Saturday, March 16, 2024

DEVOJAČKO VEČE

DEVOJAČKO VEČE Đurđe Tešić, snimljen po scenariju Jelene Ilić koja je potpisala nekoliko Apollonovih filmova u produkciji Radoša Bajića, spada u red najboljih filmova ove produkcije i najpribližniji je nečemu što bih mogao da zamislim kao mejnstrim, pa čak i festivalski film.

Nadam se da će DEVOJAČKO VEČE naći svoj put do publike.

Ja svakako nisam ciljna grupa za ovo jer je ovo chick flick if there ever was one i jedini prominentni muški lik u njemu je devirilizovani starac, ali ovako nešto na ovako solidnom nivou mi do sada zapravo nismo imali.

Đurđa Tešić je pozorišna rediteljka sa dosta iskustava u oblasti kastinga na filmu i televiziji i ovde je okupila zanimljivu glumačku ekipu u nečemu što bismo mogli nazvati chick flickom i dramedijom smeštenoj u jedan dan i noć, u toku jedne devojačke večeri gde niz trauma i nerešenih odnosa izlaze na videlo i raspliću se.

Jelena Ilić i Đurđa Tešić su se dosta solidno snašle sa tim materijalom, film je ako imamo u vidu dešavanje na jednom mestu, u jednoj zatvorenoj situaciji dosta razigran i filmičan. Gluma je solidna, i mislim da je isticanje neke glumice u odnosu na ostale pitanje ukusa i detalja jer svaka donosi nešto svoje i drugačije.

U vizuelnom pogledu, film je praktičan, efikasan, estetizovan onoliko koliko treba i sve u svemu spaja jednu vrstu mejnstrim senzibiliteta sa edgeom ženskog prijateljstva i pogleda na stvari kakav bi se mogao sresti u nekom mladalačkom, feminističkom filmu.

U tom pogledu, ovaj film jeste od svega toga ponešto i nudi sve u svemu jednu dobru sintezu, i zadovoljavajući balans oporog i veselog, realističnog i bajkovitog. Ono što ne nudi jesu iznenađenja iako ima zanimljive obrte koji uvode priču u razrešenje.

* * 1/2 / * * * *

SHARP STICK

Posle odličnog početka sa filmom TINY FURNITURE i serijom GIRLS, malo sam izgubio iz vida Lenu Dunham i izgubio korak s njenim radom pa sam odlučio da malo sustignem propušteno gradivo.

SHARP STICK je Lenin pandemic project, što znači da je to kamerni film snimljen u specifičnim uslovima lockdowna, i za početak moram reći da iako je smešten u enterijere i ima relativno mali broj protagnista, ovo je jedan od najboljih projekata tog tipa.

Za početak, odlično izgleda u vizuelnom pogledu, a glumci su doneli odličnu fizičku energiju u ovu priču koja bi se po žanru mogla definisati kao erotska komedija, i u kojoj likovi ako išta prevazilaze barijere fizičke bliskosti.

Fotografija Ashley Connor uspeva da u tim skučenim ambijentima nađe prostor i za estetizaciju i za zanimljive kompozicije. Lena Dunham jeste woodyallenovska figura ali u njenom radu je vizuelnost uvek bila na visokom nivou, pa tako i ovde.

Sama priča o devojci koja u 26 godini odlučuje da izgubi nevinost i kreće da otkriva svoju seksualnost u startu je postavljena hit and miss kao i mnogi pandemijski projekti ako ćemo realno i tu Lena Dunham zaslužuje pohvale što u toj amplitudi ono što nije zaigralo ne ide ispod nekog nivoa a ono što je pogodilo zaista ume da bude briljantno. Iako ne mogu da kažem da je ovo ujednačen film u kom sam uživao sve vreme u svemu, ono što je u njemu vredno zaista jeste, i daleko nadilazi ono što nije skroz uspelo.

Ima tu svakako deonica koje meni u startu nisu bliske, tako da nekome ko više voli mumblecore i neki raspričani indie ovaj film može biti još bolji i ujednačeniji.

Stoga, u proceni ovog filma ću biti popustljiviji, jednim delom jer ovo nije baš stvar kakvu inače rado gledam, delom zbog pandemije, delom zato što je glumačka podela koju predvodi mlada Kristine Froseth zaista donela svoj poslovični A-game.

U nekim regularnijim, strožim okolnostima, iz vizure polupune čaše i manje tolerancije ka onome što mi inače ne prija, ovo je moglo biti i * *. Ali, kad je dobro, zaista je dobro.

* * * / * * * *

L'ISTRUTTORIA E CHIUSA: DIMENTICHI

Damiano Damiani  je izuzetan italijanski reditelj koji je ostavio ozbiljan trag u špageti vesternu, i bio bi najveći reditelj tog pravca da nije Sergia Leonea, zatim u italijanskom policijskom filmu i bio bi najveći reditelj tog pravca da nije Enza Castellarija, zatim u italijanskom političkom filmu i bio bi najveći da nije Francuza generalno i Gilla Pontecorva pojedinačno.

Tako je Damiano Damiani jedino u hororu na miru jer tu ne bi bio najveći da nekoga nema ali je bio solidan.

Elem, L'ISTRUTTORIA E CHIUSA: DIMENTICHI je film iz 1971. godine, smešten negde na ničijoj zemlji između policijskog i političkog filma, sa tendencijom da ovo drugo pretegne ali se to nikada zapravo ne desi što je zapravo i glavni adut filma.

Filmovi Damiana Damianija nisu ekonomični. A u ovom filmu je osnovni problem što je trebalo neke delove da reducira i neke skroz da izbaci da bi sve bilo ubojitije.

Film se otvara u zatvoru. Franco Nero u najboljoj snazi, igra bogatog arhitektu koji se našao u zatvoru zbog navodne hit and run nesreće gde je pritvoren dok traje suđenje. On se nađe u istražnom zatvoru u kom doduše ima i zatvorenika na izdržavanju kazne, dakle ovde Damiani malo meša stvari ali njegov zatvor iako jeste smešten u realistički kontekst odmah dobija i metafizičku dimenziju.

Inače, te stvari u Italiji postoje kao problem, da ljudi izdržavaju kazne u istražnim zatvorima i primer za to imamo u vrlo uspelom dokumentarnom filmu DELINQUENTI Tamare Đukić, recimo, gde se ispituje baš ta problematika.

Naime, Nerov lik se po prvi put susreće sa društtvenim talogom koji je spreman na sve u zamenu za malo hrane i cigaretu, sa ljudima osuđenim na doživotni zatvor koji nemaju nadu i nastavljaju da ubijaju u zatvoru, delom jer su bolesni a delom i po narudžbi.

Damiani nam nikad ne razjašnjava da li je arhitekta zaista kriv za nesreću i njegov put u zatvoru jeste zapravo parabola o tome kako junak mora da učini prljavu uslugu "sistemu" da bi mu ovaj uzvratio i izvadio ga iz taloga nižih klasa, bolesnika i zločinaca nazad u njegov bogataški život rezervisan za privilegovane.

U početku, junak koristi novac da bi kupio mir i luksuz u zatvoru ali u jednom momentu to mu biva ukinuto da bi se represivni aparat ostvario u svojoj misiji a on zauzeo svoju ulogu kao cimer veoma opasnog svedoka u slučaju protiv moćne korporacije.

Damianijev film jako dobro uspostavlja mrežu odnosa. I uprkos tome što ima stilizovanih delova i film nije naturalistički, on jeste realističan u onom najvažnijem segmentu - verodostojno ukazuje na odnose pojedinih pojava u svetu.

Ono gde Damiani nažalost lobuje jeste par nepotrebnih poentiranja koja nisu čak toliko ni značenjski sporna koliko rezultiraju dosadnim dijaloškim scenama, a naročito je karakteristična jedna scena iz inače superefektne završnice. I time se nažalost, ovaj jako zanimljiv film svodi sa * * * na * * 1/2.

Međutim, za one koje zanima politički film koji u osnovi ipak mora imati neku dramsku matricu, ovo je jako dobar primer takvog ostvarenja smeštenog u zatvorski milje i konvenciju zatvorskog filma. Naime, Damiani uprkos političkoj agendi koja jeste krajnji cilj u punom žanrovskom kapacitetu realizuje sve ostale situacije i gradi atmosferu nelagode kroz odnose među likovima u skučenom prostoru i represivnom i korozivnom ambijentu koji fino reflektuje i njihove sudbine.

Thursday, March 14, 2024

LITTLE WING

Posle skarednosti filma DRIVE AWAY DOLLS prijalo mi je gotovo johnfordovsko iskustvo gledanja novog rada Deana Israelitea. Ovog reditelja izuzetno cenim, ali moram priznati nisam ni slutio da se ovoliko mogu obradovati njegovom novom, i do sada najkonvencionalnijem filmu.

LITTLE WING je u suštini streaming film, snimljen za Paramount +, što u suštini nije bez osnova za očekivanja jer je i Helgeland snimio svoj film u tom aranžmanu. Israelite nastavlja sa snimanjem filmova za decu i omladinu i LITTLE WING je baš to, izveden sa saradnicima izuzetne reputacije.

John Gatins je pisao scenario za REAL STEEL. Ko napiše takav film prosto ima beskrajan kredit. I ovog puta je Gatins je napisao nešto što je dovoljno dobro da Israelite od toga napravi film koji nije ni blizu REAL STEEL, pre svega jer ne crossoveruje ka starijima u dovoljnoj meri, ali je zato vreovatno izvanredno zanimljiv tween ciljnoj grupi, i ne uznemirava starije iz pratnje.

Meni je film bio vrlo uzbudljiv jer je baziran na vrlo jednostavnoj premisi o devojčici koja želi da spreči prodaju svoje kuće tako što će ukrasti skupocenog trkačkog goluba, a onda iz toga se razvije zanimljiv odnos prema vlasniku te ptice koji želi da je uzme nazad.

Brooklynn Prince je izuzetna u glavnoj ulozi, ali ona je odavno prepoznata kao vunderkind i već ima kontinuiranu karijeru. Brian Cox već može u snu da igra ovakve likove kao što je vlasnik skupocene ptice i na kraju jedino Kelly Reilly (koja je po Gatinsu igrala u Zemeckisovom FLIGHTu) igra svoju rolu solidno ali rutinski.

Dean Israelite je inspirisan u realizaciji, kadriranju, razradi dinamike i produkcionom dizajnu, rečju, svemu onome što je karakterisalo njegove filmove i ranije, u pozadini odlično odglumljenih mladih likova.

LITTLE WING je moderan film, sa savremenim likovima ali i sa jednim u suštini razumnim old school sentimentom koji izvlači dečji film iz sveta totalnog eskapizma, animacije, igara i izmišljenih svetova u neke klasičnije okvire pustolovine, ljubavi prema životinje i prevazilaženja problema sa bližnjima.

Film je moderan u izrazu i old school po svetonazoru, i Dean Israelite koji je do sada više puta pokazao raznim formama eskapizma baš tako što im je davao ljudsku dimenziju, sada odlazi u smeru koji ranije nije ispitivao, Ovo je primer autorskog rukopisa unutar jedne konfekcijske forme i čini se da je Dean Israelite apsolutno prepoznat kao autor u svojoj oblasti.

* * * / * * * *

Wednesday, March 13, 2024

DRIVE-AWAY DOLLS

Bez preterivanja mogu da kažem kako je DRIVE-AWAY DOLLS Ethana Coena sramotan film.

Za ime ovog čoveka koji je sa bratom Joelom, s punim pravom postao istinski klasik savremenog filma, ovo je jedno nedostojno delo, nešto što ne doseže njegovu reputaciju na nivou bazičnog zanata, a o nekim višim dometima da i ne govorimo.

Nije pitanje sada malograđanske komparacije kojim putem je pošao Joel koji je adaptirao MACBETHa a Ethan snimio jedan pulpy, maltene Grindhouse tarantinovski derivat. Ali, Ethan Coen bi čak i kada snima pulpy tarantinovski derivat morao da održi neki nivo.

Uostalom, pola savremenog filma ne bi postojalo da Braća Coen nisu snimila BLOOD SIMPLE, a u priličnoj meri bez njih nema Tarantina.

Soderberghovi kusur filmovi zaslužuju veću pažnju i nude više estetskog pa i zanatskog ugođaja od ove namerno tupave ali na kraju priče samo istinski imbecilne stvari.

Margaret Qualley koja je ovde u centru svega, nudi kvalitet kao Lane Gutović u BELOJ LAĐI. Jedino ima smisla gledati zbog nje, a opet u glavnoj ulozi ona užasno šmira i pokušava da stvori nešto iz potpune praznine.

Ari Wegner kao direktor fotografije je želeo da napravi neku arhaiziranu sliku, ali ne znam čemu sve to. Prvo, film je grozno kadriran. Pomalo koenovske maštovitosti iz faze rada sa Barry Sonnenfeldom ponegde bljesne, ali jako jako retko, a film se dešava u 1999. dakle čemu taj look? Filmovi iz tog vremena nisu ovako izgledali. Da nisam gledao EILEEN, gde Wegner ima slične - i uspele - zahvate, pomislio bih da ovaj čovek treba da se vrati u školu.

Ako je Ethan Coen mislio da će on i Tricia Cooke da se vrate u vreme RAISING ARIZONAe, jer u ovom filmu nema nečeg novog sem da film umesto kao da je za Kan, izgleda kao da je za neki queer festival, onda ovo nije put.

A čak i da je sve ovo bila namera, ceo taj javašluk u vizuelnom pogledu, i nemar u pripovedačkom, opet to sve nije rezultiralo nekim novim kvalitetom iz namernih grešaka. Greške nisu ništa više nego greške u ovom bolnom gledalačkom iskustvu.

Tuesday, March 12, 2024

LIBERTATE

Tudor Giurgiu snimio je vrlo zanimljiv film LIBERTATE koji govori o periodu pada Čauseskuovog režima u Rumuniji, baveći se konkretnim događajima u gradu Sibiu gde je u borbama stradalo skoro stog građana, a stotine su ranjene i praktično otete.

Giurgiu je snimio film koji je na čudan način pro-čaušeskuovski u tom pogledu što prikazuje brutalnost revolucionara, premda ne abolira režim i uzima ga kao nešto loše zdravo za gotovo, i vojske koja je prešla na stranu naroda ušavši praktično u građanski rat sa javnom bezbednošću i Sekuritateom. Sibiu je bio mesto višednevnih borbi ali se film fokusira na jednu grupu pripadnika policije i tajne službe koji padaju u vojno zarobljeništvo i suočavaju se sa neizvesnošču u kojoj su oni navikli da drže ljude.

Od početne scene gde glavni junak oblači uniformu i polazi na posao, a žena ga savetuje da se ne junači, film se ne zaustavlja, dinamičan je, pun likova i buke. Ali, ponekad ipak zahteva malo dublje poznavanje istorijskih dešavanja da bi se sve ispratilo, a isto tako ume da uđe i u jednoličnost, iako se situacija glavnih junaka kroz film menja, tako da ni tada pažnja gledalaca ne opada znatno.

Moguće je da se jednoličnost delom prevazilazi time što recimo gledaoci iz Rumunije bolje poznaju glumce nego mi, pa lakše diferenciraju slične likove. Međutim, sve u svemu, Giurgiu jako dobro prenosi taj osećaj haosa, zbunjenosti ljudi koji su bili u poziciji sile ali su pali, njihovu nevericu šta se dešava, njihovo neprihvatanje da je režim za koji su smatrali da je nepobediv gotov.

Ipak, najzanimljiviji utisak koji sam stekao gledajući ovaj film jeste taj spoj realne životne opasnosti, pucnjave, pogibije, brutalne borbe i svesti da se život mora nastaviti i da se baš zbog toga ljudima ipak ne može desiti ništa previše strašno, čega su svesni junaci.

I to je možda najveća vrednost ovog filma, taj osećaj da se istovremeno dešava sudbinski prevrat i da ljudi ginu ali da društvo opet mora nastaviti dalje, pa i državni aparat kao takav.

Legenda o rumunskom prevratu je duboko urezana u DNK moje generacije. To je bio jedan od prvih krupnih događaja koje smo pratili danonoćno na televiziji, praktično koliko i Rumuni jer je naša televizija bila jedan od ključnih propagandnih činilaca prilikom rušenja Čaušeskua. Otud je teško da se čitanjem istorijskih izvora kasnije nekako prevaziđe taj snažan utisak stečen u detinjstvu putem televizije.

Ovaj film je solidan primer za nešto što bi moglo da ostavi suprotan utisak i da ubedljivo iskaže kako je štap imao dve strane.

* * * / * * * *

Monday, March 11, 2024

SOULCATCHER

SOULCATCHER Daniela Markowicza donosi još jednu dozu poljskog Netflix akcijaša, ovog puta pokazujući da Chuck Norris zaista jeste nagrizao Varšavski Pakt, jednim delom jer ovde vidimo istinski jak uticaj Cannonovog outputa osamdesetih.

Praktično, samo istočnoevropski reditelji mogu da kanališu tako nefiltriran Cannon jer dolaze bez mnogo svesti o tome koje su sve uslovnosti dovele do Cannona kakvim ga znamo, i načina na koji su ti filmovi nastajali.

Dok je Cannonu infrastruktura za snimanje po Izraelu, Južnoj Africi i sličnim lokacijama bila bitan element kod oblikovanja prile, Markowicz poprilično namerno svoju priču smešta u neku banana-državu koju bismo recimo mogli gledati kao bivši sovjetski svet, ali realno to je Cannonva vizija vojne despotije.

U njoj korumpirani general drži naučnike koji prave aparat za buđenja nasilnosti kod ljudi, što veoma podseća na one neke eksperimente iz AMERICAN NINJA 2 po svom tonu, a protivnici su mu poljski private security contractori koje država šalje da to reše, krijući svoje mutne namere.

David Markowicz je krenuo iz sveta specijalnih efekata ali ovde se upustio u nešto gde je akcija pre svega in camera i mehanička, i snašao se korektno, s tim što neke od Cannon vizija prosto danas deluju anahrono. Pre svega general koji je ceo film u jednoj i to radnoj uniformi je prilično smešan lik.  Zatim dejstvo mašine je užasno naivno prikazano a i prilično je glupo zamišljeno, i na kraju kod nje je jedino razanzatljivo ono što je on u CGI napravio od toga.

Koga zanima ova vrsta provoda, ko voli filmove koji se istovremeno trude da budu vrlo moderni a suštinski respektuju nešto retro, i to baš Cannon, treba sve to da vidi.

Nisam siguran da li je sam Markowicz osvestio svoju fascinaciju Cannonom, i da li bi on sve svoje namere ovako okarakterisao. Ali, one su jasne bilo da ih on priznaje ili ne.

* * / * * * *