Thursday, September 4, 2014

FRANK

Pogledao sam FRANK Larry Abrahamsona, svojevrsni američki debi ovog irskog reditelja, premda je reč o angloameričkom indie filmu i teško mu je istinski izbrojati krvna zrnca. FRANK je jedan od najzanimljivijih naslova koji su mi pali šaka ove godine. Abrahamson snima rokenrol film, smešten u hipsterske indie vode o razbarušenom kolektivu psihotičnih muzičara i mladom netalentovanom oportunisti koji u njima prepoznaje mogućnost da postane internacionalna rok zvezda.

Domhnall Gleeson igra tog oportunistu i on je duša ovog filma, inače inspirisanog istinitim događajima koje je zabeležio Joe Ronson. Film definitivno nosi Gleeson premda je Michael Fassbender po maskom takođe stub filma a u medijima je on i glavna atrakcija.

kao i u priči filma tako i u njegovom samom izrazui, naslovni lik pod maskom počinje kao gimmick a onde se iza njega razotkriva nešto mnogo dublje, emotivnije i mračnije.

Otud je mladi klavijaturista/ bloger/ hroničar zapravo idealna kopča publike sa Srcem Tame o kome govori film. Naime, on nosi taman onu dozu predznanja, predrasuda, stavova koje publika može imati.

FRANK je višeslojan film i funkcioniše na više nivoa.

S jedne strane, to je dinamična komedija o razuzdanom rokenrol bendu, sa druge meditacija o kreativnosti a u samom jezgru je zapravo pitanje odnosa duševne bolesti i kreativnosti.

Pored Gleesona i Fass bendera podelu čini who's who američke indie scene - Maggie Gylenhaal i Scoot McNairy.

Sasvim je moguće da FRANK može biti manje zanimljiv onima koji ove teme ne smatraju relevantnim. Ali, čak i njima teško da neće funkcionisati kao solidno režirana, odlično glumljena, blago ekscentrična filmska priča.

* * * 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment