Thursday, April 10, 2008

BIRO ZA IZGUBLJENE STVARI

Pogledao sam BIRO ZA IZGUBLJENE STVARI Bate Prelića.

Macavity, this old fuck is gonna need all the support he can get.

Sa ovim petim naslovom u sezoni, srpska kinematografija ne prestaje da bude zanimljiva i za 2008. se zaista može reći da je jedna od najupečarljivijih u poslednjoj deceniji.

Prelićev film je daleko od dobrog, ali ponovo je reč o pokušaju da se snimi nešto što se u srpskim uslovima ne viđa svaki dan i film zato zaslužuje poštovanje. Siguran sam da je sniman bez kalkulacije, ili barem bez previše kalkulisanja.

Prelić je u svojim počecima bio poznat kao notorni popuilista, ali je unutar toga uspeo da ostvari barem jedan zaista zanimljivi film, iako ljudi različito tumače koji je to konkretnno film (meni je POLTRON, većini je ŠEĆERNA VODICA). BIRO nema apsolutno nikakve veze sa populizmom bilo koje vrste i bazična veza sa tradicijom našeg filma ostvaruje se sa opusom Miše Radivojevića pre svega, a nešto manje sa opusom Dragana Marinkovića i sličnih pretencioznih "autora".

Nažalost, u ovom konkretnom slučaju, Prelićev film u sebi sadrži uglavnom nedostatke Radivojevićevih filmova, i na pogrešne načine pokušava da ih prevaziđe. kad je reč o Prelićevom pokušaju prevazilaženja Radivojevića pre svega to su modifikacije u glumačkom ansamblu. Prelić je očigledno želeo da na neki način afirmiše neke nove neiskorišćene glumce, međutim, nažalost, Srbija nije do te mere bogata glumca pa da postoje neki skriveni talenti koje će baš bata otkriti. Izuzev Jelene Ilić koja je već vrlo ugledna pozorišna glumica, i samo silom prilika ranije nije glumila na filmu, ostali Batini pikovi su uglavnom promašaj i mislim da bi bolji posao napravio sa afirmisanim glumcima. Sličan primer pretencioznog izbora glumačke podele imali smo u Petričićevom filmu SKORO SASVIM OBIČNA PRIČA, koji je takođe bio fijasko zbog toga, a inače u oba filma glumi Boba Latinović koja očigledno nema previše sreće sa filmom.

Radivojević mnogo iskusnije radi sa glumcima i oslanja se na dokazane veličine koje pružaju filmu ipak neki siguran kvalitet. Prelić je u ovom filmu pošao putem kojim se Radiovojević muči kroz ceo svoj opus a to je snimanje srpskog filma o intelektualcima. Međutim, naši glumci, naročito naši mladi glumci ne umeju uverljivo da odigraju intelektualce. Čak ni Radivojevićevi kanonski glumci poput Berčeka, nisu uspevali da ikoga ubede da su obrazovani, ali zato je Berčejk odlično prikazivao prkos kojim odišu Radivojevićevi junaci, a Prelićevi glumci ne mogu da iznesu čak ni te bazične emocije.

Ako se dosta problematičnom segmentu glume doda krajnje problematičan scenario koji je mešavina opštih mesta o mladim intelektualcima, godinama koje im je uzela kriza u ex-SFRJ, njihovim ljubavnim problemima, nesnalaženjima, koketiranjima sa magijskim realizmom, onirizmom, i kad se sve to nadgradi vrlo niskobudžetnom egzekucijom sa tek jedva kompetentnim kadriranjem, fotografijom zanemarljivog nivoa osvetljenja, i sveoštim niskim budžetom, gledalac nema baš puno atributa za uživanje. Štaviše, mogao bih reći da i taj intelektualni segment filma, sa dosta nejasnih ideoloških, često i dnevnopolitičkih opservacija, deluje besmisleno. Naime, kukanje nad godinama koje ti je neko ukrao možda ima smisla u filmu poput BUĐENJA IZ MRTVIH koji ipak sporadično nudi neke bljeske veštine. Međuim, film poput BIROA je jedino mogao biti snimljen u rasulu savremene Srbije i nigde drugde ne bi prošao, i moram priznati da me jako nervira kada neko ko ne bi imao šanse u bilo kojoj normalnoj kinematografiji kuka nad nenormalnošću našeg društva. Ja ne osporavam da su se našoj zemlji i našoj kinematorafiji desile strašne stvari, ali zaista poneko nema prava da se žali.

Bata Prelić je potpisao nešto od najstrašnijeg šunda ex-SFRJ filma, i posle duge pauze uspeo je da snimi art-house film. Mislim da je fenomenalna ta zemlja koja na taj način pruža "novu priliku". Inače, Prelić je imao dosta iskustava kao pomoćnik i asistetnt i on u tom smislu spada na liniju pokojnog Kresoje, čak bih ga ja sa njim možda i grupisao kao autora, i za obojicu je zanimljiv taj eklekticizam koji je karakterističan za pomoćnike kada postanu reditelji.

I uopšte zaista je neverovatna ta stvar koja ubija našu kinematografiju a to je odsustvo kriterijuma. Gledam štampu, pojavio se Bata Prelić, ima novi film, svi se ponašaju kao da su ti neki njegvi raniji filmovi nešto obično, svakodnevno, bez jasnog žanrovskog ukusa, kao da su to normalni neki filmovi solidne umetničke vrednosti i sad taj sineasta se vraća. Ne kažem da ga sad treba ponižavati po novinama, međutim čini se da jedino u Srbiji kada se pomene filmska profesija ne postoji apsolutno nikakav širi kontekst koji se sagledava, tipa kakve filmove je radio taj čovek i sl.

Prelićev come-back je kao kada bi sad recimo Steve Oedekerk snimio neki totalni art-house film i niko ne odreaguje da je isti čovek prethodno radio ACE VENTURU i sl.

BIRO je dakle neuspeo ali zanimljiv art-house pokušaj, bez relevantne internacionalne perspektive koji uprkos svom niskom kvalitetu ne izaziva potrebu za aktivnim neprijateljstvom.

* 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment