Monday, December 31, 2007

DEATH PROOF

Pogledao sam sa zakašnjenjem DEATH PROOF Quentina Tarantina, courtesy of Kunac.

Moram priznati da sam posle teškom mukom pogledanog PLANET TERRORa Roberta Rodrigueza, odložio gledanje DEATH PROOFa što mislim da dosta govori o tom iskustvu koje je toliko upečatljivo da sam posle njega odložio gledanje novog Tarantina. Kad kažem "novog
Tarantina" ne aludiram da mi je Tarantino omiljeni reditelj ali on svakako jeste jedan od autora koje pratim sa velikom pažnjom, naročito posle KILL BILLa.

U neku ruku DEATH PROOF jeste produžetak KILL BILLa drugim sredstvima, ali ovog puta u pravcu revivala road moviea i car chase moviea koji su rađeni u AIP produkciji. Ono u čemu je Tarantino beskrajno autentičan jeste činjenica da je dinamiku svog filma zaista žrtvovao onome što jeste esencija tog tipa exploitation filma. Naime, ti exploitation road filmovi ne samo da su bili karakteristični vehicli za reditelje koje exploitation ne zanima previše kao što je Jonathan Kaplan već su obično bivali vehicli i za glumce koji nisu tipični akcioni heroji kakvi su inače igrali u AIP filmovima. Stoga su ti filmovi obično bili priče o Americi i nekim karakterima usamljenicima koji lutaju Amerikom, ne snalaze se, i sve to je bilo filovano njihovim buntovništvom koje se manifestuje brzom vožnjom. Međutim, tih auto potera ni u izvornim filmovima nije bilo previše tako da ih Tarantino daje u obimu koji je je i nekada postojao i u kvalitetu koji oni nikada nisu postigli.

Mislim da bi savki drugi reditelj u svom pokušaju da rekonstruiše taj žanr pokušao da ga popravi, da ga izmeni i prilagodi savremenom senzibilitetu, ali je Tarantino ostao prilično dosledan estetici svojih prethodnika. Uostalom WHITE LINE FEVER, VANISHING POINT i ostali i jesu neka vrsta američkih klasika koji su uticali na wendersovsku euroamerikanu a naravno omiljeni su i Americi i njima znače mnogo više nego nama, tako da je sasvim očekivano da ljibiteljima te vrste filma ovako nešto nije dosadno.

Štaviše, siguran sam da oni koji imaju neposrednije iskustvo Amerike mnogo više znače i geografski elementi koji se u ovim filmovima pominju. Vrlo je zanimljiva svojevrsna fetišizacija provincije koja recimo nama uopšte nije jasna, i mislim da je DEATH PROOF obuhvatio i tu kulturološku liniju.

Kad je reč o deonicama vezanim za karaktere, to je takođe čak za nijansu zanimljivije nego u filmovima koji su inspirisali Tarantina. Tamo takođe postoje dugi monolozi kroz koje junaci pokušavaju da nešto konstatuju, stalne verbalne provokacije, i sl. I to je Tarantino lepo preneo u DAETH PROOF. Isto tako mislim da psihološka igra između prvog seta devojaka i Stuntman Mikea ima jasnu žanrovsku doslednost.

Konačno odnos prema telesnosti junaka takođe ima grindhouse tradiciju. Reditelji tog pravca su naročitu pažnju poklanjali fizičkom izgledu i stanju svojih likova i pokušajima da se njihovo prisustvo oseti na ekranu. I Tarantino je to vrlo dobro dijagnostikovao za razliku od vrlo površnog Rodriguezovog postupka u PLANET TERROR.

Naravno, znam da će me svi domah optužiti da mi je film bio prijatan zbog toga što u njemu glumi Mary Elizabeth Winstead i te gnusne podmetačine moram odmah da negiram. Mada. Jesam se obradovao.

U svakom slučaju, DEATH PROOF je film čije su mane iste one koje imaju VANISHING POINT i slični naslovi koji se danas smatraju klasicima žanra, a sve prednosti koje ima proističu iz Tarantinovog unapređenja izvornog materijala.

Smatram da je za pravilan doživljaj ovog filma potrebno izvesno predznanje, ali da mu u ovom konkretnom slučaju to nije mana već naprosto karakteristika kao što ni sam GRINDHOUSE nije film već konceptualna umetnost a DEATH PROOF u suštini samo fusnota u obliku filma.

* * * / * * * *

No comments:

Post a Comment