Sunday, May 31, 2020

СПУТНИК

СПУТНИК Jegora Abramenka je film koji zaslužuje analizu jer je reč o rip-offu ALIENa smeštenom u sovjetska vremena, i sa jakim uticajem sovjetske fantastike i pogleda na svet. Zanimljivo je da su Sovjeti bili ključna sila uz SAD u svemirskoj trci, ali da su izuzev SOLARISa imali manji broj značajnih filmova o kosmosu, kako u pogledu istinitih priča tako i u domenu žanrovskih priča.

Poslednjih godina međutim Rusi pokušavaju da to nadoknade i snimaju filmove o Gagarinu, Leonovu ali i razne SF i horor fikcije. СПУТНИК je u tom smislu rip-off ALIENa. Glavna junakinja je psihološkinja koja je dovedena da istraži slučaj kosmonauta koji se vratio na Zemlju u čudnom stanju, sa amnezijom, da bi se ispostavilo da je zapravo stupio u simbiotski odnos sa opasnim vanzemaljskim predatorom.

СПУТНИК lepo ekonomiše svojim kartama, nikad ne zalazeći na teritoriju klasičnog suspense horora, mada ima i body horora i creature featurea i suspensea u sebi, već razmatra - što je tipično za sovjetsku fantastiku .- jedno biće na tragu Aliena, iz ugla jedne dijalektike u kome je ono nerazumni predator ali možda i nije, i postoji pokušaj da se ono "razume".

Naravno, creature u ovom filmu nije E.T., naprotiv i ne budi bilo kakvu vrstu sentimentalnosti ali svakako jeste jedna drugačija prezentacija Drugog jer se bazira na vizuelnom žargonu i SF anatomskim premisama zastrašujućih filmskih monstruma sa kojima nema nikakve identifikacije sem najdubljeg užasa, a onda se prevodi u okvir jednog narativa u kom se sa takvim bićem ipak "pregovara".

Film je zanimljiv i mimo ovih značenjskih slojeva. Iako je sam creature efektno urađen, ne bih ovaj naslov definisao kao visokooktanski SF horor, već jedno dosta autonomno žanrovsko delo koje polazi iz "priče" pa se potom oslanja na žanr.

U tom smislu, ako imamo u vidu sam izgled monstruma, na tragu možda najviše onog bića iz Espinosinog LIFEa,  deo publike može možda osetiti da je film nedovoljno intenzivan. Meni je s druge strane prijao taj pristup creature featureu u kom ripper sekvenci u klasičnom smislu nema previše, i gde se ulazi više u samu anatomiju odnosa između ljudi i između ljudi i bića iz kosmosa.

* * * / * * * *

Wednesday, May 27, 2020

KOMA

KOMA Nikite Argunova je ruski naučnofantastični film koji se dugo nalazio u realizaciji i kada je konačno izašao ove zime, rekao bih da je napravio ne samo mnogo više od projekta koji se našao u nekakvom zastoju već bih čak rekao da je prava poslastica za sve gejmere i ljubitelje onog najboljeg što je Nolan imao da ponudi, tu pre svega mislim na INCEPTION.

U ovom filmu Miloš Biković igra sporednu ali važnu ulogu, pa se stoga nadam da će KOMA kod nas dobiti neku vrstu distribucije. Svakako bih voleo da je vidim na velikom ekranu.

Glavni junaci filma KOMA su ljudi u bizarnom izvitopeenm svetu koji je delom izjeden nekom nekroznom pojavom, delom potpuno deformisan u pogledu zakona gravitacije, i oni već na početku shvataju da su u komi i da je to svet njihove izmenjene svesti.

U tom svetu oni takođe moraju da se bore da prežive protiv nekro-monstruma koji vrebaju, i da izgrade održivi životni ambijent. Glavni junak je ruki, arhitekta koji se tek obreo u komi i tek treba da shvati koju nadljudsku moć ima u ovoj izmenjenoj realnosti.

Dakle, KOMA svakako unosi dosta INCEPTIONa u svoj postupak (ne bih sad ulazio u one dublje koekcije sve do DREAMSCAPEa jer sa tim veze zaista nema) i to se oseća ne samo na nivou premije već i vizuelnosti.

