Friday, June 29, 2018

THE SALAMANDER

THE SALAMANDER Petera Zinnera je ekranizacija romana Morrisa Westa koji su adaptirali Robert Katz i čuveni Ron Serling. Kad sam bio mali ovaj triler o zaveri italijanskih fašista da ponovo preuzmu vlast putem puča ostavio je izuzetno snažan utisak na mene, bio mi je napet, na svakom nivou zastrašujući, nudio je preteću i paničnu sliku sveta. Doduše, to je bilo vreme neposredno pre ili baš u vreme Špegeljevih snimaka, pa je i ovaj film u kome ključnu rolu igra jedan video snimak, svakako imao potencijal za identifikaciju u tim danima.

Skoro trideset godina kasnije sam ga reprizirao i moram reći da mi danas ovaj film naravno nije ni približno efektan kao onomad. Naravno, to je taj film, setio sam se nekih scena i kadrova ali osim prepoznavanja da je to isti film, sve ostalo je drugačije. Štaviše, danas mi film uopšte nije toliko napet kao tada. Završna scena u kojoj glavni junak - kog igra Franco Nero, mnogo više kao poliziotesschi karabinjera nego kao junaka iz kondorovih dana - prikazuje montažu svih okrivljenih u formi video snimka, deluje krajnje antiklimaktično. Fatalističko ishodište njegove romanse sa agenticom iz istočnog bloka danas deluje kao nepotreban i campy melodramski eksces.

Međutim, ključna stvar je zapravo ideologija. Tamo gde je forma prirodno zakazala, odnosno kako ju je nagrizao zub vremena kako sam odrastao - ne bi trebalo da zakaže ideologija. Neo-fašistički puč u Italiji delovao je tada zastrašujuće i ledio krv u žilama, sistem koji je oslonjen na ljude iz prošlog vremena, koji se tajno služi najbrutalnijim mučiteljima i ima ideju da vrati zemlju u vreme neslobode, delovao je košmarno. Danas je ta ideja potpuno pojeftinjena, prevaziđena i niko je se ne plaši jer su mnogi njeni elementi ušli u mejnstrim, i sada mogu biti strašni njeni zastupnici ali ne i njena suština.

THE SALAMANDER je bio jedan od onih filmova koji su spajali italijanske zvezde i prekaljene anglosaksonske tezgaroše kao što su Martin Balsam, Eli Wallach i Christopher Lee, i rezultirali manje ili više uspešnim internacionalnim produktima. Iako je snažan utisak koji sam nosio iz detinjstva novim gledanjem osporen, sećanje na to i dalje ostaje jako i podseća nas da uvek ostaju deca kao receptivna publika koja će bez ironije i rezignacije zauvek biti zahvalni gledaoci.

* * / * * * *

No comments:

Post a Comment