Thursday, December 31, 2020

SYLVIE'S LOVE

Eugene Ashe snimio je jedan od najelegantnijih filmova u 2020. godini, raskošnu Technicolor melodramu SYLVIE’S LOVE o ljubavi mladog džez saksofoniste i zaručene kćeri vlasnika prodavnice ploča u Harlemu.


Sa zvezdom kao što je Tessa Thompson, a ona je zaista među najharizmatičnijim pojavama u svojoj generaciji, i Nnamdijem Asomughom kao leading manom, ova starinska melodrama uspeva da stvori jedan pravi old school ugođaj.


Reč je o ljubavnoj priči u čijem je centru odnos u kom se dvoje vole i treći im smeta, i stalno se smenjuju prepreke koji im smetaju. Nema tu ničeg novog, osim onog što je osnovno, a to je da ovakvi filmovi odavno više nisu okosnica mejnstrima, i da su oni bilo bioskopsko iskustvo nekih prošlih vremena.


U tom smislu, Eugene Ashe svoju priču i pokušava da “zaštiti” time što je smešta u Technicolor eru kraja pedesetih i početka šezdesetih kada su ovakvi filmovi snimani, samo sa belcima u glavnoj ulozi.


Uprkos tome što je SYLVIE’S LOVE jedna prilično jasno koncipirana melodrama, u njoj postoje dva stilska pitanja koja imaju meta dimenziju i mogu se tumačiti i kao maltene parodija žanra. Pod parodijom ovde ne mislim na pokušaj da se ismeva već da mu se hipertrofiraju neke stileme.


Prvo je to taj Technicolor pristup fotografiji sa sve korišćenjem stock footagea u scenama gradske vreve, na isto način kako je to korišćeno u filmovima iz vremena kad se priča dešava. Ali ovo nije DOWN WITH LOVE koji je sekundarni nivo parodije na romantične komedije tog vremena koje su već imale dozu parodičnosti u sebi. Ovo je potpuno regularna melodrama rađena sa punim ubeđenjem ali istovremeno i ljubavno pismo vizuelnom žargonu tih filmova i to je lako mogli skliznuti u nešto potpuno pogrešno. Srećom nije.


Drugi meta momenat su crni likovi u centru pažnje. Krajem pedesetih i početkom šezdesetih doduše već postoje crni likovi u važnim ulogama ali to je još uvek sa jakim osećajem aktivizma. Ovde imamo film kakav bi ipak bio nezamisliv po svojoj raskoši i neangažovanoj priči, pa je i to veoma subverzivan element.


Ljubav prema muzici je naročito bitna i efektna za ovaj film a ljubav glavne junakinje prema televiziji kao prema novom mediju tada, dosta podseća na sadašnji trend među ljudima gde se veoma snažno za televiziju i striming i postaju pasionirani fanovi i komentatori-amateri.


Ukupno uzev, SYLVIE’S LOVE je osmišljen i efektan film sa čitavim nizom sjajnih rola u svom centru i uzbudljivim oblikovanjem celine. 


* * * 1/2 / * * * *


DRUK

 DRUK Thomasa Vinterberga je nova saradnja sa njegovim stalnim piscem Tobias Lindholmom koji je napravio veoma respektabilnu karijeru kao reditelj, doduše u kooperaciji sa Noerom.

Vinterbergov film ima sličnu postavku kao TONI ERDMANN ako gledamo konceptualno. Reč je o filmu sa maltene holivudskim high conceptom za komediju koju onda pokušava da razradi u nešto drugo. I zbilja, priča o četvorici nastavnika koji kreću da piju određene količine alkohola da bi isprobali teoriju da čovek ima urođeni manjak alkohola u krvi i da sa određenom dozom nalazi svoj pravi balans.

Lako mogu da zamislim Adama Sandlera i njegove jarane kako se raspojasavaju u ovakvoj premisi a kod Vinterberga ta premisa krene i onda od nje do kraja ne bude ništa naročito. Junaci se propiju, neki propadnu, neki se preporode, i eto to je to. Nema neke gradacije, nema pravog klimaksa, i ne mora ni da bude, Vinterberg ovde pokušava da bude "veliki umetnik", ali film je toliko konvencionalan da bi mu prijalo malo tih uobičajenih dramaturških začina.

U svakom slučaju, DRUK (na engleskom ANOTHER ROUND) jeste još jedan od kurentnih big cinema art house favorita. Uprkos jasnoj antiklimatičnosti i ne sasvim opravdanoj pretenziji, ovo jeste film koji bi šira publika mogla rado gledati u bioskopu, pa je lepo i što je kao takav ovenčan bitnim nagradama i izborom za neodržani kanski festival.

* * 1/2 / * * * *

REMANDO AL VIENTO

 REMANDO AL VIENTO Gonzala Suareza je priča o druženju Lorda Byrona i Percy Shelleya, i njihovih raznih žena, jarana i sl. Film ima nekoliko verzija u pogledu trajanja, a meni je šaka dopala najkraća, i čini se da je jedino ona danas dostupna, pa moram da naglasim da možda grešim dušu.

Gonzalo Suarez snimio je film koji hardverski podseća na mnoge britanske filmove smeštene u epohu, a Hugh Grant je veoma harizmatičan i komičarski nadaren u ulozi Lorda Byrona, postepeno se transformišući u ogorčeniju i korodiralu verziju te ličnosti kako film odmiče. Elizabeth Hurley igra Claire Clermont i ovo je snimanje na kom su se njih dvoje upoznali. Ona je tada zaista nadomak zenita u pogledu izgleda i šarma.

Ipak, njih dvoje su pomešani sa ostatkom podele koju ne čine Englezi, i koja je delom nahovana, i to dovodi do diskrepancije u glumačkoj igri, do raznih disbalansa. Gonzalo Suarez na sve to dodaje i lik neke "golemovske" prikaze koja ovim junacima donosi nesreću ali umesto zanimljivog žanrovskog začina ili nekog znakovitog elementa kojim se ispoljava sudbina ili kazna koju su "prizvali" sebi, taj monstrum deluje campy, nažalost.

Ukupno uzev, ovo je film u kom ima šta da se vidi, ali rekao bih da je sasvim zasluženo danas zaboravljen.

* 1/2 / * * * *

THE EMPTY MAN

 THE EMPTY MAN Davida Priora je veoma zanimljiv horor koji žanru prilazi veoma ozbiljno a nastao je u major produkciji i čini se da je nekako propao kroz distribuciono sito prilikom fuzije Disneya i Foxa, i tom prilikom je čak dumpovan u bioskope.

Reklo bi se da su studiji digli ruke od ovog filma i da je zato ostao dug preko dva sata, a to trajanje se moglo reducirati, premda mu daje izvesnu atmosferičnost. Lično, obradovalo me je što film traje toliko i nije mi bilo naporno, ali mislim da su neke scene možda mogle ići brže.

Ono što je možda najčudnije u ovom filmu jeste to što je reč o ekranizaciji stripa koji je po konceptu dosta blizak nekim konvencionanim high conceptima, nekim creepypastama i sl. ali je u pristupu veoma seriozan. Sve ove je lako bilo zamisliti i kao nekakav Blumhouse ali Prior ga je iskazao maltene kao neki EXORCIST koji prebazilazi očekivanja žanra.

U pojedinim situacijama čak sam koncept horora koji se ovde tretira na neki način deluje neozbiljnije od rediteljskog pristupa i to je manjkavost koja doprinosi poštoanju za ovaj film.

Naime, Prior uzima jednu horor priču koja nije bez gimmicka, da se odmah razumemo, i od nje pravi film koji je maksimalno zaintersovan da ispripoveda ono što je izabrano. I u tom smislu, u Priorovom postupku nema gimmicka, sve se radi ozbiljno, a saveznika za to ima u James Badge Daleu koji je naravno idealan za zlogu detektiva sa mračnom životnom mukom koji ne veruje više ni u šta ali je spreman da se iskupi ako može tako što će pomoći jedinoj osobi koja mu je ostala, a koju krivi kao uzrok svoje tragedije.

James Badge Dale se odlično nosi sa ovom rolom, i pronalazi pravi balans u reakcijama koje ima na različite dramatične stimuluse.

Meni je osnovni problem ovog filma na kraju bio subjektivan, a to je što mi je sudbina glavnog junaka bila kudikamo strašnija od strave koja ga čeka. Ali konačno i to je priznanje THE EMPTY MANu da je od high concept horora prerastao do filma o ljudima.

* * * / * * * *

WONDER WOMAN 1984

 WONDER WOMAN 1984 Patty Jenkins je neobičan promašaj u DCEU. U trenutku kada su sa BIRDS OF PREY napravili svog DEADPOOLa i to veoma Woke jer je ženski, WW 84 dolazi kao produžetak onoga što je dalo dodatni impuls i spasilo DCEU propasti posle izlaska JUSTICE LEAGUE. Međutim, u ovom trenutku pobede, dok se čeka famozni Snyderov Cut, WW 84 je ozbiljan misstep koji je imao neke zaista sigurne adute.

Prvo i osnovno, imao je dobru volju prema prvom filmu koji je bio korektan ali precenjen i postao je uvod u veoma solidne, čak i jako dobre DCEU filmove, ali je bio ipak nekako sterilan, i AQUAMAN je u odnosu na njega bio napredak ali u sličnom pravcu. Kada je BIRDS OF PREY to iznivelisao uvodeći punky street-level duh i jači pečat autorstva (i to u oba unita jer je Chad Stahelski radio drugi) u WW 84 se očekivalo barem da se dostigne ono "staro".

Jedan od jakih aduta prvog filma bilo je vraćanje priče u epohu. Wonder Woman je dejstvovala u vreme Velikog rata, a epoha je uvek zgodna za reboot superherojskog univerzuma jer je to period čudnih kostima i neke stvarnosti koje više nema i u koju je lako utkati superheroje. Matthew Vaughn je to briljantno uradio u FIRST CLASSu, praktično oživevši X-MEN posle Ratnera i omogućivši ulazak u fazu koja će vrhuniti LOGANom uprkos nekim generic X-MEN naslovima koji postepeno istrošili energiju akumuliranu ovim rebootom.

Taj adut se ponavlja i u drugom filmu - on se dešava u 1984. jednoj rado rekonstruisanoj eri u današnje vreme koja nam je dala neke seminalne filmove, pesme i uopšte imaginarij.

Konačno, sama priča sa Maxom Lordom i Cheetah je veoma zanimljiva i prilagođena 1984. godini. Naime, imamo antičku boginju-ratnicu koja dolazi u vreme "greed is gooda", pomame za video fitnessom, vrhunskog konzumerizma i tehnološkog booma, arapskog etničkog terorizma i Hladnog rata, i imamo njen sukob sa negativcem koji dolazi upravo iz ako ne Stoneovog WALL STREETa a ono svakako iz Scorseseovog WOLF OF WALL STREETa i negativku koja je psihološki osakaćena kulturom gledanja Fondinih VHSova o aerobiku i idealima izgleda.

Kada na to dodamo odlično koncipiranu ljubavnu priču gde negativčev device vraća Diani njenu životnu ljubav i dovodi je pred romantično iskušenje kameronovskih razmera, i to baš u godini TERMINATORa, onda zaista imamo jednu veoma potentnu osnovu.

I kada film krene, prvih recimo pola sata deluje kao da bi ovo mogao biti veoma relaksiran, zanimljiv, čak na nekom nivou i znakovit superherojski film koji je lepršav na površini ali kaloričan u samoj mašineriji. I onda junaci odu u Egipat i ceo film ode u vražju mater.

Laici bi rekli, "potrošene su pare na početku", ali film se ne snima po redu, i rekao bih da se ovde desilo nešto drugo. Ako nije problem u samom scenariju, onda je svakako problem u ritmu i montaži gde posle dobrog i bogatog uvoda ulazimo u jednu smandrljanu razradu i jednu antiklimaktičnu završnicu koja je mnogo bolje zamišljena nego što je realizovana.

I to je šteta jer je WONDER WOMAN 1984 film koji se bavi nekim arhetipskim tipovima ali se i jako dobro bavi epohom u koju je smešten, a posredno i našim vremenom gde je šarlatan sličan Maxu Lordu bio predsednik najmoćnije svestske sile. I ovo je samim tim još propuštenija prilika.

Pomalo je neverovatno da je Warner pustio ovakav film pred ljude, naročito jer je imao lufta posle premijere koja je otkazana da možda neke stvari koriguje i spase. Teško je zamisliti da je Warnerov top brass pogledao ovaj film i rekao, "To je to. To smo hteli." a već su trejleri u kojima je New Orderova pesma bila jači adut od materijala iz filma sugerisali da ovde nemaju šta da nam pokažu.

Za razliku od JUSTICE LEAGUE koji je meni već kao team up idejno delovao kao inferionrna zamisao, sa slabim negativcem i zbrzanim narativom, gde treba da vidimo ima li Snyder Cut više smisla, kod WW84 deluje da je ovo mogao biti dobar, čak i važan film.

Scene u kojima Wonder Woman ima lomove oko toga što mora da se rastane sa Steveom su urađene en passant a mogle su biti antologijske melodramske situacije u istoriji superherojskog filma. Isto važi i za smak sveta u kom ljudi ispunjavaju svoje želje tokom plana Maxa Lorda, koje su ovde slabije nego onaj amok koji imamo u Vaughnovom KINGSMANu (a sa čijim drugim delom WW 84 deli Pedra Pascala).

Konačno zamisao da posle poraza, negativci uvide svoju grešku i prežive, maltene nekažnjeni je jako intrigantna i to mi se takođe veoma dopalo, ali se ovde ne razrađuje u pravoj meri taj momenat gde su svi - pa i naslovna heroina - pogrešili i svi se na kraju iskupili.

Posle tog uvodnog sugar rusha nažalost film postaje i veoma nevešto realizovan, i sad dobro - nije iznenađenje suočiti se sa tim da Patty Jenkins nije neki znalac, ali ona nepogrešivo promašuje u scenama svake vrste. Ni njene ljubavne ni borilačke scene posle prvih pola sata nisu dobre. Scene sa specijalnim efektima su sramotno loše za savremeni film ovolikog budžeta. I dok sam u početku još mislio da su neke od njih throwback na osamdesete i na tehničku arhaiziranost tadašjeg filma, na kraju sam shvatio da nisu.

Ako imamo u vidu budžet i dopunsko vreme koje je studio imao da snimi ovaj film i da ga lepo upriliči, WONDER WOMAN 1984 je zaista nesvakidašnji promašaj koji na kraju čak deluje i dosta autentično, da ne kažem jedinstveno po tome koliko je loš.

* 1/2 / * * * *

Wednesday, December 30, 2020

THE MIDNIGHT SKY

THE MIDNIGHT SKY Georgea Clooneya je adaptacija romana Lily Brooks-Dalton i naišao je na otpor kritike po izlasku. Mislim da je otpor razumljiv ali nepravedan. Naime, Clooney je svakako ovde želeo da posegne za nekim velikim temama, i nije ih baš ščepao za gušu, ali isto tako snimio je jedan fin elegičan grown up SF koji nije svež niti pomera granice, ali je sasvim dobar i treba ga pogledati.

Clooney kao reditelj radi duže nego što mislimo i mnogo bolje nego što pamtimo. I dalje smatram da je njegov LEATHERHEADS jedan od boljih sportskih filmova u poslednjih nekoliko decenija. Međutim, uprkos tome što je do sada nakupio relativno respektabilan broj naslova i što njegova režija više nije izuzetak, već pravilo, Clooneyev odlazak iza kamere i dalje biva percipiran kao odluka da se na ekran donese nešto "posebno", "nesvakidašnje" ili nedostupno rediteljima koji nemaju taj star power.

I onda se pojavi THE MIDNIGHT SKY koji je veoma "običan" ali atipičan utoliko što verovatno neki reditelj ne bi skupio 100 miliona dolara za film koji je priča o umiranju, jednog čoveka, jednog sveta, a rastancima i novim počecima koje će uraditi neko drugi a ne protagonista.

U THE MIDNIGHT SKY nije ništa toliko atipično i sveže da bi opravdalo etiketu filma koji je "glumac uzeo da režira", ali kako tekoh sve je to stvar percepcije.

U ovom filmu video sam sto mana, ali i jednu vrlinu, to je da u osnovi funkcioniše i da uz fotografiju Martina Ruhea uspeva da pruži gloss skupog spektakla jednoj intimističkoj SF priči. I Clooney drži sve konce toga u svojim rukama.

Voleo bih da je u nekim segmentima svemirski brod drugačije koncipiran nego što jeste jer u izvesnom smislu određenim space opera elementima stvara anticipaciju drugačijeg filma nego što ovaj jeste i rekao bih da je možda malo skučeniji, i realističkiji okvir mogao preciznije poetički odrediti čemu ovaj film stremi. To je detalj, ali detalj koji pokazuje da uprkos SOLARISu i nekim drugim iskustvima sa SFom, Clooneyu možda nedostaje žanrovske rutine da precizno plasira svoju zamisao.

Međutim, takvih pogrešno upućenih udaraca nema previše. I uopšte ovo je film u kome nema mnogo smetnji, čak i kada imamo nešto što je nedostatak.

U tom smislu, ovaj film nije ni u kom slučaju potcenjeni biser koji niko nije shvatio, ali isto tako jeste pošteno urađen posao čije poštene domete nije dovoljan broj ljudi prihvatio.

* * * / * * * *

Sunday, December 27, 2020

NIGHT TRAIN TO VENICE

NIGHT TRAIN TO VENICE Carlo U. Quinterioa je film koji je savršeno skrojen za sramotno delo iz mladih dana kog će se velika zvezda rado stideti u intervjuima kasnije. I Quintero je snimio takav film za Hugh Granta.


Razne verzije ovog filma su u opticaju, ja sam gledao neku koja je skoro pola sata kraća od neke “kompletne” ali nema zime, ovaj film ne bi mogao biti mnogo bolji ni da je bitno duži.


Reč je o jednoj Italo papazjaniji snimljenoj mnogo posle vremena kada su takvi filmovi bili u zenitu. Čak me je i podsetio na jedan upečatljiv Baldijev sleazefest a ceo zaplet sa bandom neonacista i nekim misterioznim zlim starcem kog igra Malcolm McDowell je toliko stupidan i nerazvijen da ni ne mora da bude jer je sve do te merr stripovski prenaglašeno u ravni nekog nemog filma.


Ovaj film međutim na sve to ne da nije nemi nego je i ozvučen nekim cheesy pop pesmama koje imaju naslov filma i to je sve onako strašno.


Međutim, stvar nije dovoljno strašna dok ne postane malo i tužna a za to se pobrinuo direktor fotografije Armando Nannuzzi jer slika a pod tim mislim na kompoziciju kadra i kolorit, čak i pristojno izgleda, pa onda sve ovo deluje još uzaludnije jer ovakva premisa zalsužuje tehnički neispravnu realizaciju a nije je dobila.


Friday, December 25, 2020

MY PSYCHEDELIC LOVE STORY

 MY PSYCHEDELIC LOVE STORY Errola Morrisa je kao Marićev opus iz emisije GOLI ŽIVOT urađen na vrhunskom produkcionom nivou, sa visokom veštinom, i naravno sa preskupom arhivom.

Ima li šta loše u tome? Pa, u principu ne, Marićeve emisije su zanimljive za gledanje ako čovek ima zdrav odnos prema onome što gosti govore.

Morrisova "gošća" je čuvena Joanna Harcourt-Smith i ona priča svoju životnu priču. Da li je ona Mata Har hipi pokreta koja je namestila Learyja da postane doušnik tajnih službi? Da li je ona iskrena žena koja je volela harizmatičnog lidera u vremenu slobodne ljubavi i onda su oboje potpali pod pritisak FBI? Da li ona nama priča jednu jako uzbudljivu priču koja je u svakom svom detalju senzacionalistička zato što je genije samopromocije i egzibicionistkinja?

Na to nam Morris ne daje odgovor. I u tom smislu on je isti kao Marić koji sedne i onda loži ljude da lupetaju, bez filtriranja šta je istina a šta izmišljotina.

Da li je MY PSYCHEDELIC LOVE STORY zanimljiv za gledanje? Izuzetno.

Da li je vešto urađen? Itekako.

Da li ovo možemo smatrati vrednim doprinosom rasvetljavanju značajnih istorijskih događaja? Nikako.

I u tom smislu, to što je ovo Errol Morris, čuveni autor i autoritet, ne znači da ovo nije veoma atraktivno urađen tabloidni rad koji se pretvara da je prava stvar.

* * * / * * * *

TOOMAN

 TOOMAN Morteze Farshbafa je zanimljiv scorsesovski film o usponu i padu ovinsika od fudbalskog klađenja koji u jednom trenutku stiče gotovo magijsku sposobnost predviđanja rezultata ali kako se bogati i penje na vrh tako polako gubi sve važne ljude i odnose u životu.

Film je po svom karakteru jedan veoma jednostavan moralitet, napisan maltene po postulatima magijskog realizma ako gledamo celinu i šta ona pokušava da kaže.

Međutim, sam sadržaj je skorsezijanski jer prikazuje junaka u veoma jasno determinisanim socijalnim okolnostima, u jednom visokoestetizovanom, frenetičnom ritmu, sa puno nemira u pokretima kamere kojima se pokazuje disperzija njegove pažnje i haotičnost postojanja u kojoj on pronalazi centar u klađenju koje u osnovi ritualističko, hazardersko ali i na nekom specifičnom nivou emotivno.

Junak ulazi u fazu sloma tokom jedne utakmica srpske reprezentacije što je nama dobro poznato stanje. Kada se opkladi na srpsku reprezentaciju, svakome odavde postaje jasno da je ovo priča o tome da je kocka zlo. Ali kad vidimo da opkladio na Krstajićevu Srbiju protiv Kostarike, shvatamo da je đavo tema priče.

Vremenom počinje da krši pravila koja je sam postavio kao što je recimo da se nikada ne kladi na tim za koji navija a vremenom krši i sva ostala, sve do tačke kada pobede na klađenju ne mogu da zamene smisao kog više nema.

Film traje predugo mada je dinamičan za gledanje, i u završnoj trećini počinje malo da se gubi nit. Međutim, ovaj iranski film je vizuelno potpuno atipičan za njih i veoma slobodan u prikazivanju života jedne marginalne grupe i njene anksioznosti i nesposobnosti da se uklopi u društvene tokove.

Film je inače smešten u turkmenski milje, pa se bavi i konfliktima kultura na tom nivoa premda tu nema značajnijih zahvata.

* * * / * * * *

BREACH

 BREACH Johna Suitsa je nešto zaista loše. Nekakav generički DTV akcijaš smešten u svemir, sa Bruce Willisom u letargičnoj ali ne baš tako maloj ulozi, gde deluje da su pre svih scenografija, Willis i Thomas Jane, možda mogli biti i smislenije iskorišćeni, ali ideja je izostala.

To da ne valja priča nije novost, ali imajući u vidu ogromnu produkciju scenarija u Americi, od strane raznih početnika, amatera i generalno ljudi koji bi radili za nula dinara, zaista je neverovatno da se producenti opredele da snimaju baš ovu besmislenost.

Naravno, možda čak scenario i nije bio besmislica kad je ušao u pripreme ali je postao kada se uz razne uštede, greške, nezainteresovanost zvezda itd. došlo do kraja procesa. Ali ovde zbilja imamo infrastrukturu koja je dopremljena i nije bilo razloga da rezultira nečim ovako lošim...

Saturday, December 19, 2020

QAR QAIAR

QAR QAIAR Naghija Nematija je iranski krimić koji bismo mogli definisati kao neo noir. Film govori o lovcu na ptice koji postaje svedok ubistvo jednog bogatog čoveka i odlučuje da uceni počinioce, i time se upliće u klasičnu noir zaveru.


Sam žanrovski aspekt ove priče je poprilično jasan i nije preterano inovativan, ali milje u kom se dešava priča, i način kako junaci žive je veoma zanimljiv i zbog toga je ovaj film najinteresatniji za gledanje. 


Dok je neo noir aspekt u principu veoma informisan, “pismen” ali rutinski, sve ono što ga okružuje je autentično i to je jedan od zanimljivih recepata kako raditi aproprijaciju žanra izvan prirodnog ambijenta u kom se u on inače odbija. Međutim, filmu nedostaje još jedan sloj invencije da bi bio zaista dovoljno jak da pruži nešto dovoljno novo, što nadilazi radoznalost ljubitelja žanra.


S druge strane, u festivalskim okvirima, ovaj film ima autentičnost i dosta toga interesantnog. 


* * 1/2 / * * * *


MAJBOURIM

MAJBOURIM Reze Dormishiana je interesantan i atipičan iranski film. Sam zaplet nije toliko neobičan za tamošnju kinematografiju. Glavna junakinja je mleda devojka, beskućnica koja radi kao surogat-majka za svog momka-makroa. Kada jedan gospodin ne uspe da je učini trudnom, šalju je na pregleda kod ginekologa i ispostavlja se da je izvršena hirurška sterilizacija. Nije joj jasno kada.


Druga glavna junakinja je pravnica koja se bavi borbom za ljufska prava i kreće da je zastupa u pokušaju da se razjasni kako se to desilo.


Treća glavna junakinja je lekarka koja je izvršila intervenciju.


Motiv za intervernciju nije jasan, da li je to vladina zavera da se podvezuju beskućnice? Da li je to reakcija lekarke na to što je shvatila šta je ovoj mladoj ženi dešava?


Reza Dormashian dolazi iz lekarske porodice i emotivno je investiran u milje o kome govori i prikazuje milje koji je možda medicinski u osnovi ali je i dalje politizovan i podložan raznim uticajima, i ličnim i političkim.


U pogledu prikazivaje društvenih problema, film je veoma otvoren i nema mnogo ustezanja, mada naravno i dalje je veoma teško videti ženu na ekranu bez marame i sl.


No, Reza Dormashian spada u generaciju reditelja koji snimaju društvenokritičke filmove o evropskom maniru. Njegov konkretni rukopisa je malo arhaičan, sa dosta filmaža, zumova, nekih energičnih švekoova i jump cutova, i to je na neki način dalo filmu visoku energiju. Počinje furiozno i odlično izlaže priču ali vremenom tempo postaje previše jednoličan, film je “brz” ali tup, bez prave dinamike. Isto tako, u nekom momentu posle prve trećine postaje i prilično dijaloški i preachy.


No, imajući u vidu iranski film inače, MAJBOURIM je hrabar zahvat i zanimljivo iskustvo. Nažalost, kao što smo videli proteklih nekoliko godina, iranski film je otišao daleko ispred ovog dometa. No, i dalje ovakve stvari privlače pažnju. 


* * 1/2 / * * * *


THE PUBLIC IMAGE IS ROTTEN

THE PULIC IMAGE IS ROTTEN Tabberta Fillera je dokumentarni film o Johnu Lydonu posle razlaza sa Sex Pistolsima i kasnijem osnivanju Public Image Limiteda. Film ide hronološki, nudi dosta dobre arhive, ima relevantne sagovornike i sve to je jedan dobar land grab jer prosto tu su Lydonovi saradnici, tu je on kao ozbiljna njušketina, tu su Thurston Moore i Adam Horowitz i Moby kao fanovi. I sad teško je reći da to nije superzanimljivo za gledanje i da nema šta da se vidi, ali na kraju krajeva stvar je linearna i kako sve to odmiče tako se gubi osnovna tema odnosa u osnivačkoj grupi i kreće da se pojavljuje postava raznih plaćenika koji su cirkulisali kroz grupu, i tu stvari postaju dosta nabacane i postaju ponovo zanimljive tek kada je Lydon posle prve pauze morao da primi unuke svoje supruge i brine o njima što je dosta lud deo priče.


U svakom slučaju, Lydon je ozbiljna grala i svakako da ovo treba pogledati. Međutim, autor je morao reducirati ovaj središnji deo sa sešn-muzičarima jer tu se gubi poažnja gledalaca i jedva se oporavi kasnije.


No, sve vreme je to prijatno za gledanje, i sve je to bitan deo istorije pop kulture.


* * 1/2 / * * * *


Wednesday, December 16, 2020

ARCHENEMY

ARCHENEMY Adama Egypt Mortimera je zanimljiv žanrovski film, urađen u maniru onih pomalo underground i B-žanrovskih radova osamdesetih kakve je snimao Alex Cox.


Glavni junaci su brati i sestra iz hooda. On je mladi web-autor koji želi da se proslavi na sajtu koji objavljuje razne sadržaje a ona je mlada saradnica lokalnog narko dilera.


Njegov put da uđe u svet web-izdanja je preko lokalnog beskućnika za kog ljudi misle da je šizofreničar jer priča da je ratnik iz druge dimenzije koji je sleteo na Zemlju. I naravno, vremenom će se ispostaviti da on zapravo ima misiju na Zemlji i da ovde nije baš zalutao.


Tog ratnika u efektnoj roli igra Joe Manganiello koji je odličan kao beskućnik u kom se krije superheroj.


Film nije savršen, ali ako imamo u vidu da je reč suštinski o derivatu indie filma, na kraju je ovo skup veoma zanimljivih rola i nekoliko jako dobrih scena, sa skoro sasvim bez loših. Film je simpatičan, zanimljiv i mislim da zaslužuje pažnju, te da mu se za neke nedostatke na nivou opšteg sklada i ujednačenosti može progledati kroz prste.


Uostalom ni filmovi Alexa Coxa nisu bili savršeni i baš im je protok vremena da tu neophodnu patinu zbog kojih ih danas gledamo kao klasike. 


* * * / * * * *


GRACIE

GRACIE Davisa Guggenheima je nastao u produkciji Elisabeth Shue i njenog brata Andrewa. Manje je poznat podatak da je njihov otac bio poznati sportski radnik koji je radio u raznim međunarodnim misijama po Africi i pored svog osnovnog posla jevanđelizovao fudbalsku igru. Elisabeth Shue je kao devojčica igrala fudbal sa dečacima a njen brat Andrew je uspeo da pored glume bude i i MLS igrač i da se zapljune u nekim inauguralnim sezonama MLS lige, a da prethodno overi i neke afričke šampionate.


Andrew Shue je najpoznatiji po ulogama u sapunicama i u ovom filmu igra omanju ulogu jednog od trenera. Dermot Mulroney igra oca naslovne junakinje a Elisabeth Shue njenu majku.


Gracie je devojčica koja igra fudbal i živi u porodici fudbalskih fanatika a njen stariji brat je heroj lokalnog srednjoškolskog tima. Kada joj brat pogine u saobraćajnoj nesreći, Gracie odlučuje da počne da igra fudbal, i zbog te želje koja se ne može ispuniti postaje raspušteno dete, loše društvo je uzima pod svoje, da bi se potom otac posvetio ispunjenju njenog sna.


Kako u New Jerseyu nema ženske ekipe, Gracie ide na probu muške ekipe i prolazi trial, usput se suprotstavljajući lokalnim školskim vlastima.


GRACIE na nivou postavke sadrži apsolutno sve moguće elemente sportskog filma - junaka autsajdera koji uspeva uprkos nesavladivim preprekama, administratore iz saveza koji ometaju junaka u toj nameri, jak lični motiv, tragediju koja prekida uspešnu karijeru ali drugima služi inspiracija.


Sve su to veoma polovni delovi, i cela ideja da devojčica može da igra fudbal sa muškarcima je sama po sebi apsurdna ali Carly Schroeder je dovoljno energična u glavnoj ulozi, iako deluje kao da se previše ne trudi i Davis Guggenheim, veoma potcenjen reditelj igranih sadržaja sa bitnim dokumentarnim uspesima, jeste dovoljno motivisan da oni to sve nekako prevazilaze.


Iako je Elisaberh Shue delimično svojom životnom pričom inspirisala ovaj film i producirala ga, a Guggenheim joj je suprug koji je to sve režirao, i uprkos tome što se na kraju pred špice javlja potpis o detaljima borbe za priznavanje ženskog fudbala i nabrajaju trofeji reprezentacije SAD, GRACIE me nikada nije ubedio da je istinita priča.


Ali jeste uspeo i poučan eskapizam namenjen mlađoj publici, sa veoma solidnim scenama našeg fudbala koji je pomalo insceniran kao američki, ali ne mari. 


* * * / * * * *


CRUMBS

CRUMBS Miguela Llansoa je groteskna apokaliptična SF komedija art house usmerenja koja govori o nekim preživelima posle apokaliptičnog događaja u kome su simboli popularne kulture postali božanstva i sve se ispremetalo. Ali, sve je jako pretenciozno, dešava se u Etiopiji i sa tek nešto više od sat vremena trajanja ozbiljno testira strpljenje gledalaca. Ali, ko voli ovako nešto i tretira SF kao prostor za neko artističko iživljavanje besmisleno satirične vrste, treba da utefteri ovaj curio. 


* 1/2 / * * * *


THE STAND IN

THE STAND IN Jamie Babbit, po scenariju Sama Baina je imao barem tri aduta koja su me jako privukla. Jamie Babbit ima hit and miss karijeru ali ima zanimljive filmove. Zatim tu je Drew Barrymore koja je sjajna glumica i pritom veoma zanimljiv autor nezavisno od toga. I konačno, tu je briljantni britanski scenarista Sam Bain koji je godinama bio neposredni saradnik Jesse Armstronga. Jesse je sada high flying scenarista SUCCESSIONa a Sam Bain pokušava da se snađe u Americi ali mu ne ide tako dobro.


CORPORATE ANIMALS je bio prilično grozan, a THE STAND IN nažalost nije mnogo bolji. Ako imamo u vidu reputaciju Drew Barrymore ovaj film je bolje bilo da se shelfuje i da se ne pokazuje javnosti jer je nepodnošljiv.


Prvo, ovo je komedija koja želi da ima i neke elemente melodrame, a ne funkcioniše ni jedno ni drugo. Kao satira savremenog Holivuda je šuplja, a što je najgore od svega, Drew igra dve uloge u ovom filmu i ne uspeva da podigne ovaj materijal a to je uspevala čak i u naslovima kao što je BLENDED.


Sam Bain pravi satiru Holivuda, i upkos tome što je tamo već neko vreme, reklo bi se da ju je postavio sa odnosom nekoga izvan Tinseltowna, i njegovi uvidi su šuplji, to su opšta mesta, a priča stand inu zvezde gross out komedija koja je prvo odmeni u rehabu a potom u životu, usput ispunjavajući svoje snove o poziciji isprazne holivudske zvezde


Jamie Babbitt se nije uopšte snašla sa materijalom a Sam Bain je napisao scenario u kom se trudio da junaci imaju što atipičnije reakcije na ono što im se dešava i na kraju je napravio celinu bez istinskog dramskog sukoba.


A kako je sama premisa sa zamenom identiteta pravljena kao nešto iz čega bi moglo da prositekne upravo nešto u smeru jačeg dramskog sukoba i zamene koja ih generiše, onda je THE STAND IN još i na tom nivou šupalj jer ne uspeva da kapitalizuje svoju premisu.


Sve u svemu, shelf je bio najbolje rešenje za ovaj film ali se nije desio.


Tuesday, December 15, 2020

SMALL AXE - EDUCATION

 EDUCATION je peti film u McQueenovoj antologiji SMALL AXE. Ponovo je reč o istinitoj priči, o dečaku iz doseljeničke porodice sa West Indiesa koji u osnovnoj školi više ne može da prikriva svoju disleksiju i posle par gafova bova poslat u specijalnu školu za decu ometenu u razvoju. Tamo se ispostavlja međutim da nastavnici ne rade svoj posao i da su crna deca intelektualno superiornija od bele, te se ispostavlja da je godinama bila politika da se crna deca bez ozbiljnije analize šalju u ove škole, što znači da su mnogi ljudi sasvim adekvatnih sposobnosti bili gurnuti na marginu društva, u slabije plaćene poslove itd.

Priča je surova, iako je potpuno realistična i ne prikazuje specijalnu školu kao mesto nekog naročitog užasa koliko prostor javašluka i sistemske diskriminacije.

McQueen fantastično rekonstruiše kraj sedamdesetih/ početak osamdesetih, sa odličnom glumačkom podelom kad je reč o likovima svih generacija. Vizuelno, ova rekonstrukcija takođe sjajno izgleda, ponovo evocirajući i kolorit i estetske izbore osamdesetih.

EDUCATION je jednočasovni rad i zaista sjajno zaključenje jednog kapitalnog televizijskog projekta koji je potpisao Steve McQueen.

Da je ovaj film išao u bioskope, zaslužio bi * * * 1/2

Saturday, December 12, 2020

SONGBIRD

SONGBIRD u produkciji Michaela Baya je triler nastao tokom COVID-19 mera. Režirao ga je Adam Mason po scenariju koji je napisao zajedno sa svojim stalnim saradnikom Simonom Boyesom.


Mason i Boyes su pre ovoga radili niz nezapaženih horora i kako su privukli pažnju Michaela Baya nije do kraja jasno, pa ipak sa njegovim jasnim producentskim vođenjem, dobrom glumačkom ekipom u kojoj ima bivših zvezda, perspektivnih glumaca i karakternih veličina kao što su Demi Moore, Alexandra Daddario i Bradley Whitford, snimaju film kog se Bluhmuse u PURGE fazi ne bi postideo.


Film se dešava 2024. godine kada je COVID-19 mutirao u COVID-23 koji je smrtonosan i prenosi se kroz vazduh. Narod je izolovan po kućama a po ulicama idu ili komunalci u skafanderima ili ljudi koji imaju imunitet i naprosto mogu da se slobodno kreću.


Oni na koje se sumnja da su blesni šalju se u Karantin, mesto sa kog nemaizlaska i na kom zaraza hara i niko ne želi tamo da završi. Stoga postoji i ilegalno tržište propusnica sa “imune” ljude.


Prica prati jednog kurira koji isporučuje razne stvari zatvorenim ljudima i njegovim očajničkim pokušajem da nabavi propusnicu za svoju simpatiju čija se baka inficirala i stoga je čega transport u Karantin.


Ideološki gledano, ovaj film ima jak antiestablišment stav i junake koji se opiru nametnutiom epidemiološkim merama. To je odlična postavka za priču ali ne i sistem vrednosti tako da autori vrlo pažljivo i taktično grade okvir u kom bi se to moglo prihvatiti.


Isto tako, iako je reč o trileru koji obiluje fikcijom ne odlazi se ni u kakvu teoriju zavere oko COVIDa.


Film je sniman u raznim formatima, korišćene su razne kamere i izvori slike, i autori su dosta govorili o tom stilu. Međutim, nije to ništa novo, tako nešto su već radili Schulman i Joost u svojim filmovima.


Film je atmosferičan, tenzičan i sporadično začudan. Niz stvari jako dobro radi. Sa nevelikim budžetom stvara solidan utisak postapokalipse u Los Anđelesu, odlični su objekti u kojima se priča odvija i ceo koncept je sproveden veoma uspešno te se u filmu uopšte ne vide tragovi nekakve improvizacije i ograničenja koje nameću okolnosti.


Štaviše, ovim filmom sam do te mere zadovoljan, da ću mu baš zbog nevolja tokom kojih je snimljen dodati pola zvezdice više, jer ovo je gimmick koji je rezultirao sasvim solidnim filmom. 


* * * 1/2 / * * * *


Friday, December 11, 2020

THE TRIALS OF OZ

Sheree Folkson je 1991. za BBC snimila dramu THE TRIALS OF OZ, po zapisnicima sa suđenja grupi hipi fanzinaša 1971. godine gde je otvoreno pitanje opscenosti u štampi, i gde je izvrgnuta ruglu zaparložena vizija javnog morala u britanskom društvu.


Suđenje je slično onom Čikaškoj sedmorici poprimilo apsurdne razmere, optuženi su se šalili i koristili optuženićku klupu i mogućnosti svedočenja i veštačenja da dovedu ceo slučaj do paroksizma gde su maltene tužioci delovali perverznije i opterećenije od dečurlije koja se zezala u fanzinu.


Hugh Grant je odličan u ulozi Richarda Nevillea a pored njega kao svedoci kroz sudnicu prolaze i legendarni John Peele i Marty Feldman, dok se d glumaca pojavljuju između ostalih i Nigel Hawthorne kao tužilac Alfred Molina kao svedok.


Ovu produkciju čine gluma, tekst i jednostavna ali efektna inscenacije urađena u sistemu kamera, kao snimljeno pozorište. Međutim, u ovakvom konceptu starinske TV drame, nije se ništa izgubilo jer su dva osnovna elementa a to su verbatim tekst i glumačka igra izvanredni.


Dejan Suđić, teoretičar dizajna našeg porekla radio je na časopisu Oz ali se ne pojavluje kao lik u ovoj drami.


Drama je napravljena u ciklusu PERFORMANCE.

Thursday, December 10, 2020

QUO VADIS, AIDA?

QUO VADIS, AIDA? Jasmile Žbanić je svakako film koji smo očekivali sa velikom pažnjom jer je delovao kao motherlode tendencioznog antisrpskog filma jer govori o zločinu u Srebrenici u kom se o srpskom učešću zaista ne može reći ništa pozitivno.


Čini se da je Jasmila Žbanić koja je već sa GRBAVICOM kapitalizovala neke događaje iz ratova za jugoslovensko nasleđe, sada u QUO VADIS, AIDA? odgovorno i strpljivo uzela temu Srebrenice kao da tako kažemo temeljni događaj na osnovu kog se određuje ko je u tim sukobima bio u pravu.


Izabravši događaj u kom ni prosrpski autor ne bi mogao da kaže išta povoljno za srpsku stranu, trudila se da izmišlja i dodaje što manje. Time je paradoksalno umanjila snagu i ubedljivost svog filma jer je ipak neke stvari konstruisala i priktrivala i to se oseća.


Intervencije u odnosu na “istinu” su pre svega u tome što u filmu nema nijednog naoružanog Muslimana, vidimo samo civile iz Srebrenice. Otud kad dođe srpski oficir kog igra Emir Hadžihafizbegović i pita okupljene izgnanike u bazi UN “sa kim su onda ratovali četiri godine ako su svi bili civili” to pitanje dobije na validnosti i ukazuje da film preko nečega prelazi.


Da postojanje nekih vojnika u Srebrenici nije tako preskočeno, film ne bi imao takvu zjapeću rupu, a nimalo ne bi abolirao Srbe.


Drugo, zanimljivo je kako Muslimani od ulaska Srba u grad panično idu u bekstvo iako ih ima a dosta a tu su i trupe UN, dakle teško bi se desili teških zločini kakvih je u Podrinju bilo. Očigledno je postojala svest o tome da se desilo nešto što bi moglo proizvesti odmazdu. Bratunac sam po sebi ne može opravdati odmazdu, ali da je pomenut i to bi dalo uravnoteženiju odluku a opet ne bi aboliralo Srbe.


Ovako, Jasmila nije odolela da malo ne čačne stvari i time je umanjila snagu svog filma, a pritom ni u jednoj varijanti on nije mogao biti povoljan po Srbe.


U najvećem delu, QUO VADIS, AIDA je sličan onim nekim TV filmovima kakve je HBO snimao devedesetih o događajima ovog tipa. Scenario je dobro koncipiran, da se kroz priču jedne junakinje ispriča šira priča, i ovde je izabrana žena prevodilac kontingenta UN u Srebrenici.


Ona ima apsolutni protagonizam, kreće se od jedne do druge situacije i otvara prostor da se ispriča šira priča. Da nema nekih lirskih pasaža u kojima Jasmila pokušava da se ispolji kao autorka i nešto nadgradi ovo što ima, ovo je mogao biti jedan mišićav i u suštini jednostavan film.


Fokus na priču te žene donosi jedan krupan problem a to je što njena lična drama na kraju postaje lična borba za opstanak bližnjih i istinita je u odnosu na opštu pogibiju, ali njoj kao junakinji u jednoj velikoj tragediji oduzima prostor za žrtvovanje i neki veliki dramski gest, što bi u ovakvoj priči moglo da se izgradi.


Film se kreće između te male situacione postavke i šire istorijske priče solidno, ali u ključnom završnom momentu ima razrešenje koje emotivno ne zadovoljava.


Isto važi negde i za završnicu, koja je urađena diskretnije i samim tim bolje nego što sam očekivao, ali je ovakav materijal uvek prepun prostora za grešku.


Angažman Jasne Đuričić u glavnoj ulozi i Borisa Isakovića u ulozi Generala Mladića ima političku dimenziju. Oni su izvrsni glumci ali oba lika koje igraju su iz Bosne, i mogli su ih odigrati autentičniji glumci. No, očigledna je potreba da se film koji nije dobio srpsku produkcionu podršku nekako legitimiše kroz angažman srpskih umetnika u značajnim rolama.


Jasna Đuričić je vrsna glumica i dobro je odigrala Aidu. Situacija u kojoj se nalazi je napeta i ona ubedljivo uspeva da je isprati. Boris Isaković ima teži zadatak jer igra Ratka Mladića čiji su nam izgled i govor dobro poznati.


Tretman Ratka Mladića u ovom filmu je veoma zanimljiv. Reklo bi se da je Jasmila Žbanić želela da ga prikaže kao veštog cnika koji priča jedno a radi drugo, i dolazi sa planom da izvrši zločin. Međutim, ono što smo dobili na ekranu jeste oficir koji sjajno komunicira sa medijima, ima autoritet među potčinjenima i na neki čudan način čak i drži reč, u smislu da muškarce razdvaja da bi bili ispitani i pušteni ako nisu zločinci, a žene i decu šalje na bezbedno mesto. U filmu su rekonstruisane sve one poznate scene koje znamo sa televizije, govor kad je poklonio Srebrenicu srpskom narodu, i govor u autobusu. I to što recimo govori u autobusu deluje kao nešto više od demagogije pobednika, deluje kao iskreno uverenje da se u Srebrenici sve završava.


Naravno, danas znamo da muškarci nisu ispitani već da su svi pobijeni, i uprkos tome što ovaj film ne pretenduje da istraži sam smisao tog zločina, Mladić kao čovek koji je odgovoran za te događaje sa koje god strane da se gleda, ovde nije prikazan mnogo izvan onoga čemu smo svi mi preko medija svedočili. Nema scena u kojima on naređuje masakr. Nema scena u kojoj on radi nešto što mi do sada nismo čuli pa čak i sami videli.


Međutim, strah koji Muslimani osećaju od Mladića je opipljiv, donekle samorazumljiv, ali iziskivao bi neko objašnjenje koje ovaj film ne daje. Da li je to strah iz svesti što znaju za minule radove, za zločine koji su u prethodnom ratu bili na tom prostoru, da li je to strah na osnovu saznanja o drugim zločinima, šta je razlog. Ali u scenama gde Mladić isključivo nailazi na strah, svaka njegova rečenica biva drugačije interpretirana i opterećena novim značenjima.


Nisam siguran da je Jasmila Žbanić autorka koja može da ponudi neki produbljen odgovor zašto se to desilo i šta je vodilo zločince da počine sve to, pa je dobro da se u to nije ni uplitala. Međutim, Srbi su ovde jedna ubilačka sila koja se pojavljuje, preti, a onda u liku Mladića postaje artikulisana, pa na kraju čak u nekim detaljima i humanija od samih Holanđana.


Holanđani su prikazani kao kolebljivci, kukavice a međunarodna zajednica kao nesposobna i nezainteresovana za slučaj Srebrenice. I na neki način, glavni konflikt u ovom filmu i jeste između Muslimana koji žele da se spasu i stranaca koji naprosto ne mogu da im pomognu jer njihovi čelnici to naprosto neće.


Ni tu se ne dolazi do nekog jasnijeg zaključka, ali deluje da su Holanđani znali da će Srbi pobiti muške zarobljenike jer nema nijednog koji uvereno kaže da će svi biti bezbedni. I u određenom smislu, prema tom stranom faktoru je najzaokruženiji stav.


Ovo je film koji dolazi srazmerno kasno u ciklusu filmova o ratovima devedesetih. Prikazan je u Veneciji ali čak ni u regiji nije privukao neku veću pažnju. Sama tema Srebrenice je već dosta poznata, bilo je dosta dokumentarnih filmova, i igrana rekonstrukcija ne nudi previše toga novog sem prilike da se uđe “unutar” priče.


Tu priliku Jasmila Žbanić koristi i svakako da je veoma jasno iz njenog filma šta se dešavalo. Međutim, ako apstrahujemo njeno ekonomisanje činjenicama ima tu i dosta podrazumevanja, pre svega podrazumevanja toga da su Srbi zločinci, i to našoj strani ide u korist jer za stranu publiku ovde ima dosta nejasnoća koje se kroz neku diskusiju moraju popuniti.


Isto tako čini se da je u jubilarnoj godišnjici zločini grč da se dokazuje krivica popustio čak i kod Jasmile koja je uostalm pre skoro dvadeset godina izašla na scenu u onom prvom talasu filmova o okrivljivanju Srba. Ona je ipak veteran ovog pravca.


Sam film je pristojno napravljen, ništa posebno, i Jasmiline autorske intervencije kad pokušava da prevaziđe rekonstrukciju i nešto estetizuje znatno unazađuje film.


Sve u svemu, kako smo se nadali, dobro smo se udali.


JELGAVA 94

JELGAVA 94 Janisa Abelea je autobiografska priča o mladom metalcu iz Letonije koji 1994. godine, u vreme samoubistva Kurta Cobaina pokušava da sazri kao ljubitelj gitarske muzike i tinejdžer.


Svet u kome živi je zbunjen i izgubljen posle pada SSSRa. Letonija je u vakuuma između SSSR i Zapada, i u tom lovu u mutnom, fanatični mladi metalci su na potpunoj ničijoj zemlji kao ljubitelji nečega što nije prokaženo kao neka zapadna dekadencija ali opet nije ni sasvim prihvaćeno.


Glavnom junaku koji je još dečak je naravno najteže jer je po prirodi stvari neshvaćen i neprihvaćen.


JELGAVA 94 ima načelni zaplet ali ovo je film atomosfere, sa zanimljivim rešenjima kako se narator iz današnjeg vremena uključuje u radnju. Film je “mali”, bez nekih uzbudljivih zahvata, ali sa nenametljivom i ubedljivom rekosntrukcijom epohe, ne samo u vizuelnom pogledu već i mentalitetski.


* * * / * * * *


SMALL AXE - ALEX WHEATLE

ALEX WHEATLE je četvrti film u serijalu Stevea McQueena i govori o istoimenom čoveku koji je prošao put od siročeta maltretiranog u sirotištima i hraniteljskim porodicom, mladog delinkvetna bez cilja pa postepeno sve do aktiviste i muzičara, sve to sa povremenim posetama zatvoru.


U ovom filmu, McQueen je narativno razbarušen, ima malo nesigurnosti u tome kako zahvatiti ovu priču i ispratiti je, ali na kraju uspeva da sklopi celinu. Afmosfera i rekonstrukcija epohe, kao i sami likovi su najjači adut ovog filma kome u pogledu narativa fali fokusa.


Ipak, ovo je televizijski program koji se graniči sa bioskopom, tu nema sumnje i kod McQueena uvek ima šta da se vidi.


Sunday, December 6, 2020

BLACK BEAR

BLACK BEAR Lawrence Michaela Levinea ima Aubrey Plazu i Christophera Abbotta u podeli i to je već samo po sebi dovoljno da u filmu ima šta da se vidi kad je reč o glumi. Nažalost, ovaj film je baziran na high conceptu koji je charliekaufmanovsko meta-dekonstruisanje nečega što za početak nije bilo toliko zanimljivo ni na početku, a nema ni šta mnogo da kaže o tome šta smo videli kao mehanizam iza scene.


Do pola je ovo film o likovima, a od pola je film o snimanju filma na kom glumci igraju te likove ali neke uloge su izmenjene, reditelj u drugom delu je junak u prvom, neki odnosi su različiti, neki su projektovani i sve ovo je nekakva meditacija o kreativnom procesu i sl.


Šteta je što ta meditacija nije nekako produbljenija i sadržajnija. Ono što je vrlina filma barem je to što ni uvodni deo koji je “fikcija” i taj neki sloj priče nije karikiran i nije prazan, ali ukupno uzev, sve to je nažalost neupečatljivo i nalazi se na začelju ovih meta-priča i dekonstrukcija. 


* * / * * * *


SMALL AXE - RED, WHITE AND BLUE

Treći film u televizijskoj kolekciji Stevea McQueena RED, WHITE AND BLUE je ponovo istinita priča, ovog puta o mladom londonskom crncu koji posle napada na oca odlučuje na napusti svoju karijeru u školstvu i postane policajac.


