Dok sam gledao film FREAKY TALES, sve vreme sam imao snažnu potrebu da pustim THEY CLONED TYRONE, produckciju iste kmpanije MACRO koja očigledno voli da čačne malo rasna pitanja, i uspela je da postigne mnogo u ovim Woke vremenima, što nije samo po sebi greh jer je TYRONE - ako izuzmemo derivativnost u odnosu na Jordana Peelea - jedan izvanredan film.
Međutim, veliki je problem kada imamo u vidu da su FREAKY TALES režirali Anna Boden i Ryan Fleck, autori koji su me impresionirali svojim ranim filmom HALF NELSON, i kasnije bili solidni u MISSISIPPI GRINDu, da bi potom pali u režiranje za MCU, ali i to se moglo opravdati prostom činjenicom da su ostvarivali egzistenciju režirajući serije i da je takav posao nešto što može da ih obezbedi za ceo život.
Taj Marvel je bio loš film, u tome se nisu snašli, ali i dalje je to bilo nešto časno. FREAKY TALES je međutim nešto što bi u najboljem slučaju mogao biti njihov SOUTHLAND TALES, a u najgorem film koji će ih razotkriti kao osobe lišene ukusa.
I nažalost, što se mene tiče, ovo nije SOUTHLAND TALES.
FREAKY TALES čine četiri silom uvezane priče, koje mnogo veze nemaju jedna sa drugom i sveukupno su nezadovoljavajuće svaka za sebe a opet nemaju ni kumulativno dejstvo izuzev što Bodenica i Fleck guraju sve ka nekoj Grindhouse završnici.
Ovo nije omnibus, nije ni neka mozaična PULP FICTION struktura, ovo je jedno wokeističko pabirčenje.
Prva je priča o oklendskim pankerima, naravno maksimalo diverse ekipi koju uznemirava grupa skinheda i oni se organizuju da im pruže otpor. Skinhedi su ovde klasični 80s Nazi punks, film je i smešten u jednu noć 1987. godine, dakle ovo nisu skinhedi ubice iz filma Wingsa Hausera, već ulična ekipa koja se bije sa pankerima, i film je formatiran kao rokenrol bajka, samo bez prevelikog odmaka od istorijske stvarnosti, ali sa iskoracima u fantastiku i jedan krajnje mehaničan iskorak iz tipičnih tehnika narativnog filma. Rezultat je usiljen, nejasan, SCOTT PILGRIM za beskućnike koji ni približno ne dobacuje do rokenrol ili pank filma osamdesetih i njihove bajkovitosti.
Druga priča je to isto sa dve reperke koje idu na rap battle na nastupu Too Shorta, koji je prva istorijska ličnost fikcionalizovana u ovom filmu. To je na sličnoj liniji kao ova pankerska priča, samo manje ambiciozno i otud bolje.
Treća priča praktično odustaje od rokenrola, bajke, i unosi samo malo Pynchona u priču o uterivaču dugova kome na poslednjem zadatku, sin jedne od ranijih žrtava upuca trudnu ženu. Uterivača dugova igra Pedro Pascal, dakle ima jako puno neutemeljenog kurčenja u glumi.
Konačno, četvrta priča je nebuloza o crooked copu, rasisti, ocu jednog od skinheda iz prve priče, koji organizuje pljačke kuća igrača Golden State Warriorsa tokom četvrte utakmice plejofa protiv Lakersa 1987. Ova priča donosi fikcionalizovanu verziju Sleepy Floyda koji je ovde košarkaš kakvim ga znamo ali pored toga i New Age guru, a kada mu pljačkaši ubiju majku i devojku postaje i Grindhouse osvetnik sa katanama i kostimom i jednom ozbiljnom WTF momentu.
Faza u kojoj neko fikcionalizuje Sleepy Floyda je neka nebuloza koja je cool ljudima kojima je jako smešno da neko fikcionalizuje Sleepy Floyda. Ovo je onako do te mere niche budalaština da će svaki gledalac neumitno otići na Google da vidi, ZBOG ČEGA JE BAŠ OVAJ ČOVEK ODABRAN za ovaj tretman.
Ali, kada shvatite da je to sve bezveze, i tako kao "autorski" proizvoljno, ostaje vam u stvari pokušaj dvoje nekada respektabilnih autora da vam grčevito naprave neki kao "veći" film, neku svoju tarantinovsko-paulthomasandersonovsku-pynchonovsku diverziju u kojoj će eto publiku nagraditi i sa malo nasilja koje (ni)su naučili da snime u MCU.
Ovo je njihov pokušaj da se ne vrate "kući", da i dalje koketiraju sa fizionomijom nečega što je nekakav tobožnji bioskopski spektakl, ali da eto bude i "proživljeno", ali da eto bude i Woke.
Sad, da se razumemo, postoji masa Woke filmova koje veoma cenim, nisam toliki protivnik koliko bi se očekivalo, ali ovaj konkretni film je toliko agresivan, naivan i jednodimenzionalan u tome da je zaista nešto što ljudi lako mogu uzeti kao argument zašto Woke treba konačno ubiti.
Ben Mendelsohn kao negativac je već u njihovom MCU pokazao da je dostigao zamor, iako je Bodenicin i Fleckov stalni saradnik, i ovde je čak i vitalniji od tendencioznosti na kojoj je izgrađen njegov lik koncipiran na nivou đačke predstave.
Tehnička izvedba je korektna, ali sama inscenacije je ispodprosečna u svakom pogledu. Koncept da film ima neki VHS vajb nije izveden do kraja, estetika na kraju dana nije period-appropirate iako pokušava da bude. Sve to je polovično i nedovršeno.
Kao da je neko rezonovao slično meni kad je pogledao film, i uprkos izvesnom broju pozitivnih kritika sračunao da ovaj naslov ipak nije baš za ponos i diku.
* 1/2 / * * * *