Međutim, kako su junaci svesni da su u komi, i nema one potrebe sna da bude utemeljen koliko toliko u realnosti, onda Argunv sebi daje slobodu da izgradi uz upotrebu specijalnih efekata jednu raskošnu pomerenu realnost koja daje potpuno novu dimenziju imaginarijumu postapokaliptičnog filma.

Doduše ovde se apokalipsa dešava u kolektivnoj svesti ljudi u komi čiji su mozgovi i sećanja razoreni, pre nego u stvarnosti ali imaginarij je tu.

Argunovljeve akcione scene su energične, stripovske sa zanimljivom upotrebom pomerene fizike svera koji je stvorio. Ambijenti u kojima se najveći deo filma dešava je pomaknut i neobičan i rekao bih da je u tom smislu izuzetno inventivan i nesvakidašnji čak i za najprekaljenije ljubitelje i poznavaoce ove vrste filma. Otud sam se pozvao na gejmere kao publiku koja bi mogla itekako uživati u ovom filmu.

Argunovljeva KOMA kreće kao Copywood ali onda uspeva da postane nešto zaista drugačije i autentično i da dopuni ono što je Holivud do sada snimio.

* * * / * * * *

Monday, May 25, 2020

A 008 OPERAZIONE STERMINIO

A 008 OPERAZIONE STERMINIO Umberta Lenzija je Eurospy pokušaj smešten i sniman u Egiptu gde par briantskih agenata pokušavaju da dođu u posed neke radarske tehnologije.

Ovo su bili rani dani Bonda, pa je samim tim i A 008 OPERAZIONE STERMINIO jedan veoma rani Bond rip-off, još iz 1965. ali nažalost prilično je konfuzan i slab, i Lenzi u njemu potpisuje jedan svoj minorni rad u kom se odvija neka salata od scena koju je teško pratiti a ne gubiti pažnju i strpljenje.

Lenzi je na nivou pojedinih scena uspeo da delimično rekosntruiše neka od obeležja veoma ranog Bonda, u to nema nikakve sumnje, ali ukupno uzev, nije uspeo da pruži čak ni surogat onoga što je već tada pružao Terrence Young a nekmoli da kao neki drugi autori da konkurentan proizvod na bilo kom nivou, iako je Lenzi ime. 

* 1/2 / * * * *

ANGEL

ANGEL Jima McKaya je HBO televizijski film o mladom delinkventu koji odbačen od porodice i okružen nepouzdanim prijateljima u jednom trenutku ostaje na ulici i mora da se otrezni od prkosa koji gaji prema benevolentnim autoritetima.

McKay je snimio film čija je osnovna poetika obzervaciona, sa samo nekoliko poznatih glumaca i odličnom postavkom klinaca i naturščika. U tom smislu ovo je evergreen stvar koja se mogla videti na televiziji u maltene svakoj deceniji, s tim što ovo izdanje iz 2004. nosi izričitiju dokumentarističku poetiku.

Sunday, May 24, 2020

KILL CHAIN: THE CYBER WAR ON AMERICA'S ELECTIONS

KILL CHAIN: THE CYBER WAR ON AMERICA’S ELECTIONS kao reditelji potpisuju Simon Ardizzone, Russell Michaels i Sarah Teale i reč je ocelovečernjem dokumentarnom filmu HBOa posvećenom izbornim mahinacijama koje je moguće izvesti na mašinama koje se koriste za glasanje u SAD.

Domaćin cele priče je michaelmooreovska figura Finac Harri Hursti koji je od detinjstva programer a sada se specijalizovao za cybersecurity a naročito se fokusirao na bezbednost izbora.

Hursti vodi ekipu filma od mašine do mašine i od države do države da bi ukazao na sve opasnosti kako nameštanja tako i diskreditacije izbornog procesa u SAD.

Ovo je HBO, naravno bias je svakako više pro-demokratski, ali implozija GOP i cela situacija sa Trumpom jeste takva da je jako teško zanemariti činjenice koje su ovde iznete.

Film je studiozno, inteligentno prikazao sve što treba i što se mene tiče, ispunio je svoju ideju, u formalno konvenccionalnom, ali i u tom pogledu efektnu obliku.

LAST MOMENT OF CLARITY

LAST MOMENT OF CLARITY Colina i Jamesa Krisela je film koji je okupio Samaru Weaving i Briana Coxa na ekranu a Allana Loeba kao producenta, a nažalost izgleda kao jedan od onih slabih indie pokušaja koji nikuda ne dobace.

