Saturday, December 31, 2022

THE NAKED CIVIL SERVANT

Jack Gold je režirao THE NAKED CIVIL SERVANT, televizijsku dramu u kojoj je Philip Mackie adaptirao autobiografiju Quentina Crispa, poznatog britanskog homoseksualca i javnog radnika. 

Crisp je bio provokativna ličnost u svoje vreme i ostao je takav sve do svoje smrti kada je umeo da bude neočekivano politički korektan na teme oko kojih su homoseksualci imali da daju drugačije odgovore. U svojim ranim danima međutim bio je kontroverzan jer je bio otvoreno feminizirani homoseksualac (premda je u devedesetoj godini pred kraj života spoznao da je ipak bio transrodna osoba ali da nije mogao da se snađe) koji je paradirao svojim rodnim mestom a potom i Londonom šokirajući narod i redovno dobijajući batine. Kao i mnogi drugi homoseksualci tog vremena imao je teškoće da se snađe i nađe prihvatanje, bavio se prostitucijom da bi ga na kraju homomaskulina ekipa praktično i izbacila iz svog društva jer su smatrali da će im navući policiju na vrat i da su bez njega oni "normalni".

Crisp kao ubitačno duhoviti provokator bio je veoma društven u miljeu koji ga je prihvatao, mahom među boemima i na kraju se odselio u Ameriku gde je i inspirisao nastanak Stingove pesme ENGLISHMAN IN NEW YORK.

Naslov Stingove pesme poneće drugi film o Crispu koji će uraditi druga autorska ekipa, ali sa istim glumcem u glavnoj ulozi.

John Hurt je naime fascinantan kao Quentin Crisp i čini se da još 1975. možda i bolje razume njegovu ličnost od te ličnosti same. Hurt je napravio antologijsku ulogu pa joj se zato i vratio 2008.

Film je strukturiran po poglavljima koje razdvajaju natpisi sa Crispovim duhovitim mudrostima.

Za 1975. ovaj televizijski film je neobično hrabar. Film inače najavljuje sam Crisp koji je bio veoma histrioničan i voleo da glumi, i to uvodi razne narativne tehnike kojima će se Gold služiti, sve odreda veoma uspešne.

Ovo je antologijski televizijski film i zaista školski primer uspelog biografskog rada o ne toliko skoroj prošlosti ali o živom čoveku u vreme rada i izlaska filma.

NOĆ OD PAUČINE

NOĆ OD PAUČINE je televizijski film Miše Radivojevića po scenariju Mirka Kovača. Zašto je ovaj film proizvela Redakcija za decu i omladinu i zašto ga je uredio Vladimir Andrić, ostaće enigma jer su junaci odrasli ljudi a i priča je ne samo namenjena starijoj publici već je film tako i napravljen, kao sadržaj za ozbiljne ljude. 


Radivojević režira u punoj formi. Radi sa direktorom fotografije Nikolom Đonovićem, autorom s ozbiljnim opusom sa kojim sam Miša nije puno radio. I fotografija je atmosferična, bogata, nudi jednu blago estetizovanu viziju naturalizma. U filmu ima puno krupnih planova Aleksandra Berčeka koji je neke od svojih najboljih uloga ostvario baš kod Radivojevića i Đonović tu izvlači sjajne rezultate. 


Berčekov partner je Bata Živojinović, u jednom vrlo ozbiljnom štimu, sveden u igri, bolji nego inače, i bez ikakvog manirizma. 


Kovačev scenario je literaran, sveden u pogledu fizičke akcije, ali u govornoj radnji zanimljiv, i Radivojević time jako dobro vlada. Ovo je priča smeštena u Drugi svetski rat i odgovara Mišinom senzibilitetu i baš tom pogledu na rat, izrazito individualnom i dezideologizovanom, fokusiranom na čoveka sukobljenog sa istorijskom stihijom. 


Veoma zanimljiv detalj je muzika Zorana Simjanovića koja je elektronska i mnogo bliža onome što je za Radivojevića radio Kornelije Kovač nego išta što je Simjanović radio. 


Ovo je prvoklasan televizijski rad u kom je Radivojević uspeo da ovlada Kovačevom literarnošću i usmeri je u svoju korist.

BARBADEALA CU BUCLUC SAU PORNO BALAMUC

Radu Jude je snimio film BARBADEALA CU BUCLUC SAU PORNO BALAMUC i sa njim osvojio Zlatnog medveda u Berlinu, i nema šta nego da mu se čestita kada je sa jednom ovakvom budalaštinom, ali nema druge reči da se iskoristi do zaista budalaštinom postigao nešto u životu.

Filmovi ponekad osvoje velike nagrade a nisu dorasli ni po jednom akademskom kriterijumu, nekada filmovi osvoje nagrade jer je žiri u pravu ili u krivu da donose nešto novo, ali Radu Jude je snimio film koji nije ništa od toga. Ovo je jedna bajata, netalentovana, dosadna, besmislena, moronska parafraza Makavejeva koja je praktično nepodnošljiva za gledanje, i to ne zato što se dešava nešto radikalno pa je nepodnošljivo već zato što je bajato, netalentovano, dosadno, besmisleno i moronski, gde je dosada - koja se možda i očekuje od art house filma, ili se može smatrati manjkom strpljenja - u stvari najmanji problem.

500 KADA

500 KADA je televizijska drama Gordana Mihića koju je Milan Jelić režirao u jednu veoma uspelu, komunikativnu i duhovitu mentalitetsku komediju sa jakom dozom socijalne kritike.

Jelić je imao priliku da u ovom projektu okupi zaista All-Star glumačku ekipu, a posebno se može izdvojiti Milan Gutović u ulozi Cajka, junaka koji se pojavio u isto vreme kad i Šojić, i uprkos tome što je restorater a ne rukovodilac, karakterisičan je po stavu i identičnom piroćanskom akcentu. 

Kada je Gutović uveo to svojstvo Šojiću u odnosu na Cajka teško je utvrditi. Cajko je svakako izašao pre TESNE KOŽE i snimljen je pre ali Gutović već u LAFU U SRCU uvodi neke detalje koji će kasnije karakterisati njegov komičarski rad a to je ista godina kad i 500 KADA.

Nikola Simić igra privrednog inspektora koji dolazi na građevinsko stovarište na kom se enigmatično pojavilo nečijih pet stotina kada i sa kojima oni već dve i po godine ne znaju šta da rade. Na zboru radnih ljudi oni pokušavaju da dokuče šta i kako, i naravno otvaraju Pandorinu kutiju raznih samoupravnih idiosinkrazija.

Mihić se snalazi dobro na teritoriji koja u suštini nije njegova. 500 KADA je zapravo protipska Pavićeva drama. Iako je Mihić pisao SIROTE MALE HRČKE, određeni zlatni standard kad je reč o komedijama smeštenim u administrativne organe, ovo je ipak Pavićevski fah jer je on majstor i socijalističkog screwballa i socijalističkog slapsticka.

Pod "pavićevskim" naravno mislim na rad Siniše Pavića u najboljoj formi i u najboljem smislu.

Jelićeva režija je sigurna, i uspeva da kapitalizuje zaista prejaku glumačku podelu i sjajan tekst. 

THE WAY BACK

THE WAY BACK Petera Weira, po romanu Slavomira Rawicza je delovao kao idealan projekat za ovog reditelja. Velika ljudska drama, borba za opstanak u prirodi, u periodu velikih istorijskih turbulencija, svi sastojci za Weirov pogodak su tu.

Nažalost, ono što smo dobili je dosta zastareo film o bekstvu iz Gulaga u kom je engleski jezik lingua franca, a svaki kliše koji znamo o SSSRu standardni pogled na svet. Weirov učenik Mel Gibson je u pogledu postupka tada već odavno prevazišao učitelja, i Weir na kraju ne samo da je izgubio korak već je izgubio i snagu da napravi klasicističko delo starog kova.

Da se razumemo, nije neophodno da junaci govore jezicima koji su se zbilja koristili u datoj situaciji, ili da se ponudi neka autentičnija slika istorije da bi film bio dobar. I danas lako možemo da kupimo i konvenciju i iluziju ako nam se dobro ponudi. Međutim, za ovu vrstu filma, materijal sa kojim je radio Weir je istovremeno previše površan ali i oskudan za dimenzije dela koje pokušava da ostvari.

Rawicz i scenaristi su ponudili materijal za film, ali neki bitno manji od THE WAY BACK. Weir je s druge strane krenuo da snimi nešto veliko, pošto poto, i dobili smo film koji nas na svakom koraku podseća da je nedorastao.

* * / * * * *

Friday, December 30, 2022

ADEL-HA

ADEL-HA je režirao Amir-Hossein Saghafi i evidentan je uticaj stranog filma na ovaj iranski melodramski triler.

Saghafi snima priču o čoveku koji beži iz zatvora gde je nevino optužen za ubistvo svoje supruge i daje se u potragu za ćerkom koja je ostala sama. Otkriva da je ćerka postala prostitutka, kupuje oružje i postaje osvetnik.

Zaplet je jednostavan ali film nije exploitation. Saghafi gađa neku vrstu refnovske kontemplativnosti u ovom crno-belom filmu, i sve je izvedeno u tom ritmu, sa bljescima tog tipa estetizacije.

U kontekstu iranske produkcije koja poslednjih godina uspeva da napravi odlične trilere, više nema previše razloga da se praštaju greške, ali svaki znak transgresije ipak i dalje iznenađuje kad stiže iz tamošnje produkcije. Ovo je film koji bi Paul Schrader svakako voleo da vidi.

* * * / * * * *

WHAT MAD PURSUIT?

WHAT MAD PURSUIT? po drami Noela Cowarda, i scenariju Stanleya Pricea je BBCjev televizijski film u kom Tony Smith postavlja priču o britanskom piscu koji na literarnoj turneji po Americi upoznaje ekipu raspojasanu i dekadentnu ekipu bogataša lišenih ukusa. 


Carroll Baker koja je bila u redovnoj postavi nekoliko filmova Gordona Douglasa igra glavnu domaćicu britanskog pisca. Drama je jednostavna, nema bogat zaplet ali nudi seriju situacija iz koje se da izvesti transformacija lika. 


U tom maltene čehovljevskom maniru samo sa dozom američkog skorojevićkog dendizma u pokušaju, i pravog Britanca koji se toga gnuša, nastaje ovaj uspešan TV rad.

BLACK IS BELTZA: AINHOA

Fermin Muguruza snimio je i drugi animirani film u svojoj sagi BLACK IS BELTZA, sa potomcima iz prvog filma. U tom smislu AINHOA može da se gleda kao potpuno odvojeni film.

Ovog puta priča je smeštena u osamdesete, u Hladni rat i prati nekoliko baskijskih anarhista koji prate rute heroina od hladnoratovskog Avganistana do Evrope.

Ovaj 2D animirani film, nema pokret čak ni kao DCAU filmovi, ali ima vrlo solidan stripski crtež, ima zanimljivu grown up priču, angažman sa jakom punk crtom, pre svega sa velikanima baskijskog rodoljubivog rokenrola - punk bendom Kortatu, koje zatiče već u fazi kad su pogledali Public Enemy prvi put i promenili pogled na svoj rad, i predstavlja zanimljivu mešavinu polumejnstrim izraza i jednog muzejskog underground angažmana.

Među voice castom, pojavljuje se Darko Perić koga znamo iz CASA DE PAPEL, dosta pozvan da se pojavi ovde ako ne kao Baskijac a ono svakako kao panker sa stažom.

Ovo je film za publiku koju zanimaju ovaj stil i ove teme. Moram reći da u narativnom pa i stilskom pogledu ovog puta neće trpeti nikakvo umetničarenje.

* * * / * * * *

THE BIG ONE

Po scenariju starog rutinera Piersa Ashwortha, iskusni Simon Cellan Jones je na relativnim počecima rediteljske karijere snimio televizijski film THE BIG ONE. Rik Mayall, zvezda britanske komedije, igrao je glavnu ulogu, agenta za nekretnine koji ne može da se kontroliše kad krene da laže i nevoljama koje uslede kada krene da se predstavlja kao nastradali kriminalac.

Simon Cellan Jones nema neki naročito inspirisan materijal u Ashworthovom tekstu i Mayall ne donosi ništa posebne sem jedne mlake evokacije Davida Hemmingsa, sa ne mnogo više šarma u glavnoj ulozi. Zanimljivo je videti mladu Saffron Burrows u ovom televizijskom radu iz 1995. i to je manje-više sve što ga preporučuje.

Thursday, December 29, 2022

ME AND THE GIRLS

ME AND THE GIRLS je BBCjev televizijski film po Noelu Cowardu koji je za ekran adaptirao Ken Taylor a režirao je poznati Jack Gold.

Tom Courtenay bravurozno igra gej vođu pevačko-plesačke grupe koji na samrti sagledava svoj životni put.

Ovaj televizijski film izašao je 1985. i izgleda kao priča o AIDSu iako nije. Junak umire u osvit Drugog svetskog rata a ni sam Noel Coward nije dočekao Drugi svetski rat. Pa ipak, vreme izlaska ekranizacije dalo je ovoj priči jednu dodatnu dimenziju koju inicijalno nije imalo pošto je proželo homoseksualnost i smrt.

Goldova adaptacija se bazira na tehnici flešbekova a Courtnay nenametljivo i bez teškoća igra svog junaka u raznim fazama i uzrastima.

ME AND THE GIRLS je jednostavan i uspeo televizijski rad.

DIRTY COMPUTER

DIRTY COMPUTER Janelle Monae (u realizaciji nekoliko reditelja) jeste hibridna forma.

Monae ga je definisala kao emotion picture a Beyonce je to nazivala vizuelnim albumom. Dakle, reč je o ekranizaciji pesama iz albuma u formi celine koja uz određeni vezivni materijal povezuje muzičke klipova u kojima se pak na nivou podele i nekih detalja javljaju isti elementi.

Olako bi bilo otpisati DIRTY COMPUTER kao kompilaciju spotova sa vezivnim materijalom jer izgrađen je koherentan i logičan narativ o androidu kome se operativni sistem "zagadio" i sada u laboratoriji moraju da ga isprazne od uspomena i želja, oličenim u partikularnim numerama i spotovima.

Nisam imao teškoće da ovaj izuzetan album ispratim u ovoj formi emotion picturea i zato o njemu ovde i pišem. Ovo jeste hibridna forma ali isto tako jeste i nešto što se nastavlja na MAGICAL MYSTERY TOUR od Beatlesa, gde je prvi put pokušano ovako nešto, samo bitno neuspešnije.

Otud, DIRTY COMPUTER zaslužuje veliku pažnju kao film i gledanje u svojoj pedesetominutnoj verziji.

TRANCHEES

TRANCHEES Loup Bureau je dokumentarni film o ratu u Ukrajini, pre eskalacije u formi ruske agresije, dakle u periodu kad se ukrajinska vojska napinjala sa ustaničkim milicijama.

I to je manje više to.

Loup Bureau pravi film u kom posećuje ukrajinske rovove i tu upoznajemo ljude koji su u njima, i to je manje-više to.

Crno-bela fotografija sve to pokušava da estetizuje da ne bi bilo baš toliko bez neke forme.

* * / * * * *

BISANG SEONEON

Han-jae Rim snimio je film koji nudi nezapamćeni raskorak između hajpa i realnog dometa. BISANG SEONEON je stupidni film katastrofe koji svojim dvočasovnim trajanjem i pokušajem da bude koliko-toliko ubedljiv i kao ozbiljan još dodatno podvlači tupavost osnovnih premisa o namerno unetoj virusnoj infekciji na avion.

Najluđi deo je hajp koji je ovaj film opisao kao nekakvo kanalisanje naših neuroza oko korone, iako će baš cela ta priča sa ovom pandemijom dovesti do smanjene tolerancije prema naivnim filmovima o zarazama.

BISANG SEONEON je predugačak, preglomazan, preambiciozan za tu količnu intelekta i kvaliteta koji ima. I zato mu prilično ozbiljna produkcija u kojoj je nastao nije pomogla. Čak mu je i odmogla jer sve vreme sugeriše da zaslužuje da se uloži u bolji film.

* 1/2 / * * * *

HOLLYWOOD MAN

HOLLYWOOD MAN Jacka Starretta ima tu etiketu filma koji simpatiše Tarantino, ali nažalost ovo je ipak mnogo zanimljivije kada on prepričava nego kad se gleda.

William Smith stara figura s B-filma i televizije igra glavnu ulogu, glumca specijalizovanog za bajkerske filmove koji ulazi u koprodukciju svog novog filma sa mafijom i ne sluti da mu oni rade o glavi, opstruiraju snimanje kako bi on probio rokove i izgubio sve što im je dao hipoteku.

I onda film kreće da luta od jedne grupe likova do druge grupe likova. Ko je dao pare za ovo ne znam ali se po viđenom na ekranu nije baš pretrgao.

Film ima zanimljivu završnicu koju ovom prilikom neću spoilovati i priznajem nisam je očekivao ali neočekivan kraj ne menja na stvari da ovo prosto nije dobar film već samo zanimljiv pokušaj.

THE LOST CITY

Aaron i Adam Nee su svoj mejdžor debi THE LOST CITY snimali tokom leta 2021. godine, znači još uvek u vreme pandemije. To je bitan podatak jer ovaj film pati od jednog fenomena koji prati filmove snimane tokom pandemije a to je da su malo "nenaseljeni". Ostavljaju utisak kao da je u njima premalo ljudi, kao da nema statista, da su kamerni čak i kad su u eksterijeru i da su - u akcionim scenama i spektaklu neprijatno artificijelni.

Razlog za to je promena tehnike rada gde su filmovi u mnogo većim segmentima nego inače snimani u studijima pred LED ekranima i drugim zamenama za snimanje na lokaciji, kao i da se prosto rečeno izbegavalo angažovanje većih masa ljudi jer je bilo prekomplikovano.

Otud, THE LOST CITY je film u kome treba da se desi rimejk ROMANCING THE STONE Boba Zemeckisa, gde spisateljica ljubića iz grada odlazi silom prilika u džunglu u potrazi za blagom i tamo se zaljubljuje u mačo muškarca koji naizgled nije iz njenog sveta. Međutim, grada gotovo da nema, a džungla deluje kao da je snimljena u gradu (iako press materijal kaže da nije) i prosto kako nijedan ambijent nije elementarno atmosferičan, nema ni tog osnovnog kontrasta.

THE LOST CITY je parafraza ROMANCING THE STONE, ali nezvanična, i veoma je smešno što se relativno ozbiljan reditelj Seth Gordon potpisuje kao autor priče. Koje priče? Parafraze već postojećeg filma koji nije pomenut na špici?

Ovaj stepen rimejka, throwbacka, omaža ili ne znam već kako ovo da nazovem podsetio me je na odnos filma EKIPA Marka Sopića sa TRUE ROMANCE Tony Scotta gde imamo maltene preuzet bitan motiv, a nigde nije potpisan izvorni autor. Ovde je to izraženo do tačke da nema maltene nijedne kritike koja se ne bavi pitanjem te sličnosti.

Nisam od onih koji se opterećuje time gde je šta video, niti mi to umanjuje uživanje u filmu, ovde me je više zaintrigiralo to da apsolutno ni na koji zvaničan način nije nekako "legalizovan" taj transfer ideja iz jednog filma u drugi. No, stvari su očigledne, ako nisu pomenute na špici jesu u utiscima o filmu.

Krepka pedesetosmogodišnjakinja Sandra Bullock igra spisateljicu herc-romana koju otme bogati naslednik jer se ispostavi da je neka paraistorijska priča iz njenog romana istinita a četrdesetjednogodišnji Channing Tatum ide da je spase. Ovu razliku u godinama potenciram jer Sandra Bullock predstavlja deo te artificijelnosti filma. Ona je jako simpatična, jako šarmantna, ovu vrstu uloge može da igra u snu, ali budimo realni, ona je ipak baba i njeno lice koje deluje mlađe nije baš vitalno, više je zarobljeno u nekom neodredivnom vremenu što neumitno budi neku vrstu nelagode. Channing je s druge strane još uvek tu negde u biološkoj uverljivosti svog lika i uspeva da joj parira i učini taj odnos uverljivim.

Dijalozi nisu toliko duhoviti koliko su - da tako kažem - inteligentno i pažljivo poslagani, i čistom mehanikom zanata uspevaju da budu žanrovski efektni, premda scenaristi nisu našli ključ kako da prevaziđu ogromna infodumpovanja.

Balans akcije i komedije nije problematičan. Akcije je malo i u duhu je slapsticka, i u ovoj artificijelnosti - iako je film snimao Leitchov snimatelj Jonathan Sela - ona najviše strada.

Osnovni problem filma je to što mu nedostaje organska dimenzija. Uverljivije lokacije, opipljivija atmosfera, i glumci koji nisu u tom nekom specifičnom limbu svoje prošlosti i naše sadašnjosti. Uprkos činjenica da zvezde čine ovaj film uspelim - odnosno da one nose film - njihov habitus je doprineo tom osećaju artificijelnosti.

THE LOST CITY je film koji je sve uradio kako treba ali neka bitna stvar mu je izmakla.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, December 28, 2022

STAR QUALITY

Stanley Price napisao je scenario po poznoj pozorišnoj drami Noela Cowarda koju je za BBC režirao Alan Dossor. STAR QUALITY je priča o mladom pozorišnom piscu kog teatarska ekipa uzima u mašinu kada mu predstavu režira prekaljeni majstor a glavnu ulogu igra nestabilna primadona.

Junak prolazi kroz proces prepun teških reči, bolnih ustupaka, napetosti do poslednjeg trenutka a i nakon njega, i tu jednostavnu premisu sjajno izvode glumci - Ian Richardson i Sussanah York kao reditelj i glumica odnosno Peter Chelsom i David Yelland kao mladi pisac i rediteljev pomoćnik & ljubavnik.

Coward ovde sumira svoje bogato pozorišno iskustvo. Likovi su tipski ali zanimljivi, ali sve to je ipak do te mere klasika da danas izgleda kao opšte mesto. Zahvaljujući dobrim glumcima, ipak ova televizijska drama uspeva da donese svežinu i prati se sa interesovanjem.

SAMARITAN

Ipak je različit kontekst u kom je izašao HANCOCK Petera Berga u odnosu na trenutak izlaska SAMARITANa Juliusa Averyja. HANCOCK je izašao u vreme kad su DC i Marvel na filmu postojali ali su bili u povoju, na marginama tentpole filma, a danas kada izlazi SAMARITAN mi zaista imamo ogroman broj najrazličitijih stripskih i nestripskih varijacija na superheroje u raznim dramskim formama, od bioskopa do televizije.

Danas je jako teško napraviti varijaciju na superheroje koja nije viđena u stripu, ali i na ekranu. U tom smislu, priča o dečaku koji otkriva da je njegov ostareli i naravno džangrizavi komšija nestali i navodno poginuli superheroj, deluje potpuno bajato a i poslovno deplasirano jer iza sebe nema IP, nema shared universe i što je najgore, nema kvalitet.

Avery je ovde imao neke dobre saradnike, kao što je J.J. Perry a u prethodnom filmu je pokazao da zna kako se pravi visokooktanski žanrovski miks, dakle zanat mu nije nepoznat. Međutim, za razliku od OVERLORDa, ovde bajata ideja nailazi na bajatu realizaciju.

Priča je verovatno namerno stripped down jer je Avery mislio da se po tome razlikuje od ekranizacija stripova koje su koloritne i s puno raznih sadržaja i digresija. Ali, na kraju smo dobili jednu veoma svedenu priču koja je nezanimljiva, sa klišetiziranim karakterima neprijatnim za gledanje, izuzev samog dečaka i donekle heroja kog igra Sylvester Stallone.

Stallone se za razliku od prirodnog mačoa Eastwooda koji je postao deda kad je ostario, usled svojih steroidna i režima raznih pretvorio u babu, i tako u tom jednom grotesknom fizičkom stanju meni moram priznati izgleda krajnje odbojno i neprijatno za gledanje. Međutim, on ima određenu metafilmsku dimenziju kao neko ko jeste bio veći od života (a zapravo nije igrao superheroja - ne računam ovu senilnu fazu Gunnovih gostovanja u MCU i DCEU) i sada ga neko iznova otvara. I da je Avery uspeo njega i dečaka da okruži boljim likovima i unekoliko boljom pričom, možda bi ovde i bilo filma. Ali, nije.

* 1/2 / * * * *

VERONICA GUERIN

VERONICA GUERIN Joela Schumachera je istinita priča o poznatoj irskoj novinarki koja je pisala o tamošnjem podzemlju i zbog toga na kraju bila likvidirana. Iako Joel Schumacher delimično u vizuelnom pogledu uspeva da evocira barem atmosferu problemskih filmova Kena Loacha kakav je HIDDEN AGENDA, u suštini ipak snima jednu banalnu, jednodimenzionalnu adaptaciju istinitog događaja u kome Cate Blanchett nema šta da igra - ona je sve vreme ista - energična, vesela, nesputana i željna da piše ekskluzivu. I mimo toga film ne odlazi.

Film uspeva da se istovremeno bavi uzbudljivim događajima, da ih ređa relativno dinamično i da bude dosadan, a harizmatična glumačka podela svoj magnetizam pokazuje na skroz pogrešan način i umesto da uzdigne likove, pojeftinjuje ih.

Poseban kuriozitet ovog filma je činjenica da ga je producirao Jerry Bruckheimer, neko od koga ne bismo očekivali mešanje u ovakvu priču.

* 1/2 / * * * *

WAR MACHINE

David Michod je adaptirao knjigu Michaela Hastingsa THE OPERATORS u film WAR MACHINE o unapred izgubljenom i uzaludnom američkom angažmanu u Avganistanu. Brad Pitt igra glavnu ulogu, blago karikiranog generala koji dolazi sa velikim ugledom i nastupa sa svojom prepoznatljivom energijom ali postepeno shvata da ovaj sukob prosto nadrasta sve ono što je on znao i umeo kad je reč o ratu.

Film je delom satira, delom crna komedija o pozadini ratnih dešavanja i štabnim procesima koji se odvijaju u njemu ali i komična studija karaktera. Nažalost, Michod ni u jednom od ovih aspekata nije uspešan. Nijedan ne uspeva da razradi niti da postigne stilski balans.

Film je pre svega lišen energije, a ni smisao za humor mu nije prejak. Brad Pitt pod teškom maskom, pre svega perikom takođe svemu daje jedan nepotreban predznak.

Šteta.

* * / * * * * 

Monday, December 26, 2022

KEETJE TIPPEL

Na boljoj kopiji sam reprizirao Verhoevenov KEETJE TIPPEL, ekranizaciju autobiografske proze Neel Doff, i autorov drugi odlazak u temu prostitucije, i ovde zaista dobijamo sve ono što bi se od njega moglo očekivati, na tu temu a i inače.

Ovo je jedna socijalna priča, u osnovi biografska melodrama puna tragičnih događaja i teških okolnosti, nekih okolnosti i događaja koji su nama u današnje vreme skoro pa nezamislivi, ali izvedena je sa tako izraženim duhom, smislom za humor, proisteklom iz situacije ne iz vica, da film dobija još jedan sloj.

Keetje Tippel je alter ego Neel Doff, devojka iz siromašne kuće koja se 1881. godine doseljava u Amsterdam i vrlo brzo skončava na tržištu seksa, u koji biva iniciran silovanjem i zloupotrebom a profesionalizovana pod pritiskom porodice. Kada uspe da izroni iz tih okolnosti ulazi iz najniže u skoro pa najviše klase i tu shvata da postoji prijatniji ali zapravo bitno amoralniji svet kapitala i društvenog prestiža koji je u nekom smislu i suroviji od onoga iz kog je utekla.

Film je izgrađen oko jako uzbudljive glavne uloge Monique Du Ven koja je kroz celu karijeru kasnije i bila upamćena kao Keetje Tippel, i to ne samo u mom slučaju. Njena pojava je harizmatična, i Verhoeven je u saradnji sa Jan de Bontom sjajno stavlja u centar filmskog a ne samo pripovedačkog zbivanja. Film se gradi iz njenih pogleda, reakcija itd.

U određenom smislu, ovom duhu Verhoeven se vratio u filmu BENEDETTA, s tim što je ono priča o Srednjem veku a ovo o finalnim koracima pred punu modernizaciju Holandije i industrijskoj revoluciji.

Zanimljivo je kako u PARASITE imamo sličnu scenu plavljenja doma ljudi sa dna kao u KEETJE TIPPEL i kasnije priču o putanji ljudi iz nižih u više klase, ali datu u postmodernom ključu gde su ovi na vrhu blazirani i naivni, a ovi sa dna nemilosrdni.

* * * 1/2 / * * * *

Sunday, December 25, 2022

LE PROFESSIONEL

Georges Lautner je po scenariju Michela Audiarda snimio izvanredno tvrd i specifičan krimić LE PACHA 1968. godine koji je po mnogo čemu bio edgy pa i vizionarski. Michelov sin Jacques je tada bio mali, ali da je bio umešan u pisanje scenarija, mogli smo reći da se tu anticipirao njegov rukopis.

1981. godine, Lautner je snimio film LE PROFESSIONEL, jedan prilično uspešan špijunski triler na tadašnjem box officeu, adaptaciju romana u kojoj su scenario pisali Jacques Audiard i Lautner a Micher dijaloge.

Nažalost, ovaj film nije odoleo zubu vremena. Danas deluje sporo, naivno, miscastovano, sa Belmondom koji je harizmatična zvezda ali žestoko promašuje žanr, sa raznorodnim atrakcijama kojima pribegava Lautner i koje izuzev jedne automobilske potere deluju loše, povremeno čak i parodično.

Jacques Audiard se vratio špijuncu četrdeset godina kasnije kada je pisao finale pete sezone serije LE BUREAU DES LEGENDES, ali izuzev uspeha ovog filma, možemo reći da iz njega nije zavredelo da se prenese dalje.

Priča prati Jean Paul Belmonda, u ulozi junaka koji je poslat od strane francuske Službe da ubije afričkog diktatora da bi mu usled iznenadnog apizmenta bio poslužen kao trofej i podvrgnut suđenju i robiji. On beži iz radnog logora i iz Afrike stiže nazad u Pariz, isto kada i njegova meta dolazi u posetu Francuskoj, i Služba kreće u lov da ga se nekako reši.

Premisa je atraktivna i dosta trošena, ali nažalost nije naročito dobro izvedena ni u jednom aspektu. Počev od Belmondove harizme koja je tu ali apsolutno ne odgovara ovom junaku, preko Lautnerove naivne inscenacije, do scenarija koji je isprazan, ovde je sve zaista dosta skromno.

Film uspeva nekako da stigne od početka do kraja i ima izvesnu istorijsku vrednost. Ali, objektivno jedino što je od njega preostalo jeste tema Ennio Morriconea koja se često čuje na nekim elegičnim montažama i špicama, a koja sa samim filmom, likovima i pričom nikakve veze nema.

Muzička tema je ostala da živi mimo filma, a to je nažalost za nju i jedina logična sudbina.

* 1/2 / * * * *

WAT ZIEK IN

WAT ZIEN IK po romanu Alberta Mola, u adaptaciji stalnog saradnika Gerarda Soetemana, predstavlja celovečerenji debi Paula Verhoevena. 

Konačno sam uspeo da ga vidim na dobroj kopiji ali utisak mi se nažalost nije popravio. Reč je o karikiranoj i slabo duhovitoj seks-komediji smeštenoj u milje amsterdamskih prostitutki koja je neuatentična iako je njihova pozicija već u vreme ovog filma bila fiskalizovana, sa klijentima koji su arhaični tipski likovi i glavnim protagonistkinjama u koje gledalac nimalo ne veruje. 

Verhoeven je već ovde sarađivao sa Janom De Bontom kao direktorom fotografije ali nije ga postavio pred neki naročit zahtev. 

Verhoeven u ovom filmu nije uspeo da predstavi svoj humor, i to je možda i najveći problem filma. Ovo je komedija koja je manje duhovita od mnogih njegovih filmova koji imaju osnov u drugim žanrovima. Nije uspeo da prikaže ni svoj odnos prema seksualnosti, pa čak ni da iskaže specifičan holandski odnos prema javnom i privatnom moralu. Kasnije će se ovom miljeu vratiti sa više uspeha.

* * / * * * *

Friday, December 23, 2022

VIOLENT NIGHT

Prebacivati bilo kom božićnom filmu da je derivativan je besmislena rabota jer svaki od njih na neki način i jeste upravo koncipiran kao nadovezivanje na tradiciju, nuđenje nečega što znamo sa malom dozom inovacije.


VIOLENT NIGHT Tommy Wirkole je tako nešto ali ne naročito uspešno, mada opet ne ni naročito neuspešno. Leitch pokušava da izgradi svoj rediteljsko-producentski brend sa quirky akcijašima gde postoje neke kao neobične priče, sa quirky ili komičnim elementima, tipa NOBODY ili VIOLENT NIGHT, obogaćene visokooktanskom akcijom. 


Naishuller je u NOBODY to uspeo da isdigne svojim rediteljskim postupkom i da time ostavi daleko u pozadini relativno krut i tupav scenario. 


Wirkola nije taj majstor. Ono što je najavljeno, to smo i dobili, David Harbour igra Deda Mraza zarobljenog tokom DIE HARD home invasiona i iznenađuje negativce nekim dosta tradicionalnim, da ne kažem arhetipskim veštinama ubijanja. I Leitchovi ljudi to sa Wirkolom sprovode u delo, i to nam je to. Njegov film je predug, sa neubedljivim dramskim scenama, usiljenim character arcovima i OK akcijom, ali ne na nivou Leitcha ili Naishullera. 


U poređenju sa FATMANom, ovo je višestruko skuplji i pitkiji film, ali FATMAN je bolji, ne samo zato što ima Mela, već zato što ima mnogo promišljenije odnose među likovima i premisu. 


Ovo sve je više okay-ish, a to ipak nije dovoljno za prvoklasnu porodičnu zabavu, čak ni sa ovako oprobanom premisom kojoj se sve prašta. 


* * 1/2 / * * * *

Thursday, December 22, 2022

THE SALZBURG CONNECTION

THE SALZBURG CONNECTION ima jednu briljantnu scenu, to je automobilska potera u kojoj glavni junak pokušava da omete otmicu glavne junakinje na saobraćajnicama jednog alpskog gradića, on u BMW kupeu, otmičari u mercedesovoj limuzini.

Ima i par sjajnih faca - tu su Anna Karina i Klaus Maria Brandauer. Ali, glavni glumac Barry Newman i generalni zaplet sa pokušajem junaka da se dokopaju tajne dokumentacije o nacistima i njihovim saradnicima generalno nije na dovoljno visokom nivou.

Lee H. Katzin je imao sigurno boljih režija od ove. Ovde je dosta krut, ima slabog glumca u glavnoj ulozi, i prejake sporednjake. Sem jedne i po izuzetne scene, ovde nema šta da se vidi i on nema kontrolu nad materijalom, na koju smo navikli.

* * / * * * *

Wednesday, December 21, 2022

THE MOD SQUAD

Davna 1999. godina bila je puna jako dobrih i važnih filmova tako da oni koji nisu valjali teško su nalazili put do pažnje čak i najstrpljivijih forenzičara.

Jedan od njih je THE MOD SQUAD, adaptacija čuvene serije koju je uradio veoma značajni scenarista koji će kasnije potpisati 8 MILE Curtisa Hansona i JOKER Todda Phillipsa. Silver je i tada bio veoma hip scenarista i studio je očigledno želeo da snimi nešto hip o ekipi koju si činili post-MY SO-CALLED LIFE i pre-HOMELAND Claire Danes, Giovanni Ribisi i Omar Epps, i nastupali kao mladi delinkventi koje je regrutovala policija da priđu događajima i ljudima kojim oni kao stariji i rigidniji ne mogu.

Silver ne pokušava da uozbilji ovu premisu. Naprotiv, on koncipira film i po ritmu i po sadržaju kao jednu od epizoda serije. Film traje sat i po, i ima tempo stare network televizijske serije i nažalost nema neku naročitu dinamiku. Stvari se odvijaju brzo ali bez neke gradacije. Zaplet je banalan, a istovremeno prekomplikovan, i sa likovima bez nekih nijansi ili pravog zadatka infiltracije, sve se na kraju svodi na jednu smenu scena visokog tempa.

Dakle, film je bezveze bio onda a bezveze je i danas, uprkos glumačkoj podeli u kojoj su imena poput Josha Brolina ili ekipi u kojoj je snimateljka Ellen Kuras. Sve je to nedovoljno iskorišćeno, površno i samo naređano.

Svi ljudi iz ove ekipe i pre i posle radili su bitno bolje stvari, i u THE MOD SQUAD nema šta da se otkrije o njima.

* 1/2 / * * * *

HIGH HEAT

Zach Golden se potrudio da najbolje što ume priredi DTV komični triler HIGH HEAT. 

Ovo je jedan od onih filmova gde se autori trude da ono što mogu snime kako treba, i HIGH HEAT izgleda veoma solidno realizovano, čak na neki način i glossy. Međutim, film je sniman sa malim budžetom i onda se vrti oko dve i po lokacije.

Dakle, film izgleda lepo i lepo je izveden ali već i sa efektivnim trajanjem od 79 minuta, pomalo je jednoličan.

S druge strane, glavne uloge igraju Olga Kurylenko i Don Johnson. To je opet pa neki maherski potez B-producenata koji su izvršili pabirčenje glumačke podele u kojoj Don igra Olginog muža, što deluje dosta bizarno u Woke vremenima kad se vodi računa o razlici u godinama između muškaraca i žena - on je restorater s određenim vezama u podzemlju a ona kuvarica koja je nekada bila agent KGBa.

Njih dvoje ne znaju jedno za drugo u pogledu tajnih života ali se kao MR AND MRS SMITH sjajno snalaze kada krene nevolja iz podzemlja koja je po svojoj naravi takva da je dobro biti KGBova mašina za ubijanje.

Film je goofy i simpatičan, i Zach Golden ne pokušava ništa što ne ume da izvede, tako da na kraju film ipak ne nudi mnogo. Naravoučenije glasi da se nedostatak novca ne rešava ovom vrstom uštede - iako to jeste neki propisani način od samih banaka koje izdaju garancije - ako nestane pare, reducira se scenario a ne knjiga snimanja.

Dakle, možda je ovo što smo dobili iznuđena odluka, i rezultat je tehnički sporadično kompetentan ali ne nudi dovoljno gledaocu osim ako baš nije ljubitelj i poznavalac.

* * / * * * *

Tuesday, December 20, 2022

RATNIČKI TALENAT

Mirko Kovač je imao priču o Nives Koen koja je u jednom svom delu govorila o filmskim radnicima koji pripremaju film i idu na izviđanje, ali se potom razvijala u nešto drugo. Kasnije ju je čak i izmenio da bi je prilagodio svojim novim političkim stavovima.

U Kovačevoj priči, jasno se aludiralo na Lordana Zafranovića i njegove ekipe.

Živojin Pavlović je pokušao nešto slično u svom televizijskom filmu RATNIČKI TALENAT koji je po njegovom scenariju snimio Vladimir Andrić. U njemu grupa filmskih autora i radnika ide u Vranovac, Pavlovićev Castle Rock u koji je smeštena njegova proza, pa i ovogodišnji film TRAG DIVLJAČI, i u Rudovači - takođe izmišljenom mestu, premda ima takav planinski vrh u Hrvatskoj - skautira lokalni rudnik za potrebe snimanja, a kasnije se na istom mestu skupi da terevenči, svako na svoj način privučen mladom konobaricom iz menze.

Uprkos tome što ima određene elemente "filma putovanja", ovaj televizijski rad je pre svega "film stanja". Andrić u saradnji sa direktorom fotografije Dušanom Stefanovićem pravi "film look", a glumačka podela j ne samo izuzetno talentovana već i u vizuelnom pogledu evokativna. Rade Marković igra reditelja, Pavle Vujisić direktora filma a Mića Tomić scenaristu dok konobaricu igra Milja Vujanović.

Sam milje kojim se film bavi jeste blago karikiran jer Pavlović za razliku od Kovača ne govori o svojim iskustvima već su junaci autori nekog bezveznog partizanskog filma. I u tome on malo na sitno potkačinje tada dosta aktivne autore manjih partizanskih filmova koji su putovali po zemlji i izvlačili novac od lokalnih zajednica za svoje filmove o NOBu u tom kraju, nezavisno od toga da li ga je na tom mestu zaista bilo ili ne.

Ukupno uzev, uprkos tim sitnim zavistima koje umanjuju autentičnost, RATNIČKI TALENAT je zanimljiv televizijski film u kome ima šta da se vidi i šta da se prepozna, pre svega zahvaljujući visokom dometu svih sektora ekipe.

LINE OF DUTY

Aaron Eckhart je glumio u filmu ERASED Philippa Stoelzla, najboljem non-major derivatu TAKENa, a ozbiljnom konkurentu i za najbolji uopšte. U filmu LINE OF DUTY Stevena C. Millera, kog ne prepoznajemo po nekim sjajnim naslovima - naprotiv, mahom po onome što je simbol sunovrata karijere Brucea Willisa - pretenduje na jedan od najboljih non-studio rip-offova DIE HARDa.

Ironija sudbine je u tome da je Miller učestvovao u uništenju Willisovog ugleda, ali ga nije razorio jer je publika bila svesna šta se zbiva i znala je da razlikuje od DIE HARD od onoga što je došlo na kraju, da bi Miller na kraju možda svoj prvi dobar film izveo u formi DIE HARD rip-offa.

Šteta što eto nije to uradio sa Willisom, da podseti na dane stare slave i da ga usmeri da radi ono što najbolje zna i po čemu smo ga zapazili. No, rekao bih da je LINE OF DUTY kudikamo skuplji od recentnih Willisovih geezer teasera, kao i da je glumačka ekipa koju čini prekaljeni triling asova Aaron Eckhart - Ben McKenzie - Giancarlo Esposito bila mnogo angažovanija u svojoj igri nego što je bio Bruno.

Dva brata su otela kćer šefa policije. Kada propadne pokušaj policije da uhapsi jednog od njih, u poteru se uključuje pozornik koji ni ne zna šta je bio smisao akcije i u samoodbrani ga ubija. Kada ga istog sekunda suspenduju i objasne mu šta je uradio, saznajemo da je i on nekada bio ozbiljan policajac, da su ga suspenzije vratile na ulice i da će on sada pokušati da se iskupi i sam pronađe otetu ćerku - uz pomoć mlade YouTuberke koja sve to prati uživo za svoj kanal.

Pisac simpatičnog indie filma GRANT THEFT PARSONS potpisuje ovaj derivat DIE HARDa sa mismatched duetom junaka, najviše evocirajući uspomenu na DIE HARD WITH A VENGEANCE po stvarima kako se odvijaju, i u jednoj prilično solidnoj akcionoj izvedbi na ekonomičnom ali dobro iskorišćenom budžetu.

Miller ovde pokazuje sve što zna, i to što zna nije malo kad je reč o old school akciji. Scenario mu nudi dobar osnov jer nema mnogo komplikacija, ide se iz atrakcije u atrakciju i ne razmišlja se mnogo, a negativac kog igra Ben McKenzie je nesputani destruktivac veštine vrhunskog specijalca i fizičke izdržljivosti third-tier superheroja.

U ovom filmu nema gotovo ništa novo, i baš zato je svež jer ovakav old school retko kada dobijamo a da je dobro izveden.

* * * / * * * *

Monday, December 19, 2022

TOBY DAMMIT

TOBY DAMMIT Federica Fellinija bi se po starim standardima smatrao srednjemetražnim filmom a danas je sve kraće od 45 minuta kratki film a sve duže nije, pa i ovaj tehnički jeste dugometražni.


Tehnika na stranu, trajanje ovog filma najmanje je zanimljivo pitanje. Svakako da je reč o veoma ambicioznom delu i ono što bi se otvorilo kao pitanje jeste da li je zapravo ovakva estetika održiva na dužoj minutaži?


TOBY DAMMIT je jedna satirična art house forma horora u kojoj Terence Stamp igra iscrpljenog, razvratnog, pustopašnog i intoksikovanog britanskog glumca klasičnog repertoara koji dolazi u Italiju da snima špageti vestern na biblijsku temu, u produkciji katoličke crkve.


Na tom putu on odlazi na dodelu nagrada gde će biti promovisana njegova nova rola a na kraju pronalazi svoj kraj, na početku - u onome što ga je dovelo u Italiju a to je najnoviji model "ferarija" koji su mu obećali producenti.


TOBY DAMMIT je satira, sa veoma grotesknim postupkom i Fellini tu kritikuje pre svega italijansku kinematografiju, od pretencioznosti špageti vesterna, preko njihovih raznih internih odnosa, Carla Pontija, pa i sebe samog, do isluženih američkig glumaca koji tu dolaze da igraju iako zapravo ne znaju gde se nalaze.


Svet u kom se ovaj film dešava je briljantno izveden, bez slabe tačke i što je još najneverovatnije, bez ijednog detalja u kom nije stilizovan ili u kom "probija stvarnost" u njega. TOBY DAMMIT kao delo od pre pedesetak godina izgleda mnogo više kao neki jako precizno i ozbiljno izveden Tim Burton, a možda i Guillermo Del Toro kada bi on to umeo.


Samo ovde je ta "totalna stilizacija" namenjena odraslima, i u suštini jednoj niši koja razume Fellinijev obračun sa italijanskim filmom i samim sobom.


Manje zanimljiv ali i manje istaknut segment je onaj koji se tiče eventualnih biblijskih referenci jer one su utkane u sam zaplet i priču o tom vesternu koji naslovni lik treba da snima. Rekao bih da su one u ovom filmu od sekundarnog značaja i da je ovde mnogo veća tema Italija i njeno samoviđenje, u kom bitnu ulogu igra film ali i ljudi koji se njime bave.


Fellini je imao i neorealističke i hiperstilizovane filmove. Ovo je stilizacija u kojoj je možda i najdalje otišao, ispitujući neke granice, ali se poigravajući i sa stravom koja je ovde više suštinska nego formalistička. Praktično, kada uzmemo sve u obzir, jedini segment italijanskog filma koji ovde nije potkačio jeste upravo italo horor.


Film vredan svake pažnje.

NIGHT CHASE

NIGHT CHASE Jacka Starretta je televizijski film u kom glavne uloge igraju David Janssen i Yaphet Kotto.

Janssen igra begunca od zakona osmunjičenog za ubistvo (a znamo da je izgradio karijeru igrajući baš u originalnoj iteraciji FUGITIVEa kao TV serije) a Kotto igra taksistu kog angažuje da ga vozi u noći tog bekstva gde je malo konkretan a malo besciljno luta.

Film bi se mogao nategnuto proglasiti pretečom COLLATERALa jer imamo taksistu crnca i belca u bekstvu koji ide okolo i "završava" neke stvari, ali to je ipak nategnuta paralela.

Starrettova režija je solidna, ali ipak ne na nivou njegovih najboljih filmskih i televizijskih radova. Ovaj road movie dosta luta u pogledu pristupa i toga šta na kraju želi da postigne, i stilski i emocionalno.

Kottoa je uvek prijatno gledati i on je ovde bio raspoložen da radi i nešto bolje. Ali nije se desilo.

Sunday, December 18, 2022

NANNY

Nikyatu Jusu postigla je ogroman uspeh sa filmom NANNY na festivalu Sundance, i sada je čeka film za producentsku kuću Jordana Peelea. Ipak, kad sam pogledao NANNY prvo mi je bilo teško da shvatim šta je u tom filmu tačno horor. Meni je iskreno to više delovalo kao neka psihološka studija sa nekim tako malo maštovitijim scenama sna i maštanja u kojima se pojavljuju neka "strašna" bića koja služe da ovaplote neke tradicionalne legende koje su formirale junakinju.

No, nije problem ovog filma to što sam se ja nadao hororu a nisam ga dobio. Već u tome što film nije naročito zanimljiv, nije nešto pametan niti dinamičan, nije perceptivan, niti ubedljiv. Sve u svemu, NANNY mi deluje kao jedno veliko ništa koje je imalo koristi od afričkih autorskih sudbina, na jednom mestu.

Nadam se da će Jordan Peele i Win Rosenfeld znati šta da rade sa Nikyatu.

* * / * * * *

THE CITY

THE CITY Harveya Harta, po scenariju Johna Wildera, jeste veoma uspeo televizijski krimić u kom glavne uloge detektiva igraju Don Johnson i Robert Forster a mladoh psihopatu koji progoni kantri pevača igra Mark Hamill.

Televizijski film je slikao Jacques R. Marquette i taj film look se oseća. Pokreti kamere su vešti i daju posebnu propulzivnost naraciji a scenario Johna Wildera je zahteva.

Kako naslov kaže, ovo je film o "gradu", ogromnoj urbanoj džungli u kojoj dvojica policajca jure solera psihopatu koji je u tim okolnostima sitniji od igle u plastu sena. Nema doušnika, nema poznatih kontakata, jedini trag su njegove žrtve i nepodobštine koje ostavlja za sobom.

Sa ovakvim glumcima u tri ključne uloge i jako veštom realizacijom, malo šta je moglo poći naopako, i realno ništa i nije. THE CITY iako deo "potrošne robe" napravljene za televizijske potrebe i dan-danas bez problema može da se pogleda i bude podjednako uzbudljiv.

Friday, December 16, 2022

AS BESTAS

Rodrigo Sorogoyen je u AS BESTAS snimio jedan na mnogo nivoa zanimljiv film. Po prvi put izlazi iz grada i odlazi na selo, donoseći razne anksioznosti koje su u agrarnom kraju mogu osetiti. Isto tako pravi odmak i u stilskom pogledu, ali u osnovnim autorskim obeležjima ostaje na liniji.

Glavni junaci priče su "stranci", bračni par Francuza u jednom galicijskom selu, koji su tu došli i naselili se u blizini daljih rođaka, krenuli da se bave poljoprivredom i odmah upali u sukob sa lokacima - jer su odbili da potpišu prodaju zemljišta norveškom vetroparku.

Ubrzo entuzijastični Francuzi postaju "veći katolici od Pape", odnosno veće lokalpatriote od samih meštana koji bi da pobegnu iz svog sela glavom bez obzira. I vremenom tenzija između njih i dva brata koji su frontmeni lokalne zajednice kreće da dobija opasne dimenzije.

Sorogoyen pravi triler i nema nikakve sumnje da ovo jeste tako žanrovski opredeljen film. Međutim, ne odlazi u smeru žanrovskog žargona, odnosno raznih elipsi i fokusiranja priče na jedan predznak i ostaje u domenu jedne veoma tenzične melodrame odnosno studije karaktera gde se napetost generiše u situacijama koje su nisu nužno trilerske, mada ima i takvih.

Isabel Pena i Sorogoyen u scenariju, koncipiraju film sa dosta istaknutom ulogom dijaloga, snažnim preispitivanjem društvenih pitanja i kontradikcija u kojim žive junaci, i svemu onome što ih dovodi do sloma.

Film je izuzetno atmosferičan, sveden, i usled samog rediteljskog postupka otvara pitanje žanrovskog predznaka, no na kraju time ipak samo proširuje okvire onoga što mi smatramo trilerom. Sorogoyen nije prvi reditelj koji je krenuo sličnim putem, ima francuskih preteča te vrste, ali tu estetiku svakako unapređuje za sadašnji filmski trenutak.

Sama tema napuštanja sela i poljoprivrede usled uspostavljanja enegergetskog odnosno industrijskog pogona prisutna je u raznim formama poslednjih godina, počev od izuzetnog filma PROMISED LAND Gusa Van Santa. Ona je prisutna i u svakodnevici ljudi širom sveta, pa i kod nas. U tom smislu, ovaj film ima i dozu direktne političke gotovo aktivističke aktuelnosti, no ona srećom proizlazi iz veoma kompaktne i jasne filmske priče.

* * * / * * * *

Thursday, December 15, 2022

PORTRET VAN ANTON ADRIAAN MUSSERT

PORTRET VAN ANTON ADRIAAN MUSSERT Paula Verhoevena je veoma kompaktan televizijski dokumentarac o holandskom kvislingu, jednom od mnogih zapadnoevropskih ekstremnih desničara koji su se povezali sa Hitlerom i dočekali okupaciju računajući da će dobiti vlast, a onda kad su je se dočepali shvatili da Nemci baš i ne žele da ispunjavaju njihove nacionalne fantazije već samo svoje.

Mussert je streljan 1946. zbog izdaje ali njegova vladavina je bila obeležena istovremeno apsolutnom lojalnošću Hitleru i pokušajima da Holandija ostane država i ne postane nemačka pokrajina. Video je Hitlera kao proroka a Himmlera kao đavola, i na kraju je završio na sudu braneći se zastupajući svoje stavove i iznoseći istine o trvenjima sa Nemcima.

Verhoeven pravi jako uzbudljiv portret koji se izlaže u kontinuitetu, od detinjstva ka kraju života, sa odlično izabranim i pronađenim sagovornicima i dosta dobrim arhivskim materijalom koji je relevantan i usklađen sa narativom.

