Wednesday, April 30, 2008

NEKA DRUGA ŽENA

Danas sam reprizirao film NEKA DRUGA ŽENA Mikija Stamenkovića iz 1981. godine, koji se naizmenično koristi kao definicija zašto nema dobrog krimića u našem filmu a s druge strane ima neku vrstu kultnog statusa kao camp klasik ili kao dostojanstveni pokušaj pravljenja građanske krimi melodrame.

NEKA DRUGA ŽENA svakako jeste bio besramno datiran film u svoje vreme, i nekako nesrećno se čini kao da se kroz njega gotovo tačno može odmeriti koliko srpski žanrovski film u tom trenutku kasni za svetom. NEKA DRUGA ŽENA je na početku osamdesetih a u stvari je savršen film iz šezdesetih.

Žrtva u filmu je ginekolog, isto kao u Mitrovićevom UBISTVU... Očigledno je u našoj kienamtografiji posao ginekologa najopasnija specijalizacija. Tako je i u Americi zbog militantnih Pro Life aktivista, s tim što ubistva u našim filmovima nisu motivisana politički. Štaviše, jedino je u UBISTVU... smrt delimično motivisana doktorovom specijalizacijom dok je u ŽENI za zaplet dovoljno to što je žrtva doktor.

Zaplet je zanimljiv. Doktor preljubnik svoju ljubavnicu čak i kada hoće da ga ostavi pokušava da zadrži time što produbljuje njenu morfinsku zavisnost. Kada ga nađu ubijenog, mlada narkomanka i njen dečko su glavni osumnjičeni...

Prikaz policije je vrlo žovijalan. Ima scena forenzičke istrage ali su policajci prikazani kao spontani, simpatični junaci, poneki je i smotan koji pored posla imaju i porodični život koji kao da je preslikan iz neke od socijalističkih TV serija.

U tom smislu, ovaj prikaz policajaca je drugačiji od vrlo smrknutog prikaza koji Miki ima u smrtno ozbiljnim filmovima SB ZATVARA KRUG i OPASNI TRAG.

Kad je reč o narkomanima, iako su morfinisti nešto iz ruske litearture, sam prikaz tog miljea je naivan čak i za tadašnje standarde sa sve mladim ispijenim ljudima u hipi odeži koji se uvijaju u ritmu muzike pod uticajem "trave" dok je takođe nejasno i medicinsko stanje glavne osumnjičene koju igra Merima Isaković, iako bi trebalo da igra ulogu u zapletu filma.

Naravno, naturalistički segment priče ne bi bio važan kada bi film nudio nešto sem whodunita ali on ga suštinski ne nudi.

Kada je reč o strukturi priče, ovo je Mikijev najfokusiraniji krimić u kome je niz paralelnih radnji koje pratimo prilično dobro usaglašen. Iako ne generiše suspense, nema tog nabacivanja događaja kao u SB ili OPASNOM TRAGU. Ovaj film je negde došao imeđu ta dva naslova i očigledno je da su u ovoj fazi Dragan Marković i Dušan Perković bili najdisciplinovaniji u žanrovskom smislu.

Uprkos datiranosti, upravo zahvaljujući žanrovskim konvencijama koje neumitno vode priču, iako nije imao kapaciteta da bude zaista veliki film, i NEKA DRUGA ŽENA pokazuje da je srpski film imao dobra iskustva sa ortodoksnim žanrovskim filmom.

* * 1/2 / * * * *

SENKI

Pogledao sam SENKI Milča Mančevskog.

Milčo još uvek nije uspeo da se vrati relevantnosti koju je imao svojevremeno u fazi kada je posle PRE KIŠE bio na pragu da postane holivudski reditelj. Iako je u produkcionom smislu SENKI film evropskog kalibra, reč je o potpuno irelevantnom ostvarenju koje da nije makedonsko verovatno ne bi uopšte bilo zapaženo.

Milčo ga je nesumnjivo radio u odličnim produkcionim uslovima, i SENKI na zanatskom nivou manje-više nadilaze regionalni prosek. SENKI je neukusno porediti sa KLOPKOM ili HADERSFILDOM, naravno. Ovde se vidi da su neki ozbiljni ljudi prisustvovali snimanju, i da su na neka važna mesta u ekipi bili dovedeni stranci što je svakako samo doprinelo kvalitetu.

Međutim, zanimljivo je da film uspeva da zaigra samo na jednom, u suštini, potpuno sporednom koloseku. Naime, SENKI emituju obilje seksualne energije koja pritom nema previše veze sa erotikom nego sa Milčovim klimaksom. Ne samo da film u scenama seksa nudi dosta golotinje, što je sasvim okej, ali drugim planom dominiraju statistkinje u liku obnaženih klinki i čini se da su samo one kao koncept dosledno sprovedene u ovom filmu.

No, pošto smo uzeli Milču bris iz mozga, da vidimo ostatak filma.

Nažalost, film bi bio bolji da se Milčo fokusirao na svoje klimakterične vizije nego što se upuštao u poprilično oportune žanrovske i istorijske kontekste.

Naime, film je strukturiran kao ghost story. Iako su poneki kritičari smatrali da je na liniji japanskog horora, ja mislim da više ima veze sa THE OTHERS Alejandra Amenabara, nego sa Azijom.

Ova horor linija ima veze sa žanrom utoliko što se koristi određenim arsenalom radnji koje su svojstvene hororu ali Milčova autorska namera svakako nije bila da film ima žanrovsko ishodište u hororu i to je sasvim jasno. Onaj ko odlazi na ovaj film očekujući horor ozbiljno greši.

Milčova evidentna namera bila je da duhove iskoristi kao plot device kojim će iskombinovati adute psihološke drame vezane za okajavanje roditeljskog greha plus povezivanje svega toga sa istorijskim kontekstom. No,kad se dođe do toga šta je zapravo roditeljski greh, shvatamo da je reč o prilično naivnom prekršaju koji više ima korene u nekom antičkom ritualnom domenu nego u okvirima savremene percepcije morala.

Isto tako, istorijska poenta o zločinu nad egejskim Makedoncima uopšte nije jasno definisana i neko ko barem malo ne poznaje istoriju uopšte ne može da dokuči šta je politička poenta filma.

Bottom line je da izuzev na produkcionom i zanatskom nivou, Milčo pada na svim drugim nivoima. SENKI je u neku ruku manji promašaj od DUSTa samo utoliko što je reč o makedonskom settingu i kamernijoj priči pa su dimenzije promašaja manje vidljive.

Kad je reč o vizuelnom aspektu, SENKI su na nivou savremenog evropskopg filma a Milčo vrlo vešto stvara imaginarnu Makedoniju u svom filmu sa netaknutim vrletima i prestonicom koja izgleda kao Los Anđeles. U tom smislu konstruisanja virtuelnog makedonskog identiteta, Milčo zaista radi odličan posao i zaslužuje svaki denar koji su mu dali za film.

Makedonska kinematografija uprkos odustvu bilo kakvog fundamentalnog kvaliteta u ovom ostvarenju i dalje ostaje verovatno najjača u regionu ako uzmemo kao kriterijum genralnu zaokruženost ostvarenja koja isporučuje. Uostalom, i Milčo ostaje jedan od malog broja autora koji su posle raspada SFRJ na toj teritoriji uspeli da naprave internacionalno relevantan film.

* * / * * * *

Monday, April 28, 2008

FACE

Ponovo sam pogledao FACE Antonie Bird, courtesy of Ginger.

Ovaj film sam svojevremeno gledao u bioskopu, u vreme kada je izašao, i sada u reprizi mi je delovao bolje nego tada. Scenarista Ronan Bennet je pokušao da kombinujući tradicije britanskog socijalnog, gangsterskog i neo noir filma, napiše britanski HEAT ni ne sluteći da će deset godina kasnije napisati PUBLIC ENEMIES film o John Dillingeru za Michaela Manna.

FACE nije film koji ima te epske razmere kao HEAT niti je baziran na melvilovskom dualizmu pošto policajci postoje samo kao amorfni protivnici, razlog da se pljaškaši od njih kriju i da ima u šta da se puca. Benneta i Birdicu prevashodno zanima hemija unutar bande, njihove tenzije pri bekstvu ili podeli novca.

Ono gde film pada jeste nejasna vizija šta mu je krajnji cilj, da li se sve završava kao psihološka studija, ili je psihološko stanju junaka povod za žanrovski tobogan i tu negde leže osnovni problemi ovog filma.

Naprosto mešavina navedenih tradicija podrazumeva da se kroz unošenje svake od njih, u film unosi i aspekt iz kog se sagledava kriminalistički zaplet. Međutim, unošenjem svih pogleda na krimi zaplet, FACE na kraju ostaje bez jasnog stava prema priči i vlastitim ambicijama.

Šteta, pošto je FACE hardverski sasvim pristojan film koji je trebalo da predstavlja autorski vrhunac Antonie Bird.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, April 26, 2008

VERLORENE EHRE DE KATHARINA BLUM

Pogledao sam VERLORENE EHRE DE KATHARINA BLUM Volkera Sclondorffa i Margarethe Von Trotte, courtesy of Ginger.

Reč je o jednom od ključnih političkih filmova iz sedamdesetih koji je nastao u trenutku velike nervoze zbog rada RAFa i grupe Baader Meinhoff. Baziran je na romanu Heinricha Bolla koji ga je napisao pod utiskom medijske hajke povedene protiv njega posle nekih izjava datih u odbranu ljudskih prava.

Ovaj film predstavlja jedan od kreativnih vrhunaca Volkera Schlondorffa koji je meni, doduše, i najdraži reditelj Novog nemačkog filma pošto je najbliži jednom vrhunski izbrušenom redirteljskom rukopisu.

O rediteljskoj superiornosti KATHARINE BLUM dovoljno govori ne samo to što ju je Schlondorff režirao na svom vrhunsu nego i članovi ekipe poput Jost Vacanoa koga će potom preuzeti Verhoeven i u Holivudu učiniti jednim od najcenjenijih snimatelja.

Drugi segment su naravno glumci i zaista odlična rola Angele Winkler koja je uspela da postigne višedimenzionalnost svog lika, i reč je o vrhunskom nivou glume koji se retko sreće pa zato i ne čudi da je ona već decenijama u samom vrhu nemačkog filma i pozorišta.

Angela Winkler je oslonac filma i uz veštinu ljudi izakamere, njegov najveći adut. Njen napor je sporadično opstruiran velikim melodramskim preokretima u scenarija koji ne proističu iz karaktera, a verovatno da bi se to manje osetila da ona nije tako nadmoćno formirala svoj karakter.

Kada je reč o samom scenariju, on je vrlo dobar. Očigledno je reč o političkom filmu baziranom na romanu književnika koga su neke okolnosti razljutile tako da se do nekih poenti dolazi silom, ali uostalom to je jedan od usuda ovog podžanra.

Međutim, iako je reč o filmu koji reaguje na aktuelnu situaciju, on Manje-više stoji i dan-danas, pre svega zbog vrlo temeljnog scenarističkog postupka. Realistički segment priče je solidno istražen tako da ovaj politički film poprima dimenzije istorijskog dokumenta u izvesnim momentima. Ipak, pošto primarno reaguje na ondašnje okolnosti, siguran sam da je bio bez premca u trenutku kada je izašao.

* * * / * * * *

Friday, April 25, 2008

THE MAN IN THE WHITE SUIT

Pogledao sam THE MAN IN THE WHITE SUIT Alexander Mackendricka, courtesy of Ginger.

Mackendrick je jedan od najtalentovanijih reditelja u istoiji, ali nažalost zbog zdravstvenih problema nije uspeo da se kontinuirano bavi režijom. To je velika šteta pošto je dok je radio ostvario niz klasika koji i danas stoje uprkos tome što je reč o komedijama prema kojima zub vremena nije nežan.

Međutim, u ovom konkretnom slučaju se upravo vidi Mackendrickov talenat koji je učinio da mu filmovi funkcionišu i danas. Iako je pravljen kao komedija WHITE SUIT nije smešan iz današnje vizure. Međutim, reč je o filmu koji uspeva da bude vrlo zanimljiv i kontemplativan zato što se bazira na high concept ideji o naučniku koji smisli tkaninu koja ne može da se uprlja i pocepa, a onda se protvi njega urote kako industrijalci koji strahuju da će izgubiti kupce tako i sindikalisti koji se plaše da će radnici izgubiti posao. Na kraju, film se pretvara u anticipaciju problema održivog razvoja, i kao takav čak i danas ima odjek.

* * * 1/2 / * * * *

Thursday, April 24, 2008

SCHOOL KILLER

Pogledao sam SCHOOL KILLER Carlosa Gila, courtesy of Kunac.

Reč je o filmu na koji sam nabasao kao fan Manuele Velasco, (ona u njemu doduše ima minornu ulogu) ali mi je izvan toga bio zanimljiv kao jedan redovni, ne previše afirmisani španski slasher. Snaga jedne kinematografije se ne vidi samo kroz domete vrhunskih ostvarenja već i kroz kvalitet B-produkcije. U konkretnom slučaju filma SCHOOL KILLER reč je o filmu koji na nivou samog hardvera ne zaostaje previše za američkim filmovima ovog tipa.

Sve je snimljeno iz dovoljno uglova i izmontirano tako da deluje kao pristojan američki film iz osamdesetih. I u tom smislu snaga španske kinematografije se potvrdila.

Međutim, ono gde film pada to je koncepcija o šestoro mladih koji dolaze u ukletu školu. Ne samo da je ova premisa ekranizovana previše puta, i ne samo da SCHOOL KILLER ne nudi svež pogled na nju, nego mi se čini da je još slabiji upravo zbog autorove oportune namere da se još jednom poduhvati te stare jednostavne cash-in premise.

Ono što je najstrašnije je od svega je i srpska tendencija da na bazi takvih potrošenih premisa prave koncepte za neke žanrovske pokušaje. Uostalom zar i TT SINDROM nije na toj liniji?

Upravo zbog mlake atmosfere i tako potrošene premise SCHOOL KILLER i ostaje B-film i ne moće da se tretira kao reprezentativan uzorak španskog žanrovskog filma. Međutim, kao reprezent nekakvog minmuma, vrlo je solidan u tehničkom domenu.

* ½ / * * * *

Tuesday, April 22, 2008

VANTAGE POINT

Pogledao sam VANTAGE POINT Pete Travisa.

Pete Travis je režirao film OMAGH u produkciji Paula Greengrassa i očigledno je on sada dobio zadatak da mu bude na neki način naslednik u svetu holivudskog akcijaša pošto Greengrassa sada zanima povratak političkom filmu.

I Pete Travis spolja gledano, zaista i čini sve da nasledi Greengrassa. VANTAGE POINT je upmarket triler sa elementima internacionalne intrige u kome se ponavljaju razni elementi Bourne franšize.

Travis u svom rediteljskom postupku snima jako slično Greengrassu, dakle sa dosta pokreta kamere, rezova, kontrolisanim pseudodokumentarizmom i moglo bi se reći da ga kopira da mi nije sledbenik još iz Britanije.

Međutim, za razliku od Greengrassa, Travisu fali još nešto što bi dalo posebnu koheziju njegovom delu.