Nije ovo prvi slučaj da Samara odigra nešto opskurno i to dok je u seriji uspeha, ali na svu sreću ovde je njen lik ključni, premda ne i glavni, ona je više slika kojom je opsednut glavni junak u nečemu što kreće kao hitchcockovski triler da bi se ubrzo degradiralo u neki moronski neo noir, pritom sve vreme nedovoljno dobro realizovano.

* 1/2 / * * * *

CIRCUS OF BOOKS

CIRCUS OF BOOKS Rachel Mason je dokumentarni film koji je autorka snimila o svojoj porodici i njihovom biznisu a to je čuvena losanđeleska knjižara specijalizovana za gej pornografiju Circus of Books. Uporedo sa tim ovo je dokumentarni film o porodici Mason i situacijom kada su se roditelji, inače potpuno mirni, povučeni i konvencionalni ljudi koji se nečim ekstravagantnim bave samo zbog para, suočili sa tim da im je sin gej.

U tom pogledu CIRCUS OF BOOKS teško da može biti nezanimljiv jer je sav izgrađen na raznim opozicijama i neočekivanim odnosima, plus imamo usput i kratak istorijat gej pornografije, uporedo sa svim ovim pričama, ali Rachel Mason na kraju uspeva da tek da napravi zbir svih elemenata koje je unela u ovo, bez neke dodate vrednosti.

U tom pogledu, ovo je solidan film koji u potpunosti koristi svoju temu, ali bez neke naročite nadgradnje, i što je još važnije sa vrlo jednostavnim predznacima koje stavlja pred svaku situaciju. Pa ipak koga zanima istorija američke pornografije svakako treba da pogleda film o ovom zanimljivom miljeu i nesvakidašnjim ljudima.

Jedan od producenata ovog filma bio je i Ryan Murphy u sklopu svog megadeala sa Netflixom.

* * * / * * * *

Monday, May 18, 2020

TE QUIERO, IMBECIL

TE QUIERO, IMBECIL Laure Mane je skorašnja španska romantična komedija koja nastavja uspešan niz ove kinematografije u tom žanru. Quim Gutierrez igra tipa kog osrtavlja devojka i on pokušava da se prilagodi novim životnim okolnostima tako što će promeniti način života i prilagoditi se 21. veku.

Otkriva dating aplikacije, menja stil odevanja, ali ne nalazi sreću iako mu se ona nalazi na dohvat ruke u liku simpatije iz srednje škole koju sreće igrom slučaja na stanici metroa.

Abraham Sastre i Ivan Bouso oko osnovnog odnosa između glavnoh junaka i drugarice iz škole ne donose ništa novo, ali je ceo okolni mehanizam, pre svega u odnosima glavnog junaka sa bivšom devojkom i najboljim prijateljem prilično svež i donosi neka nova rešenja.

Dating appovi i socijalne mreže su zanimljivo ali nenametljivo uključeni u priču, ne remete suštinu narativa ali ga čine modernijim.

Glumačka podela je veoma inspirisana, a Laura Mena u visokoj energiji i vizuelno vrlo artikulisano sklapa ovaj film. 

Recepcija ovog naslova je bila rutinska, ali ovo je solidan film za koji možemo reći da kritičari nisu imali adekvatnu dozu interesovanja.

* * * / * * * *

Saturday, May 16, 2020

THE DEADLY GAME

THE DEADLY GAME je BBCjev snimak pozorišne predstave spakovan u formu televizijskog filma, nastao po romanu Friedricha Durrenmatta u adaptacji Jamesa Yaffea. Reditelj George Schaefer je imao bogatu televizijsku karijeru, između ostalog i u zlatno doba televizijske drame koja je u sebi nosila mnogo toga pozorišnog i u klasičnom smislu afirmisala pisce kao ključne autore. Međutim, Schaefer je snimao i filmove u manjoj meri, tako da se može reći da je bio idealan čovek za ovaj posao.

Dekor predstave je u dovoljnoj meri realističan a dramski tekst je polemički tako da se ovaj raskadrirani snimak predstave, sastavljen da izgleda kao film, sasvim solidno mogao zabeležiti u datom ambijentu. Naravno, ovde nema ni govora o estetizaciji koja je dovoljna za veliki ekran ali je sasvim u redu za standarde stare televizijske drame koja je upak snimana u televizijskom a ne pozorišnom dekoru.

