Monday, September 30, 2013

VIR

Konačno sam ispravio istorijsku nepravdu i pogledao VIR Bojana Vuka Kosovčevića. Ne mogu da kažem da delim Žikin entuzijazam u pogledu kvaliteta filma, ali bez ikakve sumnje mislim da je u njemu prepoznao nešto što definitivno postoji, dakle nije izmislio njegove vrline.

Ono u čemu se ja razlikujem od Žike jeste procena same estetike. Čini mi se da Kosovčević sigurno ima veliku energiju i dobre namere ali da se njegov rad po zrelosti ne može porediti sa Dragojevićevim, iako su ambicije definitivno tu negde. Naprosto, Kosovčević na nivou ideja, kako na pukom nivou fabule i načina pripovedanja, pa zatim i intelektualnog uvida ne zadire mnogo dublje od studentskog filma.

Otud i ovaj triptih o "neveselim devedesetim" na kraju nema baš jasnu ideju, nema baš jasan ni ideološki, ni tematski angažman, već ostaje na jednom uopštenom nivou gde se spajaju prikaz košamrnog perioda, pokušaji da se unutar njega nađe neka vrsta sentimentalnosti, a rezultat su junaci naivnog kalibra, i po onome što čine i po onome što im je estetski domet. Naprosto, u pokušaju da pronađe emociju u svojim neartikulisanim junacima, istovremeno ih braneći i osuđujući, Kosovčević jedino uspeva da postigne tu neposrednost studentskog filma.

Dragojeviću se takvi gafovi u kanonskim filmovima nisu dešavali, ali isto tako on te filmove ipak nije radio sam, pre svega kao scenarista.

Jedan od problema filma svakako je i odluka da se bazira na tri priče od kojih je svaka prilično drugačija od prethodne, ne samo po miljeu u kom se dešava jer milje je faktični isti ali sagledan iz drugog (vrlo različitog) ugla, već i po estetikama kojima se služi. Priča o skinhedima po definiciji spada u domen društveno-kritičkog, da ne kažem "problemskog" filma; priča o krimosima spada u domen krimića sa potencijalom da se izvrgne u exploitation; priča o ludom ratnom veretanu ima nešto od ekspresionističke psihološke drame. Kosovčević uspeva da ovo sve učinim delovima jednog istog filma, i to je veliki uspeh. Ali to je po svemu, na krajeva jedan film koji više funkcioniše kao Kosovčevićev showcase šta sve ume nego kao konzistentno delo.

Konačno, poslednji krupan problem je glumačka podela u kojoj glavne uloge u prve dve priče igraju glumci koji su morali biti kudikamo "mekši" i prijemčiviji publici. Ne smatram da su to po definiciji morale biti zvezde ali mislim da su i igrali morali imati više leading man kvaliteta.

Star cameo pojave Emira Kusturice i drugih slavnih faca su prilično efektne i ne remete tok filma. Nadam se da će Kusturičin kameo pomoći plasman filma u inostranstvu.

Kosovčević bez ikakve sumnje pokazuje lakoću u izlaganju priče i uspeva da napravi konzistentnu sirovu estetiku u pogledu kadriranja i fotografije, sa nekoliko efektnih akcionih scena u drugoj priči. U tom smislu, Kosovčević zaslužuje pažnju i u pojedinim aspektima, VIR je bolje realizovan nego što je zamišljen na nivou priče.

Međutim, ta tematska raspojasanost odvojila ga je od većeg uspeha i kod kritike i kod publike koju bi nekim dometima svakako zasluživao. Filmovi sa kojima se poslednjih godina može porediti, ŠIŠANJE ili MILOŠ BRANKOVIĆ su dobacili dalje jer su bili tematski fokusiraniji (naročito ŠIŠANJE) a VIR zapravo postiže manje, sabirajući više motiva.

U svakom slučaju, VIR je debi koji obećava, ali nije debi koji sam po sebi može da se nametne i nema format KLIPA, ili u krajnjoj liniji SRPSKOG FILMA. Međutim, Kosovčević svakako ima budućnost, naročito ako u drugom filmu uspe da prevaziđe greške koje je napravio u prvom, i koje - ako imamo u vidu S/KIDANJE - nisu nešto što je potpuno neobično.

Pitanje glasi - koju vrstu karijere sada Kosovčević može da izgradi kod nas. Snimio je prvi film mimo sistema, zaslužuje drugu priliku - u to nema sumnje - ali da li može da ponovi ovaj isti produkcioni poduhvat ili će ipak morati da računa na kakvu-takvu državnu pomoć?

* * 1/2 / * * * *

Sunday, September 29, 2013

PURSUIT

Pogledao sam PURSUIT Michaela Crichtona, televizijski film koji je snimio po romanu vlastitom BINARY, napisanom pod pseudonimom John Lange. O Crichtonovoj književnosti se može reći i ovo i ono, svakako dosta toga negativnog, ali kada se sumira opus ostaje gotovo nestvarno ozbiljan rediteljski rad, naročito ako imamo u vidu da mu film uopšte nije bio opredeljenje. Mnogi reditelji provedu decenije u kinematografiji i ne snime film kao što je COMA koji će zauvek stajati kao referenca za određenu vrstu bolničkog trilera, ili WESTWORLD koji stoji kao referenca za određenu formu SFa ili u krajnjoj liniji naprosto odličan film kao GREAT TRAIN ROBBERY.

Uporedo sa građenjem literarnog opusa, Crichton je režirao i kada se taj deo njegovog stvaralaštva sagleda, ima samo nekoliko slabih mesta, ali i ta slaba mesta su često bolja od stvari koje su režirali neki reditelji isključivo okrenuti filmu i televiziji.

Televizijski film PURSUIT je mali, efektan, televizijski triler o političkom ekstemisti koji planira napad nervnim gasom na San Diego tokom velike političke konvencije. Na tragu mu je agent FBI, ali svi su zbunjeni što se čini da je počinilac svestan da mu je FBI na tragu i da ima nameru da to nekako iskoristi.

Ben Gazara je odličan u ulozi FBI agenta, ne igra ga kao akcionog heroja čak i u scenama kada mora da uzme stvari u svoje ruke, a ambijenti i zaplet su na prijatan način old school, tako da film funkcioniše i danas.

PURSUIT ne mogu ubrojati i red seminalnih TV filmova sedamdesetih, ali svakako spada među solidnije i one koje zub vremena nije obesmislio.

Saturday, September 28, 2013

DEAD IN TOMBSTONE

Roel Reine je pre nekog vremena apostrofiran kao jedan od "autora" DTV filma zajedno sa Isaacom Florentineom i John Hyamsom. Nisam se složio niti se sada slažem sa tim izborom. Njegova ortodoksna okrenutost DTVu jeste bitan arhument ali do tada on u svojim radovima nije pokazao ništa po čemu bi se izdvojio. Florentineovo obeležje je povratak pravih atleta u svet akcionog filma, Hyamsovo je pokušaj da filmovima koje snima da raty dimenziju i nekakvo "umetničko dostojanstvo". Reine je naprosto snimao mahom nastavke bioskopskih filmova i njegovo autorstvo je više bilo izraženo u tome što je eto radio knock-offove poznatih brendova.

Međutim, u novom film DEAD IN TOMBSTONE, Reine uspeva da napravi istinski kvalitetan DTV. Reč je o okultnom vsternu, u kome desperados prodaje dušu Đavolu posle smrti kako bi se vratio u život i osvetio svojim banditima koji su ga izneverili. Đavola igra Mickey Rourke, revolveraša igra Danny Trejo, snimano je u Rumuniji, postoje sve predispozicie za dobru zabavu.

Ovog puta Holanđanin Reine pokazuje da ima stila i inventivnosti. Iako je i ranije on bio to-tier DTV hack, sada je uspeo da se još više angažuje i ponudi film kakav ne postioji u savremenom mejnstrimu, čak ni kod Roberta Rodrigueza, izuzev u slulčaju potcenjenog JONAH HEXa.

Danny Trejo igra glavnu ulogu i to naravno prevazilazi njegove moći. Rodriguez to nadoknađuje dodavanjem velikih i posrnulih zvezda oko njega a Reine rešava drugačije, okupljajući živopisne epizodiste i osmišljavajući dobre situacije, tako da na kraju Trejova ograničenja ne smetaju previše.

Deo sa Đavolom i Rourkeom je najproblematičniji. Reine pokušava da izvuče maksimum minutaže iz Rourkeovog očigledno kratkotrajnog boravka u Rumuniji, ne bi li opravdao njegov headlinerski status, ali ta okultna dimenzija ne igra prelomnu ulogu u filmu. Ipak, rekao bih da je odlazak u Pakao i povratak iz njega lep detalj.

Konačno, ako imamo u vidu deficit vesterna, ovaj film zaista i ne deluje kao DTV kopija mejnstrima, maltene se čini kao da bi negde mogao igrati i u bioskopima. U tom smislu, smatram da je ovo ona bolja linija DTVa koja se bavi obnavljanjem linija koje je mejnstrim zapostavio.

* * * / * * * *

Friday, September 27, 2013

PLUS ONE

Pogledao sam PLUS ONE Dennisa Iliadisa, grčkog reditelja koji je imao svojih nekoliko minuta slave kada je radio rimejk Cravenovog LAST HOUSE ON THE LEFT, u pokušaju da mejnstrimizuje neispolirani rani rad velikog majstora. Uprkos tome što je LEFT dobio natprosečno dobre kritike za tu seriju Cravenovih rimejkova, i njegovih recentnih radova uopšte, Iliadis nije dobio stalno mesto u Holivudu. PLUS ONE je nezavisna produkcija, sa glumačkom podelom koja čini sve što može ali ne može prikriti da je svako od njih zapravo kopija neke od "pravih" zvezda. Recimo, glavni junak kanališe B-verziju Chrisa Hemswortha.

Iliadis se u ovom filmu bavi zanimljivom SF premisom, koju nažalost pokušava da "racionalno" objasni padom meteora koji sve izmešta dublje na teritoriju treša, kako na planu idejnosti, tako i na planu tehničke realizacije. A ideja je itekako mogla da ostane "bez objašnjenja", kao neke od misterija iz TWILIGHT ZONEa. Naime, suština je u tome da junaci primete kako se pojavljuju njihovi dvojnici i shvataju da su to zapravo oni samo neko vreme ranije. Kada krenu da se dešavaju dva vremenska toka uporedo i da ratzmak između tokova postaje sve manji, dolazi se do tačke kada će se ljudi susresti sa svojim dvojnicima i neumitno se sukobiti.

Iliadis smešta ceo film na jednoj raspusnoj žurci, po realizaciji i ekscentričnosti nažalost daleko iza onoga što je ponudio PROJECT X a premisu vodi prema horor završnici, iako se za film teško može reći da je u celini horor. Pre bi se reklo da je reč o SF postavci koji Iliadis koristi za neke interesantne rediteljske postavke, poigravanje detaljima i svim potencijalima koje nudi priča o dva vremena sa istim likovima koja teku na istom mestu. Otud film spada po svojoj postavci liova u žanrovski korpus ali sem SF postavke ne nudi jasno žanrovsko opredeljenje.

PLUS ONE svakako neće biti novi DONNIE DARKO, ali jeste pristojan pokušaj mejnstrim SFa ubačen izvan sistema iz nezavisne produkcije, na način na koji su to činile kanadske produkcije pre desetak godina.

* * 1/2 / * * * *

RUNNER RUNNER

Brad Furman je želeo da u filmu RUNNER RUNNER ponovi formulu kouja mu je pre dve godine uspela u filmu LINCOLN LAWYER. u tom vrlo šarmantnom filmu koji je imao dosta svojstava starinske detektivske serije, Furman je imao odličan scenario i izvanrednu glumačjku podelu tako da je njegova lakoća izlaganja likova i priče sve učinila nepretencioznim, za moj ukus povremeno čak i previše. U novom filmu, Furman pokušava da ponovi istu stvar. Ima nešto manje zvezda, i Justim Timberlake definitivno nije ono što je Matt McConaughey bio kad se vraćao svom snagom na veliki ekran, ali nije problem u imenima i licima, već u tome što hnema priče i nema likova. Stoga, Furmanov lagani stil gura na prazno i jedino što omogućuje je da RUNNER RUNNER ne bude dosadan.

Međutim, uprkos tome što nije dosadan, RUNNER RUNNER nema više čime da se pohvali. Uprkos uglednim imenima, Levien i Koppelman su isporučili slab scenario koji ne dobacuje čak ni do nivoa šematizovanih B-krimića. Čak i neki bitni klišei fale, možda je bilo velikih intervencija u montaži.

RUNNER RUNNER nije bio skup film pa neće biti ni veliki promašaj. Međutim, šteta je što u ovom formatu nije snimljen bolji film jer krimići tog profila postaju vrlo ugrožena vrsta.

* * / * * * *

CLOSED CIRCUIT

Pogledao sam CLOSED CIRCUIT Johna Crowleyam još jedan triler po scenariju Stevena Knighta, pisca koji je iz pisanja britanskih socijalnih melodrama prešao preko Cronenberga u žanrovske vode da bi na kraju završio režirajući Jasona Stathama. U svim tim filmovima, Knight nastoji da završi svoj upmarket vibe, i CLOSED CIRCUIT nije izuzetak. Nažalost, čini mi se da Britanci više nisu na čelu produkcije conspiracy trilera (iako me serija UTOPIA demantuje ali to je u poslednje vreme "izuzetak koji potvrđuje pravilo") a CLOSED CIRCUIT to potvrđuje. Sa Ericom Banom i Rebeccom Hall koji su došli iz Holivuda da filmu daju specifičnu težinu i Riz Ahmedom koji izvlači maksimum iz 11. septembra što se karijere tiče već godinama, skuplje je pristojan ansambl. Međutim, sve ono što Crowleyevi likovi doživljavaju, oktrivaju, obelodanjuju i prećutkuju su teška opšta mesta, već potrošene teorije zavere, začinjene neukusnom dozom vere u pravničku spremnost da se žrtvuju radi Pravde, pa čak i svojevrsne vere u sistem.

Knightov scenario je nažalost prevaziđen i štur, u određenom smislu zakržljao, daleko od nivoa kakav bi se očekivao od ovako zvučnog imena. Crowleyeva realitacija je korektna, ali nedovoljno sveža da bi na bilo kom nivou prevazilazila ograničenja predloška. I Bana i Hall, i Broadbent, Hinds i Ahmed igraju u materijalu koji je ispod njihovih mogućnosti i rekao bih da bi CLOSED CIRCUIT mnogo bolje delovao kao deo televitijske ponude. Naprosto, ne nudi dovoljno sadržaja za ozbiljan bioskopski film. Međutim, serije na ovu temu su scenaristički daleko kreativniji i zato je krajnji domet CLOSED CIRCUITa da bude televizijska zabava za one koji ne poznaju žanr. To je ipak premalo od ovakve produkcije (Working Title) i ovakve ekipe.

* 1/2 / * * * *

Tuesday, September 24, 2013

BACHELORETTE

Pogledao sam BACHELORETTE Leslye Headland. Očekivanja od ovog filma bila su bazirana kako na glumačkoj podeli u kojoj su Isla Fisher i Lizzy Kaplan tako i i po tome što je reditelj i scenarista Leslye Headland bila jedan od pisaca na izvanrednoj seriji TERRIERS. BACHELORETTE je imao tu nesreću da izađe posle BRIDESMAIDSa, blokbastera na sličnu temu, odnosno pokušaja da se na temu deveruša snimi ženski HANGOVER. Nažalost, u oba slučaja, rezultat je ne samo slabiji od muškog HANGOVERa u bilo kojoj inkarnaciji, već su rezultat krajnje problematični filmovi. BRIDESMAIDS je lošiji od ova dva jer je baziran na seriji skečeva koji nisu naročito smešni, i nema apsolutno nikakav estetski integritet kao film. BACHELORETTE je u određenom smislu superiorniji jer je vrlo pristojno režiran i pokušava da bude koliko-toliko estetizovan. Međutim, uprkos tome što više liči na film, nema dovoljno jaku priču koja bi ga održala kada nema humora, a film je vrlo škrt u tom pogledu, međutim, ne može mu se osporiti da pored viceva barem pokušava da ima nekakvu priču. Naravno, BACHELORETTE može biti za nijansu smešniji koji imaju manje iskustva kao gledaoci u ovom žanru.

Headland je inače adaptirala svoju pozorišnu dramu u ovaj film, i baš me zanima da li je taj tekst imao više smisla kao pozorišni vodvilj. Film su producirali Will Ferrell i Adam McKay i uprkos tome što BACHELORETE u pojedinim aspektima deluje kao njihov proizvod vrhunske klase, naročito u pogledu egzekucije, po mnogo čemu ovo im je najmanje srećan poduhvat.

* * / * * * *

Monday, September 23, 2013

FUTURE MURDER

Pogledao sam FUTURE MURDER Normana Lesperancea i Andre Oevredala. Naravno, ovaj niskobudžetni skoro studentski film je značajan pre svega kao debitantski rad Andrea Oevredala koji je režirao TROLL HUNTERS.

Najzanimljiviji aspekt ove vrlo svedene priče o hirurgu koji izgubi razum i počne da proganja ljude koje je sanjao da ga ubijaju, pre svega je vezan za vizuelnost koja podseća na filmove iz sedamdesetih. Da nije slabe glume, FUTURE MURDER bi mogao da podseti na neke jednostavne filmove iz tih vremena kao što je recimo MANIAC. Ovako ipak ostaje samo studentski film bez perspektive za neku ozbiljniju distribuciju ili značaj izvan fusnote u opusu svojih autora.

* * / * * * *

Friday, September 20, 2013

PRISONERS

Pogledao sam PRISONERS Denisa Villeneuveal, prvi veliki ovogodišnji favorit za "oskara". Nije reč o filmu za koji se može reći da je remek-delo, a kritika ga baš tako doživljava, ali reč je o prilično uspelom primenjivanju "smrtno ozbiljnog" pristupa na temu koja je do sada mahom bila zastupljena u žanrovskom šundu i ponekom studioznijem filmu. PRISONERS je u osnovi priča o serijskom ubici i najslabiji aspekt filma jeste upravo sam motiv serijskog ubice koji je više oslonjen na žanrovske osnove nego realizam. Sve ostalo je međutim pokušaj da se iz realističke vizure sagleda kako bi neki takav događaj zaista delovao na ljude i to čini ovaj film vrlo zanimljivim.

Villeneuve uzima motiv serijskog ubice i zadržava whodunit aspekt, vodeći ga vrlo vešto, i u pogledu žanrovskih praksi, to je vrlo uspeo aspekt ove priče. Međutim, ključna tema je pitanje sumnje i krivice, odlučivanja pod pritiskom, monstruma koji se budi u običnim ljudima suočenim sa izazovima, i u tom pogledu Villeneuve nastavlja svoje bavljenje vrlo prtencioznim temama, oslanjajući se na "teške" mitske matrice. Ovde nema toliko jasno čitljivog mita kao što je bio Edip u njegovom nagrađenom filmu INCENDIES, iako je deo kritike to pokušavao da mu "spočita", povezujući i PRISONERS sa nekim biblijskim motivima koji meni nisu bili prisutni u samim temeljima filma. Biblija je ovde pe svega prisutna kao "opijum za narod" i u onom pozitivnom i u onom negativnom aspektu te izjave, ali nije previše uticala na samu strukturu filma.

