Thursday, March 31, 2016

IDENTICALS

Pogledao sam IDENTICALS Simona Pummella, pretenciozan i teško razumljiv arty SF sa kojim je britanski dokumentarista naseljen u Holandiji napravio svoj igrani debi. Nažalost, IDENTICALS je film koji ima mesta samo na festivalima gde se obraća publici koja je istovremena spremna da istrpi sve i ima jako niske kriterijume. Čunovat je spoj neverovatne pretencioznosti postupku i banalnosti u sadržaju koji postiže Pummell, a još je neverovatnije kako ovu puno puta eksploatisanu priču o dvojnicima nije uspeo da iole kompetentnije izvede. Sada zaista treba mnogo više ceniti one rutinske SFove koji su olako otpisivani zbog svoje derivativnosti a ovakve priče su izlagali mnogo bolje i razgovetnije.

Tuesday, March 29, 2016

ME HIM HER

Max Landis je napravio pametnu odluku da svoj rediteljski debi smesti izbvan okvira primarnih interesovanja, a to je high concept SF akcija, i da potrebu za pravljenjem nekog romantičnog filma sa likovima u prvom planu ostvari samostalno, kao reditelj u nezavisnoj produkciji. Autori koji to nisu uradili na vreme, kao recimo Shane Black upadali su u duge pauze pokušaajući da naprave takav projekat za druge i ulazili u ozbiljna lutanja.

Landis je u svom neposrednom stilu sve to obavio sam, dosta tiho. ME HIM HER je jedan “vrlo mali” film, na razmeđu indie filma koji po kapacitetima pokušava da parira glavnom toku i surovog low budgeta. U tom pogledu, svemu jako doprinosi Landisov senzibilitet koji je očigledno oblikovan akcionim filmom, tako da je njegov rediteljski debi dinamičan, u visokom tempu, sa nekim iskliznućima koja povremeno evociraju Franka Tashlina, samim tim i Edgara Wrighta.

Landisovo redireljsko umeće i produkcija su daleko od Wrighta, ali ME HIM HER je dosta blizak toj poetici, samo bez jakog žanrovskog i geekovskog naboja. Geekovskog naboja ima u junacima ali znatno manje unutar priče.

Film govori o mladom zgubidanu sa Floride koji dolazi kod najboljeg druga, televizijskog glumca u usponu, u Holivud kako bi mu pomogao da se suoči sa životnom krizom proisteklom iz toga što želi da se obelodani kao gej. Međutim, u LA, upoznaje devojku koja je upravo izašla iz lezbijske veze, pa pored problema dugara-glumca ima i nevolje u krhkoj vezi sa njom koju je tek otpočeo.

Dustin Milligan iz serije SILICON VALLEY igra glavnog junaka i predstavlja Landisov alter ego u pravom smislu. Milligan odlično kanališe njehove psihotične, često zaobilanzne teorije i potpuno se uklapa u stripovsku stilizaciju do koje Landis drži. Emily Meade je odlična kao lezbijka koja je ušla u straight romansu, premda ovo nije film na tragu CHASING AMY. Luke Bracey se očigledno dobro zabavlja kao klozetovani gej glumac, a porodičnu reputaciju Landis pokazuje dovodeći Geenu Davis i Scotta Bakulu za epizodne uloge.

Film je evidnetno realizovan na malom budžetu, ali Landis ga je kadrirao vrlo pristojno, sa obiljem detalja u drugom planu što je generalno karakteristika scenarističkih rediteljskih debija. Ovim filmom pokazao je da ima smisao i za slepstik i za vizuelni izraz, ali pitanje je da li ima strpljenja za rad u nekoj ambicioznijoj produkciji.

ME HIM HER je film na koji niko, pa ni sam Landis, nije puno računao. Međutim, vrlo je pristojan i treba da ga pogledaju oni koje barem neki od navedenih elemenata zanima.

* * * / * * * *

Monday, March 28, 2016

O HOMEM DO FUTURO

O HOMEM DO FUTURO Claudia Torresa je romantični SF sa elementima komedija u kome Wagner Moura igra naučnika koji uspeva da izmisli vremeplov kao nusprodukt potrage za revolucionarnim izvorom energije i koristi ga ne bi li “popravio svoj život” i uspostavio odnos sa fatalnom ženom iz svoje prošlosti.

Putovanje kroz vreme međutim donosi razna iskušenja, otvara mu mogućnost da se obogati, ali i da izgubi svoj moralni i ljudski kompas.

Premisa je već dosta trošena i Claudio Torres je tehnički prilično dobro koristi. Ipak, ono što se javlja kao problem jeste što i sam film kao i junak koristi ozbiljan hardver da bi prikazao jednu prilično prozaičnu priču koja nažalost u sebi nema onu “težinu” koju bi tako moćna sredstva trebalo da tretiraju.

Claudio Torres je snimio glossy film, na vrlo visokom produkcionom nivou, a priča naprosto nema tako visoke oktane kao ono čime je pokušao da je izvede. Stoga, deluje kao da rediteljeva tehnička kompetencija pa i glumake moći Wagnera Moure umnogome nadilaze samu supstancu predloška.

Ipak za fanove SFa i filmova o hronomociji, O HOMEM DO FUTURO jeste zanimljivo razbijanje angloameričke hegemonije. 

* * 1/2 / * * * *

OCHO APELLIDOS CATALANES

Pogledao sam OCHO APELLIDOS CATALANES Emilija Martineza Lazara, nastavak blokbastera OCHO APELLIDOS VASCO. Reč je o španskom romcomu koji nastavlja sa mentalitetskim poigravanjem. Andaluzijac koji je u prvom delu zavoleo Baskijku saznaje da ona odlazi da se uda za Katalonca i odlučuje da ode i pokvari joj venčanje kako bi je pridobio za sebe.

Film je svakako lakše pratiti uz predznanje prvog dela ali može se gledati i kao standalone. Prvi film je govorio o konfliktu katalonskog šminkera i pripadnice malog prkosnog naroda sa severa Španije. U drugom delu, međutim, Baskijci i Andaluzijci su ujedinjeni protiv Katalonaca, hipstera koji žele da se odvoje želeći da katalonski euro “ide u katalonsku lisnicu”.

Za razliku od Baska, koje autori (po imenu bi se reklo baskijskog porekla) tretiaju kao mali i prkosan narod koji je prgav, priprost ali dobrodušan, Katalonci su prikazani karikaturalno, kao bogati malograđani, ali praktično bez ijednog poziivnog etničkog stereotipa.

Autori svakako zaslužuju poštovanje što su uspeli da naprave film u kome je mirni katalonski separatizam uspeo da bude artikulisan kao nešto filmski zanimljivo. Isto tako, može se prepoznati španski unitaristički duh u tome što su reagovali tako beskompromisno na temu katalonskog separatizma gde se, kako rekoh, njihova nacionalna izuzetnost osporava i ne nalaze joj se simpatične dimenzije.

Dani Rovira i Carla Lago su uigran tim, kome se lako dodaje i sporedna ekipa, a Emilio Martinez Lazaro kao i u prvom filmu treba malo vremena da se zagreje ali onda film dostiže radnu temperaturu. 

* * 1/2 / * * * *

TORRENTE 4: CRISIS LETAL

Pogledao sam TORRENTE 4: CRISIS LETAL Santiaga Segure. U četvrtom delu, Torrente završava u zatvoru kada mu biva smešteno ubistvo koje je bio angažovan da obavi ali je na kraju poslužio samo kao patsy. U zatvoru, naravno Torrente ima prostor da razigra svoj rasizam, homofobiju, i da se suoči sa posledicama vlastitog hvalisanja visokom kompetencijom na policijskom zadatku.

Prebacivanje Torrentea u zatvor bio je pravi potez, liku je prijala promena ambijenta, a ovoga puta cameo uloge zvezda, konkretno fudbalera Reala i Atletica imaju nešto bolju funkciju u priči jer Torrente misleći da je preuzeo ideju iz filma ESCAPE TO VICTORY zapravo send upuje LONGEST YARD.

Segura u ovom filmu inscenira par vrlo zanimljivih, komičnih akcionih scena, sa iznenađujuće mišićavom realizacijom a ako imamo u vidu zatvorski ambijent, svakako da je tematski lajtmotiv filma homoseksualnost. 

Sa budžetom od oko osam miliona eura, ovaj film je uspeo da se isplati već na španskim blagajnama što dovoljno govori o anticipaciji Torrenteovog kambeka u to vreme.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, March 26, 2016

OCHO APELLIDOS VASCOS

Pogledao sam OCHO APELLIDOS VASCOS Emilija Martineza Lazara, jednu od najgledanijih španskih komedija. Reč je o mentalitetskom romcomu, o slučajnom susretu Andaluzijca i Baskijke, i aranžmanu o lažnom braku koji prerasta u pravu vezu. Emilio Martinez Lazar uspeva da izvuče maksimum iz Danija Rovire i Carle Lago u glavnim ulogama, kao vodećih španskih glumaca u ovom žanru, a etničke tenzije između Baskijaca i ostatka Španije nude razne nivoe humora, od kojih su neki vezani za dijalekte verovatno ostali nedostupni gledaocima koji ne govore španski, kao što sam recimo ja. Međutim, srećom, gledao sam film sa jako dobrim prevodom i akcentovane su baskijske reči koje se ubacuju u dijaloge i na razne načine služe za wordplay.

Film je prilično duhovit, glumci su harizmatični, a nategnuta, gotovo programska premisa delom ostvalja utisak konstrukcije ali na kraju zahvaljujući glumcima uspeva da profunkcioniše, kada se stvar sa spolajšnjeg konflikta prebaci na unutrašnji. 

Uprkos suštinski lokalnoj temi, i humoru koji se najbolje može shvatiti na španskom govornom području, u pogledu realizacije Emilio Martinez Lazar formuliše jedan decentan proizvod koji se vodi postulatima savremenog romcoma i kao takav se može i izvoziti.

* * 1/2 / * * * *

TORRENTE V: MISION EUROVEGAS

Pogledao sam TORRENTE V: MISION EUROVEGAS Santiaga Segure. Posle slabog trećeg dela, izgubio sam korak za ovim serijalom, četvrti sam propustio, samim tim me je obradovalo da u petom delu “glupa ruka zakona” doživljava svoj kambek. Santiago Segura je u međuvremenu smršao, i umnogome je svežina nestala iz serijala ali MISION EUROVEGAS je dostojanstve dodatak, i imajući u vidu da je reč o petom delu, rekao bih da je reč o vrlo solidnom pokušaju.

Neke Torrenteove kultne fore se ponavljaju u ovom filmu, razrađuju i parafraziraju, ali materijal je mahom nov. Alec Baldwin igra negativca, po obimu angažmana kao guest star, ali on je prosto dovoljno dobra faca da isparira Seguri čak i kada je u fazi Euro-tezge.

Ovog puta, parafraziran je OCEAN’S ELEVEN. 2018. godine, Torrente izlazi iz zatvora u Španiiju koja je u dubokoj ekonomskoj krizi. Katalonija se otcepila i postala fudbalska sila koja igra finale Mundijala sa Argentinom, ruši se stadion Vicente Calderon i Torrente shvata da mora postati odmetnik, da je dosta bio uzorni građanin. Organizuje pljačku velikog madridskog kazina Eurovegas, sa svojom grupom totalnih marginalaca.

Segurin film je dinamičan, i prilično smešan, režiran je prilično solidno ako imamo u vidu da je Torrente obično tretiran kroz rudimentarne inscenacije, tako da je evidentan trud da se film nabilduje kroz povećanje tehničkih zahteva.

Ne znam kakvi su dalji Segurini planovi, ali peti deo me je podstakao da nadoknadim gledanje četvrtog, a isto tako rado ću pogledati i šesti, ako ga bude. Torrente je u ovom nastavku još uvek vrlo živa franšiza.

* * 1/2 / * * * *

Friday, March 25, 2016

QUO VADO

Pogledao sam QUO VADO Gennara Nunziantea, najgledaniji italijanski film u kome je osnovni zaključak to da su Italijani konačno provalili Sinišu Pavića. Doduše, Checco Zalone pravi crossover Siniše Pavića i Sache Baron Cohena, malo ga modernizuje, ali zar to nije radio i Lane Gurović kao Šojić.

Zaplet je pavićevski - Checco Zalone je državni službenik koji postaje tehnološki višak i očajnički želi da zadrži Sveti Gral u životu svakog Italijana a to je državni posao. Na tom putu upada u niz komičnih situacija.

Checco Zalone je alfa i omega filma, i u tom pogledu fokus na njemu je onaj kakav je Larry Charles postavljao na Cohena. Naravno, Zalone nema kapacitet za crossover kao Cohen, jer nije toliko radikalan, ni u svojim pogledima ni u humoru, ali to je ta linija aproprirana za italijanski mejnstrim.

QUO VADO je srećan spoj solidne realizacije, uspelog humora, aktuelne teme i dobre realizacije.

* * * / * * * *

CAMINO

Pogledao sam CAMINO Josha Wallera, potencijalno zanimljiv akcijaš u kome je sve dobro postavljeno produkciono međutim izostali su scenaristička i rediteljska realizacija. CAMINO je snimljen na latinoameričkim lokacijama, sa Zoe Bell u glavnoj ulozi, ubedljivo smeštenom u okruženje lokalnih glumaca kao ratni fotoreporter koji 1985. prati aktivnosti kolumbijske pobunjeničke jedinice. Nacho Vigalondo je oduvek voleo da glumi i sada je dobio priliku da igra glavmog negativca, a u filmu je i izvršni producent.

Nažalost, Nachovo ime i reputacija nisu prisutni u filmu, nema u njemu ni zanimljive priče ni zanimljivog načina snimanja. Sve je vrlo konvencionalno što ne bi bilo loše da je Waller dovoljno vešt da to realizuje. Slično kao i RAZE, CAMINO je delovao kao film koji ne može da omaši, a onde se to Walleru iznova desilo. 

* 1/2 / * * * *

DAWN OF JUSTICE

Pogledao sam DAWN OF JUSTICE. U ovom filmu, superherojski film dolazi u ravan u kojoj nikada nije bio, i to ne zato što su izostali pokušaji - Nolan je želeo da ga dovede do ovog nivoa ali naprosto mu to nije uspelo, mada bilo je zamalo. Snyder pod supervizijom Bena Afflecka u tome jeste uspeo, i DAWN OF JUSTICE je za superherojski film ono što je HEAT za policijski. Mannov klasik sasvim sigurno jeste podigao policijski nivo na jedan viši nivo, ali to nije postao standard, kao što ni Lumetovi filmovi pre njega nisu postali standard, a Lumeta ovde vredi pomenuti kao autorsku senku koja uvek prati Afflecka čiji se rukopis ovde nepogrešivo prepoznaje. Otud i DAWN OF JUSTICE stoji kao film koji dostigao vrlo visok domet ali je veliko pitanje da li je to kao koncept održivo na duže staze.

Naime, DAWN OF JUSTICE nije film posle kog gledalac izlazi iz bioskopa veseo, razgaljen, kao posle prijatnog i zabavnog iskustva. Na jučerašnjoj projekciji, u sali je bio muk 150 minuta, osim jednog deteta koje je ćutalo sve do završnih nekoliko minuta kada se desilo ono što bi svako ko zna Doomsdaya mogao naslutiti da će se desiti. Činjenica da su inkarnacije Batmana i Supermana kod Franka Millera meni među najdražim, ako ne i najdraže, ipak ne osporava činjenicu da većina publike pa i fanova vole ove likove zbog nekih potpuno drugih inkarnacija. Nolanov Batman deluje kao omladinska komedija u odnosu na DAWN OF JUSTICE koji je potpuni doom and gloom, praktično potpuno lišen humora, vrlo tvrd i bez bilo kakve okrepljujuće katarze.

U pogledu napora za publiku treba navesti i montažu. Film je vrlo zategnut do tačke pucanja. Tu pritom ne mislim na akciju već na sadržajnost scena. U svakoj sceni se dešava nešto važno i film zahteva veliku koncentraciju tokom gledanja, što u principu nije karakteristićno za superherojske blokbastere. Fil je slobodno mogao biti i dvadesetak minuta duži da bi dao publici malo prostora da “diše”. Ovde nema prostora ni da se udahne, a likovi imaju još manje prostora da se opuste.

Ono što meni nije omiljeno a u ovom filmu postoji u jednoj sekvenci, to je CGI-heavy obračun marvelovskog tipa sa Doomsdayem. Doomsday je odlično tretiran u fazi nastanka, sa dosta simbolike, ali kada dođe do borbe, to je jedina kopča sa onim što karakteriše savremeni superherojski film, i to onaj njegov najmanje zanimljiv segment. Srećom, samo jedan obračun ima takav duh. U toj sceni jedino ima i humora, a to je dolazak Wonder Woman viđen u trejleru.

Jedan od najzaniljivijih aspekata filma jeste odnos prema CGI-enhanced rušenju iako u situaciji sa Doomsdayem i sam podleže tome iznova. Naime, događaji iz MAN OF STEEL ostavljaju veliki trag na junake. Film se otvara sagledavanjem tih događaja iz ugla Bruce Waynea i trauma izazvana obračunom u Metropolisu dovela je do toga da je svet u kome se ovaj film dešava istinski izmenjen, za razliku od Marvelovog univerzuma gde su ti ožiljci gotovo neprimetni. DAWN OF JUSTICE intenzivno razrađuje temu civilnih žrtava u toku superherojskih obračuna i zapravo iz te traume nastupa sukob Batmana i Supermana.

Borba između Supermana i Batmana je s druge strane briljantna. I ko je došao to da vidi, dobiće stvarno jako dobru scenu, i u pogledu koreografije i realizacije i u pogledu drame. I uopšte, cela reinvencija Batmana u ovom filmu je jako dobro urađena. Ako je kod Nolana, Bruce Wayne bio odličan a Batman nikakav, ovde zaista gledaoci nemaju problem sa tim kada se Wayne obuče u Batmana. Znam da mnogim gledaocima smeta što Batman ovde odstupa od kanona i millerovski je raspoložen i da ubija, ali prosto to je znatno ubedljivije. Pritom, u tučama, Batman je mnogo tvrđi, i tu i kad ne ubija, bije se tako da više ne važi konvencija da je nokautiran protivnik i savladan protivnik. Bat-vozila su militaristički dizajnirana, i prilično ubedljiva. Ceo dizajn filma je inače jako vibrantan, i po ambijentima dosta evocira Manna.

Međutim, ono što je možda najveći rizik ovog filma i što je glavni make or break faktor jeste sam koncept filma. Naime, Snyder i ekipa tretiraju DAWN OF JUSTICE kao “običan” a ne “superherojski” film o superherojima. Dakle, film zaista pokušava da kreira karakterne konflikte, unutrašnju dramu, i da ih plasira sa punim ubeđenjem. Naravno, ima tu određenih shortcutova ali oni paradoksalno nisu toliko žanrovski koliko više podrazumevaju da gledaoci znaju DC mitologiju. Nisam siguran koliko neko ko elementarno ne poznaje DC mitologiju može da razume ovaj film…

Ovo je film koji čine karakteri, njihove radnje i kontraradnje, i sve to kulminira jednom velikom “katastrofom” oblikovanom po modelu klasicističkih drama. U toj postavci Lex Luthor uzima ulogu intriganta poput jagovskog profila, gde zbog svog vanzemaljskog porekla onda Superman pripada otelovskom tipu. Kao ni u MAN OF STEELu ni ovde Terrio i Goyer ne beže od jake religijske simbolike, političkih referenci i uzora iz dramske literature. Ipak, nema toliko čisto biblijskih referenci kao u MAN OF STEELu i nisu tako nametljive.

Lex Luthor je u tom smislu ovaplotio tu transformaciju - on je brogrammer, zuckerbergovska figura koja osavremenjuje ono što je Luthor iz stripa i ranijih inkarnacija. Ipak, treba imati na umu da su supernegativci našeg vremena, pogledati KINGSMAN, već počeli da se modeluju po bogatašima iz IT bubblea, između ostalog i zbog njihove eksplicitne fascinacije naukom. Taj spoj kulturnog kapitala, ogromne imovine i fascinacije naukom maltene čini da su i savremeni bogataši na neki način produkti kulture supervillaina.

Ono što bi me kao ljubitelja filma radovalo u ovom filmu, istovremeno bi me bacilo u očajanje da sam ga producirao. Naime, DAWN OF JUSTICE sasvim sigurno nije gateway film ni za DC univerzum, ni za superherojski film inače. Teško bih mogao da ga zamislim kao film koji gledaju deca, recimo u godinama kada sam ja gledao SUPERMANa ili BATMANa u Donner/Lester ili Burton varijanti. Efekat koji ovaj film može imati na decu je više kao da je to neki impozantan žanrovskif film koji će razumeti tek kada porastu. U izvesnom smislu, DAWN OF JUSTICE se može opisati kao superherojski film za stariju publiku koji se jako trudi da reinterpretira njihov mitos za gledaoce koji ih vole ali su prerasli onu inicijalnu formu. Otud, DAWN OF JUSTICE stilski ne može izazvati superhero fatigue jer ovo prosto nije vrsta filma koju prave Disney i Marvel. Međutim, superhero fatigue neće proisteći iz stila već iz sadržaja. U svakom slučaju, DAWN OF JUSTICE se ne može optužiti za infantilizaciju bioskopskog iskustva.  

* * * / * * * *

Wednesday, March 23, 2016

AHORA O NUNCA

Pogledao sam AHORA O NUNCA Marie Ripoli, španski romcom koji ima dva problema - nije mnogo originalan i nije dovoljno smešan. Otud, moram priznati da mi deluje kao bioskopskimaterijal eventualno na matičnom tržištu, dočim na ostalim pre zaslužuje plasman na malom ekranu, pre svega na televiziji gde bi se fino mogao ubaciti u neki termin nedeljom uveče.

To ne znači da je Maria Ripoli bez ambicija. Film pokušava da ponudi high concept o mladoženji kog zadesi veliki broj pehova na putu za svadbu u Engleskoj, na mestu gde je upoznao svoju nevestu. Nažalost, prepreke koje se javljaju su konfekcijske, mnogo puta viđene i mahom nisu realizovane sa punim ubeđenjem i svežim uglom sagledavanja situacije.

Ipak, film je produkciono dovoljno pristojan da bi možda nekoj publici koja ovaj žanr gleda bez ikakvih kriterijuma verovatno mogao biti i korektan. Ono što je zanimljivo sa filmofilske tačke gledišta jeste potpuno preuzimanje američkih obrazaca u španskoj komediji, između ostalog i kroz zakazivanje ključnog događaja - venčanja - u stranoj zemlji - Velikoj Britaniji. 

* * / * * * *

Monday, March 21, 2016

NINA FOREVER

Pogledao sam NINA FOREVER Chrisa i Bena Blainea. Ovaj rediteljski dvojac je do sada radio kratke igrane filmove a jedan je imao iskustvo i kao montažer na zanimljivim BBCjevim serijama. Nažalost, zavidna veština koju su pokazali u realizaciji ove priče, pala je u senku tanke premise koju nisu uspeli da isteraju.

Sama premisa pokojne devojke koja se javlja momku dok pokušava da nađe novu je prilično trošena, doduše ne na ovako visceralan način kao kod Blaineovih. Nažalost, vrlo vibrantan prikaz telesnosti, i u formi erosa i u formi tanatosa ubrzo postaje repetitivan. U tom ponavljanju počinju da se iscrpljuju čulnost i telesnost i već na pola filma NINA FOREVER deluje kao delo sa deficitom ideja.

Dok Blaineovi bez sumnje imaju “zanat u rukama”, očigledno da im osmišljavanje priče, ni na nivou premise, ni scenaristička razrada nisu jača strana. NINA FOREVER zbog vešte realizacije ostaje film koji je povremeno na granici da zaista postigne nešto zanimljivo ali na kraju, kada se podvuče crta, ne postiže svoj cilj. 

* * / * * * *

Sunday, March 20, 2016

THE 5th WAVE

Pogledao sam THE 5th WAVE J. Blakesona, ekranizaiciju romana Ricka Yanceya, sa kojom je trebalo da se otvori nova Young Adult franšiza, Ipak, na kraju od toga nije bilo ništa. Film nije uspeo da se isplati na američkim blagajnama uprkos skromnom budžetu od 38 miliona dolara, a što je još gore, ne mogu mu predskazati neku veliku budućnost na duže staze jer je nažalost snimljen kao početak potencijalnog serijala, dakle ne nudi zaokruženu priču, ni na nivou samog zapleta, ali što je još gore ni unutrašnja struktura priče nije koncipirana kao da je ovo standalone film i mislim da je to na kraju skupo koštalo ovaj projekat.

THE 5th WAVE deluje kao produženi televizijski pilot u kome se uvode likovi i neki osnovni konflikti, ali se po ritmu izlaganja vidi da se ni karakteri ni priča neće rešiti u prvih sat i po ili dva tarajanja. THE 5th WAVE je u tom smislu simbol svega što je loše u tim pokušajima da se prave serijali.

No, treba imati na umu, filmovi iz kojih je izrasla kultura serijala su obično bili jako dobri i što je još važnije, bili su standalone u svakom smislu. Iz njihovog uspeha su potom nastajali serijali dočim je ovde serijal bio začet samo u nameri producenta i činjenici da postoje knjige. 

* 1/2 / * * * *

Saturday, March 19, 2016

THE PREPPIE CONNECTION

Pogledao sam THE PREPPIE CONNECTION Josepha Castela, istinitu priču o čuvenoj aferi iz elitne srednje škole, kada je mladi blue collar učenik, stipendista, razvio mrežu prodaje narkotika, pre svega kokaina među bogatim učenicima iz viših klasa. Trgovina drigom je išla toliko daleko da je ovaj tinejdžer na kraju putovao u Kolumbiju i odande donosio čistak.

Thomas Mann je oslonac ovog filma i počeo je da pravi vrlo zanimljivu karijeru kao leading man u indie filmovima. Naravno, još je mlad da se u potpunosti proceni u kom pravcu će se kretati Mannova karijera, ali THE PREPPIE CONNECTION je jedan od onih filmova kroz koji će jako drugo živeti na televizijama i malim ekranima.

Castelin film je odlično slikan i ako imamo u vidu da je snimljen na niskom budžetu, ekipa zaslužuje pohvale za uzornu ekontrukciju epohe. Sa vrlo malo skupih detalja, uz dobar tretman ambijenata i soundtrack isključivo sačinjen od lookalike numera, bez ijedne skupo plaćene pesme, THE PREPPIE CONNECTION uspeva da nas vrati u 1984. godinu čemu sigurno doprinosi i to što je svakodnevni život pa samim tim i dramaturgija filmova o mladima danas dosta izmenjena upotrebom mobilnih telefona, socijalnih mreža i sl.

U tom pogledu, THE PREPPIE CONNECTION nudi čistiju sliku ekscesa osamdesetih, mnogo jasnije od LESS THAN ZERO Mareka Kanievske, između ostalog zato što nudi i istorijsku distancu, dok tamo Ellis i Kanievska nisu tačno znali dokle slave dekadentni život mladih a odakle ga osuđuju.

Međutim, Castela mnogo nepretencioznije uspeva da zagrebe površinu života ljudi koji su kasnije postali protagonisti romana Bret Eastona Ellisa i Donne Tartt, THE PREPPIE CONNECTION je zapravo jedan od onih “malih” filmova koji ume da zavara, i zapravo je mnogo “veći” od onoga kako izgleda, a nažalost i od onoga kako je na kraju krajeva tretiran.

Castelo se koristi dobro oprobanim dramaturškim i montažnim rešenjima kako bi “spakovao” svoju priču, i svako od konvencija kojih se latio vrlo vešto primenjuje na ovu istinitu priču.

THE PREPPIE CONNECTION bi mogao biti zanimljiv double bill sa filmom LA CREME DE LA CREME, a daleko nadmašuje precenjene naslove kao što je BLING RING, recimo. 

* * * 1/2 / * * * *

Friday, March 18, 2016

LONDON HAS FALLEN


Za razliku od OLYMPUSa koji zaista ništa ne valja, LONDON HAS FALLEN umnogome kroz Najafijevu inscenaciju uspeva da prevaziđe zaista neverovatnu glupost scenarija. Ovog puta scenaristi nisu imali priliku da rip-offuju ceo koncept kao kada su onomad pokrali WHITE HOUSE DOWN oglodavši Vanderbiltov skript do koske, ali LONDON je sklopljen od raznih delova gde neki od najnelogičnijih verovatno slučajno uspevaju da postanu znakoviti.

Recimo u parafrazi čuvene “Battery, Aziz” situacije iz TRUE LIESa, ovde imamo puno opravdanje zašto teroristi ne ubiju američkog predsednika dok imaju prilku. Naime, odlažu ubistvo dok ne uspostave internet link kako bi to izveli u direktnom prenosu. Koliko god to inicijalno bilo moronski, zapravo je vrlo istinito, ako imamo u vidu visoku medijsku kulturu ISISa - oni bi ziasta sačekali sa egzekucijom dok se ne uspostavi link.

Ono međutim što većina akcionih filmova uspeva da uradi kako treba, čak i kada nema tako tehnički veštog reditelja za kormilom, jeste da ima upotrebljivog glavnog glumca. Gerard Butler međutim zaista nije dorastao zadatku u ovom filmu. LONDON HAS FALLEN je vrlo redak slučaj glavne role bilo kog glumca tog profila u kojoj tako strašno padne ispod svog nivoa.

Butler u ovom filmu ne uspeva da dobaci ni do svog rutinskog nivoa akcionog heroja. Ne samo što deluje da je koji kilogram deblji nego što bi trebalo, iako u filmu jako insistiraju da je u jako dobroj formi što deluje skoro pa kao ismevanje Butlera, već u pojedinim scenama krivi usnu u neku čudnu grimasu kao da parodira Johna Waynea iz lošijih uloga. Butler praktično sve vreme opstruira film, ne samo svojim grimasama i sumnjivom fizičkom spremom (premda ruku na srce ubedljiviji je od Seagala ili Willisa u poslednje vreme) vrć i habitusom generalno zbog kog neke scene katarzičnog nasilja koje njegov junak sprovodi deluju naprosto sadistički.

U pojedinim situacijama, Butlerov junak prekoračuje granice potrebnog nasilja, i to je verovatno po zamisli autora imalo za cilj da stvori utisak katarze i kažnjavanja negativca. Međutim, ovako kako Butler to igra, sve izgleda kao iživljavanje od strane neke seljačine, i deluje kao manir svojstven negativcima.

Zahvaljujući Butleru koji na skoro svakom koraku sabotira film u glumačkom pogledu, LONDON HAS FALLEN na kraju ne uspeva da se nametne kao tupav film koji postaje “dobar” zahvalujući vrhunskoj rediteljskoj orkestraciji. U krajnjoj liniji, uz sve pohvale za Babakovu veštinu, ne možemo pobeći od istine da je i rukovanje Butlerom par excellence rediteljski zadatak.

Ipak, ostaje pitanje da je li je Babak mogao bolje kontrolisati Butlera ako imamo u vidu da je on ovde bio i producent. 

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, March 16, 2016

CHURCHILL'S SECRET

Pogledao sam CHURCHILL’S SECRET ekranizaciju knjige Jonathana Smitha po scenariju Stewarta Harcourta, u režiji Charlesa Sturridgea. Ovaj ITVjev televizijski film govori o moždanom udaru koji je Winston Churchill doživeo na leto 1953. godine i koji je manje-više sačuvan u tajnosti. Churchill, čoveni radoholičar i fajter dolazi praktično grobaru na lopatu i u nekoliko sedmica kritične situacije dešava se čitav presek njegovog političkog i porodičnog života.

Michael Gambon je izvanredan kao Churchill i kroz mučnu situaciju njegovog fizičkog posrnuća uspeva da očuva hraizmu velikog državnika. Lindsay Duncan odlično i ubedljivo igra njegovu suprugu čeličnih nerava a Romola Garai uspeva da pruži jednu konzervativnu simpatičnu rolu mlade medicinske sestre koja ga je negovala u kritičnoj situaciji.

Sturridgeova inscenacija svega je vrlo sigurna, a scenario Stewata Harcourta uspeva da jako dobro sprovede paradigmu o maloj priči koja odlično izlaže “veliku priču”. Odnosno kroz mali isečak iz Churchillovog života ilustruje njegovu životnu situaciju i misiju.

CHURCHILL’S SECRET je prvoklasan program.

Tuesday, March 15, 2016

THE FOREST

Pogledao sam THE FOREST Jasona Zade, film koji je privukao pažnju naše javnosti činjenicum da je čuveni japanski Suicide Forest sniman kod nas, i da ga je režirao dečko Lady Gage.

Pošteno govoreći o ovom filmu nema šta puno da se kaže, i ovi nevažni podaci su previše. Zada je snimio jedan konfuzan, isprazan film delimično inspirisan imaginarijumom J-horrora ali daleko od njegove snage čak i iz rimejka, pa i onih najslabijih.

Kada THE FOREST uđe u polje fantastike, prikaza, trauma koje progone glavnu junakinju i slične klišee, nažalost ne može da zadrži pažnju gledalaca i tu se mogu snaći samo oni najuporniji. Nažalost, Zada tu upornost uopšte nije zaslužio.

Monday, March 14, 2016

TUMBLEDOWN

Pogledao sam TUMBLEDOWN Seana Mewshawa indie film u kome Jason Sudeikis proširuje svoje područje borbe i prelazi u domen indie melodrame. Partnerka mu je Rebecca Hall koja od Affleckovog izvanrednog TOWNa ne uspeva da nađe siguran oslonac. Sudeikis ovde igra profesora sa američkog univerziteta koji posećuje suprugu prerano preminulog Americana kantautora sa željom da piše knjigu o njemu. Međutim, u toku njihove komunikacije, ona mora da se suoči sa žalošću, da nekako prevaziđe gubitak, i da naravno otkrije novu ljubav u liku profesora.

TUMBLEDOWN ima sve sastojke dobrog filma ali od početka postepeno tone i na kraju se završava potpunim pripovedačkim, intelektualnim i emotivnim brodolomom, i izdvaja se kao retko “čist” promašaj u autorskom pogledu.

Sudeikis paradoksalno u svojoj karijeri najstabilnije filmove snima kada je pod okriljem studio-komedije, i zapravo u indie flmovima za sada snima radove koji mu više narušavaju nego što mu popravljaju reputaciju.

* 1/2 / * * * *

Sunday, March 13, 2016

BATMAN: ASSAULT ON ARKHAM

Još prošle godine sam pogledao BATMAN: ASSAULT ON ARKHAM Jaya Olive i Ethana Sapuldinga, ali kako je reč o jednom od najboljih DCjevih animiranih filmova shvatio sam da moram da odvojim posebno vreme da bih ga živopisao i onda se vremenom zaturio na listi dela koja treba sačuvati od zaborava.

Dakle, BATMAN: ASSAULT ON ARKHAM ima jednu inherentnu prednost koja mu već u startu daje prednost u odnosu na ostale DC animacije a to je činjenica da su protagonisti pripadnici Suicide Squada. Ovaj Suicide Squad u ASSAULT ON ARKHAMu nije u istom sastavu kao onaj sa kojim istrčava Ayer, ali ono što je važno jeste da je hemija među karakterima tu. Neverovatno je kako scenarista Heath Corson uspeva da stvori hemiju među junacima, da izgradi odnose, a potom sjajno iskoristi njihov nihilizam, spremnost da ubijaju i da jedni druge stavljaju u gadne situacije. Odnos između Harley Quinn i JOkera je fantastično urađen, a scena kada gine KGBeast je ozbiljan WTF momenat.

Antiestablišmentski završni kadar sa Deadshotom i Amandom Waller i uopšte način na koji je ona crtana pokazuju jaku buntovničku crtu.

Scenarista Heath Corson je u ambijentu Arkham Asyluma maksimalno iskoristio sve elemente koji mu se nude tako da je u ovom filmu koji u sebi nosi strukturu Guys on a Mission filma zapravo pravi istinsko razaranje Asyluma, gde rušenje nije samo fizičko već se očituje i kroz osloboađanje raznih zatočenih negativaca.

U sred celog ludila koje generišu članovi Suicide Squada, Batmanova moralna vertikala konačno ima smisla i iako je ovde sporednjak, dobija jako kvalitetnu ulogu, često efektniju od nekih protagonisičkih koje je imao u DC animacijama.

Animacija je na liniji ostalih DC naslova, ali njenom rudimentarnom konceptu jako pomaže to što ovog puta autori dobijaju neke izazovnije prizore za crtanje, jer ima više krvi nego inače, a i više humora. Filmski žargon koji se uvodi je takođe sjajno uveden u pojedinim scenama.

Za one koji su skeptični prema ideji DC animacija koje idu DTV, ASSAULT ON ARKHAM je izvanredna uvodna tačka. 

* * * 1/2 / * * * *

Saturday, March 12, 2016

JANE GOT A GUN

Pogledao sam JANE GOT A GUN Gavina O’Connora. Ovo je bila probematična produkcija koju je rediteljka napustila neposredno pred početak snimanja, a onda su se desile promene u podeli i dolazak Gavina O’Connora, potencijalnog autora koji se za sada ipak više nameće kao pouzdan profesionalac. JANE GOT A GUN ne izgleda kao problematična produkcija, deluje kao film koji je snimljen onako kako je zamišljen, ali se postavlja pitanje da li je dobro zamišljen i rekao bih da nije.

JANE GOT A GUN je prilično konvencionalna rape and revenge fantazija smeštena na Divlji Zapad, sa tom razlikom što se osnovna premisa prepuna melodramskog ekscesa, gotovo vodviljskih zamena identiteta i exploitaion odnosa među likovima predstavlja kao “tajna” među junacima koja zaslužuje da se otkrije kroz flešbek. Da je film ispričao ovo po redu, bio bi to solidan osvetniči vestern a ovako ima vrlo ozbiljan problem pretenzije do koje ne dobacuje.

S jedne strane, želi da bude “ženski film” ali žensko ostvarivanje bazira samo na tome što žena preuzima ulogu muškarca a ne kroz emancipaciju unutar neke ne-muške uloge. Kada žena nema ulogu muškarca, ona ima ulogu žrtve. U tom smislu, ovo je redak primer film o jakoj junakinji koja je jaka samo kada nije žena, a kada jeste onda je objektifikovana, jadna i nemoćna.

Natalie Portman je umnogome iznad ovog materijala, ali deluje kao da je ona sama pomislila kako sve ovo ima nešto više u sebi od pukog exploitationa. Joel Edgerton je solidan, mada ne i sjajan u ulozi revolveraša sa kojim ona ima predistoriju, a kao scenarista se ovde slabije pokazao nego kao glumac. Ewan McGregor ima nezavidnu ulogu negativca koji nema ozbiljnu motivaciju izuzev što je vrlo zao, i to je otprilike sve što čini njegov lik.

O’Connor sve ovo realizuje muški, tvrdo i solidno, ali ni u jednom trenutku ne uspeva da unapredi sam sadržaj, niti da reši neki od disbalansa između onoga što nude likovi i onoga što očekuju autori i glumci.

Iako bolji od KEEPING ROOM, JANE GOT A GUN na kraju ipak ostaje dosta tanak savremeni vestern. 

* * / * * * *

Tuesday, March 8, 2016

ВОИН

Pogledao sam ВОИН Alekseja Andrianova. Reč je o tipično glossy produkciji Fjodora Bondarčuka, u kojoj on igra i jednu od značajnih uloga, čije oslanjanja na scenario filma WARRIOR dostiže razmere rimejka u odnosu na tipičan status rip-offa. Nisam siguran kako je scenarista Ilja Tilkin mogao da se potpiše na scenariju koji je do te mere “tuđi”, a nažalost rekao bih da u onim segmentima u kojima menja zaplet WARRIORa nije uspeo da ga poboljša već bi se moglo reći da ga je bitno pogoršao.

WARRIOR je bio upmarket borilački film koji je pokušavao sa spoji socijalnu melodramu sa borilačkom pričom o usponu i uspehu, dočim ВОИН možda sebe smatra takvim filmom, ali je sasvim sigurno mnogo bliži rutinskom martial arts filmu. Ruku na srce, i ВОИН ima puno dramskih scena i po minutraži “karakternog” sadržaja može parirati WARRIORu ali one su mentalitetski ipak vrlo klišetizirane i pojednostavljene, i za Andrianovljev film je bolje kada bi se poredio sa naslovima o kumiteima i undisputedima nego sa O’Connorom.

ВОИН prebačen u okvire nečega čime je svojevremeno vladao Sheldon Lettich umnogome ima mnogo više smisla. Glumačka podela je dobra, glavni protagnosti, braća borci u identičnom sudbinskom odnosu kao u WARRIORu su uverljivi i karakterno i borilački, a neki od jezivih klišea i holivudizacija mnogo manje smetaju ako se sve percipira u BLOODSPORT ključu.