Naime, na nivou koncepta, on je nedosledan. Ukoliko je film rašomonijada i daje nam vizure različitih likova, onda ta vizura mora da podrazumeva ono što je tim likovima dostupno a ne da u suštini priča stalno istu priču proizvoljno dodajući nove detalje. Takvim postupkom, u kome se sve bazira na vizuri junaka a da se pri tom unutar samog tkiva filma nijedna vizura ne poštuje, Travis obezvređuje svoj koncept.

Drugo, sam koncept rašomonijade vezan za dva događaja, ipšak više priliči nekom low budget filmu poput RESERVOIR DOGS nego filmu koji when all is said and done ipak pretenduje da bude visokooktanski akcioni triler.

Konačno, u samim motivacijama likova, čak i u nekim ključnim momentima ima grešaka koje deluju skoro kao parodija.

Ipak, VANTAGE POINT kada prevaziđe tu pomalo napornu repeticiju osnovne scene uspeva da bude relativno zabavan način da se provede 90 minuta.

U ovom filmu je vrlo evidentan uticaj serije 24, međutim evidentan je i uticaj filma UNDER SUSPICION, što samo pokazuje koliko je Stephen Hopkins uticajan tip u savremenom američkom filmu iako se kreće po njegovim marginama.

* * 1/2 / * * * *

THE BANK JOB

Pogledao sam THE BANK JOB Rogera Donaldsona, courtesy of Ginger.

Reč je o vrlo old school, temeljnom, insajderskom prikazu istinitog slučaja pljačke Lloyd's Bank u Londonu 1971. čiji je osnovni motiv bio da se ukradu kompromitujuće slike Princeze Margarete. MI5 je organizovao tu pljačku tako što je false flag regrutovao neke sitne kriminalce, očekujući da će oni ukrasti sve iz sefova a da će ih posle njihovi ljudi pretresti i oduzeti im fotke.

Međutim, pošto su krimosi naslutili da im se nešto sprema, zametnuli su trag, ali se u poteru za kompromitujućim materijalom dalo podzemlje koje ga je i koristilo za ucenjivanje krune, i uskoro su se krimosi našli u situaciji da moraju da igraju igru nerava sa ljudima koji su daleko iznad njihove lige.

THE BANK JOB s jedne strane ima oslonac u britanskoj školi heist filma, ali sa druge strane ima veze i sa naslovima poput Michael Caton Jonesovog SCANDALa. Zanimljvij je politički podtekst priče, naročito ako imamo u vidu da su autori filma imali insajdera koji tvrdi da je cela priča istinita.

A kao istinita, ona je sasvim na liniji fikcije gde država operiše aposlutno iznad zakona, u policiji postoji razdor između poštenih i potplaćenih pandura koji tolerišu podzemlje i pomažu mu, a političke odluke se donose vođene najnižim nagonima i strahovima.

Donaldson je iskusan profi i sa podelom koju predvode Jason Statham i Saffron Burrows, ne može da pogreši. Jedini problem filma jeste skor koji je suviše savremen po intrumentima koje koristi i razbija iluziju prebacivanja u epohu. S druge strane, produkcija je mogla biti bogatija, i oseća se kako nema previše širokih kadrova i većih rekonstrukcija u eksterijeru, ali to je bezmalo neprimetno.

THE BANK JOB bi mogao da bude odličan podsticaj da se najzad snimi i film o žalosnoj sudbini Princeze Margaret.

* * * / * * * *

Sunday, April 20, 2008

COBRA NERO

Pogledao sam COBRA NERO Stelvio Massija, courtesy of Ginger.

Reč je o mikrobudžetnom italijanskom rip-offu Cosmatosovog COBRAe sa Fred Williamsonon. Ne samo da je reč o neprikrivenom rip-offu koji se od Cosmatosa razlikuje samo po tome što je neuporedivo slabiji film, već je reč o jednom od onih najređih rip-offova u kome ekipa ni ne pokušava da na neki način nadmaši ili popravi izvornika. Italijanski rip-offovi, kao i hongkonški su tradicionalno uvek imali tu neku liniju unapređivanja izvornika.

Ovde toga nema. Osim što film ima malo sirove brutalnosti, uglavnom diletantski urađene u maniru filma HALO TAKSI i GROZNICE LJUBAVI i raznih C-fizionomija, reč je o potpuno bezvrednom filmu.

Tim pre je neshvatljivo da je od ovoga napravljena franšiza i da su usledila još tri nastavka.

* 1/2 / * * * *

Friday, April 18, 2008

SPLAV MEDUZE

Pogledali smo SPLAV MEDUZE na Vučićevićevoj promociji.

Žika je primetio da ovaj film jako podseća na ČARLSTON ZA OGNJENKU pošto se u njemu prepliću pokušaji avangarde i opšteg tehničkog napretka u Jugoslaviji dvadesetih kroz saradnju umetnika i snagatora, i dve-tri žene koje su njima privučene.

Zaista, ova Žikina teza sve više stoji što duže razmišljam o njoj.

Kad je reč o samom istorijskom kontekstu, ovo delo je koprodukcija Televizije Beograd i slovenačkih producenata i s jedne strane bi se moglo smatrati produžetkom najreakcionarnije linije Crnog Talasa, dakle Makavejeva i Žilnika, od kojih preuzima određene motive i koncepte (sa znatnim kašnjenjem), dok sa druge strane na samom RTB postoji ta linija koja će u jednom trenutku iznedriti RUSKI UMETNIČKI EKSPERIMENT i ŠUMANOVIĆA.

Uprkos pretencioznosti teme, pa uostalom i pretencioznosti samih umetnika na kojima su junaci bazirani, film je iznenađujuće pitgak, čak lapidaran u svojoj postavci, i uspeva da bude koherentan i na nekom racionalno-narativnom nivou.

Ipak, šteta je što u istorijskom smislu, nije i biografski relevantan, tako da stoji isključivo kao dokument o umetničkoj praksi unutar određenih socijalnih okolnosti ali ne i o samim umetnicima.

Neke od teza, poput one da "umetnici mogu da reklamiraju ili industriju ili revoluciju" stoje i danas, možda čak i previše na prvu loptu.

U svakom slučaju, SPLAV MEDUZE je bio dragoceno iskustvo.

