Wednesday, October 31, 2007

BLACK SHEEP

Pogledao sam BLACK SHEEP Paul Jacobsona, courtesy of Pliss.

Hm, zaista šta reći o novozelandskom filmu o mutiranim ovcama koje napadaju okolinu?

Pa, recimo to da je jako zanimljivo kako se iz odlično odabrane banalne teme, i odlično odabranih banalnih mitema horora može napraviti film koji nosi u sebi političku relevantnost i crossoveruje izvan okvira žanrovskog geta.

Naime, koncept ovčica koje postaju ubice i prenose genetsku deformaciju usled koje se ljudi pretvaraju u ovce, deluje kao poptuni treš u svakom drugom miljeu, osim Novog Zelčanda gde su ovce jedan od glavnih privrednih aduta i gde one predstavljaju jedan od osnova ekonomije, pa samim tim i politike i aktivizma. U tom kontekstu film o pobuni ovaca dobija krajnje subverzivan, pa moždfa čak ne ni subverzivan nego krajnje eksplicitan politički potencijal, a transformacija ljudi u ovce postaje takođe jako znakovita.

Naravno, jasno mi je da ovako budalast koncept sam po sebi ima odličnu perspektivu među horor fanovima, o čemu svedoči i činjenica da smo i mi u Srbiji došli do jednog ovakvog opskurnog filma i pogledali ga, ali još je lepše kada unutar takvog filma nađeš zaista neko ozbiljno političko značenje.

Upravo ta sprega ozbiljnog značenja i jednostavne žanrovske koncepcije treb da bude putokaz našim autorima koji pretenduju da se bave low budget hororom.

Izvan ovog konotativnog momenta, BLACK SHEEP je rutinska horor komedija sa natprosečno jezivim scenama napada monstruma na ljude. Ja doduše imam strah od životinja tako da je meni sve strašnije što su bića koja napadaju ljude bliža stvarnosti, no eto, meni su ovčice bile menacing, u nekim razumnim okvirima neprijatnosti.

Ostatak postavke priče je rutinski sa vrlo jasnom porodičnom pričom oko koje se gradi intriga koja je i dovela do epidemije.

U svakom slučaju, nije reč o filmu SHAUNovih kapaciteta, ali jeste reč o naslovu koji je uspeo da se izbori za svoje mesto, zahvaljujući seriji pametnih odluka koje su autori doneli.

* * 1/2 / * * * *

GLEN OR GLENDA

Uzeo sam da se podsetim filma GLEN OR GLENDA Ed Wooda. Prvi put sam ga gledao kao klinac, kad je bila ona prva pomama za Ed Woodom i moram priznati da mi uopšte nije bio urnebesno smešan, čak mi nije bio ni previše čudan, samo naprosto bezveze.

Isti utisak nažalost imam i na drugo gledanje. Ne želim da kažem da je Wood na neki način precenjen kao fetiš, naprotiv, očigledno je čovek radio vrlo konzistentno na svom opusu, i ja stojim pri tome da bih voleo da vidim film i knjige o bukvalno svakom filmmakeru, mislim da svaki reditelj od Cronenberga do Šotre ima neku svoju priču koju vredi čuti, međutim, Ed Wood je po mom dubokom uverenje mnogo zanimljiviji kao neka vrsta kolektivne projekcije, kao neka vrsta imaginarnog Recycle Bina u koji se ubacuje sve što je ikada bilo loše i sve što je ikada bio entuizijazam u svetu kinematografije, a sama Woodova dela to ne podržavaju.

Tuesday, October 30, 2007

SWINGERS

Podsetio sam se filma SWINGERS Doug Limana, courtesy of Ginger.

Iako nikada nisam bio ljubitelj ovog indie favorita koji je napravio nekoliko karijera, na ovo gledanje mi je pala njegova mešavina featherweight raspričanog doživljaja drame sa Rat Pack nostalgijom. Naročito sada, kada nas je Joey Bishop napustio.

* * 1/2 / * * * *

Monday, October 29, 2007

ZEROPHILIA

Pošto sam malo ispao iz ritma upisivanja filmova koje sam gledao, evo nekih koji odavno čekaju da se nađu ovde.

Pogledao sam high concept indie film ZEROPHILIA, courtesy of Ginger. Reč je o cronenbergovskoj indie dramediji koja ima zanimljiv koncept i dosta nekonzistentnu realizaciju.

Ideja je sledeća. Žabe imaju mogućnost da budu dvopolne. Šta ukoliko bi postojali ljudi koji imaju hromozom viška i pod određenim uslovima se transformišu u suprotni pol?

Ova ingeniozna premisa u sebi nosi niz znimljivih pitanja koja se tiču gender identiteta pa čak i nekih banalnih svakodnevnih stvari i u ovom filmu postoji svest o tome. Međutim, taj koncept, iako postoji svest, nije realizovan do kraja i ovaj film ostaje na nivou ingeniozne indie skice, sjajne festivalske igračke koja bi mogla poslužiti kao pitch za Cronenbergov film.

* * 1/2 / * * * *

Friday, October 26, 2007

EKIPAŽ

O eklektičnosti ovih dana najbolje govori to što sam juče gledao film EKIPAŽ Aleksandra Mite, sovjetski disaster film iz 1980. godine.

Reč je o jednom od najvećih hitova u istoriji sovjetske kinematografije i čika iz Ruske kinoteke koji je držao govor pre filma kaže da je film imao 80 miliona gladalaca, što je moguće ali zvuči potpuno neverovatno.

Film je juče prikazan u sklopu nekakve revije ruskih filmova u Ruskom Domu i mogu reći da Ruski Dom experience sam po sebi. Naime, u njemu vlada mešavina KGB i klerikalne atmosfere, svi izgledaju kao sovjetski agenti iz američkog filma i govore tiho, kao u hramu.

Ja sam namerno poneo koka kolu iz McDonald'sa na film da provociram i odmah na ulazu su mi rekli da bacim čašu u korpu za otpatke.

Film traje dva i po sata. I prvih sat vremena je vrlo detaljna melodrama o sudbinama pilota koji će potom doći na problematični let o kome govori film. Melodrama je jako detaljna i jako je zanimljivo videti neke detalje iz sovjetske svakodnevice, ma koliko da su oni bili našminkani u ovom blockbusteru. Ono što je svakako najzanimljivije, to je da većina ovih melodramskih delova uopšte ne zaigra kasnije kada krene disaster deo, i čini mi se de ja ovako detaljna melodrama tu kako bi zabavila one koji nisu došli u bioskop radi akcije.

Najzabavniji lik je svakako lik avioinženjera koji ima potpuno sulud bachelor pad sa disko svetlima, u kome se dešava sve kako prosečan Sovjet zamišlja hedonizam nekoga ko ima kontakte sa Zapadom.

Jedna od njegovih fora kako zavodi žene jeste to što im pušta slajdove iz zapadnih gradova u kojima je bio, i to na plafonu, kako bi morale da legnu pored njega. I sam film podseća na takav slideshow pošto ima nekoliko scena koje služe kao razglednica sa zapada a najviše pažnje dobija pariski aerodrom Orly.

Zanimljivo je da u jednoj sceni, tokom svojih putešestvija, članovi ekipaža nailaze na otet avion na Majorki, i oteti avion u filmu glumi putnički avion JATa. JAT je doduše imao svoje otmice da se razumemo a u jednoj od najčuvenijih bio je otet o otac našeg poznatog reditelja Slobodana Šijana, za koga važi urbana legenda da je singlehandedly i oslobodio avion od talaca, u šta nisam do kraja siguran.

U svakom slučaju, kada disaster deo krene, film se pretvara u solidan pastiš tada već dekadentnog irwinallenovskog disaster filma. Iako film najviše asocira na AIRPORT, i najviše liči na AIRPORT 1975, u njemu postoji zaista inflacija katastrofalnih događaja tako da se neumitno javljaju poređenja i sa EARTHQUAKEom i sa WHEN TIME RAN OUT.

U svakom slučaju, kada krene disaster, stvari postaju dinamične i preposterous mada ništa neuverljivije od AIRPORTa, s tim što u EKIPAŽu gine nešto manje junaka.

Specijalni efekti su isključivo mehanički i nisu uopšt loši a čak specijalni efekat samog sletanja aviona na Šeremetjevo poprima i neke arty kvalitete. Imajući u vidu da 1980. Lucas već pravi razne stvari na Ranču, EKIPAŽ jeste nešto arhaičniji ali je sasvim u ravni AIRPOSRT filmova čiji je poslednji nastavak bio u Concordeu 1979. godine.

