Wednesday, November 30, 2016

Дуэлянт

Pogledao sam Дуэлянт Alekseja Mizgirjova, jedan od onih filmova koji epitetu "nolanovski" daju pozitivan predznak. Дуэлянт je priča o profesionalnom "dvobojašu", aristokrati koji izlazi na dvoboje umesto onih koji su izazvani i poznat je nemilosrdnoj efikasnosti. Kada počne da naslućuje kako dvoboji na koje biva pozvan nisu slučajnost i da iza spiska njegovih ubijenih protivnika postoji itekakva povezanost, glavni junak odlučuje da sazna o čemu se radi i čije je oruđe postao.

Mizgirjov je slično Gavinu O'Connoru u THE ACCOUNTANT na neki način kanalisao Batmana, naravno ovog puta bez Afflecka i direktnih referenci, međutim to je taj svet frankmillerovskog mračnog trilera, sa gradom čija korozivnost čini da se i on sam nametne kao jedan od protagonista filma. Mizgirjovljev film nosi stripovsku stilizaciju, ne samo u pogledu produkcionog dizajna već i same postavke likova, i ta mačistička, narcisoidna poza koju on gradi zaista uspeva da profunkcioniše. Pjotr Fjorodov u glavnoj ulozi kanališe nešto mladog Mela Gibsona.

Za ovako visokoestetizovan film, Mizgirjovljev rediteljski postupak je začuđujuće visceralan, i to nesamo u scenama obračuna već i u rekonstrukcijama balova gde se opredeljuje sa dosta fokusirane pokrete kamere koja je vezana uz likove, sa specifičnom optikom kakvu sam upravo viđao u ruskom art houseu, recimo kod Germana Mlađeg pa čak i kod Sokurova, koliko god to suludo zvučalo.

Mizigrovljeva struktura na nivou scenarija možda jeste mogla biti kudikamo elegantnija, ali to zaista nije preveliki problem jer način prelazaka u retrospekcije ima tvrd, filmičan pristup.

Ruski producent Aleksandar Rodnjanski smatra da je Дуэлянт nova generacija ruskih blokbastera koji stavljaju akcenat na inteligentan zaplet. Ne bih išao toliko daleko da taj "nolanovski" element utiska o inteligenciji nazovem autentičnom "pameću", ali da u ovom filmu Rusi definitivno nude autentičan pečat kakav su recimo imali Korejanci.

* * * / * * * *

VAMPIROS EN LA HABANA

Pogledao sam VAMPIROS EN LA HABANA Juana Padrona, kubanski animirani film za odrasle iz 1985. godine, nastao u koprodukciji sa Španijom. U stilu FRITZ THE CATa, VAMPIROS EN LA HABANA oslanja se na stilizaciju humorističkog stripa i govori o svetu u kome su vampiri organizovana podzemna organizacija podeljena na dve sekcije - evropsku aristokratsko-kapitalističku i američku-italogangstersku. Priča se dešava 1921. i govori o potomku Grof Dracule kojije zahvaljujući ujakovom serumu postao daywalker. Predstavnici obe rivalske grupacije stižu u Havanu pod diktaturom generala Machada u pokušaju da se domognu seruma - jedni da bi ga uništili jer im kvari posao, drugi da bi ga komercijalizovali.

VAMPIROS EN LA HABANA je parodija na gangsterski i vampirski film i praktično je lišen ideologije, premda u samom finišu daywalker ima jedan emancipatorski gest koji bi se mogao tumačiti kao paralela Castrovoj inkubaciji latinoameričkih revolucija.

No, karamboli i sporadično izuzetno duhoviti momenti glavno su obeležje ovog sasvim solidno realizovanog animiranog filma koji se obraća odrasloj publici što ni danas nije onoliko česta forma koliko bi mogla da bude a 1985. tek nije bila. To je samo jedno od obeležja vrlo specifične kubanske kinematografije koja je uprkos svojim limitiranim resursima bila jedna od autorski najupečatljivijih na prostoru Latinske Amerike.

2003. usledio je nastavak MAS VAMPIROS EN LA HABANA.

* * * / * * * *

Tuesday, November 29, 2016

LE FILS DE JEAN

Pogledao sam LE FILS DE JEAN Philippe Lioreta, melodramu o Parižaninu koji saznaje da mu je otac preminuo u Montrealu i da mu je ostavio nešto. On odlazi u Montreal, upoznaje očevog prijatelja i kreće da saznaje o ocu. Upoznaje i očevu familiju, ali sa uslovom očevog prijatelja da im nikada ne otkrije da je vanbračni sin.

LE FILS DE JEAN je mogao da bude zanimljiva priča o identitetu, gubitku i nizu drugih tema ali nažalost u Lioretovoj izvedbi jednostavnost postupka na svakom nivou rezultira gotovo isključivo banalnošću i prvoloptaškim rešenjima koja što se mene tiče ovaj film smeštaju u okrilje televizijske ponude.

* 1/2 / * * * *

ANOCHECE EN LA INDIA

Pogledao sam ANOCHECE EN LA INDIA Cheme Rodrigueza, priču o ostarelom hipiku koji je ostao nepokretan od nekog degenerativno pokušaja i želi da ode da se eutanazira u Indiji, poprištu njegovih najlepših sećanja iz mladosti i njegovom odnosu sa rumunskom negovateljicom koja ga prati na tom putu sa namerom da ga spreči u tom naumu.

Chema Rodriguez uzima ovu premisu koja obećava sentimentalnost i pravi melodramu sa likovima koji za početak ne pobuđuju sažaljenje što je ogroman plus. Sam glavni junak je džangrizavi, ogorčeni luzer sa kojim se gledalac identifikuje mimo nevolje u kojoj se našao. Junak je pre svega autsajder koji je došao do kraja svog biološkog puta, pre nego lik koji treba da izmami suze.

Isto važi i za rumunsku negovateljicu koja jeste žrtva tranzicije u Istočnoj Evropi ali se nimalo ne ponaša kao žrtva.

Kada se toj dobroj karakterizaciji doda vrlo ozbiljna fotografija Alexa Catalana i vrlo konkretan prikaz “telesnosti” koji prati ceo film, rezultat je film koji istovremeno uspeva da bude ono što se namerio - a to je priča o životu koji gubi smisao, ali i da svoju emotivnost ne crpi a priori iz postavke već iz razvoja događaja. 

* * * / * * * *

L'OUTSIDER

Pogledao sam L’OUTSIDER Christophe Barratiera, francuski film o Jerome Kervielu, berzanskom mešetaru koji je Societe Generaleu pre nekoliko godina napravio rekordne gubitke vodeći se svojim hazarderskim principima trgovine i krupno ih potrkradajući. Kao i mnogi berzanski filmovi, ni ovaj ne uspeva da zapravo objasni šta je Kerviel tačno uradio, ali istovremeno ne uspeva da napravi ni neke upečatljive likove

Tako L’OUTSIDER počinje kao još jedan od derivata WALL STREETa ili WOLF OF WALL STREETa a završava na potpunoj margini, kao film koji uprkos žestokim pokušajima čak ni hardverski ne uspeva da izimitira te klasike, a u pogledu karaktera i idejnosti, da i ne govorimo. 

Najtužnije od svega je što L’OUTSIDER ne samo da ne uspeva da dostigne ROGUE TRADER Jamesa Deardena, film o vrlo sličnom britanskom slučaju već ni to što ta zgoda nije bila pouka za rukovodioce Societe Generalea.

* * / * * * *

Sunday, November 27, 2016

EL HOMBRE DE LAS MIL CARAS

EL HOMBRE DE LAS MIL CARAS Alberta Rodrigueza je istinita priča o Paco Paesi, španskom mešetaru i prevarantu sa vezama u državnoj bezbednosti koji je igrao ključnu ulogu u aferi odbeglog policijskog činovnika Luisa Roldana. Rodriguezov film je ambiciozno postavljen, isto tako je i rađen, međutim vrlo ozbiljna realizacija ne može prikriti jedan od suštinskih problema ovog filma a to je dramaturgija.

Naime, EL HOMBRE DE LAS MIL CARAS nažalost nikada ne uspeva da dobije pravi narativni zamajac kroz likove i njihove situacije već se svoji na kolaž raznih scena kojima ritam daje voiceover naracija a ne sklop događaja ili razvoj likova. U tom smislu, ovaj film je pre svega spomenik filmovima kao što su WOLF OF WALL STREET ili WAR DOGS i njihovoj sposobnosti da slične priče zaista prevedu u ravan filma koji ima narativni i karakterni pogon.

Rodriguez u tome ne uspeva iako ova priča sama po sebi nije toliko kompleksna da se nije mogla tako ispričati. Ipak, čini se da Rodriguez od uvodnih "taktova" svog filma nije uspeo da se odvoji od efekta koji je postigao i tako je EL HOMBRE DE LAS MIL CARAS zadržao tu atmosferu "početka" i nabacivanja informacija, u celom trajanju.

Pa ipak, slučaj Paca Paese je dovoljno intrigantan, i Rodriguezova realizacija je dovoljno ozbiljna da EL HOMBRE DE LAS MIL CARAS bude prijatno, čak i zanimljivo gledalačko iskustvo, uprkos suštinskim nedostacima koji ovo delo u konvencionalnom pogledu čine nedovoljno "dobrim" filmom.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, November 23, 2016

THE SERBIAN LAWYER

Pogledao sam THE SERBIAN LAWYER Aleksandra Nikolića, dokumentarni film o Marku Sladojeviću, našem iseljeniku iz Holandije koji je bio član timova odbrane Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića. U filmu nije do kraja objašnjeno na koji način je dospeo u njihove timove, verovatno po službenoj dužnosti, ali to nije jedina stvar koju ovaj film ostavlja otvorenom.

Ono što je specifičnost Marka Sladojevića je to što je otišao iz Beograda kao opozicionar i Miloševićev protivnik a onda je braneći Miloševića a potom i Karadžića počeo da se senzibilizira za "njihovu stranu". Ovaj opis u načelu dovodi do lučenja pljuvačke među rodoljubima - ali film ih baš neće zadovoljiti jer sam autor nikada ne preuzima Sladojevićevu "istinu" kao svoju.

I zbilja, imamo scene u kojima Sladojević objašnjava laž o Markalama, ali to radi sa Radovanovim veštacima i sve to deluje kao pozicija odbrane. Ima scena u kojoj New York Times objavljuje tobožnju Radovanovu izjavu o planovima za Bošnjake, pa onda Sladojević otkirva kako je to nepouzdano svedočenje nekog pristrasnog zaštićenog svedoka, ali sve to ostaje prikazano kao deo arsenala "Radovanove odbrane" i nikada ne postaje nešto što zastupa sam film.

Ono što film eventualno zastupa kao razliku u odnosu na dominantno gledište zapadne javnosti u odnosu na Srbe, to je eto teza da je na sudu teže dokazati da su Srbi isključivi krivci nego što se mislilo, i kako su eto svi činili zločine. Ali, Hag ni ne osporava da su svi činili zločine, samo je srpskim zločinima pridao politički smisao a ostali su kršenja pravila rata, i kroz tezu o kvantitetu i planiranju im je pridao "kvalitet" političkog programa. Tu osnovnu tezu ovaj film ne negira.

Čak možemo govoriti kako je Nikolić na neki način iskoristio Sladojevića kao freaka i ispričao priču o tome kako eto Srbin ostaje Srbin, i kada pobegne iz zemlje, lako ga je uvući nazad u narative zbog kojih je pobegao. Ovo se na kraju svodi na jedan od onih filmova o tome kao eto, "život je čudo", kada se približiš kao advokat monstrumu koga braniš, počneš sa njim da se identifikuješ i da ga razumeš. Ono što je poremećaj naše optike jeste to što veliki deo publike verovatno misli da je ovo film o čoveku koji je "otkrio istinu".

Ipak, ovo nije film o tome.

Sladojević s druge strane nema tu harizmu jednog Vergesa, on je krajnje običan tip, i njegove scene u kojima nije uključen u slučaj deluju dosta banalno, tipa vozi kola i peva "Nedelju kad je otišo Hase", pritom analizirajući pesmu kao komad o umirovljenju Asima Ferhatovića, a ne o Titovoj smrti što valjda znaju i mala deca.

U estetskom pogledu, kod Nikolića ima dosta fejkovanja, pokušava da održi talking heads pristup na minimumu, da iz obzervacionih i pseudoobzervacionih situacija ispriča priču ali na kraju THE SERBIAN LAWYER koristi sve dostupne tehnike, uključujući i one kojima premošćuje nesnimanje bitnih situacija kroz elipse. U tom pogledu, ovo je više televizijski nego bioskopski produkt. Film se plasirao na nekoliko bitnih dokumentarnih festivala i nastao je u "ozbiljnoj" dokumentarnoj produkciji.

* 1/2 / * * * *

TUNNEL

Pogledao sam TUNNEL Seung-hun Kima i mogu reći da mi je ovo jedan od najkrupnijih podbačaja ove sezone. Posle eksplozivnog prodora na internacionalnu scenu sa filmom A HARD DAY, Seung-hun Kim je snimio film sa kojim je trebalo da utvrdi svoju poziciju ali rezultat je nezanimljiv, razvučen i što je možda najproblematičnije - rediteljski i scenaristički nesiguran film.

TUNNEL s jedne strane pokušava da bude film katastrofe o čoveku zarobljenom u tunelu i pokušajima da ga otkopaju, a s druge strane pšokušava da bude društvena kritika poput klasika Billy Wildera ACE IN THE HOLE. Na kraju ne uspeva da bude ni jedno ni drugo, iako je više ovo prvo, i to mu je prvi i drugi krupan problem. Prvi je dakle to što film nije ubedljiv ni u jednom tematskom okviru kog se latio. Kao film katastrofe nije napet, kao društvena kritika nije se ozbiljno posvetio niti jednom aspektu i samo je čačnuo pitanje medija i dnevne politike. Drugi problem je to što je prevagnuo film katastrofe - a to je kao u mnogo slučajeva do sada neodrživo kao koncept kad je čovek suočen sa tako ogromnom pretnjom kao što je zatrpavanje. Ako Oliver Stone to nije uspeo da savlada u WORLD TRADE CENTERu, nisam siguran kako je Seung-hun Kim mislio da to postigne u TUNNELu. Njegov junak je zatrpan ali pretnja varira u skladu sa potrebama reditelja. Od apsolutne zakopanosti na početku, do relativne pokretljivosti kada autor shvati da je ovo prvo dosadno, pa sve do potpune oslobođenosti tela kada shvati da je i ovo drugo dosadno. Seung-hun Kim pokušava da pobedi limite vlastitog koncepta menjajući propozicije junakovog udesa i time na kraju čini film proizvoljnim.

Ta proizvoljnost unutar situacije koju film obrađuje prisutna je i u sporednom toku koji se dešava "na slobodi", "van tunela", gde imamo motive koji se javljaju jedan za drugim, kako se jedan polako potroši dobijamo drugi. Ne samo da je isključivo u početku TUNNEL povezao ova dva sveta, već kasnije ne uspeva da spreči njihovo raslojavanje i na kraju potpuno zanemaruje eventualni suspense proistekao iz pokušaja spasavanja.

Seung-hun Kim je imao dobre uslove za rad i TUNNEL je dobro realizovan film u svakom pogledu. Drago mi je da svi ovi ozbiljni nedostaci nisu omeli recepciju filma u SAD pre svega gde je čak išao i u bioskope. Seung-hun Kim ostaje reditelj na kog treba obratiti pažnju ali TUNNEL ostaje daleko ispod onoga što se od njega očekivalo.

* * / * * * *

Monday, November 21, 2016

OFFICER DOWNE

Pogledao sam OFFICER DOWNE koji je režirao bubnjar Slipknota Shawn Crahan, u produkciji i uz veliku rediteljsku pomoć Marka Neveldinea. Nažalost, iako je Neveldine tu, OFFICER DOWNE nije novi CRANK, i premda ima nekoliko akcionih prizora koji ga preporučuju ljubiteljima dobrog grindhousea i treš estetike u akcionom žanru, reč je o promašaju koji nije vredan pažnje.

Kim Coates igra naslovnog junaka koji je neka vrsta ukrštanja RoboCopa i Maniac Copa, ali bez Verhoevenove genijalnosti, bez Lustigovog svedenog grinda, pa čak i bez humanosti Wellera ili dehumanizovanosti Z'Dara. Coates je karakterni glumac sa određenom harizmom, ali u OFFICER DOWNE je pokazao da nema dovoljno energije da iznese ceo film ovog formata. OFFICER DOWNE je baziran na stripu, i u stripovskoj stilizaciji Kim Coates nema dovoljan personality uprkos visokom angažmanu.

Neveldine je bio angažovan kao reditelj druge ekipe na ovom filmu i njegov doprinos je evidentan i u pogledu stila i u pogledu veštine sa kojom su neke scene realizovane. Međutim, ako imamo u vidu Crahanovu reputaciju vođe Slipnota, rekao bih da se OFFICER DOWNE ne nadovezuje na njihovu estetiku i ne produbljuje je, barem ne na isti način na koji je to uradio Rob Zombie. Štaviše, Rob Zombie je na kraju postao bolji filmaš nego muzičar, a sve kanališući istu estetiku. Crahan je s druge strane mnogo bliži estetici Roba Zombieja nego Slipknota u ovom filmu, i nažalost krajnji rezultat je kao B-verzija Zombieja.

* 1/2 / * * * *

Saturday, November 19, 2016

PRIDE AND GLORY

Reprizirao sam PRIDE AND GLORY Gavina O'Connora i moram priznati da mi je bolje legao nego prvi put zato što sam sada bolje prihvatio kraj koji mi je inicijalno bio efektan sam za sebe ali ipak nekonzistentan u odnosu na ostatak filma. Sada mi je kraj imao više smisla i proisticao je iz dotadašnje radnje, a manje mi je smetala jaka sličnost sa završnicom TRAINING DAYa.

PRIDE AND GLORY je pokušaj Gavina O'Connora da snimi njujoršku policijsku sagu po uzoru na one koje je snimao Sidney Lumet, reditelj koji ima neočekivano jak uticaj na čitavu generaciju savremenih autora "muških filmova", od Ayera do Afflecka. O'Connor u tu lumetovsku strukturu unosi specifičan indie vibe, pre svega dosta vibrantan, realističan prikaz situacija i ambijenata, sa dosta pokreta i dosta pozicije kamere, i njima evocira realizam savremenog indie filma.

Međutim, u kadru se dešavaju old school stvari. Ed Norton u glavnoj ulozi je potpuni old school method acting, a to se naravno širi u koncentričnim krugovima oko njega, na Noaha Emmericha i Colina Farrella. Potpuno je jasno da je deo ove energije Colin preneo u drugu sezonu TRUE DETECTIVEa i njegov Jimmy Egan (vrlo karakteristično ime) predstavlja jednog od živopisnijih crooked copova na filmu u poslednjih desetak godina.

Grad Njujork je tretiran kao zaseban lik i fotografija Declana Quinna čini jako mnogo da različiti ambijenti, od prigradskih kuća, preko geto solitera do državnih zgrada dobiju svoju specifičnu atmosferu. Scenario je po priči braće O'Connor pisao Joe Carnahan, jedan od neprežaljenih talenata policijskog fima koji je nažalost pošao potpuno drugim putem od onog koji je obećavao filmom NARC. Ovo je Carnahanov bljesak lucidnosti u okvirima onoga što se od njega očekivalo, ali evidentno je da je ovo šou Gavina O'Connora i da je on uprkos mnogo sporijem startu na kraju uspeo da dođe tamo gde je krenuo.

Pa ipak, nemoguće je ne osetiti izvesnu nostalgiju prema Carnahanu i njegovom protraćenom potencijalu tokom gledanja ovog filma. Ono što je paradoks jeste da New Line, prema kome takođe osećam nostalgiju, na kraju maltene nije ni pustio ovaj film u bioskope i PRIDE AND GLORY spada u red prvih žrtava holivudskog "odustajanja" od "ozbiljnog" filma osim ako nije prestige picture. Međutim, ovom filmu apsolutno ništa ne fali i jedan je od onih koji su preskočili bioskope samo zbog procene isplativosti.

Ipak, vreme radi za ovaj film i u njemu je sakupljena dovoljno eminentna ekipa da će ga publika preko ovog ili onog učesnika.

* * * 1/2 / * * * *

Friday, November 18, 2016

CONTROINDICAZIONE

Pogledao sam CONTROINDICAZIONE Tamare von Steiner, srpske rediteljke koja je u Italiji započela vrlo zanimljivu dokumentarističku karijeru. Ovo je film o vrlo intrigantnoj temi koju sam upoznao gledajući jednu od reportaža Louisa Therouxa o kalifornijskoj zatvorskoj duševnoj bolnici u koju se šalju seksualni prestupnici koji su odslužili kaznu ali sud se plaši da ih vrati u život. Oni tamo ostaju na nekoj evaluciji koja se u velikom broju slučajeva pretvara u doživotnu robiju.

Tamarin film prikazuje drugačiji slučaj - poslednju zatvorsku ludnicu u Evropi u kojoj postoji veliki broj istinskih duševnih bolesnika različitih stepena poremećaja koji posle odslužene robije dobijaju produženje procene da su “opasni po okolinu” iako po proceni uprave ove institucije čak dve trećne uopšte nisu opasni niti su dopali zatvorske bolnice zbog ozbiljnih prekršaja.

Za razliku od američkog slučaja gde samo osoblje prepoznaje da su pacijenti opasni i drži ih u pristojnim uslovima u nečemu što je udobnije od tipičnog zatvora ili bolnice, ovde zaposleni žele da puste pacijente ali njih napolju ne čeka niko.

Zatočenje u bolnici zapravo reflektuje slabost socijalnih službi i nesposobnost porodica da ih preuzmu nazad. Isto tako, neprestana produženja boravka u zatvorskoj ludnici dovode do produbljivanja njihovih psihoza, i njima takav tretman svakako samo pogoršava stanje.

Odnos društva prema ovim ljudima je ciničan, ali podjednaki “robijaši” su policajci i medicinsko osoblje koje brine o njima. Oni svakodnevno moraju da izlaze na kraj sa ljudima koji nisu opasni ali im u mnogim slučajevima definitvno nije dobro, pritom zbog tih produženja kazne nisu ni adekvatno motivisani da se leče što sve čini još komplikovanijim.

Zatvorska ludnica je smeštena u relativno neuglednoj zgradi na kojoj se vide tragovi brojnih adaptacija i ovaj izrazito neatraktivan ambijent čini da film dobije gotovo uzvišenu crtu. Ta banalnost ambijenta dodatno podcrtava sav užas egzistencije ovih ljudi koji su tretirani kao Hannibali Lecteri a zapravo su prozaični, nemoćni bolesnici u najgorem slučaju. U određenom smislu, upravo taj neverovatno nezanimljivi ambijent daje filmu naročitu atmosfera, a ako imamo u vidu da je reč o “opservacionom” dokumentarcu, CONTROINDICAZIONE zaista ima vrhunsku estetizaciju.

U poređenju sa dokumentarcem o vatikanskim egzorcistima koji operišu po Siciliji, ovaj film ima slabiji logline ali je mnogo slabiji film. Za početak, uprkos svojoj obezervacionoj strukturi uspeva da napravi ne samo dramaturško zaokruženje celine već i da ponudi zaokružene karaktere koji su mentalitetski nama vrlo bliski i zbog toga deluju naročito efektno. Jedan od psihijatara recimo apsolutno ima manire nekog našeg lekara u pokušajima da raskravi pacijente.

Film je prepun briljantnih crnohumornih vinjeta “kakve samo život može da izrežira” a neke od njih se dešavaju u drugom planu pa ga zato reeba gledati pažljivo.

Iskreno se nadam da će ovaj dokumentarni film dobiti zasluženu pažnju kod nas i u svetu zato što je zaista zaslužuje, i to ne samo zbog senzacionalne teme već i zbog načina na koji je ona obrađena.

* * * * / * * * *

Thursday, November 17, 2016

EVOLUTION

Pogledao sam EVOLUTION Lucile Hadžihalilović. Pomalo je tužno videti kako rediteljka koja je pre desetak godina bila cutting edge autor i unutar art housea se poigravala žanrovskim stilemama danas stoji u dubokoj stagnaciji, van svih tokova, ponavljajući formulu iz svog dugometražnog debija, praveći besmislenu inverziju sa žena na muškarce, tonući u neku impotentnu grotesku, bez snage da istera bilo jasnu umetničku viziju bilo kako tako zanimljiv film.

Jedan od glavnih aspurda ovog filma jeste zapravo neverovatna neutemeljnost. Čini se kao da Lucile nema na šta da se ovde osloni jer film na svakom nivou škripi. Vizuelni domet filma je zahvaljujući budžetu i veštini saradnika na zavidnom nivou ali prizori koje Lucile stavlja na ekran su intelektualno na nivou studentskog filma, salata “lepih slika” koje ne čine nikakvu ozbiljnu celinu.

Kada bi barem sve to išlo u pravcu nekog čistog filma, nekog vizuelnog izražavanja koje ne mora nužno imati fabulaciju ni po jada, ali EVOLUTION svoje zamahe upravo usporava pokušajima da tobože ima nekakvog smisla.

I kad god u sve to pokuša da unese neki kontekst, neku simboliku, neki smisao, postaje zapanjujuće glup, pa čak i gledalac kome je baš stalo do razuma prosto poželi da film ode dalje od onoga što mu ne ide.

Harverski EVOLUTION ima sve elemente onoga što se od Lucile Hadžihalilović očekivalo. Nažalost, nema ništa od neophodnog softvera. 

* 1/2 / * * * *

DOCTOR STRANGE

Pogledao sam DOCTOR STRANGE Scotta Derricksona. Slično ANT-MANu, moram priznati da mi je Marvelov "mali film" više nego prijao nego oni veliki. Derrickson nije Peyton Reed, ali ovog puta uspeo je da skupi dobru ekipu i ispred i iza kamere i da kompenzuje većinu inherentnih nedostataka koje mu nosi strip i sve ono za šta se opredelio u tom story arcu. Ovde je kao u ANT-MANu fokus na origin storyju a negativac je tu tek kao katalizator na kome će junak pokazati da je savladao korišćenje novostečenih moći.