* * 1/2 / * * * *

STREET KINGS

Pogledao sam STREET KINGS David Ayera.
Ovaj film sam čekao sa velikom strepnjom, pošto je dugo bio u development hellu. Naime, svojevremeno je trebalo da ga režira Ficher, pa Spike Lee, pa Oliver Stone i na kraju se završilo sa Ayerom.
Mnogi bi rekli spalo se na Ayera ali nije tako. Ayer ga je realizovao uz pomoć iskusnog Del Torovog DP Gabriel Beristaina na vrlo energičan način, sa dosta pokreta kamere, odličnom razmerom moviea i realizma, i pre svega sjajnom atmosferom. STREET KINGS ima sve atribute tvrdog 80s pandurskog filma, nekog kakav bi Ellroy napisao u svojoj Lloyd Hopkins trilogiji.
Ono što je osnovni problem filma jeste Keanu u glavnoj ulozi. Moram priznati da je meni na nekom nivou ideja da Keanu igra mogla biti appealing, ali onda bi film morala režirati Kathryn Bigelow koja ume da savlada Keanuov odvojenost “od ovog sveta”. Njegov lik je naprosto atipičan i zato on sjajno može da igra autsajdere, Izabrane i sl. Međutim, za film kao što je STREET KINGS potrebna je druga vrsta magnetizma, nešto što je više hardboiled, na liniji Bruce Willisa ili Michaela Madsena. Ovu ulogu bi recimo Willis maestralno odigrao dočim Reeves ostaje neuspeo eksperiment.
Očigledno je, ako postavimo STREET KINGS u kontekst nasleđa POINT BREAKa, suviše kratko vreme prošlo od ovog filma, tek nekih osamnaestak godina da bi Reeves od Johnny Utaha postao Angelo Pappas, što bi u ovom filmu trebalo da bude.
Međutim, zato u ovom filmu Chris Evans igra odličnog Johnny Utaha, koji prati Reevesa na njegovom maverick pohodu koji je tipično autodestruktivno ellroyevski.
Naime, u jednom trenutku u ovom filmu, Reeves kaže svojoj devojci, “Mi smo policija, mi možemo da radimo šta hoćemo.” I STREET KINGS se dešava u miljeu u kome Prljavi Harry nije istrebio bandu iz MAGNUM FORCEa ili pak Denzel nije stradao u TRAINING DAYu. Dakle, ovo je ellroyevski svet prljavih policajaca koji manipulišu sistemom i vešto se snalaze.
Unutar tog sistema Reeves igra junaka koga definišu kao “vrh koplja”, mavericka koji je umislio da je on tu da bi po svaku cenu čistio ulice od ološa. Međutim, kada shvati koliki su ološ ljudi oko njega, oni koji su njime manipulisali, odlučuje da ih upozna sa svim onim nasiljem koje su oni uperivali protiv svojih protivnika.
U filmu HOT FUZZ, kada pogledaju POINT BREAK, Simon Pegg prokmentariše da je film uzbudljiv ali da bi junaci teško mogli da prave takav haos bez puno paperworka. Ovaj film je smešten u svetu u kome policajci istovremeno prave neviđen zulum i postoji paperwork što svemu daje posbenu težinu. STREET KINGS je vrlo tvrd, nasilan i krvav film. Definitivno se nalazi na hard-R teritoriji, a nasilje je scenaristički dobro postavljeno i čini se da su ga apsorbovali čak i poštovaoci političke korektnosti koji ovaj film smatraju popcorn moviejem.
Ayer vrlo pristojno režira akcione scene, borbe i pucnjave, vrlo old school i ne stidi se krvi. One streme realizmu tako da samim tim STREET KINGS dobija prerogative thinking man's akcije.
Dijalozi su hardboiled i briljantni su na momente, vrlo su mačo, i postoji nekoliko baš uplifting scena. Upravo zbog ovih situacija ostaje žal što ovu ulogu nije igrao Poslednji Skaut ili neko kao on. U svakom slučaju, producenti su Keanuu obezbedili priliku da ima svoj LAST BOY SCOUT i ovaj projekat su uspeli da iskoriste svi izuzev njega koji se najslabije snašao.
Kad je reč o scenariju, on je pre svega bazitan na Ellroyevoj priči s tim što su ga pisali još neki ljudi među kojima i Kurt EQUILIBRIUM+ULTRAVIOLET Wimmer. Kad je reč o Ellroyevom opusu, ovaj film je najbliži DARK BLUE i COPu, čak ima sličnu završnicu kao DARK BLUE. Ono što je karakteristika svih ovih filmova, to je da su oni bazirani na nekim 80s strukturama koje onda u Ellroyevoj interpretaciji dobijaju posebnu težinu i crni humor. To je slučaj recimo sa backstoryjem o Keanuovoj pokojnoj ženi koji bi bio generic kliše policijskog filma da nije Ellroyevog toucha koji mu daje bizarnu notu.,
U svakom slučaju, izuzmemo li Keanua, STREET KINGS je jedno od upečatljivih ostvarenja ove godine.
* * * / * * * *

Thursday, April 17, 2008

SUKEBAN DEKA

Pogledao sam SUKEBAN DEKA Kente Fukasakua, courtesy of Kunac.

Kao veliki fan sukeban podžanra s jedne strane, i kao veliki fan BATTLE ROYALE 2 s druge strane, jedva sam čekao da vidim kakav SUKEBAN DEKA film će snimiti Kenta Fukasaku. SUKEBAN DEKA mitologije je vezana za lič učenice koja je undercocer policajac i bori se uz pomoć čeličnog jo-joa, i ta mitologija je inspirisala nastanak lika Gogo Yubari u KILL BILLu. Za razliku od sukeban filmova koje su radili Norifumi Suzuki i ekipa, SUKEBAN DEKA je bio teen franšiza koja je iznedrila nekoliko filmova i seriju, i bila je poznata po tome što su u tim filmovima glumili teen idoli iz sveta muzike i sl.

Kenta Fukasaku radi reinvenciju te franšize u savremenim okolnostima, i mislim da je u tome prilično uspeo. Naravno u međuvremenu čitava sukeban priča je prerasla izvorne dimenzije tako da mislim da njegov film neće imati kultni fetištistički retro status kao raniji,jer i sam referiše na jednu retro mitologiju.

Međutim, ono što je Fuksaku uspeo jeste da prilagodi sukeban koncept emo generaciji i da u okvirima jedne ipak rebootovane teen franšize unese dosta nekih socijalnih momenata, pre svega na planu susreta omladine sa konceptom terorizma, aktuelnog problema nasilja u školi i sl. i da ga uklopi u SUKEBAN DEKA priču. To je vrlo zanimljivo pošto već godinama kreatori franšiza poput Bonda ili ekranizacija stripova poušavaju da smeste svoje stilizovane koncepte u realne okolnosti i Fukasaku, u okvirima svojih moći to jako dobro radi u ovom filmu.

U tom smislu SUKEBAN DEKA, iako je hack job, može da se dovede u neki autorski kontekst upravo kao komercijalizovani nastavak BATTLE ROYALE serije pošto donosi slični mladalački angst. U oba filma mladi junaci pritisnuti svojim frustracijama odlučuu da se posvete najekstremnijem konceptu koji im se nudi na ideološkom tržištu.

Izvan ovih stilskih i ideoloških pitanja, Fukasaku u ovom filmu pokazaje da je poštovalac old school 80s koncepta inscenacije, što nije često kod japanskih reditelja.

Iako SUKEBAN DEKA nije groudbreaking u bilo kom smislu, i nudi dosta infesriornih specijalnih efekata, reč je o efikasno i mišićavo realizovanom B-filmu kakav se ne sreće previše često u poslednje vreme. To pre svega možemo da zahvalimo Fukasakuovom vrlo dobrom dovođenju mitologije u realistični milje i old school inscenacijama.

* * * / * * * *

Wednesday, April 16, 2008

SAVAMALA

Žika Mitrović je u filmu SAVAMALA snimio jednu od obaveznih figura jugoslovenskog filma a to je film o sazrevanju, s tim što je njegov film imao i taj benefit da je Žika sazreovao u vreme u koje su smešteni mnogi evropski filmovi nostalgije, neki od njih epskih razmera.

Upravo je uspon fašizma u Evropi tema i epoha koja je inspirisala brojne klasike od Viscontija do Zafranovića, koji je četiri godine pre SAVAMALE imao OKUPACIJU U 26 SLIKA jedan od bigass klasika jugoslovenskog filma.

U tom smislu, SAVAMALA relativno kasno stiže u ciklus filmova tog tipa.

Isto tako, moglo bi se reći da je SAVAMALA možda i najslabiji od naslova tog tipa, pošto je očigledno da u njoj Žika Mitrović zbunjeno meandrira između žanrovske disciplinovanosti njegovih ranijih filmova i pokušaja da se nekim art sredstvima rekonstruiše atmosfera epohe.

I stoga, film obiluje dugim, neprekinutim kadrovima koji pak nemaju tu eleganciju italijanskih, a unutar tih kadrova je radnja vrlo dinamična kao kod Mitrovića inače, ljudi se sastaju, rastaju, dogovaraju i sl. Međutim, u tim dugim kadrovima, tako dinamična radnja deluje kao loše snimljen američki film, i stoga moglo bi se reći da SAVAMALA deluje kao tehnički najnekompetentniji Žikin film.

Ni u scenarističkom smislu, Žika ne uspeva da ostvari epski zamah koji je želeo. njegov film o odrastanju koji bi trebalo da pokriva duži period zapravo je smešten u raspon od najviše nedelju dana što je takođe proisteklo iz Žikine žanrovske disciplinovanosti gde je navikao da se opsiuje jedan slučaj, jedna akcija, jedna priča. Međutim, sama priča koja drži na okupu ceo film nije dovoljno jaka kao inače u njegovim žanrovskim projektima.

Stoga, SAVAMALA je jedan dosta problematičan film u zanatskom smislu.

Međutim, ono što mu daje izvesni kvalitet to je jedan dosta atipičan pogled na epohu, sa dosta neobičnih detalja vezanih za Žikinu autobiografiju. recimo, mi u filmu imamo glavnog junaka koji je Žikin alter ego i bavi se crtanjem stripova. Kako je i sama istorija srpskog stripa iz tog vremena dosta ekskluzivna tema, zanimljivo je što je Žika uspeo da je stavi u jedan po svemu ambiciozan film.

Zatim, u filmu ima dosta pokušaja erotike, koju je Žika doduše i ranije smeštao u oštar exploitation kontekst. Ovde erotika nije baš uspela iako ima golotinje.

Konačno, film ima bizaran politički kontekst. Na površini, film je sasvim na liniji, govori o radničkoj ilegalnoj borbi, komunistima, štrajkovima i sl. U tom smislu čak, zanimljivo je da je Žika snimio redak film koji detaljnije govori o socijalističkom segmentu revolucije, iako je on uglavnom bio okrivljen što je njegov rad u partizanskom filmu uglavnom emancipovao patriotski narodnooslobodilački, nacionalistički čak, segment revolucije.

Međutim, unutar toga, postoji bizaran subplot sa folksdojčerima koji imaju nemački Kulturbund, i noću u prostorijama Kulturbunda siluju Jevrejina Isaka koga igra Maro Brailo, fatso iz MATURANATA. To je jedan od onako dosta bizarnih detalja po kome gledaoci uglavnom pamte SAVAMALU. istovremeno, to je produžetak Žikinih beskompromisnih prikaza homoseksualizma koji datiraju još iz UBISTVA...

Nisam do kraja načisto koja je bila namera ovog rešenja. Moguće je da se tako nešto zaista desilo, ali ako nije onda se radi o dosta nametljivom, ali nesumnjivo zabavnom iskazivanju političkog stava.

Međutim, film je bio tretiran i kao TV serija, i kao TV serija je mnogo bolje funkcionisao i mogao bi se smatrati klasikom RTB.

U svakom slučaju, SAVAMALE je dragocen film, minoran unutar Žikinog opusa, ali važan za razumevanje milje u koji on dolazi a isto tako i važan za razumevanje njegove pozicije unutar kinematografije u kojoj su u tom trenutku vladali predstavnici praške škole i njegovog pokušaja da se snađe na njihovom terenu.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, April 13, 2008

POZORIŠNA VEZA

Ponovo sam danas pogledao POZORIŠNU VEZU Milorada Lakovića. Ovaj film sam gledao kao dete i slabo sam ga se sećao. Ginger ga je takođe gledao kao dete i on ga se sećao mnogo živopisnije.

U svakom slučaju, reč je o grooviest filmu snimljenom u SFRJ. Naime reč je o filmu sa jednim od grooviest scoreova ikada snimljenih za naš film. Napisao ga je Mića Marković koji je uostalom napisao i temu za OTPISANE. Ovaj score je potpuno na liniji Isaac Hayesovih i Curtis Mayfieldovih scoreova za blaxploitation, kao i scoreova koje je radio Lalo Schifrin u svojim najboljim danima. Odavno nisam zapazio neki tako upečatljiv score u jugoslovenskom filmu.

S druge strane, Lakovićeva režija je više na francuskoj liniji reditelja kao što je recimo Melville, dakle detaljno prikazani radni procesi prilikom pljačke, bez dijaloga, sa vrlo elaborariranim radnjama, bez straha od toga da se poneka radnja ponovi. Likovi su obučeni u pažljivo izabranu odeću, niko nije slučajno ušao obučen u kadar, sve je vrlo precizno dizajnirano. Ambijenti u kojima se radnja dešava su takođe vrlo pažljivo odabrani, junaci borave u kućama koje apsolutno odgovaraju njihovom socijalnom statusu, i u tom smislu, POZORIŠNA VEZA pored stila od Melvillea preuzima i metodičnost.

Isto tako, u filmu ima dosta fetišizma, naročito recimo prema automobilima pa tako junaci vozne novi "jaguar" i BMW, i kola dosta govore o junacima.

U dramaturškom smislu, scenario Momčila Kovačevića (kasnije poznatog kao Leon Kovke) dosta duguje feljtonu čuvenog Šilje Mihajlovića (inače oca Gordane Suše) koji je opisivao pljačku Narodnog pozorišta u Beogradu. Naime, struktura scenarija je više vezana za sam tok priče nego za filmski koncept tako da se u filmu zločinci uvode kao glavni junaci iako autor nema simpatije za njih i stvari na kraju bivaju tretirane pomalo klinički, pošto se istraga i njihovo bekstvo ne prepliću previše. Što se mene lično tiče, ja moram priznati da sam se hookovao za likove zločinaca, forma me je navela na to, ali nism siguran da li je to i stav filma. U svakom slučaju, priča se odvija solidnim tempom, i iako je klinički hladna čak i za melvilovske standarde pošto u suštini nema melvilovskog dualizma i konflikta, uspeva da bude uzbudljiva.

Uzbuđenje pre svega proističe iz sklapanja dokaza, tragova, reakcija kriminalaca, ali sigurno je da je moglo biti i veće da su istraga i bekstvo bilo još integrisaniji u radnji. Ipak, imajući u vidu da je film inspirisan istinitom pričom, iako su imena promenjena, u kontekstu ekranizacija istinitih krimi priča stoji sasvim dostojanstveno. Ovakvo raslojavanje dva zapleta se dešava i u boljim kućama, pogledajmo recimo slučaj Ridley Scottovog filma AMERICAN GANGSTER.

Na nivou scenarija, zanimljivo je pratiti dijaloge, ekonomisanje žargonom i psovkama, zatim novčane proporcije. Recimo, plen koji će uzeti u narodnom pozorištu je 500 miliona "starih dinara", kafa i voda u kafani koštaju 18 dinara, a prenoćište u sobi nekog privatnog stana 100 dinara.

Isto tako, prikaz beogradskog podzemlja je vrlo hrabar. Inspektor koga igra Miki Krstović se poznaje sa lopovom koga igra Voja Brajović, jedan od doušnika policije je notorni homoseksualac koji zavodi tvrde momke sa asfalta, kriminalci imaju kontakte u svim porama društva, a isto tako zanimljive su i niske strasti koje vladaju među ljudima.

U tom smislu film obiluje što dragovoljnim što prisilnim seksom, imamo dva prikaza grudi, od kojih je barem jedan bio sasvim eksploatacijski, bez opravdanja u priči.

Kad je reč o nasilju, prva likvidacija je urađena sa sve upotrebom slow motiona. Krv se proliva od svakog pogotka vatrenim oružjem i film ima vrlo pristojan body count od osam žrtavam između ostalog ima i snajperski hitac i "heklera" sa optičkim nišanom i intergisanim prigušivačem koji pogodi Cecu Bojković u dojku. Respect.