U suštini, ovo je priča o čoveku sa enormnom istorijskom ambicijom i ideološkom zabludom koji je završio kao opskurna istorijska fusnota.

Izraz je čist, dinamičan, efektan, bez mnogo dilema. Verhoeven je govorio o snazi tog sećanja na izdajnike i njihovom mestu u društvu kao nečemu što ga je obeležilo jer je kao mladić zamalo postao kvislinški zet. U ovom dokumentarnom filmu je dao jako uspešnu sliku tog vremena i teme.

COUPEZ!

COUPEZ! Michela Hazanaviciusa je rimejk japanske senzacije koju on pozicionira kao "mali" film posle preambicioznog promašaja LE PRINCE OUBLIE koji doduše nije naišao na tako crne reakcije kao što je moja, ali slutim da ipak nije baš imao recepciju na adekvatnom nivou.

Hazanavicius se ovde brže-bolje vraća temi kojom najbolje vlada a to je film. I pravi film o snimanju filma o zombijima u kome se snima film i pravi zombiji napadnu ekipu. Dakle, ideja je vrlo refleksivna, vrlo postmoderna, i Hazanavicius tu briljira u onome što je očekivano - ali posle LE PRINCE OUBLIE se ne može uzeti zdravo za gotovo - a to je sam film koji se snima i dat je u integralnoj formi, odnosno samo snimanje tog filma, dato u real timeu.

U drugom činu koji se odvija između ta dva briljantna set-piecea imamo život junaka u kome gledamo kako bivaju dovedeni u tu ponižavajuću situaciju da snimaju u real-timeu zombi film koji će se strimovati uživo na japanskom servisu. Ono što tu Hazanavicius postavi na nivou odnosa i motivacija kasnije veoma limitirano razrati u trećem činu, a jedan bitan motiv - želju rediteljeve kćerke da upozna trenutno aktuelnog glumca recimo u trećem činu ne aktivira uopšte.

Ne kažem da mi je to pokvarilo uživanje u filmu jer je Hazanavicius ispravno shvatio da će i nas zabaviti ono što njega najviše zabavlja a to je ta cela priča o filmu kao velikoj iluziji, i njegovom nastanku sa puno muke i improvizacije, i to je duhovito, briljantno izvedeno, i to je u suštini ovaj film.

Ono što ga odvaja od statusa remek-dela i ostavlja na nivou jako dobrog i veštog filma jeste upravo to što Hazanavicius ne unosi dublju karakternu transformaciju već ih ostavlja na tipskom nivou, što je legitiman postupak, da nam nije najavio kako planira neku dubinsku intervenciju a nje zapravo nema.

No, ova diskusija u suštini jeste ipak prevashodno čisto akademska i većinu gledalaca garant nije briga o tome šta je najavljeno a šta se desilo jer sve ovo je ukupno uzev efektno i zabavno.

Svakako da COUPEZ! automatski ulazi na listu filmova koje će profesori puštati studentima kako bi im objasnili proces nastanka filma.

Nama je zanimljiv detalj da lik pomoćnice režije Joanne Tanović igra glumica rodom sa Kosova i Metohije Luana Bajrami, što verujem nije slučajnost, ali dobro, ljudi smo.

Film je inače imao naslov Z i na apel ukrajinskih filmadžija je pred otvaranje Kana promenjen u COUPEZ dok je internacionalni naslov isti kao na japanskom originalu - FINAL CUT.

Hazanavicius u istoj godini kada i Assayas ima seriju IRMA VEP, pravi film o filmmakingu, i uprkos tome što ih u nekim segmentima zanimaju iste stvari, zapravo Assayas nudi ono što je Hazanavicusa manje zanimalo tako da su komplementarni.

* * * / * * * *

Tuesday, December 13, 2022

UBISTVO U NOĆNOM VOZU

UBISTVO U NOĆNOM VOZU je televizijski film Lordana Zafranovića snimljen po scenariju Mirka Kovača u kom je obrađeno jedno nerešeno ubistvo iz tog vremena.

Reč je o duo drami u kojoj glavne uloge igraju Cica Perović i Dragan Nikolić, kao dva usamljena gubitnika koja su se našla u istom kupeu za nepušače.

Glavna zvezda ovog filma je Lordan Zafranović koji sa direktorom fotografije Predragom Pegom Popovićem pravi veoma vibrantnu, realisitčku a opet estetizovanu sliku, sa dosta pokreta kamere, atmosfere, detalja, kako objekta i rekvizite tako naravno i samih lica.

Za njim idu glumci koji su sjajni u glavnim ulogama iako je tekst Mirka Kovača mahom pripovedački. Svaki ispriča svoju priču, ima malo nekog blago apsurdnog sukoba ali ovo je jedan od onih slučajeva kada je reditelju bio potrebniji literata nego scenarista u klasičnom smislu. Zafranović je od Kovača i to dobio.

Svakako da ovaj film predstavlja samo jednu moguću verziju zločina koji je iza sebe ostavio jednu žrtvu, ubijenu bez nekog jasnog motiva. 

VOORBIJ, VOORBIJ

VOORBIJ, VOORBIJ Paula Verhoevena je jednočasovni televizijski film iz 1981. koji je ovaj velikan snimio u fazi kada je već bio afirmisan. Po scenariju svog stalnog saradnika Gerarda Soetemana, Verhoeven je snimio jedan briljantan, "mali" film o temi koja je imala snažan odjek u Evropi tog vremena.

Priča prati grupu pripadnika holandskog Pokreta otpora koji su izgubili druga u poslednjim danima rata, nacistu kome se izgubio svaki trag, ali onda ga jedan od njih slučajno ugleda kao nemačkog turistu u Amsterdamu i pokušava da okupi staru ekipu da se osveti i ispuni zavet dat na grobu palog druga.

Međutim, prošlo je 35 godina, njihovi životi su pošli raznim putevima, i samo jedan od njih pristaje da mu se pridruži u akciji, dok troje iz raznih razloga i na razne načine to izbegava. Ovo nije road movie, ali jeste film o jednom intimnom putovanju nekadašnjeg političkog aktiviste i gerilca i susretima koji ga menjaju, vodeći ga prema završnici.

Ritam filma je naizgled lagan, ali je dinamika vrlo intenzivna. Ovo nije film koji obiluje akcijom, i uprkos tome što tehnički nije kamerno ostvarenje, uglavnom se bazira na susretima dve osobe, i ne više od toga, sem u pasažnim scenama. Međutim, Verhoeven je efikasan i propulzivan u izvedbi, tako da film donosi elegičnost ove priče o osveti ali ga njome ne potapa.

Soetemanov scenario se bavi situacijom koja je fikcionalna ali je uverljiva, i ovo nije jedini film na temu susreta žrtve i dželata iz Drugog svetskog rata. Međutim, on uspeva da kombinuje priču o ljudima i društvu koji su se za 35 godina promenili, od zaveta datog na grobu, da manje-više situiranog zakoračenja u starost. Kroz staru priču, iznosi novu.

Konačno su ovi stari Verhoevenovi radovi dostupni na pristojnim kopijama a VOORBIJ, VOORBIJ je vrhunski televizijski film čiji se kvalitet prepoznaje i bez poznatog potpisa na mestu reditelja.

Monday, December 12, 2022

KRISTINA

KRISTINA Nikole Spasića je film hibridne forme koji je posle nekoliko inostranih festivala došao pred našu publiku na Festivalu autorskog filma. Reč je o filmu sa fassbinderovskom pričom izvedenom žilnikovskom tehnikom.

Dakle, jednu melodramu, relativno jednostavnu, rudimentarnu i arhetipsku igra glavna protagonistkinja, stvarna ličnost igra sebe kao lik, dočim ostale likove igra kombinacija naturščika, stvarnih ličnosti koje igraju fikciju sebe i zaboravljenih glumaca koji su kao naturščici.

U centru filma je Kristina, seksualna radnica iz trans miljea koja je radeći taj posao uspela da finansira svoju tranziciju a potom i jedan građanski način života u kom živi u solidnim uslovima, sakuplja antikvitete i interesuje se za regresivnu psihoterapiju bez hipnoze i veru.

Dakle, ovo nije MARBLE ASS, totalna margina i socijala, naprotiv, ovo je priča o jednoj skroz socijalizovanoj osobi koja je izvršila punu tranziciju i radi na tržištu seksa. To naravno čini ovu priču veoma unikatnom jer takve ličnosti nismo puna puta sretali, ni na filmu, ni u našoj javnosti.

Film je stoga mnoogo više fokusiran na karakter i na tu melodramsku okosnicu koja se pokreće kada prođe duži ekspozicioni deo, nego na pretpostavljeni aktivizam. Štaviše, jedan od glavnih aduta filma jeste to što je određen ličnošću tj. likom a ne nekom agendom koja proizlazi iz svojstava te osobe.

Uslovno rečeno, depolitizacija života trans-osobe, a pored toga i njena puna socijalizacija iz vizure građanskih normi, može mnogo više da učini od nametljivog aktivizma jer stavlja fokus na ljude, a drugi ljudi najpre mnogu razumeti različitost onda kada je vežu za ljude a ne za ideologiju ili neku specifičnu socijalnu situaciju.

Na duže staze, ovaj film može imati veći politički i aktivistički potencijal od onih koji imaju tu primarnu funkciju.

Imajući u vidu okolnosti rada, dakle da film nije izveden sa profesionalnim glumcima, veoma je estetizovan. Rad sa naturščicima diktira manji broj pozicija kamere i mahom statične kadrove, ali izbor planova i osvetljenje direktora fotografije Igora Lazića je veoma uspeo i ovaj film nema sirovost ili tehničku nesavršenost koja je često pratila Žilnika.

Isto tako film je veoma disciplinovan u izrazu. Ova vrsta filma generalno teško uspostavlja konvenciju u kojoj komunicira sa publikom, gledalac mora da prepozna ideativnost samog sadržaja kako bi se sa njim povezao. Međutim, ovde tih teškoća nema. Ispovedni ton pojedinih deonica, sa scenama koje su dramske veoma dobro i organski funkcioniše. Konvencija se lako i brzo uspostavlja. Ne samo kroz kontinuitet Kristinine izvedbe već i kroz ritam, izražen unutar kadra kroz kadriranje i mizanscen ali i kroz montažu i veoma precizno odmerena trajanja.

U tom pogledu, pronalaženje osobe kao što je Kristina bio je krupan prvi korak, ali se autor Nikola Spasić na njemu nije zaustavio već je oko toga pažljivo izgradio jedan veoma osmišljen i koherentan film potpuno nezavisno od nje.

Naša kinematografija je u ovom formatu imala pionirsku ulogu i velike uspehe, ali ovakav film do sada ipak nije imala.

* * * / * * * * 

Sunday, December 11, 2022

LUČA

LUČA Ivice Vidanovića je barem u dva aspekta istorijski značajan film. 

Prvo, reč je o prvom slučaju crnogorskog filma koji je rimejkovan. U izvesnom smislu, dve ekranizacije SMRTI GOSPODINA GOLUŽE Branimira Šćepanovića, pisca rodom iz Crne Gore, od kojih je prvu režirao Živko Nikolić, takođe rodom odande, na neki način mogu pretendovati na taj status ali tu ipak nije reč o rimejku filma nastalog po originalnom scenariju niti je u drugoj ekranizaciji rekonstruisn Nikolićev postupak. Stoga ako tu dilemu sklonimo s puta, da, LUČA je prvi crnogorski film koji je negde rimejkovan.

U izvornoj verziji Gojka Berkuljana zvao se ISKRA i bio je smešten u okolnosti crnogorske svakodnevice a prošli događaji su se ticali antibirokratske revolucije. Ipak, u samom političkom kontekstu, LUČA je ipak bitno konkretnija i rekao bih da je ovde reč o drugom pokušaju u kom su nedostaci originala u nekoj meri ispravljeni.

Drugo, reč je o prvom filmu koji je strimovan na servisu Apollon koji je planirao da u predstojećem periodu pusti 52 filma. Uprkos tome što su svi filmovi koje Apollon proizvodi u opticaju i za bioskope i neki se tamo prikazuju, izlazak filma pravo na striming je veoma specifična stvar i istorijski događaj.

LUČA je kompaktan krimić, misterija sa egzekucijom trilera koja je izvedena u Apollonovom minimalističkom produkcionom okviru ali bez ikakvih vidnih oskudica, osim jedne koja je veoma važna, a to je neujednačena glumačka podela. Jovo Maksić u glavnoj ulozi i Davor Janjić u svojom poslednjem pojavljivanju nisu baš uvek na istoj talasnoj dužini sa partnerima koji nisu u istoj formi, klasi i raazredu u pogledu iskustva.

U dramaturškom pogledu, LUČA ponavlja koncepciju ISKRE ali je svakako jasnija, sa preciznije odvojenim vremenima u kojima se priča odvija. Rizik da se film pretvori u salatu vremenskih tokova je izbegnut. Rešenje po kom se priča izlaže kroz scene - slike iz različitih vremena je zanimljiva, riskantna ali se rizik ovde u primarnom narativnom pogledu isplatio - film je zanimljiv i jasan.

Doduše, kada se uporedo u tri glavna vremenska toka sprovodi dramska radnja, onda nijedan nije dominantan i nijedna drama nije punokrvna, što održava misteriju na nivou ali slabi trilerski aspekt. No, kako rekoh LUČA je kompaktna i ova koncepcija uz određena ograničenja daje solidan rezultat.

U vizuelnom pogledu, Ivica Vidanović nudi jednu estetiku bližu televiziji, sa dosta pokreta kamere, dosta krupnih planova koji se smenjuju sa veoma širokim i na tom nivou grade jednu dinamiku koja se ponekad ne može stvoriti događajima u kadru, tako da na ekranu ima sasvim dovoljno pojava koje gledaoca čine zaposlenim i drže mu pažnju. Ako imamo u vidu da je film primarno pravljen za striming, ova strategija je više nego opravdana, mada takva rešenja se danas dosta koriste i u bioskopu.

Kod nas pojam "televizijskog filma" često nosi pežorativnu upotrebu, iako je ova forma praktično na izdisaju i samo par manje važnih američkih mreža je još uvek gaje, dočim u Britaniji je veoma živa i ne zaslužuje da se sagledava neozbiljno. Naprotiv.

LUČA će sigurno u mnogim situacijama upravo dobijati taj epitet "televizijskog flima" kao modela diskvalifikacije, no ona ipak jeste bioskopski film jer je imala prikazivanje na filmskim festivalima i u bioskopskim salama. Tako je vidim i ja.

U našoj tradiciji ona izlazi deset godina nakon USTANIČKE ULICE Miše Terzića ali i samo par meseci nakon TRAGA DIVLJAČI, gde sa prvim deli savremeni milje a sa drugim temu. Ko je bio zadovoljan gledajući te filmove, imaće dosta toga da nađe u LUČI. S druge strane, svi onima kojima je triler kao forma dalek, kojima krimić smešten kod nas deluje smešno i sl. neće promeniti svoje predrasude, uprkos tome što se LUČA danas ipak pojavljuje u trenutku kada je odnos prema ovom žanru izmenjen i popularnost mu je porasla. 

EDGE OF DARKNESS je imao dve verzije, britansku seriju i američki film. Nema nikakve sumnje da je EDGE OF DARKNESS umnogome bio inspiracija za nastanak ISKRE, pa samim tim i LUČE, ali razlike između ove dve verzije nema. Vidanović je napravio mali apgrejd pojašnjavajući događaje i konkretizujući okolnosti, i to je manje-više sve. Nadam se da će gledaoci LUČE koji nisu gledali ISKRU potražiti i Berkuljanov film.

Ako imamo u vidu produkcione uslove, film može da zasluži i * * *  ali pošto to gledaoce ne treba da zanima, onda * * 1/2 

EMANCIPATION

Will Smith je dugo pokazivao želju da radi sa Melom Gibsonom kao rediteljem, čak i pošto je pao Cancel, ali svoj melgibsonovski film snimio je sa Fuquom kao rediteljem.

Nije problem u tome što Fuqua nije Mel, već zato što ni na jednom nivou nema senzibilitet kojim bi mogao da uzdigne osetljivi materijal na viši nivo.

EMANCIPATION je film o Whipped Peteru, ikoni abolicionizma u Americi, robu čija su unakažena leđa na fotografiji postala simbol oslobođenja robova. Znači, priča je aktuelna ali osetljiva u pogledu kako se može uraditi i ideja iza ovog projekta jeste da se ne pravi neka istorijska biografska melodramska rekonstrukcija već jedna veoma "elementalna" priča o čovekovoj borbi za opstanak.

Bill Collage je napisao veoma jednostavan, sveden scenario u kom se Peter postavlja kao lik i onda kreće u bekstvo pred "lovcima" na odbegle robove i film se posle pola sata pretvori u film-potere. I u tom pogledu ovo zaista jeste pretendovao da bude APOCALYPTO našeg vremena. Problem je u tome što osim Willa Smitha koji se odlično snalazi u glavnoj ulozi i pravi neki most između stvarne ličnosti i akcionog heroja, sve ostalo u filmu je vrlo "konvencionalno", i onda to sve meni deluje prazno.

APOCALYPTO je takođe sveden ako bismo sagledavali karakterizaciju i sklop događaja ali realizacija je takva da se zauzima veoma aktivna pozicija, subjektivna, snažna, sa dosta duha u pogledu apsurdnosti pojedinih situacija. U EMANCIPATION vizura je veoma "objektivna", u nekim scenama se čak oseća kao da nema ni jasne direkcije u tome šta je ugao iz koga će se postaviti i pri početku ima nekih scena izvedenih iz nekoliko dosta uopštenih pokreta kamere, bez jasnog protagonizma u kadru ili detalja koji sugerišu neke narativne zamajce. Ostavljam mogućnost da sve ovo bolje izgleda u bioskopu sa tim širim planovima i da glumačka igra privlači pažnju gledaoca, ali na malom ekranu mnoge od tih scena deluju ispražnjeno od energije zbog te uopštenosti vizure.

A onda kad nema tog filmskog izraza, Collageov dosta sveden scenario, namerno baziran na arhetipskim situacijama i odnosima deluje takođe vrlo prazno.

Naravno, ovo je ozbiljno izveden film, sve ovo o čemu govorim jesu efekti nekih autorskih odluka na moj utisak. Moguće je da nekom drugom to deluje efektnije nego meni.

Mnogo sam očekivao od fotografije Boba Richardsona, jednog od najboljih DPjeva u istoriji filma. Nažalost, dobili smo jednu agresivno "ispranu" sliku dovedenu do crno-belog, i ponekim akcentom u boji. Ovo rešenje mi deluje kao neka aluzija na filmove o Holokaustu koji su crpili snagu iz takve fotografije, ali nažalost ovde se taj efekat nije desio, pa to rešenje deluje tako pretenciozno. Fuquini pogrešni zahtevi i agresivna rešenja u koloritu oduzela su sve atribute kojima sam se nadao od Richardsonove fotografije.

Sama realizacija i svi elementi verovatno zaslužuju * * *  ali moj utisak je nažalost bliži * * 

BLANK GENERATION

Ulli Lommel pored mase raznog schlocka kog se nasnimao, imao je faze saradnje sa Fassbinderom, Warholom pa i Russ Meyerom. Ako imamo u vidu senzibilitete navedenih velikana, ništa tu nije nespojivo.

U fazi saradnje sa Warholom, snimio je dva punk filma, COCAINE COWBOYS i BLANK GENERATION.

BLANK GENERATION nosi naslov pesme Richarda Hella i glavnu ulogu igra upravo on, i to njujorškog muzičara i pesnika Billyja koji upoznaju francusku novinarku poslatu da ga snimi, i zaljubljuje se u nju.

Novinarku igra Carole Bouqet, u najboljoj formi, godinu dana pre nego što će postati Bond-devojka. Nažalost, od novotalasovskog omaža u najavi, dobili smo konfuzan film u kom možemo da gledamo Carol, slušamo Hella i Voidoidse u punoj snazi kako praše, čak vidimo i malo Warhola, ali generalno kao celina, BLANK GENERATION ne nudi mnogo.

Zapleta zapravo nema, sveden je na jedan rudimentarni i reklo bi se usput smišljeni ljubavni trougao, no kako u kadru ima jako zanimljivih elemenata, to na kraju krajeva nije ni bitno.

U ovom filmu naprosto ima šta da se vidi, hteo to Ulli Lommel ili ne.

* * / * * * *

Friday, December 9, 2022

SLADE IN FLAME

Slade je jedna od neobično uticajnih grupa koja je ostavila dubok trag kako u punku tako i u hard rocku, svojim spojem nepretencioznog pristupa muzici, ukupnog dizajna u kom se svirka prožimala sa odevanjem i celokupnim imaginarijumom koji je pratio bend a SLADE IN FLAME je film koji su snimili 1975. godine kako bi proširili svoje polje delovanja i na igrane dramske strukture po uzoru na Beatlese i najveće zvezde.

Film je pisao veoma ozbiljni scenarista Andrew Birkin koji potom pisao veoma popularni NAME OF THE ROSE ali i tvrđi art house CEMENT GARDEN, a režirao ga je isto veoma ozbiljan reditelj Richard Loncraine koji je snimio niz najrazličitijih žanrovskih pokušaja, pokrivši sve - od projekata sa jakim autorskim pečatom, adaptacija literarne klasike pa sve do čisto zanatskih holivudskih angažmana na kojima se nije pitao puno.

Loncraine je respektabilan reditelj i u tom smislu FLAME je zanimljivo izveden film o usponu benda tokom šezdesetih koji nekih naročitih paralela sa Sladeom baš i nema. Film je veseo ali nije komedija i sporadično je vrlo zanimljiv, ali nažalost kao celina ipak nije dovoljno razvijen da bi se nametnuo kao bitan rokenrol film.

Priča ima dramsku ambiciju koju ne uspeva uvek da isprati sklopom događaja, struktura je epizodična i vrlo često anegdotska, i reklo bi se da je tu još ponešto dodato od strane samog benda i da su se u tom segmentu najviše mešali.

Pa ipak ovaj film je zanimljiv, ne samo kao artefakt jedne epohe i jednog od važnih bendova koji možda nije samim umetničkim radom izborio svoj dubok uticaj na imena u rasponu od Bijelog dugmeta do Ramonesa.

* * 1/2 / * * * *

SPECTRE

Daroviti Britanac Clive Donner režirao je SPECTRE, televizijski film po scenariju Gene Roddenberryja, o detektivu za okultna pitanja koji iz Amerike odlazi u Britaniju da reši slučaj sujeverja sestre moćnog aristokrate, da bi se brzo ispostavilo da ona nije sujeverna već da je demon prisutan na imanju, i u porodici.

Clive Donner ima Roberta Culpa u glavnoj ulozi, Johna Hurta u sporednoj i majstore kao što su Gig Young i Gordon Jackson kao podršku, i film ima neke momente nadahnuća, međutim priča nije dobro koncipirana u dramaturškom pogledu. Od prvog trenutka je glavnom junaku jeste da je posednutost realna i da je demonsko prisustvo nesporno, a njegov sidekick koji bi trebalo da je racionalan je skroz neubedljiv jer realno ni nema nijedan argument da bi dokazao suprotno. Kada ta dinamika između "vernika" i "racionalnog" ne funkcioniše a predstavlja bitan deo, ostaje odnos protagoniste sa negativcem koji je dosta krut i u kom nekog naročitog razvoja ili napetosti nema.

Film je solidno realizovan, i kao režija Clivea Donnera ima duha, međutim pravi horor je ugođaj je izmakao, ni triler se baš nije desio, no SPECTRE je na kraju krajeva ipak prijatno gledalačko iskustvo.

Thursday, December 8, 2022

THE BLANK GENERATION

Underground reditelj Amos Poe i muzičar koloritne biografije Ivan Kral, sastavili su film THE BLANK GENERATION iz 1976. godine u kom su zabeleženi nastupi čuvenih tadašnjih grupa iz kluba CBGB. Neki su među najznačajnijim u istoriji rokenrola kao što su Talking Heads, Television, Ramones i Blondie, neki nisu postigli toliko kao Miamis, ali svi oni su bitan deo istorije.

Materijal je crno-beli, sirov, kamera je blizu izvođača, obično ih snima iz po jedne pozicije kamere i uprkos tome što nije reč o nekom perfektnom koncertnom snimku gde se upoznajemo sa bendom, svirkom, tehnikom, nema nikakve sumnje da materijal ostavlja utisak kao da smo bili tamo.

Film je sastavljen praktično samo od snimaka svirke iz kluba i ničeg drugog. Sirov ja materijal ali je sirova struktura i to je manje-više to.

Ovaj film je autentičan dokument, i ne smeta mu što se na njemu nije mnogo intervenisalo, ali u suštini iako tu nekog filmskog jezika i izraza ima, ipak ovo nije izazovno, više važno ostvarenje.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, December 7, 2022

UNMADE BEDS

Amos Poe, jedan od pionira punk filma, No Wave filma, snimio je UNMADE BEDS 1976. godine kao polemiku sa Novim talasom, baziran na ideji kako junak u Njujorku živi kao protagonista novotalasovskog filma, kao što su kod Godarda i drugih francuskih velikana često junaci živeli kao Amerikanci u Parizu.


Upečatljivu epizodu ima Debbie Harry, igrajući lik pevačice koja se zove Blondie, ali zapravo ne igrajući sebe iz Blondie.


Film je veoma sirov, veoma arty, sa dobrom crno-belom fotografijom i viškom pretenzije sa kojim ja nisam znao šta da radim. Međutim, možda neko zna.


* * / * * * *

MADAME SIM

Barry Shear nije mnogo pisao ali jeste bio kreator ovog pilota koji nije usvojen ali je u Americi prikazan kao TV film nedelje a van SAD išao u bioskope.

Međutim, ovaj televizijski film on nije režirao. Taj posao je obavio David Greene, reditelj za kog sam se zainteresovao posle filma SEBASTIAN.

Ovog puta Greene se kreće klasičnijim bondovskim stazama. Robert Wagner igra rogue secret agenta kome po uzoru na američke private dickove nije ni do čega ali protiv svoje volje biva uvučen u zaveru nekih bizarnih high tech negativaca koje predvodi naslovna Madame Sim, ženska verzija Fu Manchua koju igra Bette Davis.

Ponovo je Greeneova inscenacija stylish i otvaranje u parku je u najboljem duhu tadašnjih para-Bond filmova u pogledu spoja špijunske intrige i psihodeličnog humora.

U središnjem delu, kada Madame Sim krene da kuva svoj plan sa otmicom Polaris podmornice, stvar ulazi u određenu repetitivnost i ne eskalira dovoljno u pogledu akcije, ali Greene je i dalje neprekidno stylish i to mu se ne može poreći.

Po ovome što sam video deluje da je Wagnerov lik trebalo da bude nešto kao Bond a Bette Davis nešto kao Moriarty i da bi taj rivalitet trajao kroz celu seriju. Sa ovakvom ekipom je to bilo održivo.

Nema sumnje da sam gledao bolje televizijske filmove u ovoj epohi, ali isto tako Greene je bez sumnje postigao pravi film look i evocirao utisak zanimljivog filma u svom kadriranju.

SEBASTIAN

SEBASTIAN Davida Greenea, reditelja iz Britanije koji je i posle selidbe za Kanadu i SAD još neko vreme snimao holivudske produkcije u domovini, u vreme izlaska dočekan je mlako. Takva reakcija je razumljiva jer je reč o veoma atipičnom špijunskom filmu koji se bavi raznim stvarima i kreće se u raznim smerovima.

Dirk Bogarde igra blaziranog i sto posto posvećenog oksfordskog profesora koji razbija šifre za britansku tajnu službu. Pripadnik viših klasa, prihvata ga establišment uprkos ekscentričnosti ali u "običnom" životu se slabo snalazi. Vodi tim žena-šifrantkinja, od kojih se u jednu zaljubljuje, a jednu toleriše iako je levičarka sve dok se ne otkrije da je predavala informacije svojoj benevolentnoj organizaciji. Posle sloma i sumnji u sve i svakoga, povlači se iz obaveštajnog rada a onda se vraća kada sovjetski satelit kreće da emituje nejasan signal...

Špijunski milje jeste prostor u kom se priča dešava ali ovde nemamo dominantnu temu koja je vezana za špijunske intrige. Imamo zapravo dve - dilemu da li je najbolja prijateljica i saradnica glavnog junaka krtica, i zaplet sa satelitom u trećem činu. Međutim, ono što je glavna tema filma jeste transformacija glavnog junaka, njegov character arc i put koji prelazi u ovim okolnostima i u ovom okruženju.

Film dolazi iz produkcije velikog Michaela Powella, jednog od najvećih reditelja svog vremena i veoma je atipičan, ali Powellovo ime bi trebalo da probudi poverenje kod gledalaca. Međutim, lako mogu ostati razočarani koji - s pravom - očekuju neku mnogo konvencionalniju špijunsku postavku koja se i nagoveštava u prvom činu.

Priču filma napisao je Leo Marks a scenario Gerald Vaughan-Hughes, i predložak je veoma zanimljiv, uprkos tome što izneverava očekivanja i krši pravila. U tom izbegavanju da se u potpunosti zakače za bilo koji pripovedački zamajac iz domena žanra, scenaristi ipak stavljaju ogroman teret na reditelja i glumce da u pojedinim stagnantnim fazama pokrenu stvari.

David Greene režira sa puno stila i kao što je Dirk Bogarde briljantan u glavnoj ulozi (a naše naknadno znanje o njegovoj seksualsnosti daje svemu još zanimljiviji predznak) i njih dvojica čine da film bude stylish do iznemoglosti što mi se izuzetno dopalo. SEBASTIAN nije jedini film koji uvodi motiv kontrakukture i psihodelije u špijunac, i to radi na vrhunski način.

Plašim se da će kvaliteti SEBASTIANa zauvek ostati nepriznati kod onih koji, kako rekoh, s pravom, očekuju nešto konkretnije. Ipak, reč je o filmu koji je jako zanimljiv i zauzima važno mesto u istoriji žanra.

* * * / * * * *

Tuesday, December 6, 2022

JARRETT

Richard Maibaum je bio najplodniji "kućni" scenarista serijala 007. Uprkos tome što je imao veoma bogatu karijeru pre ovog angažmana, kada je ušao kod Cubbyja u mašinu, u principu gotovo da nije radio. Ipak, jedna od stvari koje je napisao bio je pilot za seriju JARRETT sa Glennom Fordom. Maibaum je smatrao da je Ford bio prestar za ovog junaka koji je morao biti fizički spremniji, i da je zato pilot propao.

Danas je televizijski film JARRETT ostao kao backdoor pilot odnosno samostalno delo iz kog nije izrasla serija. Ford igra privatnog detektiva koji je veoma upoznat sa istorijom umetnosti i krađama umetnina. Uvlači se u slučaj nestalih biblijskih zapisa i borbe kou oko njih vode jedan mega church šarlatan i moćni kolekcionar.

Fordovog protivnika, kolekcionara, igra čuveni Anthony Quayle, i on je odlična podela. Nažalost, Barry Shear, inače vrlo vešt i na malom prostoru ovde nije pružio puno, stoga ovaj backdoor pilot opravdani nije izrastao u seriju.

THE GAMBLER

Rupert Wyatt je po scenariju Williama Monahana snimio superioran rimejk filma THE GAMBLER koji je po scenariju Jamesa Tobacka režirao Karel Reisz. Čini se da je između Tobacka i Reisza postojao i generacijski i stilski jaz, i njihov film iz 1974. godine je ostao pre svega zanimljiv. Rimejk nastao četrdeset godina kasnije, i što je zanimljivo isprva najavljen kao režija Todda Phillipsa, takođe unosi neke neuobičajene elemente ali uspeva da ih uspešno integriše.

Najmanje zanimljiv aspekt ovog rimejka je priča, iako je menjana u odnosu na original, koji je pak inspirisan Dostojevskim u određenoj meri. Snaga rimejka je u načinu kako je realizovan, i pre svega kako je neke neočekivane i moćne energetske kapacitete uklopio i iskoristio.

James Caan je bio mačo junak, sa emotivnom stranom, dočim je Mark Wahlberg u jednoj tobože nijansiranoj a zapravo vulgarnijoj eri, jedan od jačih simbola blue collar heroja koji ima moralni kodeks, ili ga stiče tokom priče, ima jaku emociju, ali cerebralan svakako nije. Caan je u tom smislu bio logičniji izbor za ulogu korodiralog profesora koji se bavi kockom od Wahlberga, ali na kraju cele priče, Wyatt uspeva da učini da i njegovom glumcu verujemo kao kockaru.

THE GAMBLER je film o onome što glavnog junaka, nesporno inteligentnog, harizmatičnog i najpre situiranog uvlači u svet kocke, a to nije samo hazarderski adrenalin već pre svega pitanje identiteta, samoviđenja, i konačno inspiracije. Umetnik po vokaciji, glavni junak ovog filma sebe jednim delom pretvara u umetničko delo, inspiriše se samim sobom za usmenu književnost kojom se brani i kojom opsenari.

Wyatt je okružio Wahlberga sjajnim glumcima, Brie Larson je tu kao studentkinja sa kojom ostvaruje poseban odnos, Jessica Lange je majka koja mu pomaže Xti put dok je on vodi iz razočaranja u razočaranje, John Goodman i Michael Kenneth Williams su tu kao zelenaši i svi su odlični, a Wyatt je ponovio potom uspešnu saradnju sa Goodmanom i u CAPTIVE STATE.

Međutim, ključni izazov je kako svet zelenaša i ilegalne kocke iznova učiniti svežim. I Wyatt to radi glumcima, a Monahan maštovitim situacijama i neočekivanim reakcijama glavnog junaka koje odstupaju od konvencionalnog ponašanja u gangsterskom filmu. Monahan je pisao puno ovakvih scenarija, a ovaj mu je možda i najuspešniji.

Tobackov motiv point shavinga u NCAA košarci o kom je snimio ceo film HARVARD MAN postoji i ovde, adaptiran za okolnosti savremene košarke, veoma psihološki ubedljiv.

Konačno, u saradnji sa Greigom Fraserom, sjajnim snimateljem, Wyatt diže sve na najviši mogući nivo vibrantnosti filma sedamdesetih ali izvedenog tehnikom dvehiljadedesetih, i kad je reč o dizajnu, sve je praktično bez premca. Ovo je inače jedan od retkih filmova u kojima junakinja vozi "jugo" a da se to ne naglašava kao nešto komično ili naročito karakteristično, iako nosi određenu znakovitost i diskretnu simboliku.

THE GAMBLER je old school film, nešto što se danas naziva grown up moviejem, iako nije prestige picture. Ako imamo u vidu na kako se osetljivoj ničijoj zemlji našao, zapravo dobro je i prošao. Kritiku je u svoje vreme zbunio ali verujem da je one koji su ga gledali obradovao.

* * * 1/2 / * * * *

Monday, December 5, 2022

THE ASTRONAUT

THE ASTRONAUT iz 1972. godine je svojevrsna anticipacija Hyamsovog CAPRICORN ONE. Reč je o televizijskom filmu u kom junaci moraju da lažiraju rezultate svemirske misije. U ovom slučaju, pronalaze dvojnika poginulog astronauta kako bi očuvali utisak da je misija na Mars uspela, a nije.

Međutim, dvojnik uspeva da se dosta solidno snađe u svojoj ulozi. Čak i astronautova supruga koja je imala određene teškoće sa mužem u njemu nalazi partnera koji joj postaje oslonac.

Nevolje kreću kada Sovjeti najave svoju misiju na Mars, ne sluteći da će i njihova posada nastradati isto kao i američka, a dvojnik ne želi da to dopusti iako je establišment prema tome ravnodušan.

Film kao sva televizijska produkcija tog vremena traje sedamdesetak minuta ali je vrlo zanimljiv i vešto izveden u relativno kamernim uslovima. Tema lažiranja svemirskih putovanja i sletanja na planete je dobro poznata i temelji razne teorije zavere, pa ne čudi da je ovo plodna tema za razne autore.

Astronauta i dvojnika igra Monte Markham koji je u ovom filmu dobra faca. Kasnije će se on vratiti ovom tipu lika i u RIFTu Dejana Zečevića, nažalost bez reference na ovaj televizijski film iako bi to bilo veoma zanimljivo, pošto se bave komplementarnim temama.

SHORT WALK TO DAYLIGHT

Barry Shear je zbog filma ACROSS THE 110th STREET uspeo da se nametne kao jedan od najuzbudljivijih televizijskih reditelja sedamdesetih, što se mene tiče. Njegova bioskopska filmografija je veoma zanimljiva a televizijska, iako uklopljena u žanrove koji su dominirali tim formatom tog vremena, takođe nije za potcenjivanje.

SHORT WALK TO DAYLIGHT kao jedan od scenarista potpisuje nama dobro poznati Gerald DiPego koji ima potpise na raznim filmovima među kojima je i LITTLE MURDERS Predraga Antonijevića. Ovaj televizijski film govori o grupi Njujorčana koje u noćnom metrou zadesi zemljotres i oni moraju da se izvuku iz zatrpanog tunela i susreću se kako sa raznim opasnostima tako i sa rasnim, socijalnim i karakternim razlikama među sobom.

Film je dinamičan, fizički vrlo solidno produciran i izveden sa solidnim scenografskim i tehničkim rešenjima. Manje impresivan od sovjetskog bioskopskog filma na istu temu - ali i bez potapanja metroa kao jedne od pretnji, SHORT WALK TO DAYLIGHT uspeva da sprovede sve što treba.

Shearova režija je precizna, angažovana maksimalno, sa jasnim stavom prema priči i likovima, bez uopštenosti koja ume da karakteriše takve produkcije.

Sunday, December 4, 2022

INVESTIGATION: INSIDE THE TERRORIST BOMBING

Reporteri emisije World in Action naišli su na sumnjive okolnosti hapšenja i suđenja Birmingemskog šestorci koja je izvršila podmetanje paklenih mašina u pat tamošnjih pabova. Ponukani idejom da pripadnici IRAe koji su uhapšeni i osuđeni zapravo nisu odgovorni za taj napad, krenuli su da istražuju, locirali počinioce, neke žive, neke mrtve, i mahom izbegle u Republiku Irsku, ali spor pred sudom nije otišao dalje od ponovnog otvaranja.

Dokumentarista Michael Beckham, inače jedan od reditelja emisije WORLD IN ACTION, snimio je ovaj film za televizijsku kuću Granada koji je u Americi preuzeo HBO, u kom po scenariju Roba Ritchieja sistematski i klinički prikazuje istragu, sa sjajnim glumcima kao što su Martin Shaw, John Hurt i Roger Allam u glavnim ulogama.

Beckham ne pokušava da veštački stvara emociju i napetost, oni proizlaze iz samih dešavanja. Film je jednostavno ali efektno realizovan, sa upečatljivom i sugestivnom atmosferom britanske dokudrame koja je veoma karakteristična i ostavlja jak utisak kada se dobro izvede, kao ovaj put.

KILLING 'EM SOFTLY

KILLING 'EM SOFTLY je snimljen u Kanadi ali se dešava u Njujorku. Režirao ga je Kanađanin s nizozemskim vezama Max Fischer, a priča je u najmanju ruku neobična, a reklo bi se i u izvesnoj meri determinisana bankrotiranjem producentske kuće dok je sniman film.

Film govori o mladoj pevačici i njenom matorom namćorastom komšiji čije se sudbine ukrste kada matorac u afektu i samoodbrani ubije lokalnog narko dilera a pevačicin momak zbog toga ode u istražni zatvor.

Irene Cara igra pevačicu i film donosi nekoliko njenih numera, sa pevanjem uživo, dakle kapitalizuje njen muzički status u tom trenutku, ali film nije ni mjuzikl ni u užem smislu muzički, niti muzika išta suštinski determiniše. George Segal igra komšiju ubicu iz nehata. I njih dvoje su dobri, međutim, sama priča je zamršena, i praktično nema razrešenje, kao da je nestalo trake u jednom trenutku posle dva čina.

Segal i Cara uspevaju da na harizmu, uz saradnju dobrih epizodista kao što je recimo multitalentovani Clark Johnson, naprave simpatičan 80s ugođaj, i ovaj film vredi videti kao vremensku kapsulu s nekim dragim ljudima. Međutim, kao priča, kao celina, nema gotovo nikakvog smisla.

* 1/2 / * * * *

Friday, December 2, 2022

UN HOMBRE DE ACCION

Javier Ruiz Caldera odlučio je da snimi svoj grown up movie, svoj WAR DOGS izabravši životopis Lucia Urtubie, španskog anarhiste koji je kao gastarbajter u Francuskoj počeo kao falsifikator dolara a zatim ozbiljno ugrozio rad Citi Banka krivotvoreći travelers čekove. 

Nažalost, ni scenario koji potpisuje Patxi Amezuca, ni Calderina koloritna inscenacija ne uspevaju da spasu ovaj film od utiska da postaje repetitivan i površan. Uprkos tome što nije dosadan, događaji se ređaju, zanimljivosti ima, filmu nedostaje unutrašnja dinamika, ona koja se dešava ispod inscenacija. Likovi nemaju prave konflikte, nijedan pad nije pravi pa onda nije ni jedan uspon, i ubrzo Caldera ulazi u domen veoma zanimljivog televizijskog filma koji nije imao ni nameru a ni snagu da nam ispriča nešto bitno.

Uprkos što je sam trend o velikim prevarantima i privrednim kriminalima odavno zanemoćao, posle vrhunca u WOLF OF WALL STREET, sa kojim ovaj film ne bih da poredim, ovakve priče imaju svoje mesto. Otud, UN HOMBRE DE ACCION stoji kao simpatičan dodatak žanru koji je nudio više potencijala od onog koji je na kraju realizovao.

* * 1/2 / * * * *

LIP SERVICE

LIP SERVICE je ekranizacija drame Howarda Kordera koju je za HBO režirao William H. Macy i to u produkciji svog mentora Davida Mameta. Ovde drama dobija tretman televizijskog filma ali nažalost ne nudi dovoljno novog u priči o najavljivaču iz teleshopa koji nalazi posao na "pravoj" televiziji i kreće da rovari protiv postojećeg anchormana, plasirajući svoj neobavezni humor i degradirajući pokušaje ozbiljnijeg novinarstva. 


Nažalost, LIP SERVICE je zanimljiviji kad se priča o njemu nego kad se gleda, i rekao bih da je problem u tekstu. Naprosto ni Macy kao reditelj ni Griffin Dunne kao glumac nisu imali naročit osnov u scenariju, a mimo njega nisu previše intervenisali.

OFF AND RUNNING

Kad vidim ime Eda Bianchija na spisku reditelja neke serije, obradujem se jer znam da ću bar u njegovoj epizodi naći ozbiljnu naraciju, filmmaking sa puno stila koji ne narušava ozbiljnu glumu.

Nažalost, Ed Bianchi je snimio samo jedan celovečernji film i to je uradio pri početku karijere sa veoma slabim THE FAN u kom ludi ubica progoni Lauren Bacall. Potom je snimio još dva TV filma. Jedan od njih je OFF AND RUNNING po scenariju Mitcha Glazera u kom glavne uloge igraju Cyndi Lauper i David Keith.

Cyndi igra podvodnu plesačicu i epizodistkinju iz MIAMI VICE koja upoznaje nekog džokeja, spetlja se s njim a onda on pod misterioznim okolnostima gine a Keith golfera kog sreće potom i s njim polazi na put da umakne od ubica i razjasni misteriju ljubavnikove smrti.

Nažalost, za razliku od Bianchijevih serija koje su precizne i konkretne - on je bio među rediteljima HOMICIDE, ni manje ni više, ovde dobijamo jednu razglobljenu priču koja luta od incidenta, teško se prati i što je još veći problem gubi se svest o ciljevima likova što svakako nije dopustivo u nečemu što jeste američka televizija.

Ako imamo u vidu kako Bianchi radi televizijske epizode, reklo bi se da izvesna haotičnost ovog filma nosi u sebi njegov autorski pečat, odnosno da je ovo on kada dobije suvišnu slobodu.

Thursday, December 1, 2022

GANGSTER STORY

Walter Matthau u svojoj karijeri ima jednu jedinu režiju i to je kriminalistički film GANGSTER STORY iz 1959. godine. Reč je o B-filmu oko kog producenti nisu pokazali neku naročitu ambiciju, međutim Matthau se pokazao kao i više nego kompetentan reditelj. Naravno, pored svojih signature komičnih uloga, Matthau je obeležio i krimiće, odigravši glavnu ulogu u remek-delu Dona Siegela CHARLEY VARRICK, a GANGSTER STORY u sebi ima nešto propulzivnosti i smisla za humor kakav je krasio Siegela, pre svih.

Film je u B-formatu, traje sedamdesetak minuta i govori o veštom i šarmantnom lopovu koji posle izuzetne uspele pljačke banke kreće da radi za Sindikat, a onda kad poželi da se povuče, to može, ali samo ako je mrtav.

Pljačke u filmu su maštovite i veoma dosetljive, dijalozi su direktni i duhoviti, Matthau je temelj filma ali ne čini da se sve vulgarno vrti oko njega. U pogledu kadriranja, film je sveden, jednostavan, ali efikasan. Nema prostora za estetizaciju ali pripovedanje je efikasno i jasno, a likovi se veoma lako uvode.

Reklo bi se da Walterov sin Charles, koji se u ovoj familiji opredelio za režiju, nikada nije dostigao ovaj nivo u nekom od svojih radova. Imajući u vide teške B-uslove nastanka, film dobija povlašćeniju ocenu.

* * * 1/2 / * * * *

THE ENDLESS GAME

THE ENDLESS GAME je bila dvodelna i tročasovna špijunska serija u režiji i po romanu Bryana Forbesa. Postoji međutim i u verziji TV filma od dva sata koja je emitovana na Showtimeu, i to je ovo o čemu sada pišem.

Glavne uloge igraju Albert Finney kao penzionisani agent MI6 čije kolege neko počinje da ubija u mirovini i George Segal kao egzekutor. Istraga vodi jednog prema drugom sve do susreta u kom se misterija razrešava i razotkriva njihov odnos.

Forbesov film snimao je Brian Tufano, kasnije ćemo ga upamtiti po TRAINSPOTTINGu i fotografija je solidna ali klasična. Skor je pisao Ennio Morricone i za njega je to rutinska stvar, ni po čemu se ne izdvaja. Konačno, Finney i Segal su rutinski uradili svoj posao na solidnom nivou, i u svom duhu.

Priča je zanimljivija od postavke kako je izložena. Ima mnogo priče a premalo akcije, i to ne u smislu obračuna i potera jer ovo i nije akcijaš, već generalno, oskudeva se u aktivnostima junaka. Investigativni deo se zaključuje dužim klimaksom koji je zapravo i najaktivniji i najzanimljiviji deo, pa rekao bih i daleko najunikatniji.

Atipičan kraj je možda i najjači adut ovog solidnog ali ipak neupečatljivog televizijskog rada koji je okupio ekipu od koje se očekuje mnogo veći domet.

Monday, November 28, 2022

SHACK OUT ON 101

SHACK OUT ON 101 Edwarda Deina je zanimljiv Red Scare krimić koji je izveden sa dosta smisla za humor, iako je sama fabula veoma trilerska. U jednom malom slabo posećenom dineru rade gazda ratni veteran, privlačna mlada kelnerica koja stremi velikim stvarima i bahati priglupi kuvar.

Jedan od redovnih gostiju dinera je naučnik iz obližnjeg pogona za atomska istraživanja. Ubrzo shvatamo da je priglupi konobar u stvari komunistički agent.

Konobara igra Lee Marvin i lako se nameće kao najharizmatičnija figura u solidnoj podeli. Film je u suštini veoma sveden i kamerni, u izvesnom smislu čak i arhaičan za 1955. godinu, ali je s druge strane duhovit i dinamičan, sa likovima koji su aktivni i interesantni.

Ovo je B-rad unutar podžanra koji je imao ogromnu amplitudu kad je reč o kvalitetu, i plasirao se među zanimljivije naslove.

* * * / * * * * 

TIDY ENDINGS

TIDY ENDINGS je jednočasovna ekranizacije jednočinke Harveya Fiersteina u kojoj glavne uloge glume on sam i Stockard Channing. HBO je snimio ovu ekranizaciju u formi televizijskog filma, u osnovi je reč o duo drami, u kojoj Harvey igra homoseksualca koji je živeo sa bivšim suprugom junakinje koju igra Stockard, i brinuo o njemu sve dok nije preminuo od AIDSa, a ona sada dolazi da se raskusuraju oko imovine.

Međutim, raskusuravanje oko imovine dovodi i do drugih tema koje treba zaključiti i tu ova psihološka ali u suštini polemička drama ispada sasvim solidan materijal za jednočasovni film, u režiji iskusnog britanskog profesionalca Gavin Millar.

HBO je snimio neke ključne filmove na LGBT teme, neke pre svega jako bitne istinite priče. Ovo nije jedna od njih, ali jeste ekranizacija bitnog dela iz korpusa umetnosti nastale u periodu epidemije AIDSa.

Sunday, November 27, 2022

THE COLD ROOM

THE COLD ROOM je psihološki triler Jamesa Deardena koji je adaptirao roman Jeffrey Cainea o američkoj devojci koja tokom posete ocu u Istočnom Berlinu biva posednuta duhovima Jevreja nastradalih u Holokaustu. Nesposobna da razluči šta je stvarnost a šta halucinacija, ona luta gradom, doživljava razna traumatična iskustva ali mi kao gledaoci znamo da će se sve razjasniti onda kada pravda bude zadovoljena.

Ovo je dakle relativno jednostavan ghost story koji ima političko-istorijski detalj u sebi, izveden je relativno korektno ali bez jasne ideje na kom aspektu insistira. Da li je ovo melodrama o istorijskim traumama ili je ovo horor sa ideološkim podtekstom nije razjašnjeno do kraja.

Lokacije u Istočnom Berlinu i glumci poput Georgea Segala i Renee Sautendijk daju određeni prestige ovom filmu, i Deardenova režija je u najmanju ruku seriozna, ali THE COLD ROOM na kraju ipak ne uspeva da se nametne kao nešto važno i uspelo.

WINCHELL

Niz bitnih novinara bili su tema i protagonisti HBO televizijskih filmova. Winchell se nametnuo kao logičan izbor a HBO ga je već ranije i prikazao u filmu o Josephine Baker. U ovom televizijskom filmu Paula Mazurskog dobijamo nešto što je nesvojstveno HBOu, isprazan film koji ne uspeva da iskoristi odličnu glumačku ekipu. Stanley Tucci igra Winchella i harizmatičan je, Paul Giamatti je njegov ghost writer, i tu greške nema. Međutim, Mazursky uopšte ne uspeva da prikaže tu višeslojnu dimenziju Winchellove životne i profesionalne priče. Naprosto, on je ovde prikazan kao jedan brzomisleći tabloidni novinar iz screwball filma koji baveći se prljavštinom istovremeno zajedno sa ozbiljnim političkim temama postao značajan faktor u američkoj javnosti.

Međutim, to nije ni blizu svega onoga što je Winchellova zaostavština. Njegov novinarski rad imao je dubok trag, gurnuo je novinarstvo u pravcu zabave jer je i on sam krenuo iz sveta vodvilja, nastupao je ne samo u pisanoj reči već i na radiju, na kraju i na televiziji. Njegov završni saldo je vrednosno ambivalentan jer jeste među prvim prepoznao pretnju od Hitlera ali je potom gorljivo zastupao McCarthyja, i ne bi se reklo da je na kraju bio sinonim za dobrog novinara.

To se sve ne vidi kod Mazurskog. Film je površan, ideja mu se iscrpljuje na konceptu da se Winchell smesti stilski u screwball eru ali onda se ni to ne izvodi na neki briljantan način.

Otud, uprkos dobrim glumcima i zanimljivoj temi, ovo je propuštena prilika.

APOLOGY

Britanski reditelj Robert Bierman za HBO napravio je televizijski film APOLOGY u kom Peter Weller i Lesley Anne Warren igraju glavne uloge a za film look zadužen je iskusni Phil Meheux, koga znamo po fotografijama za takve velikane kakvi su John Mackenzie ili Martin Campbell.

APOLOGY stoga za početak sjajno izgleda, a sam zaplet je zanimljiv, i najveći problemi filma tiču se konfuznih odnosa između dva glavna junaka - umetnice koja je napravila rad gde je ljudi zovu telefonom i na snimku se ispovedaju i izvinjavaju za nepočinstva i policajca koji traži serijskog ubicu homoseksualaca koji je ostavio jednu od poruka.

Film naprosto u nekim fazama ne zna kuda bi, da li da se bavi njenim konceptom, da li da bude procedural i jurenju ubice i pretnji koja se nadvila nad junakinju, da li je to kritika medija i društvenosti koja je došla na te grane, tako da na kraju, sa trilerskom okosnicom postaje od svega toga po malo. Međutim, televizijski format to bolji trpi nego što bi podnosio bioskopski, i u svojim propozicijama APOLOGY jeste uspešno ostvarenje, mada ne i najbolji "psiho" triler koji je HBO proizveo.