Otud slobodno možemo reći da je antagonista, iako ga igra Mads Mikkelsen, najslabija tačka ovog filma, ali i sama borba sa njim je sporedna stvar. Glavni je Doctor Strange i Benedict Cumberbatch u toj ulozi, a to je svakako jača strana ovog filma. Derrickson je sa glumačkom ekipom u kojoj su Cumberbatch, Rachael McAdams i Tilda Swinton pre svega dobio postavu koja može da unese nužnu dozu humora u ogroman broj newagey monologa, predavanja, savetovanja i sveopšrti grandstanding po kome su Marvelovi filmovi poznati ovde uglavnom biva tretiran sa ogromnom dozom ironije, a za to treba da budemo zahvalni i scenariju koji potpisuju Jon Spaihts i C. Robert Cargill zajedno sa rediteljem.

U tom smislu, humor i duh(ovitost) su ključ kroz koji su rešene i neke druge neuralgične tačke Marvelovih filmova, a pored grandstandinga to su svakako obračuni sa moćnim supernegativcima. Ovde se pojavljuje jedan od grotesknijih Dormammu, ali je način na koji ga Strange porazi izuzetno duhovit, kao da je film u toj fazi potpuno svestan svoje grotesknosti i želi da je amortizuje na najbolji mogući način.

Ipak, sve ovo ne znači da je Derrickson u potpunosti uspeo da sapne materijal kog se dohvatio i da ga je u celosti preveo na efektan filmski jezik. Brojne krutosti Marvelovog filmskog univerzuma i dalje postoje, međutim ovaj recept u načelu zaista funkcioniše. Međutim, jedan od efekata svakako jeste i to da uprkos visokom budžetu DOCTOR STRANGE ne deluje onoliko major i onoliko ambiciozno koliko bi se očekivalo od filma tog profila. Meni to ne da nije smetalo već mi je čak i prijalo jer se ispostavlja da mi u MCU ekranizacijama zapravo najviše smetaju oni gengbengovi sa CGI vanzemaljcima a toga ovde upadljivo nema. Ipak, ostavljam mogućnost da onima koji vole AVENGERSe sve ovo bude preblago.

DOCTOR STRANGE dosta referiše na Nolana. Pored origin storyja koji dominira filmom kao u BATMAN BEGINS i vrlo sličnim miljeima u kojima se origin dešava, tu su i akcione sekvence sa transformacijama realnosti koje su preslikane iz INCEPTIONa. Odavno smo elaborirali na primeru WINTER SOLDIERa koji je preslikavao akcione scene iz HEATa i TRUE LIESa kako MCU ne preza da preuzme čitava rešenja i ovde je to urađeno tehnikom "ključ u ruke". Međutim, Derricksonov film nosi i neke suštinske sličnosti sa Nolanovom dramaturgijom, pre svega u pogledu tog koncipiranja scena kao "tutoriala" kojim se pojašnjavaju propozicije pojedinih moći i okolnosti. Takav je i opšti utisak filma - vrlo nolanovski jer DOCTOR STRANGE ima nameru da publici ostavi utisak da je pametnija nego što jeste. Derrickson nije neki vizuelni genije, ali u saradnji sa DPjem Ben Davisom kog znamo iz Matthew Vaughnovog KICK-ASSa, britanskim specijalistom da napravi film da izgleda skupo, kreira solidan look filma, naravno dokle god gledaoci mogu da pređu preko konvencija oko nošenja arhaičnih kostima u modernom gradu.

DOCTOR STRANGE je film koji možda neće zadovoljiti one koji očekuju nešto AVENGERSoidno, i što se mene tiče, nije dobacio do GUARDIANSa, ali u tom opštem građenju kohezije u MCU, čini mi se da je uspeo da doda nešto svoje.

* * * / * * * *

Wednesday, November 16, 2016

COME AND FIND ME

Pogledao sam COME AND FIND ME Zacka Whedona. Zack je Jossov manje poznati brat ali to što nije popularan ne znači da se nije nametnuo nekim manje izvikanim poslovima kao što su epizode serija RUBICON ili HALT AND CATCH FIRE. Whedon je reditelj i scenarista ovog filma i prava je šteta što se nisu poklopile okolnosti da ovaj film dobije prostor i u bioskopima. No, šta je tu je.

Whedon je snimio izuzetno zanimljiv triler starog kova, oslonjen na tradiciju Pollackovog CONDORa ali i na atmosferu limanovskog LA u čemu znatan doprinos daje direktor fotografije Sean Stiegemeier. Svet u kome se film dešava je vibrantan, ima jasan indie senzibilitet i time obogaćuje solidan ali relativno konvencionalan trilerski koncept.

U strukturalnom pogledu, Whedon uspešno aplicira svoju ideju sa inovativnom upotrebom flešbekova i što je još važnije, ideju sa papira odlično prevodi na ekran. Otud ovo je izrazito potentan rediteljski debi u kome je scenaristička inventivnost samo jedan od detalja.

Aaron Paul mi nije omiljeni glumac svoje generacije ali uspeo je da iznese čitav ovaj film, upravo u indie ključu sa kojim Whedon uspešno polemiše. Upravo je ta stilska mešavina koju Whedon uspešno aplicira u spoju sa autsajderskim statusom jedna od tajni izuzetne harizme ovog filma.

* * * 1/2 / * * * *

Tuesday, November 15, 2016

BARBARA

BARBARA je signature film Christiana Petzolda, naslov sa kojim je postigao najveći uspeh i došao do pozicije nemačkog kandidata za "oskara". I zbilja, ovo je uz JERICHOW njegov najzreliji rad, priča o Istočnoj Nemačkoj i represiji koja je u njoj vladala, prelomljena kroz dve ljubavne priče, jednu ostvarenu i jednu platonsku, i dve sudbine u koje je Štazi umešao prste.

Za razolu od Von Donnersmarckovog kretenskog filma koji je uspeo da osvoji "oskara", Petzold je uspeo da ne banalizuje represivni aparat Istočne Nemačke i štaviše uspeo je da ga prebaci u jednu vrlo suptilnu ravan, pokazujući vrlo ubedljivo zlokobnu pretnju tajne službe na život građana čije je osnovno svojstvo bila nepredvidivost i relativno diskretno delovanje usled kog su ostajali prisutni u životima i međuljudskim odnosima čak i onda kada nisu bili potpuno aktivni.

Petzold u ovom filmu uspeva da uskladi sve elemente koji su u njegovim ranijim radovima ostajali u ovakvoj ili onakvoj neravnoteži. Iako ni BARBARA nije onoliko vizuelno spektakularan film koliko je mogao da bude, svakako ima sveden dizajn koji dobro dočarava koroziju Istočne Nemačke u tom periodu.

Otud, BARBARA svakako može da se ubroji u korpus značajnih nemačkih melodrama, u žanrovski profil u kome je ova kinematografija izuzetno jaka.

* * * 1/2 / * * * *

Sunday, November 13, 2016

TRUE MEMOIRS OF AN INTERNATIONAL ASSASSIN

Pogledao sam TRUE MEMOIRS OF AN INTERNATIONAL ASSASSIN Jeffa Wadlowa, Netflixovu produkciju sa Kevinom Jamesom u glavnoj ulozi. Nažalost, od Wadlowa sam očekivao da će posle KICK-ASS 2 nastaviti da "napreduje", a tako je i delovalo kada mu je dodeljena režija X-MEN spin-offa i ASSASSIN'S BODYGUARDa sa Ryanom Reynoldsom, svežim posle uspeha DEADPOOLa. Nažalost, ono što se desilo jeste da je spin-off odložen a Reynoldsov film dat Patricku Hughesa.

TRUE MEMOIRS nažalost nije film kojim Wadlow može da ostvari progres. Čak naprotiv, ako izuzmemo CRY_WOLF, ovo je njegov daleko najmanje zanimljiv film. Reč je o akcionoj komediji koja parafrazira De Brocin LE MAGNIFIĐUE, sa Kevinom Jamesom kao pulp piscem u pokušaju, koji posle slučajne omaške kada mu knjigu prebace sa fiction police u non-fiction, mora da se snalazi u situacijama svojstvenim njegovom pulp heroju.

Scenario su pisali Jeff Morris kao autor priče i Jeff Wadlow i nažalost u njemu nema te komične iskre koja bi pokrenula stvari. Ako je za utehu, film je pročišćen od neuspešnih gegova, ali to ne olakšava činjenicu da nije smešan. Ovako bez pravih gegova deluje kao "neozbiljno shvaćen", hendikepirani akcijaš. Ako tome dodamo da je ovaj film vidno spreman za streaming i da uprkos nespornoj Wadlowljevoj veštini, on nema polish karakterističan za bioskopski film, jasno je da ovo sve smrdi na ćorsokak u rediteljevom opusu. Netflix ima prestige filmove, i verujem da će Ayerov BRIGHT na svakom nivou biti event movie, ali TRUE MEMOIRS nije ništa drugo do eufemizam za DTV rad.