Glumačka podela je takva da su simpatičniji glumci u ulogama kriminalaca. Policajce predvodi Bata Živojinović a tu su još i Miki Krstović i Vladan Živković dok krimose igraju Voja Brajović, Rastislav Jović, Neda Arnerić i Boža Longa (koji izgleda kao da je upravo izašao iz SCARFACEa i to kažem u krajnje pozitivnom smislu). U principu, retko kada smo viđali naše glumce u jednom ovakvom formalističkom projektu, pa se oni u njemu krajnje promenljivo snalaze. Miki Krstović je odličan jer ovo je teren koji njemu najbolje odgovara, kao i Voja Brajović koji dobro razume underplay.

Uopšte članovi bande su u underplayu i bolje su ukapirali stil glume od policajaca među kojima Bata Živjinović nije uspeo da se odmakne od svoje tipične persone.

POZORIŠNA VEZA je film koji je u svoje vreme bio tretiran kao marginalan, i smatran je promašajem, tako da Laković potom nije radio igrani film a Kovke je završio u gutteru srpske populističke komedije. Međutim, gledano iz današnje vizure, POZORIŠPNA VEZA je film apsolutno vredan pažnje.

* * * / * * * *

Saturday, April 12, 2008

PARALLAX VIEW

Sinoć sam reprizirao PARALLAX VIEW Alana J. Pakule, courtesy of Ginger.

Ovaj film sam gledao kao klinac na televiziji i imao je dosta snažan utisak na mene. Sad kad sam ga ponovo pogledao, a imajući u vidu koliko je politički paranoja triler napredovao u međuvremenu, PARALLAX VIEW deluje kao skup opštih mesta, što nije Pakulina krivica već upravo tužna sudbina jako uticajnih klasika koji bivaju obesmišljeni nizom epigona.

Naročito, u slučaju kada epigone rade u neku ruku talentovaniji reditelji od Pakule.

Ono što je najzanimljivije u Pakulinom rediteljskom postupku jeste koncept u kome on maltene herzogovski, i u svakom slučaju vrlo arty prilazi jednoj par excellence žanrovskoj priči, distancirajući se od junaka i pokušavajući da je prikaže maltene dokumentaristički, da se postavi kao krajnje objektivan posmatrač, što mu u dosta slučajeva ne uspeva pošto scenario ipak nije tako laboratorijski postavljen već je vrlo klasicistički vezan za glavnog junaka.

S druge strane, PARALLAX VIEW je u političkom smislu danas datiran u SAD, mada ne i u Srbiji, setimo se ubistva Boška Peroševića, i tih low-key akcija. Ovaj film upravo tretira tu liniju inflacije raznih probisveta i deluzionalnih likova koji su izvršavali ubistva raznih kontroverznih političkih figura, naročito u Americi tokom šezdesetih i sedamdesetih. PARALLAX VIEW daje jednu paranoidnu, blago stilizovanu viziju da su, i kako su, oni regrutovani i zloupotrebljeni.

U svakom slučaju, danas su retki politički filmovi koji su ovako topical, možda baš zato što je žanrovski film potpuno apsorbovao ovakve priče i one se danas tetiraju kao pulp. Uostalom zar holivudski film nije bastion skepse prema establišmentu koja je pretvorena u vic. U savremenom američkom filmu je potpuno normalno da CIA stoji iza nekog zlog plota čiji je cilj da se ubiju nevini građani kako bi se njima povećao budžet i sl.

PARALLAX VIEW je film iz vremena kada je neka takva priča mogla da ima političku težinu.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, April 10, 2008

BIRO ZA IZGUBLJENE STVARI

Pogledao sam BIRO ZA IZGUBLJENE STVARI Bate Prelića.

Macavity, this old fuck is gonna need all the support he can get.

Sa ovim petim naslovom u sezoni, srpska kinematografija ne prestaje da bude zanimljiva i za 2008. se zaista može reći da je jedna od najupečarljivijih u poslednjoj deceniji.

Prelićev film je daleko od dobrog, ali ponovo je reč o pokušaju da se snimi nešto što se u srpskim uslovima ne viđa svaki dan i film zato zaslužuje poštovanje. Siguran sam da je sniman bez kalkulacije, ili barem bez previše kalkulisanja.

Prelić je u svojim počecima bio poznat kao notorni popuilista, ali je unutar toga uspeo da ostvari barem jedan zaista zanimljivi film, iako ljudi različito tumače koji je to konkretnno film (meni je POLTRON, većini je ŠEĆERNA VODICA). BIRO nema apsolutno nikakve veze sa populizmom bilo koje vrste i bazična veza sa tradicijom našeg filma ostvaruje se sa opusom Miše Radivojevića pre svega, a nešto manje sa opusom Dragana Marinkovića i sličnih pretencioznih "autora".

Nažalost, u ovom konkretnom slučaju, Prelićev film u sebi sadrži uglavnom nedostatke Radivojevićevih filmova, i na pogrešne načine pokušava da ih prevaziđe. kad je reč o Prelićevom pokušaju prevazilaženja Radivojevića pre svega to su modifikacije u glumačkom ansamblu. Prelić je očigledno želeo da na neki način afirmiše neke nove neiskorišćene glumce, međutim, nažalost, Srbija nije do te mere bogata glumca pa da postoje neki skriveni talenti koje će baš bata otkriti. Izuzev Jelene Ilić koja je već vrlo ugledna pozorišna glumica, i samo silom prilika ranije nije glumila na filmu, ostali Batini pikovi su uglavnom promašaj i mislim da bi bolji posao napravio sa afirmisanim glumcima. Sličan primer pretencioznog izbora glumačke podele imali smo u Petričićevom filmu SKORO SASVIM OBIČNA PRIČA, koji je takođe bio fijasko zbog toga, a inače u oba filma glumi Boba Latinović koja očigledno nema previše sreće sa filmom.

Radivojević mnogo iskusnije radi sa glumcima i oslanja se na dokazane veličine koje pružaju filmu ipak neki siguran kvalitet. Prelić je u ovom filmu pošao putem kojim se Radiovojević muči kroz ceo svoj opus a to je snimanje srpskog filma o intelektualcima. Međutim, naši glumci, naročito naši mladi glumci ne umeju uverljivo da odigraju intelektualce. Čak ni Radivojevićevi kanonski glumci poput Berčeka, nisu uspevali da ikoga ubede da su obrazovani, ali zato je Berčejk odlično prikazivao prkos kojim odišu Radivojevićevi junaci, a Prelićevi glumci ne mogu da iznesu čak ni te bazične emocije.

Ako se dosta problematičnom segmentu glume doda krajnje problematičan scenario koji je mešavina opštih mesta o mladim intelektualcima, godinama koje im je uzela kriza u ex-SFRJ, njihovim ljubavnim problemima, nesnalaženjima, koketiranjima sa magijskim realizmom, onirizmom, i kad se sve to nadgradi vrlo niskobudžetnom egzekucijom sa tek jedva kompetentnim kadriranjem, fotografijom zanemarljivog nivoa osvetljenja, i sveoštim niskim budžetom, gledalac nema baš puno atributa za uživanje. Štaviše, mogao bih reći da i taj intelektualni segment filma, sa dosta nejasnih ideoloških, često i dnevnopolitičkih opservacija, deluje besmisleno. Naime, kukanje nad godinama koje ti je neko ukrao možda ima smisla u filmu poput BUĐENJA IZ MRTVIH koji ipak sporadično nudi neke bljeske veštine. Međuim, film poput BIROA je jedino mogao biti snimljen u rasulu savremene Srbije i nigde drugde ne bi prošao, i moram priznati da me jako nervira kada neko ko ne bi imao šanse u bilo kojoj normalnoj kinematografiji kuka nad nenormalnošću našeg društva. Ja ne osporavam da su se našoj zemlji i našoj kinematorafiji desile strašne stvari, ali zaista poneko nema prava da se žali.

Bata Prelić je potpisao nešto od najstrašnijeg šunda ex-SFRJ filma, i posle duge pauze uspeo je da snimi art-house film. Mislim da je fenomenalna ta zemlja koja na taj način pruža "novu priliku". Inače, Prelić je imao dosta iskustava kao pomoćnik i asistetnt i on u tom smislu spada na liniju pokojnog Kresoje, čak bih ga ja sa njim možda i grupisao kao autora, i za obojicu je zanimljiv taj eklekticizam koji je karakterističan za pomoćnike kada postanu reditelji.

I uopšte zaista je neverovatna ta stvar koja ubija našu kinematografiju a to je odsustvo kriterijuma. Gledam štampu, pojavio se Bata Prelić, ima novi film, svi se ponašaju kao da su ti neki njegvi raniji filmovi nešto obično, svakodnevno, bez jasnog žanrovskog ukusa, kao da su to normalni neki filmovi solidne umetničke vrednosti i sad taj sineasta se vraća. Ne kažem da ga sad treba ponižavati po novinama, međutim čini se da jedino u Srbiji kada se pomene filmska profesija ne postoji apsolutno nikakav širi kontekst koji se sagledava, tipa kakve filmove je radio taj čovek i sl.

Prelićev come-back je kao kada bi sad recimo Steve Oedekerk snimio neki totalni art-house film i niko ne odreaguje da je isti čovek prethodno radio ACE VENTURU i sl.

BIRO je dakle neuspeo ali zanimljiv art-house pokušaj, bez relevantne internacionalne perspektive koji uprkos svom niskom kvalitetu ne izaziva potrebu za aktivnim neprijateljstvom.

* 1/2 / * * * *

Wednesday, April 9, 2008

COMBIEN TU M`AIMES

Pogledao sam COMBIEN TU M`AIMES Bertrand Bliera, courtesy of Ginger.

Radovao sam se ovom filmu kao high concept prici o coveku koji iznajmljuje prostitutku koju glumi Monica Bellucci da zivi sa njim i da mu bude zena. Medjutim, taj high concept nije otisao u pravcu zabavnog filma vec vise linijom svega onog najgoreg sto moze da ti pruzi francuski film.

* * / * * * *

Tuesday, April 8, 2008

WALL STREET

Sinoć sam reprizirao WALL STREET Olivera Stonea, upravo u cilju lagane pripreme za W o kome danas nađoh gorekopirani članak.

WALL STREET je jedan od upečatljivih primera eighties filmmakinga, jedan od poslednjih zaista potentnih angažovanih filmova, u kome se s jedne strane naivno, a s druge strane verovatno jedino moguće napada američki kapitalizam osamdesetih koji je u međuvremenu tamo mutirao a kod nas tek dolazi u tom obliku.

WALL STREET je film koji zapravo tek danas postaje aktuelan u našim okolnostima, i iako se kod nas masovno čitaju Houellebecq, gleda NIP/TUCK i sl. zapravo mi smo još uvek u ovoj fazi.

Dok je u današnjoj Americi danas nemoguće ono što je bilo sasvim realno u vreme izlaska WALL STREETa da ljudi poput Gordon gekkoa budu simpatisani, kod nas je to danas jedna od paradigmi koja se pomalja u medijima.

Stone je ovaj film režirao sigurno, vrlo je precizno izdvojio jednu liniju priče u potencijalno epskom narativu, ekonomski aspekt je učinio jasnim i emotivno pregnantnim, i isporučio jedan od klasika i školskih primera na temu kako Holivud pravi dobar problemski film.

* * * / * * * *

Monday, April 7, 2008

CLAY PIGEDONS

Ponovo sam pogledao CLAY PIGEDONS David Dobkina, courtesy of Leon.

Ovaj film sam gledao u bioskopu back in the day, i upamtio sam Dobkina kao dobrog reditelja i Vaughna kao perspektivnog glumca. Tu perspektivnost Dobkin je potvrdio u SHANGHAI KNIGHTS, jednoj sjajnoj Jackie Chanovoj franšizi, danas pomalo zaboravljenoj. U međuvremenu su Dobkin i Vaughn postali hit paket, a Dobkin je žanrovski počeo da radi nešto treće u odnosu na neo noir sa kojim je, kao i mnogi, ušao u kinematografiju.

Scott Free je producirao CLAY PIGEONS u sklopu svoje generalne sklonosti ka neo noiru, setimo se povratničkog filma Marek Kanievske WHERE THE MONEY IS.

Dobkin u svom tretmanu Matt Healyjevog scenarija pre svega insistira na atmosferi i odnosima među likovima a manje na napetosti i neizvesnosti ishoda, što je zdravo polazište pošto time izbegava da upadne u klopku potrošenosti žanrovske matrice koje se dohvatio.

Samim tim, na bazi relativno svežeg scenarija, odlične glumačke ekipe i mladih zvezda u usponu, Dobkin uspeva da snimi neo noir koji se zaista izdvojio iz ostatka ponude i otvorio mu vrata major studija.

Retki su neo noir reditelji koji su se isključivo bavili ovim žanrom, pa ni Dobkin nije izuzetak, i on danas radi high koncept komedije sa elementima akcije. Dok se sklonost ka komediji mogla anticipirati iz ovog filma, akcija je novost koju nam je Dobkin otkrio tek kasnije.

* * * / * * * *

Sunday, April 6, 2008

STARTER FOR 10

Pogledao sam STARTER FOR 10 Tom Vaughana, courtesy of Ginger.

Ovaj film je jedna od najcenjenijih romantičnih komedija u poslednjih par sezona iako ne mogu da kažem da je taj status iole zaslužila.

Reč je o simpatičnom filmu koji istovremeno pokušava da bude dramski pregnantan a da se oslanja na velike melodramske obrte koji se dešavaju potpuno nepripremljeni i pre bi imali mesto u nekom high concept romcomu nego u ovakvom filmu koji očigledno stavlja karaktere na prvo mesto.

Otud na mikroplanu film pokušava da bude studija karaktera sa jako malo humora a da na makroplanu vođenja priče bude uzbudljiva romantična komedija na liniji čuvenog John Hughesa, koji je i sam često promašivao upravo zbog loše odmerene mešavine drame i komedije.

U konačnom skoru, STARTER FOR 10 je zabavan film, benevolentan, pun velikih muzičkih hitova iz osamdesetih, ali u emotivnom smislu nije zadovoljavajući, i po utisku koji ostavlja na gledaoca takođe deluje podjednako neopredeljeno kao i u domenu stila.

U tom smislu je dosta sličan Schwimmerovom filmu RUN FATBOY RUN koji je ambivalentan na isti način, i što je najvažnije podjednako zaostaje za svojim Workin Title uzorima kao i STARTER FOR 10.

* * / * * * *

Friday, April 4, 2008

BLACK SAMURAI

Pogledao sam BLACK SAMURAI Al Adamsona, courtesy of Ginger.

Reč je o vehicleu mog omiljenog blaxploitation glumca Jim Kellyja, poznatog po ulozi u filmu ENTER THE DRAGON koji je potom imao i hit BLACK BELT JONES sa istom ekipom, da bi zatim potonuo u B-produkciji.

Adamsonov BLACK SAMURAI svakako nije jedan od onih naslova zbog kojih bi se B-film mogao smatrati umetničkom formom bogatom značenjima, i po svojoj veštini se sigurno ne kvalifikuje za izgubljeni klasik. Ovaj pokušaj da se sa Kellyjem uradi James Bond rip-off ipak uspeva da bude sasvim upotrebljiv curio, da donese Kellyjev stil borbe koji se razlikuje od tadašnje generacije kung fu glumaca, nešto je sporiji i krvaviji, sa nizom ekscentričnih detalja.