U svakom slučaju, EKIPAŽ ima sve karakteristike narodnog, da ne kažem indijskog filma, i više liči na zabavu "za sve pare" nego na koherentno žanrovsko ostvarenje. No, i takav, vrlo je zanimljiv, u najmanju ruku kao preteča sadašnjeg talksa ruskog populističkog filma koji preuzima američke uzore i prilagođava ih ruskom mentalitetu.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, October 24, 2007

OPASAN TRAG

Sinoć smo Žika K. i ja overili OPASAN TRAG Mikija Stamenkovića i na njegovom special edition DiVXu uspeli da se podsetimo ovog izvanredno važnog filma.

OPASAN TRAG je uradila ekipa koja je praktično već radila SB ZATVARA KRUG. Scenario su pisali naš najveći producent Dušan Perković, specijalista za akcioni riler Dragan Marković, i Milutin Janković, tip koji je prethodno radio sub-KAPETAN LEŠI projekte, a kao dramaturg je, pošto se veći deo filma dešava na šiptarskom, radio Petrit Imami.

Očigledno je reč o žanrovski ortodoksnoj ekipi koja se okupila deceniju kasnije, i to deceniju posle projekta koji je već bio prilično arhaičan i odlučila ponovo da se okuša.

Ovog puta Miki Stamenković se dohvatio gorućeg, gotovo okultnog problema bivše SFRJ, iredente na Kosovu, i ovo je praktično prvi film u kome se savremena iredenta prikazuje u punom sjaju i praktično prvi film u kome se kriminalizuje politički stav kosovskih Albanaca.

Ono što u prikazu Kosova prvo mora da se primeti, to je da praktično izvan policije, nema lojalnih Albanaca.- Ima ih tu i tamo, uglavnom u planini, ali je rasprostranjenost zaverenika prosto neverovatna. Ne samo da imaju svoje ljude undercover u policiji i školama koje u filmu nameravaju da zloupotrebe, pored klasičnog emigrantsko-asasinskog momenta, nego smo se Žika i ja gledajući film u jednom trenutku upitali, kako li će izgledati finalni showdown u filmu kada se policija konačno razračuna sa njima pošto nam se učinilo kako se film može razrešiti jedino scenom genocida, nikako nekim mano a mano obračunom.

Dakle, potpuno je fascinantan taj alles gegen alles momenat u filmu i ta sveopšta atmosfera demografski nerešive zavere koju donosi film Mikija Stamenkovića. U tom smislu, iako je reč o režimskom, prosrpskom, udbaškom filmu, reč je o jednom ostvarenju koje na retko ubedljiv način pokušava da predstavi svu alarmantnost situacije na Kosovu.

Iako je pobuna u ovom filmu svedena na nivo policijskog slučaja, film se završava klasičnom horor konvencijom da čudovište još uvek živi, pošto učitelj-iredentista ostaje na slobodi.

O masovnosti tadašnje iredente možda najbolje govori svedočenje tadašnjeg prvog policajca Kosova Rahmana Morine koji kaže da je kroz ruke policijskih organa tada prošlo oko 520 000 ljudi a samo su učesnici demonstracija osuđeni na 25 000 godina zatvora, u proseku 7,1 godinu. Na ulicama je tada navodno bilo oko milion demonstranata.

I sve to ovaj film dosta plastično prikazuje. U usputnim dijalozima, saznajemo kako učitelj sprema demosntracije u kojima planira da kao prethodnicu stavi decu jer zna da policija neće pucati u njih, mladi iredentisti su potpuno u nacionalističkom duhu, smatraju da je Kosovo okupirano, najavljuju osvetu i negiraju sav progres koji je komunizam doneo na Kosovu. Zanimljivio je da u filmu nema levo orijentisanih Albanaca iako su prvobitno njihove demonstracije bile definisane kao levo skretanje, kao što su i njihovi ideolozi bili maoisti i sl.

S druge strane, ono što je argument lojalnih Albanaca u ovom filmu jeste upravo to što je komunizam doneo progres na Kosovo, opismenio ljude i sl.

Konačno, u filmu se pojavljuje i, koliko sam ja shvatio Belgijanac Roper, kao strani faktor, koji radi kao asasin za Šiptare. To je vrlo zanimljivo pošto taj junak nema kontratežu u nekom strancu koji bi eventualno pomagao policiji, i mislim da je prilično jasno kako je u filmu ptikazan strani faktor, kao svirep i neprijateljski.

Policijska praksa je pokazana kao izrazito moderna, bez puno razloga u dva navrata vidimo kako koriste helikoptere a u svom štabu koriste i računare.

Miki Stamenković malo slabije vlada geografijom dešavanja u ovom filmu, i to ne na planu stejdžinfga akcionih i saspens scena nego u tome ko je u kom gradu, no konstatovali smo da se film dešava u Beogradu, Prištini i Skoplju.

Naročito je zanimljiva scena Batinog dolaska u Prištinu koja je urađena kao Šaftov dolazak u Harare. Priština je namerno snimljena u maniru turističkog filma, iz kola u pokretu, sa posebnim akcentom na monumentalne građevine poznog Titoizma.

Zanimljivo je koliko se neki slični set upovi pojavlju u OPASNOM TRAGU i SRŠLJENU, naročito recimo u scenama posete očevoj kući. Štrljićev lik u OPASNOM TRAGU je jako sličan Sergejevom u STRŠLJENU i štaviše, u scenama posete ocu u oba filma igra Meto Jovanovski koji je kod Mikija sin, Štrljin brat, a kod Gorčina otac. isto tako, sličnost je i u tome što su kod Mikija i Gorčina braća podeljena pa je jedan iredentista a drugi lojalan, i čini se kao da ovi filmovi stižu iz iste kuhinje. Znajući da STRŠLJEN ipak dolazi iz jedno old school produkcione priče, ovu liniju treba istražiti.

Kad je reč o samoj egzekuciji, Miki ovde najviše evoicira Hitchcocka, ima jenu saspens scenu u vozu kada bane Vidaković hoće da udavi Vladicu Milosavljević, a zatim i odličnu scenu kada Alain Noury baci Vladicu u shaft od lifta.

Za razliku od saspens atmosfere koju stalno pokušava da gradi, relativno je nemaran prema revolveraškim obračunima.

Ono što Mikiju izmiče i u ovom filmu, kao i u SB ZATVARA KRUG jeste osećaj za tečno izlaganje priče. Njegov narativ u ovom filmu deluje dosta ispresecano, nema puno paralelnih radnji a i kada ih ima one su dekomponovane tako da deluju kao opstrukcija a ne kao harmonična celina.

Međutim, krimić je žanr koji je jako retko dopadljiv a to potvrđuje i OPASNI TRAG.

U svakom slučaju, reč je o vrlo zanimljivom filmu, i još jednoj potvrdi kako su ozbiljni problemi i kod nas vrlo često bili tretirani kroz filmove koji nisu shvatani ozbiljno.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, October 23, 2007

48 SHADES

Pogledao sam 48 SHADES Daniel Lapainea, courtesy of Ginger.

Reč je o lapidarnoj ekranizaciji bestselera Nicka Earlsa koji govori o coming of ageu jednog australijskog momka koji se doseljava da živi kod svoje dvadesetdvogodišnje tetke i zaljubljuje se u njenu cimerku.

Dok je roman, iako ga nisam čitao, upuštam se u slobodnu procenu, verovatno nešto kontemplativnije štivo bez velikih melodramskih obrta i razrešenja, barem sudeći po priči filma, film je strukturiran kao nezaokružena dramedija, na razmeđi između drame od odrastanju, romantične i gross out komedije, s tim što za razliku od svih ovigh žanrova nema jasno ishodište već se završava otvorenim krajem, kako je često u životu ali ne i na filmu.

Upravo u tom striktno žanrovskom tretmanu priče koja ne podržava takav postupak, leži osnovni problem filma.

Međutim, izvan toga, Lapaine prilično stručno realizuje osnovne žanrovske situacije, likovi su jasni, gluma je sugestivna (što opet ne odgovara karakteru priče, ali sasvim leži mejsntrim filmotvorstvu za koje se Lapaine stilski opredelio), i film se gleda bez teškoća.

Fotografija je takođe vrlo precizna i prijatna tako da štošta u filmu, uključujući i australijske lokacije deluje kao fini eye candy.

U svakom slučaju, iako je roman možda i dobar, kada ga Lapaine uradi, ovo izgleda kao tipičan primer CINEMA EX NIHILO koncepta, koji anglosaksonci umeju da sprovedu.

* * 1/2 / * * * *

DECOYS 2: ALIEN SEDUCTION

Gledao sam dosta filmova za zaborav, kao što je recimo DECOYS 2: ALIEN SEDUCTION Jeffrey Scott Landoa, courtesy of Kunac.

Ovaj nastavak nije toliko slabiji od prvog filma, kao što sajtovi prete, i ima taj neki poseban šmek da ga je pisao čovek koji je radio izvorni REVENGE OF THE NERDS. Međutim, suštinski, iako pokušava da bude ono što je ALIENS za ALIEN, pa čak odlazi i u neke eksplicitne omaže, ne uspeva da bude išta više od manje vešte varijante prvog DECOYS.

Čini mi se da razlog zašto ovaj film nema energiju DECOYSa nije u tome što su ga radili manje talentovani ljudi, ili barem nije isključivo u tome.

Razlog leži u nečem drugom. Dok je Cameron radeći ALIENS praktično imao svoj high profile debi u Holivudu, pa konačno i dok je Matt Hastings pun očekivanja radio DECOYS kao svoj high concept debi sa kojim bi mogao da se probije (iskreno čudi me što nije i što je ostao u domenu Sci Fi Channel produkcija), Lando, inače bivši DP, je shvatio da je rad na DTV sequelu za DECOYS u suštini dead end job koji mui ni u teoriji ne može doneti neku reputaciju, osim među buffovima, i da su uostaliom i Dina Meyer i Tobin Bell došli tu da cash-inuju svoju žanrovsku reputaciju.

Iako sam ja sklon da u DTV sequelima prepoznam kvalitet, u ovom prosto ekipa nije bila dovoljno motivisana.

Međutim, čak i kao takav, DECOYS 2 je sasvim legitimno gubljenje vremena

* * / * * * *

Saturday, October 20, 2007

POSLEDNJI KOLOSEK

Podsetio sam se POSLEDNJEG KOLOSEKA Žike Mitrovića, courtesy of Žika Kišobranac. Ovaj zaboravljeni klasik pogledali smo u atmosferi jedne studijske projekcije, Kunac i Žika i ja i potpuno su nas obuzeli svi sentimenti koje čovek oseti kada se suoči sa nekim od klasika iz ovog perioda. Ovo je još jedan od filmova u kome Srbija deluje kao druga planeta u odnosu na ovo što danas nazivamo kinematografijom.

POSLEDNJI KOLOSEK je noir iz 1956. godine, snimljen bez ikakvog kompleksa, u potpunom sinhronitetu sa onim što je na tu temu isporučivao američki film tog doba. za razliku od današnjeg, na silu nametnutog istočnoevropskog tranzicionog prosedea, ovaj film, nastao u Trećoj Petoljetki, izgleda kao da je napravljen u kinematografiji koja je spremna da ispuni sve potrebe svoje kulture a ne da se kao današnja lakta ne bi li zauzela mesto u supermarketu trećesvetskih sadržaja.

POSLEDNJI KOLOSEK uporedo prati sudbinu bande železničara koja vrši krađe robe iz vagona i napore policijskih islednika da ih pronađu i uhapse.

Svoju noir koncepciju film crpi iz vrlo slojevite postavke karaktera koja nije crno-bela i što je još važnije razume i objašnjava njihovu potrebu da kradu u socijalizmu, iako pripadaju klasi koja bi po definiciji trebalo da vlada u takvom socijalizmu. Međutim, Žika iako često optuživan da je režimski reditelj u ovom filmu uopšte na robuje dogmama, i konstruiše svet u kome postoje i tenzije koje su karakteristične za filmove ovog profila.

Tu dolazimo do Fiskove interpretacije teorije pop kulture kao refleksije društvenih tenzija, i POSLEDNJI KOLOSEK čitan u skladu sa tom teorijom možemo posmatrati kao izrazito subverzivan film, subverzivan pre svega zato što je relaizovan u jednoj pop formi i nije eksplicitno političan, iako govori mnogo više od mnogih političnih filmova.

U stilskom smislu, Žika Mitrović vlada svim zahvatima koji čine ovaj žanr, od britkog dijaloga do muzičkih šlagvorta, koje isporučuje Bojan Adamič.

U svakom slučaju POSLEDNJI KOLOSEK je nepravedbno zapostavljen film koji otkriva postojanje jedne jako zdrave linije u našoj kinematografiji koja je u međuvremenu ugušena.

* * * / * * * *

Friday, October 19, 2007

DECOYS

I evo konačno sam pogledao DECOYS, courtesy of Kunac.

U poslednje vreme sam malo konfuzan sa beleženjem stvari koje sam gledao na Corneru, kako zbog posla tako i zbog toga što sad u novim tehničkim okolnostima gledam više filmova pa ne stižem sve da zabeležim po redu, pa stoga postoje jedno tri filma sa kojima kasnim.

U svakom slučaju, DECOYS lives up to everything Ghoul said.

Reč je o dinamičnoj, derivativnoj horor komediji koja se u odnosu na naslove poput SPECIES pozicionira kao SCREAM u odnosu na slasher ili kao FACULTY u odnosu na INVASION OF THE BODY SNATCHERS grupu filmova.

Matt Hastings uzima jednu krajnje jasnu, predvidljivu priču i realizuje je sa dosta žara, i pre svega vrlo samouvereno, koristeći svaki trik koji postoji, i usput uspevajući da odli pretencioznosti, i isporučuje odličan programmer, koji ni ne mora da bude bolji od ovoga kakav je.

Naročito treba pohvaliti jednu od najboljih HD fotki koje sam video a za koju se ne bi reklo da je HD da ne piše na špici, mislim da je ovaj film dosta poučan za našu zemlju gde je HD ključni format za snimanje filmova.

U svakom slučaju, DECOYS je dolična zabava za ljubitelje žanra ali ne i za one koji očekuju da svaki jnovi film koji pogledaju povuče čitavu sedmu umetnost korak napred.

* * * / * * * *

Monday, October 15, 2007

BANOVIĆ STRAHINJA

Ipak, moram priznati da mi je BANOVIĆ STRAHINJA ostao podjednako šupalj i slab kao i kada sam ga prvi put gledao.

Reč je o filmu u kome se najpre oseća da je reč o čisto producentskom projektu nastalom iz Mimičinog pokušaja da se izbori za status sličan Bulajićevom, i u tom cilju je uzeo značajnu pesmu iz narodne tradicije, kao što je Bulajić uzimao istorijske događaje, i iskoristio je za pravljenje filma koji bi mogao imati neku komercijalnu sudbinu na stranim tržištima. O Mimičinom kompleksu Bulajića u ovom filmu svedoči i angažovanje Franca nera koji je bio rado viđen gost u našim koprodukcijama o čemu uostalom svedoči i vanbračno dete koje je imao u Sloveniji.

Kao i većina međurepubličkih saradnji, čiji je catch bio u tome da se od dve republike SFRJ uzmu pare za film i tako skupi budžet za dva filma a snimi se jedan, što je bio i BANOVIĆ STRAHINJA, i ovde se iza svega krije čist poslovni hohštapleraj, pošto imajući u vidu input stranih producenata kroz glumačku podelu, vidimo da se Mimica zapravo nije bavio pokušajem da predstavi našu nacionalnu tradiciju. U produkcionom smislu su filmovi poput BANOVIĆ STRAHINJE zapravo bili neka vrsta anticipacije Eurimagesa, i inog fondacijskog filma koje je thirdworldizovao sve regionalne kinematografije.

E pa, eto kako je to počelo.

I što je najtragičnije od svega, ni posle ovog promašaja se nije odustalo od takvog koncepta već se praktično sve do SEOBA Saše Petrovića, a Saša je bio jedan od koscenarista ovog filma, radilo na sličan način i sa obaveznim stranim glumcima.

Kad je reč o Mimičinom stilskom prilazu, mislim da je Kurosawa svakako bio jedan od uzora, sudeći po tome kako se Mimičini junaci u ritama kreću i ponašaju, i kako su našminkani. Nažalost, minimalizam kome Mimica u stejdžovanju priče pribegava nema puno veze sa Kurosawinim postupkom već štaviše liči na prevaziđene marginalne naslove nemog filma, u kojima je nemost bila praćena nemuštošću.

Kroz tako rudimentaran stil, Mimica u suštini nije uspeo da plasira ni svoje čitanje priče i njegov film se istovremeno može tumačiti kao osuda klerikalizma i lažnog morala, avanturistički film i hrnika srednjevekovnog života, i ni u jednom od tih čitanja ovaj film ne zadovoljava.