Wadlow i prilično požrtvovani James barem uspevaju da naprave ovaj film prilično dinamičnim, i kroz opšta mesta prolazi relativno brzo. Međutim, delikatni balans između akcije i komedije nije napravljen. Ipak, ako gledamo stilski, film je svakako više koncipiran kao komedija tako da Wadlowu nije uspela da se otme neka impoznatna akciona scena. Akcija ostaje korektna ali pošto nije u centru filmskog izraza zadržava određenu "sporednost" u pogledu pristupa i efekta.

Voleo bih da se Wadlow izvuče iz ove pozicije, ali čini mi se da ga ovakvi projekti postepeno udaljavaju od onoga što bi zaista u potpunosti iskoristilo njegove veštine.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, November 12, 2016

JERICHOW

Pogledao sam JERICHOW Christiana Petzolda i moram priznati da me je vrlo zaintrigirala velika sličnost ovog filma sa nedavnim MARYLAND Alice Winocour. Ovde isto imamo ratnog veterana, bivšeg vojnika, i njegovo zaposlenje kod Turčina, dakle stranca sa Bliskog Istoka, tokom kog usledi romansa sa gazdinom suprugom. MARYLAND govori o veteranu koji je doveden da bude telohranitelj porodici bogatog libanskog trgovca oružjem i dok je ovaj na putovanju započinje napetu vezu sa suprugom. Kod Petzolda čak imamo i motiv Turčinovog odlaska na put.

Film Alice Winocour sa svojim nadovezivanjem na Audiarda mi je bio svakako prijatnije gledalačko iskustvo i bliži nečemu što volim, ali Petzoldu se ne može osporiti da je ovde ponudio interesantnu i razvijeniju priču koja se oslanja na tradicije film noira ali ih subvertira na autentičan način. U tom smislu rekao bih da je Alice Winocour na neki način ovu priču žanrovski konkretizovala na sličan način kako to radi holivudski rimejk, a videćemo šta će se desiti kada sam Holivud bude obradio MARYLAND jer prava za rimejk su prodata.

Petzoldov film je atmosferičan i skoro u potpunosti uspeva da isprati intrigantnost priče rediteljskim postupkom, i u radu s glumcima i u domenu vizuelnog koncepta. U dramaturškom pogledu, JERICHOW je praktično školski primer dobro postavljene priče, ne samo na niovu samog zapleta i odnosa već i detalja u vezi sa delatnošću likova.

Kod Petzolda se često ponavljaju motivi, u određenom smislu njegov opus je i baziran na neprekidnom ponavljanju već kroz stalno prisustvo glumice Nine Hoss, ali ovde to zalazi i u neke neobične detalje - recimo kao u filmu YELLA, motiv namerno izazvane saobraćajne nesreće igra značajnu ulogu, i opet je u centru tog incidenta automobil istog tipa, iste marke, mada ne i isti model. Nisam uspeo da dokučim smisao ove vrste fetišizma, ali se nadam da nije reč o nečemu slučajnom ili banalnom ili samo nagradi za pažljivog gledaoca.

U svakom slučaju, gotovo da možemo reći kako nije u redu što JERICHOW nije i oficijelno prepoznat kao inspiracija za MARYLAND jer sličnosti su prevelike da bi bila nehotične.

* * * / * * * *

VOJNA AKADEMIJA 3

Pogledao sam VOJNU AKADEMIJU 3. Ovog puta kršenje standarda dostiže neshvatljive razmere. Naime, VOJNA AKADEMIJA 2 je bila bioskopski film izmontiran iz serije. Dakle, uzeta je serija i njen character i story arc je sažet u dvočasovnu formu. Ono što su bila kršenja standarda u njoj najpre bilo je to da na filmu nije bio potpisan scenarista, i da je reč o drugom delu koji je nastao iako ne postoji prvi deo.

VOJNA AKADEMIJA 3 odlazi korak dalje ako je to ikako bilo moguće. Naime, iako je na igranom filmu zaista neobično nemati scenaristu, osim ako nisi Mike Leigh, recimo - na ovom nije potpisan reditelj. Ali, ne u formi Alan Smitheeja, da se reditelj nije potpisao već da je stavljeno neko drugo ime. Ovde naprosto ne postoji rubrika "reditelj". Dakle, 2016. godine doživeli smo da se na ovako bizaran i drzak način negira i sam koncept autorstva a da niko od institucija nema suštinski problem sa tim. Štaviše, bioskopi su se DOSETILI da je možda čudno da u rubrici reditelj ne piše ništa i da će to publici biti fishy pa su potpisali producenta.

Međutim, za razliku od infamozne DVOJKE, TROJKA nije izmontirana serija. Naime, ovde imamo dve spojene epizode tako da film nema zaokruženu priču ni na jednom nivou. Ovo je naprosto spoj dve uvodne epizode treće sezone (koja nota bene deluje bitno bolje nego prethodne dve sezone), međutim, film nema nikakav razvoj priče, niti pravo zaključenje. Ako imamo u vidu da se za ove dve spojene epizode naplaćuje regularna bioskopska karta, kao za HACKSAW RIDGE ili THE ACCOUNTANT, onda imamo posla sa klasičnom prevarom jer je montaža ovog ostvarenja trajala kraće od samog trajanja filma, samo su spojili epizode i to je to, nisu se potrudili čak ni da izbace scene koje ne vode nikuda nešto više od ostalih scena koje takođe uglavnom ne vode nikuda.

Stoga, VOJNA AKADEMIJA 3 predstavlja jedinstven slučaj pokušaja komercijalnog filma bez priče, video zapisa koji čak i za standarde srpskog bioskopskog užasa, nema apsolutno nikakvog smisla. Ljubiša Samardžić je prvi kod nas imao te nastavke u bioskopskim sagama koji su podsećali na televizijske epizode, setimo se BLEDOG MESECA, ali to su ipak bile priče sa kakvom-takvom celovitošću u odnosu na ovo.

VOJNA AKADEMIJA 3 svakako nije ni slika ni prilika naše kinematografije, ali jeste pokazatelj koliko se kod nas ne poštuju standardi ako ima volje za to. Na ovakvu prevaru pristali su svi, od bioskopa i distributera do filmskih insitiutucija koje vrše katalogizaciju. Videćemo u kojoj meri će publika pristati na to.

YELLA

Pogledao sam film YELLA Christiana Petzolda, zanimljiv spoj melodrame i trilera u kome se uamnjuje razlika između onoga što nosi zamisao kao potencijal i onoga što na kraju biva postignuto kao rezultat. Posle jedne propale poslovne i emotivne veze i bukvalni lom izazvan saobraćajnom nesrećom tera mladu ženu da se otrgne i napusti svoj dosadašnji život. Ubrzo pronalazi novi posao i novu ljubav, ali ostaje progonjena prethodnim dugovima, kako emotivne tako i poslovne prirode.

Ponovo Petzoldova dramaturška postavka previše pati od oslanjanja na slučaj i neke gotovo antičke premise prepoznavanja, a ostaje pitanje koliko zaista funkcioniše i Veliki preokret na kraju, međutim ovo sasvim sigurno jeste film koji uspevaju da iznesu ponuđeni likovi i izgrađena atmosfera.

* * 1/2 / * * * *

Friday, November 11, 2016

HACKSAW RIDGE

Konačno se desio i HACKSAW RIDGE, u prepunoj sali Cineplexxa Ušće. Gledanje filma u punoj sali je bilo naročito zadovoljstvo jer je potvrdilo ne samo Melov neprolazni ugled već i sposobnost da izazove kolektivne, trzaje, uzdahe i vriske na pravim mestima i da sve to na kraju rutinske repertoarske projekcije bude nagrađeno aplauzom.

HACKSAW RIDGE je film koji je baziran na istinitoj priči o Desmondu Dossu, prvom "prigovorcu" koji nagrađen najvišim američkim odlikovanjem za herojsko držanje tokom bitke za Okinavu tokom koje je nenaoružan pomagao kao bolničar. Mel Gibson je o njemu snimio film poput Rubikove kocke koji funkcioniše iz kog god ugla da mu se priđe.

Za početak, ono što je ključno jeste činjenica da je Mel Gibson snimio "autorski film" u bordvelovskom smislu tog pojma, praveći delo koje iskoračuje iz standardnih narativnih i stilskih okvira svojom naglašenom stilizacijom. Naime, Mel Gibson snima HACKSAW RIDGE kao retro combat picture. Ako je FURY Davida Ayera bio primena tradicije "vijetnamskog filma" na film o Drugom svetskom ratu, onda je Mel ovde napravio povratak baš na estetiku filma o Drugom svetskom ratu. Međutim, njegov postupak nije anahron, štaviše on je vrlo moderan u svojoj svesti o tome kakav efekat ostavljaju pojedine stileme i strukturalne postavke. U scenarističkom pogledu, HACKSAW RIDGE nema puno ukrasa, ima vrlo jasnu i direktnu priču, sa gotovo matematički postavljenim motivacijama i simbolima mariniranim u stil melodrame pedesetih kroz koju Gibson jasno postavlja moralni kompas svog filma. U određenom smislu, HACKSAW RIDGE kao da je pravljen ne samo sa teoretičarima na umu i sa idejom da će im pružiti mnogo materijala za analizu, već i kao da je sam proistekao iz teorije.