Recimo Kelly se u nekoliko navrata obračunava sa midgetima i prava je šteta što te scene nije režirao neki majstor tako da su
prilično mlako zabeležene. A u samoj završnici filma, Kelly dobija priliku da se bije sa jednom velikom pticom, orlom ili tako nečim nezgodnim, i tu bi isto bolji reditelj postigao veći rezultat. Ovako, te scene ostaju više kao kuriozitet koji je zanimljiviji kad se prepričava nego kad se gleda.

* * / * * * *

Wednesday, April 2, 2008

THE MIST

Pogledao sam THE MIST Franka Darabonta, courtesy of Ginger,

Moram priznati da mislim da je reč o ozbiljnom pokazatelju krize žanra. I to ne zbog toga što je reč o filmu koji je loš, loši filmovi nastaju svaki dan, naročito u hororu, već zbog toga što je ovaj film toliko hvaljen.

Dok Ghoul recimo misli da kraj filmu podiže ocenu, ja bih mu baš zbog kraja smanjio ocenu, kada bi ona imala gde dole da ode. Naime, kraj u kome junak izazove kolektivno samoubistvo pošto im je nestalo goriva u izmaglici dok se oko njih čuje urlik monstruma iz druge dimenzije, a zatim, pošto je jedini on preživeo, dođe vojska i porazi monstrume iz duge dimenzij što svemu daje tobože ironičan twist, tako karakterističan za horore od pre 50 godina, uopšte nije motivisan. Prvo, film ne ide realističkom linijom u kojoj su ljudi sposobni za takav čin. Ovaj film je smešten u svet u kome se takve odluke ne donose. Ovo je Castle Rock, izmišljeni Kingov grad. Drugo, čak i da je film apsolutno na toj liniji, ne postoji ama baš nikakva naturalistička motivacija da junaci to urade. Prvo, niko od njih nije suicidalabn, čak naprotiv, drugo, u džipu su bezbedni, možda beznadežni, ali bezbedni. Treće, celu akciju samoubijanja inicira otac. U takvom trenutku otac bi bio spreman da sam izgura džip kilometrima a ne da ubije sina.

Ovakva vrsta senzacionalističkog kraja naravno može da appealuje u opštem delirijumu ovog lošeg filma, međutim, senzacionalizam nije ono što je Darabont hteo, on je hteo da to sve ima poentu.

E sad, ja sam možda uspeo da nazrem čak i neku vrstu poente u ovoj papazjaniji.

Svaki posetilac ovog foruma zna da sam ja spreman da gledam svako smeće, da prihvatim kakvu god premisu i sl. Međutim, bazična logika, fizika, psihologija ovog filma sugeriše daje reč o junacima koji su ozbiljno retardirani. Da je film bio malo duži, a inače nepodnošljivo je dugačak, mi bismo verovatno saznali sa koliko godina je koji od junaka shvatio da zaostaje za vršnjacima.

Primeri za to su brojni. Recimo, u supermarketu su zatočena tri vojna lica. Međutim, kada se zgodno u tašnici jedne junakinje nađe pištolj, ljudi se upitaju ko ume da puca. Da puca ume debeljuškasti prodavac. Vojna lica kao fizički najspremnije, obučene za borbu i sl. niko ne zarezuje.

Tako recimo kad se ide kroz maglu po lekove, ekipa sa sobom vodi i jednu osamdesetogodišnju babu. Ja znam da je uverljivo da baba hoće da ide negde, ali je neuverljivo da iko ko nije potpuni mentol hoće da je vodi. Zatim, kad monstrumi napadnu radnju, neće da naude Bogomoljki, tu ja pomislim, aha, ovo je neki twist, ona im komanduje, ili ona je Chosen One, ona je besmrtna, ne međutim taj detalj ne biva eksploatisan u filmu, taj detalj niko od junaka nije primetio, taj detalj ni ona sama NIJE PRIMETILA iako se sa bićem iz druge dimnezije gledala u oči.

O anahronoj, teatralnoj postavci scena u supermarketu, da i ne govorim. Mislim, to možda može da prođe u nekom filmu gde mora tako da se uradi, ako je neki Sundance film, ili SINOVCI, ali u MISTu je zaista nedopustivo da gledamo tipske likove kako prolaze kroz opšta mesta.

Kao jedan od glupih ljudi u filmu ističe se glavni junak, tako da samoubistvo koje inicira na kraju proističe iz toga što je moron i nije podstaknuto nekim egzistencijalnim strahom, a ni ovi oko njega nisu ništa pametniji.

Frank Darabont je stari mediokritet, jedan od najcenjenijih mediokriteta savremenog Holivuda. U tom smislu, to što je monstrum postavljen potpuno besmisleno, napada ljude napolju a nema snažnu portrebu da uđe tamo gde ima ljudi, ako mu je do ljudi, monstrum ne zna da li ubija ljude ili ih uzima radi uzgajanja, ili što monstrum ne napada vozila, ni parkirana ni u pokretu, ili sto što monstrumi izbacuju kisleinu, kisleina im je krv, ali zato ne mogu da proseku kroz lim. To su sve neke gluposti koje degradiraju film ali nisu neočekivane. Međutim, uvodnih 10 minuta filma u kojima Thomas Jane reguliše komunalna pitanja sa Andre Braugherom. Pa to je nepodnošljivo.

U svakom slučaju, ja sam se namučio umesto vas. Izbegnite ovaj film. Znam da nema puno horor filmova sa puno dijaloga, ali verujte da to što film obiluje dijalozima ne znači da je dobar i umetnički.

* 1/2 / * * * *

Tuesday, April 1, 2008

WEATHER UNDERGROUND

Danas sam se u jednom razgovoru podsetio filma WEATHER UNDERGROUND i odlučio sam ponovo da ga pogledam. Ukoliko nekada osetite potrebu za dnevnom dozom antiamerikanizma, ovaj dokumentarac je prava stvar.

Naime, sama priča o studentima koji su od hipika postali teroristi koji su se borili protiv rata u Vijetnamu, u političkom smislu nije previše važna niti zanimljiva, pošto su oni bili politički naivni, međutim jeste potentna u psihološkom smislu pošto je dvoje od njih posle Weather Undergrounda nastavilo da se bavi terorizmom i zaglavilo ozbiljne robije. Koliko god da su imali sreće što je FBI kršio zakon u istrazi pa su se na taj način spasili robije za WU, toliko su posle nastradali.

Međutim, ono što je ključno to su okolnosti u kojima su oni radili to što su radili. Kada se u filmu nabroji protiv čega su se sve borili, šta im je država radila, kako se Vlada obračunavala sa Black Panthersima i sl. ne saznaje se ništa novo, ali kada se sve skupi na jednom mestu deluje fascinantno.

* * * / * * * *

RENDEZ-VOUS

Danas sam pogledao Techineov RENDEZ-VOUS koji mu je doneo nagradu za režiju u Kanu. na scenariju za ovaj film sarađivao je Olivier assayas, tako da bi se moglo reći da je ovaj film veliki reunion kritičara Cahiers du Cinema.

Reč je o ranom Techineu iz 1985. godine u kome su međutim prepoznatljive njegove opsesije spojem seksa i međuljudskih odnosa.

U ovom konkretnom filmu, on se bavi temama seksa, opsesije i umetničkog stvaralaštva. I moglo bi se reći da on te teme obrađuje dosta tanko. Pa ipak, odnos između glavnog junaka i junakinje jeste zanimljiv i nosi film na poseban način, i čini se da je vrlo autentičan za razliku od drugih elemenata filma koji su u najmanju ruku neuverljivi.

Stoga, Techine potpuno pada na svom pretencioznom-filozofskom nivou ali uspeva da snimi vrlo istinitu "malu ljudsku priču". Nažalost, čini mi se da su kritika i festivali progutali sve udice koje im je Techine bacio sa ovim filmom.

* * 1/2 / * * * *