog pogleda na svet. U tom smislu, američka komedija je često mnogo bliža savremenoj pozorišnoj trahediji. Koliko je film zapravo danas oslonjeniji na aristotelovske principe od savremenog pozorišta toliko baš komedija liči na savremeni teatar i savremenu definiciju tragedije kao kontinuirane patnje koja nema kraj, i gde je smrt easy way out.

Jody Hill je snimio ovaj sa indie pristupom koji je imao i u FOOT FIST WAY i u EASTBOUND AND DOWN. OBSERVE AND REPORT je malo poliraniji pošto je ipak major film, ali u principu nepogrešivo je vidljiv indie pristup u režiji. Ono što je najteže u rediteljskom smislu jeste kako definisati ton ovog filma pošto se kako rekoh ne insistra toliko na gegovimaa opet bilo bi pogrešno da je sve ultrarealistično i uverljivo. U tom smislu, Jody Hill kombinuje komičnu stilizaciju i grungy, realistični izgled filma i stalno se kreće po ivici. Očigledan je njegov pokušaj da konfrontira svoje junake sa realnošću, pa tako konfrontira i njihove uvrnute aspekte sa realizmom u pristupu. Tako su recimo svi izlivi nasilja vrlo heavy, i realistični u velikoj meri.

Ono što ovaj film nema, to je određena elegancija u pripovedanju na koju smo navikli. Jody Hill je vrlo indie u tom smislu i reklo bi se da se ne drži postulata konvencionalne dramaturgije, a nekih je možda i mogao. Svakako da razvoj Ronniejevog lika drži film na okupu, ali postoje određeni motivi koji se pojave pa nestanu i sl. i to je možda bilo moguće popraviti. U tom smislu, film iznenađjuće brzo teče, ako imamo u vidu da sama priča nije sasvim celovita i da povremeno meandrira.

Jedan prijatelj sa vrlo istančanim ukusom za savremenu komediju uporedio je ovaj film sa PUNCH DRUNK LOVE. Meni je taj Andersonov film gnusan zato što je pretenciozan i previše rekontekstualizuje Sandlera. međutim, u suštini ovi filmovi jesu slični pošto i OBSERVE AND REPORT uzima zvezde i miteme mejnstrim komedije i interpretira ih u indie ključu.

Jedna od paušalnih definicija razlike između evropskog i holivudskog filma, sa kojom se ne slažem, jeste da evropski filmovi govore o ljudima a američki pričaju priče. OSERVE AND REPORT je pre svega film o jednom čoveku, i sve osim toga je sporedno, i to je nešto što se ne očekuje od komedije sa Seth Rogenom.

OBSERVE AND REPORT je priča o junaku o kome bi pevao Bora Čorba u svojim najboljim danima kada je sjajno umeo da spoji patnju, luzerstvo i humor.

Da je kao film iz sadašnje faze bio bi srpski film-dakakako, bolan i potresan samo na drugi način.

* * * / * * * *

Sunday, August 2, 2009

BEER PONG

Pogledao sam DTV nastavak ROAD TRIPa, nazvan BEER PONG. ROAD TRIP i EURO TRIP su svaki na svoj način značajni filmovi u svom žanru ali BEER PONG nažalost nije uspeo da se nadoveže na aktuelni trend kvalitetnih DTV nastavaka teen komedija kao što je serija AMERICAN PIE niti kvalitetnih DTV originala kao što je SPRING BREAKDOWN.

Upravo je reditelj BEER PONGa Steve Rash, inače jedan od retkih vrlo ostvarenih theatrical reditelja koji radi DTV (BUDDY HOLLY STORY, CAN'T BUY ME LOVE) u saradnji sa scenaristom Brad Riddelom i započeo trend kvalittnih DTV teen komedija sa filmom AMERICAN PIE PRESENTS BAND CAMP. To prijatno iznenađenje je bilo početak oživljavanja DTV serije AMERICAN PIE koje će biti krunisano izvanrednim filmom BETA HOUSE.

Međutim, Rash i Riddel su u trećem ROAD TRIP filmu ispod nivoa TV produkcije. Priča se razvija na nivou čiste mehanike žanra, humor uglavnom nije previše smešan, a Rash ne uspeva čak ni da plasira neko od svojih reditelsjkih rešenja kojima je bio poznat.

