Wednesday, July 2, 2008

LJUBAV I DRUGI ZLOČINI

Pogledao sam sinoć LJUBAV I DRUGE ZLOČINE na otvaranju Festivala u Sopot(unu). Moram priznati da ono što sam sinoć doživeo jedino mogu porediti sa iskustvom od prošle godine kada sam na istom festivalu gledao HADERSFILD. Stanje kolektivne šokiranosti u sali, narod koji se naglas sprda sa filmom, ljudi koji izlaze i sl.

S tim što mi je ovoga puta bilo krivo pošto sam očekivao da će Stefan, iako se ja poetički nimalo ne slažem sa njim, snimiti dobar film. Kad kažem dobar film, mislio sam naprosto da će snimiti najboljeg mogućeg reprezenta te jedne poetike koja ga zanima, a koju ja više zapravo ne umem da definišem.

Pre ovog filma sam mislio da se Stefan bavi nekom vrstom hipertrofirane sentimentalne melodrame koja se u svojoj prenaglašnosti graniči sa parodijom, i da su sve to svesne namere. Međutim, posle ovog filma, nisam zapravo siguran šta je bio cilj ovog filma.

Reći za ovaj film da je loš je understatement. Ovaj film je pre svega bizaran. Bizaran je na nivou strukture. Naime, ovaj film izgleda kao DVD bonus feature na kome su izbačene scene iz filma koji ima tu istu priču. Prosto je neverovatno da 70% njih budu potpuno redundantne u odnosu na osnovnu priču filma, a da se neka ključna dramska čvorišta prenebregnu.

Ukoliko je na filmu glavno razdvajanje važnog od nevažnog, onda je u LJUBAVI I DRUGIM ZLOČINIMA to urađeno na odličan način, samo što je isključivo nevažno i snimljeno.

Kad je o glumačkoj podeli reč, Anica Dobra je odličan izbor za glavnu ulogu. Međutim, ona ne uspeva da se snađe sa ovim materijalom, tako da njen karakter kao i ostali u suštini ostaje konfuzan. Ono što je još strašnije jeste da film ovako jednostavnog zapleta, zbog tih nepodnošljivo dugih scena povremeno gubi nit i postaje nejasan, što je nedopustivo. Glumci u tim scenama gube fokus i ponestaje im ideja šta zapravo na kraju glume.

Milena Dravić u ulozi majke Vuka Kostića je recimo podela koja se graniči sa bizarnim pošto bi ona po godinama mogla da mu bude baba. Samim tim, njen odnos sa Vukom dobija jednu drugu konotaciju pošto imamo junaka sa irealno starom majkom, koji je zaljubljen u ženu stariju od sebe a ima i posban emotivni bonding sa četrnaestogodišnjom devojčicom. Siguran sam da ovo nije bila namera autora filma, ali kastovanje Milene Dravić je filmu dalu naročit psihoanalitički potencijal.

Konačno, postoje neke vrlo bitne emotivne tačke do kojih nisam uspeo da doprem i da ih razumem. Odnosi između glavnih junaka iako se čitav film bavi upravo ti odnosima ostaju nejasni i nedorečeni. To je nedopustivo za film koji se žrtvuje upravo prikazivanju emocije i međuljudskih odnosa.

Kad je reč o političkom elementu filma, dilemi otići ili ostati, mislim da je ta dilema snažno oličena u permanentnoj upitanosti gledaoca da li da ostane ili da ode iz bioskopa. Što se ostalih političkih elemenata tiče, upečatljivo je to da u ovom filmu kriminalci prilično teško žive, slično kao i ljudi koje reketiraju, po čemu je ovo jedinstvena reprezentacija kriminala u našem filmu.

Isto tako, a što mislim da je ideološki neodgovorno, i prilično bizarno, junaci koji hoće da pobegnu od lokalne teskobe su upravo kriminalci, ili ljudi koji rade za njih. Ne mogu da kažem da mi je sasvim jasan ovaj ideološki monenat, pošto koliko sam ja shvatao ljudi odlaze odavde upravo zato što u ovoj zemlji vlada kriminal i ovo nije mesto za fine ljude.

Konačno, intervjui obiluju izjavama o tome kako nke generacije nisu išle van zemlje. Hm, koliko ja vidim ovim junacima izlazak van zemlje uopšte nije nedostajao, i oni ne reprezentuju neke vrednosti koje su u Srbiji sklonjene u drugi plan. Štaviše, malo mi je čudno da Stefan posle svog "evropskog iskustva" dođe ovde i pravi film o degenericima i marginalcima.

Dok su raniji Stefanovi filmovi imali neku vrstu autentičnosti ili iskrenosti, neku vrstu poznavanja karaktera ili situacije, ovaj film je poptpuno fejk. U njemu nema apsolutno ništa iskreno niti ima ičega što je Stefanu blisko. Kriminalni milje Novog Beograda koji je već godinama javno poznata klopka za srpke filmmejkere, ponavlja se po ko zna koji put. To su neke greške koje od Stefana moram priznati nisam očekivao. On t0oliko insistira na poznavanju Novog Beograda da mi je bilo potpuno apsurdno kada je snimio najistrošeniju moguću predrasudu o ovom kraju grada.

Ono što je ključni ideološki problem ovog filma nije pitanje tona, političke korektnosti, podilaženja Zapadu i sl. Sve to postoji kao problem ali ja se ne bih fokusirao na to. Meni je zanimljivije nešto drugo. Naime, ja nikada do sada nisam video OVAKAV srpski film. i to ne mislim u pozitivnom smislu. KLOPKA je počela tu tendenciju getoizacije našeg filma i pomeranja u pravcu tog nekog plačnog istočnoevropskog filma a LJUBAV I DRUGI ZLOČINI je to nastavio. I sada imamo nešto što nije dobro, ali nije ni srpski film. Kad kažem nije srpski film, onda hoću da kažem da je potpuno izgubio tu, često destruktivnu, dionizijsku notu, i zamenio je nekom lažnom smirenošću, tišinom, decentnošću koja je potpuno izveštačena.

I zbog toga, moram priznati da više cenim "tradicionalni loš srpski film" poput NA LEPOM PLAVOM DUNAVU od ovoga.

No comments:

Post a Comment