Sunday, June 22, 2025

CIKLUS

CIKLUS Jelene Stojković je etno-horor koji nažalost, slično prethodnom pokušaju te vrste, MUDBRICKu Nikole Petrovića, u drugoj polovini potone u potpunu nebulozu i salatu od preokreta i scena koje bi trebalo da proizvedu stravu a zapravo ne ostavljaju nikakav utisak.

U tom smislu, CIKLUS i MUDBRICK dele utisak koji na kraju ostavljaju ali su u postavci drugačiji filmovi.

Dok je MUDBRICK prevashodno pravljen sa ciljem da se proda u svetu, i sniman je u nekoj konvenciji gde je engleski jezik lingua franca - uprkos inspirisanoj igri Andrewa Howarda - CIKLUS je izrazito lokalan i u tom pogledu mnogo autentičniji film.

Spoj nepoznatih i poznatih glumaca, od samog početka flma stvara disbalans, i očigledna je ideja bila da okosnica budu nepoznati glumci, i samim tim manje iskusni, i samim tim manje vični, ali da u manjim ulogama budu upečatljivi poznati i dokazani glumci. 

Otud, film kreće u jednom maniru gotovo klintistvudovskom, sa junakom samotnjakom, ali problem je što njega igra glumac kog u svakoj sceni nadmaši partner sa kojim se suoči i otkine mu deo protagonizma.

Dok stigne do polovine filma, ovaj junak izgubi jako mnogo svoje svežine i snage, a tu i film iz nečega što je možda mogao biti manje ambiciozan pokušaj na tragu Mladena Đorđevića prerasta u nebulozu u kojoj se ređaju neki tobože šokantni prizori, više nije jasno šta se dešava, niti je bitno, i tako se teturamo zajedno do kraja.

Nažalost, ovo je još jedan od filmova kome je savremena tehnika koja omogućuje da se relativno lako napravi nešto što liči na nekakav film proizvela utisak kod autora, rediteljke Jelene Stojković i Marka Jovičića, da su sposobniji nego što jesu, tako da je potpuno izostao sav onaj finiji rad koji se tiče pripovedačkog zamajca, ritma itd.

Ova priča se kreće od neke tačke ka nekoj drugoj ali svakako ne uspeva da zaokruži neku zadovoljavajuću celinu, uprkos početku koji je umereno obećavao.

Priča o prokletstvu koje prati jednu porodicu od vremena devetanestovekovnih hajdučkih buna u zlatiborskim selima do danas, spada u onaj segment žanrovskog filma na čijem se oživljavanju kod nas stalno insistira. Međutim, ovo je na kraju ipak promašena prilika jer na tom putu autori ipak nisu pokazali da znaju šta je film, a poduhvatili su se nekih sredstava kojima se služe mnogo veći znalci nego što su oni.

U ovom filmu se to nije desilo, tako da još uvek čekamo obnovu onoga što je davnih dana započeo Đorđe Kadijević, i što se poslednjih godina zajedno sa njim vratilo u modu.

Saturday, June 21, 2025

UNDER STJEMERNE PA HIMLEN

Kasper Gaardsoe režirao je film UNDER STJEMERNE PA HIMLEN, biografski film o danskom evrovizijskom učesniku Tommy Seebachu koji uprkos uspesima i stabilnoj porodici, nije podneo amplitudu svoje karijere i potonuo je u težak alkoholizam koji ga je na kraju koštao života.

Tommy Seebach je kao mlad, pokušao da postane zvezda kao član mladalačke beat grupe a onda je igrom slučaja, kada je već postao kompozitor slučajno iznova zapevao i plasirao se na Evroviziju.

Ubrzo je Evrovizija, odnosno danski festival Melodi na kom se biraju njihovi predstavnici postao osnovno pogonsko gorivo njegove karijere koja je mimo toga praktično bila nepostojeća, i u trenutku kada je izašao iz mode našao se egzistencijalno ugrožen u svakom pogledu.

Film nosi naziv njegove pesme sa kojom se vratio na Melodi festival iako su ga tri godine odbijali kao prestarog i prevaziđenog. Međutim, on je verovao u tu pesmu, ušao je u selekciju i otišao na Evroviziju. Bio je to hepiend u ovom filmu.

Ono što sledi je apsolutni fijasko na samoj Evroviziji, optuživanje u javnosti da je poslat potpuno besmislen kandidat i shodno tome potpuni kolaps njegove karijere, potonuće u totalni alkoholizam, raspad porodice i smrt.

Seebachova priča nije retkost, ali je nismo viđali u ovom kontekstu. Gaardsoe nažalost ipak nikada ne uspeva da učini Tommyja nekim za kog će se gledaoci vezati. Jedan od problema kada se prave filmovi o umetnicima jeste taj što gledalac - ako je umetnost originalna - jako teško može da shvati da li je ona zaista dobra.

U slučaju Seebacha, imamo postojeću muziku, ali ona prosto nije dovoljno harizmatična da nas bolje upozna za junakom koji je stvara. Gaardsoe u tom pogledu samo u sceni kada se Seebach probije sa pesmom DISCO TANGO ide na efekat stvaranja nekog kolektivnog iskustva sa publikom, i kasnije ne pokušava da stvori utisak da je Seebachova muzika bila neko veliko nadahnuće za okolinu.

Tako i nastup kad peva UNDER STJEMERNE PA HIMLEN je više malo nadmetanje u nelagodi i strahu da li će se Seebach obrukati.

Međutim, kada je muzika kojom se junak bavi tako ambivalentna, pa kad je čak i njen uspeh relativan, u smislu da on sad nije na Evrovizijama postizao bog zna šta, a kada je s druge strane junak tako ambivalentan, gledalac onda ne zna šta da misli o svemu tome.

Šta je Seebachova tragička greška? Puno ubeđenje u to da je zvezda? Manjak talenta da ostvari nešto mimo Melodi festivala? Nespremnost da se bavi nečim drugim u svetu muzike ili da naprosto radi nešto drugo?

Teško je reći. Seebach svakako nije prikazan nedostojanstveno. Čak naprotiv. Njegov problem s alkoholom je umnogome čak i umanjen u odnosu na to koliko je bio prisutan, a njegovo poštovanje prema publici se nije dovodilo u pitanje.

Ipak, ukupno uzev, na kraju svega ovoga postavlja se pitanje šta je to što nedostaje ovom filmu da oblikuje postojeći materijal u nešto zadovoljavajući.

Rekao bih da je osnovni problem u tome što priča nudi materijal za film, ali da autori ipak nisu uspeli da naprave junaka koji će nam biti dovoljno zanimljiv, i na kraju ovo postaje jedna tužna priča o osobi kojoj šou biznis nije ništa obećao ali je ona ipak dozvolila da bude sažvakana. Ali, čak i kad to tako kažem, stvara više emocije od onoga što dobijamo na ekranu.

Namerno ne bih za sve ovo okrivio glumca jer ni sam Seebach nije vrcao od harizme.

Rekao bih da je ovo film koji će svoje pravo mesto imati na malim ekranima i tu će prolaziti sigurno bolje sa publikom koja ga prati na relativnom autopilotu jer je pristojno sklopljen.

* * 1/2 / * * * *

Friday, June 20, 2025

LOLA

Andrew Legge je niz sličnih kratkometražnih filmova krunisao celovečernjim debijem LOLA u kom je iznova pokazao da je forma sadržaj a sadržaj forma.

Kombinujući izgled sirovog materijala na filmskoj traci i digitalna rešenja, spajajući found footage sa rekontekstualizovanom arhivom, snimio je domišljat film izuzetno visoke estetizacije, narativno stabilan uprkos raznim tehnikama kojima je nadoknađivao budžetska ograničenja, i sve je to rezultiralo filmom koji je upravo savršen onakav kakav jeste, i koji ne bi valjao da se skuplji, barem kad je reč o onome na ekranu.

To se može reći samo za najfinije primerke, a LOLA je upravo to.

Andrew Legge je snimio film koji se nadahnuo u znatnoj meri Guy Maddinom, ali je onda ipak u sve dodao vrlo pouzdanu narativnu konstrukciju o dve harizmatične i ekscentrične sestre koje konstruišu mašinu preko koje između dva rata uspevaju da uhvate radio signale iz budućnosti. Iz etra im stižu razni signali, i radio i televizijski, pre svih čuju za muziku i događaje budućnosti, ali kada Nemačka napadne Britaniju, počinju da dojavljuju sledeće poteze neprijatelja i time neumitno menjaju budućnost, na tom putu gubeći sve što su volele, od Davida Bowiea do same domovine.

Ovu u suštinu alternativnoistorijsku fantastiku, Legge prikazuje kroz sudbinu svojih junakinja koje izvanredno igraju Emma Appleton i Stefanie Martini, i njih dve su naravno nosioci celokupnog izraza filma isto onako kao i Leggeova maštovita narativna tehnika.

Ako imamo u vidu koliko je ovo precizno kontrolisan film u rediteljskom postupku, i koliko ga nema bez brojnih vizuelnih i montažnih intervencija, veoma je zanimljivo koliko su se ove dve glumice ne samo u pogledu izgradnje karaktera već pre svega star-wattagea nametnule kao njegov temelj.

Leggeov film je u tom pogledu zaista jedan od onih Svetih Gralova niskobudžetnog žanrovskog filma koji su jaki u konceptu, uspešni u izvedbi i energični na ekranu.

Leggeove zamisli o alternativnoj istoriji i tački u kojoj se istorija račva na onu koju poznajemo i onu koja se mogla desiti a nije, oslonjene su na neka već poznata filmska i književna dela, i u tom pogledu ono ne nudi puno toga novog, ali njegova rekombinacija poznatih motiva je sveža i zato je tako efektna.

* * * 1/2 / * * * *

Thursday, June 19, 2025

CALLAN

Callan je lik kog je Edward Woodward odigrao u bioskopskom i televizijskom filmu pored televizijske serije. Nastao je po romanu i scenarija Jamesa Mitchella i u suštini reč je o bivšem kriminalcu, hobisti war gameru i kolekcionaru militarie, koji radi povremeno kao ubica za jednu vrlo tajnovitu organizaciju, čije su namere krajnje ambivalentne.

Edward Woodward je na bazi Callana izgradio čitav niche tih ambivalentnih ex-Secret Service vaninstitucionalnih operativaca što će svoj vrhunac doživeti u pet sezona serije EQUALIZER, i u izvesnom smislu on je u tom post-bondovskom prostoru na britanskoj sceni uspeo da nađe svoj prostor, a da nikada pritom ne zaigra samog Bonda.

Otud, njegovi junaci kombinuju i nešto od Fleminga i nešto od le Carrea, i stare istovremeno i jako loše i jako dobro.

CALLAN iz 1974. je film Dona Sharpa u kom on zapravo pravi nešto što je Sidney J. Furie napravio superiorno u NAKED RUNNERu ali je ironija sudbine da je Callan i kao junak i ovo kao film bilo bolje prihvaćno. Dok je NAKED RUNNER jedan kompaktan, ekscentričan, hiperestetizovan i hiperkinetički rad, CALLAN je režiran lenjo i neinventivno, sa pričom koja je jednostavna a onda silom iskomplikovana nekim idi mi-dođi mi ispoljavanjima redunantnih razmišljanja i dilema, dok na kraju jedino što ne preostane je harizma Edwarda Woodwarda i jedna dobra automobilska potera.

CALLAN se može pogledati isključivo zahvaljujući Woodwardu i generalnom vajbu vrlo filmične epohe, pa donekle i grada Londona koji izgleda ovde malo slabije nego inače.

Sve ostalo je dosta skromno i jedva da zaslužuje prelaznu ocenu.

* * / * * * *

Wednesday, June 18, 2025

THE SEVERED SUN

Dean Puckett je u filmu THE SEVERED SUN posla posla završio kada je za glavnu ulogu angažovao Emmu Appleton jer je dobio izuzetno harizmatičnu junakinju u samom srcu cele priče.

Opredeljenje da napravi jednu vrlo sirovu, simplifikovanu formu ruralnog, puritanskog horora u kojoj nije do kraja jasno da li su monstrumi koji se pojavljuju spektralne pojave ili su to halucinacije počinilaca zločina - ali je sasvim sigurno da i jedno i drugo proističe iz teskobe, frustracije i nepravde - rezultirala je filmom koji će nekima ostaviti utisak za * *.a nekima za * * *.