Mimica prilično nevešto uspostavlja ravnotežu između niskomimetskog i visokomimetskog u ovom filmu, iako je prilično jasno kakav prilaz iziskuje epski milje iz koga ova pesma dolazi.

I upravo zato, ni ne ostaje previše prostora za podmsevanje što Django igra Strahinju a Goldfinger Jug Bogdana.

* 1/2 / * * * *

BREACH

Prvo sam premijerno overio BREACH Billy Raya, courtesy of Ginger.

Reč je o jednom od najbizarnijih major filmova koje sam gledao u poslednjih nekoliko godina.

Uopšte činjenica da ga je Universal uzeo u distribuciju je neobična i verovatno je bazirana na nekom presaleu, pošto film ima production values kao neki Hallmark film, a scenarista Billy Ray svakako nije vrhunski reditelj tako da na kraju sve izgleda vrlo heavy handed i krajnje pojednostavljeno, i realizovano bez ikakve personalnosti.

U tom smislu, slučaj Roberta Hanssona, jedne od najvećih krtica u redovima američkih tajni službi zaslužuje naročitu sućut pošto je morao biti tretiran u boljem filmu. Naročito je tragično to što je kritika uglavnom prigrlila ovaj film pa mi se čini da jako dugo nećemo gledati ništa novo na ovu temu.

Naslovi kao što su NO WAY OUT i THE FALCON AND THE SNOWMAN ostaju apsolutno nedostižni filmovi na sličnu temu, što je šteta pošto je Hansson izuzetno zanimljiva ličnost čija je motivacija do danas ostala pod velom tajne i smatra se jednim od najmračnijih likova u svetu špijunaže.

Chris Cooper je vrlo solidno odigrao Hanssona ali Billy Ray mu nimalo nije pomogao ni kao reditelj ni kao ko-scenarista filma.

Ne samo da Billy Ray nije uspeo da uroni u mrak Hanssonove tajne nego od ovoga nije napravio ni solidan suspense triler.

Film stravično pada u scenama bez Coopera, naročito u porodičnim scenama koje nose sterilnost i banalnost kakvu retko srećem u emancipovanim kinematografijama, i ne nose apsolutno nikakvu težinu iako su u sebi nosile vrlo potentne situacije.

Pa ipak, BREACH je film koji se nekako proguta pošto Hanssonova priča, živa klana-nedoklana ipak uspeva da opravda svoj kultni status među espionage-buffovima.

* * / * * * *

Friday, October 12, 2007

SAN O RUŽI

Pogledao sam SAN O RUŽI Zorana Tadića. Ovaj film sam prethodno upoznao tako što sam u Biblioteci FDU našao scenario u odeljku sa scenarijima za jugoslovenske filmove i pročitao ga, znajući da mi film verovatno neće uskoro doći pod ruku.

I to se ispostavilo kao tačno, pošto sam u međuvremenu praktično zaboravio scenario, tako da nije bilo nekih naročitih spoilera kada sam gledao film.

U ovom filmu maltene možemo naći sve dobre namere i stranputice koje krase jugoslovenski krimić.

Naime, Zoran Tadić i Pavao Pavličić su poznati po tome što su u RITMU ZLOČINA uspeli da stvore zaista evropski relevantan triler, i u svom celokupnom opusu su držali liniju vrlo zanimljive interpretacije krimića.

Međutim, upravo je SAN O RUŽI potvrda da ni oni nisu sve vreme išli pravom linijom i da su i oni umeli da zalutaju.

Ono gde su ponajviše u SNU O RUŽI pogrešili jeste pokušaj da priču situiraju što ubedljivije u jugoslovenske okolnosti. Naime, oni su u ovom filmu hteli da pobegnu od pavlilčićevog magijskog realizma u totalni naturalizam i film je smešten u auralno nepodnošljivom crnotalasovskom univerzumu koji se graniči sa bihnerovskim dimenzijama socijalnog užasa. Rade Šerbedžija, at his slowest, igra radnika-livca, koji često kad se vraća kući zastane ispred mesare i divi se ruži od telećeg buta, što je i naslov filma. To je već lobovanje, ne zato što ne mislim da u SFRJ nije bilo gladnih, ali sam ipak siguran da ni u jednom momentu nije bio baš takav all-around dread margine, osim možda u danima kada se izvorni Crni talas dešavao. Kako ovaj film datira iz 1986. a sniman je 1985. pre bih rekao da je reč o stvaranju slike SFRJ kao svojevrsne tamnice naroda, i u svom pokušaju da bude autentičan i da junak bude naturalistički motivisan na svoj čin, zapravo liči više na neki poljski ili čak možda britanski film, u svakom slučaju na neki milje gde su klasne i proleterske okolnosti izraženije nego u SFRJ.