Ako imamo u vidu da je ovaj film od milion i po dolara, uspeo da se isplati u Rusiji zaradivši tri, očigledno je da MMA milje dobro komunicira sa ruskom publikom. 

Film inače sadrži i jednu provokaciju prema konkurenciji oličenoj u JESENI SAMURAJA a to je detalj da se glavni junak zove Roman Vojnov. Ali dobro, ako Rusi hoće kavgu, dobiće je.

ВОИН je crowdpleaser koji ima niz estetskih teškoća, ali ukupno uzev, to je film koji zna gde mu je mesto i koji neke američke B i C matrice provodi ambicionizje nego što to Amerikanci rade danas. 

* * 1/2 / * * * *

Monday, March 7, 2016

THE RIFT

Pogledao sam THE RIFT Dejana Zečevića, treću produkciju kuće Talking Wolf u kojoj se kao reditelj pojavljuje već afirmisani žanrovski autor i pokušava da ponudi sinergiju svog više mejnstrim senzibiliteta i njihove DTV estetike.

Koncept ove saradnje je u osnovi ispravan, Zečević je sa NEPRIJATELJEM pokazao da može da snimi srpski upmarket film koji ima svoje mesto i na pojedinim manjim mejnstrim festivalima, a ekipa iz Talking Wolfa napravila je kontakte i metod plasiranja svojih filmova na inostrano tržište.

Ideja da se napravi film koji bi estetski mogao da iskorači iz DTV miljea a da zadrži mogućnost da u njemu bude plasiran, svakako da predstavlja budućnost za žanrovski film kod nas, i saradnja TW sa Zečevićem bila je korak u pravom smetu.

Ovo međutim svakako nije žanrovski debi na engleskom jeziku koji se od Zečevića očekivao. Reč je o filmu koji nedovoljno prevazilazi standarde koje su postavili ZONA MRTVIH i MAMULA, sa tom razlikom što je vidno manje zabavan od ta dva naslova jer je opterećen pretencioznom premisom i ogromnom minutažom dramskih scena koje su oslonjene na klimavu glumu i katastrofalno loše dijaloge koji kao da su generisani u nekom programu za ispisivanje najčešće korišćenih replika u šund-filmovima.

U tom smislu, svi oni elementi kojima Zečević vlada bolje (ili je za njih više zainteresovan) nego reditelji ZONE MRTVIH i MAMULE poništeni su pa i gurnuti u deficit time što ovde nema monstruma, nema zabave, a vrlo malo ima i napetosti i horora pa i fantastike, jednim delom jer nema mnogo pokušaja a jednim delom i zato što su te scene mahom slabo urađene.

Ideja da se ne ulazi u ono što "ne može da se snimi dobro" jeste hvale vredna, ali je problem u tome što ni ono što može da se snimi dobro nije na dovoljno visokom nivou da bi zadovoljio publiku spremnu za nešto cerebralnije, čemu ovaj film stremi uprkos scenariju koji je sve sem cerebralan. Ako tome dodamo da ovde opet pa ima zahvata koji nisu snimljeni dobro, ne možemo baš reći da je kempoznost u potpunosti izbegnuta.

U pogledu zapleta, u drugom činu film zalazi u potpunu stagnaciju i neke scene deluju kao da je ekipa izgubila deo scenarija i onda snimala iz više puta neke scene koje je sačuvala. Isto važi i za neke motivacije u središnjem delu filma, kao i za krajnje ravno razotkrivanje “velike misterije”.

Pored dijaloga koji su u domenu parodičnog, ni glumačka ekipa nije dorasla ulogama. Monte Markham nije u stanju da pruži baš mnogo i mentalno je odsutan. Ken Foree je korektan a Katarina Čas baš i ne izgleda dovoljno dobro za heroinu ovakvog filma, tako da nema ni tog T & A momenta iz MAMULE.

Sve u svemu, THE RIFT u pojedinim aspektima i deonicama jeste pokušao da bude korak napred u odnosu na ZONU MRTVIH i MAMULU ali na kraju kao produkt, daleko je iza njih. Videćemo kako će strana publika i kritika reagovati na ovo.

THE RIFT nije postigao svoj cilj i spojio mejnstrim žanrovski senzbilitet sa onim što bi zabavilo DTV publiku, ali to ne znači da se unutar ovog produkcionog modela ne treba i dalje kretati u tom pravcu. Možda samo Dejan Zečević nije bio pravi čovek za taj zadatak a neko drugi jeste. Uprkos tome što me je ovaj film demantovao na neočekivano ubedljiv način, i dalje mislim da je ta linija unapređivanja TWP produkcija ispravna. Međutim, ako imamo u vidu da se ovi filmovi prave za tržište, ostaje pitanje, koliko je tržište spremno da prašta ovakva lutanja. 

* 1/2 / * * * *

KILL YOUR FRIENDS

Pogledao sam KILL YOUR FRIENDS Owena Harrisa, ekranizaciju romana Johna Nivena smeštenog u vreme Britpopa i godine kada je britanska diskografska industrija zaradila najviše novca u istorijii, dakle 1996. i 1997. godine. To je period gitarskog Britpopa, girl bendova, drum’n’bassa i uspona skandinavske indie scene. Nažalost, ono što je Niven pružio u predlošku je nižerazredni AMERICAN PSYCHO sa junakom koji nema apsolutno nijednu osobinu sa kojom bi se gledalac mogao povezati, između ostalog nije ni dobar u svom poslu.

Kako imamo spoj diskografske industrije i ekscesa svake vrste, poređenja sa VINYLom su neumitna, a bilo je nekih koji potpuno neopravdano tvrde da je VINYL zapravo rip-off KILL YOUR FRIENDS. Ipak, ja bih rekao da nije i to ne zato što nema sličnosti, već zato što je sam KILL YOUR FRIENDS do te mere oslonjen na Bret Eastona Ellisa da bi se samo nadovezivanje na njega moglo suštinski povezati sa njim. A VINYL nema veze sa Ellisom.

Istovremeno, VINYL govori o tome da rokenrol nudi moć da iskupi ljude koji su u svakom drugom pogledu prevršili meru, a KILL YOUR FRIENDS praktično prezire muziku i u njoj ne nalazi apsolutno nikakav kvalitet, niti smisao postojanja svojih junaka. Na zvučnoj slici prepoznajemo Oasis, Blur, čak i Radiohead ali svi bendovi koji se pojavljuju su uglavnom parodije na prave bendove, osim Sneaker Pimps koji u jednoj sceni pevaju uživo i pevaju dobro.

U srećna vremena Britpopa, ovakav soundtrack bi se jako teško uopšte mogao skupiti na jednom mestu ali bi možda neki od narečenih bendova uradio pesmu specijalno za film ili za neki “inspired by” soundtrack. Ni u tom pogledu ovde nema nikakve kreacije.

Owen Harris je solidna faca iz televizijske produkcije i u ovom filmu pokazuje da dovoljno vlada zanatom da snimi svoju kopiju Jana Kounena, ako ne baš i Scorsesea. Međutim, i njemu je kao i piscu smisao žestoko izmakao. KILL YOUR FRIENDS je film koji pokušava da šokira, ali na kraju radi sve ono što smo videli milion puta pre toga. 

* 1/2 / * * * *

Friday, March 4, 2016

HAIL, CAESAR

Pogledao sam HAIL, CAESAR Braće Coen, jedan od njihovih “lakih komada” za koji je sigurno da ima mnogo manji komercijalni potencijal od onoga što bi nagoveštavao trejler. Reč je o filmu koji je dinamičan, pun zvezda, duhovit i sa nekim spektakularno insceniranim sekvencama, no u dramaturškom pogledu Braća Coen ga tretiraju vrlo “autorski”, protivno pravilima, očekivanjima i svemu onome što bi prijalo publici. Iako se u određenom smislu HAIL, CAESAR nesumnjivo mora definisati kao krimi-komedija, u samoj egzekuciji premisa koje su Coenovi postavili, jasno je da zaplet nije njihov primarni izraz, kao i da su junaci na kraju krajeva više tu kako bi u krajnjoj konsekvenci ispričali jednu metafizičku priču, koja preslikava biblijsku matricu u holivudske okolnosti, o stvaranju svetova i čoveku koji preuzima tuđe grehe. Kao u njihovim najboljim filmovima, pretenzija je čitljiva ali nije opterećujuća, a svet koji dekonstruišu i jednim delom parodiraju na kraju ipak dobija jedan dostojan omaž kroz iskazivanje poštovanja prema sposobnosti Holivuda da kreira mitove čak i u svom najvećem kić-ekscesu.

U krajnjoj liniji, i pored komičnog tretmana koji dobijaju holivudske zvezde, prikazane kao razmaženi moroni, završnica filma stoji kao spomenik njihovoj harizmi i sugestivnosti.

Pored biblijske teme koja je u samom temelju filma, ono što je takođe zanimljivo jeste tretman HUACa i komunizma. Naime, Coenovi zapravo u svojoj komediji dokazuju da su navodi HUACa bili tačni i da scenaristi zaista jesu bili komunisiti koji deluju subverzivno, što u sezoni kada je izašao TRUMBO, može delovati kao dosta hrabra pozicija, pa makar se sve otpisalo kao šala. Pojavljivanje Herberta Marcusea, i šale na račun ubedljivosti komunističkih ideja, spadaju u drugi važan trijumf ovog filma, i njegov izrazit iskorak u pravcu nečega što samo ispočetka zabavlja publiku a kasnije može biti i korisno.

Inscenacije spektakularnih sekvenci klasičnog Holivuda je naročita perverzija, pre svega zato što Coenovi naizmenično rekonstruišu ono što smo u filmovima tog perioda zaista videli i ono što smo ubeđeni da smo videli iako nismo, jer je bilo realizovano sa skromnijim tehničkim resursima. U ovom filmu, Roger Deakins, njihov redovni direktor fotografije je ponovo svoj na svome i ova visoka estetizacija mu ponajviše odgovara posle izleta u akcioni film.

Josh Brolin je anti-zvezda, uprkos svom formalnom statusu i idealan je izbor za lik Eddie Mannixa (koji ima samo malo veze sa pravim Eddie Mannixom kog je na filmu inače ovaplotio Bob Hoskins) koji je među retkim likovima u filmu bez javnog eksponiranja i autorske umešanosti u nastanak filma, iako ih zapravo iz senke umnogome oblikuje. Clooney, Scarlett, Tatum a naročito debitant Alden Ehrenreich su izvanredni u svojim ulogama i na pravi način instrumentalizuju svoju star-harizmu. 

HAIL, CAESAR iako se slobodno može ubrojati među “lake komade” Braće Coen, vrlo vešto uklapa i neke od opsesija iz njihovih “težih” radova, i stoji kao zaokruženo autorsko delo koje bez problema možemo uključiti u njihov kanon. Uprkos tome što film nije uopšte išao na nagrade, ni na “oskare” ni na Kan, niti je razvalio na blagajnama, Braća Coen su uspela tamo gde 1941 i SUNSET, takođe odlični filmovi, nekako nisu uspeli da se snađu. Zato će HAIL, CAESAR biti u boljoj poziciji i neće morati da nailazi na “posthumnu” rehabilitaciju.

* * * 1/2 / * * * *

Thursday, March 3, 2016

ZVIZDAN

Pogledao sam ZVIZDANA Dalibora Matanića, film kojim je ovaj hrvatski reditelj “diplomirao” u festivalskom pogledu i moram priznati da mu je ovo do sada najujednačeniji i najveštiji film u karijeri. Uprkos tome što mislim da je KINO LIKA mogla biti znatno bolji film od ovoga, i da je nudila više potencijala i sadržala više moćnih scena, kao celina imala je ozbiljne probleme. ZVIZDAN je znatno skladnija celina i zaista deluje kao ozbiljan evropski festivalski film.

Za početak, ZVIZDAN spada u “pozitivnu” tendenciju evropskog festivalskog filma najpre zato što je film estetizovan. Generalno me raduje činjenica da je Kan prošle godine nagradio filmove koji su estetizovani, nisu snimljeni kako padne, a Matanić ovde kanališe iskustvo i modernih britanskih serija i videoklipa i raznih atmosferičnih francuskih filmova, dakle ovo ne izgleda kao Paskaljevićev digitalni snimak iz faze kada je apsolutno prestao da brine za to kako će film izgledati.

Matanićev rediteljski koncept pored vizuelnih rešenja nosi i odličan rad sa glumcima. Ne treba da čudi što je Tihana Lazić dobila priznanje Shooting Stars u Berlinu jer u ovom filmu kanališe nešto od rane Angele Winkler, ima tu vrstu karakternog integriteta oko kog se može graditi film i ne podleže lako uticajima zapleta i drugih eventualno slabijih interpretacija.

Ono što je u ZVIZDANU najdosadnije jeste sama priča o zabranjenoj ili vidno otežanoj ljubavi Srpkinje i Hrvata koja se tretira u formatu CLOUD ATLASa, u različitim pričama na istom prostoru u kojima isti glumci igraju različite likove. Iskreno, već sam iznuren od priča “ko je prvi počeo”, “gde si bio šta si radio” itd. ali je ZVIZDAN barem u političkom pogledu korektan film prema obema stranama. U tom smislu kanski uspeh ZVIZDANA nije proistekao iz neke agresivne političke agende.

Pored Tihane Lazić, glavna zvezda filma je direktor fotografije Marko Brdar koji je uradio odličan posao. U pogledu realizacije, ZVIZDAN je svakako na vrhunskom nuvou u kontekstu ex-jugoslovenskog filma. Za razliku od filmova Danisa Tanovića, ZVIZDAN predstavlja dosta zdrav slučaj ozbiljno nagrađenog filma.

* * * / * * * *