Hugh Jackman i dalje kanališe Mela Gibsona, ovog puta njegov rad iz filmova kao što je pre svih RANSOM a zatim jednim delom i SIGNS. Jake Gylenhaal, to je tradicionalistički indie. Paul Dano, Melissa Leo, Maria Bello, Terrence Howad i ostali zaokružuju glumački ansambl bez slabog mesta. Iako radi sa All-Star ekipom, Villeneuve uspeva da vrlo jasno profiliše glavne likove, ne dopušta sporednim glumcima da zasene glavne što se često dešava u filmovima sa ovakvom podelom. u tom pogledu, PRISONERS ima fizionomiju indie filma ali ima i perspektivu a blagajnama kao razumljiv glavnotokovski produkt.

Villeneuve donosi blagu arty estetizaciju ambijenata i detalja, nudi filmu nešto upmarket atmosfere, ali ne iskoračuje iz okvira prihvaćenih mainstream konvencija u pogledu tempa. Neka rediteljska rešenja su blago sofisticiranija od tipičnog trilera, ali jasno je da Villeneuve namerava da se obrati široj publici. U tom smislu, reč je o dobro odmerenom holivudskom debiju reditelja sa art house reputacijom u kome je ispratio njihove zahteve a da nije izgubio identitet.

U pogledu tematskih izbora i autorskih ambicija, PRISONERS je zanimljiv uzor za onu vrstu materijala kojom se kod nas recimo bavi Srdan Golubović, i pokazuje kako se u za klasu većem dometu tretiraju podjednako bombastične teme i odnosi. Naročito je zanimljivo uporediti montažna rešenja na kraju KRUGOVA i PRISONERSa, gde Villeneuve ima neuporedivo superiornije rešenje na kraju.

Sam aspekt mučenja osumnjičenog svakako čini da PRISONERS odjekne i kao neprikrivena kritika američkih praksi u "ratu protiv terorizma". U tom smislu, PRISONERS je školski primer višeslojnog upmarket filma.

Ono što se međutim izdvaja kao osnovna mana je to što je u samoj osnovi scenarija Aarona Guzikowskog ovo ipak jedan triler koji svoje pogonsko goriva nalazi u tome što se ne tretira baš svaki detalj smrtno ozbiljno. Villeneuve sve to podiže na jedan znatno viši nivo, ali upravo neke "rupe" koje su sine qua non žanrovskog filma čine da u pojedinim detaljima PRISONERS pokaže blage znake neuravnoteženosti između materijala na kome je izgrađen i autorskih namera.

* * * / * * * *

Wednesday, September 18, 2013

INFORMANT

Pogledao sam INFORMANT Jamie Meltzera, zanimljiv dokumentarac o Brandonu Darbyju, anarhisti i aktivisti koji je vremenom postao doušnik FBI i svojim tastiranjem uzrokovao samoubistvo jednog palestinskog aktiviste i japšenje hrupe mladih aktivista iz Teksasa. Njegova priča kreće iz Nju Orleansa gde je sa drugim aktivistima organizovao pomoć žrtvama uragana Katrina a završio je kao predavač na skupovima Tea Partyja. To je zaista bizarna transformacija i prelazak sa jednog na potpuno drugi deo političkog spektra. Ne samo u ideološkom već i u organizacionom pogledu. Sam Darby sebe vrlo preozbiljno shvata i do kraja filma ono što se nameće kao zaključak je da se on upleo sa FBI pre svega zato što je želeo istinsku diverzantsko-obaveštajnu aktivnost a to među aktivistima i anarhistima, uključujući i bivše Black Pantherse nije mogao da nađe. INFORMANT nije previše zanimljiv ljudima koje ne zanima politika i tema aktivizma kojim se bave zastupnici underground političkih opcija. Ali, svakako treba da ga vide oni kojima jeste, naročito jer sve više imamo dodira sa takvim stvarima i kod nas.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, September 17, 2013

CQ

Pogledao sam CQ Romana Coppole, njegovu debitantsku režiju u kojoj se vrlo simpatično i vešto poigrava filmskim stilovima šezdesetih. U maniru francuskog Novog talasa priča o američkom montažeru u Parizu koji radi na SF filmu (dosta sličnom BARBARELLI Roger Vadima) koji dobija priliku da preuzme režiju na toj problematičnoj produkciji, usput snimajući lični autorski film, rastrzan između svoje devojke stjuardese i glumice koja igra glavnu ulogu.

Coppola sa skromnim budžetom postiže jako puno vešto kombinujući ekspresiju priče o junaku, prizora iz njegovog autorskog filma i SF "filma-u-filmu". U nekoliko navrata Coppola dolazi do ivice da sklizne u proizvoljnost, ali zapravo ako imamo u vidu njegovu estetiku (dosta zastupljenu u radovima Wesa Andersona) ovo je izuzetno disciplinovan i racionalno postavljen film.

Sasvim sigurno da zrelosti Coppoling pristupa filmu šezdesetih doprinosi i porodični pedigre i film je pun znalačkih omaža figurama kao što su Dino De Laurentiis, Roger Vadim i Roman Polanski. Vrlo povoljnom opštem utisku donosi i visoka estetizacija. Među old school saradnicima na filmu je Dean Tavoularis.

Jeremy Davies u glavnoj ulozi daje filmu art house notu, ali u seriji njegovih pretencioznih rola, ova je najmanje problematična, naročito ako imamo u vidu njegove radove iz tog perioda. Ellodie Bouchez i Andrea Lindvall su svaka na svoj način sjajne i žanrovski precizne u ulogama žena koje pritiskaju Daviesov lik. Giancarlo Giannini se dobro zabavlja parafrazirajući Dina De Laurentiisa.

Iz ove vizure, Roman deluje kao Coppolin potomak na kog bi se pre trebalo kladiti nego na Sofiu. Međutim, isto tako hermetičnost njegovih tema čini CQ neuporedivo manje prijemčivim od filmova kao što su VIRGIN SUICIDES ili LOST IN TRANSLATION pa ne čudi da je Roman ostao ekscentrik koji se tek povremeno oglasi autorskim radovima.

* * * 1/2 / * * * *

Monday, September 16, 2013

GRAND PRIX

U sklopu priprema za RUSH Rona Howarda, pogledao sam GRAND PRIX Johna Frankenheimera, Jedan maliciozni kritičar Guardiana tvrdi da je GRAND PRIX i dalje najbolji film o Formuli 1 ali uveren sam da RUSH ipak nije toliko podbacio. GRAND PRIX u sebi ima neke vrlo ozbiljne kvalitete, to ne sporim, mogao bih čak da kažem da je to u izvesnom smislu vrlo značajan i inovativan film, ali na nivou celine ima jako ozbiljne probleme. Naime, Frankenheimer je kao veliki fan Formule proveo celu godinu prateći trke širom sveta, snimajući u pauzama treninga i pomalo tokom trka. Međutim, ono što je potpuno ispustio je prenaduvana, bajata i prilično konfuzna melodrama koja opterećuje prvih sat i po ovog tročasovnog filma koji je prikazivan sa sve međučinom, po uzoru na stare spektakle kao što su bili BEN HUR i CLEOPATRA.

All Star glumačka ekipa ne zna tačno šta radi, James Garner koji je, kao i Paul Newman, bio entuzijasta za auto trke formalno igra glavnu ulogu, ali se njegova priča gubi u dugim deonicama kada ekran zauzimaju Yves Montand ili Brian Befrord.

Ono što je adut jeste Frankeheimerov stil u scenama trke. Tu se koristi svim mogućim trikovima, pokazujući čestu naviku reditelja svoje generacije da čim se dočepa Evrope dobije arty virus. Slično se desilo i Sydneyu Pollacku u filmu BOBBY DEERFIELD. Međtuim, Frankenheimerove trkačke scene funkcionišu uz obilje avangardnih rešenja kao što su split-screenovi, neoštrine, kadrovi snimljeni kamerama postavljenim na trkačka kola. Naravno da danas ništa od toga nije novo ali je GRAND PRIX u svoje vreme bio film koji je po prvi put prikazao svu visceralnu snagu trka Formule 1.

Ti inovativni elementi su na kraju i nagrađeni oskarima.

* * 1/2 / * * * *

THIS IS THE END

Pogledao sam THIS IS THE END Setha Rogena i Evana Godlberga, iznenađujuće rani primer totalne dekadencije grupe komičara koji nisu sastavili ni deset godina u holivudskom mejnstrimu a već su počeli sa autoreferentnim radovima. Ubeđeni da dovoljan broj ljudi zna dovoljno o njima lično, Rogen i Goldberg su snimili film u kome apokalipsa zatiče Setha Rogena, Jaya Baruschela, Jonah Hilla i Craiga Fergusona u kući James Franca i kreće njihovo snalaženje kako da prežive, pritisnuti apokalipsom i ličnim sukobima.

Skoro sto miliona dolara zarade na američkim blagajnama bez ikakve sumnje pokazuje da su bili u pravu kada su procenili da postoji dovoljno ljudi koji žele da prisustvuju njihovim internim šalama, ali to ne znači da THIS IS THE END zapravo ne deluje kao skuplji i produženi skeč iz FUNNY OR DIE.

To dosta slobodno preskakanje iz forme u formu, iz nečega što je YouTube materijal na veliki ekran pokazuje da je publika nepredvidiva, a skor koji je ovaj film ostvario daleko nadmašuje recentne filmove svakog od ovih glumaca i autora ponaosob, iako su se u tim ostvarenjima ponašali mnogo racionalnije prema resursima i gledalačkom vremenu.

Ako se TEDu ili WE'RE THE MILLERS moglo zameriti da im je deo humora bio efemeran, ta oba filma su OKLOPNJAČA POTEMKIN za THIS IS THE END, film u kome se veći deo humora bazira na ličnim i pop kulturnim referencama, često na dela koja su bitnija autorima filma (tipa PINEAPPLE EXPRESS) nego publici.

Da film tako uporno ne pokušava da ima "priču", doživeo bih ga kao filmovanu tezgu u ravni "Indexovog radio pozorišta", međutim, pošto postoji priča onda je ovde reč o nečem drugom. Isto tako, ne mogu da osporim da nekome ko je sklon ovoj vrsti zabave, THIS IS THE END može biti srazmerno zabavniji i značajniji nego meni.

* 1/2 / * * * *

Saturday, September 14, 2013

FRANKENSTEIN'S ARMY

Pogledao sam FRANKENSTEIN'S ARMY Richarda Raaphorsta. Reč je o found footage gorefestu koji je verovatno vrlo zanimljiv onima koji cene tu vrstu izraza. Meni ta poetika nije toliko bliska, iako sam se u međuvremenu senzibilizirao na found footage i ima nekoliko dobrih filmova u tom stilu, ova vrsta promocije ekipa za efekte i šmiku u formi filma mi je ipak prilično daleko. Raaphorst bez ikakve sumnje uspeva da stvori dobru i agresivnu, košmarnu atmosferu u priči o grupi ruskih vojnika koji nabasaju na laboratoriju ludog Frankenteinovog potomka koji pravi monstrume za račun nacista, i sami monstrumi su odlčino i maštovito napravljeni. Međutim, sve ostalo je krajnje slabo. No, čini mi se da u domenu čistog gore filma, FRANKENSTEIN'S ARMY već po ozbiljnosrti tehničke izvedbe spada u red vrhunskih ostvarenja pa ne sumnjam da će doći do kultnog statusa vrlo brzo.

* 1/2 / * * * *

JOBS

Pogledao sam JOBS, relativno brzo složen biopic o Steve Jobsu koji je režirao Joshua Michael Stern. Simpatični aspekti filma HOBS su pre svega vanfilmski, pre svih taj da je filmska biografija jednog od najznačajnijih reprezenata "nove korporativne kulture" i "frictionless" kapitalizma snimila grupa nezavisnih producenata i finansijera koji su želeli da zarade novac, dakle nije sačekana ispeglana "zvanična" korporativna biografska priča koju priprema Aaron Sorkin. To mi se moram priznati dopalo jer je potpuno izvan krajnje diktatorskog i skoro pa monopolističkog modus operandija koji Apple nameće svojim korisnicima. Zanimljivo je da Jobs na kraju zapravo samo svoju životnu priču nije uspeo da zaštiti od third partyja.

Ashton Kutcher je solidno odigrao Jobsa, predočio je fazu i kad je ovaj bio cool i kada je polako počeo da postaje sve čudniji, uklanja prijatelje sa kojima je radio itd.

Nažalost, film ne uspeva da odgovori na neka od ključnih pitanja. Prikazuje Jobsovu izgubljenost na fakultetu ali i radoznalost, i to radi na krajnje pojednostavljen, kič način. Potom postaje konvencionalan ali zanimljiv kada Jobsova borba počne da podrazumeva neke neočekivane i hrabre i poslovne odluke. Zatim slede Lisa i Macintosh, dakle Pad. I potom, sledi ponovni uspon i bolest o kojima film ne govori apsolutno ništa. Naravno, Jobsova životna priča je značajna zbog njegovih početaka, ali njegov kambek sa novim proizvodima je faza u kojoj on postaje istinski značajan i ostavlja još dublji trah u kulturi, a svakako i otvara brojne kontroverze.

JOBS na kraju pokušava da načne neke od osetiljivijih, da ne kažem odvratnih aspekata Jobsove ličnosti, ali ih ne razjašnjava i ne crpi do kraja. Isto tako savremeni deo njegovog rada, kao i bolest, bivaju preskočeni iako su upravo to vrlo značajni dramski motivi.

Sternova realizacja je krajnje konvencionalna, JOBS ne deluje kao neki naročito zahtevan film i mislim da će bolje raditi na malom ekranu nego u bioskopima. Ipak, moram priznati da koliko god primedbi možemo da nađemo na Sternovu egzekuciju i "polemički" duh scenarija sa izvikivanjem raznih teza, ovo je i dalje daleko bolji film od mistifikovanog Fincherovog SOCIAL NETWORKa.

* * / * * * *

Friday, September 13, 2013

2 GUNS

Pogledao sam 2 GUNS Baltasara Kormakura, film u kome se Wahlberg vraća reditelju jednog od svojih slabijih filmova a Denzel pokušava da ponovi uspeh koji je imao sa Espinosom, još jednim rediteljem sa severa Evrope. Ni jedan ni drugi nisu ponovili prethodno iskustvo, 2 GUNS je neuporedivo bolji od CONTRABANDa ali nije toliko vešto realizovan kao SAFE HOUSE niti je uspeo da osveži box office uprkos sličnim atributima. U oba filma Denzel je uparen za mladim belcem sa izrazitim komičarskim darom i mačo harizmom. Oba zapleta se bave sukobom dvojice heroja protiv establišmenta koji pre svega oličavaju tajne službe. Oba filma je slikao iskusni Oliver Wood koji poslednjih dvadeset godina nastupa kao možda i najbolji direktor fotografije u akcionom žanru, premostivši put od Harlina do Greengrassa.

Međutim, dok je Espinosin film svoju snagu crpio iz spoja izuzetne rediteljske realizacije i glumačke harizme, 2 GUNS je relativno mlako režiran, ali sa izuzetno harizmatičnim rolama i prilično old school tonom. Ako je SAFE HOUSE mogao da se nadoveže na Tony Scotta i donekle Greengrassa, Kormakur se ovde bavi gotovo izumrlom vrstom buddy krimića kojom se na taj način prvi i poslednji bavio Walter Hill.

U tom hillovskom pogledu, 2 GUNS je prilično dobar, iako je sam Hill snimao nešto energičnije i mišićavije. Međutim, to je u suštini to - 2 GUNS je mešavina karaktera iz 48 HRS ili RED HEAT i miljea i zapleta iz EXTREME PREJUDICE. To su zadovoljstva koja smo jako davno sretali - Hill je prvi radio tu vrstu filmova a bogami i poslednji.

Očigledno je da su Denzel i Marky Mark bili raspoloženi za igru i banter u ovom filmu je vrlo efektan i vrlo old school. Naravno, prednost Hillovih filmova je u tome što su oni imali ironiju koja se javlja iz postupaka junaka a ne postupaka autora, ali obrni okreni, to je to, i lepo je ponovo videti da neko ceni ovu vrstu filma koja je tokom druge polovine osamdesetih bila osnovno pogonsko gorivo na blagajnama. Nažalost, danas, ovakva glumačka podela i žanr dovoljni su za dobro otvaranje ali osrednji skor filma na blagajnama pokazuje da je ovaj žanr ipak na marginama interesovanja publike. To je zanimljivo jer čista akcija i dalje dosta dobro prolazi a ovo bi trebalo da bude evolutivni stepen više od nje. Međutim, očigledno da je dugi diskontinuitet u ovom žanru učinio svoje pa su i filmovi potput GET THE GRINGO (koji je doduše više edgy od 2 GUNS) ostali bioskopski materijal za ostatak sveta ali ne za Ameriku.

Hillov tabor uostalom i najdirektnije reprezentuje Bill Paxton u ulozi ljigavog agenta CIAe.

Srpska publika tradicionalno ceni dobru bioskopsku akciju i po premijernom danu, rekao bih da je 2 GUNS privukao pažnju, sala u Koloseju je bila polu puna. Međutim, pitanje je koliko odsustvo "kulturnog kapitala" u formi informacije da je film blokbaster u Americi remeti njegovu eksploataciju ovde.

* * * / * * * *

Wednesday, September 11, 2013

THE BLING RING

Pogledao sam THE BLING RING Sofie Coppole, film u kome je njeno foliranje potopilo jednu izvanrednu temu i rezultiralo trećerazrednim "festivalskim" filmom. Sam epitet festivalskog filma zapravo sugeriše da je reč više o galerijskom nego o bioskopskom delu i to bi bilo potpuno u redu da je Coppola uspela barem u tom domenu da se snađe. Šteta je što ni tu formu nije ispratila kako treba, kada već nije snimila punkorvni bioskopski film koji bi šire komunicirao.

Ovo je poslednji film pokojnog Harrisa Savidesa, DPa zaslužnog za izgled Van Santove "young death" trilogije koji nažalost nije uspeo da sprovede u delo u ovom filmu. THE BLING RING više liči na televizijski film nego na atmosferičnu studiju života mladih ljudi kakvim se bavio Van Sant. Slično Van Santu, Coppola pokušava da izbegne konvencionalnu naraciju i fokusira se na razne situacije iz kojih bi trebalo da proistekne celovita priča o likovima, međutim u tome nikako ne uspeva. Mada film bi i sa takvom neuspelom strukturom imao nekakav dignitet da ga potom nije dodatno opteretila raznimtestimonijalima junaka kojim dodatno opterećuje tu strukturu i postiže obrnut efekat - ne samo da testimonijali nisu pomogli da bolje razumemo ono što očigledno nismo mogli da razumemo iz ispraznih situacija sa junacima, nego su to čak i zakomplikovali.

Od jedne jasne i potentne priče, Coppola je na kraju napravila potpunu zbrku sa konfuznim motivacijama junaka.

Jedina stvar koja u ovom filmu valja je izuzetan soundtrack, što je tradicionalno Sofijina jača strana. Međutim, njoj je ranije i pravljenje filmova bilo jaka strana ali sada očigledno nije takav slučaj. Nadam se da solidna recepcija ovog filma neće ubediti Coppolu da ovako treba da radi i ubuduće.

* 1/2 / * * * *

Monday, September 9, 2013

THE WORLD'S END

Pogledao sam THE WORLD'S END Edgara Wrighta, završni deo Cornetto trilogije filmova. Za razliku od prva dva, u kojima su se Wright i Pegg bavili britanskom interpretacijom američkih žanrovskih tradicija, ovde se bave modernom, gotovo amerikanizovanom interpretacijom britanskih. U tom pogledu, Wright obrće svoje ciljeve ali i nudi rezultat koji je ako ne isključivo slabiji a ono nesumnjivo manje zanimljiv u odnosu na ono što je radio ranije.

Naime, invazija zombija i američki buddy cop flick su delovali jako efektno u britanskom ambijentu, kome to nije pristajalo a ovog puta imamo žanrovsku matricu koja je prilagođena britanskom ambijentu, naprosto zato što je u njemu i nastala, pa film iskoračuje mnogo manje iz onoga što smo već videli u DOCTOR WHO ili u QUATERMASSu. Ono po čemu se suštinski razlikuje jeste što sada Wright ne izbegava produkciono komplikovanije scene što je bilo svojstveno tim serijalima, već uživa u prikazima vrlo zanimljivih fizičkih konfrontacija i sl.

Drugi problem filma jeste ansambl likova kojima su okruženi Pegg i Frost. Likovi su zanimljivi, glumci koji igraju su sjajni, ali čini se da su manje-više motivi tih junaka ipak malo duplirani i da nije bilo potrebe da kanonski duet ima još tri pratioca. Svakako da su neki od tih likova neophodni, ali nisu svi neophodni tako da neki od njih opstaju tu više na bazi glumačkih bravura i inteligentnih dijaloga nego po tome što su bitni za zaplet. Najjači kandidat za izbacivanje je lik prodavca automobila kog igra Eddie Marsan.

No, Edgar Wright i Simon Pegg su napisali inteligentan scenario koji pokazuje njihovu potrebu da se u završnom filmu pozabave temom starenja i nostalgije koja im nije svojstvena, i rekao bih da svi ovi bazični problemi zapravo proističu iz njihove potrebe da možda i silom povežu svoju elegiju sa nekom žanrovskom matricom koja se očekuje. Čini se da po prvi put junaci imaju potpuno paralelnu sudbinu u odnosu na ono što je "žanrovski" domen. Štaviše, žanrovska priča je upravo u prvom planu kao ideološka refleksija problema junaka i to je inteligentan aspekt, međutim ono što nedostaje je instinktivno povezivanje tog žanrovskog i ideološkog ključa sa melodramom junaka. Slično HOT FUZZu i u THE WORLD'S ENDu, britanska varošica postaje poprište velikog žanrovskog zapleta, ali ovog puta to je zaplet koji je i inače karakterističan za te ambijente, i odavno je korišćen za reflektovanje kontradikcija iste te varošice. Samim tim, utisak junaka koji imaju kada se suoče sa "body snatchingom" nije preterano autentičan, a u SHAUNu i HOT FUZZu je upravo taj jedinstven odnos junaka sa zapletom bio ključni adut.

Sve u svemu, čini se da je THE WORLD'S END ipak drugačiji od SHAUNa i FUZZa po tome što ga je Wright snimio između dva svoja holivudska projekta, i da je samim tim za razliku od filmova sa kojima se probijao, ovo više njegov "usputni" rad.

No, sve ove primedbe na stranu, THE WORLD'S END je vrlo dinamičan, zabavan i pametan kako na nivou pojedinačnih scena i rediteljskih rešenja tako i na nivou celine u formalnom pogledu. Ono što umanjuje značaj ovog filma upravo jesu SHAUN i FUZZ koji su podigli standard očekivanja od Wrighta i njegovog dela scene uopšte. Međutim, dijalozi su britki kao malo gde a inscenacija pojedinih situacija je izvanredna, gotovo jackiechanovska u svojoj baletskoj preciznosti. Kao i inače, Wright je majstor detalja i oni ovde dobijaju zasluženo mesto kao i u ranijim filmovima.

SHAUN i FUZZ su se nametnuli kao filmovi za više gledanja. Čini mi se da zbog gorenavedenih problema END sigurno ima manji potencijal za to. Ali to trebi proveriti posle drugog gledanja.

* * * / * * * *

Friday, September 6, 2013

KICK-ASS 2

Pogledao sam KICK-ASS 2 Jeffa Wadlow. Wadlow je jako dobro, jako vešto, svojim uličarskim B-stilom nasledio Matthew Vaughna i posle njegovog uštirkanog KICK-ASSa koji se jako trudio da bude nestašan ali je očighledno polazio iz vrlo "čistog" polazišta, napravio film koji je "prljav" od početka do kraja. Tome je doprineo svakako i njegov minuli rad, filmovi kao NEVER BACK DOWN koji su bili nepretenciozni, mladalački i namenjeni nižim slojevima stanovništva,

Vaughn i sam Millar su u prvom KICK-ASSu pošli iz jedne postmoderne pozicije autora koji su superiorni u odnosu na žanr i rezultat je bio priličnmo dobar. Međutim, Vaughn je postigao još bolji rezultat u X-MEN: FIRST CLASS kada je dodatno prilagodio ambicije materijala sa vlastitim rukopisom, odnosno pronašao više tačaka u kojima se iskoračuje iz stripa. Wadlow međutim prilazi KICK-ASSu potpuno ravnopravno, nimalo nije "iznad" materijala, i neprikreveno ga zabavlja sve ono što na nivou ideja dolazi iz stripa.

Wadlow stvara kontekst u kome koncept KICK-ASSa kao "realističnog" stripa o ljudima koji preuzimaju model superheroja iz popularne kulture, ipak može da apsorubuje likove kao što je Mother Russia, što recimo nije uspelo Hensleighu u PUNISHERu kada je želeo da uvede Russiana kao henchmana.

I sve to je još realizovano dosta beskompromisno, na malom budžetu od tridesetak miliona koji je Wadlowu dao veliku slobodu. U tom smislu, povremeno trapav CGI uopšte ne smeta jer su ideje na koje je primenjen jako efektne.

Sam nastavak ima svoje mesto unutar kulture nastavaka strip-ekranizacija. Hit Girl ovde ima ulogu Supermana iz drugog dela, isto tako postoji i motiv formiranja superherojske ekipe kako bi se porazio udruženi supervillainski poduhvat. Naročito je zanimljiv pseudo-origin story u kome Chris D'Amico prestaje da bude Red Mist i postaje Motherfucker.

Kao da su bili svesni da će KICK-ASS 2 osrednje proći na blagajnama, autori su dobro zaključili celu priču, dali joj jasnu poentu. Uprkos tome što sigurno ima štofa za još nastavaka, čini mi se da je možda baš ovo pravi happy end za sve koji su uključeni, Wadlow je dobio ponudu da radi X-FORCE, film se zatvorio na adekvatan način, nije obezvređen beskrajnom eksploatacijom.

I naravno, ako izuzmemo ovogodišnji WOLVERINE, KICK-ASS 2 je jedan od zaokruženijih Marvel-related filmova poslednjih godina.

* * * / * * * *

THE EAST

Pogledao sam THE EAST, novu saradnju Brit Marling i Zal Batmanglija. Nažalost, ovaj film sa kojim je Batmanglij napravio mali korak prema mejnstrimu, u produkciji neprežaljenog Tony Scotta, predstavlja veliki korak unazad za njegovu reputaciju. U THE EASTu naime, Batmanglij pokazuje da je THE SOUND OF MY VOICE zapravo vrlo lako mogao biti slučajnost. THE EAST se u pogledu odnosa među junacima bavi vrlo sličnim stvarima kao THE SOUND OF MY VOICE. Ponovo je reč o kultu u kome harizmatični vođa susreće undercover članove i uspeva da ih u potpunosti zavede svojim idejama, da ih potvrdi pred njima i navede ih da ga iskreno podrže. Nažalost, ovde je mehanika odnosa među likovima sličnija nekom generic glavnotokovskom trileru nego intrigantnoj psihološkoj studiji kakvu je snimio ranije.

Isto tako, sama tema eko-terorizma prikazana je kao skup opštih mesta. Koliko-toliko intrigantni početak pretvoren je u freakshow u kome članovi terorističke grupe do grotesknih granica eksternalizuju svoju ideologiju a u kasnijim delovima stvar postaje bedno melodramatična kada se ispostavi da grupu čine potomci velikih zagađivača. Ako je sam finiš SOUND OF MY VOICE doneo jedan preokret koji je bio lobovanje, ovde svaki veliki preokret lako može da se anticipira upravo ako gledalac ukalupljeno misli.

Brit Marling u ovim okolnostima nudi solidnu rolu, ali upravo intenzitet opštih mesta zahteva i harizmatičniju glumicu koja ima jači mejnstrim kapacitet dok Ellen Page ostaje neiskorišćena.

Zal Batmanglij na nivou realizacije pojednostavljuje svoj stil, približava ga mejnstrimu taman u dovoljnoj meri da pokaže koliko zapravo ne zna i stilski THE EAST ostaje na pola puta, sa nekoliko nedopustivih faulova, naročito u formi potpuno nepriličnih montažnih sekvenci koje su jako daleko i od dobrog ukusa i od njegovog rukopisa.

Naravno, uprkos svim greškama i razočaravajućem rezultatu, THE EAST nudi povremena podsećanja na ono što Batmanglij i Marling mogu da pruže, ovo uprkos svemu ipak jeste njihov film i samim tim je posrnuće još bolnije. Jedna od zanimljivih osobina je to što Batmanglij okuplja dobru glumačku ekipu ali Brit Marling ostaje u centru pažnje, kao da nije sposoban da snimi film sa više centralnih likova tako da ostali praktično ostaju neiskorišćeni iako su imali potencijala.

* * / * * * *

Monday, September 2, 2013

SIMON KILLER

Pogledao sam SIMON KILLER Antonio Camposa, američki indie film smešten u Pariz, priču o sunovratu naslovnog junaka, akademskog građanina slomljenog srca koji zaluta na Pigal, upoznaje prostitutku zlatnog srca i kreće u opasnu romansu sa njom. Antonio Campos nudi vrlo zanimljivu atmosferu, iz Brady Corbetta izvlači zanimljivu ulogu kao i iz svih ostalih, ali na nivou celine i priče ipak na kraju nema šta da kaže. SIMON KILLER je prototip onoga što Campos može da pruži, i to je dosta, ali se čini da bi sa nekim veštijim scenarijem postigao više. Problem SIMON KILLERa nije u tome što nema priču, već upravo u tome što kada iz atmosfere i zanimljive glume ispliva priča, gledamo nešto prilično simpilifikovano i klišetizirano što nije doraslo "realizmu" kojim se Campos bavi.

* * 1/2 / * * * *

POPULAIRE

Pogledao sam POPULAIRE Regisa Roinsarda, film koji je hajpovan kao francuska parafraza MAD MENa i nadovezivanje na radove Michela Hazanaviciusa. Nažalost, osim što deli neke članove ekipe sa Hazanaviciusom, ovaj film ne dobacuje do njegovih radova a sa MAD MENom sem - uslovno rečeno - epohe, nema nikakve veze. Ovo je pre svega znaik kratkog pamćenja među kritičarima jer je najtačnija referenca na koju se POPULAIRE nadovezuje zapravo izvanredni DOWN WITH LOVE Peytona Reeda.

POPULAIRE je žanrovski profilisan kao romantična komedija, sa nešto većim akcentom na romansu nego na komediju. Međutim, za razliku od DOWN WITH LOVE koji je uspeo da izuzetno duhovit i emotivan u isto vreme, POPULAIRE je izrazito hladan, bez opipljive emocije među glavnim junacima, i sa ozbiljnim problemima na nivou motivacije.

Roinsard je kao debitant uspeo da napravi prilično šarmantnu fizičku produkciju ali ne nudi neke naročito rediteljske bravure kakve je imao Hazanavicius u OSS117 ili Reed u DOWN WITH LOVE. Rekao bih da je uspeo da rekreira izgled starih flmova, doduše sinkretički prilazeći žanrovima (recimo, ima jedan omaž filmu VERTIGO koji se potpuno pogrešno čita) ali nije uspeo da napravi adekvatnu repliku na nivou ritma ili lucidnijeg kadriranja. Otud smatram da su pohvale Roisnardu preuveličale domet pokazan u ovom filmu.

Romain Duris i Deborah Francois su šarmantni u glavnim ulogama, a Berenice Bejo se pojavljuje kratko, više da se zapljune kao Hazanaviciusova supruga i pridruži ovaj film tom miljeu. Međutim, njihov šarm ne može da nadoknadi ozbiljne nedostatke u pogledu motivacije junaka za niz vrlo neobičnih gestova. Taj fundamentalni nedostatak čini da ovaj prijatan film nikada zapravo ne uspe da se ostvari u pripovedačkom pogledu.

* * 1/2 / * * * *