John Boyega je fantastičan u glavnoj ulozi kao mladi idealista koji misli da će policijski rad napredovati ako ga budu vršili perspektivni i uzorni članovi zajednice.


Tyrone Huntley igra jednu poznatu ličnost Leee Johna iz pop grupe Inspiration koja je u to vreme imala nekoliko Top-10 hitova.


Sama priča u ovom filmu obuhvata duži period i sažima niz incidenata držeći se šireg tematskog okvira kao poveznice, a to je u ovom slučaju sistemski rasizam. Međutim, estetizacija kojom se bavi McQurrn je briljantna za sve nas koji smo odrastali gledajući policijske filmove i serije reditelja kao što su Ian Sharp i Tom Clegg, da ne govorim o velikom Martinu Campbellu.


To je ta estetika, samo urađena savremenom tehnikom i za mene je ovo bilo pravo uživanje. Naravno, ovde je to stvar i fetišizma, verujem da mnogima to neće značiti ništa ali meni je značilo puno.


U tom pogledu, možemo ovde prepoznati i neke korene WIDOWSa i tog celog 80s televizijskog iskustva iz kog je ponikao taj film. 


Da je ovo išlo u bioskope, od mene bi dobio * * * 1/2 / * * * *


WANDER

WANDER April Mullen je indie triler na granici B-filma koji u glavnim ulogama igra Aarona Eckharta i Tommy Lee Jonesa, i nažalost ne dobacuje do onoga što nbi oni mogli da pruže, ali opet reč je o zanimljivom, energičnom i na kraju namerno konfuznom ali baš zbog toga ipak frustrirajućem conspiracy trileru.


Eckhart igra privatnog detektiva, nekadašnjeg policajca koji je posle saobraćajne nesreće u kojoj mu je poginula porodica posta conspiracy theory nut i sada vodi podcast o tome sa likom kog igra Tommy Lee Jones.


Kada im se u podcast javi žena koja ima slučaj koji podseća na slučaj porodice glavnog junaka, on kreće da istražuje i polako nam više nije jasno da li je zavera u koju on veruje istinita ili je totalno sišao sa uma.


Film je prirodno, zbog same premise, zamršen i nažalost Apil Mullen to ne uspeva da do kraja iskontroliše. No, ko voli ovakve stvari treba da pogleda jer ima šta fa se vidi. Moglo je to mnogo bolje ali film svakako nije bezvredan, niti je gubljenje vremena. 


* * 1/2 / * * * *


Friday, December 4, 2020

FREAKY

FREAKY Christophera Landona je najavljen kao novi korak u VinceVaughnissanceu ali nažalost u ovom filmu autor HAPPY DEATH DAYa ne uspeva da ponudi šarm i energiju svoja prethodna dva filma koji su postigli veliki uspeh. Landon se specijalizovao za primenu nekih od obrazaca popularnih high concept filmova na slasher. Ako je HAPPY DEATH DAY bio spin na GROUNDHOG DAY, ovaj film se odnosi na FREAKY FRIDAY i slične body swap komedije.


Kao čovek koji je radio jedan od gorih body swap filmova u istoriji, čiji je jedan od problema bila ta prekomplikovana strukturam ivde je ideja dosta jednostavna, imamo jasan prelazak iz tela u telo, i povod da devojka imitira ubicu u interpretacije Vincea Vaughna a da Vaughn imitira devojčicu.


I to je manje-više to. Znači, VinceVaugnissance se sveo na to da Vince izigrava devojčicu koja je u njegovom telu, i on to može da radi u snu. I što se mene tiče, drago mi je to mu je ovaj film dobro doneo i bacio ga ponovo u bioskope, gde mu je i mesto. Ali ovo su stvari koje su zaista garden variety i ne zaslužuju neku naročitu pažnju njegovih fanova.


Međutim, nije Vaughn problem ovog filma, on ima banalan zadatak i on ga izvodi kako treba. Problem je neinventivan scenario koji ne donosi apsolutno ništa novo u body swap. Štaviše, veoma je linearan, nimalo nije loopy, ne dovodi čak junake ni u duži kontinuitet boravka u telu, pa ni u potrebu da se adaptiraju na svoje nove telo, i da jedni drugima pruže ono što im nedostaje, nehotično poboljšaju svoje živote i sl.


Ono što kreće je pratfall slapstick, banalan, simplifikovano realizovan. I to je OK. Ali je nedovoljno dobro u godini kad smo dobili BABYSITTER: KILLER QUEEN i SPONTANEOUS. Prosto, po-mo horor komedija je otišla mnogo dalje od ovoga.


* * / * * * * 


Tuesday, December 1, 2020

LIFE IN A YEAR

LIFE IN A YEAR Mitje Okorna je jedan od produkciono najozbiljnijih filmova koje su snimili autori iz bivše Jugoslavije.


Nažalost, Mitja Okorn nije imao sreće da mu film izađe onda kada je trebalo. Razlozi za to su razni ali ih mahom treba tražiti u sukobu Willa Smitha i Sonyja, ali i u tome što je Jaden Smith kao glavni glumac u ovom filmu u međuvremenu krenuo da drugačije usmerava svoju karijeru.


Ovaj film je nastao po originalnom scenariju ali se u suštini bavi temom koju znamo iz literarne YA produkcije i naslova kao što je THE FAULT IN OUR STARS.


Jaden Smith igra mladog ambicioznog momka koji gađa odlazak na Harvard i upoznaje mladu kelnericu sa čudnom bojom kose kojoj kreće da se udvara iako ona misli da je suviše square i nedovoljno edgy za nju. Kako odnos napreduje, ispostavlja se da čudna kosa nije njena i da je to perika koju nosi zbog toga što boluje od kancera i ide na hemoterapije.


Tu film ulazi u taj LOVE STORY momenat, i sasvim sigurno Jaden Smith Cara Delevingne neće zameniti Ryana O’Neala i Ali McGraw u kolektivnom sećanju, ali ne zbog toga što nemaju talenta i hemije u odnosu.


Naprosto LIFE IN A YEAR je pristojno ostvarena priča tog tipa koja dolazi sa tom mračnom senkom odložene premijere koja je filmu dala uncool imidž koji u spoju su uncool pričom prema kojoj publika ima određeni otpor, daje loš rezultat.


No, sam film zapravo nije toliko sentimentalan niti eksploatiše previše ideju junakinje koja je na umoru. U tretmanu priče pokušava da bude okrenut životu i kreativnosti koji se u tim okolnostima javljaju, premda ne istrajava do kraja u tom bucketlisaškom konceptu a to je da Jadenov lik pokušava da svojoj devojci priredni sve životne ključne momente u godini dana koja joj je preostala. No, on predstavlja tu okosnicu i osveženje u odnosu na filmove tog tipa.


Kad je o Okornu reč, najveći kompliment je da ovaj film izgleda kao američki film, kao da nije nekakav debi evropskog reditelja već profesionalno urađen posao čoveka koji je već tamo i radi. U tom smislu, naravno otvara se pitanje šta njemu ovakav film donosi u pogledu statusa i ja mislim da je ovo prevashodno za njega jedna jako dobra profesionalna referenca da je uspešno sproveo jednu jednostavnu priču sa mladim a već veoma poznatim glumcima, i da relativna anonimnost filma ne znači da to producenti neće znati da cene.


Za razliku od mnogih reditelja odavde koji su u Holivud odlazili sa idejom da će oni učiti Amerikance kako se pravi film, Okorn je pošao drugim putem - snimio je film u kom je pokazao da baš zna da ga pravi kao Amerikanci.


* * 1/2 / * * * *