Monday, February 10, 2025

BETTER MAN

U principu, ne možemo smatrati Liama Gallaghera i Robbieja Williamsa istinskim takmacima iz devedesetih jer su se bavili suštinski ipak različitim vrstama muzike, i u pogledu pristupa, i u pogledu odnosa prema izrazu, čak i kada su im pesme zvučale slično, ili kada su se borili za istu top listu ili istu ženu.

Pa ipak 2024. Liam Gallagher pravi otužni comeback svog starog benda a Robbie nastupa sa igranim biopicom BETTER MAN, kojim suštinski ne samo da ništa ne zaključuje već bih pre rekao započinje jednu novu eru dominacije kako britanskom tako i globalnom estradom.

U filmu vidimo Williamsa kao velikog obožavaoca Franka Sinatre, Dina Martina i Sammy Davisa. On ipak nije nikada postigao taj crossover iz muzike na film, nije zapravo pokorio ni ono najosetljivije tržište za britanske izvođače, a to je Amerika. U tom dvoboju, izgubio je od Justina Timberlakea koji je 2006. zadao završni udarac, možda i coup de grace svojim maestralnim albumom i već tada zalaufanom filmskom karijerom.

Ipak, i Justin 2024. dočekuje kao relikt prošle ere, nedovoljan feminista, kom i filmski angažmani i muzički uspesi ne dolaze kao pre, tako da je u pogledu coolnessa i njega Robbie pomeo filmom BETTER MAN.

Gledali smo mnoge kreativne mjuzikle o poznatim muzičarima. John Ridley je imao biopic Jimi Hendrixa bez njegovih najpoznatijih pesama. Todd Haynes je snimio SUPERSTAR: THE KAREN CARPENTER STORY kao stop-motion animaciju sa barbikama, a kasnije i film o Dylanu gde ga igra više glumaca.

Dexter Fletcher i Matthew Vaughn su snimili ROCKETMAN kao visokoestetizovanu biografsku fantaziju o Elton Johnu koja je njegovom životu ali pre svega njegovom radu dala jednu osvežavajuću dimenziju, odstupajući od tipične forme jukebox mjuzikla.

Znači, svašta smo imali priliku da vidimo ali BETTER MAN je ipak nešto potpuno novo - ovde Robbie Williams ima lik majmuna.

Dakle, odmah se reditelj Michael Gracey opredelio za nešto što će film učiniti ili genijalnim ili potpuno debilnim, i što se mene tiče, spadam u red onih kojima je ovo genijalno rešenje.

Ono je znakovito na masi nivoa, pre svega zato što se bavi tom nesputanom animalnom energijom nekoga ko još uvek nije postao čovek, a ne može ni da postane jer je u svakom razvoju stao kad je postao poznat, sa petnaest godina.

Isto tako bavi se tim osećajem neadekvatnosti koji prati Williamsa u samoviđenju celoga života ali se bavi i tom nelagodom kod same publike koja dva sata realno prati majmuna u ulozi čoveka, u priči o ljudima i njihovom životu u svetu globalnog šoubiznisa u koji se ipak ne može sasvim pobeći kad si iz siromašnog engleskog gradića.

To rešenje je maštovito, radikalno, znakovito, i što je najvažnije od svega, u stanju je da proizvede emociju u svim ključnim momentima. Robbiejevi odnosi sa bakom, Nicole Appleton i ocem rezultiraju emotivnim scenama kroz koje nas kao naš glavni junak provodi taj majmun, u krajnjem stadijumu evolucije pred nastanak pračoveka.

Dakle, da, možda je to i cop out, možda je to sve nebuloza, ta škola mišljenja neće pogrešiti, odmah da naglasim, ali kroz ovaj postupak Gracey i kroz njega Williams grade jedan umetnički stav kojim ovo jeste jukebox mjuzikl i biopic koji rekapitulira jednu fazu života zvezde ali je isto tako i aktivni činilac njegove sadašnje i buduće karijere. U tom smislu ovo jeste biopic ali jeste i rokenrol film od one vrste koja služi da kroz formu bioskopskog nastupa u izvesnom smislu reinventuje ili dopuni imidž neke zvezde.

Williams je svoju karijeru uvek vešto nadograđivao vrhunskom video produkcijom. U izvesnom smislu, mogu reći da sam njegov fan, ali ne svega i ne svakog pristupa kome je prilazio (recimo njegov pokušaj da bude Britpop mi je smetao mnogo više ideološki) no mislim da će se čak i hardkor fanovi složiti da je video integralni deo onoga što čini Williamsa zvezdom. To ne umanjuje značaj njegovih pesama koje su postale deo ne samo pop kanona već čak i običaja iz svakodnevice poput pevanja pesme ANGELS na sahranama. Međutim, pored muzike, video ostaje nešto po čemu ga identifikujemo a sada to još i više postaje film.

Ono što je paradoksalno jedini nedostatak filma jeste sama Robbiejeva životna priča koja - nezavisno od toga da li je znate ili ne - zapravo jeste vrlo prepoznatljiva, kreće se tipskim putanjama uspona, pada skrivenog usponom i pada koji postaje očigledan a zatim i ponovnim usponom. Ali, to je uslovnost biopica.

No, način na koji Gracey to pravi je zaista nesvakidašnji. On ima iskustvo u VFXu, muzičkim videima i snimio je jedan high budget mjuzikl, pa ipak ništa nas ne može sprečiti za način ekspresije koji je pripremio za ovaj film i opet njegovu višeslojnost gde odlazi korak dalje a uzima u obzir celokupan vizuelni žargon koji je Williams već ostavio iza sebe.

Ima nekih scena koje su same po sebi spektakl, poput numere ROCK DJ na trgu u Londonu ili nastupa na Knebworthu koji je inače sniman u Srbiji. A one nisu jedine, možda je scena autodestruktivnog osamostaljenja posle izlaska iz Take That meni i najdraža, iako je daleko od toga da je potcenjena.

U svakom pogledu ovaj film je jedan izuzetan artefakt. Odziv publike je bio manji nego što film zaslužuje, a u Americi ga je - u skladu sa time da tamo Williams ne znači mnogo - distribuirao Saban koji, istini za volju, u bioskopima najčešće nastupa s nekim "tehničkim distribucijama": Otud, oko ovog filma je pogrešno uopšte diskutovati u tipičnim dihotomijama - hit ili promašaj - ovo je očigledno napravljeno za večnost, za istoriju i film će živeti a samim tim na duže staze i zarađivati.

Samo da je ovaj film snimio, Robbie Williams bi ušao u istoriju. Pošto nije, ovaj film praktično otvara mogućnost da se još mnogo poglavlja tek napiše.

* * * 1/2 / * * * *

Sunday, February 9, 2025

ANOTHER DAY IN PARADISE

Larry Clark je u filmu ANOTHER DAY IN PARADISE iskoračio iz svoje zone komfora i preduzeo je snimanje filma koji ipak podrazumeva da autor zna da režira. Na tom zadatku, Clark se snašao pre svega zbog toga što je James Woods preuzeo inicijativu i od uloge olinjalog lopova napravio jak noseći stub filma.

Ovo je priča o par mladih džankija koji se upetljaju sa olinjalim lopovom i njegovom podjednako olinjalom ženskom negde na Srednjem Zapadu tokom sedamdesetih i idu iz akcije u akciju, usput naravno erodirajući kao ličnosti, i posmatrajući svoj hepiend u formi pakla u kome dvoje njihovih zaštitnika žive.

Melanie Griffith odlično prati Woodsa kao njegova partnerka i jako dobro odmerava svoju reakciju na njegovu akciju, tako da je pravo uživanje gledati dvoje ipak već i tada veterana koji su još uvek u prajmu.

Vincent Kartheiser je filmičan u glavnoj ulozi, ali on ipak nije glumački mnogo iznad nekog momka kog Clark gusvansantovski fetišizuje.

E sad, Gus Van Sant je ako išta, majstor zanata. Larry nije, i u par scena se baš vidi da je klimav. Međutim, na kraju uspeva da se izvuče jer njegovo beleženja tela u nekim raznim vrtloženjima ipak nije toliko daleko od visceralnosti koju nosi krimić.

Muzika u filmu je raskošan izbor crnačke ali i singer songwriterske pesme šezdesetih i sedamdesetih i zanimljivo je kako Larry Clark ne pravi big deal od epohe. U stvari, na samom gledaocu je odradi gde se tačno na toj skali zbiva ovaj film.

ANOTHER DAY IN PARADISE je mogao biti samo još jedan neo noir, čak možda manje vešt od onih najboljih, ali uspeo je da bude nešto mnogo više, baš zahvaljujući Woodsu i naravno Melanie.

* * * / * * * *

Saturday, February 8, 2025

THE GAMBLER

Reprizirao sam THE GAMBLER Karela Reisza i iznova se uverio koliko je rimejk Ruperta Wyatta superioran rad. Može se reći da u izvesnom smislu, Wyatt čak kao da uzima da reši probleme prvog filmu usput naravno obavljajući primarni zadatak - a to je pričanje priče.

Tako Wyatt uspeva ono što Toback i Reisz samo nagoveštavaju, a to su likovi zelenaša i bookieja koji imaju neku svoju filozofiju i razlikuju se od tipičnih likova tog tipa.

Isto tako glavni junak je ubedljiviji i interesantniji kod Wyatta, a da paradoks bude veći i James Caan je dovoljno antiakademski nabaždaren da prosto nije uverljiviji kao profesor od Marky Marka.

O vizuelnoj disciplini, izrazu, dizajnu, preciznosti, o celokupnoj rigoroznoj izvedbi, ne treba ni trošiti.

U određenom smislu, posle Audiarda i FINGERSa nije ni neobično da Tobackov rad bolje izgleda kada se propusti kroz filter drugih autora.

Ono gde THE GAMBLER zaslužuje pažnju jeste Reiszov pokušaj da pomiri gotovo francuski nemar prema formi sa nečim što u suštini iziskuje neku vrstu noir žanrovske discipline. Taj brak između tropey situacija i pokušaja da se kroz drugačiji ritam nekako prevaziđu ne funkcioniše savršeno, ali film ima dovoljno zanimljivih elemenata da ga danas ipak gledamo i uvažavamo iako zapravo nije dobar.

Dok je Wyattov film zakovao sve što je pokušao, Reiszov je pre svega vredan kao pokušaj, dok mu je rezultat kao novom filmu bliži * * nego * * *, koliko dobija kao stari film kom praštamo što nije baš skroz uspeo.

Friday, February 7, 2025

GIRLS OF THE WHITE ORCHID

GIRLS OF THE WHITE ORCHID Jonathana Kaplana je izuzetno zanimljiv televizijski film iz 1983. u kom je ponovo uspeo da postigne film look.

Glumačku podelu predvodi Jennifer Jason Leigh koja je oduvek bila izuzetna glumica i bez problema izdiže materijal na jedan viši nivo, iako mu okvir nije bio slab ni bez nje. Međutim, s njenom igrom, sve odlazi klasu iznad.

Priča prati fenomen belih party girls koji je poznat u Japanu. Imamo takav storyline recimo i u seriji TOKYO VICE, dakle to su devojke sa Zapada koje služe kao gejše bogatim Japancima koji sebi žele da priušte malo egzotičnog luksuza.

U taj biznis su uključene jakuze i u Kaplanovom filmu imamo dosta jasnu, kulturno nimalo senzitivnu postavku u kojoj su devojke praktično primorane i da se prostituišu. TOKYO VICE, što je znak vremena, ne ide tako daleko, mada naravno jasno je da eros ima veliku ulogu u toj profesiji. Ovde pak nema dilema, ulazak u party girl je svet tamnog vilajeta u kom je svaki izbor pogrešan, i jakuze su predvidele sve eventualnosti.

Verujem da je GIRLS OF THE WHITE ORCHID sa svojom pričom o naivnoj devojci koja je pošla u Japan da peva, i njenom momku koji se demobiliše iz vazduhoplovstva da bi je zaprosio a potom dolazi za njom da je spase, u svoje vreme veoma dobro komunicirala sa frustracijama reganističke Amerike zbog rastućeg deficita sa Japanom u industriji kućne tehnike i automobila.

Krajem osamdesetih, tema japanskog izazova Americi već je bila apsorbovana do tačke da je Holivud snimao i filmove o zločinima nad nedužnim Azijatama koji proističu iz ekonomske frustracije.

U tom smislu, ovo je uvodni kulturni artefakt gde Japanci atakuju na seksualnost nevinih belih žena koje ni ne slute šta ih čeka u primitivnom dalekoističnom ambijentu gde i pozitivni junak ima jednu primitivnu hipertrofiranu moralnost.

Kaplan ovde u pojedinim deonicima postiže svoju prepoznatljivu sirovost ali se više kreće konvencionalnijim prostorima, pre svega u ambijentu japanskog kluba koji je uverljiv ali nije izazovan. Međutim, kad god situacija dozvoli, Kaplan radi ono što najbolje zna a to je dodavanje doze naturalizma u povišeni realizam kao i doze brutalnosti.

Naročito bih istakao efektnost samoubistva iskoračenjem pred kamion u Osaki, kao jednu od scena gde je Kaplan "svoj na svome".

Jedan od aspekata gde je Jennifer Jason Leigh pomogla materijalu jeste uvodni deo filma u kome publika realno "čeka" da krene priča sa Japanom, i gde bi slabija glumica učinila taj deo redundantnim i nekom napornom "obaveznom figurom".

Iz svih ovih razloga, GIRLS OF THE WHITE ORCHID pre funkcioniše kao jedan solidan američki triler smešten u Japanu, nego kao televizijski film jer tu formu postupkom ostavlja iza sebe.

Thursday, February 6, 2025

BLAXPLOITALIAN

Fred Kudjo Kuwornu režirao je dokumentarni film BLAXPLOITALIAN koji je nažalost najbolji u naslovu a sve posle toga u njemu je propast.

Za razliku od nekih sličnih televizuelnih dokumentaraca o prisustvu crnaca u nekim formama filma, kao što je recimo bio vrlo solidni HORROR NOIRE: A HISTORY OF BLACK HORROR, Kudjo Kuwornu uspeva da uradi sve pogrešno, a da mu film i dalje na nivou nekog rudimentarnog dokumenta ostane koristan.

Dakle, o nekoj estetici se ne može govoriti. Ovde ima neke arhive, ne baš vrhunske, i imamo talking heads sagovornike. Sama priča nije baš istorijski sagledana po dubini, da ne kažem nije kompletistička kako bih ja voleo nego je tako malo lapidarna, ali opet i dalje je dosta zanimljiva jer ima interesantnih detalja o raznim glumcima crne boje kože koji su zauzeli mesto na ekranu u italijanskom filmu.

Međutim, okvir toga je Kudjo Kuwornuova otužna naracija u kojoj kao pokušava da bude "ličan" u maniru modernih dokumentaraca ali na kraju je samo lažan, pa i kontradiktoran u nekim stvarima, plus na sve to ima i neki diversity angažman gde na kraju grupa nekih anonimusa koji se bave glumom u Italiji kukaju kako su typecastovani i vrte se sa tom mišlju u krug.

Sat vremena je kratko da bi se obradila priča o crncima u italijanskom filmu jer to ne obuhvata sam ljude iz kolonija, migrante već i afroameričke expate koji su ovako ili onako stigli u Italiju, a da ne govorimo o Blaxploitation glumcima koji su bili deo italijanske produkcije koja je ciljala da simulira američku radi globalne prodaje.

To sve nije sistematski obrađeno.

Zato je sat vremena i predugo za ovakvog morona.

* 1/2 / * * * *

Wednesday, February 5, 2025

CHOKE CANYON

Charles Bail, nekadašnji kaskader koji je postao reditelj i istakao se mahom u blaxploitationu, snimio je 1986. godine šašav SF akcijaš CHOKE CANYON u produkciji legendarnog majstora exploitationa Ovidio G. Assonitisa.

Ovidio je skupio interesantnu ekipu, film je slikao Dante Spinotti a aerial stuntove koji su zaista spektakularni je radio legendarni Richard Holley, koji je poginuo putujući na set RUNAWAY TRAINa u četrdesetoj godini, pre izlaska ovog filma.

Holley je zaista doneo dimenziju više ovom filmu, prevodeći ga iz namere da se pretvori u jednu needhamovsku extravaganzu u nešto više, odnosno u film u kome postoje stuntovi zbog kojih ga vredi videti.

Završnica u kojoj se jure helikopter i avion dvokrilac je zaista jedinstven spektakl urađen u vreme pre CGI i u njoj Bail otplaćuje svoj honorar u celosti.

Ostatak filma je malo needhamovski a malo spielbergovski, i glavni junak je samostalni naučnik, ali i čovek od akcije koji prava jako važan, revolucionarni eksperiment na imanju koje želi da uzurpira lokalna nuklearna elektrana i odlaže otpad a on im to ne da.

Ispostavlja se da su se energetičari namerili na ekologa i naučnika koji je pored toga i superheroj, i uprkos tome što Charles Bail ne čini ništa preterano ozbiljno da nas ubedi u tu premisu, film prosto prođe u tom solidnom kolažnom exploitation gasu, a Stephen Collins kao glavni junak i Lance Henriksen kao najpodliji birokrata i sporedni negativac donose sasvim dovoljno u svoje uloge.

* * / * * * *

WEREWOLVES

WEREWOLVES Stevena C. Millera je zamišljen kao PURGE sa vukodlacima, i u suštini ta zamisao nije loša jer zapravo sa njom neka PURGEolika tvorevina dobija dodatnu logiku.

Ipak, onogde film pada jeste mešavina nekih nepotrebno spojenih stvari - u suštini home invasion situacije u kojoj Ilfenesh Hadera brani dom i neke zgode u vojno-naučnom institutu gde se njen dever zadrži pa žuri kući da spase obudovelu snaju.

Taj mehanizam dovodi do nekih nepotrebnih paralelnih radnji različitih intenziteta, relativno nespojivog ritma, i čini da film deluje napabirčeno.

Miller je u svom prethodnom filmu pokazao izuzetan napredak, i sad se nažalost vratio manje vrednom na mah postavljenom DTVu više produkcione klase koji možda i dođe do bioskopa ali nije vredan bioskopske karte.

Frank Grillo igra glavnu ulogu, i on sam po sebi nije loš, ali prosto nije ni dovoljno dobar da ne dosadi, a dosadio je odavno. Ilfenesh Hadera je mogla svakako postići više da joj je pružena veća prilika, i ona je tipičan primer glumice koja je daleko iznad materijala koji ovde igra.

* * / * * * *