George Segal se snalazi sa starom gardom engleskih šmiranata koji su idealni za ovaj tip polemičkog komada o grupi starih pravosudnih autoriteta koji prave mock trials obilčnim ljudima zabave radi.

Na veoma čudan način, iako će HBO kasnije karakterisati visoka produkcija, film look itd. ovde imamo anticipaciju stila na jednom suštinskom nivou - američke zvezde, britanski metod, sjajan tekst.

Thursday, May 14, 2020

THE HEIST

THE HEIST Stuarta Ormea je zanimljiv heist film snimljen za HBO krajem osamdesetih, dakle u vreme kada je Pierce Brosnan bio još uvek pre svega televizijska zvezda, još pola decenije daleko od agenta 007.

Brosnanova harizma je tu, a kako je i film ipak više maloekranski rad, ona je više nego dovoljna da nosi ovog junaka kroz priču koja ima pomešani dug blagih noir strujanja o izneverenom junaku i fatalnoj ženi, i komičnog duha lucidno osmišljene pljačke.

Stuart Orme je britanski reditelj koji je stasavao u video spotovima i na televiziji i u stilskom pogledu THE HEIST ne zaostaje za bioskopskim filmom tog vremena, ali se od njega razlikuje po tome što je već tada krimić imao mnogo više visokooktanske akcije i mnogo manje dosetljivih junaka u svom centru.

Odnos komedije i krimića je uvek osetljiva stvar u pogledu stilske ravnoteže i tu Orme ne donosi neke nove prodore ali ni ne greši previše.

Sa Brosnanom i Skerrittom u centru, Orme ima dobar repromaterijal za solidan programmer i bez grešaka ga isporučuje. Harizma i stil nadoknađuju sve ono što se izgubi u zamršenom zapletu. Orme ima dara da postavi dinamiku izlaganja priče, i da pređe preko manje zanimljivih delova.

Danas je nažalost oskudica ovakvih filmova još i veća nego onda kada je HBO pustio ovaj naslov.

MURROW

Ernest Kinoy je scenarista koji se u svom radu bavio angažovanim i istinitim pričama. Njegova drama CRNA LISTA o scenaristi koji je  progonjen u vreme makartizma čak je ekranizovana na Televiziji Beograd, a neki od njegovih radova poput serije ROOTS imaju značajno mesto u istoriji društveno angažovane televizije.

Za HBO je u režiji Jacka Golda pisao scenario za televizijski film MURROW koji je govorio o čuvenom novinaru Edwardu Murrowu, heroju izveštavanja iz ratom zahvaćene Evrope koji se po povratku u SAD našao na meti makartističkih progona ali ih je na kraju kroz slučaj Mila Radulovicha, vojnog meteorologa srpskog porekla i razotkrio.

Kinoy naalost ispisuje prilično taksativan i samim tim monoton biopic Eda Murrowa u kom nije baš jednostavno ispratiti vremenski raspored događaja. Goldova režija je profesionalna, rekonstrukcija epohe solidna, ali na kraju ne uspeva da reši problem scenarija koji više ređa događaje nego što objašnjava čoveka o kom govori.

Clooneyev bitno fokusiraniji biopic GOOD NIGHT AND GOOD LUCK o Murrowu, takođe ne uspeva da u potpunosti razčoži taj lik ali iako se fokusira na jedan događaj, govori nam isto što smo dobili i u ovom koji pokriva ceo profesionalni život.

No, MURROW ima zanimljivu temu i samim tim može se gledati kao početni rad u tradiciji važnih i izuzetno uspešnih HBO komada o televiziji, iako on to sam po sebi nije.

No samo koju deceniju kasnije pojaviće se sjajne istinite priče poput LIVE FROM BAGHDAD itd. u kojima će HBO postaviti taj visoki standard.

Monday, May 11, 2020

THE LODGE

Severin Fiala i Veronika Franz su posle uspeha filma ICH SEH ICH SEH otišli u Ameriku i snimili nešto slično, samo malo mejnstrimičnije, sa solidnom glumačkom podelom, ali naravno prilagođavanje glavnom toku i opšti utisak reprize ubili su veliki deo misterije koja je krasila njihov breakthrough film.