Rezultat je jedva podnošljiv ali potpuno uzaludan DTV film koji ne ispunjava svoju funkciju, a to je najveći greh koji DTV film može da počini.

* 1/2 / * * * *

Saturday, August 1, 2009

MISBEGOTTEN

Reprizirao sam MISBEGOTTEN Mark L. Lestera po scenariju Larry Cohena. Iako je ovaj film snimljen po romanu, u suštini Cohen u njemu završava svoj triptih filmova o psihopatama koje progone trudne žene. Taj triprih je započeo tačno 30 godina pre ovog filma sa DADDY GONE A-HUNTING a zatim je par godina pre imao Hickoxov INVASION OF PRIVACY. Cohen je poznat kao scenarista koji uzme jednu premisu i onda je muze do iznemoglosti a njemu su trudnoća i novorođenčad draga tema i mimo ova tri filma.

U tom smislu, nisam čitao roman koji je Cohen adaptirao, ali u svakom slučaju, nezavisno od source materiala, reč je o filmu koji je potpuno u Larryjevom kanonu. Ono što je još važnije jeste to što je MISBEGOTTEN jedan od najboljih Cohenovih scenarija u karijeri. Ovo nije scenario nekih naročito senzacionalnih koncepata, naročito ne u odnosu na neke od Larryjevih oportunijih naslova, međutim, reč je o filmu koji se izdvaja po tome što ima junake koji nisu naivni i nisu budale, imaju motivaciju i situacije u koje upadaju sagledavaju lucidnije nego u mnogim trilerima ove vrste. Ono što je jeoš zabavnije jeste to što Cohen postavlja junake u niz klišetiziranih situacija iz stalker/slasher domena i svaku od njih upravo osvežava time što se junaci ponašaju pametnije od tipičnih filmskih junaka čija naivnost pokreće priču napred.

U tom smislu, ovo je scenario koji ide putanjom koja nam je naizgled poznata ali je do sada nismo prešli sa ovako pribranim junacima i to čini priču izuzetno interesantnom.

Ono što kod Cohena u većini slučajeva postoji jeste idejni aspekt filma pa ne čudi da je njegov opus oduvek privlačio kritičare poput Bogdana Zlatića kojima su ideologija i religija često bitniji od same dramaturgije. U ovom konkretnom trileru, ideološke premise su vrlo horor. Glavni junaci bivaju kažnjeni zato što ne prihvataju prirodne zakonitosti već žele da idu na veštačku oplodnju čime sebi navlače psihopatu na vrat i otvaraju vrata užasa koji nema kraj. Štaviše, ako analiziramo Cohenov moralizatorski pristup premisi, čini se da je u ovom slučaju moraliziranje malo ovrdone čak i za one najsklonije moralizaciji. Naime, u ranijim filmovima, Cohen je više koketirao sa kaznom za abortus, a veštačka oplodnja je u tom smislu kao motiv neistražena teritorija i nije kodifikovana kao abortus.

U svakom slučaju, Cohenov odličan scenario dobija solidan B-tretman od Mark L. Lestera. Iako je reč o relativno kamernoj priči, nažalost u ovoj fazi lesterova produkcija nije bila dorasla ovakvom scenariju. kad kažem da pšrodukcija nije dorasla ne mislim na novac i budžet koliko na produkciju u širem smislu, na ceo milje u kome je film nastao. Sasvim je sigurno da bi osim Kevina Dillona, Lester mogao da zameni sve ostale glumce u ovom filmu. dillon je dao naročitu ranjivost svom psihopati, što ovaj glumac i inače radi, ali ostatak podele je bled i tanak. isto važi i za lokacije. Čini mi se da se Lesterov redovni saradnik i major league DP Mark Irwin mogao nešto bolje snaći u ovom filmu.

Da je film imao upečatljivije glumce i interesantnije lokacije, siguran sam da bi ga snaga Cohenovog scenarija uzdigla iznad cable/DTV miljea u kome je ostao. Iako na IMDB ima suludo nisku ocenu, na svu sreću online kritika je prepoznala njegove kvalitete i MISBEGOTTEN danas stoji kao film koji prijatno iznenađuje sve oni koji ga pogledaju.

* * * / * * * *