Kroz tu stilizaciju koja proizvodi povišeni realizam ne samo u pogledu forme već i u pogledu vrednosnog sistema, Gibson postiže nekoliko jasnih ciljeva. Prvi je da snimi film koji odstupa od aktuelnih rediteljskih praksi i ponudi apartan postupak, samim tim stičući status vanindustrijskog, nestandardnog, "umetničkog" filma. Drugi je da gledaoce kroz filmski žargon uvede u imaginarijum vlastitog junaka. Treći je da kroz ogoljen narativ, sa jasnim mikro-poukama na kraju svakog simboličnog "koraka" na putu junaka, postigne efekat religijskog teksta.

Borbeni deo filma koji čini dobar deo druge polovine trajanja, odlazi u domen opet povišenog realizma, pa i naturalizma ali ne samo da ne iskoračuje iz visoke estetizacije koju je Gibson uspostavio već slobodno možemo reći da je sve njene aspekta a naročito onaj religijskog teksta, itekako zadržao. Unutar neopisive klanice, koja dostiže bošovsku ravan, usred potpune destrukcije tela, Gibson dovodi svoju versku poentu do kreščenda.

U pogledu dihotomije pacifističi/ ratoborni film koja se lažno nametala HACKSAW RIDGEu, nema nikakvih dilema. Ovo je film o čoveku koji je mimo rata u par navrata otkrio vlastitu nasilničku prirodu, odlučio da se okrene veri kako bi se umirio i potom služio u ratu bez oružja i bez namere da povređuje protivnike. Međutim, Desmond Doss je otišao dobrovoljno u rat, smatrajući da je rat neophodan, i Gibson te odnose nikada ne dovodi u pitanje. Otud su pokušaji da se Dossov prigovor savesti poistoveti sa pacifizmom potpuno besmisleni - on je bio učesnik u ratu, i u potpunosti se poistovećivao sa borbom koju su vodili Saveznici.

U tom smislu, HACKSAW RIDGE je ratni film par excellence koji ne izbegava priliku da u sred opšte klanice prikaže kako herojstvo Desmonda Dossa i drugih ljudi iz njegove jedinice nije pojedinačni gest unutar besmislenog sukoba, već ideološki i istorijski potpuno opravdan čin. Otud, HACKSAW RIDGE nije pacifistički film jer govori o opravdanom ratu koji je jedan od temelja savremene civilizacije.

Uostalom, da li je moguće napraviti pacifistički film o Drugom svetskom ratu, a implicitno barem ne biti na strani Sila osovine?

Ono što je međutim još zanimljivije jeste to što HACKSAW RIDGE nije hendikapirani ratni film usled toga što junak ne nosi pušku, niti on to tretira kao kuriozitet. Ovo je film koji itekako ima svoje mesto u tradiciji ratnog filma i u tradiciji "militarističkog" filma jer pokazuje sveobuhvatnost vojnog napora, između ostalog i iz ugla jednog čoveka koji je u ratu bez puške uspeo da postane heroj zato što je kao bolničar uzeo odlučujuću ulogu u jednoj značajnoj bici.

Kad je reč o scenama borbe koje privlače veliku radoznalost i izazivaju kontroverze, za početak je važno ukloniti poređenja sa SAVING PRIVATE RYANom naprosto zato što su same prirode bitaka koje se prikazuju drugačije. Iskrcavanje u Normandiji je šarenije, ima scena i na tlu i u vodi, dočim je Melova bitka mnogo tvrđa, na jednoj surovijoj lokaciji, i svakako da su njegovi prikazi destrukcije tela snažniji od Spielbergovih. Nema razloga da se to smatra sadizmom, Gibson govori o temi poivređivanja ljudskog tela i čoveku koji se bavi pomaganjem onima čije je telo povređeno. Dakle, u intenzitetu bitke, intenzitet nanetih povreda mora biti visok kako bi u prvi plan stavio ono sa čime se suočava bolničar. Logično je da u filmu koji govori o snajperisti, fokus bude na nišanima, pa isto tako ima smisla da u filmu o bolničaru, fokus bude na ranama. Scene borbe su briljantno snimljene, sa jasnom idejom o geografiji na frontu, postavkom ko se gde nalazi i odakle preti opasnost a Gibsonov prikaz opasnosti je mišićav, beskompromisan i do te mere energičan da publika visceralno reaguje.

Završnica u kojoj na kraju vidimo Dossa u dokumentarnim snimcima otud nije patetična već je katarzična i pokazuje da smo videli jedan svet koji je izumro, ljude starog kova kakve nemamo. Srećom, o njima je ostao film starog kova, kakve takođe nemamo.

* * * 1/2 / * * * *

GESPENSTER

Pogledao sam GESPENSTER Christiana Petzolda, melodramu sa lezbo tonovima, o sirotici koja u nekoliko dana pronalazi ljubavnicu a možda i porodicu koju nikada nije imala. Petzold se u ovom filmu ponovo bavi svojim opsesivnim temama identiteta i iznova nudi zanimljivo zamišljenu priču koju nažalost ne uspeva da postavikao skladnu celinu ni u dramaturškom pogledu, niti uspeva da ponudi raskošnije vizuelno rešenje.

U vizuelnom pogledu, on ovde kombinuje svoj krajnje smireni, klinički, konvencionalni sistem kadriranja, sa akademski postavljenim akcentima ali i festivalsku kameru u pokretu koja prati potiljak junaka, čime neuspešno pokušava da digne tonus filma.

Dramaturški nesklad na nivou vođenja dve separatne priče dovodi do utiska o pripovedačkoj proizvoljnosti.

* * / * * * *

HELL OR HIGH WATER

Pogledao sam HELL OR HIGH WATER Davida Mackenzieja, indie krimić koji je ovog leta bio slavljen kao spas američkog filma jer oslonjen na tradiciju filma sedamdesetih pruža žanrovsku alternativu superherojima, nastavcima, IPjevima i svemu ostalom što američki film čini dosadnim. U osnovi, to je tačno. Problem je samo što HELL OR HIGH WATER nije naročito dobar film. Taylor Sheridan, scenarista filma SICARIO, ponovo potpisuje jedan bled i neupečatljiv predložak, ovog puta bez problematičnih "nekonvencionalnosti".

HELL OR HIGH WATER ne nudi nijedno ozbiljno "iskliznuće" van klišea, i ne nudi nijedan iskorak. I to bi u sigurnijim rediteljskim rukama moglo rezultirati klasicističkim žanrovskim filmom, međutim Mackenzijev postupak je mediokritetski, bez jasnog ugla gledanja, i u pogledu odnosa prema junacima i u pogledu vizuelnog koncepta. HELL OR HIGH WATER je rediteljski uprosečen negde između televizijskog krimića i televizijske melodrame, i kada se tome dodaju Chris Pine, Ben Foster i Jeff Bridges koji su osetili da ovde treba da se malo "razglume", mada nema nekog naročitog razloga za to, onda jedino što preostaje jeste želja da iznova gleda Mickleov COLD IN JULY koji je pokazao kako se ovakav sadržaj raid, kako bi mogao da funkcioniše u 21. veku.

Otud, u priči o ovom filmu čak i ne moramo vapiti za Walter Hillom jer čak i Mickle je ovako nešto mogao da pokrije. Mackenzie je žestoko promašio zicer koji mu je ponuđen. Međutim, kroz dim blokbastera, kritika nije dobro videla i slavi ga kao da je pogodio.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, November 9, 2016

TOTER MANN

Pogledao sam TOTER MANN Christina Petzolda, televizijski film iz 2001. godine u kome je već počeo saradnju sa svojom muzom Ninom Hoss. Opet je reč o zanimljivo postavljenom trileru koji nažalost kroz Petzoldovu realizaciju teško drži gledaočevu pažnju i triler svodi na nivo sinopsisa a da filmsko gradivo to nažalost ne uspeva da isprati, ni na planu efekta na gledaoca a ni u domenu estetizacije.

Priča govori o usamljenom advokatu spceijalizovanom za ljude na uslovnoj slobodi koji se zaljubljuje u misterioznu ženu sa kojom nikako ne uspeva da razvije odnos. Postepeno shvata da njihova romansa ima neke veze sa slučajem koji vodi.