Možda je THE LODGE zanimljiviji onima koji nisu gledali ICH SEH ICH SEH, i svakako da sve vreme nosi atmosferu jednog upmarket žanrovskog rada koji prevazilazi okvire očekivanja, ali na kraju krajeva ovo je ipak ostvarenje više zanimljivo nego što je zaista dobro. 

* * / * * * *

CONTROL

HBO pored BBCa ima jaku saradnju sa Italijom. Jedna od prvih bila je na televizijskom filmu CONTROL koji je režirao Giuliano Montaldo.

Anksioznost oko potencijalnog nuklearnog rata umnogome je obeležila američku televizijsku produkciju osamdesetih pa i sam HBO i ovaj film se bavi psihološkim eksperimentom u kom grupa ljudi biva smeštena u atomsko sklonište i izložena raznim psihološkim stimulusima.

Euro-pudding podela uskoro biva izložena raznim opštim mestima. Gledao sam doduše neku kraću američku verziju, možda sam bio uskraćen za dvadesetak minuta koji nedostaju, ali ukupno uzev ovo je ipak samo jedna elegantno snimljena kolekcija dobro poznatih situacija i očekivanih ishoda.

SANGARID

DISKO JA TUUMASODA mi je jedan od dražih dokumentarnih filmova iz prošle decenije, i odlično je objasnio uticaj zapadne popularne kulture koja je dopirala do SSSR preko baltičkih republika, efikasno i precizno prikzujući kako su se neki fenomeni poput VHS razvijali u SSSR.

Reditelj tog filma Jaak Kilmi snimio je film SANGARID koji prokaziju grupu estonskih mladića koji praktično iz dosade beže u Švedsku preko Finske i tamo prolaze ceo put od heroja i javnih ličnosti sve do razočaranih bauštelaca i pljačkaša.

Kilmijev film je sveden, precizan, duhovit, nije u svakoj prilici maksimalno uverljiv, ali ima energiju, tako da čak i kada odlazi korak dalje u neke sfere koje deluju neuverljivo, nikada ne gubi na narativnom zamajcu.

Stoga, SANGARID je veoma simpatičan, nepretenciozni programmer koji prikazuje osamdesete kao bezbrižan period i ne insistira ni na jednom vidu politizacije. 

U tom smislu, SANGARID ima bitno relaksiraniji odnos prema SSSRu od mnogih baltičkih filmova o toj epohi, i usmeren je ka publici, čemu prilazi dostojanstveno. 

U određenom smislu, podsetio me je na film BAL NA VODI Jovice Aćina i moram priznati da je dao sliku slične priče, samo bez ideoloških pretenzija i sentimentalnosti.

* * * / * * * *

Friday, May 8, 2020

TO CATCH A KING

TO CATCH A KING je HBO film nastao po romanu koji je Jack Higgins napisao pod pseudonimom. Ako izuzmemo EAGLE HAS LANDED, Higgins je mahom ekranizovan na televiziji, i tokom osamdesetih je imao više filmova i mini-serija.

TO CATCH A KING se bavi nacističkim pokušajem da privuku ili otmu abdiciralog engleskog kralja u Portugaliji i da ga pripreme kao propagando oruđe za Blitz i potencijalnog vladara okupirane Britanije.

Higgingsova priča nije previše inventivna i film ima solidnu glumačku podelu koju predvodi sjajna Teri Garr, ali tu je Clive Donner kao prekaljeni meštar koji vlada vizuelnim izrazom, i ritmom, te zahvaljujući njemu TO CATCH A KING maksimalno zadobija fizionomiju produkta koji uspeva da se nađe na ničijoj zemlji između televizije i bioskopa.

GREED

GREED Michaela Winterbottoma je komedija na liniji rada Armstronga i Baina, koja dolazi u trenutku kada je HBO serija SUCCESSION u potpunosti obadila ovaj fenomen na najozbiljniji mogući način.

Kako posle SUCCESSIONa snimiti brutalnu komediju o bogatašima? Pa isto kao i marširati posle Rusa? Teško. A Winterbottom nije taj čovek.

Otud Steve Coogan, Isla Fisher i David Mitchell stoje tu kao jaki glumački štihovi, i film ima solidan production value, međutim van toga on nije ništa više od lagane supstitucije za SUCCESSION.

Naravno, sama deplasiranost GREEDa u odnosu na ovu HBO seriju nije njegov jedini problem. Štaviše, ovaj film čak nije ni toliko loš, koliko mu baš zbog toga mnogo fali da bi bio dobar.

U tom pogledu, ta slabost filma možda je manje vidljiva onima koji nisu gledali mnogo Iannuccija, i koji ne znaju rad Armstronga i Baina jer će njima barem estetski delovati sveže.

GREED je na neki način pokušao da se uključi kao britanska dopuna recentnih američkih kritika bogatih ljudi i u tome nažalost ne nudi ništa novo, sem malo svežine te promene ambijenta.

U svakom slučaju, GREED ima dosta labavu strukturu koja dosta podseća na televiziju, i onda ti i pojačava taj osećaj nadovezivanja na televizijske materijale. Isto tako ima jaku glumačku podelu koja se trudi i time se malo oporavlja.

Ipak, ukupno uzev, GREED je mnogo niže dobacio od onoga što su mu bile ambicije. 

* * / * * * *

BAIRES

BAIRES Marcela Paeza Cubellsa je prilično slab argentinski krimić koji pretenduje da u sebi i imalo duha, da ne kažem komedije, koji je prošao pored mene kao da nisam ni gledao film. Shvatio sam da su tu neki trgovci drogom i neka otmica. Sve u svemu, baš bledo.

POODLE SPRINGS

Philip Marlowe je bio protagonista osam romana Raymonda Chandlera i jednog koji je on počeao a završio ga je Robert B. Parker, kreator Spensera i još nekih čuvenih detektiva. Svi Chandlerovi romani sem PLAYBACKa su ekranizovani, a kako je PLAYBACK pisan krajem pedesetih/ početkom šezdesetih i on je bio u razvoju za studio Universal.

Moje prvo čitanje samog Chandlera bio je roman PLAYBACK koji je izašao u ediciji Trag a potom je izašao kod nas i kao knjiga. Poznate su priče kako je u ediciji Trag, od ruke čak možda Igora Mandića - ako ne grešim, bio malo i cenzurisan. U svakom slučaju, meni je čitanje PLAYBACKa bilo pomalo čudno jer mi je percepcija Marlowea bila vezana za četrdesete a ovaj se bavio svojim vremenom, šezdesetim i delovao je “premoderno” u odnosu na ono što sam očekivao.

Ono što se desilo u filmu Paula Bogarta MARLOWE sa Jimom Garnerom, nastalom po romanu THE LITTLE SISTER jeste osećaj da je junak iz četrdesetih prenet u šezdesete sa dosta pokušaja da aktuelno vreme bude hip a opet sa svetonazorom junaka i priče koji su passe. Meni je MARLOW bio odličan i zabavan film, ali to raslojavanje se osećalo. Uostalom LITTLE SISTER je knjiga iz 1949.

POODLE SPRINGS je roman iz 1988. koji je kompletirao Robert B. Parker na osnovu Chandlerovog započetog rukopisa. Samim tim ovaj roman je imao duh nešto modernijeg odnosa prema šezdesetim godinama u kojima se dešava priča. Naime, roman je pisan 1962. izvorno a adaptacija snimljena za HBO se dešava 1963. u vreme kada je ubijen JFK.

Adaptaciju je radio Tom Stoppard, i ona je veoma chandlerovska, tu je taj ethos, tu je taj hardboiled momenat ali je uhvaćen i taj konflikt junaka koji je u šezdesetim godinama već poprilično mator i blizak penziji. Naravno, James Caan u glavnoj ulozi doprinosi adekvatnom duhu priče.

Chandlerovi romani se dešavaju uglavnom u LA: Ovaj se dešava na potezu LA i Palm Springsa s tim što je Poodle Springs parafraza tog mesta, ali LA ovde ima bitnu ulogu. Bob Rafelson ulaže jako nogo energije da rekreira vajb LA šezdesetih, i tu ne govorim samo o rekonstrukciji epohe već upravo te neke atmosfere koju uostalom znamo i iz filmova.

Rafelson je veliki reditelj i ovaj TV film režira bez nekog insistiranja na noir stilemama, nije agresivan u postupku ali je sve vreme konzistentan i efektan. Uostalom, Rafelson je snimio neke seminalne neo noir naslove i u tom pogledu POODLE SPRINGS je prilično pitom u zahvatu, ali je naprosto atmosferičan, i jako ubedljiv u tom duhu za kojim traga.

POODLE SPRINGS je stoga bitan deo HBO filmske baštine i delo koje dan-danas treba da pogledaju oni koje na bilo koji način trigeruje ijedna od ključnih reči koje sam naveo.

Tuesday, May 5, 2020

DEADLY VOYAGE

DEADLY VOYAGE Johna Mackenzieja je televizijski film snimljen u koprodukciji BBC i HBO koji se bavi bizarnim i brutalnim slučajem ruskog broda koji je plovio za grčku firmu i nanosio štetu kompaniji jer su se u njemu krili migranti. Kada na putu iz Gane za Francusku, mornari otkriju grupu slepih putnika odlučuju da ih ubiju kako ne bi dobili otkaz zbog ponovnog plaćanja kazne.

Film ima zanimljivu glumačku podelu u kojoj se mogu videti razne zanimljive njuške - kao starešine Joss Ackland i David Suchet, kao mornari Sean Pertwee i Andrew Divoff a kao migranti Omar Epps i Adewale Akinnouye-Agbaje. Dakle, Mackenzie je okupio dobru glumačku ekipu od koje su neki već prošli svoj peak a nekima je on tek sledio, i pravi istinitu priču u svom klasičnom tvrdom maniru.

Odnosi među likovima su agresivni, neprijatni, nervoza je opipljiva. Pisci Nick Davies i Stuart Urban rade sve što mogu da celu stvar utemelje i motivišu ali Mackenzie svojom efikasnom režijom uspeva da te elemente učini nenamtljivim.

DEADLY VOYAGE se bavi temom za nekakav DIE HARD-derivat ali ovo je istinita priča i stvari se nažalost nisu tako odvijale, ali tamo gde ima prostora za uzbuđenje, Mackenzie ga generiše.

Ono što nedostaje ovom filmu da bude potpuni mackenziejevski užitak zaptavo je malo “prljanja” likova migranata. Kao i uvek u ovim pričama, oni su motivisani isključivo najčistijim namerama i snovima, i to ih onda čini manje uverljivim junacima od blue collar negativaca koji postaju monstrumi pod pritiskom životnih okolnosti. Voleo bih da su likovi migranata dobili jednu dozu sive kako bi po produbljenosti mogli parirati ubicama i opravdati svoj protagonizam. No, to je verovatno previše klizava teritorija za jedan ipak TV film, iako u HBO produkciji i u Mackenziejevim rukama, on definitivno postaje više od toga.

Sunday, May 3, 2020

KENNER

KENNER Steve Sekelyja je krajnje atipičan film sa Jimom Brownom u glavnoj ulozi. Ovo je film iz 1969. godine kada je on još uvek bio pod ugovorom sa MGMom i snimao filmove za “opštu publiku”, dakle još nije prešao u Blaxploitation.

KENNER je zanimljivo gledati u vreme kada EXTRACTION sa Chrisom Hemsworthom dominira Netflixom i nameće se kao njihov najveći film do sada. U oba slučaja imamo akcionog heroja koji odlazi u Indiju i tamo se vezuje za dečaka kome treba pomoć.

U EXTRACTIONu glavni junak je plaćenik specijalizovan za izvlačenje kidnapovanih ljudi, u KENNERu to je američki mornar koji dolazi da potraži čoveka koji ga je prevario i usput upoznaje malog uličnog prodavca koji živi sa majkom koja je kurtizana.

Između Kennera i dečaka razvija se prijateljstvo i počinju da se mešaju dva zadatka, mornareva potraga za prevarantom ali i njegovo vezivanje za dečakovu porodicu.

U ovo vreme Brown je već odigrao neke od svojih hardkor uloga ali još nije ušao u Blaxploitation tako da priča o poštenom grubijanu zlatnog srca koji se sprijatelji sa dečakom i dalje može da se popije. Međutim, sada kada iznova istražujemo Brownov opus naravno da ovaj film deluje kao bizarni izuzetak.

To međutim ne znači da nije reč o veoma solidnom pustolovnom trileru koji je namenjen širem auditorijumu, u kom ne možemo dobiti nihilizam zrele Brownove faze, ali dobijamo jedan njegov sasvim dobar pokušaj uletanja u mejnstrim.

