CIKLUS Jelene Stojković je etno-horor koji nažalost, slično prethodnom pokušaju te vrste, MUDBRICKu Nikole Petrovića, u drugoj polovini potone u potpunu nebulozu i salatu od preokreta i scena koje bi trebalo da proizvedu stravu a zapravo ne ostavljaju nikakav utisak.
U tom smislu, CIKLUS i MUDBRICK dele utisak koji na kraju ostavljaju ali su u postavci drugačiji filmovi.
Dok je MUDBRICK prevashodno pravljen sa ciljem da se proda u svetu, i sniman je u nekoj konvenciji gde je engleski jezik lingua franca - uprkos inspirisanoj igri Andrewa Howarda - CIKLUS je izrazito lokalan i u tom pogledu mnogo autentičniji film.
Spoj nepoznatih i poznatih glumaca, od samog početka flma stvara disbalans, i očigledna je ideja bila da okosnica budu nepoznati glumci, i samim tim manje iskusni, i samim tim manje vični, ali da u manjim ulogama budu upečatljivi poznati i dokazani glumci.
Otud, film kreće u jednom maniru gotovo klintistvudovskom, sa junakom samotnjakom, ali problem je što njega igra glumac kog u svakoj sceni nadmaši partner sa kojim se suoči i otkine mu deo protagonizma.
Dok stigne do polovine filma, ovaj junak izgubi jako mnogo svoje svežine i snage, a tu i film iz nečega što je možda mogao biti manje ambiciozan pokušaj na tragu Mladena Đorđevića prerasta u nebulozu u kojoj se ređaju neki tobože šokantni prizori, više nije jasno šta se dešava, niti je bitno, i tako se teturamo zajedno do kraja.
Nažalost, ovo je još jedan od filmova kome je savremena tehnika koja omogućuje da se relativno lako napravi nešto što liči na nekakav film proizvela utisak kod autora, rediteljke Jelene Stojković i Marka Jovičića, da su sposobniji nego što jesu, tako da je potpuno izostao sav onaj finiji rad koji se tiče pripovedačkog zamajca, ritma itd.
Ova priča se kreće od neke tačke ka nekoj drugoj ali svakako ne uspeva da zaokruži neku zadovoljavajuću celinu, uprkos početku koji je umereno obećavao.
Priča o prokletstvu koje prati jednu porodicu od vremena devetanestovekovnih hajdučkih buna u zlatiborskim selima do danas, spada u onaj segment žanrovskog filma na čijem se oživljavanju kod nas stalno insistira. Međutim, ovo je na kraju ipak promašena prilika jer na tom putu autori ipak nisu pokazali da znaju šta je film, a poduhvatili su se nekih sredstava kojima se služe mnogo veći znalci nego što su oni.
U ovom filmu se to nije desilo, tako da još uvek čekamo obnovu onoga što je davnih dana započeo Đorđe Kadijević, i što se poslednjih godina zajedno sa njim vratilo u modu.