U svakom slučaju zaplet je vrlo jednostavan, livac nailazi na gangsterski obračun, vrlo realistički objašnjen kasnije i vezan za neke mahinacije sa sanitarnom inspekcijom, i uzima novac koji je bio u kesi kod jednog od leševa. To je sve video Fabijan Šovagović.

Znam da zvuči posprdno kad to tako opišem ali stvarno je tako i urađeno, Šer krade kesu, a onda dug kadar u kome vidimo, i valjano utvrdimo da ga je Fabjan video. A Fabijan igra mesara. Mesar ubrzo počinje da nabacuje livcu da zna šta je on uradio, naravno vrlo dikretno, a livac se pravi lud.

Novac bi pak livcu rešio sve probleme koje žena nemilosrdno nabacuje ali on ne želi da ga načne. Ubrzo se ispostavlja da za novcem traga grupa gangstera koji se sastaju o obližnjoj krčmi.

Tadić i Pavličić nepotrebno uvode subplot o kasapinovoj kćeri koja se zabavlja sa livčevimdrugom, koji ne služi ni za šta drugo do da nam livčev drug izogovara tazbinu i objasni neke od kasapinovih aktivnosti.

Zatim, sam krimi zaplet u sebi nosi ogromnu naturalističku tenziju koja se ni na koji način ne olakšava kroz mehanizam krimića pošto krimi deo zapleta ne nosi snažne događaje i preokrete.

Sve se završava katarzičnim obračunom livca i gangstera koji nas ostavlja u vrlo nejasnoj poziciji, koja ne priliči ni naturalizmu ni krimiću.

Paradoksalno, Tadić i Pavličić odlaze u nadrealno kroz pokušaj forsiranja naturalizma, a krimi zaplet degradiraju na nivo repetitivnog mehanizma bez ikakve ideološke ili pripovedačke funkcije.

Filmu se ne može osporiti snažna atmosferičnost koja se graniči sa fizičkim ugođajem. I ne može osporiti da j film specifičan curio unutar jedne predvidljive kinematografije, no istovremeno reč je o krajnje jalovom ostvarenju.

Alfi Kabiljo je uradio odličan synth skor koji korespondira sa skorovima iz osamdesetih.

U filmu se pojavljuju tadašnji reditelj a sada kolumnista Nacionala, Srećko Jurdana i poznati umetnik i takođe školovani reditelj Tom Gotovac a.k.a. Antonio Lauer.

* * / * * * *

Monday, October 8, 2007

REVENGE OF THE NERDS

Danas sam se malo podsetio na REVENGE OF THE NERDS Jeff Kanewa, svakako jednu od ključnih frat gross out komedija u istoriji.

Film se ne drži baš najbolje sad kad je vreme prošlo, međutim, u sebi nosi jasne tendencije koje su baza diferencijeacije između autorske i studio gross out komedije. Naime, za razliku od ANIMAL HOUSEa ili njegovog naslednika OLD SCHOOL, ono što naročito karakteriše REVENGE OF THE NERDS jeste precizna upotreba gross outa za neku vrstu pedagoške funkcije, koja je u ovom konkretnom slučaju vezana za emancipaciju nerdova, za inspirisanje gledalaca da i slabiji mogu da pobede kada se oslone na svoje snage i specifičnosti, što smo recimo nedavno videli i u Steve Pinkovom ACCEPTED.

U tom smislu, iako nije naročito smešan, REVENGE OF TE NERDS nosi u sebi jednu posebnu dozu 80s ezoterije, sve sa numerama stare power pop atrakicje The Rubinoos (koji su nedavno tužili Avril Lavigne da ih je ripovao njen pesmopisac), zatim Michaela Jacksona i super electro skorom Thomasa Newmana.

* * / * * * *