Steve Sekely je solidan reditelj i efikasno realizuje ovu priču, snimanu u celosti u Indiji, uz podršku tamošnje vlade.

Slično EXTRACTIONu, i KENNER ima akcionog heroja koji u trećem svetu u kontaktu sa siromašnim detetom uspeva da se iskupi. Ipak, KENNER tu linije priče drži jednostavnije, nepretencioznije i na kraju efektnije od EXTRACTIONa u kome ona više deluje kao jedan od onih aduta unetih da bi se zvezdi lakše “prodao” scenario. Pritom, na kraju sentimentalna priča, nimalo lišena brutalnosti u svakom opisu KENNERa ostaje integralni deo.

Zato, KENNER i EXTRACTION zaslužuju da se ozbiljno uporede. 

* * * / * * * *

DIE LETZTE PARTY DEINES LEBENS

DIE LETZTE PARTY DEINES LEBENS Dominika Hartla je autrijski slasher sniman u Hrvatskoj, o grupi maturanata koji odlaze na letovanje tokom “najdužeg leta” između srednje škole i fakulteta. Na letovanju, kreće da ih progoni misteriozni ubica, ili je to neka sila, ili već nešto.

Dominik Hartl je privukao međunarodnu pažnju svojim prvim film o LEDEHOSEN ZOMBIEjima, i iskreno kada sam gledao taj film nisam očekivao da se u njemu krije reditelj ovog kapaciteta.

Dominik Hartl je ovaj film radio u veoma dobrim produkcionim uslovima za ovu vrstu filma. Rekao bih da u nekoj proporciji teško da bi u Holivudu ovo snimao za veće pare, i u nekim bitnim stvarima se dobro snašao.

Odlično je odabrao i iskoristio hrvatske lokacije, napravio je simpatičnu glumačku podelu koja funkcioniše iako nema faca koje su nam poznate, niti jezik koji govore slušamo svakodnevno u ovoj vrsti filma. Hartl je najslabiji u domenu horor invencije. Rekao bih da je u njoj tek pristojan, međutim, visok nivo realizacije čini da i te scene piju vodu i nadoknade svoju nemaštovitosti.

Na svu sreću, Hartl svoj horor više bazira na buildupu i na posledicama nego na samoj fazi realizacije, i u ovom jako dobro slikanom filmu, uspeva da postigne high gloss kakav viđamo samo u jačim američkim produkcijama, a opet sa dozom old school narativnih fundamenata kojih je sve manje u ovoj Blumhouse eri.

Stoga DIE LETZTE PARTY DEINES LEBENS je osvežavajuće old school slasher sa minimumom blumohose pa i kevinwilliamsovske kontaminacije ortodoksije, i maksimalno koristi svoju vanholivudsku produkcionu okolnost da bi upravo dobacio do holivudskih dometa. 

* * * / * * * *

Friday, May 1, 2020

ARKANSAS

ARKANSAS Clarka Dukea je ona vrta post-tarantinovskog krimi-komičnog pokušaja kakav smo mislili da smo odavno ostavili iza sebe, ali izgleda da nismo. Clark Duke je snimio film u kom je sebi obezbedio glavnu ulogu u podeli koju još čine Liam Hemsworth, Vince Vaughn i John Malkovich, ali ukupno uzev sve to je veoma slabo, nefokusirano i bezveze.

Ne može se reći da u filmu nema nekih duhovitih ili interesantnih pasaža, među tempo je ubistveno spor a digresije odlaze predaleko i rasipaj u i ono malo pažnje što ostane zbog slabo koncipiranog ritma pripovedanja.

ARKANSAS deluje kao film koji ipak nije morao biti ovakav da se malo više intervenisalo u montaži, da su stvari generalno ubrzane i da se su pojačani neki akcenti.

Ovako ARKANSAS ne uspeva da kapitalizuje svoje uspešne situacije i utapa ih u monotoniju jednoličnog ritma i pogrešne percepcije da ovde ima materijala koji dobacuje do Tarantinovih scenarističkih i glumačkih bravura koje sebi mogu da dozvole potpuno odsustvo razmišljanja o publici koja sve ovo gleda. 

* 1/2 / * * * *