Friday, November 11, 2016

HACKSAW RIDGE

Konačno se desio i HACKSAW RIDGE, u prepunoj sali Cineplexxa Ušće. Gledanje filma u punoj sali je bilo naročito zadovoljstvo jer je potvrdilo ne samo Melov neprolazni ugled već i sposobnost da izazove kolektivne, trzaje, uzdahe i vriske na pravim mestima i da sve to na kraju rutinske repertoarske projekcije bude nagrađeno aplauzom.

HACKSAW RIDGE je film koji je baziran na istinitoj priči o Desmondu Dossu, prvom "prigovorcu" koji nagrađen najvišim američkim odlikovanjem za herojsko držanje tokom bitke za Okinavu tokom koje je nenaoružan pomagao kao bolničar. Mel Gibson je o njemu snimio film poput Rubikove kocke koji funkcioniše iz kog god ugla da mu se priđe.

Za početak, ono što je ključno jeste činjenica da je Mel Gibson snimio "autorski film" u bordvelovskom smislu tog pojma, praveći delo koje iskoračuje iz standardnih narativnih i stilskih okvira svojom naglašenom stilizacijom. Naime, Mel Gibson snima HACKSAW RIDGE kao retro combat picture. Ako je FURY Davida Ayera bio primena tradicije "vijetnamskog filma" na film o Drugom svetskom ratu, onda je Mel ovde napravio povratak baš na estetiku filma o Drugom svetskom ratu. Međutim, njegov postupak nije anahron, štaviše on je vrlo moderan u svojoj svesti o tome kakav efekat ostavljaju pojedine stileme i strukturalne postavke. U scenarističkom pogledu, HACKSAW RIDGE nema puno ukrasa, ima vrlo jasnu i direktnu priču, sa gotovo matematički postavljenim motivacijama i simbolima mariniranim u stil melodrame pedesetih kroz koju Gibson jasno postavlja moralni kompas svog filma. U određenom smislu, HACKSAW RIDGE kao da je pravljen ne samo sa teoretičarima na umu i sa idejom da će im pružiti mnogo materijala za analizu, već i kao da je sam proistekao iz teorije.

Kroz tu stilizaciju koja proizvodi povišeni realizam ne samo u pogledu forme već i u pogledu vrednosnog sistema, Gibson postiže nekoliko jasnih ciljeva. Prvi je da snimi film koji odstupa od aktuelnih rediteljskih praksi i ponudi apartan postupak, samim tim stičući status vanindustrijskog, nestandardnog, "umetničkog" filma. Drugi je da gledaoce kroz filmski žargon uvede u imaginarijum vlastitog junaka. Treći je da kroz ogoljen narativ, sa jasnim mikro-poukama na kraju svakog simboličnog "koraka" na putu junaka, postigne efekat religijskog teksta.

Borbeni deo filma koji čini dobar deo druge polovine trajanja, odlazi u domen opet povišenog realizma, pa i naturalizma ali ne samo da ne iskoračuje iz visoke estetizacije koju je Gibson uspostavio već slobodno možemo reći da je sve njene aspekta a naročito onaj religijskog teksta, itekako zadržao. Unutar neopisive klanice, koja dostiže bošovsku ravan, usred potpune destrukcije tela, Gibson dovodi svoju versku poentu do kreščenda.

U pogledu dihotomije pacifističi/ ratoborni film koja se lažno nametala HACKSAW RIDGEu, nema nikakvih dilema. Ovo je film o čoveku koji je mimo rata u par navrata otkrio vlastitu nasilničku prirodu, odlučio da se okrene veri kako bi se umirio i potom služio u ratu bez oružja i bez namere da povređuje protivnike. Međutim, Desmond Doss je otišao dobrovoljno u rat, smatrajući da je rat neophodan, i Gibson te odnose nikada ne dovodi u pitanje. Otud su pokušaji da se Dossov prigovor savesti poistoveti sa pacifizmom potpuno besmisleni - on je bio učesnik u ratu, i u potpunosti se poistovećivao sa borbom koju su vodili Saveznici.

U tom smislu, HACKSAW RIDGE je ratni film par excellence koji ne izbegava priliku da u sred opšte klanice prikaže kako herojstvo Desmonda Dossa i drugih ljudi iz njegove jedinice nije pojedinačni gest unutar besmislenog sukoba, već ideološki i istorijski potpuno opravdan čin. Otud, HACKSAW RIDGE nije pacifistički film jer govori o opravdanom ratu koji je jedan od temelja savremene civilizacije.

Uostalom, da li je moguće napraviti pacifistički film o Drugom svetskom ratu, a implicitno barem ne biti na strani Sila osovine?

Ono što je međutim još zanimljivije jeste to što HACKSAW RIDGE nije hendikapirani ratni film usled toga što junak ne nosi pušku, niti on to tretira kao kuriozitet. Ovo je film koji itekako ima svoje mesto u tradiciji ratnog filma i u tradiciji "militarističkog" filma jer pokazuje sveobuhvatnost vojnog napora, između ostalog i iz ugla jednog čoveka koji je u ratu bez puške uspeo da postane heroj zato što je kao bolničar uzeo odlučujuću ulogu u jednoj značajnoj bici.

Kad je reč o scenama borbe koje privlače veliku radoznalost i izazivaju kontroverze, za početak je važno ukloniti poređenja sa SAVING PRIVATE RYANom naprosto zato što su same prirode bitaka koje se prikazuju drugačije. Iskrcavanje u Normandiji je šarenije, ima scena i na tlu i u vodi, dočim je Melova bitka mnogo tvrđa, na jednoj surovijoj lokaciji, i svakako da su njegovi prikazi destrukcije tela snažniji od Spielbergovih. Nema razloga da se to smatra sadizmom, Gibson govori o temi poivređivanja ljudskog tela i čoveku koji se bavi pomaganjem onima čije je telo povređeno. Dakle, u intenzitetu bitke, intenzitet nanetih povreda mora biti visok kako bi u prvi plan stavio ono sa čime se suočava bolničar. Logično je da u filmu koji govori o snajperisti, fokus bude na nišanima, pa isto tako ima smisla da u filmu o bolničaru, fokus bude na ranama. Scene borbe su briljantno snimljene, sa jasnom idejom o geografiji na frontu, postavkom ko se gde nalazi i odakle preti opasnost a Gibsonov prikaz opasnosti je mišićav, beskompromisan i do te mere energičan da publika visceralno reaguje.

Završnica u kojoj na kraju vidimo Dossa u dokumentarnim snimcima otud nije patetična već je katarzična i pokazuje da smo videli jedan svet koji je izumro, ljude starog kova kakve nemamo. Srećom, o njima je ostao film starog kova, kakve takođe nemamo.

* * * 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment