Saturday, November 19, 2011

IMMORTALS

IMMORTALS Tarsema Singha je film koji će polarizovati gledaoce i sasvim sigurno naći će se na knogim listama najgorih filmova 2011. godine. Međutim, što se mene tiče, a ja na mogu da ne priznam da sam veliki fan Tarsemovog fetišističkog pristupa režiji, THE IMORTALS je jedno od najmoćnijih bioskopskih iskustava koje sam imao ove godine a bogami i u poslednjih nekoliko godina. Daleko od toga da za IMMORTALS mogu da kažem da je jedan od boljih filmova, na nivou vođenja priče, likova, jednim delom ritma - ovo je film prepun problema.

Međutim, to su sve propblemi u poređenju sa standardima onoga što mi definišemo kao holivudski film, sa nevidljivom montažom i metodskom glumom. Po svom postupku, IMMORTALS je konzistentan kao jedan totalni art house, i da je proizveden u bilo kojim drugim produkcionim uslovima, mislim da bi bio poštovan kao ozbiljan festivalski kandidat. Tarsemov fetišizam , pristup vizuelnosti, rediteljski rukopis, to su stvari koje se retko viđaju i u IMMORTALSu, on kreira jedan visokoestetizovani košmarni svet u kome je jasno da postoje scene koje ga više zanimaju o drugih, ali sve uspeva da funkcioniše kao jedna neobična celina.

U tom smislu, svako poređenje sa 300, onom salatom besmisla na svim nivoima je neukusno. Tarsemov film je ozbiljna kinematografija sa autorskim pečatom za razliku od Snyderovog vica. Primer za to su motivacione scene u kojima junaci pokreću svoje saborce na bitku u kojoj će se kolektivno žrtvovati - u 300 tu scenu Gerard Butler igra sa punim ubeđenjem i ona kao treba da uzbudi publiku da podeli adrenalin sa Leonidinim momcima. U IMMORTALS, imamo gotovo identiačn govor koji je urađen kao balet, sa borcima koji u ritmu udaraju mačevima u svoje štitove, vrlo artificijelan, teatralan i u jednom trenutku ta muzika koja nastaje udarcima od štitove postaje bitnija od reči i sve to više liči na koreografiju nego na pripremu za bitku.

Što se bitaka tiče, one su u većini slučajeva isto vrlo stilizovane, a nasilje u filmu je u domenu potpuno neverovatnog i vrlo efektno realizovanog. Tarsem je imao odrešene ruke što se rejtinga tiče, tako da se baš raspustio i IMMORTALS nije za one koji slabo podnose krv i bol. Međutim, završna bitka između Tezeja i Hiperiona spada u odličan mano-a-mano obračun u kome Tarsem pokazuje da ume da postavi i borbu u kojoj ne dolazi do izražaja njegov osećaj za lepo. Nekoliko borbi a naročito završna sa bogovima i Titanima će se pamtiti.

IMMORTALS je na kraju film baziran samo na scenariju i igra GOD OF WAR se više ne pominje kao uzor ali svakako da su pre svega tragičari iz SCEa osnovni uticaj, iako ruku na srce IMMORTALS nema previše veze sa igrom.

Glumci su u specifičnoj situaciji jer Tarsem od njih traži teatralnost, ali Henry Cavill ima očigledan potencijal za leading mana i nije čudno da je izabran za Supermana, Freida Pinto je kako treba u ulozi proročice, Stephen Dorff je taman u pravom balansu komike i ozbiljnosti kao sidekick, a Hiperion je dovoljno dekadentan negativac da čak ni Mickey Rourke ne može da ga potpuno uzme pod svoje.

U svakom slučaju IMMORTALS nije baš film za svakoga, i sasvim je na mestu ako neko nije sklon da prihvata Tarsemov pristup režiji. Međutim, za one koji su otvoreni za eksperiment i mogu da prihvate film koji više duguje Jagošu Markoviću nego Peteru Jacksonu, IMMORTALS je naslov koji će ih zaintrigirati.

* * * / * * * *

No comments:

Post a Comment