U zavisnosti od gledaoca, ceniće se uspela atmosfera ali i nedorečenost u segmentu strave. U tom pogledu, ja razumem i onaj negativniji i onaj pozitivniji domet filma, odnosno oba ta elementa sam osetio i oboma sam svedočio.

Zato, ni ne bih davao neku definitivnu ocenu na kraju svega jer je THE SEVERED SUN film koji ne stvara nikakvu fundamentalnu upitanost, ali prosto po svom formatu nije sposoban da smeta u onome u čemu je nedorečen, a uspeva da bude efektan u onome što je izgrađeno.

Monday, June 16, 2025

DONS OF DISCO

Jonathan Sutak je režirao vrlo zanimljiv dokumentarni film u kom se kroz vrlo zanimljivu i konkretnu priču o dva čoveka raspakuje istorija italo disco žanra, i njegova suština.

Glavni protagonisti su Amerikanac Tom Hooker koji je živeo kao muzičar u Italiji i postao pevačka zvezda u italo disco epohi, i Stefano Zandri, plesač i lepotan za koga je skrojen niz hitova koje je Hooker i napisao i otpevao a ovoj samo otvarao usta.

Pod pseudonimom Den Harrow i sa izgledom teen idola koji pali sve devojčice a bogami i deo dečkića, postiže veći uspeh od Hookera, i postaje glavna atrakcija izdavačke kuće, gurajući Hookerovu izvođačku, ili možda preciznije scensku karijeru u zapećak, uz punu upotrebu njegovih i autorskih i izvođačkih mogućnosti.

Krajem osamdesetih, svuda sem u Japanu, italo disco je otišao u zaborav, ali kada Tom Hooker prizna fanu na Facebooku da je on pevao pesme Dena Harrowa, kreće bizarni dvoboj između njega i Zandrija, u kojim se zalazi u duboku filozofiju popa - šta je važnije, imidž ili izvedba, odnosno da li je sama muzika osnovni deo pop muzike.

Hooker koji je mudro investirao pare zarađene u Italiji i živi u velikoj kući u Las Vegasu, usled beefa sa Zandrijem počinje da se aktivira u retro nostalgičnom circuitu kao glas koji je stajao iza imidža Dena Harrowa, usput sarađujući sa producentom sa kojim je gradio svoju Italo karijeru.

Zandri s druge strane, nema bogatstvo jer je svoje milione izgubio zbog poreskih prekršaja, u međuvremenu je dodatno erodirao kao učesnik realityja i sada nastupa na nostalgia circuitu s dna kace.

Uprkos tome što su talenat i bogatstvo na strani Hookera, ubrzo kreće dvoboj između njih dvojice koji polarizuje fanove, i preispituje tu specifičnu zaostavštinu italo disco kulture jer je u njoj naravno bilo bitno da izvođač bude seks simbol ako može, ali i da bude Amerikanac jer je ta muzika realno bila slična špageti vesternu, italijanska verzija nečega što stiže iz Amerike i prodaje se kao surogat.

U tom svetu, i Hooker i Zandri doprineli su stvaranju iluzije svaki svojim atributima (iako Hooker nije izgledao loše, i nije bio asceničan, ali nije bio profil teen idola kao Zandri)., jedan kao lepotan, drugi kao Amerikanac.

U profesionalnom rvanju postoji kayfabe, džentlmenski sporazum u tome da se glumi pred publikom i kad rvači nisu u ringu. Ovde je keyfabe prekršen, a reditelj Jonathan Sutak sa odličnom arhivom i sagovornicima nema mnogo teškoća da napravi interesantan dokumentarac.

* * * 1/2 / * * * *

Sunday, June 15, 2025

SPINNING GOLD

Sin Neila Bogarta režirao je film o svom ocu i usponu Casablanca Recrodsa.

U izvesnom smislu, može se reći da je ovaj film u svom pristupu temi dosta old school mada ne i arhaičan, i da je krenuo po sistemu print the legend, što i sam Neil Bogart kaže u nekim probijanjima "četvrtog zida", ali nema sumnje da je isto tako ovo jedan nepravedno oklevetan rad.

Da li je Timothy Scott Bogart pravi čovek za ekranizaciju biografije svog oca? Svakako da je nezgodno kada je autor do te mere emotivno uložen u temu i vezan za čoveka o kome snima film. I sasvim sigurno je da u izvesnim aspektima, Timothy gazi na gas na jače nego što bi trebalo jer u film uvodi jednu lirsku mjuzikla.

Međutim, SPINNING GOLD je ipak, uprkos svemu jedan odličan film, koji miri ono najbolje što nam je donela serija VINYL u prikazu rokenrola i diskografije baš u ovoj epohi, kada Sire i Seymour Stein otkrivaju punk a Neil Bogart Casablanca definiše disko, ali isto tako ima i nešto one temeljne, fundamentalne koloritne rekonstrukcije koji su nosili stari filmovi ili televizijske produkcije. Ima tu raznih epoha, pa se i razni filmovi prepoznaju u ovom od kojih su neki fikcije koji su nudili estetizaciju epohe poput Hanksovog THAT THING YOU DO!

Dakle, SPINNING GOLD ne nudi puno toga novog ali se napaja sa zdravih izvora. Mogao je biti kraći, u nekim stvarima efikasniji, ali glumci su pre svega neverovatno harizmatični. Jeremy Jordan kao Neil Bogart je otkriće, Michelle Monaghan je možda i najjače ime u podeli - a jasno je i zašto, Lyndsy Fonseca donosi novu dimenziju svojoj karijeri ovde a Jay Pharaoh je pouzdan u ulozi Neilovog najboljeg prijatelja.

Zgode su zanimljive, glumci i muzičari koji igraju Kiss, Donnu Summer ili Isley Brothers zarobljavaju suštinu njihove harizme i dinamike. Stoga, činjenica da film nije tačan u pogledu rekosntrukcije samih događaja, pa na neki način i u hronologiji, uopšte ne smeta, jer funkcioniše kao laž koja govori istinu.

Dve godine pre ovog filma Luhrmann je snimio ELVISa, i to je bio veliki bioskopski hit i generalno uspeh, ali sa enormnim budžetom i ambicijom. Ima jedna scena u kojoj Neil Bogart, u periodu kad se zvao Neil Scott i želeo da bude pevač izlazi na crtu kod lokalnog radio DJa Elvisu i pošto je lokalna stanica, pobedi ga.

U duelu sa Luhrmannovim ELVISom, može se reći da SPINNING GOLD primenjuje ponešto sličnih zahvata, ali da naravno to nisu uporedivi filmovi, s tim što ovaj manji nema čega da se stidi.

Ono što je ključno jeste da je Timothy Scott Bogart snimio pre svega film dostojan svog oca, šta god kritika implicirala. Snimio je film o njemu, koji je istovremeno i produkt, odnosno želi da zabavi gledaoce, napravljen je za razliku od njegovih ploča ekonomično, ali vrlo snalažljivo, uspeo je da obuhvati greatest hits njegovih pustolovina ali da isto tako i prodre u suštinu. 

Naime, Neil Bogart je nekoliko puta u životu menjao ime u pokušaju da se probije u različitim profesijama i time je spoznao moć iluzije i sna koji pokreću ljude. Onda je to počeo da im nudi kroz muziku radeći sa izvođačima koji nastupaju maskirani, kao Kiss, ili imaju neku potpuno drugačiju životnu priču od one koju je on osmislio, kao Donna Summer.

Tako da, ovaj film ima suštinu, ima formu, i ima dozu zdrave neurednosti koja je krasila čoveka o kome govori.

U tehničkom pogledu, film je solidno izvedem sa ponekim efektom koji je mogao biti rešen bolje, ali ni sa čim što izlazi van okvira simpatične i ipak kontrolisane greške.

SPINNING GOLD je priča o čoveku koji je uvek rizikovao mnogo a ponekad dobijao sve. Bogartov sin je ovde svakako rizikovao dosta i svoj ulog je povratio.

Njegov otac ima dostojan film.

* * * / * * * *