TOTTER MANN je televizijski film i kao takav može da računa na određeni oprost rediteljskih grehova pre svega na planu vizuelnog koncepta. Ipak, vođenje priče i rad na ritmu, nisu bili limitirani televizijskim formatom. Stoga, ako to sve imamo u vidu, i uzmemo u obzir Petzoldove bioskopske radove, reč je o hroničnim problemima njegovog postupka.

THE URANIUM CONSPIRACY

Pogledao sam THE URANIUM CONSPIRACY Menahema Golana, iako literatura navodi i Ginafranca Baldanella kao reditelja. U svakom slučaju, ovo je Eurospy film sa jakim špageti ukusom i čitavim nizom Golanovih obeležja. Pored Baldanella, špageti prizvuk daje svemu italijanski hunk Fabio Testi koji se odlično snalazi u glavnoj ulozi italijanskog avanturiste koji sarađuje sa Mossadom i pomaže im da spreče veliki šverc uranijuma.

Ono što sledi je efikasno realizovan sub-bondovski poduhvat sa akcijom koja se seli od Italije preko Austrije i Holandije do Gibraltara, sa solidno koreografisanim poterama i pucnjavama, blagom neujednačenošću u kratkim komičnim intervalima i što je najzanimljivije vrlo tvrdom završnicom u kojoj se pojavljuju izraelski komandosi da reše stvar.

Ovaj film iz 1978. godine svakako je bio dobra preporuka za Adama Greenberga da krene putem afirmacije kao holivudski DP jer film uprkos jasnim budžetskim ograničenjima jako dobro izgleda i nudi konzistentnu atmosferu. 

Nisam uspeo da dođem do objašnjenja zašto su Baldanella i Golan naizmenićno potpisivani na raznim verzijama ovog filma ali pretpostavljam da Menahem nije mnogo mario za autorski integritet ovog italijanskog profija.

* * 1/2 / * * * *

PHOENIX

Pogledao sam PHOENIX Christina Petzolda. Nisam ranije gledao njegove filmove iako sam čuo da je vrlo cenjen reditelj, i u Nemačkoj, a naročito kod nas, među ljubiteljima art house filma. Krenuo sam od njegovog najsvežijeg filma PHOENIX, priče o unakaženoj žrtvi Holokausta koja se susreće sa čovekom kog je volela i koji ju je predao nacistima.

Petzoldov film oslonjen je na premisu koja u sebi nosi dosta senzacionalizma ali i otvara dosta prostora za suptilnu psihološku i erotsku igru po uzoru na Hitchcockov VERTIGO. Nažalost, Petzoldov film deluje toliko staromodno da deluje maltene kao parodija na Hitchcocka i brojne druge filmove. Postupak u vizuelnom pogledu možemo definisati kao krajnje rudimentaran, ali sama priča je vapila za nečim sofisticiranijim što on ovog pzta nije pružio.

S druge strane, ta sama epoha, Nemačka neposredno posle rata u spoju sa teatralnim mizanscenom i glumom praktično filmu "poklanjaju" utisak "klase" koji Petzold ne uspeva da konvertira u krajnji rezultat.

* * / * * * *

WARHEAD

Pogledao sam WARHEAD Johna O'Connora, film o izguhbljenoj atomskoj bombi oko koje se bore izraelski komandosi, arapski teroristi i operativac CIA u jordanskoj pustinji. Scenario za film pisao je Buddy Ruskin, televizijski veteran i potpisnik poznate serije MOD SQUAD, ali nažalost WARHEAD u pogledu priče i strukture deluje krajnje primitivno, nema ni traga scenarističkoj veštini koju bi tako prekaljeno pero moralo da donese.

Najzanimljiviji i najuspeliji aspekt ovog filma je fotografija Adama Greenberga, koji je tada još uvek bio izraelski DP i potpisivao se kao Adam Grinberg, godibnama pre odlaska u holivud i saradnje sa Cameronom i Bigelow na filmovima TERMINATOR, T2 i NEAR DARK. Greenbergova fotografija je dosta solidna, dobro koristi lokacije i daje određenu realističku fakturu ovom pustinjskom sukobu koji u najboljim fazama podseća na B-vestern.

Ono što je izuzetno značajan problem filma, pored slabe priče jeste i izrazita propagandna dimenzija gde su palestinski pobunjenici čak i bukvalno prikazani kao psihički i fizički nakazni, dok su izraelski komadosi opet prenaglašeno cool, gotovo stripovski sa sve ženama na odsluženju vojnog roka koje na manevrima u sred pustinje nose miniće i Uzije.

WARHEAD nije jedini akcioni film koji je pokušavao da izgura izraelsko gledište o ovom sukobu, čak naprotiv, output Menahema Golana je u značajnoj meri pomogao promociji njihovog pogleda na problem, ali svakako spada među najslabije pokušaje.

Monday, November 7, 2016

POT V RAJ

Pogledao sam POT V RAJ, debitantski film Blaža Završnika. Reč je o melodrami o dvoje mladih ljudi koji se susreću tokom svojih, ispočetka zasebnih pokušaja da pobegnu od sebe i trauma koje su zadobili. Počinju da putuje zajedno i postepeno se iz nesklada i prepirke, naravno, rađa ljubav.

Završnik je u svom filmu odlučio da maksimalno iskoristi pitoresknost slovenačke prirode, naročito jadramske obale, pa se film većim delom i dešava tokom putovanja jedrilicom, a odnos između junaka želi da učini što ubedljivijim i spontanijim pa su glumci Klemen Janežič i Ajda Šmrekar potpisani i kao scenaristi zajedno sa rediteljem. Ipak, na kraju, POT V RAJ nažalost nema dovoljno jak osnov u pogledu priče, i situacije unutar kojih Klemen i Ajda džeziraju zapravo nisu dovoljno snažne.

Završnikov film stoga ne uspeva da prevaziđe svoja brojna kreativna ali i budžetska ograničenja, i može dobiti prelaznu ocenu samo među onima koji bez većih problema tolerišu retro studentske pokušaje izvučene na dugometzražmo trajanje. Međutim, u svemu tome, ipak ima jednu vrlinu a to je konzistentnost, a samim tim i rediteljsku pismenost koja ipak preporučuje Završnika za neke dalje radove.

* 1/2 / * * * *

I PREDATORI DI ATLANTIDE

I PREDATORI DI ATLANTIDE Ruggera Deodata je jedan od onih filmova iz žanra "da li su budale oni što su ovo snimili, ili ja što ovo gledam". Eksces svojstven italijanskom exploitationu nažalost obično je zanimljiviji kada se prepričava nego kad se gleda, naročito kad je reč o pokušajima špageti SF akcijaša, iz vremena kada su pokušali da reaguju na filmove poput MAD MAXa, INDIANA JONESa ili ALIENSa. I PREDATORI DI ATLANTIDE je jedan od njih. Reč je o filmu u kome se bude agresivni Atlantiđani ali se onda ispoljavaju kad madmaxoidne psihopate koje gone protagoniste po nekom polunapuštenom ostrvu i nekim lokacijama koje nepogrešivo deluju ili jadno ili potpuno neprimereno.

Deodatova rediteljska veština i raznovrsnost su nesporni, ali čak i on jedva da uspeva da ponudi poneko duhovito ili morbidno rešenje u ovom filmu koji je pokušao da posluži kao grindhouse kopija skupljih filmova a završio je kao nešto što bismo najradije zaboravili, između ostalog i zato što upravo u relaciji sa skupljim filmovima ne može da se opredeli koju publiku tačno pokušava da zavara.

Friday, November 4, 2016

THE ACCOUNTANT

THE ACCOUNTANT Gavina O'Connora je punokrvni povratak spec scripta pred bioskopsku publiku. Neće se posle ovog filma uznemiriti san producenata koji rade Marvel ili DC, da se odmah razumemo, ali ovo je prava potvrda zbog čega još uvek originalni scenariji itekako imaju smisla u savremenom Holivudu.

Bill Dubuque je napisao scenario koji je već godinama bio u fokusu ozbiljnih igrača u Holivudu. U jednom trenutku trebalo je da ga režira Mel Gibson, a glavnu ulogu je trebalo da igra Will Smith. Naravno, nijedan film, ma koliko dobar, ne može ukloniti žal što ovo nije režirao Mel Gibson, ali činjenica da je Ben Affleck zaigrao Računovođu, daje THE ACCOUNTANTu jednu vrlo specifičnu poziciju u odnosu na DCEU.

Naime, po više osnova THE ACCOUNTANT se može posmatrati kao ekranizacioja neke od graphic novela o Batmanu koje ne ulaze u kanon lika ali ga osvetljavaju iz drugog ugla. Ovde takođe imamo junaka koji je preko dana japi sa eksplicitnim psihičkim tegobama koje vuku korene iz porodične traume a preko noći borac za pravdu. Ovde takođe imamo policajca koji kanališe Komesara Gordona. O stripovskom nasilju i stilizaciji da ne govorimo, kao i melodramskim obrtima koji su svojstveni "devetoj umetnosti".

Kada na sve to dodamo da heroja igra Affleck a da gordonovsku figuru policajca igra JK Simmons koji će u DCEU igrati samog Gordona, onda činjenica da Cynthia Addai-Robinson koja igra Amandu Waller u seriji ARROW igra inspektorovu učenicu deluje kao potpuno prirodan DCjev Easter Egg.

Svakako da kultura graphic novela mora da se pomene prilikom analize THE ACCOUNTANTa, pre svega zbog toga što je upravo u njima izvršena reinterpretacija filmskih žanrovskih tropa u smeru koji sam bioskopski format nije smeo sebi da dozvoli. Paradoksalno, jedna od osobina filmskih adaptacija graphic novela koji su reinterprertirali filmske konvencije vodila je ka novom uklapanju tog materijala u velikoekranski kliše. THE ACCOUNTANT radi upravo suprotno - u meri u kojoj su to radili graphic novelsi usložnjava i izvrće žanrovske strukture.

Štim gledaočevog mozga prilikom gledanja THE ACCOUNTANTa treba da bude baš onaj stripovski ili barem bornovski, a preokreti koje nudi Dubuque čine da se stvar digne na nivo svežine koju nude južnokorejski akcioni trileri, recimo. Ovo nije skup filma, koštao je 40 miliona dolara i ponovo nas vraća onoj paradigmi da srednjebudžetni holivudski film ponovo postaje najzanimljiviji iako je sve ugroženija vrsta. Gavin O'Connor u ovom filmu, što se mene tiče, otvara neke čakre za koje nisam znao da poseduje, a tu pre svega mislim na stilizaciju i raspoloženje za poigravanje konvencijama.

Glumačka podela koju predvodi Ben Affleck nema slabo mesto. Anna Kendrick u ovom filmu po drugi put ove godine igra damsel in distress u zanimljivom hitman filmu i radi ono počemu je poznata, igra pomalo goofy geek princezu. Joe Bernthal je odličan kao racionalni vođa plaćenih ubica. JK Simmons daje potreban gravitas kao predstavnik zakona u ovoj zamršenoj priči. John Lithgow je negativac iz korporacije, i to je podela kojoj se svi radujemo. Dakle, nema slabih mesta u postavi, i kada se tome jako dosledna i precizna estetizacija i izuzetno energični akcioni momenti, sa pričom i karakterima u prvom planu, dobijamo izuzetan akcioni triler.

Gavin O'Connor je poznat po svojim mišićavim akcionim sekvencama i u ovom filmu on donosi barem tri takve epizode koje se nameću kao bolja ostvarenja tog tipa u ovogodišnjoj ponudi, povremeno nadbornavajući samog Bournea. U određenom smislu, lik Računovođe na neki način sublimira Will Huntinga i Jasona Bournea u jedno, i Affleck kao da sustiže Damona. Pa ipak, ono što je najzanimljivije jeste osećaj da je THE ACCOUNTANT zapravo onaj mračni i reaalističniji reboot Batmana o kom je Nolan govorio a nije umeo da ga snimi.

Na nekoliko ispita THE ACCOUNTANT je uspeo da prođe sa visokom ocenama, i što je najvažnije upeo je da u jednom umornom žanru opstane kao nekonvencionalan film koji uprkos svojim iskliznućima iz kalupa pruža sve ono što daju najdisciplinovaniji predstavnici žanra.

* * * * / * * * *

FRITZ LANG


Pogledao sam FRITZ LANG Gordiana Maugga, priču o tome kako je slučaj Petera Kuertena poslužio kao inspiracija Fritzu langu za film M. Maugg snima ovaj film u crno-beloj tehnici, pokušavajući da evocira vajmarsku epiohu, i imaginarijum Fritza Langa, ali i kao priliku da inkorporira dokumentarni materijal. U određenom smislu, korišćenje crno-bele slike otvara mogućnost da se bolje uđe u kreativni štimung Friza Langa.

Međutim, Maugg kreće sa prevelikim učitavanjima, prvo psotavljajući langa delimično u ulogu detektiva u duhu brojnih sličnih "fikcionalizacija" nastanaka poznatih dela i života poznatih umetnika, da bi potom previše elemenata iz Langove biografije učitao u ovaj slučaj i iskoristio tu zgodu kao evokaciju nastanka njegovog bitnog, ako ne i najbitnijeg dela, ali i kao dekonstrukciju traumatičnog iskustva iz langove prošlosti.

Maugg je hteo da napravi ultimativnu studiju Langa u formi igranog filma, a na kraju je snimio samo jednu krišku njegove priče koja u mnogim svojim zaključcima deluje skoro pa tabloidno.

Ljunitelji filma međutim ovde imaju retku priliku da vide igrenjak o Langu, da vide njegove odnose sa nekim bitnim ličnostima kao što je Thea Von Harbou itd. pa za ovaj film na kraju krajeva ne možemo reći da je sasvim nezanimljiv ljubiteljima filmske istorije. Lang je kod Godarda ostvario kultnu ulogu igrajući samog sebe, kod Karpa i Vučićevića je takođe bio fikcionalizovan, ali Mauggov film pretenduje na najveću dokumentarnost među njima.

* * / * * * *

AUX YEUX DE TOUS

Pogledao sam AUX YEUX DE TOUS Cedrica Jimeneza, zanimljiv politički triler koji je najvećim delom baziran na montaži snimaka sa kamera za nadzor, webcamova i ostalih objektiva koje smo instalirali u svom životu. Film govori o pokušaju da se rasvetli ko je izveo teroristički napad u Parizu i usamljenom istraživaču koji koristeći razne kamere kojima ima pristup pokušava da sastavi slagalicu.

Jimenezov film nije savršen primer found footage estetike, mogao je biti i vizuelno i scenaristički uzbudljiviji, ali sa trajanjem od 75 minuta uspeva da nađe svoje mesto na ničijoj zemlji između tradicije "francuskog političkog filma" i čistog žanra, premda na kraju krajeva, ako  imamo u vidu političku imaginaciju filma preteže na stranu žanra.

Cedric Jimenez je kasnije i pokazao da mu je srce na strani žanra kada je posle AUX YEUX DE TOUS snimio francuski odgovor na FRENCH CONNECTION a sada radi English-speaking film. Iako ovaj film nema ogroman crossover potencijal, daje odličan primer kako se u vrlo ekonomičnim uslovima može snimiti dobar showcase film koji kasnije može imati efekta na afirmaciju autora.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, November 3, 2016

IME: DOBRICA, PREZIME: NEPOZNATO

Pogledao sam film IME: DOBRICA, PREZIME: NEPOZNATO Srđe Penezića. Reč je o jednom od onih filmova koji me ispunjavaju neizmernim besom. Prvi razlog za to je činjenica da je film skandalozan, u razmerama koje su čak i srpski filmovi dostizali vrlo retko i samo u najekstremnijim slučajevima. Drugi razlog je činjenica da je taj film snimio Srđa Penezić, potpisnik sasvim korektnog animiranog filma FILM NOIR. Ono što je u FILM NOIRu bilo najproblematičnije jeste samo naslov, ali i Darrow je radio strip HARD BOILED, pa i Woo je snimio taj film, te ne možemo Srđu kriviti da je izmislio pretencioznost. Štaviše, u vreme kada je izašao, ovaj srpsko-američki projekat delovao je unekoliko i osvežavajuće.

IME: DOBRICA, PREZIME: NEPOZNATO je diletantski tour de force u kome je svaki član ekipe imao svoju zasebnu ariju blamiranja. Međutim, možda je najžalosnije to što su autori ovog filma umislili da su u stanju da snime nekakav meta-film, odnosno da su nesvesni svoje nesposobnosti da snime čak i najobičniji film, krenuli da prevailaze formu i da nam sole pamet.

Penezićevi intervjui su vrcali od dosta sujetnih opservacija o tome kako je napustio Jugoslaviju zbog toga što je eto ovde bio nezadovoljan onim što se snima. Međutim, ovaj film je u svojoj prvoj polovini baziran na korišćenju kadrova sa Slavkom Štimcem kao readymadea, i toliko je opterećen Štimčevom ikonničnošću da se s pravom možemo upitati kako je to Penezić bio nezadovoljan onim što se snima ovde kada je svoj novi film u potpunosti i bez nekog odmaka znatnim delom bazirao upravo na referencama na taj jugoslovenski kinematografski "drek". Možda bi bilo bolje da je ostao ovde i sam snimao Štimca kako raste nego što danas koristi te materijale na estetski i tehnički potpuno skaredan način.

Sve ovo naizgled vuče na neki zabavan promašaj, na nešto uz šta se možemo zabavljati intoksikovani kada nas "malo prođe" ljutnja što se snima ovo a ne nešto drugo. Međutim, kad se podvuče crta, PRENOM DOBRICA ne sadrži ništa što je moguće gledati dva puta ili što je potrebno videti barem jedanput.